Hrvoje Juri

Utopija anti-utopija
post-utopija utopija
Ili: utopija, lozoja i drutveni ivot
22. 11. 2003.
2
Sadraj
Utopija 4
Od utopije do post-utopije 6
Od post-utopije do utopije 9
O utopiji, lozoji i drutvenom ivotu 13
3
lanak predstavlja preraenu verziju referata koji je, pod naslovom Smije li lozof ma-
tati?, izloen na simpoziju Filozo i drutveni ivot, odranom u organizaciji Hrvatskog
lozofskog drutva u Zagrebu, 21. i 22. XI. 2003.
Heretici su jedini (gorki) lijek od entropije ljudske misli. Jevgenij Zamjatin
U onom to slijedi izloit u nekoliko misli o utopiji, lozojskoj i drutveno-povijesnoj
moi i nemoi utopije, o utopijskom miljenju i njime nadahnutoj praksi, a sve to imajui
u vidu pitanje: to utopija jo znai (ili moe znaiti) za lozoju i openito za drutveni
ivot?
- -
Na poetku svoga teksta Utopija i samoobrana duha, slovenski teoretiar Rastko Mo-
nik pie:
Utopija je diskreditirana. Pri samome spomenu te rijei disciplinirana korisnica i
korisnik vladajue ideologije moraju pomisliti na giljotinu i na Gulag.
1
Slino Moniku, ameriki teoretiar Russell Jacoby, u predgovoru svoje knjige Kraj
utopije, zapisuje:
Utopistiki duh osjeanje da bi budunost mogla nadii sadanjost iezao je.
( . . . ) Rasprostranjeno je miljenje da je netko tko vjeruje u utopije krenuo ili pronai
ruak ili nekoga ubiti.
2
Utopija je, dakle, diskreditirana; a ak je i utopijski duh iezao. U tom stanju, ono to se
neko nazivalo utopijom danas se uglavnom smatra ili adolescentskom zabavom za mlade,
gnjevne pankere ili izlizanim tlapnjama dokonih i dobro uhljebljenih intelektualaca. U
najboljem sluaju, utopija je teorijski neutemeljeno i bezopasno, a praktiki neobavezno
i neuinkovito matanje o drugaijem i boljem svijetu. No, sve i ako se sloimo s time,
ostaje pitanje: Smijemo li jo uvijek matati? I ako ipak smijemo, dade li se iz toga
izvui dalekosean zakljuak: da utopijsko matanje moe biti od koristi i lozoji i
drutvenom ivotu, te jo dalekoseniji zakljuak: da je utopijsko matanje nuno i
lozoji i drutvenom ivotu?
Na oba bih pitanja preliminarno dao potvrdan odgovor. No, prije denitivnog odgovora,
ukratko bih prikazao kako je dolo do toga da danas o utopiji govorimo kao o pukom ma-
tanju, a onda bih pokuao obrazloiti zato usprkos dananjem utopistikom pesimizmu
treba braniti utopiju.
1
Rastko Monik, Utopija i samoobrana duha, u: Rastko Monik, Koliko faizma?, Arkzin, Zagreb, 1998/1999,
str. 31.
2
Rasel Dekobi (Russell Jacoby), Kraj utopije, Beogradski krug, Beograd, 2001, str. 10.
Utopija
5
Najprije: to je to utopija?
Poetno bih rekao ovo: utopija je budunosna vizija jednog drugaijeg drutva, odnos-
no jednog drugaijeg ureenja drutvenih odnosa.
Izraz utopija (engleski: utopia) dugujemo, kao to je poznato, Sir Tomasu Moreu i
njegovoj istoimenoj knjizi
3
, u kojoj on sugerira dvostruko itanje i razumijevanje te (grke)
rijei: kao prvo, eu-topia (tj. dobro mjesto) i, kao drugo, ou-topia (tj. ne-mjesto ili
nepostojee mjesto).
