Miroslav Krleza - Simfonije

1
Miroslav Krlea: Simfonije

Miroslav Krlea
Simfonije
(izbor)
2
SADRAJ
PAN __________________________________ 3
PODNEVNA SIMFONIJA_________________ 21
ULICA U JESENJE JUTRO _______________ 35
3
PAN
Modro jesenje popodne. Gora i vinogradi pjevaju tihu pjesmu snivanja:
Sve je modri psalam jesenje tiine.
Sjaju na suncu kupole arkada.
U vrbinju sivom srebrna voda sveano vijuga
i plee u ognju, grimizu i svili
ko plamena jesenja duga.
Na Gradu sniju kule. Palae, terase, rue.
Mili su, topli obrisi Grada,
pijani boja, sunca i juga.
Sve je modri psalam jesenje tiine.
Groe u vinogradu dozrijeva:
Ko orgulje blagdanje tiho zuji zlatna pela.
Zrele se metvice truse, vlati trave se njiu,
medena vimena naa sunani traci siu.
Rajska tiina.
Gore arena svijetla bogate jesenje boli,
bolesno tihi se akord ko biser na svilu proli.
Kanu ko s kljuna arobne ptice.
Tiho, sveano tiho zvone nebeske ice.
Akordi nebeskih ica:
Kraljevsko popodne s crvenim granjem pjeva
zlatnu jesenju pjesmu.
Ko fazanka sveta, svilorepo boansko ptie,
treperi sunana pjesma,
u velianstvenoj glazbi traka, cvijea, azura, srebrnog
tkiva.
U sjeni fantastnog okota tuguje Pan. Ispija ga bolesna enja za
pjenuavim morem, prebire pjesmu enje na siringi:
Thalatta! Thalatta!
Ljiljani se njiu,
katarakti srebra niz hridinu zvone.
I imela kaplje i uljici cvatu
i valovi miriu.
Orlovi u modrom Nitavilu rone.
Nad puinom krue galebova jata,
thalatta! Thalatta!
4
Traci se sunani prepleu s vinovom lozom, pa Ga miluju:
Kasna je jesen. Vinjage gore na cjelovu ognja
ko crveni atlas na vatri kamina.
Danje se paune suna:
na krilu mu blistaju boje
uto protkanih snova, crvenog vina.
I cvijee svojim mirisom opija Pana:
Sunanica sniva ognjeni cjelov
posljednjeg, utog vjenanog dana.
U nebeskom modrom ulju
eterski plivaju snovi.
Zemaljska kugla je sva
u arenom vezivu tkana.
Pan samilosno gladi sunane trake i mirie uveli suncokret. Talas ga
enje boleive zanosi na more. Siringa plae:
Thalatta! Thalatta!
O, ondje pepeljasto otoje se mavi
i empresi plau ko martiri plavi.
A puina sjajna ko kraljica sniva
u tkanini inja, u boji oliva.
Potrapana vrutkom plamenoga zlata,
thalatta! Thalatta!
Zlatni umirui list padne u kovravu kosu Pana, pjevajui:
O, prozirna sjajna neponjatna Tajna.
Ispija me jesen u mirisu transa,
sve je, sve je sunana nijansa.
Pan tuno promatra crveni list. Siringa zvoni:
I ja treptim kao bojom protkan list!
U dui mi modri san morski uskrsnu
i sijaset boja u vatromet prsnu:
dugobojnih lai,
kristalnih palata,
thalatta! Thalatta!
Azur se lije po Panu:
Sveta crvena glazba,
tiha modra nizina.
Nad oranicama
sjaj jesenjeg tkanja.
Kasna umire jesen,
prozirna nebeska sanja.
Modra ravan svija se u raskonom plesu u oima Pana:
Obrisi barunastih uma,
tornjeva crvene kape
i uti snopovi sunca,
5
sve se je splelo u san!
O, modri, sunani, sveti,
tihi jesenji dan!
Pan se kupa u azuru i gleda ples ravnice u bojama. Siringa plae za
morem:
Thalatta! Thalatta!
Crveni jedrenjak na talasu plee
po skorupu modrom, arabeske ara.
Na lepezi boja, violetnih para
koljkom mojih snova,
ko korabljom od zlata,
lete,
lete,
tri,
tri pjenuava hata.
Thalatta! Thalatta!
Boje pjevaju toplo, enski:
O, blijedi, blijedi Pane,
padni u nau Svilu,
u sjajne nae Tajne
mirisa, svijetla, mira.
Ljepota blagdanja naa
zar ti duu ne dira?
Tonovi boja kapaju u ake crvenog cvijea. Cvijee bruji:
Vrati se k nama, vrati,
bijelo nesretno dijete!
Misli morem ti lete
a zemlja je topla, sveta i dobra Mati.
Vrati se k nama, vrati!
I zefir mu se zapleo u kovravu kosu:
Kud luta vodama modrim,
igraj lagane igre, smij se i poj!
Jesen je pijanih snova arobni boj!
I sunani traci i cvijee, azur, crveno lie i zefir, i groe i tonovi boja,
sve pjeva:
Svi smo mi modri sunani San,
zato, o, tuguje, preblijedi Pan?
Ta cvjetna i obojadisana molitva, taj ples jesenji uspavljuje Pana. Siringa
se smije:
Svijetla gigantska jesen,
eno, predobra mati!
Mlazovi mirisa tvojih u moju padaju krv
ko vatrene zvijezde u more.
Oganj u meni vrije,
6
pjesme u meni gore.
Svijetla gigantska Jesen,
eno, predobra mati!
Raspu se tihi alosno bolesni tonovi. Procesija se bijela penje drvoredom
kestenova do crkve na brdu. Seljanke, ministranti, sveenici u bogatim
svilenim ornatima, polivenima suncem, zvona i tamjan. Sve pjeva:
Kyrie, eleison! Christe, eleison...
Melodija procesije dira Pana; siringa je umukla. Procesija:
Na tropski oganj kristala
sunana pala je svila.
Bijela katolika vela,
tkivo mrtvakog tila,
sve umi umom sablasnim,
umom precrnih krila.
Sve plee bojom sveanom,
uto, modro i lila.
Sve je sveta melodija,
misterij nevidljivih sila.
Pan promatra rimsku procesiju, pa kad je ona ve poela da ulazi u
crkvu, to se bijeli na humu meu stoljetnim slavjanskim lipama, Pan,
kozonog, vitak, odskakue radoznalo za povorkom to je nestala u
sjenama kestenova. Na putu nae crnu knjigu. Molitvenik. Pan lista
molitvenikom:
Kakva to bije alost iz crnih nesretnih strofa,
silna i tajna, uasna, mutna?
Kakav to bije strah iz ovih bolesnih snova,
koje li udne snage - mrtvoga slova!
Po molitveniku se preliju zelene sjene kestenovog lia. Pan zanesen
sjenama zaboravlja knjigu u ruci, zaljubljeno promatrajui ples mekanih
zelenkastih sjena na utoj hartiji:
O, sveti jesenji ples ljubiastih sjena!
Briljantno tkivo sunca u plavim bojama duge,
vatromet zelenih traka,
o, nema u vama tuge,
o, nema straha, ni bola, ni mraka!
Kubeta kristalna, modra,
srebro peraja delfina,
dragulji blistavih ljuska,
more svetih oblika,
kapi nebeskog vina,
cvjetovi inja,
mirisne latice rua,
koralji,
rogovi ovnujski bijeli,
dim pobone rtve,
vorovi svijetlih niti
7
viju se, prskaju, lete,
i sve se, sve se plete
na lepezi lahora tihog
to se ko dobri titan, na modroj tratini neba,
gruda crvenim snijegom
pijanog oblaja!
Sjene se penju sa hartije i cjeluju Pana, pjevajui:
Usne ti gore ko slatke junjake trenje,
sunca su ognjenog pjane,
cjeluni nas, dobri Pane!
Pan cjeluje sjene i baca molitvenik u travu. Zaueno gleda u crkvu iz
koje se uju orgulje i pobona pjesma vjernika. Pan:
To udni su akordi!
Izbija magino svijetlo
iz ovih ognjenih oi,
alost se nijema toi
blijedih bolesnih ljudi,
i zvono tuno zvoni.
to ove ljude goni?
Radoznalo se progura kroz gomilu na portalu u crkvu. Nevidljiv je.
Blagoslov. Pompa. Orgulje. Tamjan. Sveenik pri oltaru pjeva:
Tantum ergo Sacramentum
Veneremur cernui;
Et antiquum documentum
Novo cedat ritui;
Prestet fides supplementum
Sensuum defectui.
1
Pan se sjea Rima:
U vatrama mi zjena kozmosi se rue
i kliku mase pijanih tirana.
O, himne sunanih orgija,
o, snovi boga Pana,
to vas sada tune, crne pjesme gue.
U moru sam onda zvjezdanom plivao,
pijane mjesene prie i zelene stihove snivao.
Robovi pogasili su svijetla -

1
Autor sv. Toma Akvinski, skolastiki filozof i teolog (oko 1225-1274).
Prijevod isusovca Milana Pavelia, "Crkveni himni u hrvatskom Prijevodu" Zagreb 1936.
Divnoj dakle tajni ovoj
Klanjamo se smjerno mi.
Stari Zakon rtvi novoj
Nek se sada ukloni.
Vjera dui ovjekovoj
Nek spoznanje dopuni.
8
zavitlavi globom u crven novi ples,
u ples vatre, robinja i krvi,
u ples to pada, leti, preporaa i mrvi,
u ples bogova mrtvih,
na Olimpu kad plesao sam prvi.
A gdje su one plave antikne noi?
Svileni su vjetrovi harfama zvonili
i orlovi bijeli zvijezde gonili.
O, gdje su one plave antikne noi?
