Marko Miljanov Popovid:

PRIMJERI OJSTVA I JUNATVA

Marko Miljanov Popovid




1.

Milovan Janiin Vujoevid, iz Brskuta, reka je:
Ja sam, tako mi due, svakoga oeka moga na mejdan dobit!
Pitali su ga:
Kako, striko Milovane?
Milovan:
Lasno, due mi! On se naijedi, pa me psuje, skaudi i drktedi od ijeda! Ja ne govorim nita. Kad
sjutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojije rijei! Eto, ja dobio, a on izgubio!
2.

Marko eljoev, Zatrepanin, sjedio je na Korita Otska, kod ubla, e stoka vodu pije. Kod njega je bilo
jo druine. Jedan siroma, po imenu Poj Ulja, vadio je vodu iz ubla, da mu pije stoka. Marko s
druinom rugali su se siromau i draili ga. On, poto mu dosadie ruganjem, onom trugljom kojom je
vodu vadio i stoci sipa, udari Marka u glavu, te krv niz njega protoi. Drugi su kdeli da ga ubiju, no
Marko ne dade, govoredi:
Ne bi li se mi siromau rugat; to smo traili, ono smo i nali!
I tako Poj Ulja ostade neizmladen tojagama, kao to dae da bjee udario najgorega, no ubi
najboljega, te mu probi ka majino mlijeko!
3.

Tomo Petrov Popovid, s Meduna, kad su se Kui pobili meu sobom na Roge, udesi Graja Lukina, koji
mu ubi brata. Tomo obrne puku da ubije Gruja i osveti brata Raka, koji mrtav kod njega i Gruja
leae. No Tomo vie i dva Grujina brata e lee mrtva, pa je razmilja je li bolje ubit i Gruja tredega i
osvetit brata, ili ostavit Gruja iva, a brata neosvedena. Uto mu druina ree, koredi ga:
Udri, Tomo, Gruja Lukina, e ti je ubio Raka!
Tomo:
Poginuli su mu dva brata, Neo i Radulje, pa ne bijem i ovoga tredega da ostavim Luku Mijatova bez
nijednoga sina!
I tako ne gleda to ga brada kore e ostavi Gruja ivoga, a brata neosvedenog!
4.

I ova rije Tomova lijepa je. Bjee mu ubio Treno Dedin sestrida, barjaktara ockoga Praia Vatina.
Tomo je alio sestrida ka svoga sina. To je ved bilo i prolo. Kad je Tomo prekorio ubicu govoredi mu:
A zato ubi svoga kuma, ubio te bog i sveti Jovan?
Ubica odgovori:
Striko Tomo, nagna me ona ra Vuja Vedine, te rekoh ubidu ga, pa ne mogu laat.!
Tomo:
E, ne bilo red to ne valja! A ved poto si reka, i ako si ga ubio! Jer datu rije ne smije pogazit, e ast
bi svoju pogazio!
5.

Adi Mujo i aban Mujo, dva brata iz Fundine, sa sela Ledina, sa stokom su bili na katun zvani Akulu, u
rikavaki kraj. Tu su im nenadno udarili Klimenti da i pobiju i stoku im plijene. Adija, kad je vidio
vojsku, zatvorio se u gladu da se iz nje brani, a abo je bio dijete, nije umio bjeat kod Adije, no ga
ufatie i pograbie se istrgnutijema noevima koji de ga posjed. Adija vie kako mali abo vriti pod
udarce noeva klimenakije, a oni ga rastezaju, netko za ruke a netko za noge, grabedi ga jedan
drugome koji de mu glavu posjed. U tu grabnju, smetajudi jedan drugome, pritrajali su. Adija se bio iz
zatvora, no gleajudi ta ine od aba ne moga sebe odoljet, no iskoi, pa juri na gomilu Klimenata,
koji, kad viee Adiju, ostavie dijete i svi se na njega okrenue. Adija, ka razjaren laf, bije po
stotinu ljui, a stotina po njemu samome. Al' udarci mnogi nadjaae Adiju i iva ga ufatili, nijestu ga
za mlogo mogli ubit jedan od drugoga, jer bie zrna proz Adiju i nji ubila; stoga je mlogo traja iv. I
veselo je umro, iako na muke, e je vieo da je mali abo uteka!
Adija, to je traio, to je naa: sebe smrt, a abu ivot! Dade svoju za njegovu glavu!
Kako se Adija kla i to je inio nijesu pjesme nake ni arbanake zaboravile. Senja, Adijina majka,
gledajudi to Adija, njen sin, ini, nije badijava sjeela, no je glavu jednom Klimenti sjekirom
posjekla. I to je u pjesmu spjevano.
6.

Kad je turska vojska na Kue krenula, nedu nabrajat Srbe koji su mito iz Turaka primili i s Turcima na
Kue vojevali; za izdajnike je nee drugo reeno, a oen da reem za neizdajnike.
Turska je vojska dola u Zetu, kod kuda Begovida. Vezir skadarski sjedio je na prozor od kule, a vojska
napolje, oko kule. Meu vojskom bila su dva Oraovca neizdajnika, ulja Jovanov, Podgraanin i Iveza
Vukov, Kuanin.
Vezir de s prozora:
ulja, evo ti barjak carski da mi nosi pred vojskom na Drekalovide! i spusti barjak s prozora niza
zid.
ulja de veziru:
estiti pao, ne doputa mi ast a diem tvoj barjak na moju bradu!
Vezir sputi konopac pokraj barjaka govoredi:
Uzmi, ulja, barjak pred vojskom, ali konopac na grlo!
ulja:
Pomozi boe, hodu konopac na grlo, a ne barjak na Kue!
Penje se na ticu koja je za vjeala nainjena. Visedi, barjak okrenu iza sebe, a konopac na grlo
namae.
Vezir:
Jo jednom, ulja, velju: uzmi barjak carski da ti ne miu ticu ispod nogu!
ulja:
Sam du ja, pao, mad ticu da se ne mue tvoji Turci.
Oko toga ulja izgovori ovo:
Ostavljam na amanet moga svakoga Drekalovidima, a ja umirem za njih veselo!
Ree mu izdajnik Punan Dedin, Oraovac, podrugljivo:
Na iju kudu vrana prdi, ulja?
ulja odgovori:
Danas na moju, a sjutra de na tvoju, Punane! pa tresnu nogama u ticu, te se prevrnu.
Poslije ovoga vezir okrenu oi na Ivezu govoredi mu:
Iveza, ali ti barjak, ali konopac?
Iveza:
I ja du to ulja, a ne barjak! pa krenu k vjealima.
No Sulejman Kut, poturenjak, Ivezin roak, ree Ali-pai Osmanagidu iz Podgorice:
Ne da da se Iveza objesi ako si Turin!
Ali-paa ufati Ivezu e je krenuo na vjeala i gledajudi ozdo u prozor e je sjedio vezir, govori mu:
estiti pao, moe li ga blago otkupit da se ne objesi?
Vezir:
Ne! pao.
A da moe li moj sin a se za njega objesi?
Vezir:
Ne! pao.
A da mogu li ga ja zamijenit da se objesim za njega?
Vezir:
Ne! pao.
Aman, sve du dat za njega, pare i sina i sebe, a njega ne dam!
Vezir, zamiljen, nekoliko trenutaka stae, pa ree:
Eto, poklanjam ti ga, Osmanagidu!
Sva vojska estita ovo velikoduno potenje.
Za ovo de se nad nee drugo opirno a za oen neka ovoliko.
7.

Radu Vukainovu, Piperu sa sela Blizne posjekoe oca dvojica: depan Jankov i Dmitar Jankov, oba iz
Kua sa sela Lijeti. I ka pakosni zlikovci, ponesoe mu glavu skadarskome veziru, da prime baki.
Poslije nekoliko vremena pobie se Kui i Piperi s Turcima. Puka turska ubi depana Jankova; Turci
jurie da ga posijeku, no Rade Vukainov iskoi i ugrabi depana prije Turaka; ponese na ramena.
Mlogi su mu govorili:
Bai psa bezdunoga! Zna da ti je ocu glavu na Skadar ponio!
Rade odgovori:
Znam, ali ne mogu gledat da Turci s glavom njegovom sebe def ine!
8.

Bjelopavlidi: eka Savidev i Mikonja aranovid, oba sa sela Slatine, etovali su oko Turaka danom i
nodom; ali jednoga Spuanina su najvie traili; a tako i on nji. Tako jednu nod na pomrk nau mu
kudu, razvale pokrov i gornji tavan, uljegu kod njega e spava u kudu. Svijeda je gorjela. Oni uzee
njegovu sablju koja je visila o direku nasred kude. Kad su istrgnutom sabljom digli ruku da manu po
onome to su eljeli, gledajudi kako spavajudi mirno die, stade ruka i sablja vie glave: neto joj
smeta udarit! Nad njim stojedi gledali su jedan drugoga. Mislili su: Zlo i sramota zaklat ovakvoga
oeka zatvorenije oi, ka mrtvoga! A probudit ga nijesu smjeli, da vide e ga kolju, jer je bilo eljadi
u kudu, pa bi stala rka u kudu i oko kude, te bi poginuli. Poto je ved bilo nemogude ga zaklat e muri,
zaedoe mu sablju za jastuk pod glavu, pa iljegoe kudijen su uljegli. Turin, kad se probui i vidi
sablju vie glave, zna je da su oni!
Sjutradan pita i:
to me zaklali nijeste ka to bi ja vas?
Oni mu odgovorie:
Mrcina ni se uinje a te zakoljemo e spi, a probuit te ne smjesmo od drugije Turaka, pa te
ostavismo za opet, da te na poten nain zakoljemo, e s oba oka gleda!
Turin ree:
Kami da vi je kad me sad ostaviste iva!
9.

Jovica utanov Iz Pjeivaca bio je dobar oek. Svaki se moga na njegovu rije oslonit. No mu se
jednom dogodi slabo. Mirko Tokov Bjelopavlid preko njegove rijei ubi Turina iz nikidkoga grada.
Jovica, nenauen da mu se ast i rije gazi, ubi Mirka i sve svoje razuri. I svojta utee u Nikid. Poslije
ga je sud crnogorski vratio, priznajudi mu da je pravo ima to je Mirka ubio. Samo su ljui nali to je
sebe razurio i toliki mal tetovao, ali Jovici tee je bilo tetovat rije potenu no sve drugo to je ima!
10.

Evo jo jedan primjer Jovice utanova.
U jedan boj turski i pjeivaki pogibe brat Joviin, Mirko utanov. Turci jurie da ga posijeku, no
Pjeivci ne dadnu, jurie i oni i odbrane Mirka i ufate jednoga Turina iva, ali ga ne posjekoe, no ga
svezae kod Mirka mrtvoga, da ga posijee Jovica kad doe, jer je bio na drugu stranu boja. Jovica,
kad vie Mirka mrtvoga, zapita:
A to je ta Turin kod njega?
Rekoe mu:
Ufatili smo ga kad su Turci juriali Mirka da posljeku, pa smo ga ostavili da ga ti posijee i osveti
brata, dako ti kolikogo alosnome srcu olaka.
Jovica odgovori:
Druge du ja Turke trait da osvetim brata i uinim sebe olakicu, a ovoga putite doma neka ide,
poto ga nijeste prijed posjekli no sam ja doa!
I tako putie Turina, i ojde zdravo doma!
11.

Kad su Piperi udarili na ovce Mulete Radovanova s Kosora u Bolev Do, utekli su s plijenom pod
pedinom kod Morae. Kui su dotrali i juriali na Pipere. Piperi, iskraj vode ispod pedina, pobili su
Kue tako lasno kako su sami mogli eljet, jer su Kui nesmiljeno k njima odili niz jednu strmen, pa i
Piperi vr sebe pobie, te su ovu strmen mrtvi i ranjeni Kui pritisli.
Todor Muikin, kad je vidio tolilku pogibiju Kuima, zvao je Vula Nikolina, koji je malo bolje bio na
pogled Piperima, i ree mu:
Vika Pipere, ne udri Kua uprav, e vidi iskopasmo i!
Ondar Vule viknu Piperima:
A ne udri ko je Piper, Kua uprav, bog ti i sveti Jovan, jer istraismo Kue!
Potome je vojska uzmakla od te rijei, te nijesu bili koliko su mogli.
Tu je poginulo stotinu Kua i Pipera, ali mali dio Pipera a vedi Kua, a bog zna koliko dae jo bit
pogibije da ne bi Vula i Todora!
12.

Kakav je bio Barl Nika, Zatrepanin, iz sela Bankana, i sad njegove rijeci ive u Arbaniju.
Govori se:
Ka Barl Nik Ivan!
Zakrvljena plemena u Arbaniju mlogo su troila da ga ubiju, no, poslije svije tronja i elja, dogovore
se da ga na ovi nain prevare. On je uva ovce u Cijevnu, blizu Selce Klimenake, a pore njega sedam
obana selakije uvali su ovce, nedaleko od Barla. Jedan od ono sedam Selana umio je lijepo
britviit, ka berber; mlogi se pastiri tako naode brivat. Oni se zdogovore da sjutra dou kod jednoga
vrela i da zovu Barla da doe kod nji da sjedi, jer su znali da Barlu ne doputa ast da ne doe, pa iako
su oni sedmina, jer zna da mu ne smiju udarit.
No se zdogovore:
Da ga na ovi nain prevarimo: kad doe kod nas, da se mi ponemo britvit. Poto briva smiri sve
nas, onda i Barla da ponudi da ga Selanin britvi.
A vieli su prvi dan da je Barlu velika kosa, a da ga nema ko obritvit. To su znali da de Barlo pristat da
ga britve, jer ne bi mu ast doputala da mu se ree e ne smije se okvasit da se britvi!
I tako smislie: kad de kvasit glavu a se britvi, ostavide no i puku da i ne skvasi, jer je i obiaj da se
tada ostavi orue.
Sjutra, kad dou na reerio mjesto, rekoe mu:
Ajde, Barl-Nlka, da sjedimo!
Nije mu bilo milo, ali doe. Pitae se za zdravlje i posjedae. Sve je svojijem tokom odilo do Barla.
Poto su smirili meu sobom brivanje, reka je briva:
Ajde, Barlo, i tebe da obritvim, eto ti je velja kosa!
Barlu ne bi milo, jer je znava to misle, ma se die i poe na potok da kvasi kosu. Rekoe mu:
Ostavi orue, da ga ne skvasi!
On ga ne ostavi; s oruem sjede da ga britvi. Kad je onaj doa britvom ispod grla, e je kdelo da
povue po grkljanu da ga zakolje kao to je ugovoreno, uto da priskoe est drugije, no pobrka Barlo
to ne ostavi no i puku, stoga britva kad doe pod grlo, uzdrkta ruka britvaeva. Barlo se nije bunio,
no je dovatio Klimentu jednom rukom, a drugom rukom zapeo puku u pas, govoredi mu mirno:
Izvadi iz glave to to misli, no britvi!
Tako je mirno sjedio doklen ga je obritvio i stresao. Barlo, aledi klirnenako ponienje, nikome kaza
nije. No kazae Klimenti, udedi se Barlu, kako mu mala stvar bjee ruka i britva pod grlo i sedarm
naoruanije Selana oko njega! Priali su kako nije ni mrka pogleda baio na nji, no veseo na razdvoj
rede im:
Zbogom, Selani!
A oni pognute glave, nijesu umjeli ni progovorit.
13.

Jedna Arbanaka udovica, enila sina jedinca. Svatovi dovedoe nevjestu. Poto se veeralo, poelo se
pjevat i igrat. Mladoenja ojde da pregleda konje svatovske, dolje u lubu. Konj ga udari nogom u elo,
i on pade mrtav. Majka ga nae mrtva. Metnu ga u jasle i pokri sijenom da ga drugi ne nau i ne kau,
pa je iljegla meu svatove, igrala i pjevala, mloila veseije. Kad bi koji svat reka:
Izii, Redo, e se krije, zove te nevjesta da igra! majka mu je svakad iskoila u kolo govoredi:
Zagovorio se neto moj Redo, ja du mjesto njega igrat sa svatima i sa snaom!
Veselje je trajalo svu nod, po obiaju arbanakome.
Ujutru, kad je vakat bio da se ide u crkvu na vjenanje, nevjesta i svatovi su gotovi bili. Majka je otila
sa slugama u lubu, obukla sinu najljepe aljine, pa ga mrtva donesoe meu svatovima. Tu je sjela
kod njega, tuedi mu kaevala da ga eka nevjesta i svatovi da idu na vjenanje u crkvu!
Ovu su tubu Arbanasi spjevali u svoje pjesme, e se govori:
ov, Redo, ov, djalia itd., naki:
Dig se, Redo, dig se, sine moj!
A Redovu nevjestu povedoe svatovi odaklen su ju i doveli.
A Redova majka ostade da narie svoga sina. Njeno naricanje i trpjenje zaslui spomena, te ju i danas
Arbanasi pjevaju.
14.

Vojvoda vasojevidki Miljan odijeli svoju enu, a sestru uja depanova, Vasojevida. Za takve dogaaje
krvne su se osvete injele u to vrijeme. I mlogi su mislili da de vojvoda Miljan od uja poginut. No
ujo, kad su ga pitali:
to ne ubi vojvodu Miljana, a onako ti nepravo sestru odvoji, ree:
Ne moga ostavit Vasojevide bez nijednog Miljana; a da bijae jo jedan Miljan da ostane
Vasojevidima, ovi ne bi vie po zemlji odio!
15.