Stavljajui naglasak na ono prvo znaenje (eu-topia), ovdje u ostaviti po strani tzv.
negativne utopije (ili dis-topije), oslikane u nekim knjievnim djelima kao to su Mi
Jevgenija Zamjatina
4
, Vrli novi svijet Aldousa Huxleya
5
ili 1984. Georgea Orwella
6
, te pod
utopijom razmatrati samo tzv. pozitivne utopije.
Unutar pozitivne utopije razlikujem pak dvije vrste utopije. Prvu od njih nazvao
bih pasivnom utopijom. To su one utopijske koncepcije nerijetko iznesene meu
koricama jedne knjige i, kao takve, zaokruene i dovrene koje pruaju, dodue, jednu
utopijsku viziju budunosti, ali se ne brinu previe oko naina prelaska iz jednoga u drugo
stanje, odnosno ne sugeriraju naine prelaska jaza izmeu zbilje i utopije. Pasivne utopije
za koje kao primjer mogu posluiti Platonova Drava
7
ili renesansne utopije poput
Campanellinog Grada sunca
8
i Moreove Utopije same sebe implicitno unaprijed odreuju
kao u-topije (ne-mjesta): kao ne-zna-se-kako ostvarive ili kao openito ne-ostvarive.
Za razliku od ove prve utopije koja predstavlja dovrenu, zaokruenu utopijsku
koncepciju kod druge utopije radi se o jednoj drugoj, drugaijoj utopiji: ovdje se radi o
tekuoj, perspektivistikoj utopijskoj tendenciji. To je, dakle, jedna aktivna utopija, koja
smjera na ozbiljenje, koja misli ozbiljno; utopija koja sebe poima kao moguu, ostvarivu,
i upravo stoga djeluje na ozbiljenju (ili samo-ozbiljenju) ideje pri emu svoje polazite,
akcijske metode, a u odreenom smislu i ciljeve ini eksibilnima. Ovu utopiju kao
jedinu pravu utopijsku orijentaciju Karl Mannheim u svome djelu Ideologija i utopija
denirao je kao onu koja i transcendira stvarnost i, prelazei u djelovanje, u isti mah
djelomino ili potpuno razara postojei egzistencijalni poredak
9
.
Na temelju ovoga, sada bih proirio poetnu deniciju utopije, te rekao da utopija
pretpostavlja temeljitu kritiku postojeih drutvenih odnosa, koja za sobom povlai zahtjev
za njihovom korjenitom promjenom, kao i tome primjereno djelovanje.
Ovo dvostruko sueno znaenje utopije (pozitivna aktivna utopija) sada bih suzio
jo jednom, te rekao da, govorei o utopiji, mislim prvenstveno na utopistike tendencije
lijeve provenijencije, u potezu od utopijskoga socijalizma, preko marksizma i anarhizma,
do svega onoga to je do danas nastajalo na tom tragu. Vjerujem da je ovo posljednje
suavanje pojma utopije opravdano; tim vie to preko suvremene anti-utopijske kritike
i ovodobnog proglaavanja kraja utopije vidimo da se utopijska tendencija artikulirala u
prvom redu (ako ve ne iskljuivo) u lijevom registru. Tek tu, zapravo, poinje pria o
utopiji, a sve prethodno moe se nazvati pred-povijeu utopije.
3
Tomas More, Utopia, Everyman, London, 1994.
4
Jevgenij Zamjatin, Mi, Naklada Breza, Zagreb, 2003.
5
Aldous Huxley, Vrli novi svijet, Izvori, Zagreb, 1998.
6
George Orwell, 1984., Alfa, Zagreb, 2001.
7
Platon, Drava, Naklada Juri, Zagreb, 2001.
8
Tommaso Campanella, Grad sunca, Zora, Zagreb, 1953.
9
Karl Manhajm (Karl Mannheim), Ideologija i utopija, Nolit, Beograd, 1968, str. 157.
