Akademija likovnih umjetnosti,

Ilica 85,Zagreb,28.11.2013.







SEMINARSKI RAD
IDEA













Uvod u likovnu umjetnost Iva Valenta
dr.sc. Enes Quien Restauriranje i konzerviranje umjetnina

UVOD

Platonovu filozofiju,koja nije privrena mimetikim umjetnostima,mogli bismo nazvati ne
neprijateljski nastrojenu prema umjetnosti,ved umjetnosti stranom. U Platonovom filozofskom
sustavu nema mjesta za estetiku likovne kulture. Procjena vrijednosti umjetnikog djela po njemu je
ekvivalentna evaluaciji znanstvenog istraivanja,te funkcionira po matematikim principima,zato
glazba i arhitektura po Platonu zauzimaju najvie mjesto meu umjetnostima. On kae da su
umjetnikove opcije stvoriti dosljedne preslike objekta koji se osjetilno opaa,toje za njega
besmisleno udvostruavanje pojavnoga koje je pak samo oponaanje ideja,ili stvoriti prividne
nepostojede slike koritenjem metoda poput perspektivnih skradenja koje zavaravaju,to naziva
tredom preslikom istine. Onaj koji oituje svijet ideja po Platonu nije umjetnik,ved dijalektiar,jer
umjetnik stvara samo slike.
Kod Melanchtoma nailazimo na tumaenje koje pokuava pomiriti Platonovo i Aristotelovo shvadanje
ideja;za njega ideje izviru iz ljudskog duha te se ponajprije oituju u umjetnikom stvaralatvu,a ne u
dijalektici kao kod Platona. Iako pojam ideje potjee od Platona,ved u antici zapoelo je njegovo
preoblikovanje u specifian pojam teorije umjetnosti koji se potpuno razlikuje od njegovog izvornog
znaenja.


ANTIKA

Ciceron u svom Oratoru iznosi ideju da u umjetnosti motivi nastaju u duhu i mislima,jer nema nieg u
zbilji,konkretno meu ljudskim licima,to ne bi moglo biti estetski atraktivnije. U duhu prebiva
predodba ljepote,a ona se posebno oituje u prikazu boanstvenih bida. Platon poima ideje kao
vjene,no iz toga se moe izvesti i protudokaz njegovom doivljaju umjetnosti koja postaje odraz
prauzora ljepote ije je prebivalite u duhu. Ljepota je neto vie od preslika zavaravajude zbilje,a ipak
drukije od istine shvatljive intelektom.
Najvedi antiki umjetnici svoja su remek-djela stvarali kompiliranjem najljepih dijelova tijela,na
primjer Zeuksih koji je za prikaz Helene iskoristio pet najljepih ena Krotona. Umjetnik nije samo
onaj koji preslikava prirodu,ved i njezin suparnik koji svojim stvaralakim umijedem ispravlja njezine
nesavrenosti. Dion Krizostom,pri prikazu Zeusa, uzdie umjetniku profesiju u nebeske sfere time to
fantaziju,koja je bolja umjetnica od opaanja,izjednaava s boanskim stvaralatvom.
Aristotelova definicija umjetnosti po kojoj je ona sve to nastaje od prirode ili ljuskom
rukom,ukljuuje sva umijeda,artes,ak i ona lijenika i poljodjelca,a umjetnika djela se od
proizvoda prirode razlikuju samo po tometo ideja o njihovoj formi proizlazi iz ovjekove due.
Ciceronova formula izjednaavanja Aristotela i Platona namede pitanje-ako je unutarnja slika tj pravi
objekt umjetnikog djela zamo predodba iz umjetnikova duha,po emu ona svojom savrenodu
nadmauje pojave zbilje. Seneka se odluuje ne osporavanje vie savrenosti umjetnikove predodbe
i izjednaava je sa stvarnim objektom. On kae da su etiri uzroka umjetnikog djela materija,iz koje
ono nastaje,umjetnik,kroz kojeg nastaje,forma,u kojoj nastaje,i svrha,zbog koje nastaje. Razlikuje idos
(formu) od predloka po kojem umjetnik stvara djelo(ideja).
Plotinovo stajalite glasi da su tvorevine iz pojavnoga svijeta u biti oponaane ideje,stvoreno moe
biti lijepo tek toliko koliko idejno koje stoji u njegovoj pozadini doputa. On se ne slae s tvrdnjom o
antikoj definiciji ljepote kao sklada svih dijelova sa cijelinom i jednih s drugima,poto jedinstvo cijeni
vie od mnotva koje je po njemu sinonim za nesavrenost. Njegovo poimanje umjetnosti je
heuretiko,njena svrha je da poalje ideju u materiju koja se opire. Plotin odobrava stvaranje likova
bogova ili iz iste ideje ili slike ljudi koja se sastoji od najljepih dijelova raznih individua.
Neoplatonistiko umjetniko prikazivanje je mimetiko-portretiranje,reproduciranje,predmet se
uzima iz zbilje kao neto to ved obiluje nedostacima ili heuretiko,koje predstavlja miljenu
ljepotu,kao Fidijin Zeus,i nuno stvara lijepo.