Puna Miletina, Vasojevida dz Lijeve Rijeke ubi bratanid vojvode Miljana blinjeg roaka, Tomu Kadina,
na pravdi boga. (Bratanid vojvode Mlljana ubi, na pravdi boga, Tomu Kadina, blinjega roaka Puna
Miletina, Vasojevida iz Lijeve Rijeke)
Puno najprvi od roaka dotra na osvetu. Nae Todora, sina vojvode Miljana, zape puku da ga ubije i
brata osveti. Uto mu doe estita misa, pa ree:
Koliko de tete uinjet i koliko de se Vasojevida zaplakat za mladijem Todorom?
Die puku na rame, pa dofati Todora za ruku govoredi mu:
Bje! ubie te Zeevidi! doprati ga do kude, kako ga ne bi stigli drugi njiovi roaci da ga ubiju.
I tako Puno pokaza da mu grudi nijesu tijesne kad prea doe da se prstom makne, no, bi kadar prije
k sebi, a velikodunost u sebe!
16.

Dva Zedaniina, jedan od brastva Lajkovida a drugi Klikovac, uvali su godinama ovce zajedno na
Cijevnu. Ljubili su se kao dva brata. Poslije vie Lajkovid da nije Klikovac dobar oek ni vjeran drug.
Ree mu:
Nijesam moga promislit da moe takav bit; ali nedu ti nita drugo red ni uinjet, tek samo slomidu
oni vagan iz kojega smo zajedno jeli dvadeset godina, da se ne truje ko od njega, ka to si ti otrovan!
I tako slomi vagan i bai ga u vodu Cijevnu, radi znaka nitavne ljubavi.
17.

Puniu Nikolina Raovida, kojega su Turci zvali Punia Crni (a bio je crne masti, a za Turke jo crnji),
ufate jednom u Podgoricu Turci. Svezae mu ruke i krenue da ga vode veziru na Skadar, da ga tamo
objese, jer su znali da te dar primit iz vezira za takvi lov. Odilo je s njim etrdeset Turaka. Kad su doli
pod Um Otski, Punia iskoi izmeu Turaka. Turci za njim, pucajudi i tredi, ko na konja, ko na noge,
ne stigoe ga do vrati od kude Prelj Luljove. Tako svezanije ruku uljee u kudu. Turci jurie za njim na
vrata.
Prelja vikne:
Natrag, Turci!
Turci:
Nema ni puta natrag da demo svi izginut!
Prelja:
Izginudete ako svikam pleme otsko, avolji nede kude viet!
Zaludu su mu prijetili carem i vezirom, obedavali svaku pogibiju, i njemu i njegovu plemenu, koji
turskog krvnika brane.
Govorili su mu:
Kako brani Crnoga Puniu, koji je toliko turskije domova ocrnio i tvoga brata skoro ubio, te i sad ti
crne aljine za njim nose?
Prelja:
Jest, znam da je Punia ubio moga brata, no dosta je mene od Punie da nemam brata, pa ne mogu
podnijet oboje da nemam od njega: da nernam brata ni obraza! No, natrag, Turci, jer pogiboste svi,
da ne vidite to de car i vezir od mene i mojega plemena uinjet!
Turci se morae vratit.
A Prelja svoga staroga krvnika, a novog prijatelja, preprati preko Turske. I on je zdravo u Fundinu, u
selo Raovida i svoju kudu doa.
18.

Arbanas nede ljeba da ije u onoga kome misli zlo uinjet. Ako je u krvnika ljeba io, dunost mu je da
mu zlo ne smije uinjet, jer misli da ga bi pravda kastigala i bi mu se u sve njegovo svrnulo i okrenulo
naopako.
Ujko Gilin, Klimenta iz sela Selce, bio je etnik i mlogo tete inio Kuima, a osobito Oraovcima, da su
se bojali od njega ka od ljutog zvijera. On je sam odio u ete, ljue bio i mlogo zla inio.
Tako jednu nod odio je preko Oralja sam, gladan, edan, sanjiv, iznemoga da nije zna za sebe. Put ga
nanese u jednu zgradu kupusa. Posijee noem jednu glavicu i izije od nje. Poto okvasi usta, okrijepi
se malo, i vie da je zlo uinio; i za ta' prestup preklinja je sam sebe. Ujutru je zva nekoga od Oraova
veledi mu:
Kai Oraovcima da se ne boje od Ujka Gile, e ja izjedo va ljeb, pa raat neka ide kud ko ode!
On nije moga sam sebe uinjet vie kastige i nezadovoljstva no to ga uinio, jer nije lako sebe usted,
izgubit takvu nasladu s kojom je uiva svetedi sebe i svoje Arbanase od Kua, koji su im mlogo jada
zadali. Ali nita Ujko nije ostavio neosvedeno dosad, a sad mu se sve prekida, gubi s glavice kupusa!
19.

Punia Kirin iz Fundine, Drekalovid, Raovid, etova je, bio Turke i zla im inio, stoga su ga Turci
zvijerom nazivali, ka da je ive ljude io; ali nije proklet bio ka to su Turci govorili. To se moe viet po
ovome primjeru. etova je jednom oko Turaka u Dinou; bilo je nekoliko druine s njim. Traili su da
koga ubiju ali plijene turski mal. Nijesu mogli ubit nikoga, pa su doli na jedan obor, koji je bio pun
koza i ovaca, konja i govedi. Razvalili su obor, otvorili vrata da deraju plijen. Druinu su razredili e im
je trebalo na vrata i pendere, ako bi ko iskoio, kako bi i mogli pobit. Tako je eka svak na svoje
mjesto, a stoku su izagnali iz obora. No oni to je uva na stube od kue kaza da je bila s vodom u
vodnik pred kudam i depdija iz koje se on napi vode.
Punia ga upita:
A to uinje, ti, ravi drue?
Drug:
Ja nita, no pi vode!
Punia:
Nijesmo doli da pijemo i ijemo, no da krvnika ubijemo i plijenimo, ra ti obraz ubila!
Pa ondar viknu druinu, te vrnue plijen u obor, a oni praznije aka ojdoe, ka da su im kumovske
bile!
20.

Osman Burda bio je momak zabita podgorikoga, Ali-bega Lekida, rodom Grude, koji je ima trides
vojnika svoga brastva Gruda. Ovi se svadie s Osmanom, koji nije ima brastva, te je mora bjeat
izmeu nji kod svoje kude. Skrio se u dva pazara, to jest u dvije neelje pazarne dnevi nije smio izled.
A kad doe treda neelja, on iljee i doe na doganju Alije Arovida, sjede kod njega govoredi jedan
drugomu, po turskom obiaju, meraba.
Poslije ga Alija zapita:
Kako si, Osmane?
Osman:
Ja nikako!
Alija:
to bi to?
Osman:
Svadio sam se s Grudima i krio sam se dva pazara, jo sjutranji ako se skrijem, moj obraz propada
da ga nema vie nikad! Daklen, sjutra nedu da se krijem, no idem meu Grudima, koji se fale da te me
ubit e me prijed sretu, kao to te me ubit nasred pazara! Ali radiji sam poginut glavom no
obrazom!
Alija:
Pa si doa do mene da kae, je li?
Tebe vala! Zna moje brastvo da nemam kome kazat.
Alija:
Dobro, sjutra kad Grudi dou, zajedno demo poginut!
Osman:
a mi te da pogine s mene!
Alija:
Kad si me ktio alit, ne bilo mi kaivat, a sad ne pomaga drugo no da se gine i ast brani!
Sjutradan, kad se pazar skupio, trides Gruda iau proz pazar, ramo uz ramo. Svaki im se s puta
uklanjae, jer bi bio pregaen ko se ne bi uklonio, pa bio Turin ali krdanin. No Alija i Osman Burda
ne kdee im se uklonit, no se sretoe s njima prsi u prsi i probie se proz sred njih. Grudi se pogledae
jedan drugoga, ma se ne tre no ni pue puka, no probie proz sred njih na drugu stranu. I tako se
opet vratie triput gledajudi drug na druga koji de poet da sinu maevi, da krv otoi. Poto i i tredi
put putie da proz nji prou, ved nije trebalo vie. Osman i Alija viee da nema boja, no je zaludo
narod gleda kad te poet skakat komati ljucki ispod udaraca noeva i puaka.
Narod je veselom duom gleda kad zdravo prooe Osman i Alija izmeu trides zulumdara!
A osobito je Alija aferim dobio, koji sauva Osmanu ivot a sebe ast.
Narod je govorio:
Daj, boe, potenima takve prijatelje ka to dade Osmanu Aliju!
21.

Mulj oko, Turin iz Plava, ia je u planinu, u Bogidevicu, etiri sata od Deana. Ima je dvije ene,
jednu dobru a jednu ravu. Rava je bila doma, u Plav, a dobra u planinu. On je krenuo da ide iz Plava
u planinu. Kad je doa na Savino Kamenje, dva sata od Deana, tu je sio da poine. eta arnaucka,
koja ga je ekala da ga ubije, ne smjedne udarit, jer su znali da je junak i da se od njega mora ginut,
stoga ga proputie zdravo te proe i stoja na svoj katun nekoliko dana. Arnaucki etnici prekorie se
e ne smjee udarit toliko ljui na jednoga. I uinjee da ga ekaju i dako mu smjednu udarit kad se
vrne. On, poto je stoja nekoliko dana, vrnu se kudijen je i doa. Arnauti ga viee. Ne vide u njega
onoga turskoga junaka kojega su prijed vieli, no sad bjeu sagnuli glavu nisko konj i junak, o kome
orue viae ka da bjee o mrtvome drvetu objeeno. Konj je kraka stopu po stopu, polako, ka da je i
njega zla misa spopala. Kad doe na Savino Kamenje, poinuo je, oslabio svom snagom. eta ga ufati,
bez muke, iva. Trgoe orue da ga ubiju. On je stajet mirno ka da se to njega ne tie. Arnaucki ajduci,
kad viee kako ode mirno da gine, niti se brani, niti se strai, gledajudi ga, smrznu im gvoa u ruke,
puke zapete a noevi istrgnuti; nit je koji manuo noem po njemu, niti omaka puku u njega,
nepomino su za nekoliko gledali, oni njega i on nji.
Poslije su ga pitali:
Oli ni kazat to ti je i da ti oprostimo ivot?
On ree:
Imam dvije ene, jednu u planinu, dobru, a u Plav zlu. Pa kad sam odio kod one dobre, bio sam
veseo; da ste mi udarili, sve bi ve radera na moga ogata. A sad idem doma, e du nad ravu enu,
od koje sam izgubio pamet i snagu, ka to vidite, te evo pogibo, a vas nijednoga ne ubi.
Arnauti mu reku:
To je via sramota od pogibije; evo ti ivot oprostismo zato si ni pravo kaza. Ali konja i orue ti ne
opradamo, no ako de ni dat vjeru da de putit enu kad doe doma, poklonidemo ti i konja i
orue!
Na to im je oko veselo prista, pa uzjaa na svoga ogata, od kojega drktae dolina; ka prijed ide,
blagodaredi ajducima, koji mu dva ivota poklonie! enu izagna kako doma doe.
22.

Risto Boinin, Vasojevid, ubi Leka Ivana iz Zatrijepa, misled da de uzet pare s njega. Ubi ga pukom
ozad u glavu. Risto je mljava da je Leko umro, i oskube neto s njega, pa ojde svojijem putem. No
Leko ne umrije. Vasojevidi drugi kad naoe Leku pitae ga:
Ko te ubi?
On kaza ko ga je ubio, i oni ga ufatie i predae sudu, koji ga osudi vjeitu tamnicu da ostoji. Leko,
poto se pridiga, otia je u sud, i molio se sudu da mu pokloni i puti krvnika iz tamnice. Sud nije Leku
odobrava da se puti i takvo zloinstvo da mu se oprosti. Sud, nabrajajudi Ristove neovjene
pogrjeke, govorio je Leku:
Oko ti je izbio, te ga nema, a ti za njega moli i oprada mu!
Leko je govorio sudu:
Viu je uinio sam sebe sramotu no mene tetu. Pa kad je on sam sebe toliku krivicu uinjeo, zato
ne bi mu ja moju oprostio.
Poslije Leko je mlogo govorio i molio, no mu knjaz ree:
Zaludu moli, nedemo ti ga putit, niti je pravo!
Leko ree:
Ako nije pravo, i ono je bolje da se puti; od dobra injet nitko se kajat nede. A i ovo treba,
gospodaru, da zna, e ja treba da sam mudriji od njega, a ti mudriji od oba nas! Zato on nema do
osamnaes godina, a ja imam ezdeset, a ti trista godina!
Knjaz ree:
Ja nemam trista godina.
Leko:
Ako nema godina, a ono treba da pamet ima ka da ima trista godina, poto si gospodar! A ja nedu
da me sveti s onom neznalicom, koji nije umo uvat sebe ast, a ne da uva moj ivot, nu mi treba
njega da alimo, a sebe da uvamo.
Takvijem govorom puti svoga ubicu Rista! I tako, Leko bez oka, Risto bez asti, ojdoe doma!
23.

Krco Lazarev, Ku s Bioa, idudi u etu s druinom oko Turaka i Arbanasa, bi preteen od Turaka na
most od Cijevne i sa drutvom raderan poljem. Krca odvojie od druine, da ne moe bjeat ka
Kuima, no da mora bjeat u Podgoricu meu Turke, e ga grozna pogibija ekala. On uoi najprvu
kudu tursku koja ga srete, jer blizu su za njim istrgnutijem noevima trali. Rosa, Lekina kder, uvi
puke e puu u zoru blizu njine kude, iskoi da vidi to je i brzo se vrati opet u kudu govoredi:
Evo ljui e deraju oeka!
Jedan to mu najblie vie:
,Stan, moj si'!
Leka iz postelje ree evojci:
Otvori vrata tome to bjei, a zatvori tome sto dera! pa se die iz postelje.
Uto Krco uljee u kudu, a evojka zatvori vrata. Oni to deraju lupie u vrata govoredi:
Otvorite vrata da ubijemo krvnika koji je ubio naega brata!
Leka im ree:
A nijeste imali e da ga ubijete i brata osvetite, no ste doli na moje ognjite da ga ubijete!
Natrag, e dete svi sad da ginete! pa vikne brata i sina, koji su bili ved na nogama, gotovi s oruem
u ruke. Sva trojica ufatili su svoja mjesta. Leka je eka na vrata od kude, a brat i sin na dvije listre,
kako bi viinu ubili, kad te zadit kudu vr nji, jer sva se Podgorica naoruana svikala govoredi:
Daj ajduka, jer demo zadit kudu sa svom familijom da izgorite!
Stara Lekina majka trkarala je proz kudu, od jednoga do drugoga, klikujudi dva sina i unuka, bojedi se
da ne oslabe i pute Krca Turcima. Bojala se da joj se sinovi ne osramote, a nije se bojala da
joj ne poginu! Majka je govorila sinovima dredi se objema rukama za svoje prsi:
Udrite, sinovi, tako ve ne gubalo mlijeko s kojim ste se odavlen odranili! Ne dajte svoga prijatelja,
kojega vi je boa sudbina poslala, da se va oganj utuli s njegovom i vaom krvi zajedno
pomijeanom, a ne njegovom samom! Udrite, eco, bog je zar reka da mi nemamo vie vijeka, no se
svrava naa, teke da Bog s obrazom!
Turci, poto viee to baba ini, nijesu nagli da se vrata otvore; a viedi da se mora ginut, ojdoe da
kau paama, koji te poslat nizame da ginu i ajduka ugrabe. Bile su dvije pae nizamske, koji kad ue
za to, odma poslae vojsku da maknu vojsku od Lekine kude, govoredi:
Leka je mudar oek, on de nama predat toga ajduka, jer Leka ije carevi ljeb, pa de ajduka i predat
carskome sudu a ne Podgorianima!
Pae opravie zaptije da im Leka dadne ajduka, ali Leka ga ne dadne, no ree:
Kad mene kod nji vide, ta' ma te i ajduka, a vama ga ne dam!
Zaptije kad kazae ta je Leka reka, onda pae okrenue vojsku na kudu Lekinu.
Leka je znava to de bit, pa je prijekim putem, s bratom, sinom i prijateljem uteka i sretno iljega iz
Podgorice, kako se nije nada. A na kudu doe vojska i opkoli ju. Nizam zvae Leku da izlazi na vjeru
carsku. ujudi majka Lekina, ree iz kude:
Nema Leke oven!
Turci:
Kamo ga?
Majka:
Eto ga u eer!
Turci:
to ini tamo?
Majka:
Zatvorio se u jednu kudu da bije iz nje Turke i tu junaki da pogine, da svak zna kako Lek Ivan gine
branei svoj ar!
Turci:
Ajde pred nama da kae e je ta kuda?
Baba krenu pred njima, vortala i po varoi da i zagovori, jer se bojala da ne okrenu Turci za njima, pa
da i pofataju prijed no su se udaljili. Poto se uvjerila da su odmakli iz Podgorice, rekla je:
Ajte, Turci, doma, da ve ne varam vie, poto je Leka s druinom u Kue!
Turci je povedu pred paama, tako i enu Lekinu s ecom, i svu familiju. Naredie da deraju u
Carigrad, da se osvete Leki. No tu se nagna Lek aban, poglavica grudski, i ree paama:
ene i eca ne smiju se derat u surgun, jer bi se sva Arbanija za takvo to digla na orue; no treba
ljue ufatit da plate, a ene neka na mir sjede!
I tako su oni ljue derali, a nijesu i ufatili, a ene ostavili na mir.
Ali kako mu drago, no oni Krca zdravo doma opravie i sebi dinu pobjedu meu Arbanase dobie, jer
ne alie glave ni imade, tek da izbave ivot onome to je njina vrata uoio! I Lekinoj majci su estitali
Arbanasi junako pregnude, koja iz dubine ue odae sve svoje dat tek da sauva ast, s kojom se
Arbanasi toliko ponose i die!
24.

