Veliki gnosticki ucitelji

Valentin
Bazilid iz Aleksandrije
Mani
Nestorije
2
Sadrzaj:
Valentin.........................................................................................................................3
Bazilid iz Aleksandrije..................................................................................................6
Mani ..............................................................................................................................9
Nestorije......................................................................................................................14
3
Valentin
Valentinova Gnoza
Sretan fe onaf tko se vratio samome sebi i probudio se, i blaen onaf tko fe otvorio
oci slifepima.
Evandelje istine
Pretpostavlja se da je Valentin, najveci gnosticki ucitelj svih vremena, roden oko
100. godine na podrucju Kartage. U mladosti poducavan je od ucenika jednog od
izvornih Isusovih apostola kojemu je ime Theodas. Vec zarana napusta svoj rodni dom:
najprije odlazi u Aleksandriju, a potom u Rim gdje je bio izuzetno uvazen i cijenjen, te
zamalo postao rimskim biskupom (danas kazemo - papom). Nakon dvadeset godina
boravka u Rimu vraca se u Aleksandriju.
Svoj misticki nauk Valentin ima zahvaliti numinoznom iskustvu koje je popraceno
ekstazom. U toj viziji, Valentin vidi novorodence koje na njegov upit odgovara da je
Logos. Naravno, ovo ce iskustvo uvelike utjecati na Iormiranje njegove krscanske misli
u gnostickom svjetlu. Valentin tvorca vidi kao nevidljivog Oca koji iz sebe emanira u
nize oblike. Trideset emanacija cini vrhovne eone Plerome odakle proizlaze sva
zemaljska zbivanja. Covjek svoj zivot moze zahvaliti demijurgu bas kao i sve sto ga
okruzuje. Stanovnik je nizeg svijeta u kojemu je zarobljen, te stoga zudi za povratkom
u prvobitno jedinstvo koje se nalazi van utjecaja demijurga. Razlog sto on toliko cezne
jest latentna iskra koju posjeduje u sebi, a dana mu je neposredno od jedinog Boga Oca
bez demijurgova znanja. Ovaj ce zametak, ukoliko se pojedinac za zivota osvijesti,
postupno rasti i na taj nacin izvrsiti konacni cilj: vratiti izgubljenu dusu makrokozmosu,
jedinstvu s Vjecitim Ocem.
Crkveni otac Tertulijan zapisao je da se Valentin pridruzio tom krivovjerju tek
nakon godine 175. No i unatoc tome Valentinov nauk nikada nije bio osporavan jer je
zivio u ono vrijeme kada se gnoza jos nije smatrala herezom. Za pretpostaviti je da
korijene njegova gnostickog ucenja ipak treba potraziti u Aleksandriji koja je
predstavljala pravo vrelo ucenja svih vrsta. Uz Valentina, otprilike u isto vrijeme,
djelovale su jos dvije izuzetno vazne velicine. Bio je tu neoplatonicar Plotin te
Klement Aleksandrijski.
Plotin je bio misljenja da zlo nema svoj bitak, vec da ono znaci nedostatak dobra kao
sto tvrdi krscanska teologija. Za razliku od sicusnog dijela izvornog Boga, sto ga
Valentin u covjecjem tijelu vidi prikrivenim, Plotin smatra da je dusa covjecja uvijek
savrsena u nutrini i odana svom bozanskom podrijetlu. Najveca razlika svakako se
ocituje u samom poimanju bitka: Plotin ne smatra da je dusa utonula u materiju i tako
postala okovanom, vec razlog sto dusa pribiva van Oca vidi u njezinom
nepokoravanju.
4
Klement je rodeni Atenjanin koji u Aleksandriju dolazi tek pred kraj 2. stoljeca.
Progonjen je od vrlo okrutnog cara Septimija Severa, te ubrzo bjezi u Malu Aziju. Za
razliku od mnogih crkvenih oca, Klement je bio daleko snosljiviji prema poganskim
bogovima. Cijenio je Platona. Ipak, smatra da punina spoznaje dolazi tek s otkrivenjem
Isusa Krista. Mada ga Crkva promatra kao borca protiv gnosticizma, Klement svojim
djelima dokazuje da je i sam bio gnostik. Tako on krscanskog gnostika vidi kao onoga
koji je predvoden Kristom. Izuzetno je vrijedan slijedeci podatak koji nam sam
Klement daje. U svom spisu Stromata VI, 61-3, zapisao je: Gno:a fe usavrsavanfe
covfeka kao covfeka.prenesena usmeno, naslfedstvom, kofa fe stigla od apostola do
malog brofa onih kofi fe posfedufu. Time Klement ocito daje do znanja da je Isus osim
svog svjetovnog posjedovao i tajni nauk, kao sto je to sam u izrekao u evandeljima (Mt
13, 10-11):
I pristupe ucenici pa ga :apitafu. "Zasto im :boris u prispodobama?" On im
odgovori. "Zato sto fe vama dano :nati otafstva kralfevstva nebeskoga, a nfima nife
dano.
No, za razliku od Valentina, Klement Krista vidi kao otkupitelja onako kako ga vidi
Crkva, dok Valentin, pozivajuci se na izvorno grcko znacenje te rijeci, smatra Krista
skrbnikom naseg zdravlja, dakle onim cija je uloga u tome da bude pomocnik nasem
izbavljenju, ucitelj.