Akordi sunca kroz kristale:
Po ploama ahata
ko ptie od zlata
prelijeemo mi,
isti, divni sni!
Svijea drhtne na oltaru:
Gle,
mramorni sveci
u nijemu dijalogu
smjekaju se gostu
pjanu, kozonogu!
Ispaeni svetac na oltarskoj crnoj slici:
O, to je Svijetlo presvete ekstaze
kad osjeam snagu da raskinem Spone.
Meni zemlja nije
igra arenih fantoma.
Ja osjeam prezir za tragiku gnoma,
svijetlo to je boje. Zvona, zvona - zvone.
Grenik mramorni na nadgrobnom kamenu, u bareljefu:
Krvavih prstiju cjelujem svilenu hostiju,
a dua mi je pusta mramorna vila
iz koje je bijeli profet, plamenih krila,
izagnao masu grenih, pijanih gostiju.
Orgulje bruje; silni, sveani akordi:
U snopovima iskri, u bijesnoj vatri ognjenih koluta,
gdje oluja pada sunanih orlova,
Giganti stoje na modrom oblaju
i grme tajne svih zvjezdanih snova.
Munje tutnje Svetoga Dana Gnjeva.
Oluja gdje pada sunanih orlova,
kerubi se rue,
u plamu vulkana i ognjenih stubova,
ocean gudi svih presvetih zvijezda
i bujice klokou astralne.
Kovitlaju se vrpce mlijenih cesta,
zrak je pijan para raznobojnih planeta.
9
Sva gomila jata nebeskih kresova
preognjena prska, izgara i lijeta.
O, sipaju se tajne svih nebeskih snova,
igraju oblici serafskih stubova
i svijetlo se boje ko plima razlijeva,
gromovi tutnje Crnoga Dana Gnjeva.
Tuna pjesma grenika u crkvi u koru:
Svi mi, o, svi mi, u luakom ritmu
i grijehu i smijehu hirovitu, laku,
pleemo stalno u mrtvaku raku.
I ekamo Svjetlost, Bijeloga Boga,
ekamo svetu nebesku traku
to e nam sjajna pasti u ivot,
u luaki ples Sablasti u mraku.
Silni akordi orgulja grme:
Crvene duge teku, ognjene pale plamte, pleu zvijezde,
ko zapad sunca jee aneoske trube.
Sverazorne se plime sa zvijezdama ljube,
ko zapad sunca jee aneoske trube.
Crvene duge teku
i sve se slijeva u nebesku plamenu svijetlu svetu rijeku.
Padaju sunca,
gromovi tutnje,
razdire se nebo.
Rue se crni kamenolomi, gore
ume. Hui, munjine pjano, more,
biju se crni, pakleni legioni,
a zvono neba narie: na gnjevni poar zvoni
i zvue silne aneoske pjesme.
U talasu korova
Arhanel najvei pjeva
u znamenu Dana Gnjeva.
Sijeva
grozni neponjatni Jehova!
Grenici u crkvi oajno:
O, zato nas golema tajna mrvi,
o, zato se davimo u roenoj krvi?
O, zato vrije ivot u nama,
o, tko nam te napjeve krvnike svira,
gdje je nebesko ostrvo mira?
Pan gleda gomilu pobonih vjernika to u crkvi klei, promatra palucanje
svijea i modre snove tamjana i slua grozne napjeve orgulja. Pan naivno:
Te ljude ispija bolesni Eros,
udna ih bolesna svjetlost tali,
ti su ljudi pali! Od straha su pali!
U crnom tom domu,
10
na cvjetnoj cesti,
ropski se klanjaju u svakoj gesti.
Njih biju neke demonske pesti,
njih gazi silna despotska noga,
a ljudi, jadni, ekaju Boga.
Grenici oajno u koru:
Svi mi, o, svi mi, u luakom ritmu,
i smijehu i grijehu hirovitu, laku,
pleemo ravno u mrtvaku raku.
Mi ekamo Svjetlost, Bijeloga Boga,
ekamo svetu nebesku traku
to e nam sjajna pasti u mraku.
O, tko nam te napjeve krvnike svira,
gdje je nebesko ostrvo mira?
Pan radosno:
Gdje je nebesko ostrvo mira?
Zar vani Boanstvo Forme ne svira?
Kubeta oblanih sunani tornjevi,
svijetli, prozirni idejni tonovi.
U pletivu azurnog tkiva
bolesna lica dira
jesenja lepeza mira.
Asket na oltarnoj slici zadimljenoj votanicama, fanatino:
O, kad bi ti, Boe, znao kako sam grean u dui,
s prstiju mi kapa mlaz tople nevine krvi.
O, kad bi ti, Boe, znao kako me Savjest mrvi,
spalio bi me ognjem da Zeleni Grijeh me ugui.
Bije se sa Zelenim Grijehom, a Grijeh ga na zapovijed Gospodnju kao
zmija davi. Opleo mu se oko tijela i pjeva mu Grijeh zmijski:
Daj da ti s krvavog oka skinem luaku mrenu,
da se prospu svijetla, linije i boje.
Sotonu da uje gdje divnu pjesmu poje,
na crvenom ognju gdje cjeliva enu.
Daj da ti s krvavog oka skinem luaku mrenu.
Asket u uasnoj samrtnoj borbi sputan:
O, kad bih mogao nokte da zakopam u tvoje meso,
da te zaguim,
pa kad bi, zelena zmijo, bila preda mnom mrtva,
votana, blijeda,
a ptica smrti s pandama od ognja, oima od leda,
o, kad pjevala bi u krvavoj mi dui,
mogao bih onda da meso u pakao sruim.
11
Bolesna hipnoza te borbe razlijeva se sa slike po ljudskim duama. Oajni
refren:
Svi mi, o, svi mi, u luakom ritmu,
i smijehu i grijehu hirovitu, laku,
pleemo ravno u mrtvaku raku.
Mlaz se sunca probio kroz kristale i oblak od tamjana i pao Panu na
glavu. Pan veselo cjeliva sunanu traku:
O, velika, gigantska eno,
jesen, predobra mati!
Ko bijela sunana traka
probija moje kristale
i oni se pijani pale
u sjajnome luku duge.
Jesen, predobra mati,
ljudstvo uasno pati
i tone u bezdanu tuge.
O, prospi boanske duge
da se ko udesni most
napnu na zavjesju neba:
da zgasnu Sablasti crne
to sunano svijetlo trne.
Sunanoga pjevaa Pana privue crvena boja slavjanske nonje jedne
seljanice; on pristupi k njoj, pa joj zapjeva:
Oko nas sve je modro. Ko prozirne ideje
propileji sniju i empresi na alu.
A slijepi rapsodi pjevaju o zvijezdi,
mrtvoj modroj zvijezdi na mirisnom valu.
Arinoe mala,
mi mladi smo Heleni!
Daj da bakren pijem mirluh tvoje kose,
da dlanove ti grizem,
da te otmem Bogu,
ko kentauri kad vjetra robinjice nose.
Gle!
Trirema jedna ko bijeli pauk pue
i krakove svoje u skrletu kupa
i po srebru sipa dijamantne rue.
Arinoe,
doi,
to su Argonauti,
za beskrajnom tajnom eznu oceana
i plivaju u boji crvenoga dana.
Arinoe mala!
Sveti Pan te zove
u modru Heladu,
u svjetove nove!
Arinoe plava,
ve ti gore oi!
12
Seljanica osjea crvene zdrave porive, stidi se u protuslovlju molitve i
moli se Bogu:
Ja sam dijete Boga,
molitve i neba.
avo mi se smije,
sin grijeha i noi,
i crvene snove
u duu mi toi.
O, da mi je s lijerom
u Bijelu Smrt poi.
Pan alosno:
Arinoe mala,
mi mladi smo Heleni!
Sveti Pan te zove
u svjetove nove,
Arinoe,
doi!
To bolesna su djeca!
Tih blijedih nesretnih ena
koljeno drhtavo kleca,
na pogledu kamenog sveca.
Pan ode do slike crne Bogomajke, optoene zlatom i polivene krvlju
kandila. Tuno:
Usne nam plamte ko mirisne junjake trenje,
mlazovi mirisa toplih u moju padaju krv,
ko trule jabuke ova lica rastae crv.
Istonim alosnim licem pleu krvave sjene,
o, zato noevi blistaju u srcu te Mlade ene?
Dugo miluje Bogorodicu pogledom. Onda zajei siringa. Pan junjaki
plee:
Ja ludujem, pjevam i pleem u Crvenoj Srei,
u divnom jesenjem snu.
Nadivot igra, pale se vatre, kapaju udesa,
velike srebrne munje smijeha
paraju crna nebesa,
siringa moja cvijee akorda prospe,
smij se, sunano smij se,
Crna udotvorna Gospe!
Bogomati gleda ga mrtvo. Crni se akordi orgulja prospu s kora, poput
kamenja, na glavu Pana:
Sunce oajno vie, uasno, grozno sijeva,
gromovi i munje Crnoga Dana Gnjeva,
spalit e tebe fosforne paklene pare,
kozonogo olimpijsko jare,
spalit e tebe fosforne paklene pare!
13
U ciklonu ognja i plamenih bura,
u mrtvakom plesu sablasnih kostura,
snovienja strana ispit e ti duu,
a avolske pande sapet e ti guu!
Potoci sablasnih tonova grme oko Pana:
Pantere ree,
urlaju zmajevi,
a bolesna se avet sladostrasno ceri.
Crne make u fosforu pleu,
ognjen kaos lai, krvi, zvijeri.
O, gledaj gdje iak pred licem Gospodnjim treperi!
A Gospod stoji divan,
zvjezdani, gordi, nebotini Div!
Zvone himne serafa u svenebeskoj sferi,
padni, padni, Pane! Grean si i kriv!