Boina Stojanov i Lazo Novakov bjeu Bezijovci. Boina je bio od najbolje, a Lazo od najgore sume ljudi
njinoga vremena. Lazu je nepravo bilo to je Boina onoliko dobar bio, a on ovoliko nedobar, stoga
opali pukom u Boinu. Puka ne probi, no se ustavi nee u aljine. Seljani skoie da ubiju Laza, no ne
dade Boina veledi:
Lazu moete aljinu svud da mu je ubijete, ka to je on moje aljine ubio! A poto nije on mene ni
drugoga krvavio, ne treba ni njegovu krv prosut!
U to vrijeme bio je zakon da kad neko nekoga kamenom ili drvetom udari, zato da mu izgore kudu i
sav mal da mu propane. A pukom kad gae, i malom i glavom pogine, jer takve rabote su se vojskom
sudile, a ne pojedini glavari da presude. I po presudi krivac plati. Tako odae i Lazo platit, da mu se ne
zna kudnika, da bjee gaa ravoga, no gaa dobroga, koji ga odbrani i nekde osvete, no s tijem
pakaza da je velikoduan, ka to je junak.
Velikodunost junatvu prilii! Lazu ivot pokloni, a sebe ast prinese, s kojom posvjedoi svoje
ojstvo i junatvo. da mu svako ree:
Dobro uinje, pomoga mu bog!
A Lazo ostade pri prvome s onoliko junatva koliko ga ima, a ljubavi jo manje meu bradom, jer svi
su ga mrzjeli, koji kde da oteti onakvoga jimaka kojega su svi ljubili! Boina je bio pobratim Marka
eljoeva, kojega smo prije na Korita vieli krvava od trugle s kojom ga bjee ubio Poj Ulja u glavu.
Pa Marko ne dae da ga ubiju, ka to je prije reeno. O Marku eljoevu i Boini Stojanovu ima dosta
pria na naki i arbanaki jezik.
25.

Pobratimstvo je u to vrijeme dosta usluge u ovi besudni kraj uinjelo. Bratimili su se dobri ljui. S
tijem su se pribliavali i snaili jedan drugoga, te su pomou pobratimstva lake mogli zlu na put
stajat, a dobru na pomod bit. Pobratimstvo se u to vrijeme mlogo cijenilo i ljue zbliavalo. Arbanasi i
sad dre a je blie pobratim no brat, jer brat je po ocu i majci, a pobratim je po bogu i bojoj ljubavi,
i tako oni bi prijed dignuli orue na osvetu za pobratima no za brata.
Poto je rije o pobratimstvu, za dva pobratima da kaem neke rijei iako sam na drugo mjesto o
njima opirno govorio. Ta dva pobratima o kojima mislim jesu Petar Bokovid, Bjelopavlid i Novo
Popovid s Meduna, Ku. 0 njima ima dosta pria i pjesama. Na sve strane, na mloga zloinstva Petrova
Turci su se tueli; no najtee im je bilo to je pokrstio bulu, za koju, kad ga je pita paa, narodna
pjesma ovako kae:
Je l istina, Petre Bokovidu,
Da si tursku bulu pokrstio?
Istina je, pao, gospodare.
Al se uzdam i u boga nadam
da me nede za to kriva nadi,
majka joj je ridanica bila....
Ali neka narodne, no da vidimo kako pobratim zatrai Petra. Vezir skadarski domami ga u Spu, okuje
u gvoe i bai u tamnicu Osmanagida u Podgoricu. Petar nije ima nada ni na koga ved na Nova
pobratima, te mu polje po varokoj evojci aber da je u tamnicu. Novo je taj as otia u Podgoricu
kod bega Osmanagida, itudi pobratima da mu puti, Osmanagid mu se izgovara da ne smije od vezira,
jer je Turke Petar mlogo uvrijedio, pa bi, ree, ja za njega poginuo kad ti ga bi putio! A vezir de
sjutra poslat za Petra da ga na Skadar vode.
Poslije ovoga govora beg mu toliko doputi da povede Petra u meanu da ga vinom po ridanskome
adetu priesti i da se oproste, pa da ga opet dovede u tamnicu.
Sad evo pobratimi u meanu.
Novo govori:
Da bjeimo, pobratime.
Petar mu zaueno odgovara:
A kudijen da bjeimo izmeu ovoliko Turaka?
Novo:
Do Ribnice dako ivi doemo, tu dako naemo Kue da ni pomognu! E ako poginemo, i to je bolje
no da te vode na Skadar, pa ti na muke turske da umre, a ja iv i sramotan da ostanem!
Poto je Novo Petra uvjerio da ga nede u tamnicu ostavit iva, onda je Petar prista na ovo: da bjei
Novo na konja, a Petar na noge za njim proz Podgoricu, do kude Eleza Koskida, koji je bio pobratim
Petrov.
Ako doemo do pobratimove kude, ja nedu poginut, a ako pogibosmo bjeedi preko Podgorice, i to
nede gre bit, jer smo poginuli jednako!
I tako krenu jedan za drugim sokakom viudi ka maniti proz pazar:
Bje s puta narode!
I tako dooe do Elezove kude, nit je ko na njih puca, niti oni na koga. Petar uljee u kudu, a Novo
produi bjeanje preko varoi k Ribnici. Turci za njim pucajudi ne stigoe nit ga ubie. U prvi mrak
vrnue se i juriae na Petra u kulu Elezovu; no tu nije bio Elez, no dvije bule Elezove i majka, koje su
dale Petru puku i fieka, te se bio.
Narodna pjesma ovako govori o bulama:
Kad zovae beg-Osmanagidu
O, vi, kuke, bule Elezove,
Otvorte mi vrata bjele kule,
E tako mi dina i amana,
Ognjem du vi zapaliti kulu,
A vas bule u arar staviti
I baiti u vodu Ribnicu.
No govore bule Elezove:
Udri, Petre, Turke oko kule,
Brani sebe i bijelu kulu,
A ne sluaj beg-Osmanagida.
Ne smije ni dvore zapaliti,
Ni nas bule u arar turiti,
Nit ne bait u vodu Ribnicu,
Doklen Elez u vezira dvori.
Pue puka Petra Bokovida,
Puni puke Elezova majka
Da bi Petru to u pomod bila...
Oko kule pogiboe Turci
est ranio, sedam umrtvio,
I od kule Turke udaljio ...
Ovo narodna pjesma kae, a koliko i je ubio ne zna se; tek se zna da su ga bule, u neko doba nodi,
kradom izvele do vode Morae. Tu je prepliva i zdravo doma uteka. Jo su mu bule dale dvije male
puke Elezove, koje je sveza navr glave kad je pliva da mu ne pokisnu, no da se moe branit ako mu
do nevolje doe.
Evo sam o Novu opirno pisa, ka to je i prijed reeno, ali to je u istoriju i narodne pjesme zapisano,
e su mlogi od svake vrste i roda ljui zapisani. A u ovo piem poboni i velikoduni rad, pa mi bi a
da se Novovo i u ovo ne nae, jer za dobro oek vazda eli lijepo priat ali ga ut.
26.

Evo jo jedan dogaaj o Novu. Rao Popov, brat Novov, ima je kder Maru koja se udala bez pitanja i
bez blagoslova za Elezom Brunevidem, Turinom u Dinou. Poslije sedam godina otila su joj brada
kod nje. Elez i Mara obradovali su se i doekali i rairenijem rukama. Tu su stajali za nekoliko dana, no
su se morali krit, jer su Kui s Turcima bili u rat. Turci opaze da su tu. Paa Sokolovid ponudi Eleza da
izda prijatelje. Elez uze pare iz pae, dvije zlatne kumbure i pain bini. (Elez je bio kod pae vie dana,
koji je gradio most i mlin Sokolovida.) Elez je svaku nod iskraj pae porano kudi svojoj dolazio. A ovu
nod kad primi dar uzeo je iskraj pae stotinu Turaka i pripoznio, jer mu je trebalo prijatelje dati po
nevielici. Mara je posumnjala na ta' njegov nodni dolazak, a kad je doa i viela mu paine kumbure
i bini na ramena, ved se je uvjerila to je. Iljee pred vrata. Vie Turke kako je Elez razredio kako mu
je trebalo. Povrnu se u kudu, zatvori vrata i dobro utvrdi. Doe na ognjite govoredi po obiaju:
Daj da ti ostavim orue!
On joj dade dvije puke iza pasa, ona opali s objema njemu u prsa. Elez pade mrtav, a ona viknu:
Udrite, brado, evo Turci!
Mara s bradom iznutra na vrata, a Turci odizvan, ali jako zatvorena vrata nijesu mogli otvorit. Goga i
Ilija pobie neke ispred vrata i oko kule. Sjutradan paa Sokolovid i Turci udare jakom vojskom na nji.
No oni pobie Turke za udo. Paa dade naredbu da se odmakne vojska i da ne ginu Turci; govorio je:
Nai su, uted ni ne mogu, no demo i polako namorit i pofatat.
Kako su se bili i pjevali, Mara kako je oganj tulila kad su vr nji kudu zaiali, Turke proz prozor bila,
pau pozdravljala sve je to u narodne pjesme; a ja ove itam da se Novu primaknem.
Oni su se iz kule bili, netko veli etiri, a netko pet dana. Kui su doli povr Dinoe. Nijesu im mogli
pomod, samo to su gledali ispod sebe kako im Turci lome kamenjima tigle na kudu vr nji. Turska je
vojska velja bila, koja je prijetila Kuima da i otolen prodera k Fundini. Peti ili esti dan doe Novo
Popov s planine irokara meu Kuima vie Dinoe. Kad je doa i vidio to se ini, reka je:
Ne moemo ono gledat kako i mue i kamenjem tuku, pa da demo polovina Kua poginut!
Kui njemu reku:
I svi da demo poginut, pomod im ne moemo! Novo ree:
Da provamo ovako: ja ojdo ispod kude Jusuf-okida, pa od Demovskoga polja Turcima ozad,
painom atoru, te tu zaest boj, zbunit i, i oni te okrenut oi na mene, a vi juriite vie no ste ikad
juriavali u va ivot; a nemote gledat to de se od mene injet, jer tu nedete mod mene pomod!
Novo krenu, a svi se s njim oprostie. Otia je kudijen je i reka. Turci ga proputie. Kako im je ozad
doa, nijesu znali ko je. Kad je doa pred ator, ubi pau Sokolovida (ne zna se u ator ili pred ator),
pa okrenu da bjei na konju, ne od kud je doa ka Kuima, no na protivnu stranu, k Turcima. Doklen je
proz tursku vojsku bjea nije nijedna puka na njega pttcala, jer kako su mu Turci bili i s te i s te
strane, bie jedan drugoga ubili, stoga ga nijesu ni gaali doklen nije izmeu nji iskoio. A ta' ma su
gaali i ne ubili. Turska se vojska zbuni i zaudi, ka da grom u nju pue; u to Kui jurii na kudu
Brunevida i lake do nje dou no su ikad mogli mislit! Jedan dio Turaka dera je Nova, a drugi od Kua
bjea; tek tako svi Turci obrnue pledi Kuima. A Kui za njima, bili su i i sjekli do paina atora i
Cijevne. Kui jo Dinou opalie i plijenie; Maru s bradom izbavie. Tako Turci pogiboe od
neprijatelja kojega malo prijed s prezrenjem gledau. A Kui se s nodem jedanak vrnue na kulu
Raovu, ali svak neveseo i u brigu za Novom. Ostavili su ga na dno Deida, e se gore dofatio, e ga i
nod nala. Oko ponodi, preko Grudske Gore, doa je na kulu Raovu. Sad koje je veselje bilo nedemo
nabrajat, tek ta' ma su Kui cijeli vieli kako im je Bog pomaga i to su dobili!
27.

U jedan dan kder vojvode Radonje ovako se prosila: ko ju na mejdan dobije, tome ena da bidne! I
tako se prijave etiri mejdandije kod vode Morae na Bioe. Mejdandije su bile: iz plemena Kua
Batrid Perov sa sela Bezijova, iz plemena Bratonoida uro Jovanov Klopodanin, iz plemena Pipera
Nikola Bracanov Petrovid, i kapetan Medikukid iz Spua. Ovi mejdandije imali su svoje vojske. Piperi i
Spuani nainie oko na selo Mrke; Kui i Bratonoidi na Bioe; svi jedan prema drugoga.
Kui reku Piperima:
Odete li putit da mi najprijed podijelimio mejdan s Medikukidem, pa dete vi poslije?
Piperi pristadoe; no pobrka druga, i to Batrid Perov mejdandija rekav uru Jovanovu podrugljivo:
Pa i ti, jare bratonoko, ode da dobije kder vojvodinu na mejdan!?
Za tu rije ubi uro Batrida, te se pobie Kui i Bratonoidi. Bratonoidi utekoe uz Ploice, do sela
Podkra. Posjekoe im Kui esnaes glava. Bratonoidi Kua dosta ubie, ali se mejdan broji onoga koji
sijee, jer oni koji ne sijee bjei, pa iako se od njega gine. Medikukid, kad vie da oni bojem ojdoe u
Bratonoide, otvori mu se put, te s vojskom preko Bioa na Kosor. Uze evojku, pa se ne vrnu kudijen
je doa, no preko Kupusaca, kudijen mu je najblie k Podgorici. Novu Popovu doe glas da povede
kapetan evojku. Novo iskoi meu dvije vojske koje se krvniki kolju, te viknu iz glasa:
Ko je Ku i Bratonoid, povede ni Turin evojku, no prekidajte boj, pa za mnom na staroga
krvnika!
Tek vojske ue, prekidoe boj. Pomijeae se. Ostavie mrtve i ranjene da i nose ene, pa krenue s
druinom. Novo pred njima u prijetok niz Morau, nadajudi se da te i do Podgorice ili Spua stignut.
Kad su doli na potok zlatiki, Turci ne bjeu proli, no je teko bilo bezputice prod, stoga su morali
trajat, te su i ovi pretekli. Kad dooe Kui navr Kunja, viee svoju pogibiju, ali, uzdajudi se u svoje
junatvo, odili su naprijed zorno, ka da im nikoga na put nije, dok je Novo reka:
Stoj, vojsko, tu e si, a ti, vojskovoo, ajde na mejdan!
Ode Turin bez rijei.
Sretoe se mejdandije meu dvije vojske; prosijee ga Novo. Kad Turci viee da im pogibe
buljukbaa, izgubie junatvo ka i svaka vojska u takve prilike. Kui i Bratonoidi udare na tursku
vojsku, koja okrene u bjeanje nadesno, niza strmen, krajem pedine Braljue k Morai. Neto Turaka
odae uted pod pedinu, no Piperi bjeu doli s one strane Morae da gledaju to de bit, te one Turke
to utekoe pri vodi prema sebe pobie do avoljega! Tako, to utee Kuima i Bratonoidima ne
utee Piperima, no sva ta vojska tu pogibe, osim jednoga koji utee.
Kad su ga pitali u Spu:
Kamo ti ruina? on je reka:
Ostae svi u jedan tamnik!
Po tome se to mjesto i sad zove Tamnik, a neko kae i po dubini vode.
No bilo kako mu drago, Kui i Bratonoidi nauzee se glava turskije i orua svakojakoga, atova i paripa
i sve to su Turci sobom nosili za mejdan i za svatove! Pobodoe kilan Medikukidu, po obiaju, e je
poginuo nadno Kunja Zlatikoga, e se i sad zove Kilan ili Kami Medikukida, pa ojdoe s
evojkom svi na kudu vojvode Radonje, e su tri dana stajali.
Pomirili se meu sobom Kui i Bratonoidi kamenom u vodu. Sve mrtve i ranjene jedan drugom
oprostie, a kder vojvodinu dae bratu Batridevu, kojega je ubio Bratonoid. Tredi dan krenue doma
zafaljujudi bogu za dobivenu bitku nad Turcima, a vojvodi na gostoprimstvu i oinskom i miroljubivom
savjetu, a on njima blagodari na junaki mejdan, kojega dobie nad optim krvnikom.
28.