Od utopije do post-utopije
7
Vratit u se sada tezi o kraju utopije.
Kako je uope dolo do toga da jedna budunosna tendencija, koja nadilazi zbilju, pa i
samu sebe, doivi svoj kraj? Odgovor je prilino jednostavan, ali ga ipak treba navesti.
Poetak kraja utopije dogaa se s uobliavanjem i intenziviranjem anti-utopijske
kritike, koja je utopiju, utopijsku ideju, utopijsku orijentaciju, utopijsko miljenje itd.
podvrgnula kritici, vezujui je s kritikom totalitarnih reima koji su se deklarirali kao
marksistiki, a time, u odreenomsmislu, i kao realizacije jedne utopijske ideje. To e rei da
poetak kraja utopije moemo locirati u fatalno povezivanje utopijskoga miljenja i post-
revolucionarnih dravnih tvorevina, koje se kako su pokazali upravo neki marksistiki
teoretiari ne smije vezivati niti uz Marxa, niti uz utopizam, nego jedino uz Lenjina,
Staljina, Maoa i druge sline prevoditelje i provoditelje utopijskog ideala. Cijenu tog
fatalnog (i pogrenog!) povezivanja platila je utopijska misao u cjelini, ma koliko i sama bila
kritina prema takvim reimima. To se odnosi prije svega na anarhizam, kao eminentno
utopijsku ideju, koji ne samo da se jo nije diskreditirao, nego jo nije niti imao svoju
povijesnu ansu da se diskreditira (izuzevi kratku epizodu iz panjolskog graanskog rata,
koja je bila suvie kratka da bismo izvodili neke zakljuke iz toga).
No, smrt ili, bolje reeno, umiranje utopije nije se odvijalo pravocrtno. Anti-utopijska
kritika bila je praena utopistikim otporima, as slabljenjem, as ponovnim oivljavanjem
utopijskoga. Primjerice, itav opus njemakog lozofa Ernsta Blocha, jednog od najznaaj-
nijih lozofa dvadesetog stoljea, predstavlja napor oko promiljanja i premiljanja utopije
u utopiji nesklonom vremenu
10
. No, anti-utopizam sa svojim, povijesno gledajui, zlona-
mjernim poetnim krivim povezivanjem konano je doveo i do teze o kraju utopije,
odnosno o poetku post-utopijskog vremena. Jer, zakljuak je jasan: ako je utopijska ideja
ozbiljena u Sovjetskom savezu i njegovim satelitima irom svijeta, a za njima su ostajali
samo novi represivni reimi sa svojim gulazima i golim otocima, nakon propasti ovih
reima nema vie nikakve sumnje: propala je i utopija!
Vjerujem da je, po intonaciji ovih rijei, jasno da ja ne dijelim takvo miljenje. No,
uzmimo ipak da je doista nastupilo post-utopijsko doba, koje koincidira s famoznim
krajem povijesti poznata teza Francisa Fukuyame iz knjige Kraj povijesti i posljednji
ovjek
11
i povijesnom pobjedom liberalne demokracije, koja je donijela svijest o tome
da nema alternative, da stojimo pred izborom izmeu status quo i neega goreg
12
, da
ivimo u vremenu i prostoru s onu stranu u-topijskog, u odreenom toposu, u kojem je
doista sve ve tu, prisutno, da znanost i tehnologija, liberalna demokracija i kapitalistika
ekonomija ine moguim ostvarenje svih ljudskih potreba i elja. I tada jo uvijek ostaje
pitanje: to nam je donio epohalni poraz utopije? Takoer i pitanje: Da li je svijet postao
bolji?
