Historiografija i nacionalni identitet Muslimana/Bonjaka

Keith Jenkins je dobro primijetio kako ljudi i narodi imaju potrebu da svoj sadanji status
legitimiraju prolou, odnosno da se ukorjenjuju u prolosti. Tu je historijska nauka od
presudne vanosti jer ona omoguava da razne skupine konstruiraju svoju prolost, i kroz
neku vrstu kolektivne biografije oblikuju svoje identitete. Takav je sluaj sa raznim socijalnim
skupinama (npr. s buroazijom, koja je konstruiranjem svoje genealogije konstruirala i svoju
historiju), pa i sa nacijama (koje uvijek svoje ukorijenjenje trae u prolosti).
Poetkom 1960-ih godina u Bosni i Hercegovini je otvoren proces politike afirmacije
nacionalnog identiteta Bonjaka. Bila je to politika odluka, ali je nauka, pa i historiografija,
koja je bila pod velikim politikim utjecajem, u tome odigrala svoju ulogu. Zapravo, rasprave
o nacionalnom identitetu Bonjaka, koje su poele ve koncem 1950-ih godina, od poetka
1960-ih prebaene su iz sfere politike u sferu nauke, kako bi se najprije u naunim krugovima
nepobitno dokazao bonjaki nacionalni identitet, a potom kao nauno dokazana injenica
ponovo vratio u sferu politike koja bi imala zadau da samo prihvati ono to je nauka ve
dokazala. Jedan od naunika, koji je u to vrijeme aktivno radio na promociji bonjakog
nacionalnog identititeta, kasnije je zapisao:
Prva za nas vana stvar ( ) bila je da se ovo pitanje unese u naunu agendu, i to putem
organiziranih naunih historiografskih, etnolokih i sociolokih istraivanja ( ) To je bio
tada jedino mogui put da se problem istrgne iz ruku i ispod monopola politike i raznih
brojnih pseudopolitiara i ideologa, koji su u toj oblasti tada carevali, a koji su kao oi u
glavi uvali dugo godina prakticiranu politiku punu predrasuda prema jednom narodu,
njegovoj historiji i kulturi.
U ovom radu ja zastupam dvije teze: prva, historiografija je od poetka 1960-ih godina bila
jako angairana u dokazivanju historijske utemeljenosti bonjakog (muslimanskog)
nacionalnog identiteta. Ali, krug angairanih historiara na tom polju bio je izvan tada
organiziranih profesionalnih institucija (historiari sa Instituta za istoriju (radnikog pokreta) i
sa Filozofskog fakulteta nisu u tome sudjelovali, ili su sudjelovali veoma malo, poput
Branislava ureva), pa su historiari i politolozi okupljeni oko Fakulteta politikih nauka, te
historiari sa Pravnog fakulteta, na tome aktivno radili.
Ovdje to argumentiram pozivajui se na diskusije koje su o tome voene na pojedinim
konferencijama i savjetovanjima (konferencija o historijskim korijenima Republike Bosne i
Hercegovine 1968, diskusija o problemima etnikog razvoja u Bosni i Hercegovini iz 1975. i
diskusija povodom objavljivanja separata Socijalistika republika Bosna i Hercegovina,
koja je organizirana 1984. godine).
Druga moja teza glasi: historiari su debatirali o nacionalnom identitetu Bonjaka uvijek u
kriznim trenutcima politikog razvoja Bosne i Hercegovine. Takav je sluaj bio i koncem
1960-ih godina i sredinom 1970-ih (u vrijeme pred usvajanje Ustava i neposredno nakon
usvajanja Ustava), te 1980-ih godina (doba nakon smrti Josipa Broza Tita i estokih napada
na identitet i integritet Bosne i Hercegovine, koji su dolazili iz pojedinih intelektualnih
krugova iz Beograda i Zagreba). Posebno je to uoljivo poetkom 1990-ih godina, kada je ta
kriza dostigla svoj vrhunac. U svim tim kriznim situacijama preispitivan je nacionalni
identitet Bonjaka, a svoju zavrnu fazu je doivio sredinom 1993. godine prihvatanjem nove
nacionalne nominacije.