Pan se smije:
Da padnem, pred bogom da padnem,
zar i ja nisam bog?
Svijetlo, prejasno vidim:
Ja sjajim kao sunce,
ko vatromet prtim,
junjaki se smijem,
sveano sam iv,
a iv sam da ivim,
a ne da budem kriv.
Skoio je elastino na kor, na orgulje i zasvirao svoj olimpijski
protunapjev. Tonovi se njegove siringe isprepleu s tonovima orgulja.
Siringa se smije:
Ja se bogu smijem,
s maglama se bijem,
modrorepe ptice
svih sunanih vedrina
dlanovima toplim
milujem i grijem.
Iz kalea sunanog
gorui vrutak pijem,
sa smijekom na usni,
igraju se bijem!
Orgulje zaliju smijeh siringe crnom bojom:
Tutanj groma grmi,
pale te lavom,
mrve te nogom,
ne igraj se, radosni Pane,
sa demonski mistinim Bogom!
Vihori crnih snovienja laju,
svih besanih noi alosti se viju,
14
u ludom ciklonu sve vjetice cvile.
Zvijezde, nariui, padaju,
stada kurjaka urlaju,
lome se Crne Sile,
sablasni vranci tutnje,
tamna je srdba silnoga Boga,
ludi je orkan boanske ljutnje.
Siringa nadbija crne goleme tonove orgulja:
Ko crne munjevne zmije pijete moje modre eterske ekstaze,
al ja ti se ne dam, sviralo mrana,
zaludu me tvoji akordi ko olovna stopala gaze.
Ptica crnog straha ne moe da kljuje
sunanu mi duu.
Zublja mojih vatra
nadsvjetljuje i trne
pjesme vae tune,
oblaine crne!
Lomljava ognjenih legija vi ste,
a misli su moje zvjezdane i iste.
Vatrenom hipnozom
ognjenom vas krote,
opijaju vinom
i kite mirisnom lozom.
Orgulje:
Uzalud, uzalud, Pane,
Tvoj je premalen rog!
Ti nadbiti nikoga ne e,
smrvit e te nevidljivi, mrani,
krvavi Bog.
Ugasnuti svijetla Tvoga e dana,
potopiti boje Tvojih se duga
i crna e oajna tuga
jecat na grobu Pana
silne e grmjeti trube Sudnjega Dana!
Uzalud kupelji svijetle
tvoje sunane svijesti,
15
smrvit e ti elo
nevidljive pesti.
Siringa tiho, u sumnji:
U toj crnoj pjesmi
bola i magle i Boga
zavjese pasti ne e!
I ne u znati
koja to gazi me noga,
i ne u znati
ija to uasna kletva
nad glavama ljudskim lijee.
Nastala je sablasna tiina u crkvi. Orgulje glasnije:
O, gledaj, Svjetlost pred Gospodom se pali,
a Gospod stoji divan,
zvjezdani, gordi, nebotini Div!
Zvone himne serafa u svenebeskoj sferi,
padni, padni, Pane, grean si i kriv!
Orgulje su zanijemjele. Svi su ljudi pali pred Svetootajstvom Sakramenta.
Zvona, blijesak zlata, ornati, tamjan - svi u koru:
Blistav, svetaki svean nebeske pjesme je ritam.
Pui se tamjan, crveni ministranti
blagdanje pjevaju pjesme - Svet, Svet, Svet -
svijetle pjevaju s njima serafske mirijade.
Silni se zavoji tamjana pue, miriu, kade,
pao pred svijetlom je bijelim itavi Svijet:
i ene, i djeca, i sveci i crveni ministranti.
Sjaju im zvijezde u kosi ko svijetli dijamanti,
blistav, svetaki svean nebeske pjesme je ritam.
Pan je, kad su orgulje utihnule, prestao da pjeva. Radoznalo gleda hostiju
u dimu tamjana:
Tuno je, tuno Gospodnje Lice!
Mlazi Mu krv crna po votanom elu.
O, to je Mrtvac Blijedi na raspelu,
a aneli i ljudi, svi su pali nice,
tuno je, tuno Gospodnje Lice!
Tragino sjetan te nebeske pjesme je ritam.
Mrtvac uti.
A ja Boga pitam.
A Mrtvac uti.
Iz oka Mu sukljaju pare.
I vidim, prejasno vidim,
i nad Njim misterij je plesa
to ga uokrug pleu crveni planeti.
16
I u bojem oku alosna suza svijeti,
i On je raspeta rtva nevidljiva Bijesa
i tuno gleda bijedne mramorne oltare.
Nebeska melodija u orguljama, sveano:
Korovi bijele divne nebeske djece
u svijetlom pleu plesu u svijetlo Uskrsnue!
Crveni puls para blagdanje vrije, zvono na poar tue.
Boja stopa ko ognjeni stup gazi
po nebu danas, sutra kao jue.
Nad orkanom zvjezdanih oluja
pjevamo svi Aleluja,
mirisni Aleluja!
Pan se opet snaao.
Siringe se glas bije sa tonovima orgulja:
Oni eznu za Bogom.
O udnom Bogu snivaju.
O, te ga oajne ene u polusnu ljube.
Taj Bog govori s njima na goleme metalne trube,
te se tamjanske rtve u plavim spiralama pue,
to su bolesne due.
Ne pjeva li vani Jesen?
Ne igraju li Boje?
Ne smije li se Nebo?
Pjesma jeseni zazvonila je kroz Panovu siringu crkvom i melodijom
orgulja:
Vrci jablanova plamte danas
i sve stvari sjaju vatrom svetokruga.
Sunce sipa boje svih nebeskih duga,
a svjetlost mirie ko uti ananas.
Boje igraju kaosom votanica i tamjana i molitve:
Rubovi su gora poliveni svijetlom nebeskog napitka,
crveno drvee ples je arabeska,
a atlasna traka u zlatu blijeska,
prozirna i sjajna, blistava i vitka.
Smijeh jesenjeg neba prelijeva se blijedomodrim naslikanim zvjezdanim
svodom crkve:
Po pljesnivom sivom svodu blijedog akvamarina
Sunce se pui ko mot i klokot mlada vina,
a zvijezde ko ljuske se ljute sa crvenih visina.
Sunce, sveto Sunce - lije svjetlost na nas,
jesen mirna, plava, vjena kao danas,
a svjetlost tee ko zlatni ananas.
17
Pjesma jeseni, ples boja i smijeh neba liju se u due vjernika, eterina
melodija orgulja klokoe kao potok:
Oblici su nebeski prozirni i svijetli
i dru kopna, zemlje, ko koralji na plimi.
Na globu se Bezdan crveno bukte dimi
u sjeni Neba, svijetla Vjenost bruja,
Aleluja, Aleluja!
Siringa nadbija glas orgulja:
O, svijetlo jesenje Nebo, Magije Boja i Svijetla!
Ta vani luduje dan, nevien, sveano divan:
sveto zlatno popodne tee mu s mirisne usne.
Ja u vam pjevati pjesmu,
i savjest e Vaa da usne,
ko zaborav na strave ove gnusne
to se kao mora u hladnoj crkvi zgusne.
Sunce zvoni:
Pjevaj, o, pjevaj uspavanku toplu
bolesnoj tunoj djeci.
O, kako ih gnjevnim pogledom pre
mramorni greni Sveci.
Da je sunana jesen vani,
to ovim ljudima reci!
Pan:
Sunce je zlatna lopta na dlanu Apolona Feba,
nije li jesenja pjesma topla ko odraz jesenjeg neba,
zar vam jastucem prsta us'jano elo ne dira,
nisu li usne njene Mir, mir modrog ostrva Mira?
Svirala ova nad glavom o bolesnim tlapnjama svira.
Pjesma je Pana zapalila crvena srca ljudska. U mladiima gore svijetle
erotine sanjarije. Ispijaju zdrave bijele djevojke ognjenim pogledima.
Mladii u koru:
Kolju noevi boji
srce crveno mlado,
o, gdje si, sunana Lado?
Krv topla pui se, tee,
gnjev boji pee,
boli,
o, zato se ovdje moli?
Miriu u nama panjaci i ljeto,
gromovi i kie, oblaci i sunce,
livade i ume pune sjena.
Dobre nae ume,
jagode i granje,
nae modre, iste, svijetle umske sanje.
I krma mala u seocu na brijegu,
18
rascvali ljivici i modri vidici,
pjesme tihog vjetra na bakrenoj ici.
Livade i jagnjad, i oblaci plavi.
A ovdje nas Ruka Crne Tajne davi.
I ta strana crvena sparina
i zeleni prozor to mrtvaki svijeti,
a vani bijelo jato golubova leti,
oblaci nad gorom raskono se zlate,
svijetla kia snova kapa sa nebesi,
gdje si, Lado, gdje si?
Djevojke u koru kao jeka:
To jesenja je pjesma preplodnih ravnica,
i crveni ar ve bije nam iz lica.
Pjesme su nam svete, zlatoklase, iste,
pjesme kolovoza, pjesme etelica,
i biserje zvonko s kljuna prepelica.
Kestenova kronje kraj pranoga puta
i ravnica plava to sveano uti;
tople modre noi, zvijezde, sijeno, rosa,
smijemo se: djeca, radosna i bosa.
Pjevajte nam pjesmu ljubavi i boli,
o, zato se ovdje ne ljubi, ne smije,
o, zato se ovdje narie i moli?
Orgulje jo pjevaju nebesku pjesmu, ali ljudi u kaosu jesenjih snova vie
je ne razabiru jasno.
Orgulje:
Okupane u svijetlu, preporoene, blijede,
cjeliva nas tunog ivota finale.
Mi smo sretne zvijezde
u Krilo Boga pale.