Radnici koji mjesecima rade bez naknade, seljaci koji radikalno osiromauju zbog pritiska
multinacionalnih kompanija, stanovnitvo zemalja involviranih u ratove za nafu, kao i svi
oni koji izlaze na parlamentarne izbore, ali s osjeajem gaenja znaju da nije. Ali vie
nema utopije. I vie nema nade. S krajem utopije uli smo u najbolji (i jedini) od svih
svjetova!
Odustat u sada od ironinog tona i iznijeti svoju tezu: Od svakovrsne propasti moe
nas spasiti samo jedno (novo) utopijsko miljenje, koje e, naravno, nadahnjivati tome
10
Usp. tri djela Ernsta Blocha: Duh utopije, Beogradski izdavako-graki zavod, Beograd, 1982; Princip nada
(I-III), Naprijed, Zagreb, 1981; Oprotaj od utopije?, Izdavaki centar Komunist, Beograd, 1986.
11
Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji ovjek, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1994.
12
Usp. Rasel Dekobi, Kraj utopije, str. 10-11.
8
primjerenu akciju! Drugim rijeima, u povijesni niz utopija anti-utopija post-utopija,
ja dodajem novi, etvrti element, naime (novu) utopiju.
Od post-utopije do utopije
10
Sada bih napravio rez i pokuao otii korak dalje od epohalnog razmatranja kraja
(ili smrti) utopije.
S tvrdnjom da je utopija mrtva u ovom asu ili jednom zauvijek mogli bismo
se sloiti (mada i onda vrlo teko) samo pod dva uvjeta. Prvi od njih jest da pratimo
jedino to se zbiva u tzv. akademskoj lozoji ili teoriji, na mjestima gdje se slubeno
(dakle, jedino) lozora ili teoretizira. Drugi uvjet pod kojim bismo se mogli sloiti sa
smru utopije jest da pratimo samo Hrvatsku radioteleviziju ili CNN ili druge dravne i
komercijalne televizijske i radijske stanice, da itamo samo najprodavanije i najpoznatije
novine i asopise, i openito da (zbog lijenosti ili primitivnog ataraksinog nagnua) vidimo
jedino ono to, htjeli-ne htjeli, ionako dolazi do nas.
Iza toga dakle, iza mainstream-teorije i udarnih vijesti, iza teorijskog i praktikog esta-
blishmenta ivi (i to ne samo u smislu preivljavanja!), pa ak i iznova raste jedna (nova)
utopijska ideja, kao i prakse koje moemo nazvati utopijskima (u prethodno odreenom
smislu).
U tom smislu, samo se na prvi pogled moe initi udnim to to postoji, primjerice,
meunarodno, inae vrlo ozbiljno i aktivno, Drutvo za utopijske studije
13
, kao i itav niz
teoretiara koji pojam utopije kritiki promiljaju, ali bez podsmijeha. Takoer, uz bok
teorijskim koncepcijama po vanosti bih stavio arolike (subkulturne ili kontrakulturne
ili alternativne) mase, koje su se pojavile na anti-korporacijskim, anti-ratnim, ekolokim
i drugim alter-globalistikim protestima irom svijeta, krajem devedesetih godina dva-
desetog stoljea i poetkom ovog stoljea, i artikulirale jedno globalno nezadovoljstvo,
kao i potrebu za globalnim promjenama. Koncept temporary autonomous zones (TAZ),
privremenih autonomnih zona, koji razrauje Hakim Bey u Privremenim autonomnim
zonama, ontolokoj anarhiji i poetskom terorizmu
14
, koristan je vodi u razumijevanju
fenomena nove utopije.
Slino Beyu koji kae da TAZ-teorija shvaa da se to dogaa i da ne govorimo o
treba ili bit e, nego o ve postojeem pokretu
15
ustvrdio bih kako utopijski duh ne
samo da nije ieznuo, nego je budunosno spreman za svoju budunost. Ustvrdio bih i
to da navodno globaliziranom i demokratiziranom, a zapravo rasturenom, ponienom i,
konano, zabrinjavajue ugroenom svijetu famozni kraj utopije nije donio nita dobro,
te da je proglaenjem kraja utopije i poetkom post-utopijskog vremena vrijeme
svijeta ozbiljno skraeno.