SREDNJI VIJEK

Sveti Augustin kae da se ljepota umjetnosti iz duha umjetnika prenosi u materijal,a vidljivo je tek
slab odraz nevidljivoga. Umjetnika djela su izvedena od boanske ljepote(pulchritudo) koja se treba
oboavati i izvan njih. Ovim miljenjem se neoplatonizam oituje u ranokrdanskom poimanju
umjetnosti. Takoer je vidljiv utjecaj filozofije poganske kasne antike,s obzirom na terminologiju
blicke Ciceronovoj. Augustin neosobni svjetski duh platonizma zamjenjuje osobnim krdanskim
Bogom i kae da vjene ideje potjeu od Boga,a sve je nastajude i prolazno oblikovano samo po
njima,ne da su ideje apsolutni bitak koji postoji sam po sebi kao kod Platona. Transcendentalno-
filozofsko znaenje ideja tako se mijenja u kozmoloko,te na posljetku u teoloko. Maister Eckhart
navodi tri velika pitanja koja postavljaju srednjovjekovni mislioci,a na koja ved Augustin odgovara
potvrdno-postoje li u Bogu ideje stvorenih stvari,ima li ih vie ili samo jedna,moe li Bog stvari
prepoznati samo posredstvom ideja.
Platon i skolastika vie su se bavili problemom lijepog nego umjetnosti,zbog njegove uske veze s
problemom dobrog. Pojam Tome Akvinskog,kvaziideja,predstavlja ideju umjetnika pri stvaranju
koja se donekle moe usporediti s boanskim stvaralatvom svijeta. Toma se poput Filona i Plotina
slui Aristotelovim primjerom arhitekta u kojem stvoreno treba imati uzor u duhu stvaratelja,kao to
u Bojem duhu takoer postoji oblik po ijem modelu je stvoren svijet.
Po srednjovjekovnoj predodbi umjetniko djelo nastaje projiciranjem unutarnje slike u materiju,to
se moe povezati sa sadrajem teolokog pojma idea. Dante to saima u tvrdnji da se umjetnost
odvija na tri razine: u duhu umjetnika,u alatu i u materiji koja u umjetnosti zadobiva formu.