U vrijeme Usejina Ota i ubra Petrova udare Kui na Smudirogu, planinu otsku, Usejin-Otovu stoku
plijene, obane posijeku i katun poaraju. Zato se Kuima zatvore pazari, a poto im godina ne rodi,
doe narod do grdne muke od gladi. ubro, kao vojvoda, mora je vodit brigu o narodu, a nije se ima
nikud obrnut da im pomoe, pa namisli da pane krvniku u ruke. Tako i uinje. Uze Nova Muikina, pa
s njiin ponodi ajde preko Turske u kudu Usejin-Otovu. Usejin, kad vie svoga krvnika, zaudi se, ama
ne ree: to si doa, krvnie? no ree:
Dobro doa, prijatelju! To je arbanaki obiaj.
ubro mu ree:
Doa sam da mi uini devap kukomu narodu, koji de da umre od gladi!
Usejin ree:
A im mu ja mogu pomod?
ubro ree:
Da ide kod vezira i dako mi mogne uinjet Kuima da se otvore pazari s Turskom. Tijem de uinjet
da ti blagodarni budu!
Usejin Ot smijudi se:
Imam ja za em blagodarit Kuima! Zaklali su mi dva sina i plijenili sve to sam ima na planinu!
ubro:
Ne mogu se mrtvi povratit, no pornozi ivijema! Sad je sva muka kuka pala na Usejin--Ota, a ne na
ubra!
Usejin je bio na misli: ode li kod vezira mod pazara otvorit kukome narodu? Oni su nekoliko dana
sjeeli i pogonili se meu sobom. Govorio rau je Usejin:
Znam te ja! Ti si ubro Korda!
A ubro njemu:
Ja sam ubro Petrov, Petra Pejova. No si ti sin Cucan-Perin, koji je dera drva na magare da proe na
pazar skadarsi!
Poto se bie izdavijali, izmire se, daju duvana jedan drugome da pue, smijudi se u alu pretresaju
to je koji kome reka i koji je praviju rije reka! Pa onda se opet metni u misli to te za narod.
Ovo je Novo Muikin pria, koji je tu bio.
No bi kako bi. Oni pooe na Skadar kod vezira i pazari se otvorie narodu, te neka je narodu
ivljenje, a njima blagodarnost, i potenje.
29.

Mark Vuksan, Klimenta iz Selca, bio je od najboljije arbanakije junaka njegovoga doba. U njegovo
selo bili su dva brata od slabe vrste ljudi. Jedan dan porijeaju se s Markom, ka to se to obino mogu
seljani porijeati oko male stvari. Marko to nije uzima u to krupno, no je kod njega bilo i prolo, a
dva slaba brata naume da ga za to ubiju, pa mu zapadoe e su znali e de dod. On, kad je doa
podaleko, vidio je u busiju e ga ekaju, ali nije brka, no je odio k njima, nosedi na rame zaveljaj
bukovije prutova. Kad je doa pred dvije puke, jedan brat omae u njega. Puka ne udi, no frte, a
Marko, idudi naprijed, uini; pi!
I drugome bratu frte puka, on i ovome uini: pi!
Marko dva pljunu, nato se svri boj.
A da vidimo kako de sud suditi na tu krivicu koja se bez krvi zaslui. Selani, kad ue za to, ufatie ta
dva brata, povedoe i na zborno mjesto pred crkvom, e se krvnicima sudilo. Zakon arbanaki ovako
je sudio dosad za takve dogaaje: kad ga namrtvo ubije, cijelu krv plada, a kad ga rani, plati po krvi; a
kad mu frsne puka na koga, cijelu krv plati, nalazedi to za pravo, jer nijedan ne gaa da rani, no da
ubije. Tako bi i slabi dva brata Selanina morali da plate krv da i ne izbavi rije jednoga sudije, koji
ree:
Nedemo tako sudit, no je pravo da plati Mark Vuksan dvije krvi, koji nekde da i ubije namrtvo
pukom, ka to je i druge bio, no pljunu na nji, te tijem ubi dva Selanina naivo i njine dva obraza, i
uini da se stidi svaki koji u nji dio ima!
Na ovo se presuda svri. Slaba brada nita ne plaitie.
30.

Turin neki iz Stare Srbije, iz varoi Gilana blizu Kosova, ima je sina i kder. Sin je dorasta za nizame
carske, i doli su da sa vode ka i druge. Majka i otac, nemajudi do njega, da se pomame od alosti.
evojka je tjeila roditelje govoredi:
Ne bojte se, nedu ja vas ostavit bez sina!
Oni su je zaueno gledali i njene rijei za prazne drali. No evojka ode na stranu, Obue muke
aljine, pripasa orue i ode kod onije to nizame kupe. Oni ju primie u nizame kao muko, ne znajudi
da je ensko.
Kako priaju da je front uila, u bojeve odila i za drugi vojniki rad sposobna bila, to nedu da priam
ovden. Samo ovoliko: poto se svri rat, nju je neko u kupalite opazio i kaza pai da je ensko. Paa ju
pita, a ona kaza da je majci i ocu ostavila sina, svoga brata, a namjesto njega ona u vojsku pola. Paa
je posla u Carigrad, i car joj da nian-zvijezdu i odredi joj penziju da moe ivjet u Carigradu. Ona nije
kdela, no je pola doma kod oca i majke, i tu ostade nosedi orue i muke aljine. Zavjetala se da i nosi
dok je iva. To je bilo ovoga najpotonjega rata turskoga i slovenskoga.
Ovo mi je pria Barjam Pedanin, zabit od zaptija, koji zna evojku, oca i majku joj.
31.

Kad se naa i turska vojska bila, nai izgoree kude Omerboovida, raderae tursku vojsku
Demovskijem Poljem do Dinoe, bijudi i sijekudi. U to se na vojnik Rade Stojanov Vujoevid ranio
nekako skraja, da ga nai nijesu vieli, no se vratili, boj razdvojili. Grudi su doli po razboju, kupili
svoje mrtve i ranjene, u koje naoe i naega Rada ranjenoga, na kojega se trgoe noevi i natekoe
momci, koji de prvi glavu posjed, da svojega brata ili roaka osvete. Na njega je doa prvi Uljo Askov i
dofatio ga jednom rukom a u drugu no govoredi:
Nemoj mi ga koji tad, jer ovi danas ne gine prije mene!
Vojnici iza one pogibije juriae da oba ubiju. No Laka abov, kad vie e de da mu poginu brat i krvnik
(a sad ga zove prijateljem, poto je Ulju u ruke doa), priskoio je i, istrgnutijem noem, pledi uz pledi
s Uljom sta, a Rada zaklonie meu sobom. Vojnici, ka viee ova dva junaka e ote da ginu i da biju
svoju bradu doklen mogu maat, stegnu svoju jarost. I tako, za tanku dlaku svi ovi tri ostae. Rada
ponesoe u Podgoricu kod turskoga pae, Ali Saif--pae, koji ga nekoliko vida i poslije mi ga zdravo na
Medun posla. Za ovo i nai i turski vojnici vie potuju no druge koji su vie ordena dobili. Potuju i i
oni koji su kdeli sve tri da ubiju u onu jarost!
32.

Moraani Drljevidi ubie bratanida Veka Ilinida. Veko je bio junak i oek od najboljije u njegovo
vrijeme; takvi je bio i Peruta Drljevid.
Zato je traio Veko da ubije najboljega Drljevida, Perutu, jer ne bi se osvetom moga pofalit bez njega.
Takvi je obiaj bio i slabog svoga
s najboljijem da sveti, jer ako bi ravoga ubio za osvetu, rugali bi mu se govoredi mu:
Vidi se da se nije uzda u sebe da de ubit dobroga, pa je uita na togo, da se u posa nae, tek apru
za apru da oteti!
A dobri pomilja: Bolje je nikad se ne osvetit no ravoga za osvetu ubit!
Stoga je Veko zaminova druge, a traio Perutu. I tako mu zapade jednom. Peruta doe s nekoliko
druine e ga Veko eka. Veko osijeri pukom u njega, gledajudi ga preko puke. Doe mu druga
misa, pa okrenu pukom s Perute na drugoga Drljevida, i ubi ga. Kad su Veka korili to ne ubi Perutu
ka to su svu mislili e de se osvetit ka njega to prilii, a sad to se svak ruga Veko ree:
Osvetio sam se ba ka to treba: ubio sam onakvoga ka to je moj bio, a
Perutu sam ostavio da kukaju bule i Turci kolainski od njega jo, a pleme morako da se dii njim!<
33.

Pop uro s Ljubotina, Kusovac, bio je oglaeni junak, ali mu nedu junatva oven nabrajat, no samo
ovoliko: bilo je prijed kapetan svoga plemena, a poslije vojvoda i senat i ef garde sve Crne Gore. O
njemu je bio glas da je bio vie maloduan no velikoduan, ali zaista ne bjee surov, bez srca
blagorodnog. Jo kad je kapetan bio i njeto jednom sudio u pleme sa svojijem drugovima, sjeeli su
pri jednome radu. No jedan dosta nevaljali vojnik ljubotinski svr zida udari ga kamenom u glavu tako
estoko da mu je umalo mozak prosuo. Druina su kdeli da ga ubiju namrtvo, a neki su kdeli da ga
izbiju samo tojagama, ali pop uro nije da ni jedno ni drugo, no je reka druini:
Molim ve, nemo'te ga, jer nije, zna, budala nevaljala; i ja mu opradam.
I tako nevaljalcu bi oprodeno!
Ovi je primjer kako pop uro moe da se ne sveti za uvredu; a drugi je prdmjer kako pop uro ne
moe trpjet za optu uvredu.
34.

Pop uro nae jedno jutro knjaza Danila e sjedi s gospodom pod brijest, pred dvor.
Ree mu:
Dobro jutro, gospodaru!
Knjaz:
Dobra ti sreda, pope uro!
Pop uro knjazu:
Ka da si neto ijedak?
Knjaz:
Jesam, izgoreli su Turci onu crkvu u Zetu!
Pop uro:
Osvetidu ju ja, izgoredu im damiju u Golubovce, koju im je car nainio!
Crnogorci oko knjaza rekoe:
Duboko su Golubovci, pope uro!
Pop uro:
Imam ja Ljubotinjana, a osobito Ceklinjana kojima ne bi daleko bilo otid na onu bandu Skadra da
uine zlo Turcima, ka to ga ine danom i nodem!
I vie pop uro ne zbori, no ostavi Cetinje i doe u Ljubotin. Uze popa Joka od Ceklinjana serdara
Sava Jovidevida i Filipa Ivanova i jo deset Ceklinjana, i ezdeset oka praa. Nedu nabrajat kudijen su se
preko turske zemlje u lae vozili, nit kudijen sa odili, tek damija ojde sva u gomilu, a pop uro s
druinom vratie se u Crnu Goru. Sad pop uro ne injae se narodu maloduan, no velikoduan,
kontajudi kako pop mogae gledat svoju krv iz glave, koju mu slabi Ljubotinjanin razbi, a nemae
snage da pretrpi u Zetu damiju Turci da u nju klanjaju, a Srbi se nemaju e krstit; a sad im je
poravnjeno da obojica stoje i pod vedrim nebom bogu se mole!
35.

I ovi, je dogaaj u Ljubotin bio. Jovo Banovid, oficijer prekorniki, jedan dan uio je u front svoju
stotinu. U to jedan vojnik skoi ozad na oficijera, ufati ga za vrat i udari njim o zemlju i bai pod
sobom. eta se prospe; dva brastva se razdvoje svak na svoju stranu, obrnue puke jedan u drugoga,
jer je bila jedna krv meu njima od starine pa su stoga gotovi bili da se pokolju. Ukoliko su vojnici
fieke u puku metnuli, utoliko se oficijer diga. Vojnici su mislili da de oficijer komandovat da izvre
osudu na prestupnika, a drugi su ekali za staru osvetu da ubije drugoga, a drugi tredega, a onadar ko
koga mogne. No oficijer ne okrenu se na krivca, no komandova eti: mirno! I tako je ubrzo ugrabio,
prijed no se izdiga sa zemlje; tijem pretee te ne pue nijedna, a da je jedna prijed komande pukla,
poslije ne bi komanda pomogla, no bi svrili da se pria za njinu pogibiju!
Na ovoliku zaborav na sebe i svoju ast pod noge zgaenu, mlogi mu Crnogorci govorili bi:
Bolje bi bilo, gospodin oficijeru, da si s mane svoje namrtvo poginuo no to pogibe naivo da primi
ovoliku sramotu!
Ovo su mu obje strane govorile, neprijatelji uivajudi a prijatelji bolujudi. No oficijer je zadovoljan bio
sa svojom mirnodom, jer je zna da je dobro uinio, pa je okretao svoje vojnike u front cio dan, ka da
nije nita ni bilo. A prestupnik je sjutradan platio svoju kaznu po zakonu. A poslije svi su oficijeru
priznali i blagodarili, i oni koji su ga najvie korili i osvetu eljeli i svoj stotini pogibiju kovali, te bi sva
poginula; pa i koji ne bi ubijen bio od vojnika, ili vojnik od njega, ali nijedan ne bi osta to ne bi
vojniku kaznu podnio, teke su se onako namakli i jedan u drugoga puke okrenuli; no ti Jovova
pobona mirnoda ugrabi svaku kaznu i malu i viu.
36.

Dosta je za osvetu poginulo ljui na ove strane, a dosta su dobri ljui smeli bestiluku ljuckome da ne
izginu na takvu rabotu!
I ovo je kdelo na Ljubotin da budne, evo kako: Zair i Dubova, dva sela ljubotinska, koja su imala
meusobnije svaa kao druga plemena, ali otkad je jai sud ne smiju se bit meu sobom za stare
osvete kao prijed. Tako Dubovljani traili su sebi oduka za jednu osvetu. Jedan Zairanin ubije
Dubovljanina jo u doba sv. Petra, te se krv umirila i to vrijeme zaboravilo, kao mlogo drugo. No
Dubovljani, to se ne smiju osvetit Zairanima, jer knjaz Danilo sad sudi ede no su drugi sudili,
snau ovako i narede da se pobiju. Dubovljani smisle kako i sud nede vie krive nad: narede jednoga
vojnika te vikne iz glasa:
Ko je vojnik, evo vukovi u Struge!
Struge su jedna gora pod selo Dubovo. Zairani dotre na pokli, ali ovamo nema vukova, no
Dubovljani naoruani ekaju da se kolju. No po obiaju trebalo im se najprijed opsovat i dosta runije
rijei jedan drugome izgovorit, pa se poslije bit, kako de bajagi boj bit zbog psovke i dananje
zaevice, a ne za staru osvetu. Ved poe psovka i rune rijei. Serdar krnjo i kapetan Tomo, oba
Kusovci, Zairani, uskoie meu njima da brane i prijetedi sudom, no se vojnici usplamili, okrenuli
puke jedan u drugoga, samo ekaju koji de prijed poet. Serdar i kapetan, kad viee e im ne mogu
zabranit pokolj, svaki od nji vikne svoje blie bratstvo i pred njima ojdoe. Zairani morae pristat i po
njinijem mislima viu sramatu ponijet, no da su polovina pred Dubovljanima poginuli, jer nije mala
sramota okrenut pleda neprijatelju koji i na mejdan onako doziva. No svu zairsku sramotu ponijeli su
kapetan i serdar koji i nagnae da bjee. Ali poto su se otrijeznili, svi su im umjeli blagodarit.
37.

Bivalo je pojedince ljui, ili po cijelo brastvo, koji su traili boj i kad nijesu imali koga svetit, n'o ode da
pokae svoje junatvo, e nije gri od drugoga. Tako je u Bjelopavlide jedno brastvo kdelo da se pobije
s Bokovidima, i da im pokau e nijesu od nji gri. U to se Bjelopavlidi skupe na zbor pred crkvom
Svetom Deklom. Risto Simonov Bokovid na skuptinu poeo je govor ka i vazda to je inio i narodne
poslove raspravlja, a drugi mu pomagali. No danas bjeu drukije uredili. Turo Vujoev Kukovid ufati
Rista ozad za perin, povue i previje mu vrat. Tako je nareeno bilo Turu da uini, misledi e de ga
Risto ispresijecat noem kad ga za perin dofati, pa onadar da se brastvo Ristovo i Turovo iskolju
meu sobom da vide koji su bolji. Tako su se brastva razdvojiila i okrenula puke jedno drugome, pa
ekaju kad de Turo poginut, pa onadar svi da poginu. No Risto ni ubi ni posjee Tura, samo to mu je
govorio kad ga je dra za perin:
Puti, bruko, a po kojom dodadni:
Puti, bruko, da te Bog ubije!
udedi se Ristu to ini od njega Turo, Bokovidi su se na Rista ijedili, stieli se i govorili:
Udri, e ti okide nos!
No Risto nije se na to okrenuo. Jedva u neko doba puti ga Turo.
Risto, ne okredudi se na njega, ree Bjelopavlidima:
Zar ovakva nevaljalica da ve moe naderat da koljete drug druga?
Vojnici, ka vodom opareni, digoe puke na ramena; skupe se oko Rista, koji je produio svoj rad koji
bjee prijed poeo.
38.

U plemenu Ljubotin je selo Zair, koje se dijeli na etiri brastva, ova: Kusovce, Kaluerovide, urovide,
Markovide. Ova su se brastva bila meu sobom devet godina. U tome selu Zairu bjee Midko
Jovanovid Kusovac, na kojega nijedan vojnik u to vrijeme pokolja puku nije okrenuo, no kad su se bili
govorili su jedan drugame:
Nemo` koji Midka ubit!
Tako su ga uvali, a on je doivio da i pomiri. Svak je prista kako je Midko reka i nijesu se vie klali.
Midko je i sabljom zastupa pleme ljubotinsko i njom smeta neka puta. Evo kako: pleme Ljubotinjani,
Graani i Dobrljani klali su se s Rijekom naijom za sedam godina bez prekida. U to vrijeme palo je
mrtvije i ranjenije od obje strane sto sedamdeset ljui. Ceklinjana je vie bilo od svojije protivnika, pa
im je krivo bilo da se ponapoli biju, te su traili kako te kazat da su bolji.
I ovako snau: izaberu se jedanaest Ceklinjana koji te na mejdan izled Ljubotinjanima i Dobrljanima.
Ceklinjani vojskom dooe na glavicu Milidevida. Mejdandije noau maeve i jedanaest jabuka, po
obiaju da i ilju svaki svome mejdandiji. U te valjalo je brojit Midka Kusovca, jer su znali: Midko de
im dod teke se pozovu. Stoga im trebovae objeleit koji de na Midka Kusovca. No poto kazae da
nede nijedan Midku na mejdan, a znajudi da de sam dod, nije druge bilo no da svako doma ojde bez
mejdana!
39.

