Bosanski put u Mekku

ta donosim u svom ivotnom zaveljaju? Nije li bijedno i siromano moje ljudsko ruho?
Grijeh do grijeha, pa malo dobrog kao za slamku da se uhvati, a onda opet amotinja runih
djela, prljave jeziine, mranih misli, sumnji, izdaja, slabosti i oklijevanja...ima li ita da sam
uradio za Boga Koji me je stvorio i Koji me eka?
Kada sam par dana pred polazak saznao da kreem na svoje najvanije ivotno putovanje,
imao sam dovoljno novca da posjetim malo udaljeniji bosanski grad, u povratku pojedem
evape i donesem razglednicu. Meutim, odavno vjerujem da mojom sudbinom ne gospodare
materijalne odrednice i da Bog zbilja udovoljava ovjeku i da emo svi dobiti ono to
poelimo. Pravo izbora je veliina Allahovog milosra, a odgovornost izbora veliina
Njegove pravde. Ko eli nagradu na ovome svijetu, dat emo mu je; a ko eli nagradu na
drugome svijetu, dat emo mu je. (Kur'an). Tajna je, dakle, u elji. Onako kako su ovi ajeti
umirivali vjernike nakon bolnog poraza na Uhudu, tako su prizemljivali moje uzbuenje,
zaprepatenost pomilju da bih uskoro mogao ugledati Ka'bu.
Iz mikro-slajdova kineske proizvodnje koje bi neumorno kljocali samo privilegovani likovi
mog djetinjstva, ili sliice crne kocke, zagonetno strpane u bobak tespiha, Ka'ba je polahko
dospijevala u moje ramazanske noi, kada bih sabirao enje i kovao poneki dunjaluki plan.
Nadomak sam tridesetih, dob u kojoj se ovjek poinje nadnositi nad svoj ivot, misliti
kvalitetnije. ini mi se, godine sasvim dovoljne za rekalkulaciju rute. Osjeao sam da bi
hadd mogao otkraviti moju ud, omekati moje grubosti, popraviti mi ponaanje, i to je
najvanije podgrijati moje najzdravije nade, snano ih potai da ne slabe, ne ugase se.
No pred polazak proveo sam u potpunoj samoi. Oivio sam potisnutu formu drevne
studentske meditacije, dugotrajnog i glupog buljenja u sijalicu. uti se ia iz koje izlaze i
redaju se slike mog dosadanjeg ivota, pripremne scene za moj prvi veliki samoobraun. Kao
skakavci pred mene iskau svi moji ivotni saputnici, muni momenti i ivotna zadovoljstva.
Ne moe se zaspati time pritisnut.
Svega nekoliko sati dijeli me od trenutka beskrajno poasne audijencije. Polazim u susret
Ibrahimovu Bogu, Koji zna svaki moj grijeh, moju tamnu stranu. ta donosim u svom
ivotnom zaveljaju? Nije li bijedno i siromano moje ljudsko ruho? Grijeh do grijeha, pa
malo dobrog kao za slamku da se uhvati, a onda opet amotinja runih djela, prljave jeziine,
mranih misli, sumnji, izdaja, slabosti i oklijevanja...ima li ita da sam uradio za Boga Koji
me je stvorio i Koji me eka? Ita to licemjerje i lano prikazivanje opoganili nisu? Ja sam
zatoenik u peini svojih jada, a nijednog velikog i vrijednog dobra nikako da se prisjetim.
Zar u ja pristupiti Ka'bi, dotai je rukama koje ponekad nisu kadre ni granu s puta da uklone?
Sunce bi trebalo da me se kloni, a ne da me takva poast dopadne!