Mi osjeamo Uskrs svih zemaljskih snova,
mi gledamo Izvor gdje vjeno novi struja,
Aleluja, Aleluja!
Raspojasana se pjesma Pana prelije preko nebeskih melodija:
Ve kljua krv
i dru ilice mirisnoga Tijela.
Lepraju jesenja vela,
prozirna, blistava, bijela,
o, sveta je divna igra
svjetlosti, polusjena,
kad nas cjeluje Jesen,
dobra bogata ena.
Popodne prska,
svijetli,
smije se,
gori.
19
Novoroene zvijezde
u modroj boji svijete,
jesenja plima voa,
mirisa,
groa,
legije sunanog ognja,
bogova,
tornjeva,
snova.
Juno arenilo ari,
blistave ptice lete,
zvone zvuci pjesme,
jesenje, raskone, svete.
Doletio je jedan svijetli oblak nad crkvu i ona je sinula u maginom
osvjetljenju.
Oblak pjeva:
Nosim blistavi sunani obru jesenjeg dana
da okrunim Sjenu radosnog Boga Pana:
ivot je jesenja radost, a nije gnojna rana!
Ljudi obasjani magijom olimpijskog oblaka, radoznali, razlili se poput
poplave iz crkve. Orgulje oajno nariu za bjeguncima:
O, udna to je pjesma, svemirni razorni talas,
ugasla je svilna boanska bijela toga.
Podavili se psalmi. Hostije su blijede.
Smiluj se, Boe, na nas,
o, to sunani Pan je, u bijeloj ekstazi danas,
natpjevao krvavu pjesmu Boga.
Ovaj je svijetli oblak prsnuo u bijele slike. Ljudi zaneseni udom kliku.
Tee medovina iz oblaka kao iz pukle mjeine, a ljudi piju medovinu
rukama. Pri ih sunce i pjeva:
Vrcaju moji sunani maevi
u jesenjim modrim velima.
Pleu ljudi po selima,
divlje, pijano, golo,
svetako jesenje kolo.
Bube u medu plivaju,
na krilima nose duge
i jesenje snove snivaju.
Uskrsnuo je proljetni miris lipa. Pri poput zlatne praine:
Miris nam je fina jesenja glazba
Iz modrih azurnih tkanina
pri modra tiina...
U Bogosjaju jesenjeg sna,
u sjeni kraljevske kronje,
smiju se crveno-bijele,
slavne slavjanske nonje.
20
Vino se ribizno toi,
med se slatki lije,
dobri se Narodni Bog
pijanoj djeci smije.
"Nek se ije, nek se pije,
Hoja, Lero, Dolerije!"
Sunce, oblaci, drvee, crkva, voe, cvijee, pjesme, sve se cjeluje, kovitla
i plee. Ljudi, nasmijani, opijeni, sretni, pjevaju. Jee gajde, smiju se
dude:
Modrobijeli akordi tople jesenje pjesme
igraju, trepere, na svilenoj crvenoj vrvci,
na kojoj sunce plee, u toploj ognjenoj krvci.
Crveni ilimi boja, neba plameni plavi,
sunce, jesenje, zlatno,
pijano Kolo Te slavi.
Kolo luduje, igra, vije se, titra, a izmeu bujice tonova, duda i gajda smije
se siringa nagoga Pana koji vodi to areno Kolo:
Igra Kolo, igra Kolo, na sunani dan,
u tom Kolu, u tom Kolu,
igra vjeni Pan.
Akordi nebeskih ica:
Kraljevsko popodne s crvenim granjem pjeva
zlatnu jesenju pjesmu.
Ko fazanka sveta, svilorepo boansko ptie,
treperi sunana pjesma,
u velianstvenoj glazbi traka,
cvijea, azura i srebrnog tkiva.
Mirie groe, pucaju jesenje prangije, toi se vino, mekeu gajde, kolo
na brdu pod lipom smije se i pjeva.
Kao jeka zvone akordi:
Igra Kolo, igra Kolo, na sunani dan...
("Pan", Naklada pieva, Zagreb 1917.)
21
PODNEVNA SIMFONIJA
Podne. Vatreni akordi svijetle glazbe sunanog podneva. Mlazovi usijanih
zraka zvone:
Ko skrletni oganj plee nam u sjaju ritam Velepjesni!
Palimo nebosklon, metal rijeka, plavu svilu uma
i sjajnu nizinu to bronana sniva
u blijedome velu podnevnoga tkiva.
Mi plivamo plimom bogorodnog sunca,
mi pijemo plavu melodiju gora,
mi, pjena talasja sunanoga mora.
Crveni val svjetlosti u aru usijanih boja:
Oblaje u nama s pjanim vjetrom plee,
svemirom se pjesma razlijeva od Sree.
Podne kao metulj vatreni prelijee.
Sunce, ivot, vodoskok i cvijee!
O, sve ivi. Sve vjeno je. Sve plee
i nita ne umire,
ni plave sjene sa cintora to gvire,
ni blijedi dim to vije se nad kue:
sve vjeni Rasap! I vjeno Uskrsnue!
Mlazovi sunanih zraka u koru:
O, osjea se ivot nevidljivih Stvari
i svetinje Smrti i Kozmos to se pari.
Atomi se biju ko titani u Mitu.
Osjea se rasko u zlatoklasu itu
i pijani pir srebra prolivenih voda
i podnevna Vjenost sunanoga svoda.
Vatreni gigantski akordi:
Ko skrletni oganj plee nam u sjaju ritam Velepjesni!
Palimo nebosklon, metal rijeka, plavu svilu uma
i sjajnu nizinu to bronana sniva
u blijedome velu podnevnoga tkiva.
Mi plivamo plimom bogorodnog sunca,
mi pijemo plavu melodiju gora,
mi, pjena talasja sunanoga mora.
Siuni plavi zvoni na cvjetnoj livadi zvoni podnevnu molitvu tiho,
tihano:
Sveta plava Tiina!
Ko tiha uskrsna pjesma
sjajna je vatra Sunca,
22
spokojna i ista.
Za mnom gori rosa,
izgara i blista,
a svilnog pauneta ljubav,
o, toli je pusta!
Ispij, Sunce,
moj soni Kale plavi
na vatrena usta.
Poput crvenih koralja prospe se veseli cvrkut vrabaca to igraju u
kronjama rascvalih kestenova:
Bijeli oblaci plove,
riu istone snove.
Po plavoj azurnoj ploi
med se sunani toi.
Sanjarije zlatne nove
podnevnim nebom se love.
Jato bijelih golubova umi krilima:
Palo je sunce na promenadu
kao vatrena pelud,
ko velika svijetla aneoska kreljut
raskrililo se po gradu.
Obrisi sunanoga grada pjevaju:
Vitki zvonici i kubeta sjaju
i zlato gromovoda
i srebro sjajnih razlivenih voda.
O, divno je podne u maju!
Ljudi u perivoju sunaju se:
Sunce nam tee u crvene pore
kroz velo plavog dima.
Ko plamena milozvuna rima
zublje podnevne gore.
Srebrni podnevni lahor prebire na harfi:
Oblaci pleu svoj bijeli podnevni ples!
Za nebeskom zavjesom plavom
boje talambas arenih napjeva sviraju,
a tonovi sjajni alosnu duu diraju.
Oblaci luaki pleu.
Nagi se zgrio div,
na koljena pao i plae
i plava laju pseta na oblane pjevae.
Slijepci okupani gude,
kolo golih ena,
smiju se bijele dude.
23
O, podnevni oblaci isti
na rubu rubinom se rude.
Samotni jablan klie:
O, oblaci!
Oblaci,
oblaci,
bijeli mramorni sretnici,
kud nosi vas strelohitri trk?
S neba ko s ela boanstva
pram pada. Dadevan. Mrk.
O, oblaci,
oblaci,
oblaci!
Krijete l' munju u krilu?
Vijete l' sunanu svilu?
Oblaci!
Pti u brzom veselom letu:
Plivaju bijele lopte podnevnog oblaka.
Svibanj je! Svibanj!
Sjene jablana trepte ko grumen zelen-koralja,
u zlatnoj plimi sunanoga mora.
Pue se ognjita:
rtve bijelih, sreom polivenih vesi.
Bijele lopte mirno plivaju preko nebesi.
Jedna melankolina traka sunca to se boleivo preplela s granjem:
Zelene plohe se gore svijaju enski,
plavo prelijevaju,
gdje su sunane sestrice sinule,
u oblaju dvije su se nijeme sfinge rasplinule
u naruju nagih smijaa.
Svijetlo prska.
Smije se.
Pijano.
Zdravo.
U visu u tkanini plavoj plee crveni avo.
U ralji bijelih angora
to su blistavo zinule,
o, udne se pjesme iz doline vinule,
cjeluju se enski.
Toplo.
Lijeno i plavo
sve se sanje u tren tihi rasplinule.
Podnevni lahor, jablan i zraka sunca:
Oblaci podnevni isti pleu svoj podnevni ples!
O, slava ti, bijeli, vjeni, boanski krijes!
24
Ples oblaka o podne, u svjetlosti sunane harmonije. Veseli bijeli sunani
oblak vie i plee u naruju vjetra:
Leti sveta podnevna pjesan
nad mojom sunanom glavom,
bjelokrilih sanja kor klike u beskraju plavom.
Ja sam ovjenan zdravom podnevnom slavom.
I vidim: o - vidim - bijele zvjezdane staze
do podneva tihog svete harmonije.
Aveti jutra, zelen none agonije
po meni ne plaze!
Ja se borim.
Pleem sa srebrnim vjetrom.
Kliem.
Letim.
O, divlje, visoko!
Trzam se.
Gorim.
O, ja se s avetima Tmine ne borim.
U bijelom podnevu pleem i svijetim,
nad gradom suncem obasjan kao polubog letim.