Prema Valentinu Krist je dakle arhetip palim dusama, onaj ciji nauk treba slijediti i
vlastitim ga iskustvom primijeniti na ovome svijetu. Krscanski kriticari nastojali su
ovdje pronaci dokaz vise u prilog Valentinova krivovjerja, ali i unatoc njihovu
misljenju, Valentin je izuzetno cijenio Isusa sto je slikovito opisao u Evandelju
istine. No i unatoc tome Valentin od Krista ne ocekuje spasenje: ono je po njemu
izlisno ukoliko covjek ne poradi na sebi i putem duhovne samospoznaje ne dosegne
posvemasnju unutarnju transIormaciju.
Irenej nas u svom djelu Protiv hereze poblize upoznaje s Valentinovim
gnostickim stajalistima. Tako on iznosi Valentinov stav da probudeni unutarnji
covjek ne oslobada sebe u dusi, koja je posljedica nedostatka, vec u duhu, odnosno
onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguce
izvrsiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomocnika u procesu koji covjek sam
ima izvrsiti. Ne postoji otkupiteljska pomoc izvana osim kao smjerokaz. Covjek je sam
taj koji sebe oslobada i cini to sveukupnom transIormacijom vlastitog dusevno-
tjelesnog bica u Svjetlost. Sam Isus, reci ce Valentin, roden je pod stanovitom sjenom
koju kasnije odvaja od sebe (Adversus Haereses, I 11,1): Carl Gustav Jung,
analizirajuci njegov nauk, smatra da ta sjena znaci zidovski zakon pod kojim je Isus
roden. Covjek se dakle oslobada od svega sto pripada grubotvarnom svijetu, i sve dok
se ne odrece i posljednje svoje vezanosti, nece postici izbavljenje.
Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije: on vidi hvlice, tvarne ljude,
psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom i pneumatike, koji vec rodenjem
zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa. S obzirom na kasniju
podjelu krscana na klerike i pneumatike, ocito je da je sam Valentin vec zarana uocio
nejednakost medu ljudima u pogledu pristupa bozanskom otajstvu. Zato su psihici nizi
5
krscani kojima su potrebni vodici od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Bozja
Rijec koja mu pomaze da izvrsi sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju da je roden
s grijehom, i da je nas zivotni sustav siromasan zato sto smo ga sami stvorili takvim; no
pneumatik zna da je ovaj svijet sustinski manjkav, te da njegova nesavrsenost nije
posljedica nasih grijeha vec same njegove prirode koja samo oponasa beskrajnu ljepotu
Vjecitog Jednoga.
Krscanska teologija ovakvom ce uvjerenju stosta zamjeriti. Augustin ce u prilog
dokaza vlastitom uvjerenju da je covjek sam kriv sto njime vladaju tirani, navesti
Vergilijev stih:
On cini da licemfer vlada
:bog i:opacenosti puka.
Stoga je u Valentinovu nauku ocita teznja da skine s covjeka uteg grijeha i
odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujuci potencijal koji
nosimo u sebi. Svijet u kojemu zivimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za
nj prianjamo, utoliko teze dolazimo do izbavljenja. Valentin prihvaca heraklitovski
nebitak ovoga svijeta i upravo to snazi njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konacan
plod Vjecitog Oca. Naravno, covjek koji zivi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u
demijurga: nas pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrasivanja
kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.
Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguc je dakle bez mentalne alkemije. Covjek
koji zeli k Bogu mora svoje dusevno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha.
Cin koji se od covjeka ocekuje jest alkemifsko vfencanfe cime dusa stupa u zagrljaj
svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguce izvrsiti ako covjek sasvim ne
izmijeni svoj zivot. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bliznjem i prastanjem te
zeljom za uzasascem k Bogu, koji je u nas usadio neunistivu iskru cijim plamenom
mozemo ogrijati sve svoje bice. Taj proces pojedinac vrsi individualno cime
samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi
Crkva, jer on nije zadovoljavajuc. Sakramenti vjencanja i izbavljenja, spomenuti u
Filipovom evandelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je vjencanju rijec.
Unutarnje elemente covjecje psihe treba natrag sjediniti i time nadmasiti ne samo
vlastitu dvostruku cud, vec ujedno i sav ovaj svijet koji je sustinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe ucini JEDNIM, sve je postigao.
Zato me poslusaf, o Svfetlosti nad svfetlima, fer sada pfevam Tvofu pfesmu hvale u
trinaestom eonu, podrucfu i: kofeg sam otisla.
Spasi me, o Svfetlosti, u Tvomu velikomu misterifu i oprosti mof grifeh prema Tvofof
velikof trpelfivosti. Krsti me, oprosti mi grifehe i ocisti me od mofih prifestupa.
Mof fe prifestup snaga s lavlfom glavom, kofa pred Tobom nikad nece ostati
skrivenom, fer :bog nfe sam sisla.
Od svih nevidlfivih, u cifem podrucfu sam se nala:ila, samo sam fa :grifesila i sama
sam sisla u kaos. Pred Tobom sam :grifesila, kako bi Tvof :akon bio ispunfen."
Pistis Sophia I, 57
6
Bazilid iz Aleksandrije
Ba:ilid fe Sirifac kofi fe dfelovao u Aleksandrifi otprilike u Jalentinovo vrifeme.
Kriticari gno:e smatrafu da fe Ba:ilid upravo :ahvalfufuci svom podrifetlu bio sklon
duali:mu, no ovaf se veliki ucitelf po:iva na tafni Isusov nauk sto ga fe on osobno dao
apostolu Matefu, a dospio fe putem tafnih spisa u nfegove ruke.