Poetkom 1960-ih je nastalo nekoliko historiografskih djela koja su nauno dokazivala
postojanje bonjake nacije. Meu historiarima koji su na tome u to doba radili vodea
linost je bio Muhamed Hadijahi, a s njim su na tom poslu bili aktivni Atif Purivatra i
Mustafa Imamovi. Posebno je vana Hadijahieva uloga, koga e mnogo godina kasnije
Enver Redi, drugi utjecajni historiar iz toga doba, ali sa bitno drugaijim pogledima,
optuiti kao kljunog zagovornika ideje muslimanskog nacionalnog identiteta. Redi je
zapisao kako je Hadijahi nauno utemeljio muslimansku naciju, mada je i sam Redi bio
jedan od historiara koji je ozbiljno sudjelovao u raspravama o nacionalnom identitetu
bosanskohercegovakih Muslimana.
On je od 1961. bio direktor Instituta za istoriju, a teme koje su utemeljene kao istraivaki
projekti u Institutu, koji se u to doba prevashodno bavio problemima radnikog pokreta i
socijalistike revolucije, bile su uloga Muslimanske narodne organizacije u austrougarskom
razdoblju historije Bosne i Hercegovine, a izraen je i poseban projekt pod naslovom
Takozvano muslimansko pitanje u toku Narodnooslobodilakog rata i Narodne revolucije.
Dodue, ubrzo se odustalo od istraivanja teme o Muslimanskoj narodnoj organizaciji, jer se
to pokazalo kao metodoloki jako izazovna tema. Saradnik koji je na njoj radio alio se da je
obrada te teme gotovo nemogua iz metodolokih razloga, jer je podrazumijevala i
istraivanje segmenta borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju a to bi obavezivalo na detaljno
ulaenje i u problematiku vjerskih institucija (vakuf a, vjerskih kola) kao i drugih vjerskih
pitanja. U pismu upuenom Institutu saradnik navodi: Premda je autonomna borba imala
politiki znaaj, konfesionalna pitanja bila su u prvom planu pa se postavlja problem koliko bi
bilo cjelishodno sa stanovita zadataka ovog instituta ulaziti u njihovo izuavanje. Rije je o
pismu koje je Upravi Instituta za istoriju u Sarajevu 13. aprila 1963. uputio Devad Juzbai
pod naslovom O nekim problemima u radu na temi Muslimanska narodna organizacija
(dokument u posjedu autora). Tako e se takve teme od 1964. povui iz programa rada
Instituta, ali e se vratiti koncem 1970-ih godina.
Znakovit je tu ipak projekt koji je 31. marta 1962. prijavljen Institutu o muslimanskom
pitanju u toku Drugog svjetskog rata. Iako se tu plediralo za istraivanje takozvanog
muslimanskog pitanja u toku Drugog svjetskog rata, to nikako nije znailo da je to
podrazumijevalo ukljuivanje u kampanju naunog dokazivanja zasebnog nacionalnog
identiteta Muslimana. Naprotiv, kljuna poruka ovog projekta bila je da muslimansko pitanje
ne postoji. U zakljuku projekta je navedeno:
Tako je muslimansko pitanje sa svojom odreenom drutvenoistorijskom sadrinom koje
je sticajem istorijskih okolnosti uzimalo takoe i poseban vid nacionalnog pitanja u BiH
skinuto s dnevnog reda drutvenog i politikog ivota u BiH samim aktivnim ueem
bosansko-hercegovakih Muslimana u NOP-u, narodnoj revoluciji i socijalistikoj izgradnji.
Tako je izgledalo da je poetkom 1960-ih godina Institut za istoriju (radnikog pokreta)
ostao po strani od procesa afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta. Tada se veina
historiara, koji e se ukljuiti u taj posao, i na kojem e raditi kao na partijskom zadatku,
okupljala ne u okviru Instituta za istoriju (radnikog pokreta), nego oko Fakulteta politikih
nauka, odnosno oko jednog studijskog projekta o Stavu Muslimana Bosne i Hercegovine u
pogledu nacionalnog opredjeljenja. Taj je projekat pokrenut tokom 1967, a kljuni saradnici
od historiara su bili Muhamed Hadijahi, Atif Purivatra i Mustafa Imamovi. Oni su, pod
pokroviteljstvom Hamdije Pozderca i pod auspicijom dr. Hamdije emerlia, imali zadatak
nauno dokazati kako su se Muslimani tokom povijesti afirmirali kao nacionalna zasebnost.
Ubrzo je Hadijahi, uglavnom na temelju podataka prikupljenih u okviru tog istraivakog
projekta, objavio i knjigu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih
Muslimana. Ova je knjiga kasnije jako puno citirana u literaturi.