Kolo prozirnog oblaja u smijehu plee k suncu:
Letimo danas nad poljem ko pjesma
i plave se magle pletu u San.
O, danas je sveti, mirni, tihi dan!
Pramenovi plavih maglica, to dru kao velo nad ravnicom:
ivot je bijela tiha melodija
podnevne glazbe, svijetla,
pjesma cvijea, djece i crvenog pijetla.
Gorostasni dobri pijani oblak penje se pleui po bijelim snjenim
brdima:
O, pijano, divlje kidaju se spone
i luduju na sagu sunanom i jasnom,
a traci veseli, opijeni basnom,
u utoj boji trepere i zvone:
slobodno,
golo,
blistavo,
divlje,
divno,
topi se metal sunca
na naem obliku.
Brao snjena, bijela,
dignite golemu viku!
Sve ivi.
Plee.
Vijuga.
Dre.
25
Treperi.
ivi.
Sve se na suncu svijetlu podnevu divi.
O, ivi! ivi!
Hosana! Veliko Podne!
Hosana!
I ja pleem.
Smijem se,
penjem se,
pijem.
O, ja se boanski smijem
o podne sunanog dana,
Hosana! Hosana!
opor pijanog oblaja, s bijelim mjeinama punim sunanog vina, u
sjajnim kolutima kovitla se niz nebeske oblane stube.
Naga ena u oblaku:
Dojke mi plivaju u sunanom mlijeku
ko kuhano ulje na tijelu nagu!
Crvene rue na vatrenom sagu
i ognjene rijeke teku.
Sunce me pri, a vjetar mije,
vjetar od ptice bri.
O, sunce, sunce podnevno sije,
sunce me vatreno pri.
Cjeluje se s golim oblakom.
Svilokosi oblak u naruju toplog bijelog enskog tijela:
O, koja nas Sila u visu dri
zavijene sunanom togom?
Koji vihor nas nosi, nad zemljom i bogom,
kad sunce nas podnevno pri?
Mlaz ognjenih varnica vrca,
sunano podne pjeva,
snop vatrenih kopalja sijeva
i bode nas usred srca.
Blijedo alosno djevoje u oblacima, pred prijestoljem vjetra visoko,
visoko, gdje nema ni ptica:
O, zato nas goni munjevnim biem
kad nosimo sudove kie?
U meni bol sve sone sanje sie,
pjevam, plaem, smijem se i viem.
Blijedoruiasta maka:
U slatkom plivam podnevu
kad mirie crveno voe,
kad sokovi svijetli se toe
i pjevaju Stvari u bujici sunca,
26
ja pleem svoj ples na vrhu vrhunca,
u slatkom plivam podnevu,
poda mnom zemlja se krili,
zamotana u svili.
Sve se slije u svetu orgiju sunanih boja, svijetlih snova i plamene glazbe.
I sve bijelo oblaje, i gorostasi, i ene i djeca, i make i maglice, sve klie
u koru:
Vatrena vezilja, Sunce,
protkala nas je vatrenim vezom.
I gorimo sada u svetom plamenu
i pleemo nebom
kad titansko podne cjeluje nae snove
i kad nam koljke snova s plavim delfinima plove
po sunanoj pjeni.
Iz uma se proljetni mirisi pue,
miriu mirisi crvenih krina,
a sunce lije po nebu poplavu crvenog vina
i cikte ptice himnu,
rue svjetlost piju,
a Vjenost Sunce zove
i nae koljke pjesme na talasu glazbe plove.
Sunce!
Sveto!
Veliko Sunce!
Sve se te figure podnevnog oblaja sliju u neto silno radosno. Onda se
tiho, tiho uje pjesma srebrnog lahora na harfi:
Oblaci pleu svoj bijeli podnevni ples!
Za nebeskom zavjesom plavom
boje talambas arenih napjeva sviraju,
a sjajni zvuci alosnu duu diraju.
Oblaci podnevni pleu.
Nagi se zgrio div,
na koljena pao i plae
i plava laju pseta na oblane pjevae.
Slijepci okupani gude.
Kolo golih ena,
smiju se bijele dude.
O, podnevni oblaci isti
na rubu rubinom se rude.
Noni leptir omamljen vijuga. Opila ga magija sunca:
Sav sam pelud noi na grimiznom krilu
podnevnom plavom zaarao tiinom.
Noobdiju sunanim sam opojio vinom
i tonem u svjetlost. U azur i svilu.
Sunce, pjevam himnu!
Ko cvijet gorui i sveti
27
pijem te
i pijem pjesmu boja utih
to se plete u ples s fosforni koluti.
Grimizno mi krilo kao san podnem leti,
ticala mi ile ognjene ti siu,
a crveni cvjetovi sladostrasno diu.
ovjek, poganin dvadesetoga stoljea, pjeva:
Golo, sveano, ognjeno Podne je
kao gorui orija
sjajni plameni disk na plavom kubetu neba
zakovitlalo na najvie!
O, sve mirie
mirisom smljevenih oraha,
mirisom topla hljeba,
o, sve se kupa u aru vatrene kie.
I tako je divno, tiho,
tek plava ljepota die.
Zemlja se podaje Suncu,
a Sunce je plameno sie.
O, isto Podne!
Daj mi gorue usne,
i ja ti se enski dajem!
Pogled mi gasne na vinorodnom humlju,
u sjeni plavetnih uma gdje plee Eter!
Podne! Podne! Podne!
Vjeno, veliko, sveano, ognjeno Podne!
Oblik ti je ist ko ivot svijetlog sveca
koji se klanja utnji,
koji se nijemo pati.
Oblik ti je ist ko miris bijele trenje u proljetnoj sonati,
oblik ti je ist i kao ritam pjesme
na Tijelovo to pjevaju je djeca.
Osjeam te, Podne.
I ja sam trenjev cvijet,
i ritam djeje pjesme,
i ja sam plamen mlaz,
i gorua sam zvijezda,
i sjajan vatreni disk, na plavom kubetu neba,
i sve su moje patnje i sve moje boli
sunana pjesma boga Apolona Feba!
Kud u da ugasnem
kad kao sunce svijetim
i vjenost napajam.
Preobilje se moje vatre proli
i masa joj se patnika na nesretnoj jednoj zvijezdi
kao bogu moli.
Podne!
Sve su nae forme plava, sjajna Vjenost
i crvena zvijezda to se mirno krijesi
28
u zavjesi plavoj junjakih nebesi.
O, Sunce!
enski ti se dajem,
pali me i sie,
i vie Mene nema,
rastopljen sam u kozmike sne.
Sunce!
Ja sam Oganj.
Istok.
Poar.
Sve.
I Mene, Mene nema.
Intermeco. Disakordi kranske glazbe. Zaplau zvona.
ovjek, poganin dvadesetog stoljea:
O, prokleti akordi rekvijema
ko crne ptice nad mojom glavom krue
i miriu ko crne otrovane rue.
I truju Misli.
Ideja, svijetla ideja na Golgotu hoda
i stenje pod titanskom tajnom podnevnog Svoda,
i pada i moli
ciniku sfingu eona.
Sunce!
Veliko sunce!
Rastopi podnevna zvona!
Miris se procvalih bijelih rua fantastno razlijeva kao da ne uje zvona:
ivot je divlja, pjana melodija
i plee u ritmu podnevne oktave.
O, ivot je Sjena sanjarije plave,
protkana suncem i miris mirodija
to se pue s pjesmom mirisnih voda
gdje cjeluju sjene boicu nagu
kad sniva na dlanu golemom magu
te cimet pali pod broncom pagoda.
Bolesni jadnik negdje u sobi pod krovom zuri u sunce. Ispijene mu oi
poput uvelih suncokreta piju veliku svjetlost. Posve tiho. Sami disakordi:
Umirem na Suncu.
Pepeljasta sjena anemine mi ruke
olovno snije.
O, koliki divlji nagoni umiru
u tom utom vosku?
Iz dvorita vlanog, bolesnog, sivog,
gdje pelargonije venu bez Sunca,
uju se akordi.
Slijepac jedan negdje harmoniku prebire
i Podne uti!
29
U gradu tokovi grme.
Smiju se ljudi
Zvona zvone.
Kliku ptice.
Pleu zavoji dima u plavoj spirali.
O, kad umrem,
tko e da me ali?
Sunce bolesno pali.
Zvone.
Sve tone.
A tako eznem za slanim, sunanim, mirisnim morem!
Pogled mi bio bi galeb
to kraljevski krui
nad golemom plavom pjesmom
gdje se valovlje zlatno ljubiasto pjeni.
Plove crvene ribarske barke.
Kupaju se jedra u bijelom suncu
i crvene morske rue venu u zelenoj sjeni.
O, kad se ivot ovih sivih dvorita,
vlanih prljavih soba,
uvelog cvijea, bolesnog jada
vjeno ponavlja!
A ja bih da pijem zdravlja!
Ja ne u tih crnih Madona s crvenim ikom!
O, ne u tih sivih gravira u pranoj istruloj rami!
O, ne u umiranja u vjenoj polutami,
kamo se uje svijetli puls sunanog grada,
vika djece,
pjesma zlata,
o, zato to umiranje u sjeni kazemata?
O, zato sam vidio more samo u Sanovniku i starom Kalendaru,
kad bih plesati mogo u Svijetlu,
veselju,
aru,
pijan i sunan i il
veliki podnevni Stil!
Umirem na Suncu.
Pepeljasta sjena anemine mi ruke
olovno snije.
O, koliki divlji nagoni umiru
u tom utom vosku?
Podne uti.
Sunce bolesno pali.
Kad umrem,
tko e, o, tko e da za mnom ali?
Lasta proleti kraj mansarde. Tuno:
ivot na sunanoj struni
podnevnu pjesmu gudi.