RENESANSA

Suprotno srednjovjekovnoj koncepciji,talijanska renesansa navodi neposredno oponaanje zbilje kao
zadatak umjetnosti. Traktat Cenina Cenninija tako preporuuje upotrebu izvornog materijala-
kamena,te time poinje nova kulturna epoha. Da Vincijevo naelo govori o tome da je najcjenjenije
ono djelo koje je ujedno i najslinije reproduciranoj stvari,a ne ono kojim se tei uljepati istu. Alberti
kae da zadatak slikara nije samo postidi slinost u svim dijelovima,ved i dodati ljepotu koja je uvijek
oku ugodna. Zato je bilo uobiajeno iz mase kao modele izdvajati najljepe primjerke i izbjegavati
nakaradnost. Bez obzira na kontradiktornost toga,renesansa zahtijeva i vjeronst prirodi i ljepotu,a
sama priroda se smatrala beskonano bogatijom od djela slikara koja u se oponaala. Panofsky
napominje da su se u to vrijeme djela slikara mogla slobodno preuzimati od drugih umjetnika poto
priroda pripada svima,a ideja je nadsubjektivna. Tek u 19. Stoljedu takav se postupak proglaava
plagijatom. U renesansno doba nastaje teorija umjetnosti,koja odgovara na upit o potrebnim
vjetinama za valjano stvaralatvo. Objekt izlazi iz unutarnjih predjela predodbi i postavlja se u
vanjski svijet,te se subjekt i objekt razdvajaju. Od kljune vanosti o potvrdi o tonosti i ljepoti djela
igrala je kritika,objektivna procjena,ne vie individualna,te se zalo u problematiku umjetnikog
stvaranja. U isto vrijeme u firentinskom krugu pojavljuje se renesansni neoplatonistiki pokret. Po
miljenju Albertija i renesansnih teoretiara umjetnosti harmonija mjera,boja i kvalitete knjuna je za
stvaranje lijepoga. Za razliku od njih,neoplatonisti zalaze u metafiziku i ljepotu tumae u tom
smislu,otro se protivedi ljepoti koja se odnosti samo na pojavno oblije bez unutarnjeg smisla.
Krajnja pobjeda nad neoplatonistikom koncepcijom uzrokovala je poetak formiranja estetike kao
autonomnog podruja i razjasnila vezu izmeu pulchruma i bonuma. Ciljevi i misaone pretpostavke
teorije umjetnosti prevladavaju u renesansi,i nakon to platonistiki pojam ideje prevladava u
manirizmu,ponovno se pojavljuju u klasicizmu. Emarsiglio Ficino kae da je lijepa ona zemaljska stvar
koja se poklapa sa idejom o sebi u duhu,a kod Albertija se javlja misao da je bez prirodnog uzora
namogude nauiti dobro slikati,a sposobnost opaanja ljepote postie se iskustvom i vjebom. Za
razliku od Leonarda koji izbjegava pojam ideja,Raffael u pismu grofu castiglioneu ideju ljepote
izjednaava sa onom koja se javlja u njegovim mislima bez obzira na njezinu stvarnu umjetniku
vrijednost. Dolazi do reinterpretacije termina ideja,ona nije vie a priori prisutna u duhu
umjetnika,nego je iznesena a posteriori,ne kao sadraj umjetnike predodbe ved kao derivat
zbilje,sposobnost umjetnikog predoavanja.
U teoriji umjetnosti 16. stoljeda jedno bitno znaenje rijei imaginazione je prema Albertiju i Rafaelu
predodba ljepote koja nadilazi prirodu iz koje je nasumice nastao pojam idea,te prema Vasariju i
ostalima kao predodba slike nastala nezavisno od prirode i prethodi vanjskom prikazu,izjednaena s
predlokom. Renesansna teorija umjetnosti ini prve korake prema priznavanju genija prenosedi
stvaralatvo sve vie iz metafizikog u individualno-psiholoko podruje.