Neto ranije je i Purivatra objavio knjigu Nacionalni i politiki razvitak Muslimana
(1969), a potom i knjigu o historiji Jugoslavenske muslimanske organizacije (1974), koja nije
samo na neizravan nain nudila odgovor o zasebnom identitetu i politikoj organiziranosti
Muslimana ve i u razdoblju izmeu dva svjetska rata. Purivatra je elio ponuditi upravo tu
sliku o zasebnom politikom organiziranju, ne ulazei u nacionalnu politiku JMO, jer bi bilo
vrlo teko na tadanjoj razini istraenosti nauno utemeljeno pisati o nacionalnoj orijentaciji
te politike organizacije.
Valjalo bi na ovom mjestu naglasiti injenicu da nisu svi historiari koncem 1960-ih imali
jedinstven stav o nacionalnom identitetu Muslimana. Tako je u vrijeme kada je veina
historiara, uz zatitu i pokroviteljstvo vladajue komunistike partije, branila stav o
nacionalnom identitetu Muslimana, Enver Redi pisao o posebnosti Muslimana, ali je on
tvrdio kako bosanski Muslimani svoju etniku i istorijsku individualnost, koja je nesporna,
iskazuju pod nazivom Bosanac. Redi je u svojim naunim tekstovima ovu tezu zastupao
od 1961, ali je politiko opredjeljenje ilo u pravcu priznanja te zajednice pod naslovom
Musliman. ak i na jednom politikom savjetovanju Redi je zastupao tezu o Bosancima, a
ne Muslimanima. Tako se na sjednici Predsjednitva SKSSRN, 12. maja 1970, Enver Redi
u svojoj diskusiji zalagao za zadravanja mogunosti izjanjavanja kao Jugosloven u
nacionalnom smislu, te se usprotivio svoenju pojma Bosanac na regionalno obiljeje poput
Lianin, Dalmatinac i slino. Dok je, na primer, ime Lianin iskljuivo obeleje za
regionalnu pripadnost, u imenu Bosanac izraava se istorijska dravna i, zatim, teritorijalno-
politika svest stanovnitva Bosne od srednjeg veka do najnovijeg istorijskog razdoblja.
Redi u ovoj diskusiji ne govori vie o etnikoj nego samo o teritorijalno-politikoj
posebnosti stanovnitva Bosne.
Ipak, historiari su svoja razmiljanja o nacionalnom identitetu Muslimana (Bonjaka)
najjasnije iskazali na jednoj konferenciji organiziranoj od 18. do 20. novembra 1968. godine
pod nazivom Istorijske pretpostavke Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj skup se
odravao u vrijeme nakon zvaninog priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta od
strane bosanskohercegovakih komunista. Na skupu su o tome posebno vrijedne referate
podnijeli akademik Vasa ubrilovi (Istorijski osnovi Republike Bosne i Hercegovine) i
profesor Avdo Sueska (Neke specifinosti istorije Bosne pod Turcima). Tada je Vasa
ubrilovi, zastupajui tezu o historijskom razvoju muslimanskog nacionalnog identiteta,
zapisao i slijedee:
Oseanje bosanskih muslimana da su neto posebno u muslimansko-islamskoj zajednici u
Turskom carstvu ( ) izrastala je iz njihovog uvjerenja da su po svom poreklu, po svom
jeziku, nainu ivota vezani za Bosnu, i da su neto drugo, razliiti ne samo od pravih
Osmanlija ve i od drugih islamskih naroda u Turskom carstvu.
Avdo Sueska je razvijao tezu o postepenom izgraivanju zasebnog muslimanskog drutva
u Bosni i Hercegovini u doba osmanske vladavine:
Bosansko muslimansko drutvo se oformilo kao specifian vid osmanskog drutva, koje je
u jednu cjelinu povezivala zajednika vjera islam i zajednika privrenost osmanskoj
muslimanskoj dravi ijim su posredstvom Bosanci postali Muslimani i na taj nain tijesno
povezali svoju sudbinu sa tom dravom. Posredstvom jedinstvene vjere islama muslimansko
drutvo u Bosni usvojilo je jedinstvenu politiku ideologiju i predstavljalo jedinstven kulturni
krug. Na toj osnovi ono se formiralo kao posebna etnika zajednica i razvijalo kao poseban
narod sa posebnim interesima i stremljenjima. Za razliku od nemuslimanskog stanovnitva,
koje se veinom nalazilo u zavisnom odnosu i potinjenom politikom poloaju, muslimansko
drutvo je imalo vie stalea: spahije, svetenstvo (ulema), graanski slojevi i zavisni
muslimanski seljaci (raja).