O, zato su nesretni ljudi?
30
Plavi planinski zvuk umorno i plaho titra u bujici glasova i linija gradskih:
Sunce je ute cvjetove prosulo
na plavu gorsku gromadu,
u bukviku sivom gdje sniju vrganji, patuljad i prie
violetna para se kadi i klokou vrela u hladu.
Sa suncem piruje gora u sveanom umskome miru,
idu plave procesije boja ko u manastiru.
Oblaci svijetle. I tonu. I tiho u umi umiru.
Razbijena staklovina raskono plee u svjetlosti:
Jablani puni vjetra ume
nad bijelim divnim gradom.
Kroz mene plee podne,
ko sjajno veliko Bie
puno se sunce prelijeva,
to vjeno opojno pie.
I boje.
I sjene.
I mir.
I svete tihe ure.
O, podnevni mlazovi zlata
po mojim bojama cure.
Dijamantna kap rose prsla je u sijaset boja:
Srknulo me je Sunce.
Ko velika lavina vatre
palo je Sunce na moje kristalno tijelo.
Ko sjajno, vatrom izvezeno velo
sprilo mi je boje
o ognjenoj smrti to snatre.
Srknulo me je Sunce
ko ognjena lavina vatre.
Boje se u sunanoj vatri isparuju pretapajui se u ar podnevni:
O, sad smo i mi Sunce,
silno, ognjeno Sunce!
Kupamo se u zvjezdanoj goruoj kapi,
plivamo strujom dragulja
to pjeva o utoj boji,
za novim svijetlom vapi.
Sjena crkvenoga prozora protkanoga suncem:
Kroz dugobojne kristale
praina sipa se uta.
Na kolonadi sniva
grandiozno kube.
Kristali svijetli gore,
sunce plameno ljube.
I pleu iskre
31
iz crvenih koluta,
tihe su stare crkve
u tiini podnevnih minuta.
U dugobojnom mlazu pjeva jedan svijetli atom, obasjan trenutano
suncem:
Kaplje sunce.
Iz fosforne amfore mlazi zlatni med po globu,
i sve zvoni ko akord peana.
I plave sjenke podnevnog oblaja,
i uta koplja srebrom oklopljenog dana.
Mi svijetli atomi pleemo u mlazu
ko u vatri zublje, buktinje crvene.
O, koliko vas ima,
o, koliko vas ima,
to jo nikad nijeste ispali iz Sjene,
te snatrite vjeno o Proljeu i Suncu
i gasnete nou rastrovanih sanja,
a kraj vas kao suton kraj ikone blijede
proljee i gasne zlatna svjetlost danja.
A ja sam svijetli Atom!
Iz plave sam sjene pao u boju udne vatre.
U bijelom svijetlu pleem,
u cjelovu Juga.
Sunano zobljem groe,
sunano pijem vino,
kupam se u boji svih nebeskih duga.
O, ja sam svijetli Atom!
Blijedi alosni ovjek pjeva:
O, gdje su moje sunane molitve
kada sam svijetao padao nice,
kada sam sretan dirao ice,
kada su pjevale bijele ptice,
o, gdje su, gdje su te sunane molitve?
Tiho je podne.
Sunce.
Vedrina.
O, mrtvo je podne!
Plave, svijetle i crvene planine,
sve je zavijeno u mrtvake tkanine
i plau, plau turobno ptice,
kidaju se vesele sunane ice
i plau tune pokajne molitve.
Crvene pare pjevaju nad gradskim ulicama:
Podne i Sunce, podnevno Sunce,
arobne pjesme svibanjskih voda,
to nagi bog sad oblajem hoda
32
i blistave zvijezde kida sa svoda.
Podne i Sunce, podnevno Sunce!
Modrikaste pare pjevaju:
Sve se cakli. Sve pjeva. Sve plee.
I ume jata bijelih golubova,
a sjajni snovi umiru i ginu
u bolesnoj sjeni crvenoga krova.
Sve se cakli. Sve pjeva. Sve plee.
Violetne pare u dolinama:
Maglice svijetle se, kljuaju vode,
u dolu na ples je violetnih para,
nad sretnim se gradom sunani ivot smije
i podnevni poar sveano izgara.
Svijetla je inspiracija zanijela mladoga kipara u njegovom sunanom
atelijeru. On mijesi materiju i klie divlje:
Stvaram! O, stvaram!
Bijele sam ruke okupao u Velikom Novom udu
i sad mi s prstiju kaplju Silesije otmjenih forma.
I samo kaplju i kaplju.
Ko vrutak eena zlata crveno vriju,
pa se niz globus u plamenu struju liju,
i teku po kopnu i vodi,
vatri i ledu
i lai
i griju!
A ja sunane snove u mramoru aram,
stvaram,
o, kraljevski stvaram!
Pleu preda mnom divne, bijele, svijetle ivotne Ideje!
U dugoj procesiji idu
pred despotskim prijestoljem mojim
u ritmu litanije Vjenosti.
O, zdravo, zdravo, moje bijele Ideje!
I vi sveti figuralni snovi, pijani profetskih para!
Pue se velike rtve
na tronocu moga sunanog oltara!
Hosana, mramorne rtve!
Djeco Sunca,
Ljepote,
Hosana, divna boanska Tjelesa,
Svete Golote,
Hosana, mramorne rtve!
Ludo bogatstvo ivota.
O, sve to kovitla, leti, smije se, plee
u kraljevskom ritmu istonoga plesa.
O, mramorni miris tako me nosi,
opaja.
33
U dui trudnoj podnevom,
Suncem,
veseljem maja,
u dui pjevam kiparski psalam iste Golote!
Na talasju crvenih nagona, vjenosti, ljepote,
prozirne su mi Misli ko svjetlost jutarnjih zvijezda
i svaka je moja Rije divan mramorni kip.
Svibanj, oblaje, Sunce i sveti podnevni hip!
Boje u vrbiku pjevaju u koru:
Zemlja se mirisno pui,
jecaju avke zrakom,
plavi se sveana Ravan
kud svijetla Rijeka vijuga.
O, mnogo je radosne cike u bojama,
mnogo je Juga
u akvamarinu neba,
u sunanom svibanjskom traku.
O, divno, tiho, sablasno tiho podne
lije se ko vatra za plavom sjenom oraa.
Pijano je nebo
suza,
smijeha i plaa.
Velike vesele pjesme mi smo podnevne boje.
Smije se nebo u tonu veselom, istom,
a podne svojim, u dugi okupanim kistom
velike sjajne oble kolute ara
u valovlju proljetnog dima,
u oblaju para.
Ptica na grani:
Staklena ploha je vode,
i mahovina na dnu
orijentalno mirno
u dugom se ritmu njie,
a suhe se vlati trave tako umorno ziblju.
O, sada se ovdje uti gdje Podne na samrti die
i kako se sjene Stvari ko Utvare sablasno giblju.
Plau u dalju drali!
Cvate ipkovo granje.
Zuji pela.
Tiho se njiem u vrbovu iblju.
Bog zna ija misao. Otkinula se, pa alosno samotna plovi podnevom:
Cvjetaju kruke,
a svijetle rijeke, srebrne bjelouke,
sunaju se na lepezi plavih livada.
O, eznem, eznem za bjelinom Priesti,
za ljepotom Mira, zaboravom Jada!
Iskriavo bijelo razasuto cvijee,
34
i mirisne iste rascvjetane voke,
i podnevni lahor to tiho prelijee,
i plave sjajne, jasne i svijetlee toke,
sve blista u plavom podnevnom velu,
a veliki pauk, titanski Mozak,
taj prede mreu na posljednjoj crti
i pjeva pjesmu o svijetloj podnevnoj smrti.
Cikade u koru:
Njie se snjeno granje rascvalih ljiva
i talasa se sona cvjetna trava.
Sve je to pjesma,
podnevna pjesma,
i plava
boja je radosna,
duboka,
iva.
A ove kolibe male, pitome dobre vesi,
omorika granje, zeleni ogranci gore,
i potoci plavi,
mlinovi mali
to podnevnu pjesmu srebrno mrmore,
i oblaci utih sumporastih nebesi,
sve je to podnevna sunana glazba sklada
to s naom pjesmom junjakih cikada
ko svijetla kia pada
na obrise grada.
Kliku ti, Sunce, milijarde cikada!
I svijetla glazba vatre, i plavi cvjetovi u polju, i cvrkut vrabaca u
kronjama kestenova i lahora na harfi, i pleui oblaci, i leptiri, i ljudi
radosni i bolesni i alosni, i arene ptice, i rosa, i kristali, i mirisi, i
raznobojne pare, i misli, i boje i cikade, sve to klie i pjeva Suncu. Sve se
te pjesme stapaju u golemi talas himne:
Hosana Tebi, Sunce! Svjetlonoo!
Hosana!
Prskaju crveni akordi Sunca, sipaju se mirisi cvijea, jecaju harfe vjetra i
grmi sumporna pjesma ognjenih zraka:
Hosana! Hosana!
"Podnevna simfonija", "Savremenik", Zagreb, XI/1916 (IX-XII), br. 9-12,
str. 292-298.
35
ULICA U JESENJE JUTRO
Godine devetsto i sedamnaeste
Jesenje jutro. Jedan ovjek ide pognute glave ulicom i pjeva:
Zato u ovako tuno jutro kad slinave magle mokre nad gradom
i kad jauu ljudi koji doma nemaju,
zato se onda ini da je sve pakleni krvavi san?
O, ovakav dan, proklet i siv i olovan,
kada se ljudi kolju, grizu i lemaju
i kad slinave magle mokre nad nesretnim gradom!
Mokra se obua od volujske koe lijepi o bolesno meso,
i svi mi pijani jo gorke none boli
u povorkama dugim hodamo u fabriku, u ured, u duan.