S obzirom na ovo novo utopijsko miljenje i akcije koje se poduzimaju upravo u utopij-
skom duhu, elio bih rei da smatram kako utopija nije diskreditirana, budui da se ovdje
ne radi ni o kakvom sentimentalnom nastavku diskreditiranih kvazi-utopijski oblikovanih
teorijskih koncepcija i dravnih tvorevina, na koje se anti-utopistika kritika, tako estoka
u dvadesetom stoljeu, zapravo jedino usmjeravala govorei o utopiji.
Uz rizik da se moje rijei shvate kao patetine, ustvrdio bih kako u tome iako jo
uvijek u povojima vidim ansu za jedan drugaiji i bolji svijet.
- -
Ta nova utopija, koja se tek raa, sebe e tek uz dozu ironije nazvati utopijom.
Akteri te nove utopije svjesni su utopistike tradicije (bez obzira na njezine prekse), ali
nisu njome i obvezani. Ova utopija rije budunost pie s malim, a ne s velikim B, a
do budunosti joj je stalo mnogo vie nego onim utopijama koje su isporuivale gotove
13
Vidi: Society for Utopian Studies (htp://www.utoronto.ca/utopia)
14
Hakim Bey, Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism (htp://www.evolutionzo-
ne.com/kulturezone/bey/index.html)
15
Hakim Bey, Permanent TAZs (htp://www.evolutionzone.com/kulturezone/bey/index.html)
11
slike budunosti. Govorei o revoluciji, o potrebi obuhvatne revolucije, novi utopizam
shvaa da je revolucija (iako jest prevrat i/ili zahtjev za prevratom) takoer proces tiha
revolucija, odluna evolucija; da je revolucija neto to se ne moe zbiti jedne noi u
Oktobru. Ova utopija naih dana slinija je, konano, spontanitetu ezdesetosme, negoli
devetnaestostoljetnom utopistikom konceptu, iako se ve na razini parola razlikuje i
od ezdesetosmatva, pa umjesto Budimo realni traimo nemogue! kae: Drugaiji
svijet je mogu!. Pomak od nemogueg, kao principijelno neostvarivog ali potrebnog, ka
moguem, kao potrebnom i ostvarivom odlika je dananjih, post-utopijskih utopija.
Moglo bi se, dakako, prigovoriti da ove ideje i ovaj duh, kao i nastajui pokret kroz kojeg
oni govore treba naprosto promatrati u kontekstu suvremenog drutvenoga aktivizma, i
ne razmetati se s ionako izlizanomrjeju utopija. No, ta duhovna konstelacija i aktivistika
manifestacija utopijska je, kao prvo, po onome to je (ipak) vezuje s klasinim utopizmom,
a to su: temeljno nezadovoljstvo postojeim stanjem, bespotedna kritika i zahtjev za
radikalnom promjenom, kao i spremnost da se na tome aktivno djeluje. Kao drugo, ovdje
ipak govorim o neemu utopijskom zato to se nada u fundamentalne promjene, koje su
ovdje u pitanju nada u znaajan, ak bitan pomak, preskok, a (zato ne?) i revoluciju
u dananje vrijeme ini doista utopijskom, bez ikakvih negativnih konotacija koje se danas
ve rutinski pridaju tom izrazu.
- -
Ukoliko bih trebao saeti osnovnu ideju tih post-utopijskih utopija, rekao bih da one
nastoje ponajprije oko uspostavljanja davno pokidanih socijalnih veza. Ali ono to s
obzirom na povijest utopizma ovdje predstavlja novost, jest to to se sada pojavljuje
i ideja o potrebi uspostavljanja davno pokidanih prirodnih veza. Novo-utopijska oiko-
nomia zahtijeva re-deniranje i re-strukturiranje odnosa jednako u drutvenom kao i u
prirodnom oikosu
16
.