Neprestano sam buljio u sobnu sijalicu...elektromagnetno zraenje, gibanje estica,
toplina...vremena je bilo napretek. Kamo sree da se ovjek ee oprata sam sa sobom. A
onda je strah nadvladala nada: ... Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je
svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se uie
blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istonim i zapadnim, ije ulje gotovo da sija kad ga
vatra ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlou! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On
hoe. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna. (Kur'an)

Pred sabah me umirio niz povezanih i ohrabrujuih misli kojima sam odagnao sva svoja
kolebanja. Ma koliko bili maleni moji koraci, a odredite daleko, ubjeenje e me pribliiti
cilju...Allahu Velianstvenom, Plemenitom, pripadaju sve moje tuge, nade i radosti. On me ne
naputa ni kada oslabim i grijeim. I tada me opskrbljuje, hrani, poji i odijeva. Svo moje
pouzdanje je prema Njemu. On neprestano mijenja moja stanja i obveseljava me svojim
Obeanjem! Oslobaa me straha i ini moje grudi prostranim. Njega se stidim, jer nita to mi
je dato nisam zasluio. Neka nikada ne prestane moje pokajanje! Slava Allahu, Allah je
najvei!
Prvi stvarni doivljaj putovanja zapoinje na kairskom aerodromu, na tlu grada koji
potinjava sve doljake...
***
Velianstven je noni prizor trepteeg grada. Posmatran s par stotina metara visine, dok pilot
cilja aerodromsku pistu, Kairo je zvjezdan kao nebo, ispresjecan svjetlosnim kajevima,
nakien bljetavim vorovima, kojima neprestano poput mrava mile automobili. Iako prvi put
kroim na tlo drevne metropole, kairske tople noi, njegove ulice i amor, vrele kore hljeba i
dah Nila odavno su nastanili moje bie. Brat mi je ponekad satima doaravao kairsku
boemtinu.
Voda za abdest je nepodnoljivo topla. Tu me pokosio prvi nostalgijski flash, svega par sati
nakon polijetanja iz Sarajeva. Prisjetio sam se vrelih ramazanskih dana koje sam provodio u
selu Podeplje, nedaleko od Han Pijeska. ekajui ikindiju, redovno sam se raspiniki
zapljuskivao ledenom planinskom vodom. Obiavao sam zavrnuti nogavice i noge potopiti u
mrazno kameno korito, a onda zbog trnaca jedva oteturati do damije. Na prvom poetnom
tekbiru, prstima bih poklopio odrvenjele ui, iz kojih su umili ti gorski potoci. Ni zimi se
nisam abdestio toplom vodom, takvo se pekmezarenje ne bi tolerisalo u mom okruenju.
Suvino razoarenje tom mlakom vodom kratko je prokomentarisao nekadanji egipatski
student iz nae grupe : ovo je Kairo, dobro pa je ima ikako.
aroliko je drutvo putnika na kairskom aerodromu. Poznati likovi sa stranica Mahfuzovih
romana kojima sam neko ubijao dosadnu internatsku svakodnevnicu...treberi, nesposobni
inovnici, minkeri i bogati stranci, svodnici, te poneki egipatski starac na ijem licu se vidi
istinska vjernika skruenost i dostojanstvo. Jedno je ipak zajedniko za sve...tuga u oima
Arapa. Ti alosni i sjetni pogledi ljudi rasturene zemlje, izgubljenog ugleda, dominantno su
zapaanje iz kojeg proizilazi ponavljajue dosadna zapitanost: ta se to desilo muslimanskim
narodima?
Zbijeni u bosansku grupu, utei smo posmatrali kolone ljudi to se smjenjuju, urno tabanaju
svoju dunjaluku stazu. Nakon sahat ili vie, aerodromskim autobusom krenuli smo ka
terminalu s kupaonicom i mesdidom, gdje je trebalo obui ihrame. Znatieljno sam glavu
promolio kroz prozor, dok je vreli zrak milovao moje lice. Zamiljao sam nekadanje
bosanske mladie, na poetku njihovog studentskog putovanja, kako u prvom susretu s
Kairom poseu za svojim koferima, rove po mirisnim zaveljajima bosanske hrane, guvaju
fotografije svojih vila na ekanju, i bore se s gorostasnim iekivanjima, svojim i
tuim...zavriti kole i postati svjetskim ljudima. Mnogi od njih zaista su i bili svjetski ljudi.