Ovaj skup, na kome je bilo i puno polemike, osobito izmeu Envera Redia i Atifa
Purivatre o odnosu Saveza komunista prema nacionalnom pitanju Muslimana, znaajan je ne
samo zbog pitanja o kojima je raspravljao, nego najvie zbog povijesnog ambijenta u kojemu
se odravao. Mogli bismo kazati kako je znaaj ovog skupa najvei upravo u naunom
afirmiranju muslimanske nacionalne posebnosti u nekim referatima, premda to nije kljuni
motiv za odravanje skupa.
Pojedini historiari (prije svih Muhamed Hadijahi i Atif Purivatra) bili su posebno
aktivni prilikom popisa stanovnitva 1971. godine. Oni su doslovno bili aktivisti na terenu. Ne
samo da su nastupali na televiziji i radiju, te odgovarali na pitanja itatelja printanih medija,
nego su pisali pojedine broure, koje su tampane u ogromnom tirau kao propagandni
materijal, iji je cilj bio uvjeriti muslimane da se u nacionalnom smislu prilikom popisa
stanovnitva izjasne kao Muslimani.
Historiari su temu o nacionalnom pitanju Muslimana uvijek otvarali u kriznim trenucima
historije Bosne i Hercegovine. Ovu tezu emo argumentirati na dva primjera: jedan je
diskusija organizirana 1975. o problemima etnikog razvitka u Bosni i Hercegovini, a drugo
je diskusija koja je na inicijativu Drutva historiara Bosne i Hercegovine voena 29. maja
1984. povodom pojave separata Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina iz Drugog
izdanja Enciklopedije Jugoslavije.
Diskusija o problemima etnikog razvitka u Bosni i Hercegovini odvijala se u vrijeme
debata o ustavnim promjenama i u vrijeme neposredno nakon usvajanja novoga Ustava 1974.
godine. Ovo je savjetovanje odrano u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a
u diskusiji su uestvovali historiari koji su radili na velikom projektu Istorija naroda Bosne i
Hercegovine, projektu koji je zapoeo 1966, ali nikada nije priveden kraju. Na ovom je
savjetovanju o Muslimanima otvoreno progovorio jedino Branislav urev, mada se i u
ostalim diskusijama vidjelo da je upravo to pitanje kljuno u razumijevanju problema etnikih
odnosa u Bosni i Hercegovini. urev je tada kazao:
Rekao bih neto to se tie formiranja muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kad je
o tome rije, moram da kaem da se proces formiranja bosanskohercegovakog
muslimanskog naroda ne sastoji samo u islamizaciji nego i u postepenoj drutvenoj
diferencijaciji u okvirima osmanske vlasti. Prirodna diferencijacija bosanskohercegovakih
masa, koja se sastojala u ouvanju srpskohrvatskog jezika i drugih domaih specifinosti u
ivotu tih masa, razumije se, dolazi u prvi red. Ali je to moralo biti ispunjeno drutvenim
sadrajem da bi bosanskohercegovaki muslimanski narod bio narod u feudalnom smislu. Pri
tome je najvanije pitanje postanak i razvitak domae feudalne klase u Bosni i Hercegovini.
urev razvija tezu kako se postepeno odvijao proces stvaranja domae, muslimanske,
feudalne klase, koja se kroz poseban status spahija i zaima u Bosni krajem 16. i u prvoj
polovini 17. stoljea, te naroito tokom 18. stoljea procesom ifluenja, diferencira od
osmanskog poretka, a potom e spoljna opasnost povezati muslimanski narod i domaa
feudalna klasa postaje hegemon muslimanskog naroda. urev je potom nastavio:
Mislim da neemo izai na kraj, da neemo objasniti fenomen nauno, ako prihvatimo
teoriju koja samo u islamizaciji, a ne i u diferencijaciji u okvirima osmanskog drutva, vidi
stvaranje muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. I to prvo samo u diferencijaciji koja
se sastojala u ouvanju prirodno-etnikih osobina muslimanskog naroda u Bosni i
Hercegovini, a zatim u diferencijaciji koja se sastoji u prvim zaecima obrazovanja naroda u
feudalnom smislu. Ali mi ne moemo, takoe, izai na kraj sa drugim shvatanjem koje ne vodi
rauna da je muslimanski narod u Bosni i Hercegovini u XIX vijek uao kao narod u
feudalnom smislu ne samo u odnosu na ostala dva naroda nego u izvjesnoj mjeri i u odnosu
prema vrhovnoj osmanskoj vlasti.