Bio je izuzetno plodan pisac; mnogi su ga smatrali IilozoIom uslijed njegova
oslanjanja na Aristotela, no Bazilid je bio i ostao jednim od najvecih gnostickih
ucitelja svih vremena.
Bazilidovim naukom osobito je nadahnut Carl Gustav 1ung koji je pomno proucio
njegov nauk, a jednom prilikom imao trodnevni hipnoticki trans, primivsi tada poruke
od svog ucitelja. Sazdao ih je u svom djelu 'Sedam propovijedi mrtvima koje je
potpisao Bazilidovim imenom. Tko sumnja u istinoljubivost Jungova misticnog
iskustva, zacijelo ce i sam zapaziti neospornu slicnost izmedu onoga sto iznosi Jung i
Bazilidova nauka.
Bazilidov najzesci kriticar bio je Hipolit koji je nastojao osporiti njegov gnosticki
nauk i ukazati krscanima na opasnosti koje stoje u takvim vizijama. No Hipolit je u
svojim kritikama iskazao nedostatak maste i sklonost doslovnom shvacanju, pa je
preuvelicavanjem dosao do zakljucka da Bazilid negira odnosno relativizira Boga.
Razlog sto ga Hipolit pogresno tumaci jest u tome sto ne shvaca osnovnu poruku
Bazilidove tvrdnje da je 'Bog onaf kofi nife. Tumaceci to prema vlastitim uvjerenjima,
Hipolit zakljucuje da je takva postavka neodrziva jer Bog nesumnjivo jest. No, Bazilid
zaista ne misli da 'Bog nije. Kao prvo, on time zeli reci da je Bog onaj koji nije
dostupan nasim osjetilima, pa se stoga nalazi s onu stranu naseg razumijevanja; nase
misljenje suvise je ograniceno da bi ga moglo pojmiti te stoga Bog izmice nasim
shvacanjima. On dakle jest, ali istodobno i nije.
Kao sam pocetak svega Bazilid navodi vrijeme kada nicega nije bilo. U doba kada ce
se pokrenuti stvaranje postojalo je samo NISTA iz cega dakle 'Bog koji nije stvara
kreacije od onoga sto 'nije. Rijec je o beskonacnom Nista koje je Sve. Taj prostor
naziva se Pleroma i on je istodobno punina i praznina. Apsolutna praznina je mjesto
koje se ispunjava samo posvemasnjom puninom i utoliko su Sve i Nista jedno te isto.
Pleroma nema kvalitete jer ona je kvaliteta sama po sebi: ona je Sve u
najsveobuhvatnijem smislu i zato je ne mozemo obuhvatiti razumom. Onaj kojemu bi
to poslo za rukom ne bi vise bio od ovoga svijeta.
Takav Bog naziva se Abraksas, i on je iznad svih bogova i demona nizih svjetova.
On se razvija kao djelotvornost nasuprot nedjelovanju te stoga nije uzrok nego
posljedica nedjelotvornosti. Abraksas dakle posljedicno nastaje kao nedjelotvornost
sebi suprotstavljenog mehanizma koji je Nista. Bazilid ga promatra kao Bice jer ono
nasuprot sebe ima nesto od cega se razlikuje, a osnovni princip Bica jest razlicitost kao
kategorija koja je odredena osobitoscu koju Jung naziva PRINCIPOM
INDIVIDUALNOSTI. Bog Abraksas je dakle onaj prvoga reda, od kojega sve potjece.
Iznad svih je zamislivih kategorija i ne podlijeze dvojstvu kakvo mi poznajemo, a pod
7
kojim utjecajem su nizi bogovi dobra i zla. Tvorac je 'trostrukog sinstva: prvi Sin je
uz Oca, drugi dobiva krila, a treci pada najdublje u bezoblicnost; to su Duh, dusa i
tijelo. Isus je uzor trecem sinstvu, covjecanstvu, kao unutarnji duhovni arhetip od
kolektivnog, ali jos bitnije - individualnog znacaja.
Pleroma je dakle sva osobitost i neosobitost, i ona ono osobito (Bice) magnetski
privlaci i navodi da postane JEDNO sa svime, sto je neosobitost. Smisao zivljenja jest
pretakanje iz stanja individualnosti u stanje neindividualnosti koje je bozanska punina.
Otuda i svi otpori pred kojima se bica nalaze u teznji da ispune svoj cilj. Priroda
njihove individualnosti, razlikovanja, nagoni ih da samoodrze svoju zasebnost prema
svemu sto ih okruzuje. To je zemaljski ego u bicu: on vuce k nizem svijetu i ne dopusta
to konacno sjedinjenje u neosobitost koja je SVE kao nas osnovni cilj. Bica nasuprot
sebe imaju sile koje na njih djeluju, i pod cijim utjecajem postaju medij njihova
djelovanja, subjekti ocitovanja nematerijalnih sila.
I kod Bazilida se, bas kao kod svih gnostika, zamjecuje nedvojbena sklonost skidanju
odgovornosti grijeha s covjeka na sile koje na nj djeluju. Po njegovim rijecima iz
Jungova iskustva nasuprot bicima su demoni seksualnosti i demoni duhovnosti. Prvi su
simbolizirani Zmijom koja se u nama ocituje kao zelja-misao; zenske je prirode i
zavodljive cudi. Drugi su Bijela Ptica koja povremeno silazi covjeku kao djelotvorna
misao; ona je ocitovanje Duhovne Majke, nosioc svjetlosti bozanskoga sunca. Covjek
je dakle usred dodira tih dviju sila i one bitno oblikuju njegovo ponasanje. One su
nosioc njegova dobra i zla; njegov mracni i svijetli demon koji mu kadsto govori da
bude dobar, a ponekad ga puti na zle radnje. Upravo zato covjek je dvostruke cudi i
stoga sam po sebi nije kategoricno odredljiv, uostalom kao i svijet u kojemu zivi.