Sve je krvavi san, pakleni krvavi san!
Drugi ovjek ide pognute glave ulicom i pjeva:
Danas e mi stii pismo iz maglene daljine,
pismo puno kletve, zla, gra i ui.
A o podne, kad u smrvljen poi kui,
sunca biti ne e!
O, kako me rana na dnu srca pee!
Sve to hoe l' da ve jednom mine?
Danas e mi pismo stii iz maglene daljine.
ovjek, koji se alostan budi u polutmini:
Jutarnja gorina ko crna je ptica gnijezdo splela u bolesnom mi tijelu
to stri pusto ko prokrena uma.
Boleivo zurim u magle, kroz prljavi sivi kristal.
Kia je! Jesenja kia!
Jo okna u tmini svjetlucaju,
a crvi u pokustvu cvile i samrtne znakove kucaju.
Umor.
Prijeko u dvoritu ljudi sanduke mrtvake pile,
a crvi u pokustvu cvile.
U meni krpe crnih stjegova vise.
O, bojo crnoga stijega,
beznadna tuga pada preko svega,
ile pale u igliavu bolu,
a mozak gasne iz dana u dan.
ovjek se pere sapunicom i pjeva:
O, duu nau to je kaona
mi ne emo oprat vodom kupaona,
gdje plamte pei ko modrooki demoni
i sapuni miriu i kolonjske vode,
o, sve e to da do avola ode!
36
I ta naa jutra tmurna, prljava,
i nedjelje i sveci kad peemo kolae,
i ta naa tuga beznadna
to u nama u polutmini plae,
i sapuni i mirisne vode,
sav ivot na e da do avola ode!
Jedan ovjek koji se davi u bujici jutarnjih bolova:
emu bolova ovih poplave, nizovi, rjeine?
Jutros bolesne ene u bolovima plau
i mijese kruh od slame i gnjiloga brana.
O, ta je epopeja prokleta i strana!
Ognjita plamte
i negdje cvri slanina,
a ene mlade pojase nose od sedam boja
i sedam svilenih tkanina.
Padaju ljudi u ovaj hip i lome glave i uda,
a bujica luda
guta
glupana i sveca, i hulju i truta.
Pjeva krvava austrijska soldateska,
a negdje na dnu srca
modro se jezero mira
tiho prelijeva i ljeska.
Ulicom ide povorka crnih jadnika, udaraju u ice pjevajui poluglasno:
To smo Mi, Mi, djeca krvave Evrope!
Mi djeca Srednjeg vijeka, Kasarne i vina.
Po nama gaze gigantske crne stope,
to smo Mi, Mi, djeca krvave Evrope!
Jedan oajnik vie u sebi:
Sve trulo je i gnjilo. Tu mater proklinje sina
a sin kolje mater i sve se u crno rui.
A poar to nad svim gori, poar to nad svim se pui,
to je gnjili poar svih bolesnih lai,
i ja ne mogu da vjerujem u lijek vatre u alosnoj mi dui.
Eto! Sobe kree i zvona razbijaju,
a sunca nema i ljudi se biju u guvi za krompir i mast.
Novine piu da se u temelju rui carska Vlast,
i sve to da je Veliko Vrijeme.
Sve je to - Krvavo Breme
to tereti sada alosnu nam duu.
Al eto mene dere jesenja jutarnja tuga,
i prizma mojih ljepota razbita lei,
jer sve e te struje, crvene, crne, zlatne i ute,
roditi Jasnou za one koji idu,
i oni e jasno gledati to sve.
37
Jedan rakija pjeva pijan:
Mumljaju pei, pue se svjetiljke i umi mi glava.
O, pijem, pijem u dimu spilje sive,
i to me se tie, samo se jednom ive.
Rakije, Vina i Hljeba,
to e nam pjesme Neba?
Pijane i site nek nas proguta tmina,
Rakije, Hljeba, Vina!
Glas:
O, zato su, zato su sva
lica zaplakana?
Austrijska vojnika glazba u limenoj grmljavini ori Zajevu davoriju
Zrinskoga:
U boj! U boj! Ma iz toka brao!
Nek Turin zna kako mremo mi!
Grad na ve gori...
Nevidljivi Herold, stjegonoa, stupa sa glazbom i trubi, ali ga ne uje
nitko:
Krvavi ma nam sijee glavu i duu
i grean nam teret drobi robijako rame.
O, dajte da pjevam pjesmu crne hrvatske tame,
o, dajte da pjesmu pjevam crne hrvatske tame.
Ti tuna zemljo, daj da plaemo danas
kad se nesrea velja grozno oborila na nas,
i kad nam koliba naa gori nad naom glavom.
to se opijate ljudi mrtvom vojnikom slavom
kad krov na gori nad naom nesretnom glavom?
Naa je alosna mati devet sinova dala
i ostala sama ko prst.
Novoroene bijelo ko udo nose na krst,
i oganj na ognjitu trne,
a nae ene hodaju uvele, gladne i crne,
i vape za bojom nogom da ih do smrti dotue.
Tako e biti sutra, tako je eto danas, tako je bilo jue,
a mi ljudi, hrvatski ljudi, slavimo tamu
i kopamo grob svoj i jamu,
i kao vuci kesimo otre iljaste zube,
lau, o, lau proklete limene austrijske soldake trube!
Pijanci u krmi razbijaju ae. Vojnika glazba pali njihova srca:
A sad, ljudi, pijmo zdravicu i zapjevajmo pjesmu punu vina,
zapjevajmo, ljudi, uz zveket punih aa,
gromko, slono, jasno: o, Sveta, Lijepa Naa!
O, lijepa naa, od Sommacampagne i od Solferina.
Nek samo teku Sava, Dunav, Drina,
ve tisu ljeta stoji Trojedna Kraljevina,
38
o, lijepa naa, lijepa domovina!
Udri i pij, tu karo-as, daj Srce, Damu, keca,
nek ivi zemlja mila, od Custozze i od Kniggraetza,
Mramorni lav na poveljama spava,
i Tomislav, i Svai i Zrinski Katarina,
o, sveta naa, lijepa domovina.
U tom kaosu pjeva jedna vojnika frula, posve tiho:
Gospodin Bog me je stvorio da u srcu nosim srce ovjeje
i da pjevam ko madarski honvd.
I sad kad je jutro,
u magli kada ete pijane u krvav sru boj,
ja umoran i bijedan, nesretan i blijed,
ja prokleti jadni madarski honvd,
ja cjelujem sunane zatone svilonosne Kine.
O, ja silno ljubim Istok, Svilu, Slavuje i aj!
Sad tamo trenje cvatu i cakli se mirisno more.
Polomljen i razbijen zvuk vojnike glazbe razlijeva se po crnoj utrobi
prazne crkve i dira duu ovjeka koji se u polutmini moli:
Sprovod! Opet sprovod!
Osjeam alost u polutmini crkve
i bijele mramorne anele gledam u kamenoj utnji,
a vani trube grme, zvuci biju i bubanj mrtvaki tutnji.
Ja ovdje u crkvi osjeam jutarnju alost.
Uas vijori se vani,
a ovdje u Kristovoj rani
maleni ognjii gore,
i udno blista skupocjen Krist od srebra.
To na cesti urla krvava evropska febra
i gomile kolju Bijelu Kristovu Ideju.
U sivom gnjileu ureda pjeva jadna otrcana figura, inovnik:
Po polusvijetlim sivim rupama
gdje zvone telefoni
i gdje su oi ljudske vodene,
a ljudi nisu ljudi jer topla srca nemaju,
o, tu gdje zvone telefoni,
tu spisi padaju ko kia,
a u svakom spisu jedna nesrea.
A ja sve te spise potpisujem i slaem,
o, Gospode Boe, ja laem!
Po spisima eto se crne sjene skitaju
i tiho me za Smiso Svega pitaju.
A bivaju onda svijetli intervali
kad mi oganj srce prodire i pali,
a ispod nokata kad mi brizne krv.
Ja onda dobro znadem da nisam nevin crv
39
to u tmini gnjije, u temeljima lai,
ve da sam i ja itavom Zlu kriv!
Jest! Kriv! Jest! Kriv!
Iz stijena bije led i vlaga plazi u kotane upljine,
a peati na spisu ko krvavi palci gore,
i vidi se na spisu svakom paklen znak:
Neastivoga Crno Kopito!
Crni dvorjanik u pogrebnoj gali ee pred jednom kuom, gdje lei
mrtvac, i pjeva:
Eto! U sobi lei mrtvac. Bivi ovjek.
A ja ga straim s maralskim tapom
u tuni jesenji dan.
Vonjaju iz podruma drva pljesnivo, kiselo, svjee,
i odnekud slatka mirie kava.
Sve je to mrtvaka slava,
i mnogi mrtvaci jutros po crnim kuama lee.
U groznici plamte votanice ute,
i udova plae u svilenoj koroti,
i katafalk stoji hiljadu kruna
i pedeset kruna turobna palma,
ali zato smo svi u gali: ja u krznu, tap s vrpcom, s perom alma.
No! I onda sruit emo sve,
i razbiti katafalk, i odnijeti palme
i prozraiti cijelu kuu.
A ena mrtvoga vraga i njen dragi
u postelji e pokojnika spokojno da guu,
i jedan e drugog cjelovom da davi.
Da! To je tako! Meni je sve to jasno.
Ja ve godine straim na mrtvakoj slavi!
Jedan zaljubljen ovjek pjeva:
Silna je svjetlost bijela jutros donijela kiu
i ptice su udno pjevale jo u polutmini
kada se velike plohe stijena kao grobovi ine.
I tako je doao dan.
A sada ljudi trube i zvona grme, i plau ete,
i ena u meni jest ko ranjavi san!