Posilije ovoga Midkovo junatvo uini da se krv bratska ne prospe. Evo kako: u jedan boj ova dva
plemena ubi puka Midka, slomi mu ruku. Glas dopade u Ceklin da je ubijen Midko Jovanov. Opet se
krenu mejdandija dvanaes. Skupi se vojska e i prijed, na glavicu Milidevida, otolen a alju
mejdane. No prijed svega valjalo je znat je li Midko dobro ubijen, imaju li se to bojat od njega, pa
polju Maru urovu, koja je bila udata na Ceklin, a rodom sa Zaira:
Ona, ka u svoj rod, moe dobro Midka viet i pravo ni kazat, da se nitko ne sjeti.
Ona je dola kod Midka, nala ga e nainje melem od voska i ila da previje sam sebe. Kau, Mara
kad ga viela, poela je plakat, govoredi:
Striko Midko, jesi li poginuo?
Midko:
Ne lai, more, s tvojijem plaem, znam ja to su te spravili Ceklinjani, da vidi kako su me darovali!
No im kai:
,Slomiste mu desnu ruku, no de lijevom dod na mejdan, e mu go poljete, daje vi potenu rije'!
Mara, kad doe kod Ceklinjana na skup, na pitanje kako je Midko, odgovori:
Ka zlo! Desna mu ruka slomljena bjee, no je reka da de vi dod na mejdan s lijevom rukom e ga go
pozovete!
Bilo bi ljui koji bi rekli:
Ne bojim se ja od lijeve ruke, ali se raznio glas da je on ljeva bio, i da mu je vazda lijeva ruka
mjesto desne sluila.
Tako Midkova sablja zatvori u korice iz dva puta dvadeset i etiri maa s jedne, a toliko ih s druge
strane, osim pogibija te bi se poslije brojile!
40.

Serdar krnjo Kusovac ima je sina Nika i kder Janicu, mlau od Nika. A i Niko je mlad, nije jo u bojeve
odio, pa je sestra sujmala o bratovu junatvu. Kad potlanjega rata krenu ljubotinski batalijon na
vojsku ka i drugi, svaka je majka molila boga za sina a sestra za brata. Svaki boga mole da joj zdravo
doe, a osobito kad je jedinac. Moe se vjerovat da je i Janica eljela da joj jedinac brat zdravo doe,
ali se ne u drugoga blagoslova od nje, no pri kretanju donese mu vode da se umije govoredi:
Nemo' ti, brato, bit straljiv, da ti se ljui ne rugaju!
Niko je gleda Janicu i ree joj:
Ja sam mislio e si u brigu kako de bez mene ako poginem, a nijesam znava e se boji e ne valjam!
Ona mu ree:
Bidni ti dobar, brato, pa za pogibuju kako bog dadne!
Kad se ulo da se Niko ranio u boj pod Rogame, Janica je sretna i vesela bila govoredi:
Sad imam brata junaka! Majka ju je plaudi gledala, ona ree majci:
Zato plae, a znala si e je zato i otia da i bije i da ga biju!?
41.

Neda, ena ura Martinova s Meduna, a kder Stevana Krkelina iz Lutova, imae etiri sina. Ovoga
potlanjega rata i ona je bila sa sinovima na vojsku, doklen se vojevalo na Medun i Fundinu. Mlogo
bjee stara, ali nije vojsku ostavila. U jedan boj ubie joj dva sina Milija se rani, a Jovan namrtvo.
Kad metnue Jovana u grob, brada poplakae za Jovanom, a majka i ostro pogleda velikijem oima
crnijema, pa im ree:
A to plaete? Zar ste mislili da mi svaki zdrav doma doete? A, due mi, ako jo koji ne pogine,
bolje da ve nijesam ni imala!
Jo je tu govorila; a bila je govornica i tubarnica: kupili su se oko nje kad tui ka oko dobra guslara.
Bjee krupna rasta, dosta gruba naoi, prilinija mukome no enskame.
Poslije, kad su joj ene govorile:
to uini, Nedo, zla ti sreda, te prekori sinove da ti prijed poginu!?
Neda:
Kad sam viela turske ljeine e su goru pritisle, due mi, u one gomile mrtvije Turaka, koji je od
mojije sinova poginuo, ka da se rodio!
Ree joj druga ena:
Bogme si, Nedo bez srca, tek sinove ne ali!
Neda njoj ostro:
Mu, bruko od bruke, da alim sinove kad se carstvo dijeli! A da za kad du i teet!? Ja mislim da mi
od starosti kalju na upret kod ena!
Opet druga ena:
Dobro si kad mo bez sinova!
Neda:
Kad sam viela tursku pogibiju na Medun i Fundinu to nijesam mislila da du to nikad viet sad
da su im prosti i oni na Kosovo, a ne mari to su moji poginuli! S turskom pogibijom svi da te mi
poginut, ka da bi mi se posvetili! Pa eno od one dva starija neka eica!
Druga ena:
O, zla ti sreda, kad ostade bez onakvije sinova!
Neda:
To i odu da se zovu sinovi i da ginu, jer kad ne bi ginuli, bie se zvali kderi a ne sinovi, osta bi ukor na
njin trag!
42.

Veka Ilinida onoga koji ne ubi Perutu Drljevida ubi Rovanin Radovan Kukoroga, pa utee.
Rovani ufatie Radovana i dae ga Moraanima, ka zlikovca da ga ubiju, ma Moraani ga ne ubie, no
ga povedoe a Veka mrtvoga ponesoe kod Ilinke, majke Vekove, tu da ga ubiju i Veka osvete e mu
majka gleda. Miljau: lake de joj srcu da budne kad de gledat e joj Vekov krvnik mre.
Rekoe joj:
Evo krvnik Vekov, da ga oven ubijemo!
Ilinka na brzu ruku uze komat ljeba, dade mu govoredi:
Jei, Radovane, pa idi doma! Ja kad ne gledam Veka ivoga, nedu ni da gledam tebe mrtvoga!
Pa se okrenu na Moraane i ree im:
Nemote ga koji ubit!
Ljeb mu je dala na brzu ruku za znak da ne uitaju i da ga ne iubiju, jer na so i ljeb nije obiaj nitko da
ubije.
43.

Vezir skadarski izagna iz paaluka skadarskoga bega Zotovida. No beg se naa od onije junaka to ne
bjee: pobi se s vezirom, uze mu Spu i Podgoricu, izagna mu vojsku iz Zete, a vezira odvoji od
njegove vojske i zatvori ga u kudu Begovida u Zetu. Nije potrebalo vie no da se naloi kuda vr vezira,
da u nju izgori, a beg bi se osvetio svome protivniku. Ali znade koliku de tijem tetu uinjet bradi
Turcima ako osvetom ugaa svome defu, pa otvori def na tursku korist, otvori kudu, puti vezira iz
zatvora, te on zdravo ojde, a beg Zotovid bez osvete sam sebe ostavi, samo to mu je dra Zetu na silu
te je na nju jedanaest godina sudio.
Poslije jedanaes godina udari vezir na begove Zotovida i Alilagida, izagna i iz Zete i Podgorice. Kad su
se njine vojske bile oko Podgorice, pogonie se od Staroga Grada i Ribnice do Vezirova mosta. Vezir je
gleda sa Staroga Grada kako beg Zotovid igra konja izmeu bojeva, ugoni ga u vezirovu vojsku, te mu i
bije i sijee. Iako je vezir alio svoje Turke koji mu ginu od bega, ipak zanesen njegovim junatvom
izgovori:
A, maala, to je rodila bula Turina, nemote ga ubit, turske vi vjere, no dako mi ga iva ufatite!
Vidi se lijepa misa u vezira, da dobro misli i lijepo zbori!
44.

evjani udarie na begluk Ljubovida u Ercegovinu, plijenie stoku i doderae preko Fudua nikidkije.
Bedo Pledevid, Nikid, sa etrdeset Turaka bio je u etu, pa kad opazi Crnogorce, odae im udarit.
Uskok Crnogorac Tomo Cuca, koji je s Turcima bio i koji je poznava Crnogorce svakojega po imenu,
Turcima i kaza. Bedo, kad znade koji su, ne smje udarit, no posla u grad nikidki, te mu doe u pomod
Turaka. Sad ima Bedo sto i pedeset, ali svakojakije, te ne smije im udarit, jer znavau kakvi su Marko
Vukotid i brat mu Kejo i njiova eta. Ali naini Kejo te im udarie. Evo kako: Marko je s druinom dera
plijen, a Kejo sa sedam druga ia ozad i uva strau da im Turci izubaa ne udare. eta nije smjela
svrnut da pije vode na Turunta, no preko Bijele Gore, kudijen nema vode. Marko s druinom u jednu
bukovu duplju nau malo vode, tek toliko da skvase usta. Kejo, kad doe, ne nae ni kap.
Ree:
Vie se trpjet ne moe! pa ojde na vodu.
Zaludu su mu govorili:
Ne tamo, Turci su na vodu!
Kejo je reka:
Ne znam, ali je bolje od Turaka poginut ali od ei crknut.
I ojdoe meu Turke, te i sve pobie i posjekoe, pa ondar udarie na Marka. Bez znaka juriie u
plijen. Crnogorci ne kdee ostavit plijen, no se poklae, te zaudie Turke. Ali opet Turci uzdau se u
svoju jainu. Tako su se bili cio dan i zamrkli su u pustu goru obje strane.
Crnogorci su zaklali od plijena mesa te su pekli za veeru, i znajudi da nemaju Turci veere, dozvae i
Crnogorci:
Ote da vi damo mesa, Turci!
Turci zaueno pitaju:
Rugate li se ili istinu zborite?
Crnogorci:
Ne, bogme, no odite da vi damo da ijete koliko moete.
Tako im dae te su lijepo veerali i konaili ka da su bili prijatelji a ne krvnici. Sjutradan svak doma, a
Turci zafalie.
45.

Blizu Skadra ubi neki Turin brata DorSuljova. Ubica, znajudi kakav je Dor-Suljo junak, nije smio
izledi iz svoje kude. Dor-Suljo poto se uvjerio da ga nede izvan kude fatat, poe mu na kudu. Primi se
na kudu, razvali pokriva i drugo to mu je smetalo, pa je gleda svoga krvnika kako zamiljen sjedi.
Onadar je zapeo puku razgaajudi u koji de ga dio tijela ubit, misledi kako de mu pjesmu svr kude
zapojat. injae mu se da de ga njegov brat iz groba sluat kako mu s krvnike kude pjeva brat. Dor-
Sulju se injae da nema sile koja bi mu zadovoljstvo otetila, ili krvnika brackoga otela! U to zapoja
kokot. Zamiljeni krvnik Suljov iskraj ognja ree kokotu:
Svijetlo ti grlo, sine kokokin, kad te nije stra od Dor-Sulja.
Ovo u Dor-Suljo, pa ree svr kude:
Je li te mlogo stra od Dor-Sulja?
On die oi navie oklen je Suljo govorio, pa ree:
A stra me od njega!
Suljo:
Ne boj se, no mi otvori vrata!
Krvnik otvori; Suljo ue i oprosti mu brata!
46.

U boj na Graovo, kad su Turci okrenuli da bjee, Crnogorci, koji je koga ufatio, svaki je svoga posjeka.
A Drago Jokov Petrovid nije svoga roba posjeka, no je pred njim ia. Bilo je Crnogoraca koji su se
rugali kad su vieli kako Drago ide, te bi rob moga uted i Draga ubit. No je Drago vjerova u svoga roba
toliko da mu naredi da ga obritvi. Tome su se najvie rugali. No Dragu nije doputila dua da brka
ljubav s Turinom, no ga je poveo kod svoje kude na Njegue i dra ga tri godine ka brata. Poslije
posla ga je oma u Rumeliju. Ovi dva junaka koji se oprijateljie u onakvi okraj nijesu jedan drugoga
zaboravili, no su slali darove jedan drugome: Drago Ibraimu u Rumeliju, a Ibraim Dragu u Crnu Goru.
Na daleko njini pozdravi prestali su kad su umrli. Prosta im dua!
47.

U neko selo nedaleko od Skadra ubi Turin Turina, pa se ubilac zatvori u kudu svoju da ga ne ubiju
roaci poginuloga. No jedan dan iskoi iz kude i idudi dadom zapjeva koliko mu je grlo dalo. Blizika
ubijenoga ekala ga je na drum da ga ubije, da se osveti. Kad ga viee da pjeva idudi putem bez
straa, za udo bi krvnicima, pa rekoe meu sobom:
Moe bit da se pomamio, no da ga ne ubijemo dok vidimo je li zdrav, jer demo se osramotit ako
ubijemo manitoga ojka!
Kad onaj doe meu njima, oni ga opkole, kako ne moe uted.
Rekoe mu:
Stoj, ne boj se!
On je stanuo da ga ni brige nije. Ufatie ga i zapitae:
Jesi li ti zdrav ili manit?
On:
Zdrav sam.
Pa kako smije putem odit pojudi, a zna da si krv duan i da demo te ubit?
On:
Znam.
Pa to ini to, a veli da si zdrav?
On:
Imam zlu enu, od koje mi se sve plae, pa reko iz zatvora da iljeem i zapojem malo da zaboravim
enu i odanem duom pa iako du poginut, ka evo to poginu.
Oni njemu:
A zato da se tako pomami od ene i da ne ali umrijet?
a bi mi bilo umrijet kad bi ima para da dam eni po erijatu to je njeno, pa da ju pustim; a ovako
siroma nemam para, a od vas izled ne smijem; a kad u zatvor ivjet ne mogu, sevap dete uinjet ako
me ubijete, svoju krv uzmete, a mene od ene izbavite!
Oni mu krv oprostie i dae mu para koliko turski zakon propisuje govoredi mu:
Idi doma, ideraj ju, pa niti od nje niti se od nas plai!
48.

Zbog neke svae ubi padijer Kustudiju. Bratu ubijenog ne ispade za rukom da ubije krvnika i osveti
brata. No u jedan boj crnogorski s Turcima ubi puka toga padijera, ubicu Kustudije Crnogorci, saprti
od navale turske, ostavie da ga Turci sijeku. U to naljee Kustudija. padijer mu ree, leedi ranjen:
Udri sad Kustudija, dosta si muke vidio traedi me da me ublje i brata da osveti, sad ti je zapalo to
si eljeo!
Kustudija se okrene na svoga krvnika i odgovori:
Ba mi je danas u dio zapalo da ne dam tvoju glavu Turcima da sijeku prijed moje.
Die ga na rame i ponese ispred Turaka, a kad stie izvan bojita, dade ga njegovoj svojti govoredi mu:
Ajde, vida' se, pa kad ozdravi, ubidu te za brata!
Tako je i bilo; poto je ozdravio, ubio ga.
49.

uro Prelov, Bajica, s nekoliko druine etovae oko Plamenaca, da i biju i osvete neke svoje roake
koji su od nji poginuli. Poto nijesu mogli potrefit da ubiju neke od najboljije, drugi kdee da ubiju
njine sinove, no uro Prelov ne dade govoredi:
Odu da ubijem ko me ubio, jer druke zvala bi se sramota a ne osveta. Ko bije neka je i ubijen, tako
se junaci svedaju; a ljepe je pred bogom i ljuima nikad se ne osvetit no ovakve mladide ubit!
I tako sinove svojije krvnika proputae, a Bajice otidoe doma, bez osvete toga puta. Kako su se
poslije mirili, ne znam, teke znam da je po tome govorio uro Prelov Savu Plamencu:
Odi, sinove, da pije rakije, poto te nijesam zakla ondar kad ti nijesam oca moga dofatit da ga
ubijem!
50.

Joo Stanojev iz Fundine i Medo Selmanov eevid iz Podgorice bili su pobratimi jo u mlade godine.
Lijepije pria bjee o njima u narod. Govorae se da nema dva ljepa od nji u carev pazar. Ali za Meda
se govorilo da je ljepotom dostojan Jou za pobratima i da de mu rizikat junatvo da bidne ljepi
gledat no bolji junak bit. Ali ja nedu narodnja gatanja oven nabrajat, no samo ispriat jedan dogaaj.
Joo doe u Podgoricu za neki svoj posa, misledi da nete Turci doznat za njegov dolazak. No Turci
opaze, skupe se i opkole ga sa svake strane. Joo, kad vie svoju pogibiju, uskoi u jednu zidinu, oklen
je mislio da de pobit Turaka nekoliko prijed no pogine. Turci su vieli zlu priliku da ga nete ubit bez
svoje pogibije, kad ga ne ugrabie iz prve, pa su i oni zaklone nali iza svojije kuda i doganja, kako i
nije Joova puka mogla pobit. Joo sad vide da de poginut bez zamjene, teke Turci ne prinaglie na
njega da ga ubiju sa svojom pogibijom, no se poee zaklanjat. Zna je da te se Turci na svoje kude i
avlije primit da ga ozgor ubiju bez svoje pogibije. Jou je sad mala smrt pri sramoti, e de mu se
govorit:
Pogibe Joo Stojanov nasred Podgorice a da ne prospe kap krvi turske! Tome se nije nitko nada!
Joo je zaludo dovikiva:
Sramota vi je, Turci, savijat se iza doeva od kuda bulama ispod prozora!
Turci su mu govorili:
Sad demo dod, ali ne po tvom defu, no kako mi odemo, po naoj volji!
Tako i odae bit, no dotra Medo eevid proz Turke, ka razjaren laf, viudi Joa:
Udri, pobratime, zar ti da se osramoti, a podgoriki Turci da se fale kako su ti neisturenu puku
nali i no neokrvavljen!
Uskoi kod Joa govoredi:
Sad ako je bula rodila Turina koji smije izled na mejdan da pokae svoje junatvo!
Turci sad ozloijeeni na Meda kdeli su oba da ubiju. Brastvo Medovo, kad viee e im Medo hode
poginut, uskoe trideset eevida, okrue Meda i Joa. Kad viee Turci e de bit toliko poklanje,
proputie eevide te otpratie Joa doma, i Turci izgubie lov koji im bjee u ake doa.
51.