U Bazilidovom ucenju zamjetna je slicnost s budizmom; stovise zamjetnija no u
drugih gnostickih ucitelja. Budisticka nirvanapodsjeca na Bazilidovu neosobitost, jer i
u jednom i u drugom slucaju bice vise ne postoji buduci da nema nicega od cega se
razlikuje, poistovjeceno sa svime. Ovaj ce argument, kao i ostale kojima ga optuzuju za
sinkretizam, bitno utjecati na oblikovanje slike o buducim gnosticima kao
sinkretistickoj herezi u ocima toboze pravovjernih krscana.
Od Bazilida proizlazi nauk o 'prividnosti Kristova tijela. Krist ulazi u tijelo Isusa po
krstenju na rijeci Jordan, a napusta ga prije raspeca
1
. Ova metaIora aludira na uskrsnuce
u tijelu koje je u odnosu na snagu Duha vazno kao omotac unutar kojega ce se izvrsiti
znacajan proces. Crkvi, koja je Isusov lik promatrala sasvim u bozanskom svjetlu i
liseno svih zemaljskih strasti, ovakvo je stanoviste apsolutno neprihvatljivo.
Materijalno tijelo u Bazilida tako posjeduje izniman znacaj jer krije u sebi trecinu
bozanstva. Za razliku od takvog naucavanja, Crkva ga promatra kao izvor sveg grijeha,
uzrok, a ne kao posljedicu po nastanku iz materijalne prirode cija se nesavrsenost
ogleda u njezinu dualizmu.
Ipak, Bazilid je u sustini pesimist. Osuduje radanje, ali kao protivnik askeze, koju
poput Nietzschea smatra licemjernom, dopusta seksualnu slobodu, misleci kako je ona
1
pojedini izvoii navode kako aziIid uopce negiia da je na kiizu lio iaspel Isus, nego, kao slo lo sloji u jednoj
kui'anskoj suii, navodi da je na kiizu zavisio neki diugi covjek, inenon Sinun.
8
korisnija od usiljene cistoce koja je izvor licemjerja. Ovakav njegov stav prema
seksualnosti duboko je osuden od Epifanija i drugih krscanskih kriticara: stovise,
EpiIanije navodi nastrane orgije kojima su navodno pristupali bazilidijanci. No s
obzirom na cinjenicu da njegovi rukopisi nastaju iz vremena kada je gnoza bila stalna
meta napada crkvenih oca, a da nas drugi izvori o tome ne obavjestavaju, ne mozemo
biti sigurni u objektivnost njegovih zapisa. Krscanska je revnost cesto odlazila u krajnje
pretjerivanje prema onim naucima ciju sustinu nisu shvacali, pa su je zbog neznanja
toliko i napadali.
9
Mani
Poslusan ucenik ja sam,
Iz zemlje Babela proizisao.
Proizisao sam iz zemlje Babela
I vrata Babela se drzim.
Ucenik propovijedajuci ja sam,
Iz zemlje Babela dosao.
Dosao sam iz zemlje Babela
Uputiti poziv svoj zemlji
Mani fe roden 216. godine u gornfem Babilonu. Nfegov otac pripadao fe vferskof
:afednici fudeokrscana, t:v. Elkasitima (mandefima), kofa fe bila odana asketskom
nacinu ivota i imala stroga pravila reda. Manifa fe otac uveo u :afednicu fos kao
difete, pa ondfe provodi citavo svofe dfetinfstvo i mladenastvo, sve do 25. godine ivota.
Sasvim fe i:vfesno da fe tifekom boravka prola:io kro: rituale ciscenfa kakva su
po:navali sami eseni.
U meduvremenu Mani fe nekoliko puta imao misticka iskustva. Ona su pocela fos u
dfecacko doba, no nafvanife fe bilo ono i: vremena prife no sto ce napustiti :afednicu i
otisnuti se u svifet da :agovara novu vferu. To iskustvo Mani fe opisao slifedecim
rifecima. Kada sam imao 24 godina, u godini kad je Ardasir, kralj Perzije, pokrio grad
Atru, i u godini kada je njegov sin Sopor okrunjen velikim kraljevskim draguljem, u
mjesecu Iarmotija, osmog dana u mjesecu, Gospodin mi posla mog pratitelja, moga
dvojnika.Kada je on dosao, oslobodio me okova, odvojio me i udaljio od Zakona pod
kojim sam rastao. Tako me je pozvao i odvojio od tih ljudi. Andeo fe Manifa odredio
:a misionara nove univer:alne religife kofa ce nastupiti na mfesto starih, iskrivlfenih i
:aboravlfenih. Mani fe uvferenfa da su religife Buddhe, Zaratustre i Isusa i:vrnute
upravo :ato sto oni :a sobom nisu ostavili pisanu rifec, pa su lfudi pribfegli vlastitim
interpretacifama sto fe ugro:ilo nfihov i:vorni smisao.