Kao ilustrativan primjer takvog jednog zahtjeva, osvrnut u se ovdje na nedavni lanak
amerike teoretiarke i aktivistkinje Doyle Canning. Ona u svome lanku, naslovljenom
Klimatska promjena i socijalna promjena
17
, polazi od oprimjerene konstatacije o opas-
nostima klimatskih promjena. Pitajui se o uzrocima klimatskih promjena, ukazuje na
povezanost ekoloke i socijalne sfere, te iz razmatranja klimatskih promjena naravno,
ne samo na razini igre rijei konano izvlai imperativ temeljitih socijalnih promjena.
Pritom je lanak, prije nego na meunarodne ekonomske i politike institucije, adresiran
na ekoloke i socijalne pokrete. Canning kae:
Izgraditi jedan pravi ekoloki pokret znailo bi otii dalje od pokreta usmjerenog na
jednu temu, zatitu okolia, u pravi drutveni pokret za promjenu sistema. Kao to govori
primjer ledenih bregova, drugaiji svijet ne samo da je mogu, on je vie nego potreban.
U izgradnju ekolokog pokreta ugraena je nunost sistemskog odgovora na sistemsku
propast Planeta, nunost sinergijskog djelovanja globalnih pokreta za mir, globalnu pravdu,
slobodu i izravnu demokraciju.
U sri novog pokreta u kojem, valja napomenuti, jednaku vanost imaju i teoretiari
i aktivisti stoje utopijske ideje umnogome drugaije od onih klasino-utopijskih. Ne
ulazei u podrobniju analizu, ovdje bih samo brirao o kojim se to novo-utopijskim
novostima radi, odnosno u emu se to novi utopizam razlikuje od starih utopizama.
16
O pojmu oikos (kua, dom; kuanstvo, domainstvo; okoli) u kontekstu aktualne situacije ovjeanstva i
Planete, usp. moj lanak Etika i politika, bioetika i biopolitika, u: Socijalna ekologija (3/2002), str. 233-244.
17
Doyle Canning, Climate Change and Social Change (htp://zena.secureforum.com/znet/sustainers/content/
2003-10/21canning_.cfm)
12
Prije svega, radi se o ozbiljnoj namjeri da se razoblie vladajui diskriminacijski obrasci,
to ujedno znai i da humanizam konano preraste iz apstraktnog u konkretni humanizam.
Na toj podlozi izrasta jedan individualistiki stav, koji nije atomistiki, nego anticipira
i modele organizacije meuljudskih odnosa, ali i mnogo ire: svjetskih odnosa, u onom
smislu koji ukljuuje i prirodni i drutveni (dakle, ljudski) svijet. Taj novi model orga-
nizacije protivi se svakovrsnoj hijerarhiji. Hijerarhijskom pogledu na svijet, a onda i na
organizaciju (u svakom smislu rijei) suproststavlja se mrea; dakle, ne vertikalnost,
nego horizontalnost, ne mo, nego odgovornost. A iz toga bi se mogla izvesti i dva kljuna,
nosiva pojma jedne, novoj utopiji odgovarajue, nove etike: odgovornost (kao koncept
koji tendira od pojedinanog ka opem), te solidarnost (kao koncept koji tendira od opeg
ka pojedinanom). Dakle, po strani od egoistinog kvazi-individualizma ili kvazi-altruis-
tinog kolektivizma, ovdje se promovira odgovorni individualizam ili, drugaije reeno,
solidarni kolektivizam.