U pazar podgoriki nekom Crnogorcu sa sela Komana omakne se puka i ubije pet Turaka jednoga
proz drugoga. Od ubijenih Turaka tri su ranjena, a dva mrtvi pala. Mrtvi su po imenu bila: Jusuf Vranid
i barjaktar Dragua. Turci su kdeli ubit Crnogorca, no Jakup Vranid, brat ubijenoga Jusufa, ufati
bratova ubicu govoredi:
Ne udri Crnogorca ko je Turin, e ja danas ginem za njega i opradam mu svojega brata kojega mi je
nektedi ubio. Tako traim i vi da mu nektede zloinstvo oprostite. Znadite ja ginem za njega, a i vi dete
neki od moje puke poginut, jer smatram za dunost branit pravoga, a svi znate da je prav, pa ne
mogu doputit da se moj brat pravijem sveda i mrtav ogrijei i osramoti!
Ozloijeeni Turci dignu orue na Jakupa i Crnogorca da i ubiju, no jedan dio dobrodunije Turaka
priskoi u pomod Jakupu i Crnogorcu, uzee i meu sobom i odbranie od pogibije. Crnogorca
povedoe kod zabita Ali-spaije Lekida, koji ga zdravo duima opravi, a Jakup Vranid dobi aferim od sviju
Srba i dobrije Turaka.
52.

I za malo lijepo ljudi sa zadovoljstvom zbore kako junak ne prima tue potenje. U jedan boj, kad su
se bili Kui i Piperi, neki Turin pa-ne od puke kuke. U to vojnici zavikae:
A, ne bilo urok, ubi ga Ivo Jokov, vazda mu pucala!
Ivo ree:
Ne ubi Ivo Jokov ovoga, bogami, no Perovan Lacov i njemu estitate puku, a meni dete za drugim
ako ga ubijem!
Za ovu su rije vie o Ivu lijepo govorili no da bjee deset Turaka, ubio.
53.

Tako se i Minjo Aijin u narod pomenuje da nije stio pristat da je najbolji junak, ka to su mu
govorili. U jedan boj Kua i Pipera s Turcima, poto se boj razdvojio, govorilo se ka obino:
Koji bi danas najbolji u ovi boj?
Svi rekoe:
Najbolji Minjo Adijin, Piper!
On, kad u to zbore, stade meu vojskom i ree:
Nijesam ja danas bio najbolji!
Pitali su ga:
A da ko, Minjo?
Jedan Ku bio je bolji od mene!
Pitali su ga:
Koji je to Ku?
Minjo:
Ne znam ja, teke mu visae o pasu desa duvanska od zelene svite!
Druina:
Poznaje ga ti, prijatelj ti je, pa ode da mu junatvo digne, a sebe se ne boji no zna da si
najbolji!
Minjo:
Ne poznajem ga koji je, a poznajem da je bolji od mene. A to kaete da mu dajem junatvo, bogami
sam se vazdan muio da mu ga oduzmem i mene dadnem, ali ne dade on, no ja dva kroka pred njim,
dako bidnem bolji, no on opet preda mnom i etiri kroka! Ovako je bilo cio dan, dok je boj traja, on
vazda bjee blie Turcima od mene!
Vojnici:
Svijeta ti obraz, Minjo, junak i junaki govori!
Minjo:
Nema tu junatva, no istina! Kad mu ga nijesam moga ugrabit e se mejdan dijelio, nedu ni sad da
mi ga dajete!
Vojnici piperski svi na njega:
Zato dade, Minjo, Kuima potenje, a moga si ga u Pipere donijet?
Minjo:
Mu, betijo, na ta' nain ja bi sramotu u Pipere donio, a ne potenje! Za svakojega ojka ljepe je u
srednju ili zadnju druinu vojevat no u prve se na orue drugoga nadat! Tako sam ja na moj nad i
moga orua potenje traio, a ne da mi ga Ku dadne njegovijem oruem!
Poslije, kad su traili koji je to Ku pred Minjom bio, nali su da je Veco Mukov s Meduna, Lakovid.
54.

Kad je poginuo delibaa s vojskom na Morau, Turci od njegove vojske, koji su utekli i doli doma,
ue da je poginuo i Mrkoje, serdar iz Pjeivaca, koji je odio Moraanima u pomod. Turci, kad ue da
su takvoga junaka srpskoga ubili, oveselie se ka da su bitku dobili. Uto poitae da kau svome
stareini Osmanu Muovidu, kapetanu grada nikidkoga, da od njega baki i aferim prime. No Osman
kapetan, kad u za pogibiju Mrkojevu, ree:
A nije poginuo serdar Mrkoje, ni-da-bog.
Onda Turci:
Jest, bogu udur, sad smo veseli, ka da nijesmo onoliko brata ostavili na Morau!
Osman kapetan:
Jazuk je doboga izgubit onakvoga ojka i komiju!
Turci:
Izgubili smo krvnika, te smo bradu osvetili! Kapetan:
Istina, bio je krvnik turski, ali je bio svijetli obraz sebe i nama. Od onakvoga komije moglo je biti
Turcima tete, a nikad sramote, koja je gora! Sjutra kad doe vakat da se mirimo, kome dete poslat
graane da vi na stanak doe, s kim dete mir injet i narodne poslove svravat? Sve de vi biti tanko i
mravo bez Mrkoja serdara. Tako i rat kad bidne, onakvijema treba prvo objavit, sa onakvijem se mili
bit, miriti
Turcima je najprijed teko bilo na kapetana to ali serdara, ali poto je kapetan izgovorio i Mrkoja
alio, Turci rekoe:
Ti govori, kapetane, to pristaje tebe, dobri dobroga da ali, no mi drugi ne moemo tako, no kad
kukamo mi Turci, bogu udur e kukaju i Pjeivci!
Tako i ostade svak pri svome; ne moga kapetan Turke oalostit, a oni njega jo manje oveselit s
pogibijom Mrkoja serdara!
55.

Ostala je rije: poklae se ka Kui i Klimenti! Evo sa esa se kolju ova dva plemena. U ljeto izdiu na
svoje planine jedni prema drugije. Svakojega ljeta sastaju se da vide je li se to zlo dogodilo i da
pomire plemena. Glavari su vazda mirili s obje strane, a kad i nijesu mogli pomirit, ondar su se bili i
druga zla injeli, koliko je ko moga.
Tako i nekom prilikom kdee da uine. Sastae se Kui i Klimenti u Jaricu, e su se esto stajali, ali na
sastancima vazda su se obje strane pokolju nadale, pa su se vazda i spremne drale obje strane, jer
muno da bi dobila ona strana koja ne ugrabi prva! Istina, tu kami bi svako dobio, teke moraju obje
strane ginut, ali od koje strane vie pogine, ta je izgubila, makar da joj jedan vie pogine! Ali ovi dan
nije bilo prilike za boj, no tek se vojske sastae, umijeae se i poee zajedno bjelegu po obiaju
gaat, a glavari koji presuuju sjeli su po obiaju na onu malu dolinicu, e su mogli prekrstit po turski
noge ka oko trpeze. Glavari su raspravljali to im trebuje, a vojnici pucali na bjelegu, natjeudi se ko
de bolje ubit. Uto jedan Ku i jedan Klimenta reku jedan drugome rave rijei i dofate se za orue.
Oko te male stvari poluie se, Ku na svoju a Klimenta na svoju stranu, te jedno drugomu okrenulo
puku u prsi. Sjededi glavari, kad viee, i oni se digoe i utee svaki na svoju stranu. No Vukid Popov,
Ku i Prel elo, Klimenta ne digoe se, no su mirno sjeeli meu vojskom, koja je ekala zapetijem
pukama da se oni dva dignu, pa da prospu oganj jedan u drugoga. Ali Prela i Vukid ne kdee se did,
no sjede ka da je sve mirno oko nji, i prekorie glavare koji ostavie svoja mjesta, govoredi:
O, vi ste doli da mirite i sudite zloincima, a sad opet poli ste i sami zlo da inite!
Glavari se postiee i dooe opet na svoja mjesta i produie svoj rad, a vojska, ka kvasna, svak
puku o ramenu, bez defa, nijesu ni na bjelegu vie pucali, no im otetie namjeru Vukid i Prel, a odau
uinjet da se pria za njin krvavi sastanak.
56.

Petar Zogovid, Ku, Krivodoljanin, otide u Pecku naiju od siromatine, ka to su mlogi iz Kua tamo
odili i ljeb traili, a neki i ginuli od Turaka i Turci od nji. Ali neka drugi, no da vidimo za Petra, e smo
ga ostavili u Pecku naiju i e je ljeba naa da se prezimi, pa kad doe proljede i ozeleni gora i dolina
da se doma vrne. Petar pogibe, evo kako:
Dooe u Deane dva bega Sokolovida iz Skadra a s njima trideset Skadrana, koji su doli da
opljakaju namastir, pa ako im se ne bi idar dosta uinio, mogu priuzet u naroda ridanskoga. Turci
su iskali pare kalueru da i bez boljoglave da. Kaluer ne dade. Turci ga svezae. Kaluer ne kde dat ni
svezan. Turci poee kalueru udarat muke. Glas se uo u Staru Srbiju da su Skadrani u Deane.
Narod srpski nije ima kad alit kaluera ni crkovne pare, jer su se Turcima na kudu nadali. No Petar ne
eka Turke na kudu, no ojde k njima u Deane; nae begove u kaluerovu kamaru e pretresaju
kovege i drugo, a kaluer svezan meu njima. Je li Petar to govorio Turcima ali kalueru kad je
uljega u kamaru, ne zna se, tek zna se da je ubio obadva bega iz dvije male puke. Turci, kad pogiboe
begovi, poee bjeat iz namastira. Petar prepuni puke male, pa velijama udri na druge Turke. Turci
izbjeae iz avlije. Ne govori se je li poslije kojega Turina ubio ali ne, teke Turin koji je potlanji iz
avlije uteka ubio je Petra. Petar pade mrtav, a Turci koji ne pogiboe bez obzira utekoe. I ostade rije
da Turci nita crkveno ne otetile do igumanove brade. Petar je ukopan u crkvu, e su mu i sad kosti.
Kalueri su okrivjavali Petra to juria u Turke ka pomaman, a moga je Turke pobit i iv ostat.
Boj Petrov s begovima opjeva je u narodne pjesme na narod uz gusle, a arbanaki iz glasa!
57.

U drugo sam kaza kako se blizakaju i trae jedan drugoga plemena u Staru Srbiju i Brda i Crnu Goru.
Tako se dii svoj sa svojijem, ne gledajudi to su im vjere razdvojene, te vie paze prevjerena brada u
Staru Srbiju nas u Brda i Crnu Goru no mi nji u Staru Srbiju; prijed bi oni rizikali da uine to za nas no
mi za nji. Oni se ak mogu i svadit pregonedi se ija je bolja svojta.
Evo primjer jedan kako se svojta pazi:
Turin neki u Staru Srbiju ubio je i posjeka Kua, pa je pria drutvu kako je ubio Kua i posjeka.
Ondar Murat-aga Galid, podrijetlom Ku, pripita ga:
A, bogati, kad ga posijee, ree li ti to taj Ku?
Turin odgovori ladno:
Ree mi samo jednu rije!
Murat--aga:
A koja je to rije!
Turin:
Ree mi:
,Ne posijeci me, ja sam Ku, imam brade Kua, - koji te me osvetit'!
Murat-aga ree:
Pa nije te laa, ja sam mu brat, pa uzdi kumburom nasred prsi.
Turin pade mrtav, a Murat-aga utee u goru, te je mlogo strada od suda turskoga. Ali on se diio
doklen je go iv bio to je osvetio Kua kojemu nije ni imena zna, samo je zna da je Ku! Murat-aga
bio je zabit poslije u Berane i Bijelo Polje. Doskora je ivio.
Tako se po cijela plemena oko svojte mogu svadit, ka beruko pleme oko Kua koje ivi u akovicu,
Prizren i Ped; gako oko Bjelopavlida; kastrinicko oko Vasojevida itd.
58.

Vuina Ain iz Kua, Vujoevid, sa sela Moma, etova je oko Turaka ka i drugi Kui, Turke ubiva i
plenjiva koliko je moga. Najzad ubie Turci njega, slomie mu nogu, ufatie ga i ponesoe ranjena u
Gusinje ulj-begu abanovidu, koji je bio tu zabit. Kad vie Vuinu, ree mu:
Oli se poturit, pa da ti sva zla oprostim koja si Turcima uinio, pa da te ne posijeem, no da te
izvidam i zdrava doma vratim?
Poto ulj-beg vie da se Vuina ne okrede na te rijei ni na muke koje te mu duu izvadit, no ree
ulj-begu i Turcima koji su s njim bili:
Nije mene spasenije u tursku vjeru, no u tursku sablju i ridansku vjeru.
ulj-beg mu ree:
Aferim, kaurine! Alal ti vjera! Izvida ga s najviom panjom; u kretanje darova mu konja i opravi ga
zdravo doma.
59.

U jedan boj Bjelopavlida i Turaka spukije u Malu Glavicu rani se Ajdar Cukid, Turin iz Spua. Iako se
je govorilo da ga je ubio Stano Ruin bjelopavlidki junak, koji je druge Turke bio i sjeka, te mu stoga
i poslije njegove smrti ivi ime medu srpskijem i turskijem narodom ali iako je vojska govorila da ga
je Stano ranio, bududi da su mloge puke pucale, ka obino u boj, te stoga se ne moe pravo znat je li
ga Stano ranio, teke se zna da je Stano otia da ga vidi i da mu po obiaju rane estita.
A to je bilo ovako. Poto se boj razdvoji, poli su Turci i Bjelopavlidi svatko doma. No Stano, kad u da
mu je prijatelj Ajdar ranjen, nije ima mira da poine od boja umoran kod svoje kude, no uze jednoga
ovna na rame i preko Bjelopavlida doe u Spu, izmeu turskije kuda i straa u varo, na vrata
Ajdarova zakuca; a kad se otvorie, Stano nazva:
Dobro vee!
Ajdar nema kad ved ka druga eljad da odgovori: Dobra ti sreda! no leedi ree:
A to si doa, Stano maniti, od boga jakoga naa!
Stano ree:
Doa sam da ti rane estitam i da vidim oli umrijet od rane? Pa, kad se govori da sam te ja ubio, odu
da te ja vidam i moga ovna oderem i u njegovu ti kou rane obloim.
Ree Ajdar:
Ej, Stano maniti, ne zna da de mi rane otrovat i ast obrljat ako te Turci ubiju idudi k meni? Tijem
ubija ast moju i moga svakoga! A to si me danas ubio, to da ti je prosto pred bogom i ljudima, a
evo im me ubija danas ako pogme, to ti neprosto, ved prokleto pred bogom i ljudima i aram ti ljeb
prijateljski koji smo zajedno izjeli! Ti zna, Stano, to si Turcima zla uinio? Bi te radije Turci ubili no
dvadeset drugije Brana, a sad si donio glavu da ti ju lasno uzmu i pobiju na spuki grad, ka to su
eljni to viet!
Stano:
Ne boj se, Turine, nije mene lasno ufatit. Ako mi preteku put kudijem sam doa, ja du skoit u vodu
Zetu, preplivat i uted.
Pa nije Stana sve brkalo, no zakla i odrije ovna i obloi rane Ajdarove u kou, pa ree:
Zbogom, Ajdare, i da si prost, i ti mene oprosti ako me Turci nodas ubiju; ako me ne ubiju, a ti
ozdravi, viedemo se onadar; no sad zbogom!
I Stano zapetom pukom iskoi iz kude, proz varo i turski narod, ponodi, nevielicom. Kako je proz
Turke proa, on zna, a da je doma zdravo doa, to i drugi znaju.
60.