Na ovom je savjetovanju jo i Nikola Babi u odreenoj mjeri progovorio o Muslimanima
kao zasebnom nacionalnom identitetu, tvrdei kako koncem 19. i u prvoj polovici 20. stoljea
oni ispoljavaju odreene svoje nacionalne individualitete u raznovrsnim oblicima drutveno-
politikog ivota manifestirajui to kroz politiko i kulturno organiziranje. Svi ostali su jo
uvijek bojaljivo spominjali one ideje koje bi mogle biti na tragu afirmiranja muslimanskog
nacionalnog identiteta, odnosno historijske utemeljenosti tog identiteta.
S obzirom da se ovdje radilo o diskusiji potaknutoj problemima oko pisanja Historije
naroda Bosne i Hercegovine iznenauje izbjegavanje otvorene diskusije o problemima
nacionalnih identiteta, posebno nacionalnog identiteta Muslimana. Vidimo, takoer, kako je
javno promoviranje te zasebnosti vie namijenjeno onim historiarima koji su, s obzirom na
vlastiti nacionalni identitet, mogli imati najmanje problema zbog javnog promoviranja ideje o
muslimanskom nacionalnom identitetu.
Druga krizna situacija, kada su historiari iz Bosne i Hercegovine diskutirali i o
nacionalnom identitetu Muslimana, otvorila se nakon pojave separata Socijalistika
Republika Bosna i Hercegovina u okviru Enciklopedije Jugoslavije. Ovoga puta je odnos
snaga ipak bio neto drukiji, jer je politiki vrh Republike stao u odbranu separata, ocijenivi
napade na separat kao novi talas negativnog odnosa prema BiH kao jedinstvenoj kulturnoj
sredini. Takve negativne tendencija prema BiH imaju za cilj osporavanje kulturnog
identiteta BiH, kakav je sluaj bio i sa negativnim reakcijama na formiranje Univerziteta,
organiziranje Akademije nauka i umjetnosti BiH ili organiziranja Zimskih olimpijskih igara.
Ipak su historiari, na inicijativu Drutva istoriara BiH, organizirali 29. maja 1984. raspravu
o historiografskim tekstovima objavljenim u separatu. inilo se to posve nepotrebnim, jer je
republiki politiki vrh prethodno stao iza separata, ali je ovo bila prilika da se jo jedanput
ak problematizira pitanje nacionalnog identiteta Muslimana. Oito su tada postojale ve
odreene manje vidljive podjele u politikoj eliti, a u procjepu tih podjela organizirana je i
ova debata. U ovoj diskusiji su uestvovali Desanka Kovaevi-Koji, Avdo Sueska, Devad
Juzbai, Nusret ehi, Drago Borovanin, Rasim Hurem i Muharem Kreso, dok je Nedim
Filipovi odbio uestvovati u diskusiji, ali je napisao iroko obrazloenje koje ima karakter
diskusije. Medievistica Desanka Kovaevi-Koji, kritizirala je tekst o srednjovjekovnoj
Bosni, posebno naglaavajui kako se radi o preraenom tekstu Ante Babia iz prethodnog
izdanja Enciklopedije (iz 1956). Ona je optuila i urednika separata da je nedoputeno dao da
se raniji tekstovi prerauju, a dopustio je i umetanje posve novih dijelova teksta bez ikakvog
objanjenja, da bi na kraju dodala kako se u separatu ljudi [koji su ivjeli u srednjovjekovnoj
Bosni] esto nazivaju Bonjacima, a ne kae se da su se nazivali i Srbima.
Ipak, najznakovitija je bila diskusija Nusreta ehia, koji je bio urednik historije u tom
separatu, te recenzent dijelova o historiji Bosne i Hercegovine. No, kada su poeli napadi na
separat, ehi se poeo braniti kako nije imao nikakvog utjecaja na recenzentski ili uredniki
dio posla, svaljujui svu odgovornost na glavnog urednika Muhameda Filipovia. Filipovi je
u svom pismu upuenom predsjedniku Naune sekcije Drutva istoriara Avdi Sueski naveo
da je u ovom separatu cilj bio prevazii nedostatke iz prvog izdanja Enciklopedije iz 1956.
(kada Bosna i Hercegovina nije predstavljena kao historijska kulturna cjelina i kada nije
priznavan nacionalni identitet Muslimana). Upravo taj pristup je i bio kljuni razlog da su i
Filipovi i separat optueni za isticanje bosanskog duha i muslimanskog nacionalizma u
separatu. Ipak, veina historiara se u ovoj diskusiji drala dosta suzdrano i izbjegavala takve
kvalifikacije, to otvara novo pitanje pravih motiva za otvaranja ovakve diskusije, pogotovo
to su podrku Filipovievoj redakciji dali tadanji kljuni politiki lideri.