Zato fe opus Manifevih dfelo bio prilican, no uslifed progona kako na :apadu tako i
na istoku, mnostvo fe nfegovih spisa unisteno. No 1900. godine pronadeni su u fednof
kineskof provincifi brofni tekstovi, medu nfima su liturgifski fragmenti, kateki:am, ra:ni
dogmatski tekstovi i ispovifedi. Tridesetak godina kasnife u Egiptu su pronadeni
manihefski psalmi, pisma i difelovi knfige opceg manihefskog ucenfa na koptskom
fe:iku.
Mandefi su naucavali da fe Jahve (Yan Shamava Jah Nebesa) sekundarna
emanacifa vrhovne trifade, i da fe Adam nfegova emanacifa. Ovdfe su udareni temelfi
kabalisticke gno:e. Mandefski nauk uvelike fe utfecao na Manifa, ali on se oslanfao i na
druge religife, nastofeci u svakof od nfih otkriti nfihov i:vorni, netaknuti smisao.
Unatoc tenfi da sinteti:ira ra:na religifska ucenfa, Mani se smatrao Isusovim
apostolom. U manihefskom psalmu 247 pise.
10
Dodi k meni, o zivi Kriste!
Dodi k meni, o svjetlo dana!
O milostivi, o tjesitelju, zazivam te da mi se obratis u sat tjeskobe.
Tvoj sam slatki jaram uzeo na cistoci.
Cast i pobjeda neka je nasem Gospodinu, tjesitelju i njegovim svetim izabranima
I dusi blagoslovljene Marije.
Isusa fe opfevao u fednof himni.
Uputili su se da ga ubiju
i proglase svojim kraljem.
Stavili su mu krunu na glavu
Da bi ponizio njihove kraljeve.
Obukli su mu haljinu
Da bi ih lisio njihove snage.
Ogrnuli su ga grimiznim plastem
Da razori njihovu zudnju.
Stavili su trstiku u ruku
Da bi pisao o njihovim grijesima.
Dali su mu ocat i mirtu da pije,
Jer su zalovali.
Proboli su ga kopljem,
Jer je razorio njihovu predodzbu.
Mani se smatra dostofnim Parakleta, nafavlfenog u Ivanovim Otkrivenfima. Isus ga
salfe s namferom da ocuva i:vornost svog ucenfa. Poput Mandefaca i Mani smatra da
staro:avfetni Jahve nife Bog svfetla, vec samo fedna nfegova emanacifa. Svofe ucenfe
prika:ufe u obliku legendi u knfi:i Prikaz dvaju velikih nacela gdfe slikovito opisufe
povifest covfecanstva. Poput svih gnostika i Mani tvrdi da fe svifet proi:isao i: pada, te
da nife savrseno Bofe dfelo kako to smatra krscanska teologifa. Raf svfetla protee se,
nasuprot kralfevstvu mraka, na sfeveru, i:medu istoka i :apada, i nfime upravlfa Otac
preko dvanaest svfetlosnih bica. Nasuprot kritikama Crkve, Mani svefedno ne dri da fe
rifec o savrseno ekvivalentnim snagama. Poredak mraka samo fe deformacifa svofe
suprotnosti i u nf svfetlost uspifeva prodrifeti, no :ato tama nikada ne prodire u
podrucfe ciste svfetlosti.
Materifalni svifet nala:i se u sredini i:medu utfecafa svfetla i tame. Upravo i: tog
ra:loga nasa fe sfera toliko podvofena. Ona fe popriste ratnih :bivanfa i:medu sinova
svfetla i sinova tame. Covfek s pet snaga (ra:um, duh, inteligencifa, misao i
ra:umifevanfe) fe :amislfen kao bofovnik kofega svfetlost stvara protiv sila tame, no on
okrece leda svome tvorcu i tako pada u :aroblfenistvo. Bog svfetla stoga i: sebe stvara
Duh kofim namferava osloboditi covfeka i: svifeta materife. No on se ne moe spasiti
ukoliko samospo:nafom ne otkrife prave ra:loge podvofenosti svofe naravi i odmah ne
pribfegne spasavanfu svofe duse.
Za ra:liku od mnogih drugih gnostika, Mani ne :agovara radanfe Novoga covfeka
niti transformacifu, vec povratak prvobitnof cistoci kofa blista nasuprot tame. Manifev
idealni novi covfek fe onaf prastari, i: vremena prife pada, kofega Ivan Krstitelf
11
na:iva onim kofi ce doci, ali fe vec bio prife nfega. U dualnom svifetu, okovanom
suprotnostima, covfek se mora opredifeliti :a svfetlost da bi i:vrsio svofu misifu. Jano
fe da svaki pofedinac u sebi obfavi otkrivenfe kofe posfedufe snagu unutarnfe vi:ife kofe
ne pripadafu ra:umu niti nama po:natof logici. Rifec fe o unutarnfem prosvfetlfenfu
kofe fe ocitovanfe Kristova silaska. Nfime ucenik postafe volfan i:vrsiti sedmerostruki
proces budenfa duse cemu nuno prethodi oslobadanfe od ilu:ifa ovog varlfivog svifeta.
Da bi covfek uspio, mora se okrenuti prema nutrini vlastita bica, pronaci elemental
kofim su pove:ani mikroko:mos i makroko:mos, te dopustiti da se i:vrsi sfedinfenfe
suprotnih elemenata. Mani to opisufe slifedecim rifecima. Prepoznajem i pouzdajem
se u kriz svjetla koji nam pruza univerzalni zivot, jer je moja dusa njegov odraz.
Hermes bi rekao. Struktura mikrokozmosa u skladu je sa strukturom makrokozmosa,
a Novi :avfet govori. Ja sam u Ocu, a Otac je u meni.