MANIRIZAM

Manirizam kao epoha u sebi sadri mnoge kontradikcije-istodobnu tenju za revolucionarnim i
tradicionalnim,individualiziranjem i unificiranjempostojedih umjetnikih pokretakih snaga. Unutar
manirizma razlikujemo tri razliita stilska pravca. Prvi je relativno umjereni koji nastavlja s mislima
klasike,na elu s Raffaelom,a ostali su ekstremni-jedan se nadovezuje na Carregia i sjever Italije i
stvara u duhu kolorizma i luminarizma,te drugi,pravi manirizam koji eli prevladati klasiku njenom
opozicijom-modificiranjem i pregrupiranjem plastikih oblika. U manirizmu se javlja protivljenje svim
krutim pravilima,figure se izvijaju i izobliuju,a ispravni oblici klasike iskrivljuju,pojavljujue se
Lomazzov ideal figura serpentinata u obliku slova s,u pokretu u kojem se proporcije prema
Borghiniju ne bi trebale uvijek doslovno primjenjivati. Zuccari kae da umjetnik treba biti osloboen
od mehanike ovisnosti o matematikim pravilima. No ipak su figure strogo anatomski odreene i
savreno organizirane po pravilima koja svakome mogu posluiti. Pojavljuje se vie tipova s obzirom
na proporcije. Vinzenzo Danti jasno definira razliku izmeu rittare(crtati) i imitare-oponaati zbilju
kakvom bi je trebalo vidjeti pri predstavljanju stvari koje sadre neke greke. Sloboda,no i nestalnost
doba i njegova razvoja u drugoj polovici 16. stoljede. Rezultirale su time da se umjetniki duh
naspram zbilje ponaa autokratski,a ujedno i nesigurno. Postavlja se niz pitanja o odnosu duha prema
osjetilnoj zbilji koja u renesansi nisu postavljana,te tako umjetnost poprima nova obiljeja uz pomod
filozofske spekulacije iz pisanih djela o umjetnosti nakon sredine stoljeda. Pisanje o umjetnosti
dospijeva u ruke antikvara,knjievnika i filozofa,te se razvija u normativnu estetiku i
interpretativnuznanost o umjetnosti kakvu znamo danas. Aristotelovsko-skolastiki pravac
spekulativne teorije umjetnosti zastupali su Lomazzo krajem 16. stoljeda i Zuccarri poetkom 17.,na
njegovom vrhuncu. Tassijeva Vita de pittori,scultori e archittetti Bergamaschi je prva knjiga u cjelosti
posvedena spekulacijama o pitanju kako je uopde mogude umjetniko prikazivanje. Disegno interno je
sinonim za ideju u naem duhu koja se oituje u djelu,to jest praktino-umjetnikom prikazivanju-
disegno esterno. Idea koja prethodi izvedbi pojavljuje se u ovjekovom duhu jer mu je Bog podario tu
sposobnost,ona je iskra Bojeg duha. Nadalje,kae da su duh i osjetila podreeni ideji(disegno),a
istinski i opdi cilj slikarstva prema njemu je oponaanje prirode i artefakata do te mjere da se zavaraju
oi svih ljudi,ak i poznavalaca. U ovom razdoblju takoer se pokuava metafiziki odrediti vrijednost
i znaaj lijepoga,samo osjetilni izraz lijepoga u vidu harmonije vie nije dovoljan. Zadatak
umjetnika,kao upravitelja Boje milosti je da prirodne stvari svede na njihovo iskonsko stanje koje
im je dodijelio stvoritelj,ne samo iz pojave izabrati i izvudi lijepo. Lomazzo definira ljepotu koja
nastaje pod utjecajem zrake Bojeg lica na putu ka Zemlji i prolazi kroz svijest anela gdje se stvaraju
ideje,ljudski duu gdje stvara um i misli i tjelesni svijet u kojem se pojavljuje kao slika i lik. Ljepotu
dijeli na jupitersku,saturnsku i marsovsku. Za spoznavanje i iskazivanje oblika i stupnjeva ljepote
ovjeku trebaju organi drukiji od tjelesnih poto ni ona sama nije iz svijeta materije. Njegova
metafizika filozofija koja predstavlja odgovarajude rjeenje u vezi pitanja ljepote nadovezuje se na
neoplatonistiko Ficinovo uenje. Peripatetiko-skolastiki i neoplatonistiki nazor sastaju se u
osjedaju da je vidljivi svijet parabolja za nevidljivi duhovni,a problem protuslovlja izmeu subjekta i
objekta rjeenje nalaze pozivanjem na boansko.