Vojvoda Novak Begov, Bjelopavlid, sa sela Via, imae zlu snau, enu svojega sina. Ova je ena rava
vladanja prema svakoga, ka i prema svojega vojvode svekra, kojemu su se udili seljani i govorili kako
moe trpjet takvo zlo u svoju kudu ka vojvoda, kojemu bi trebalo da i drugu kudu plemensku odbrani
od takvoga zla, a ne sebe i svoju! I njegova ena, stara vojvodinica, govorae:
Kako de ti ka vojvoda u pleme dobro injet i od zla branit ovoliki narod, koji se nada dobru od tebe,
a ti ne mo pomod sam sebe i svojoj kudi od svoje nesretne snae!?
Vojvoda jednom ree svijema koji ga korjee za snaino nevaljalstvo, ree im da su neznalice grjene,
koji zlodom ote da zlo utamane, ne obzirudi se na boga i njegov zakon!
No mislite da bi trebalo da sam ja mojoj snasi ka ona mene, i da njeno usvajam, a ne ono to mi je
bogu blagodarit i snau alit, e joj pomod ne mogu od njenoga zla, s kojijem vie zla ini sebe no
drugijema! Stoga alim e ne mogu uinjet da manje ona samu sebe svojijem zlom mui, s kojijem ne
da sebe mira. A to druge mui, to svi aledi se i prezirudi ju mogu podnijet!
Ovakvijem rijeima uinio je vojvoda te je svatko manje za uvrijedu prima nevaljalstvo njegove snae,
da viina imaju saaljenje prema nje radi nje, no radi sebe, e dosauje drugijema!
61.

Kaza sam prijed kako Turci podgoriki mudro pretrpjee nekoliko dogaaja koji se u pazar dogodie,
da ne uine osvetu, npr. kad se kome omakne puka nektedi u pazar, e je mnogo naroda, pa ona
puka ubije ljudi koliko moe olovo probijat. Toga se je dogaalo esto u podgoriki pazar da po
nekoliko ljudi ubije jedna puka. Ali nije se nalo Turina podgorikog da osveti brata, ili sina, ali
drugu svojtu od onoga to mu je svojtu ubio namrtvo ili ga ranio; svaki je od svojte oproden bio, a
neki je sam sebe oprostio, koji je moga izgovorit prijed no je umro.
Kako je ko oprada prijed je kazano, a sad da kaem za jednoga koji nije pretrpio ni oprostio, no se je
osvetio i sam sebe meu Turcima podgo-rikijema ime nadio. Ovako je to bilo. Dva Turina iz
Podgorice, Krnjid jedan, a Romadanovid drugi, i dva kalajdije, krenue da idu u Skadar, no u put
omakne se puka kalajdije, te ubi Romadanovida. Krnjid sveza kalajdiju koji nektedi ubi
Romadanovida, s tom namjerom da de ga Romadanovida brada prijed i lake oprostit kad svezana
kalajdiju nau, kao to su drugi Podgoriani oprostili svojega takvoga. No Romadanovidi ne odrae
obiaj podgoriki, no ubie kalajdiju i osvetie svoga brata.
Turci podgoriki nijesu i po zakonu mogli okrivit za osvetu; teke i obliie za takvu osvetu i prozvae
Poganevidi.
To je ime ostalo njinome potomstvu, te se i sad lako zovu. Podgoriki Turin i sad jedan drugome
ree:
e si to kupio! redi de mu:
Na doganju Poganevida!
Od ovakije rijei to se brastvo stidi. To moe vjerovati oni koji sad to zna, kad se o tome govori, kako
se Vranidi i Lekidi s druinom die, kojijema su stari takve izgube opradali govoredi:
Ako su nai stari bradu gubili, oni se nijesu osvetom osramotili, no su obraz sauvali, a jedni
Romadanovici izgubie oboje!
Ovakve su primjere mlogima potomcima stari ostavili, da im se njina brastva jedni die, jedni se stide
proklinjaju, ili se die vladanjem svojine predaka koji su davali primjer prostome narodu, kojijem ne
upravlja vlast ni vladalac. No je s ovijem ovakvijem primjerom sam sebe narod osnaio da estito
nagradi, a neestito nagrdi! Za ovo i ovakvo posnaivali su pojedini ljudi narodnu dud, te su
dobroinstva u narod sjala, a nevaljalstva su alametom proderana vie od prostoga naroda, i da ju je
tee ponijet, no e bi vlast i vladalac nevaljalstvo progonili, jer narod ne progoni za pladu ni drugu
sebinost i veliinu, no se tu daje bez pridavka svoje ime, kako de ga sebe ko naenut, zlo ili dobro!
Narod prati rijei jednije ljui, pa ne gledaju jesu li to male rijei, no koliko su blizu istini i kakvijem
duom miriu. Iz tije rijei vade primjer s obadvije strane, da se jednoj blie a jednoj dalje.
62.

Pita knjaz uta:
Ali si bolji ti al' Boina Radovanov, uto?
Bolji Boina, gospodaru.
Ada jesi li bolji ti ali Savo Perovanov?
Bolji Savo, gospodaru.
Ada jesi li bolji ti ali Mado Lazarev?
to veli, gospodaru!?
Bolji sam ja no stotina onakvije ka Mado.
Ti si, uto, dobar bio dok bjee mlad.
Nijesam, due mi, no su bolji drugi Kui bili od mene!
A koji, uto?
Pop oko Milaid i Aso Maraev Ulid. Kad go sam se s njima sastavio, bon sam se razdvojio. A
zato, uto?
Zato to se sve vie uvjerava da su bolji od mene! Ali od popa oka odae mi po malo obladit da
mamim nadu sam sebe, e ga je knjiga i nauka pomogla; a da nije uio, moe bit da ne bi od mene bolji
bio; ali za Asa Maraeva, koji ne bjee uio koliko ni ja, vide da ga nije nita pomoglo, do samo
roenje bolji no ja da je.
63.

Na sjednik Medunjani razgovarau se kakav je ko i ko je bolji od koga. U to ree Tomo Petrov:
Od svije ljudi to sam dosad gleda bi rad bio da sam bolji i ljepi bez od Boine Stojanova, a od njega
ne, tek da sam taman ka on.
Jedni mu rekoe:
Ti si, Tomo, ljepi i bolji od Boine.
Tomo ree:
Ne, bogme, no bolji Boina, no je Bezijovac, od nejaega brastva, a da je Popovid ka ja, ondar ti bi
vidio ko je bolji, ja ali Boina!
64.

aka, ena vojvode ubra na Medun, nosila je burilo vode s Kofe. U selo, na kraj ulice, srete ura
Martinova. Po obiaju toga vremena ene su zvale bliziku svojega mua evere ili brale, ako je
postariji godinama, zvan ga striko.
Kad je aka rekla:
Dobro jutro! ne znam ali brale ali striko uro, on joj ree:
Dobra ti sreda!
A to ije?
Ovo jedan klas peeni.
Pa to ga krije pod strukom od mene?
Ja teke muno mi je da me gleda idudi e ijem.
A ja mislim e ti je a da mi da, pa ga stoga krije.
Nije, due mi, no du ti dat ako de.
Slomi od klasa, dade joj i ree:
Sjedimo dok pozobjemo ova zrna, e odu da te neto pitam i da mi pravo kae. Kad si se udavala na
Stijenu Pipersku, e se govori da su najbolji ljudi u nau zemlju, a sad si udata u Popovide, a i nama
govore da smo dobri, ti zna nas i nji! Sad odu da mi pravo kae: ali smo bolji mi Popovidi, ali
Boovidi?
Ree aka:
a de ti bit da ti pravo kaem, uro.
Nede, due mi, pa i da de, ti za to ne mari; no ko ne moe podnijeti da mu se pravo kazuje, on neka
crkne! No mi pravo kai, obraza ti!
Odu, obraza mi, a to mi je lasno umjet da ti kaem! Vi ste Popovidi i bolji i gori od Boovida.
Ma kako moe bit to da smo mi i to i to, bolji i gori!?
Evo ovako: u vas ima dobrije, kod cara da ga metne i da te ne boli zato si ga metnuo na mjesto
koje ne zasluuje; a imate i da ga metne kod najgorega Ciganina i da ne boli dua e mu nijesi naa
mjesto za njega dostojno. A u Boovide nema ka kod vas za cara ni Ciganina, no su oni u skup da ne
zna koji je od koga bolji, e oni nikome ne priliu do sami sebe! Eto, to je to ste vi bolji i gori.
65.

Krko Kasomov iz Fundine, Raovid, bio je narodni ljekar, odio je po narodu da vida ...
Jednom kad je odio preko sela Vuksanlekida u Ote, iska je enama vode i one mu dale. On, poto je
pio, reka je:
Ova vi je voda vruda.
ene mu posmijevajudi se rekoe:
Ako trai studenu vodu i vrude olovo, ajde u Fundinu, tamo de nad oboje, a u nas nema toga.
On se je inio ka i da ne zna e je to Fundina, jer ne bi dobro proa kad bi se znalo oklen je, pa je na
drugo skrenuo govor i pita ene:
e su vi ljudi?
ene mu rekoe:
Eto i na Medun u Popovide, ako pita za ljue (junake); (u arbanakom jeziku kae se za svaku
muku prispjelu eljad, trima, tj. junaci). A ako pita za neku muku eljad nau, otili su da oru i
ljebom sebe i nas rane.
On, videdi, kud su ene zabrazdile, ree im:
Ja sam bio jednom preko Meduna i pita ene Popovida: e su vi ljui?' A one rekoe: Eto i u
Vuksanlekide! A vi kaete da su u Popovide! Ja ne znam koga du vjerovat!
ene rekoe:
Nas vjeruj, mi ti pravo kaemo; jer to i drugi znaju i govore, a ne mi same, koje bismo rade bile da su
Vuksanlekidi najbolji, kad su nai, ali ne moemo laat!
66.

U prvo sam zabiljeio grozno ubistvo Miloa Midina, kojega svoji kumovi na svoju trpezu ubie, Mio
Peov i depan Peov, kojega su svetili Popovidi od Ivanovida, i desetina izginuli od ova dva brastva za
to. Ali nijesam pomenuo jednu osvetu koja je kdela da bude, i narod s nekom pobonodu o njoj
govori, a to kako su Jovan i Luka, brada ubijenoga Miloa, otili da ubiju Mia, ubicu Miloeva. Kad su
mu doli na vrata od kude, nali su ga e sjedi kad ognja. Oni s praga od kude upale dvije puke u
njega, koje plammue a ne uzdie da puknu i krvnika ubiju. Mio, kad vie dvije puke e omakoe u
njegove prsi, nije se ktio uklonit, no je mirno gleda i reka:
Naredi opet puku pa udri, Luka Midin; duan sam ti krv, vakat mi je da poginem i da ti platim! Nedu
ti kolecnut ispred puke, no udri bez brige! Luka, kad je to uo i vidio, reka mu je:
Da ti je boa vjera umirismo se na te rijei; nede ved moja puka trait da pue na tebe, pa ti bogu
odgovaraj to si zakla moga brata a tvoga kuma!
Ovo se Luki i Jovanu uvelike meu narodom broji stoga kad ne kde Mio, njin krvnik, da se brani, ne
kdee ni oni njega ka svezana da ubiju, no jo oprostie brata da ga nikad za krv ne trae! U narod nije
zaboravjeno niije zlo, ni dobroinstvo, no je svatko ostavio svome tragu poslije sebe ko je to inio.
Ni male maane nijesu zaboravljene.
67.

Dva junaka moraka Milisav Minid i Veko Ilinid, nadmedudi se koji je bolji junak i ija su via
junatva, ne mogudi se pogodit, potrgnu noeve da se sijeku, i to da im bude svjedodba koji je bolji
junak! Kad je dolo do udarca, reka je Veko:
Nasladidemo Turke kolainske, kojijema smo dosta pakosti i oba injeli.
Milisav ree:
I mene neto grize da manem po tebe ka po Turinu, ali ne mogu trpjet kad nede da priznaje e
sam bolji od tebe i vie zla Turcima uinio i njinije ivota izgubio i glava posjeka no ti.
Onadar Veko ree:
Da ne brojimo dosad ko je bolji bio, no da pravimo na Turke koji de po sad bolji bit, taj neka ostane
da je bolji i prije bio! Ali ne ka dosad da i bijemo i sjeemo, no koji od nas prvi ufati iva Turina, bez
rane, i dovede u pleme morako, taj neka bidne prije i poslije bolji!
Na to Milisav pristade i zafali Veku govoredi:
Fala, Veko, brate, koji me izbavi od napasti, koja bjee sa mnom ovladala, te ne moga manut noem
po tebe, ni moga trpjet da si bolji od mene. A sad mi je lasno okuat tu sredu na krvnika, pa osta ali
poginuo, nede brada na mene prijekor i proklestvo baat zato se s tobom posjeko i nainjesmo def
Turcima.
Tu se poljubie i oprostie, pa ojdoe u etovanje, jedan s jedne, drugi s druge strane Kolaina.
Veko doe na kraj livade, e bjeu Turin i bula. Turin pobode kolac nasred livade i o njemu objesi
veliku puku, kako moe brzo dod do puke ako nevolja doe od krvnika, a no i malu puku ne ostavi
no s njima iza pasa poe kosit livadu; a bula uva strau, da vikne ako bi neprijatelj doa. Uto je oganj
naloila da siguraje muu ruak. Uto iskoi zec ispred njega, on brzo ugrabi puku s kolca, ubi i odrije
zeca, dade eni da ga za ruak vari. Kad doe vakat, ree bula:
Gotov je ruak, a Turin ostavi kosu i sjede da rua. Smae plede od zeca, meso izjede a kost poe
da gleda, na to streknu i ree:
Ho! ho!
Pita ga bula;
to je
Ree joj:
Evo su me kauri iva, bez rane, ufatili.
ena:
Nijesu, ni-da-bog; nede to istina bit!
Ode, turske mi vjere, a to de brzo znat!
On poslije ojde da kosi. Veko s kraj livade viknu:
eka Turine!
Turin baci kosu, al ne ubi Veka malom pukom, ka to mogae to uinjet, no potra za velju puku,
no ga Veko ufati prije no doe do nje, obali ga, uzme mu no i puku iza pasa. Ima je Veko neku
druinu koju je namjestio ako mu drugi Turci bi udarili, ali Turaka ne bi, no ovoga povedoe u
Morau, e se je pleme skupilo da vidi Turina i estita Veku. Uto je i Milisav doa i ne doveo Turina
nijednoga, no pristade i estita Veku da je bolji od njega! A poslije vazda je Veku prvijenstvo dava, to
Veko poslije nije ktio priznat da mu prima prvijenstvo, ni da je bolji od Milisava, govoredi:
On je u inad bolji, to smo se prijed nadmetali, no inad due nema.
Ali oni su oba jednaki bili, koji su dosta junakoga spomena u narod ostavili, i to ne divjega i
zvjerskoga junatva, no pitomoga, pobonosti puna i velikodunosti, i prema Turaka i svije
neprijatelja, ka to je Veko svoga ufadenoga Turina, poto ga je petnaes dana kod sebe na svoju
kudu gostio, pa ga je s oruem i zdravijem ivotom doma opravio.
Ovi su dva moraka, a moga red srpska junaka jo na neka mjesta prema neprijatelja svoga
velikodunost pokazali, koje im nije u narod zaboravljeno, no se o njima zbori. I ja sam togod o njima
u prvo pomenuo o velikodunome junatvu ova dva Srbina. Iako im je u narod i maane u ovo to sad
o njima zabiljei, jer meu naijem narodom ne smiju se takvi junaci zauzimat koji je bolji. Oni treba
da ine dobra i da ne zbore o njemu! To je narodno da o njemu govori i raspolae, a rukoinac ne
smije svoj rad uveliavat priom, nako da ga brlja. Takvi makara bi bio pred oi naroda koji svjedoi
za sam sebe rijeima da je bolji od drugoga; takvome se je govorilo u narod:
Boluje mu mozak; nema se rata na njega ljekar dovodit.
Kod ovakvoga bonika koji sebe uzdie ljudi zabavu trae, kako te se proveselit, da im lake vrijeme
proe s njegovijem bolesnijem bestilukom; kupe se oko njega po sela, ka u bijelu neelju, kad se ide
u makare.
68.