Nadalje, za razliku od starih utopijskih ili barem utopijski inspiriranih koncepcija, u
ovoj novoj nema vie bezgraninog povjerenja u znanost i tehnologiju (ili jedinstveni
znanstveno-tehnoloki pogon koji moemo nazvati tehno-znanost) kao sredstvo ljud-
ske emancipacije. Jer: moderna tehno-znanost sukladno svojoj biti, a takoer i zbog
povezanosti s vladajuim ekonomskim i politikim obrascima osobito u svom bio-in-
formatikom obliku, usmjerena je na daljnju, suptilniju, a time i opasniju manipulaciju, a
ne na emancipaciju. Uz to, u skladu s ranije spomenutim novim pogledom na umreenost
prirodnih i drutvenih sistema, moderna tehno-znanost ne samo da ne predstavlja odgovor
i rjeenje, nego je glavna prijetnja promjenama koje se s ovog aspekta smatraju nunima.
Naravno, skepticizam u pogledu na znanost i tehnologiju podrazumijeva jedan stav koji ne
odbija rezultate znanstvenih i tehnolokih istraivanja u cjelini, ali jednako tako ih niti ne
prihvaa u cjelini. Prije se radi o odbijanju dominantnog tehno-znanstvenog pogleda na
svijet, koji valja promatrati u uskoj vezi s dominantnim ekonomskim i politikim globalnim
sistemom, iako anarhistiki momenti ekonomske i politike globalizacije na prvi pogled
mogu sugerirati kako je centraliziranost Kapitala i Drave stvar prolosti. Odbijanje/pri-
hvaanje tehnologije u ovom novom smislu svoj paradigmatski primjer nalazi u pristupu
informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, koju novi utopisti permanentno otimaju iz
ruku globalnih manipulatora i koriste kao glavno oruje emancipacijske borbe.
No, odustajanje od bezgranine vjere u emancipatorsku mo znanosti i tehnologije
stavlja ovaj novi pogled pred nove izazove. Stoga se ovdje zagovarajui napredak, a
odustajui od onoga to se dosad iskljuivo smatralo napretkom shvaa kako na-
predak, kao kljuni pojam novovjekovne civilizacije, mora biti ponovno promiljen, to
znai da mora doi i do fundamentalnih, a ne samo kozmetikih, svjetonazorskih promjena.
Jedna od najdubljih pretpostavki tog novog svjetonazora jest skromnost, dakle: neto
dijametralno suprotno od negdanje utopijske rasipnosti. Ova nimalo skromna misao o
skromnosti, koja bi trebala postati arite novog pogleda na svijet i novoga svijeta, svoj
nimalo nevaan izraz pronalazi i u postojeoj, narastajuoj, ali jo uvijek alternativnoj
kulturi recikliranja, to se ne smije brkati s ideolokim pojmom odrivog razvoja, koji je
postao instrumentom globalnog ekonomsko-politikog establishmenta, odnosno izraz moi
vidljivih i nevidljivih institucija novog svjetskog poretka, moi koja nadilazi bioloke i
socijalne moi ovjeanstva i Planete.
O utopiji, lozoji i
drutvenom ivotu
14
U svome zagovoru utopije (nove utopije, povratka utopiji) slaem se s tvrdnjom
Rastka Monika, kojom on zavrava ranije citirani tekst o utopiji, da je anti-utopizam
abdikacija duha i sukrivac koji doputa strahote sadanjosti, a da utopizam nije samo
samoobrana duha, ve je obrana duha prvi korak protiv sadanjosti i izvan nje
18
.
Misliti utopijski (manhajmovski reeno: misliti transcendirajui stvarnost i postojei
poredak) znai misliti. Misliti utopijski a to znai: u bitnome revolucionarno znai
ozbiljavati bit ovjeka kao nedovrenog i nedovrivog bia. Svijest o tome predstavlja
svijest koja se protivi ontolokoj ljenosti i etikom cinizmu, koji su glavna odlika naeg
pragmatistikog doba, tj. doba pre-kasnog kapitalizma, Too-Late Capitalism, kako ga
naziva Bey
19
.
