Ilustrirane novine - H. M.

Enzensberger
Bit e bogat
skupljau markica, ljepitelju sati:
ako centarfor eli
za marku rubi se glava
cijeloj vojsci prljavih prineva
Turandotina miraza nepogreivi mig
stoliu prostri se
bit e bogat.
Manitipistico, stenokirko
bit e lijepa:
ako producent eli
tiskarsko e te crnilo mazat
meu bedra krupni raster
loe odabrana kopilana
magarice podastri se:
bit e lijepa.
Drutveno govedo glasaki partneru
bit e jak:
ako predsjednik eli
boksaka rukavica na upravljau
migavac za krvnikov smijeak
i daj vatre daj gas
toljagu iz vree:
bit e jak.
I ti i ti i ti
polako e uminuti
bogat platnim vrpcama
i laima, jako ponien
smotrama i sadnom
kavom, lijepo umrljan kaznenim
ceduljama, znojem,
atomarnim otpadom:
tvoja plua uti greben
od nikotina i potvora
Bila ti laka zemlja
kao i pokrov
rotacije i prijevare
koju svakodnevno kupuje
u koju se svakodnevno umata.

Moja te rec dotakla - Pero Zubac
Moja te rec dotakla
u trenu kad si odlucila
da ne verujes nikome ko je
odrastao i ko pokusava
da te ukroti.
Kao ptica nevidljiva,
kao zuti list koji te
u setnji presretne naglo
i upozori na pad.
Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.
Kao da gledas veliku reku
u predvecerje koja odnosi
bele lade, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
mozda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvek.

Buncanje Konstantinovo - Taki Sinopulo
Jovana je kia
koja polazi od mora i ide ka veeri.
Magla s korenjem ispod zemlje.
Jovana je reka.
Ona je oblak iza nekog glasa.
Ona je dim od trave to sagoreva.
Ona je sekunda ekstaze izmeu dve opasnosti.
Jovana je reka.
Jovana je prozor otvoren ka Jugu.
Ona - deca koja su otila sa pustog trga.
Jovana je lik ispod neba.
Ona je reka.
Svetlost zemlje i tama joj ocrtava smeh.
Kada se kua srui Jovana naputa svoje telo i peva
drugde u noi.
Jovana je reka.
Jovana je prekjuer jue danas. (Danas ponovljeno do
beskraja.)
Lagana je kao pospana glava cveta.
Teka je kao zatvorena knjiga.
Ona je stalna najava noi.
Sa Jovanom gubi samoga sebe a ponovo se stie
u snu.
Jovana je reka.
Jovana je obala reke.
Ona je trska na obali reke.
Ona je sen iznad te reke.
Ona je reka.
Jovana je drvo sa oima
san sa ustima
zvuk sa uima
oblak sa nogama.
Reka zlatnih kosa ija sveina smiruje more.
Reka.
Jovana je mesto koje smo videli pa nikad vie.
Stanica gde emo se jednom sresti ubadajui jauk u
prah putovanja.
Jovana je granica koja se stalno mie.
Ona je paperje koje odnosi vetar.
Ona je krilo u vremenu. Krilo
na praznom proleu.
Jovana je reka.
Neka reka.
Ne znam odreeno da vam kaem ta je Jovana.

eraemo se jo - Matija Bekovi, 1996
eraemo se jo
jednako erati
to da smo naisto
nema ta da krijemo
neka niko ne misli da neemo
potenije je rei da hoemo
pa da se otvoreno eramo
kad se ve eramo
i da jasno kaemo
eraemo se jo
nego da upredamo i obeavamo
kako vie neemo
a svak zna da hoemo
pa da ispadne
neka to smo se erali
nego smo jo i slagali
i u la uerani
eraemo se jo
nema od pomirenja nita
moramo se erati
ne moemo se ne erati
ni stati na ovome
samo bi jo trebalo
da se i ne eramo
dje ste se erali
nidje
ta ste iserali
nita
Iz poeme eraemo se jo Matije Bekovia, "Oktoih" Podgorica 1996.


Jednom koji vie nije mlad - J. L. Borges
U tragian ve ishod sumnje nema
I svaka stvar na svome mjestu stoji:
Maa i praha Didona se boji,
A novi je za Belizara spreman.
Zbog ega trai u drevnome mraku
Heksametre o grkim ratovima,
Kada est stopa zemlje i tu ima
I krv navrlu, otvorenu raku?
Bezdano ovdje zrcalo te gleda,
to sanjat e i zaboravu predat
Odraze slika tvojih zadnjih ljeta.
Ve posljednji sad idu. To je veer
Po kui to ti polagano tee
I ulica gdje svakodnevno eta.

Alfred Corning Clark (1916 - 1961) - Robert Lowell
Svakog si dana itao New York Times
za vrijeme kolskog odmora,
ali u njegovom suhom
nekrologu, popisu
tvojih ena, nema nita novo
osim zarunikog prstena
od dvadesetpet tisua dolara
to si ga dao estoj.
Siroti bogati djeae,
bio si preuranjeno zreo
u sraunavanju svoga ivota,
a umro si u etrdesetpetoj.
Jadni Alfrede,
iza tvoje poveane,
jedva prepoznatljive fotografije,
osjeam sada bol.
Bio si iv. Sad si mrtav.
Nosio si leptir-kravate
i tamnoplave jakne;
vakao si stalno peperminte
da bi ti dah mirisao.
Moralo je tu biti jo neto -
da netko velia
tvoju trijumfalnu rezerviranost,
tvoje odbijanje da se trudi,
tvoju inteligenciju
to je treperila u tankoutnim
blijedim udubinama ela.
Nikada nisi radio,
ali bio si trei u razredu.
Dugujem ti neto -
mene je tada sve zbunjivalo,
a tebi je ve bilo dosadno,
otroumnom i samosvjesnom
da si se mogao smijati.
Meni si drag, Alfrede;
nae su se zakopane due
ujedinjavale u nekonvencionalnim
i potajnim partijama aha
u dvoritu nae stare kole.
Obino bi ti pobjedio -
nepokretan
kao guter na suncu.

"Fakultet" ulinog ugla - Kenneth Patchen
Slijedee e nas godine prekriti trava groba.
Sada stojimo, i smijemo se;
Promatramo djevojke kako prolaze;
Kladimo se na spore konje; pijemo jeftini gin.
Nemamo to raditi; nigdje poi; nikoga.
Prola je godina bila prola godina, nita vie.
Ne bjesmo mlai tada; niti smo sada stariji.
Uspijeva nam da izgledamo poput mladia;
Nita ne osjeamo iza svojih lica, ni ovo ni ono.
Vjerojatno neemo biti posve mrtvi kad umremo.
Nikad nismo neto u potpunosti bili, ak ni vojnici.
Mi smo izvrijeani, brate, naputeni djeaci.
Mjeseari u mranoj i stranoj zemlji,
Gdje je samoa prljavi no na grkljanu.
Hladne nas zvijezde promatraju, pobro,
Hladne zvijezde, i kurve.

Smrt mitraljesca u bombarderskoj kupoli - Randall Jarrell
Iz sna svoje majke upadoh u Erar,
U utrobi mu se sklupah, smrznuta vlana krzna.
est milja od zemlje, odsjeen
od njenog sna o ivotu,
Probudih se u svijetu crnog flaka
i sablasnih lovakih aviona.
Kada sam umro, iz kupole
isprali su me mrkom.