Dualnost svifeta moguce fe i:bfeci tek suocenfem sa stvarnom slikom o vlastitim
osfetilima. Be: tog sucelfavanfa nema napustanfa svifeta osfetila, nema sklonosti :a
vfecnim ivotom, niti elfe :a nadmasivanfem smrtne dualnosti, takvo bice ve:ufe se u:
vanfske predmete cifim postafe robom, sto nfegova iskustva konaci u patnfu kofa ga cini
sve vecim :aroblfenikom. Mani ra:likufe dvife vrste lfudi. fedni su oni kofi i:bfegavafu
svfetlo, i oni cine vecinu, a drugi su simboli:irani bifelim golubom, i oni se nastofe
osloboditi ve:anosti :a ovaf svifet. Mani upucufe po:iv ovim rifecima.
Uzmite svoj kriz,
odbacite svijet.
Oslobodite se krvnih veza.
Nadvladajte staru osobnost.
Uspravite novoga covjeka.
Izvrsite svetu zapovijed.
Oslobodite prostor za
goluba bijelih krila,
i ne dopustite da u nj
ude nijedna zmija.
Manihefci su bili strogi asketi kofi ivlfahu s nastofanfem da se oslobode svake elfe
(ovdfe fe vrlo :amfetna slicnost s budistickim konceptom). Bili su okuplfeni u
manihefskim crkvama kofe su nicale od :apadne Afrike pa sve do Kine. Glavarom te
crkve smatrao se Mani (odakle su autoritet namicali vrhovni hiferofanti crkava), a :a
podlonike ima 12 apostola, 72 biskupa i 360 svecenika. Pravila reda bila su stroga sto
se tice svih oblika tfelesnih uivanfa. Manihefci su bili protivnici braka i seksualne
slobode te :agovarali spolnu su:drlfivost. Zbog nemogucnosti da svatko slifedi tako
rigoro:ne propise, manihefci se difele na electe (i:abrane) i audientese (slusaoce). Oni
kofi samo slusafu imafu sluiti i:abranicima te brinuti o nfihovim ivotnim potrebama.
Mani fe, :bog svofe fasne vi:ife uokvirene u cvrsti koncept, s lakocom ra:otkrivao
sva prokletstva ovoga svifeta, i na taf se nacin :amferio tadasnfim vladafucim elitama.
Iako fe u pocetku uivao sklonost per:ifskog cara Sopora, nakon dolaska na vlast kralfa
Bahrama i:mifenio se stav povlastenih prema Manifevu ucenfu, a kako su ga vec od
ranife per:ifski svecenici smatrali heretikom, tako su :apoceli progoni. Na :apadu
12
situacifa nife bila nista bolfa. 297. g. car Dioklecifan odredufe spalfivanfe voda
manihefske vfere u Africi, a osam desetlfeca kasnife car Jalentinifan nalae im
:aplfenu imovine. Neshvacen od voda, omr:nut od svecenika, i:demoni:iran od
pra:novfernih krscana, Mani fe konacno uhicen te mucenickom smrcu okoncao svof
ivot u fednom od babilonskih ka:amata.
Krscanski kriticari nisu stedfeli Manifevu vferu. Medu nfima nafgorlfivifi bio fe
Aurelije Augustin, i sam manihefac gotovo puno desetlfece. I: kritika sto ih fe uputio
na racun manihefske vfere bfelodano fe fasno da Augustin nife shvatio manihefsko
ucenfe, iako se hvastao da ga dobro po:nafe, te da :ato smife reci kako fe rifec o
:locinackom nauku. Augustin se ocito nife mogao rifesiti svofe :emalfske koe. U
Ispovijestima 3,6 to i sam potvrdufe. Ondje mi se nalagalo da vjerujem, ali to
vjerovanje nije se slagalo s onim obrazlozenjima koja sam utvrdio racunom i svojim
ocima, nego je bilo potpuno suprotno. On naime traga :a ra:umskim doka:ima (7,12)
cime doka:ufe da Augustin nikada nife shvatio bit manihefstva, te fe stoga i pripadao
samo krugu audientesa, be: neke osobite perspektive da pristupi onom krugu ucenika
kofi ce se odvaiti na inicifacifu. Augustin fe bio sasvim od ovoga svifeta, te fe stoga i
:avrsio u onof Crkvi, kofa ovaf ilu:orni svifet stiti kao navodno dobar, a krivnfu
pronala:i u covfeku i nfegovu :lu.
U skladu s dogmatskim shvacanfem fednoga Boga u svfetlu Apsolutnog dobra,
Augustin prigovara manihefcima da .Istinu, koja je stvorila stvorenja, ne traze s
poboznim osjecajima i zato je ne nalaze; ili ako je i nadu, premda upoznaju Boga, ne
caste Boga kao Boga, niti mu daju hvalu. (Ispovijesti 3, 5). Augustin fe ocito bio
rtva idolopoklonicke vfere u Boga, vferufuci da fe sama pobonost dostatna da covfek
bude cist. On Oca promatra kao Summum Bonum kofemu se treba klanfati i obracati
molitvom, no Mani (kao i gnostici opcenito) takav pristup Bogu smatrafu nedostatnim,
smifesnim i licemfernim. Augustin nadalfe smatra da :lo nema svof bitak, nego da fe
samo odra: nedostatnog dobra. Tako on, obrativsi se Bogu, kae. Za tebe uopce ne
postoji zlo. Ne samo za tebe nego ni za sva tvoja stvorenja, jer izvan njih ne postoji
nista sto bi moglo provaliti unutra i pokvariti red koji si im ti postavio (Ispovijesti,
13,19). I: ovoga fe vidlfiva sustinska ra:lika i:medu Augustinova prianfanfa u: teolosku
konstrukcifu dobra i :la nasuprot gnostickom uvferenfu da fe :lo postavilo svof bitak
nasuprot dobru. Izopacena volja (Isp. 16,22) fe temelfni krivac sveg :la na svifetu, i
:ato Augustin :astupa idefu vfere u Krista otkupitelfa.