Utopijsko miljenje jest miljenje koje je eminentno budunosno. Ali: utopijsko miljenje
prvenstveno znai smisao koji pridajemo svojim dananjim akcijama! U tome vidim pravu
funkciju utopije, bez obzira na razliite izraze koje e ona postii u onome to nazivamo
drutvenim ivotom.
- -
Ukoliko je danas utopija izjednaena s matanjem, odgovorit u sad na uvodno pos-
tavljeno pitanje: Smijemo li jo uvijek matati? Odgovor glasi: ne samo da smijemo
matati, nego i moramo matati, moda i vie nego ikad prije, jer je otpor vladajuem
drutvenom obrascu danas manji nego ikad prije. Matati smijemo i matati moramo, narav-
no, ukoliko pod matanjem ne mislimo na neto to je privatna i slobodno-lebdea stvar
jednoga ovjeka. Ernst Bloch je s pravom ukazao na opasnost takvog suavanja utopije,
kao generaliziranja pukih osobnih sanjarenja, kad je rekao da je takav jedan utopijski
svijet takoer mjesto onog wishful thinking najnie vrste i apstraktnog utopiziranja,
koje je rije utopija u ovom sluaju opravdano iznijelo na lo glas: prazno slikanje praznih
mogunosti i skoro uvijek u egoistikoj vezi, sa mnom, s mojom koristi ne mislei na
druge
20
. No, to nije ona utopija koju sam ovdje elio razmatrati. Utopija, a osobito nova
utopija je projekcija zajednike budunosti, koja jest tu zbog budunosti, ali ak i prije
toga: ona je tu da osvjetljava sadanji prostor i vrijeme. Zadae i odgovornosti lozoje i
lozofa koji se uvijek moraju probijati do temelja postojanja u tom su smislu najvei
i najtei. Drugi mogu, ali lozof mora izlaziti, iz-skakati iz zbilje, iz drutveno zadanog
mu okvira skrupulozne analize, te razmiljati u hodu, u hodu ka budunosti da bi te
budunosti uope bilo.
Jer: misliti znai misliti utopijski, misliti utopijski znai misliti iz zbilje, ali ciljati
iza i iznad nje. Misliti, dakle, znai: misliti s otporom, ne mirei se s postojeim, uvijek
heretiki, moglo bi se rei. Ukoliko pretpostavimo da miljenju slijedi i djelovanje, odnosno
da jedno implicira drugo, lozofu e dovoljno upozorenje i stalni podsjetnik predstavljati
misao njemakog lozofa Oda Marquarda:
Filozoja je kad se misli usprkos.
21
Adresirana na lozofe, ova misao se moe proiriti poznatom Marxovom jedanaestom
tezom o Feuerbachu, koja jest bila upuena lozoma, ali se nije ticala, niti se danas tie
samo lozofa. S njom u i zavriti ovo razmatranje odnosa utopije, lozoje i drutvenog
ivota, budui da jo uvijek ne nalazim bolje formuliranog zahtjeva upuenog ne samo
lozoma, nego svim onima kojima je doista stalo do drugaijeg i boljeg svijeta:
18
Rastko Monik, Utopija i samoobrana duha, str. 42.
19
Usp. Hakim Bey, Permanent TAZs
20
Ernst Bloh, Oprotaj od utopije?, str. 32.
21
Odo Marquard, Skepsis und Zustimmung, Philipp Reclam jun., Stutgart, 1994., str. 7.
15
Filozo su svijet samo razliito interpretirali; meutim, radi se o tome da ga se izmi-
jeni.
22
22
Karl Marx, Teze o Feuerbachu, u: Karl Marx & Friedrich Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1985., str. 343.
Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright
9. 12. 2013.
Hrvoje Juri
Utopija anti-utopija post-utopija utopija
Ili: utopija, lozoja i drutveni ivot
22. 11. 2003.
www.stocitas.org, 15.9.2013.
http://anarhisticka-biblioteka.net