KLASICIZAM

Kao to je renesansa kritizirala srednjovjekovnu umjetnost koja je potisnula antiku,tako se i
klasicistika nakon smrti velikih majstora kao Raffaela odvaja od prole epohe. Baroknoj iskvarenoj
umjetnosti zamjera nedostatak temeljitog prouavanja prirode i oponaanje drugih majstora. Stav
klasicistike teorije umjetnosti razliit je od renesansne ujedno i zbog toga to se morala boriti ne
samo protiv maniristikog otuenja od prirode,ved i protiv Carravagiova naturalizma. Antika koja je
smatrana prirodnom umjetnodu iznosi se kao adekvatno pomirenje ta dva ekstrema kojima se
protivio klasicizam. Bellori,znaajan za talijanski i francuski akademizam,iznosi pojam ideje koja
postaje konano definirana. Po njemu umjetnik treba u sebi nositi predodbu ljepote po ijem se
uzoru priroda moe poboljati,to podsjeda na neoplatonistiki manirizam,no ta umjetnikova ideja
nije metafizikog podrijetla,ved nastaje a posteriori,osjetilnim motrenjem prirode,samo to se javlja u
istijem i viem obliku. to se tie odnosa izmeu subjekta i objekta,ponovno se javlja potreba za
afirmacijom ljudske sposobnosti spoznaje izravnim harmoniziranjem obje strane. Dolazi do pojave
programa idealistike estetike koja je u opoziciji sa naturalizmom i manirizmom,empirizmom i
metafizikom. Sustavno se prikupljaju argumenti koji potkrepljuju klasicistiku da je umjetnost
nadmodnija,savrenija i proidenija od prirode i slijepa imitacija same prirode manje vrijedna.
Moe se redi da je klasicizam prvi od uenja o idejama formirao normativnu estetiku - uz filozofiju o
umjetnosti stvorena je i konstruktivna teorija za umjetnost.

MICHELANGELO I DURER

Michelangelo zemaljsku ljepotu poima kao veo smrtnikate opravdava ljubav prema njoj jedino time
to odraava boansko. Kontemplacija ga pod utjecajem Platonove filozofije vodi do ideje kako kip
nastaje oduzimanjem suvinoga,a dobivanje forme iz mase postaje simbolom preporoda. U svojim
pjesmama progovara izmeu ostaloga o tome kako je figura koja nastaje iz kamena samo
osloboena,ne stvorena njegovim djelovanjem. Pod pojmom concetto koji strogo razlikuje od
srodnog immagine Michelangelo podrazumijeva slobodnu stvaralaku unutarnju predodbu
umjetnika koja postaje uzorom oblikovanja materije. Pojam concetto je ekvivalentan ideji,iako je
Michelangelo odbijao koristiti taj naziv zbog elje da se odjeli s povezivanjem svojih umjetnikih
predodbi sa nadzemaljskim sferama i natprirodnom ljepotom.
Durerovo je pak miljenje potpuno drukije - iz talijanske teorije umjetnosti preuzima tenju za
racionalnim ozakonjivanjem umjetnosti koju stapa sa gotovo romantinim uvjerenjem o
individualiziranosti umjetnike ingenioznosti. Prema njemu uvid da se puno vedi znaaj moe postidi
neuglednim crteom i prikazivanjem runog nego slikom na kojoj se radi mnogo vremena i lijepim
razumljivo je jedino snanim naslinim umjetnicima. Ta unutarnja podvojenost dovela je Durera do
problematike odnosa izmeu zakona i zbilje,pravila i genija,objekta i subjekta i tvrdnje da apsolutna
norma ljepote ne moe biti utvrena,a matematike metode istraivanja proporcija i empirijska
metoda oponaanja modela za velike umjetnike nisu nita drugo nego poetni stupnjevi koji
prethode slobodno stvaralakoj,a ipak prirodi bliskoj kreaciji iz duha. Durer upotrebljava pojam ideje
u potpuno razliitom smislu od definicije talijanske umjetnosti. Za njega su ideje krajnje unutarnje
predodbe,neiscrpne i originalne,te pruaju umjetniku mogudnost da uvijek iz duha stvori neto
novo. Koristedi Senekinu izjavu,Durer za ovjeka,ne Boga,kae da je iznutra pun figura,a Ficinovo
oduevljenje filozofa prenosi na slikara,te time umjetnost povezuje s ovjekovim oponaanjem
boanskog stvaralatva,heroizirajudi ju i inedi umjetnika boanskim.

Panofsky zakljuuje da suprotnost izmeu idealizma i naturalizma,koja se do 19. stoljeda odrala u
filozofiji umjetnosti,te se naposljetku u 20. stoljedu pretvorila u razne pravce kao to su
ekspresionizam,impresionizam,apstrakcija,mora izgledati kao dijalektika antinomija. No ona je
takoer neprestano navodila da se pronalaze nova,vie ili manje kontradiktorna rjeenja,koja su
iznesena u povijesnom pregledu u ovom djelu.