O, ena u meni jest.
U ovo krvavo, prokleto doba
kad hodaju ljudi u kacigama i noevi blijete,
u ovo crno doba kad se jo ive ivotinje sapinju u jaram,
domae ivotinje i ljudi,
i kad su strojevi posve primitivni,
i kotlovi na paru,
i sve je jo tamno,
a sobe su grobovi,
o, ena u meni jest kakva je od poetka bila
40
i kakva e u sve vijeke vjekova biti:
lana, topla, otrovna i gorka,
amen.
ovjek sit ene ustaje od nje:
U modrom polusvijetlu dana kada sipe magle,
i kada pokustvo udno u sobama sjaji,
izvana nariu prvi tramvaji;
strune sad svih crvenih nerva,
to su poput prenapetih tetiva
klonule,
i opet trepere.
A iz dna tijela,
ko crne ene sa dna ulice,
u bezbrojnoj sivoj povorci
jutarnji nariu stihovi:
o, uasan je hip kad ovjek ene sit
grubom je akom bije i barbarski vrijea.
Jo gore njene usne i noge joj i grudi i lea,
a kida se plava sveopojna nit.
I biva jasno da je svega bit
tektanje ljudsko sklopljenih vjea,
i da je tkivom neprovidnih prea
problem skriven.
I da e ostat skrit.
Na infanterijskoj carskoj vjebi u bataljonu izgubljen, pjeva jedan ovjek:
Brene u meni ice bola kao zvuci u razbitoj gitari,
to je napjev krize svih zemaljskih stvari.
Krvavo se pui opna mozgovna,
ornjava pjesme grmi luda, gromovna,
U bataljonu viem, zgnjeen, poluiv:
o, zdravo patnja naih Krvavi Kolektiv!
Glas komande jei: Links vorwrts aufmarschieren! Doppelreihen rechts
Front!
2
A ovjek u bataljonu tetura i pjeva:
Hodam eto u eti bez glave,
i vjetar fijue i ne mislim nita.
Jesen je kasna i prvi snijeg kopni.
A vjetar pjeva: popni se, ovjee, popni!
I pjeva: vie se, ovjee, popni!
O, kako podlo lae vjetar jesenji!
Oblacima to vise kao tkanine
igra se jesen ve drugi dan.
Lae jesen, lae kao da proljee nosi.
Sve se okrutno dere i lomi

2
Links vorwrts aufmarschieren! Doppelreihen rechts Front! (njem.) - vojne komande u
austrougarskoj vojsci: Lijevo naprijed stupaj! Dvoredovi nadesno!
41
i kolje, i davi i lijeva sjeme.
A nad svim plae tuno jesenje vrijeme.
Glas komande: Links Front!
3
Proljee ide! Proljee ide!
U parama sivim bolesnih magla
tee seoba
smrtonosnih mikroba!
I bataljon, i jesen, i ove ute magle,
i sve to to nevidljivo trune
u sjaju carske krune,
sve je to sjeme Bune.
I sve to nema smisla!
U gradu sirene plau,
nariu zvona
i tee masno crno blato,
i sprovodi, makine, vojska, rat i krv!
Tamo ame ljudske due u kockama kamenim,
i svjetlost pada kroz reetke i sitne crne rupe,
a ljudske su due uglate i tupe.
Tamo u kockama vari se meso i pee hljeb
i gnjiju spisi i pjevaju, i pjevaju i pjevaju se knjige,
i sve je to zemlja prokleta,
zemlja hiljadugodinje hrvatske brige.
A eto! Mi tu hodamo bez glave,
i nad nama grake tuni gavran vran,
i sve je jedan carski ratni dan!
ovjek, koji je od poplave ove bijede poteen u svoj toploj sobi, mudro
pjeva:
Blago pjeva vatra i pokustvo uti,
i tako idu modri jutarnji minuti
kad je svemir miran, ugodan i svet.
A vani urlaju crveni usovi,
i goveda bleje i kliku bolesni gnusovi.
Lijepo je pjevati, mudar i tih,
proziran jutarnji stih.
Bolesni gnus pjeva na ulici ogoren:
U palai bijeloj toplo plamte kamini
i kava se junjaki pui
i mirie okolada.
U palai bijeloj svjetlost u mlazu pada
po modroj polutmini,
u palai bijeloj toplo plamte kamini.
Te ene iz palaa bijelih u mirisnom hodaju krznu,
i gospoda lee na jastucima kesa,
i sru sekt, patete od mirisnog mesa;

3
Links Front! (njem.) - Nalijevo!
42
gledaju boje Tiziana i Velzqueza,
i indijske pjevaju pjesme i mudrost uvenu piju
kakvog perverznog, osobito blijedog sveca.
I glazba zvoni:
Skrjabin, Musorgski, Debussy, Chopin,
a ja ginem ovdje kao zelen sjen,
i suza mi je bljutava i slana.
O, glazbo sfera, o, boje Tiziana!
Ulica se valja u velikom napjevu kao rijeka. Poput talasa ume akordi.
Akord ulice prvi:
Zvekeu cekini i banknote ute, i zvoni zlato
i cijela ulica tone u apokaliptino blato.
Djevojice blijede djevianstvo na dlanu na vaar nose,
i pleu ene, bolesne, lude i bose;
zvoni pjesma metalnih ica,
a avo igra
u poplavi rumenih lica.
Crveni se miris mesa zaklanoga pui.
Na vaaru je cika,
a grmi zvono mramornog zvonika.
Akord ulice drugi:
Sve se rupe u kojima venu ljudi pue.
Iz podzemlja dopiru glasovi. Ljudski. Bolesni. Grozni.
Ti su glasovi jai. Nabrekli. Nervozni.
A onda opet nestaju i gasnu.
U podzemlju grmi. I temelji se rue.
A Netko pjeva o preporodu due.
Akord ulice trei:
Sijee nam jutro duu ko britka giljotina,
i slijepi konji pod teretom klecaju,
a bosi i gladni ljudi viu i jecaju.
Osi se lome i tokovi kripe,
jesenje magle sipe,
i jutro je i pijuu ptice.
Akord ulice etvrti:
O, kako je strahotno gorka kiselina
to se pui iz pljesnivih soba.
I drvee moli za nas molitve,
za nas i za nae grene oblike.
Grenici idu i mlinsko kamenje nose.
Otkrio im se Bog:
Bog Potresa i Tmine i Mrtvake Kose.
43
uje se glas Onoga koji vapije:
Dojadilo mi ovo umiranje,
i patnja ova u tim propastima,
i utnja moja na bolesnom dnu.
Gle! Suklja jezik crvenoga dima
i poderat e poar ludu kuglu svu!
Dojadilo mi ovo umiranje,
i utnja moja na bolesnom dnu.
Akord ulice peti:
Ide trudna ena. Bolesni memento!
A usne joj gore nateene, rujne,
i kose joj trunu gnjile, blatne, sive,
u toj trudnoj eni Sveti ovjek ive.
I ta ena u gnjileu sobe,
gdje parcovi cvile i vjetar piri,
rodit e Dijete, ovjeka, Boga.
O, sveta poezijo staje, ponoi, trule sobe,
o, nesretna majko, o, ovjee, boe, o, robe!
Akord ulice esti:
O, poare! O, srce! O, ognjico! O, ivci!
O, crnino tamnog svetogra,
o, prokleta tajno bolnog stradanja!
dere nam srce plamena vruica
i laje nam u dui
ko krvava vuica.
Sad vonja aa i pui se kvas,
o, boe pomiluj nas!
Mi svi koljemo, do lakata u krvi,
o, avole, daj nas smrvi!
Akord ulice sedmi:
Sve su zavjese pale,
i sve se Lai tale,
i svie, eto, Jutro Otkrivenja.
Sad hip je svaki nabijen munjinom,
i nerv pije sve bolesne oblike,
i ivot se gomila
ko oblaje pred burom.
U maglenoj daljini uje se gdje grmi!
O, kad bi netko mudar stajao na krmi!
Glas Onoga koji vapije:
Jo je magleno jutro i svjetlost prljava tee i nonih je krpa puna,
i dan jo sada u pelenama plae ko neoprano novoroeno dijete.
A ja ve gledam Sunce!
Plameni bijelci sunani ko zlatni oklopi svijete,
povrh svih kriza, povrh sve krvi, povrh svih buna.
O, ja ve gledam Sunce! Ljudi! Bijelu, goruu, toplu, veliku zvijezdu!
44
Sunce!
Ulica se dalje valja i ne slua glas Onoga koji vapije, i
nadvikuje Njegovu Pjesmu:
Dua je naa prljava od masti, krvi, lai, crnila i asignata
i svaka nova rije opet je nova la.
U rakiji, cekinu, trubi gori vraja dra.
Ulica himnu urla Teletu od Zlata,
Ulica smije se Glasu koji samotan vapi,
Ulica dalje plee, valja se, vie i mota,
o, dua je Ulice prljava od krvi i od banknota!
Glas Onoga koji vapije:
Svi idu samo. Prolaze. I ovjek stoji sam.
I vjeno sam.
I vjeno sam.
Zaludu pjevat Suncu u magli jesenjoj.
to mare ljudi za boju svjetiljku,
u guvi kasarne i mirisu karbola,
kad ocal blista kaciga srednjovjekovnih patrola.
to ljudi mare za boju svjetiljku?
Svi idu samo. Prolaze. I ovjek stoji sam.
I vjeno sam.
"Ulica u jesenje jutro", Simfonina pjesma, "Plamen", Zagreb, I/1919 (15.
IV), br. 8, str. 38-51.

Miroslav Krleza - Simfonije

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Miroslav Krleza - Simfonije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Miroslav Krlea: Simfonije

You might also like