Crkva ce Augustinove argumente koristiti kao doka: par exellance ne samo protiv
manihefaca, vec ufedno protiv svih gnostickih ucenfa, :anemarufuci ono bitno. da
Augustin, ocito, nife bio dovolfno pripremlfen da shvati istinu o ovome svifetu kofi se
sustinski sastofi i od :la, koliko od dobra. Kriticari su otisli toliko daleko da su Manifa
na:vali ParsiIalom, sto u prifevodu :naci ludi Per:ifanac, a i: korifena nfegova
imena porifeklo vuce i rifec manifak. Mrnfa teologa bila fe tolika da nisu pre:ali ni
od ovakvih kvalifikacifa covfeka s cifim se naukom nisu slagali.
Unatoc tome manihefski fe nauk nadahnuo sve buduce gnosticke skole, sve do
1acoba Behmea, cife fe naucavanfe bilo vrlo blisko Manifevom. Mani fe ostavio
dubok trag u ovome svifetu, a nfegova rtva nife ostala be: poslfedica.
13
Duso, o duso, imaj na umu
Eon svjetla.
O duso, odakle dolazis?
Dosla si iz visina.
Strankinja si na svijetu.
Prolaznica si na zemlji.
Ti imas svoju kucu u visini,
svoj sator radosti.
Ti imas svoga pravog oca,
svoju pravu majku,
ti imas svoga pravog brata.
14
Nestorije
Povifest Crkve obilfeena fe brofnim raskolima i sukobima kofi su sastavni dio
nfe:ine povifesti. Prve svade rasplamsale su se usvafanfem dogmatskog principa
teoloskog umovanfa gdfe se s fedne strane nastofala ocuvati fedinstvenost Boga, dok fe
s druge strane trebalo Krista protumaciti kao Boga. Time su nastala brofna tumacenfa
i:a kofih su, fasno, stafali :emalfski interesi. Crkva se, kofa fe sebe smatrala
neposrednom naslfednicom apostola Petra i Duha Svetoga kofi fe sisao na apostole a
:atim nastavio proimati i crkvene oce, osobito trudila da narav Isusa Krista bude
sasvim i:fednacena s Bogom. Time bi nfe:in ugled u ocima vfernika bio veci sto bi fof
famcilo apsolutni autoritet u tumacenfu krscanstva i utfecalo na nfegovo sirenfe dilfem
svifeta.
Pored aleksandrijske teoloske skole od 260. g. djeluje na podrucju Sirije antiohijska
skola koju je osnovao mucenik Lucijan. Ucenja dviju skola u pogledu Svetog Trojstva
bila su razlicita jer su ucenici iz Antiohije u Logosu vidjeli drugotnog Boga (u Kristu se
dijeli bozansko od ljudskoga: Krist je theos teleios kai anthropos teleios), dok su
aleksandrijski ucenici naucavali istovjetnost Sina i Oca (u Kristu bozanska i covjecja
narav je objedinjena). Otprilike u to vrijeme pojavio se i Arije koji je naucavao da je
Logos sasvim odvojen od Boga i da je u Kristu trpio, a ono sto je Bog ne moze zbog
svoje savrsenosti trpjeti. Logos je stvoren voljom Ocevom a ne iz Njegove biti, sto
ukljucuje njegovu promjenjivost, pa se za Isusa Krista, smatraju arijevci, ne moze
tvrditi da je Bog, nego samo u prenesenom smislu. Arije je izopcen na Nicejskom
saboru 325. g, a njegov je nauk proglasen herezom.
Nestorije je roden u Siriji kao prilicno nadareno dijete. Najprije je bio svecenik u
Antiohiji, a zatim je, na poziv cara Teodozija II, 428. g. prihvatio carigradsku
biskupsku stolicu. Nestorije se protivio ideji koja je prije njega bila uvrijezena u
Carigradu da je Marija bogorodica (Theotokos), sto je izazvalo javnu sablazan koja je
daleko odjeknula. Umjesto takva uvjerenja Nestorije je vjerovao da se Marija mora
zvati Kristorodicom sto mu cinilo daleko prikladnijim nego da joj se nadjene
dogmatska Iormula da je majka Bogu. Iz njegova ucenja izvucen je zakljucak kako je
rijec o promatranju dvije naravi Krista sto je izazvalo pobune monaha i klerikalaca u
tadasnjem Carigradu.
U ono vrijeme djelovao je u Aleksandriji Ciril koji je zestoko zastupao ideju jedne
naravi (mone fvsis), odnosno jednu utjelovljenu narav Boga Logosa. Snazno se
oslanja na deIiniciju Marije kao Theotokos i nacuvsi da u Carigradu djeluje biskup koji
to porice, od njega zahtijeva da pojasni svoj nauk. Nestorije je uputio prilicno suzdrzan
odgovor, kojim je medutim otpoceo tezak sukob dvojice otaca obiljezivsi time vrhunac
nesuglasica izmedu dviju teoloskih skola.