U Kue bjee neki Mirko Markov sa Ubala, pa bi se okupili Ubijani oko njega da im pria uda o svojoj
veliini! Pa ga vjeto poneki zapita:
Ma, striko Mirko, sve ni lijepo pria, stoga se i kupimo u sveane dane oko tebe da ni pria, ka ti
to umije! Ali jednu rabotu nijesi ni po tvojski kaza: koji je Ku najbolji bio u tvoje vrijeme?
On, ka s neke visine, protrijebi grlo i ree:
Ej, dijete, mlogo je Kua dobrije bilo u moje vrijeme, ali govorilo se je za mene i Puniu Radosavova s
Meduna da smo..., ali ne izgovori najbolji no pametno njegovski navede da se samo kae ono to
nije on dovrga! Drugi ga pita:
Ada, striko Mirko, ved vidimo za stare dosta si ni kaza, no za sadanje bi li zna iji su sinovi najbolji u
Kue?
Mirko:
A, bogme, dijete, veljaju ga nekoj eci mojoj.
Ne ode red upravo vele da su moji sinovi najbolji, no toliko samo navede kako ga veljaju.
Ovoliko pomenu radi primjera, a nedu vie o njegovoj bolesti nabrajat, koju mu narod i poslije smrti
nabraja njemu i drugijema nekijema faliama, te slue narodu za smije i prijekor! A mlogijema se i
za malu prigovorku ree:
Ovi je bon od Mirko ve bolesti; poeo se je falit ka on!
Tako se spominje u narod jo koji Mirkov drug, ali ovo su sitni falie. No se s tijem i najbolji junaci
mogu natrunjit, da im narod maanu nae, ka Veko Ilinid i Milisav Minid! Takvi su ukor pretrpjeli i
kajali se u to se naoe da sami sebe ponize i da se ta rije od nji uje: bolji sam ja! Koji bi moga znat
kako su ta dva junaka crvenjela od tije rijei, taj se bolje bi umio uvat da ne ree u ijed tu rije, pa i
da de mu uted da to neuljudno ree, ka to su oni jedan drugome govorili runoga, ali da se ne
izgovori: ja sam bolji! Drugo se odae lake zaboravit i s malo kajanja popravit. Zato se valja ugledat
na nji i na druge koji su se u ijed uitali da se kaju, a neki i bez ijeda trune sami sebi pred oi naroda!
Uzapti jezik, ne ini da se kaje, ne izgovara': bolji sam ja, no pusti neka istina govori; ako ima to,
imade ko to nabrajat!
Ovoliko pomenu za one koji imaju to uvat i natrunjit od svoga rada; a onaj to nema zasluge neka
se fali i sluzi kao makara, i to je od pree jednome dijelu naroda, koji na skuptine poslije gusala i
junakije pjesama idu kod njega da produe vrijeme, i tu nau zabave, dokle im san ali to drugo
odoli.
Ka najvede potenje narod smatra onijem ljudima koji o potenju i dobroinstvu drugije govori a svoje
zaboravlja, ka da ga ni bilo nije, iako da bi ozbiljno pitanje bilo koje treba kad ljudi trae znat isto.
Jedni ne mogu sluat ni druge da govore o njinome potenju e oni sluaju, koliko za to runo da im
se govori. On takvi trai da mu se napomene druga dobra da ini, a ne da mu se prva povtoravaju
priom, koja mu se ka lackava uveliavaju ka neko udo; to je dobroincu obino, a ne udnovato.
*

No ja to go naredno piem, sve je skueno i ukradeno, jer nemaa kole mladije godina, ni
raspoloenja sadanje starosti; no tek togo da napomenem sinovima mojije drugova, koji su po
naije sela i planina, e ako bi se i s ovoliko primjera posluio i uvjerio. Prosti narod pazi i ivi
dobroinstvo u njega, te mu ostaje potomstvu; a dobri de se i s ovoliko primjera i prigovora pomod da
je bri na potenje i dobroinstvo, a dalji se od nevaljaloga, koje moe mlogi i ka nektedi dobit sebe i
svome potomstvu pristojit, da mu se potomstvo stidi, a njemu duu i kosti proklinja zato se je
prevario i uredi se u nevaljalstvo upustio.
Toga dosta!
Sad da gledamo po naije sela i plemena u Brda i Crnu Goru, tako i u Arbaniju, takvije porodica
gledamo kako se o njima govori. Jedni proklinjaju i grobove e su im kosti njinije starije, pa i koji su
dobra injeli i s nevaljalijem ga trunili, pa i nektedi da je nevaljalstvo prisvojio, muno mu se prata, a
ved koji tetu otmice ini, toga ne samo svoji blinji potomci to ga psuju i kunu no od daljnjega i
blinjega zaslugu prima. Ali ja du poslije za ovakvo, ako mognem, produit; a sad malo primjera od
ovoga poetka da pomenem, koliko put da vi kaem o emu bi ima da vi piem ako mognem.
69.

A sad imalo primjera o enidbi neprilinoj, koju narod nabraja, jednu vrstu aledi, a jednu proklinjudi.
Evo prvi kojega narod ali, jer je kao nektedi uinjena teta.
Boo Ilin, sin vojvode Ilije Radonjida, Petrovida s Kosora za kojega de istorija i narodnje pjesme
kazat kakav je bio i to je radio a Boo, njegov sin oglaeni, za kojega se je govorilo arbanakijem
jezikom u pjesme njine:
Bolji je Bo-Ilija, no cijela Skenderija; no takvome Bou evo kakva mu se teta dogodi.
U Skadar se oglasi ljepotom srpska evojka i Turci, po svome obiaju, kdee da ju poture.
evojka vikne:
Ima li brata ridanina da me odbrani?
Boo Ilin se je namjerio u Skadar, ne znam kako je Turcima ugrabio evojku, bududi je davno bilo,
teke je dovede u Kue i vjena ju za enu.
Rodila mu je sina, Stefa Boova, a Stefo je rodio Boinu, koji ima sad sinove, koji njemu prilie i
njegovome ocu Stefu. Njinome edu i praedovima Bou i Iliji nijedan ne prilica, no se uvrgoe na
majku, koja je bila, po narodnoj prii, od nekakve slabe porodice, te narod i sad ali kako se promijeni
i oslabi junaka krv vojvode Ilije i njegova sina Boa, na kojega se promijeni, te njegovi ne prilie
njemu no drugoj porodici Petrovida evo tredi pas; evo i sad to gledamo. Narod je Boa vie alio no
mu maanu naodio zato to se je njegova junaka krv u slabu prelila.
Tako narod ali, a malo vie kori Boova brastvenika i glasovitoga junaka Vukida Popova, koji se oeni
iz sela Pavliida, od jedne slabe porodice, koja mu rodi porod po majinoj krvi, a ne po oinoj, te se i
sad moe ut od unuka Vukidevije e proklinju duu i kosti, govoredi da je njegova krivica to smo mi
njegovi potomci ovako zli i nesretni vie od nae brade!
Zato narod o tome govori i za primjer mu slui da bolje pazi od kakve mu se krvi valja enit. Jer, kad
zbog enidbe oslabi krv vojvode Ilije i njegovije potomaka Boa i Vukida Popova, kako nede oslabit i
uprav se niim povrd ija druga! Kad oslabi krv Petrovida, koja je manje svake slabosti imala u nae
krajeve no druga krv, kao to danas narod zna i govori o Petrovidima i drugijem ko je od koga bolji i
gori. Ali je sada rije o enidbi, za em narod govori i razgae, kakvo je potomstvo ostavio mlogi koji
se od slabe krvi oenio, ka to je toga najvie u nae Kue bilo, a to zbog toga to se nijesu Drekalovidi
enili izmeu sebe, te se u narod govori da im je i to veliki dio pomoglo u oni svratak svoga potenja
da panu s one visine na koju im je svatko oko nji zavidio i lakomio, ka to de se u istoriju ved kazat
njino za nji prvo lijepo i potlanje runo koje je u prvo reeno. A sad je, ka to reko, prigovor samo o
enidbi, jer se u prvo vrijeme lakomile i udavale se i turske bule u Kue, i Kui se s njima enili, kao
Turo Radov s druinom.
A poslije bilo je Kua koje narod kauje da su se i Cigankama enili, kao uro Derepid s Moma i Perko
Tolev s Ubala, koje narod sve potanko izjanjuje, kako je ta enidba bila i kudijen se ta krv iri, ka i sve
drugo to valja i ne valja od devet edova, to se ono kae.
Narod prati i nabraja to je ije, pa bilo manje ili vie, koje ja ne mogu ove duit. No ko eli o tome
znat i radit da manje toga u narod biva, neka se okrene narodu, na svaki pepeljak de ut e se o tome
i takvome govori, netko aledi se a netko rugajudi se.
*

Ovo se tebe povie od drugoga tie, mladi Kuu, koji se bidne rodio da smije i umije istinu govorit i
svoje pleme od poroka uvat i branit!
Evo zato se tebe vie od drugoga tie: zato to je tvoje kuko pleme s visine u nizinu palo, vie no
druga plemena, za koje de lasno znat i u narod sve nad. A koliko de mu valjat, sebe i narodu, to neka
te bog naui i pokrijepi, a ja da ti ovoliko samo preporuim, na amanet: da ne dangubi u nadu
krijevnja i tajanja maane svoga plemena, no neka si mu dobrotvor da mu eli valjalo i nevaljalo
prinijet; neka se kadi po bojoj pravdi i svojoj zasluzi na ono to je ko zaradio. Jer s tijem si uesnik u
sredu i napredak svoga plemena, teke mu ini ridansku i ovjeansku dunost, bez koje bi narod
sebe ivotinji pribliio i sebe ponizio!
Ti de, mladidu, viet koliko je nji da se na. mene ale zato im maane ne krijem! Toga ima sad kod
mene na svaku stranu koji se ale na mene, no i ja se njima alim na mene zato nijesam ima, prilike
da prijed ponem pisat, pa da im mogu u. vie i ljepe vrline i maane objavit. A zato to de lasno
znat oni kojemu je potrebito da zna. Treba injet to koristi narodnome napretku i bojoj, pravdi, a ne
def neznalici, krijudi mu ru neprilinu.
Pazite, koji budete vrli, trudoljubivi sinovi mojije drugova i bogougodni izmedari svoga od davno
muenoga naroda. Ne propustite svoju dunost; ne uinite da ste se zaludu rodili svojemu narodu i
svojoj dunosti. Ne tedite nikome istinu; iznesite dobre i nedobre zasluge. S tijem se pomaga da se
mnoe dobre, a umaljuju rave. Viite! Viite! koliko je Kua, mojije brata Drekalovida, kojijema je
krivo od mene zato sam uinio da se ene izmeu sebe, ka to pravilo ridanako zapovijeda, a nije im
krivo na sebe e se ene od onije i onakvije koje smo ukratko prije kao mostru od nji vieli, koji nete
na ovoliko kaevanja ostat. No du ja mloge valjale i nevaljale zasluge nae od zaborava izbavit i tebe
ostavit, koje te posluit onome to bidne roeni sin mojije drugova, da i moe povtoravat i
umnoavat ono to de takvi viet da valja za njega i njegov narod i ast!



DODATAK PRIMJERIMA OJSTVA I JUNATVA


1.

Neesov Paa od Pedi doa je preko Arbanije na Korita Ocka i krenuo u Kue. Na Korita kod njega su
bili glavari kuki i arbanaki, i paa i je pita:
ija je ena najljepa u ovu okolinu?
Oni su mu odgovorili:
Najljepa je ena tvoga pobratima, Marka enova.
Marko je bio iz Zatrijepa, pobratim istoga pae.
Govori se da su glavari to rekli misledi da paa nede zatraivat enu svoga pobratima. No paa je
prizva Marka i pita ga oe li mu dat enu. Marko je reka da de prije dat glavu no enu. Onda mu je
paa saveza ruke, pa pobio no ruicom u ledinu vr'om navie, priveo je pobratima prstima ina vr'
noa, i tako, pribijajudi ga paini ljui, sve ga paa pita:
Reci da de mi dat enu.
Marko nije stio to red, a paine sluge su ga pribijali tako dok mu je no izaa proz prsi ozad meu
pleda, i tako izdanuo. Tada je paa posla da mu dovedu tu enu iz Zatrijepa. Kad su ljui doli i kazali
Marici za pogibiju njenog mua, ona je ka vesela krenula k pai. Kad je dola na Korita, rekla je
glavarima kukijema:
Ne plaite za Marka, no kupite vojsku i udrite sjutra ujutro na Turke; a ja ojdo kod pae i nodas du ga
zaklat.
Ta ma je bio obiaj u Arbaniju da svaka ena dobije na vjenanje po jedan noid mali, koji de vazda,
danom i nodom, pri sebi nosit. Ta je ena s tijem istijem noidem zaklala pau pod ator ponodi, pa
poranila prije zore i kazala strai:
Mene je posla paa da ojdem na jedno mesto, no je reka da pazite da ga ne probudite budite dok
dobro dan oskoi, jer nije spava nodas.
Tako je pola i ponijela painu glavu meu Kuima. Onda su Kui udarili na Turke u Korita i sve i
pobili.
2.

Nikola Vujadinovid s Moma, idudi na boj na vr Doljana, kod sela Kosora naa je pri putu dvoje ece
e se zagovaraju u jednu prinu. Po njinome izgledu vidio je da su islabila, i sjetio se da je to od gladi.
Metnuo je ruku u pag da im da peenicu mesa koju je nosio. Uto je promislio: a-da ako nuda danas
doe u boj mene ali drugu, zlo du uinjet ako ju dam, pa proe i ne dadne im. Uvee, kad se vrnuo iz
boja, otia je istijem putem da da eci to meso. No kad je doa na prinu e i je ostavio, oboje nae
jedno do drugoga mrtvo. Cijelog ivota nije moga prealit to komadom mesa, iako je onda bio skup,
ne spase dva ivota.
3.

Paa Alilagid pozva Drekalovide kod sebe i ree im da se potpiu ara caru da daju, pa da im se
doputi doma da se vradaju. Kui odgovore da se nete potpisat da ara daju, govoredi:
Mi smo izgoreli i poginuli za ta ara da ga ne dajemo.
Paa im je reka:
Ajte doma, zdogovorite se, pa sjutra doite da 'mi kaete.
Oni sjutradan dooe i govore isto ka jue. Paa im ree:
Valja davat caru carevo, druga ne moe biti, no ajte i sjutra doite da mi kaete.
Oni dooe sjutradan. Paa njima i oni pai sve jedan govor. uro Tolev, barjaktar, govorio je:
Ne daje narod kuki ara, pa ako se nigda na svoje vradat nede, no de opet bjeat po svijetu.
Paa sve jedno:
Nema vi doma vradanja, to nedete caru davat ara; uvjerite narod, pa doite da mi kaete. Ovaj
pain dogovor s narodom traja je pet-est dana. Paa sve ede ara trai, jer se nada da se tome
narodu dosadilo po tuemu svijetu skitat. No esti dan dooe mu svi Kui i njine ene, koje su vikale
izglasa:
Znadi, pao, ne damo ara, ni evojka ako ni ostat nede. Doma se vradat nedemo.
Ljui su zborili ka i prvije dana. Paa, a tako i oni koji su s njim bili, udili se jarosti enskoj: ispred
saraja paina sijevaju viudi ka zvjerad, psujudi Turke i svoje mueve, bradu i sinove, sve to im je na
um moglo dod, govoredi:
Ginite, ne podaraite se, ili dajte puke nama enama, puste vi ostale.

4.

Pejo (Stanojev, vojvoda bratonoki), kad je bio vakat da se godinji ara kupi po narodu, odio je na
daljna mjesta sam sa svojim ljuima i ara uzima, a stare ljue koji ne mogu na daleko odit slao je na
blinja mjesta sa svojim ocem Stanojem, te su ara kupili.
Tako jedne godine Stanoje s druinom kupio je po Bratonoidima. S njim je bio i njegov brat od strica,
Janko Jovanov. Kad su doli u selo Klopot kod jedne stare babe, koja je rekla da im nema to za ara
dat, oni su, smijejudi se, traili proz praznu kudu i za gredom. Pod tavan od kude nau jedan komadid
zaaane i zarane male puke, kojom su, rugajudi se, omicali da pukne, najprije u zemlju, a poslije
jedan drugome u elo, da provaju koji de odrat da ne trepne okom kad puka u elo vrti. I poto se
tako na promjenu obidoe, raunajudi ko je manje ali vie trapnuo, uze provat Janko Stanoju, svome
bratu od strica, ode li trepnut kad mu u elo omakne. No puka zagrmi ka top i ubi Stanoja posred
ela. Janko je znava da kod Peja molba ne pomaga, no se mora ginut. Ostavi kudu i familiju, pa utee.
Krio se proz tursku zemlju za sedam godina, bojedi se da ga Pejo i tamo ne nae.
Takve su dogaaje ljudi svoji odili i mirili, ali Peju ko da smije o tome pomenut! No, kad se napuni
sedam godina, Janku se uini da je bolje jednom poginut no se ovako krit i skitat, te uoi sv. Nikole
doe po nodi u Bratonoide i primae se kudi Pejovoj, koja je bila puna gosti, u Peja na krsno ime.
Janko iza kude baci kamen na kudu i uinje znak da jest netko. Pejo uje i ree eni svojoj:
Izljei, eto netko, pa ga je stra ili sram, no ga dovedi u kudu, ko je da je.
ena izljee, nae Janka, koji joj ree:
Idi u kudu i ne kai da si koga viela.
ena se vrnu i ree da nema nikoga. Janko opet bai kamen na kudu ka prijed. Pejo opet eni ka
prijed:
Dovedi nepoznatoga u kudu!
ena izljee, a Janko joj ree:
Idi u kudu, jo jednom, pa tredom doi.
ena uljee u kudu i ree:
Nema nikoga.
Janko baci i tredi kamen.
Pejo ijetko na enu:
Izlazi! Eto netko!
ena ree:
Ja ga ne naodim!
Pejo pridade rije i ree:
Koji si to to zove kamenom na kudu? Ulazi, ne boj se, da ti je boja vjera, ako si i Janko Jovanov,
koji mi je oca ubio!
Onadar Pejova ena iskoi iz kude kod Janka, te mu sveza ruke za pleda, a no za vrat, po tadanjem
obiaju, s tijem vie da bi Pejovu jarost umekala. Pa uljee ena, a Janko za njom meu goste. Svak
se iznenadi, a Pejo ka pomamljen od uda, gledajudi pred sobom Janka e je elom na zemlju panuo
pred Pejove noge, a po drugoj gleda na svoju sablju koja mu je na direku objeena stajala. Sve u kudi
onijemilo. Ne smije se samovoljnome Peju rije progovorit to se bi drugome progovorila. No Pejova
ena ree:
A to razmilja i na sablju gleda? Zar si prega da s krvlju ridanskom krsno ime proslavi?!
I jo mu je govorila rijei koje su Peja ka' grom probijale.
I kako bi da bi...
Pejo Janka ne posjee, tek mu naredi da skupi dvadeset kmetova koji te sudit da mu oca parama miri.



(Kraj)