Nova krizna situacija u 1990-im godinama otvorila je i nove debate o muslimanskom
nacionalnom identitetu. Ponovo su se aktivirale podjele iz kraja 1960-ih godina, a u
historiografiji su se obnovile ne samo linije podjela nego su se ak i personalne podjele
poklopile sa podjelama kakve su vladale 1960-ih godina. Ponovo su kljuni diskutanti meu
historiarima bili oni koji su se snano angairali na priznanju muslimanskog nacionalnog
identiteta 1960-ih godina (Atif Purivatra i Mustafa Imamovi), s tim da su sada znatno
aktivniji bili oni koji su se pod utjecajem nekih emigranata, prije svih Adila Zulfikarpaia
koji se tada vratio u Bosnu, snano zastupali ideju bonjake nacionalne nominacije. Kljuna
je tu bila knjiga knjievnika Alije Isakovia, koja je predstavljala izbor tekstova o
nacionaliziranju Muslimana od kraja 19. do kraja 20. stoljea. Potom su Atif Purivatra i
Mustafa Imamovi, skupa sa Rusmirom Mahmutehajiem, objavili posebnu knjigu pod
naslovom Muslimani i bonjatva. Kljuna poruka ove knjige teila je ka jaanju
muslimanskog nacionalnog identiteta i ouvanju muslimanske nacionalne nominacije, a
odbacivanju ideje bonjatva. Mustafa Imamovi, historiar koji je 1960-ih godina svojim
pisanjem doprinosio afirmiranju muslimanskog nacionalnog identiteta, oslanjao se na
rezultate sociolokih istraivanja, prema kojima se svega 1,82% ljudi u Bosni i Hercegovini
izjanjavalo u prilog bonjake nacionalne nominacije, i tvrdio kako je ideja bonjatva
historijski prevladana. Imamovi e krajem 1990-ih postati prvi historiar koji je napisao
sintetiku Historiju Bonjaka odluno se zalaui za bonjaku nacionalnu nominaciju.
Imamoviev veliki protivnik iz 196o-ih godina, Enver Redi, krajem 1990-ih objavio je
izuzetno polemiku knjigu o muslimanskom nacionalnom identitetu u historiografiji, ali su se
u fokusu njegove kritike nali upravo Imamovi i Hadijahi, koje je Redi smatrao
historiarima koji su svojim historiografskim radovima utemeljili muslimansku naciju.
Redi se odluno zalagao za bosansku nacionalnu nominaciju.
Tako smo se ovom Redievom knjigom vratili na debate o bonjakom nacionalnom
identitetu kakve su u historiografiji voene i tokom 1960-ih godina. Karakteristika nastupa
dijela historiara u 1990-im godinama jeste snana mitologizacija bonjake povijesti, kako bi
se to vre i to dublje u povijest utemeljila ideja o bonjakoj nacionalnoj zasebnosti. Ovaj
dio historiara se nije, poput Mustafe Imamovia ili Atifa Purivatre, bavio problemom
nominacije, nego su nastojali inaugurirati posve novi koncept bonjake nacije. U tom se
posebno istakao arheolog Enver Imamovi, dok je osmanist Ahmed Alii promovirajui
ideju bonjatva nastupao kao zastupnik integralnog bonjatva i negiranja povijesne
utemeljenosti nacionalnog identiteta Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Njima je u prilog
ila nova situacija, nastala nakon to je 1993. zvanino dolo do prenominiranja nacije iz
Musliman u Bonjak.
U prvoj deceniji 21. stoljea ak su se pojavile i ideje o novim nacionalnim nominacijama
(ovoga puta bilo je prijedloga da se Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini prenominiraju i
Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, kako bi se razlikovali od Srba i Hrvata koji ive izvan
Bosne i Hercegovine i koji Bosnu i Hercegovinu ne doivljavaju svojom domovinom). Ovi su
prijedlozi veoma liili prijedlozima koje smo mogli susresti u debatama tokom 1960-ih
godina, kada se nadijevalo ime Muslimanima. Tako se pred naim oima zatvorio krug
debate o nacionalnom identitetu Bonjaka zapoet poetkom 1960-ih godina.

Izlaganje u Chisinau, Moldavija, 15. oktobar 2009. godine