Nestorije je prvi obavijestio papu Celestina u Rimu o sukobu, ali posiljke stizu i iz
Aleksandrije. Na temelju njih Ivan Kasijan napisat ce svoje djelo u kojem osuduje
Nestorijev nauk.
Prepiska izmedu Cirila i Nestorija time nije minula. Ciril upozorava carigradskog
15
biskupa da uskladi svoj nauk s interesima vjere i ucenjem otaca koji su Mariju
promatrali kao bogorodicu iz koje je rodeno tijelo s kojim se Logos sjedinio. Ali
Nestorije nikako nije zelio prihvatiti da je sama bozanska narav rodena i umrla i
optuzuje Cirila da u potaji siri arijansku herezu. Ovo je Cirila razjarilo te on stade
pripremati obiman materijal protiv Nestorija, koristeci se pritom brojnim povlasticama i
manipulacijama, sto ce se potvrditi godinu kasnije na koncilu u EIezu. U Rimu je 430.
g. odrzana sinoda gdje se trebao donijeti sud o Nestorijevu nauku, i gdje su koristeni
kako Cirilovi materijali tako i Kasijanovo djelo De incarnatione Domini. S obzirom
na okolnost da Nestorije na toj sinodi nije imao nikoga da brani njegov nauk, on je
osuden zato sto u Kristu vidi samo covjeka te time propitkuje njegovo djevicansko
rodenje i njegovu otkupiteljsku moc. Potvrda rimske sinode je bila uglavnom Iormalne
naravi: papa je zatrazio od Nestorija javni opoziv, a Cirilu je povjereno da se pobrine za
provedbu te odluke.
Ciril je nekoliko mjeseci kasnije sazvao sinodu u Aleksandriji gdje je Nestorije
osuden kao krivovjerac, te salje Nestoriju pismo s 12 iskaza koje ovaj ima opovrgnuti.
Antiohijska je skola odbila pokoriti se tim zahtjevima i tada sazvan je 3. ekumenski
koncil u EIezu 431. g. Ovdje je Ciril uvelike prekoracio svoje ovlasti u zastupanju
rimskog pape tako da o nekoj objektivnosti nije moglo biti ni govora. Nestorijev
odgovor na Cirilovo pismo, koje je glasanjem biskupa podrzano kao uskladeno s
nicejskim odlukama, proglasen je blasIemijom, a on dobiva nadimak novi Juda.
Ubrzo je izglasana osuda koja izopcuje Nestorija sto je izazvalo nesuglasice u
njegovih sljedbenika, tako da je carev predstavnik proglasio odluke sabora
nezakonitima. Ali nekoliko dana kasnije sazvan je novi sastanak i s papinskim je
legatima iz Rima stigla osuda Nestorija cime su zapoceli neredi, pa cak i Iizicki
obracuni. Protiv ove odluke nista se nije moglo uciniti iako je Ivan iz Antiohije sazvao
protukoncil. Nestorije je prognan najprije u Arabiju a potom u Egipatsku pustinju, a
Ciril je, da bi se dodvorio onima koji su ga podrzali, njima uputio bogate poklone sto je
Nestorije nazvao mitom.
Nakon toga pocelo je spaljivanje Nestorijevih spisa, tako da su uglavnom sacuvana
djela koja je zapisao nakon progonstva. Ali niti njegov progon nije sasvim smirio
uzavrele strasti izmedu dviju skola. Antiohijski oci i teolozi odupirali su se prihvatiti
osudu Nestorija, dok s druge strane Ciril nije htio ukinuti 12 anatemizama koje su
Nestorijeve pristalice trebale poreci. Tek dvije godine kasnije zahvaljujuci Teodoretu
iz Kira Ciril ce prihvatiti kristolosku Iormulaciju antiohijskih biskupa, kada mu je
Teodoret objasnio da se u njegovih 12 iskaza krije opasnost mijesanja dviju naravi.
Time je postignut kakav-takav mir izmedu zapadne i istocne teologije u koju svrhu je
deIinirana i zajednicka dogma na 4. opcem saboru u Kalcedonu 451. g. (da su u Kristu
dvije medusobno neodijeljene naravi koje su povezane uz jednoj osobi). Ipak, sukobi
izmedu tih dviju skola bili su samo uvod u veliku shizmu koja se odigrala sest stoljeca
kasnije.
Uz Nestorija ostala je jedna mala skupina od petnaestak biskupa koji nisu zeljeli
prihvatiti ujedinjenje s Cirilom, sto ih je skupo kostalo jer ih je car Teodozije II izopcio
i protjerao. Unatoc tome nestorijanstvo nastavlja svoje djelovanje u sjeni te postoji i do
dana danasnjeg, a njihov je nauk po svojoj vokaciji najblizi gnosticizmu. Nestorijanci
16
vjeruju da je Isus covjek koji je uspio nadmasiti sve slabosti s kojima je na svom putu
do Boga suocen ljudski rod.
Upravo zahvaljujuci nestorijanskim svecenicima i propovjednicima sacuvano je
jedno od najzanimljivijih gnostickih evandelja: Evandelfe mira Isusa Krista. S obzirom
na sve prepreke koje su imali u cuvanju ne samo svoje imovine vec i svojih zivota, jer
su neprestano progonjeni s raznih strana, zaista se moze smatrati cudom da je ovo
evandelje sacuvano na izvornom aramejskom jeziku. Ono se i danas nalazi u
vatikanskoj biblioteci.
Skinuto sa:
http://www.geocities.com/morenius93/velikignostickiucitelji.html