Kupaonicom koja broji pet-est kabina komanduje Brzi, zabavni domain, tamnoputog lica s
brkovima i krupnim zubalom iz kojeg neumorno prospipa potpuno nerazgovijetna

pourivanja. im bi se zakorailo u kabinu, Brzi bi otvorenim dlanom bjesomuno zalupao na

vrata, kao da veli: ''Ljudino, nisi kod kue. Iza tebe je red, i nema kad da se glaca! Pouri,
let za Diddu ne eka!'' Brzi je u meuvremenu dopao u nae drutvo i nauio kako pourivati
na bosanskom. Neprestano je obilazio kabine i lupao na vrata, napinjui se: ''Brrrrzzzzzzzze,
brrrrzzzzzzeee!'' Pri tome se smijao pomalo mahnito, ali posve toplo i domainski.
Sapirao sam svoje tijelo pred ihrame, moju haddsku, ali i samrtniku odjeu. Obavijen
vodenom parom, razmiljao sam o tome kako sam ve proivio pola ivotnog vijeka mog
rahmetli babe. Blii sam smrti, nego li ivotu. Mislim li o tome dok se radujem ivotnim
nasladama, kad se kasno uveer nadvirujem nad krevet mog maksuma, ili se smijem
sopstvenim glupostima?
Zatezao sam bijelu frotirnu tkaninu i gledao niz svoje mokro tijelo. Jednom, ili vrlo brzo, doi
e taj trenutak. Pomutit e se moj pogled, zadrhtati mi glas. Izlizat e se moje jagodice i
poutjeti moja koa. Zauvijek e se ukoiti moji miii. Opkolit e me smrtni zadah. Postat e
oporo, crno i crvavo moje tijelo. Ugnilit e sve ovo to sam dotjerivao, uljepavao. Tijelo...to
je ta blagodat i kob, koja ovjeka navede na neposlunost Allahu. Ruke i moj trbuh koji e
zaposjesti bube...oni me vode grijehu i unakazuju moje stvorenje.
Allahu Vjeni, Ti vidi moje avrete i zna moje mahane i grijehe...kad me zadnji put spreme u
moje haddske ihrame, kad se na tabutskoj tahti zanjie moja mjeina, kad se na dlanovima
mojih najbliih zatalasa oha kojom je pokriveno moje tijelo, kad ih opruenih ruku budem
uo, ali ne mogao da im ita oporuim ni kaem, ne daj moj Allahu, da tada usamljen budem,
niti da zebnja ujeda moju duu, ve mi meleka poalji da me umiri i lijepim mi moje mjesto
pokae. Allahu Veliki, ako mi ne pokae put i ne oprosti mi, presahnut e sve moje nade...
Brzi je lupao kao lud. Istravljen od svojih misli, pred njega sam iskoraio kao duh. Zadignutih
obrva, ljutito je mlatarao rukama, opet k'o da veli: ''Vidi ovoga to se uivio...izlazi budalo!''
U prvi mah aav kao i njegov posao lupanja na vrata, Brzi je ipak vrijedan podsjetnik
muhrimima, da im vrijeme curi nepovratno.
Kako su glasovi telbije postajali sve jai, bilo je jasno da se pribliavamo Diddi. Ljudi su se
neprestano zgledali pogledima iz kojih je bljetavio sjaj. Ispunjava se elja njihovih ivota.
Nadomak su Ka'bi. Na tv ekranu prizori saudijske ceremonije, tradicionalnog plesa, slavlja
isukanih i pozlaenih sablji...Unutar gvozdenog oklopa koji je jezdio nekoliko kilometara
iznad tla, urno se pribliavajui blagoslovljenoj dolini, zapoinjalo je slavlje naih dua...
Zahvala je Tvoja i blagodati su Tvoje. Tebi svaka vlast! A mi, mi smo zemni prah, ono to e
jednom prestati da se spominje, biti zaboravljeno...Ti Stvaraoe i Vladaoe, na si jedini Bog i
Utok svega...
(nastavit e se)
Ismet Bear