Nemogue je bezbolno demontirati

kapitalizam
Je li recesija koju ivimo tek prolazna epizoda ili odraz dublje, sutinske krize
kapitalizma i liberalne demokracije? Mnogi tvrde da nije rije o epizodi i da je
demokratski kapitalizam doista dotrajao. Zaudo ili ne, pristae te teze suzdravaju
se od podrobne i uvjerljive argumentacije. Ipak, nain na koji percipiraju krizu i
kapitalizam ukazuje na nekoliko znakovitih nesporazuma.
Prvi proizlazi iz tekoa u samom poimanju drutvenih kriza. Isuvie esto one se
dijagnosticiraju na temelju utopijske paradigme i idiline vizije savrenog i pravednog
drutva. Zaboravlja se da su nesavrenstvo, nedovrenost, neizvjesnost i stalna
borba s krizama (ove ili one vrste) temeljne znaajke drutvene, ali i pojedinane
egzistencije.
Krize demokratskog kapitalizma zapravo ukazuju da je rije o poretku skrojenom po
ljudskoj mjeri, dakle neemu to je daleko od savrenstva i pravde ali je
neusporedivo podnoljivije od alternativa koje su totalitarne upravo zato to tee
savrenstvu, trajnoj sigurnosti i egzaktnim odgovorima na sva pitanja.
Samo totalitarizam nudi sreu. Demokracija nudi samo priliku. Priliku da svatko svoj
ivot ivi i organizira po vlastitoj volji, mjeri i sposobnostima, s uraunatom
mogunou na neuspjeh i s obvezom da potuje drugaije individualne izbore.
Drugim rijeima, demokracija od pojedinca zahtjeva preuzimanje odgovornosti, to
podrazumijeva neizvjesnost, a neizvjesnost nije drugo nego stanje neprestane krize.
Totalitarizam nudi izvjesnost i slobodu od svake, nadasve moralne odgovornosti.
Totalitarizam je privlaan, gotovo erotian jer od podanika trai odanost i ljubav.
Demokracija je dosadna procedura koja traje u vjenoj krizi i ne opstaje na ljubavi
nego na kritici i sumnji. Krize nisu ono najgore. Opasni su zanosi.
Drugi nesporazum odnosi se na mantru o takozvanom neoliberalizmu, fantomskom
poretku koji je postao neka vrst negativnog totema. Nejasno je o kakvom liberalizmu
i o kakvoj krizi liberalizma je rije kada se u veini zemalja drava toliko osilila da je
stvorila sulude proraunske deficite, ime je, uostalom, aktualna recesija i
prouzroena. injenica da drave troe vie no to zarauju ako ubiranje poreza
moemo nazvati zaradom svakako nije posljedica podivljale trine slobode nego
svjesna politika odluka kojom su vladajue elite hranile iluziju da je mogue ivjeti
preko mogunosti. Nepojmljivi iznosi proraunskih deficita matematiki su dokaz da

aktualna kriza nije kriza liberalizma nego kriza drave i njene iracionalnosti u
gospodarenju javnim novcem.
No, najmuniji nesporazum je, dakako, etike naravi. Uitak kojim raznorodni
protivnici kapitalizma likuju nad njegovom propau i potroenou je koliko
neukusan toliko i neodgovoran.
Ako kapitalizam i jest u sudbonosnoj krizi to bi trebao biti razlog za paniku, nipoto za
veselje. Bilo bi humano, racionalno i etino razmiljati o njegovom spaavanju
umjesto trljati ruke, iz jednostavnog razloga to bi njegova propast mogla unititi
stotine milijuna egzistencija i tako je to uvijek bivalo kada se zateeni poredak
nepromiljeno bacao preko palube izazvati ratove, revolucije, patnju i smrt, a to je
neusporedivo stranije od nezaposlenih javnih slubenika i neotplaenih kredita.
Nemogue je bezbolno demontirati kapitalizam i zamijeniti ga neim boljim i
pravednijim.
Napredak je uvijek spor, gotovo neprimjetan, i svako nestrpljenje u uspostavi boljitka
uvijek izaziva jo vee zlo. Sve kada bi i postojala alternativa a kritiari kapitalizma
zapravo je ne nude zastraujue naivna je pomisao da tranzicija iz kapitalizma u
neki novi i nepoznati izam ne bi bila apokaliptina. ak i da je bolji poredak mogu,
nita nije vrijedno jedne jedine ljudske rtve. Bilo bi povrno protivnike kapitalizma
okriviti (samo) za intelektualno nepotenje kada izbjegavaju odgovor na pitanje:
Dobro, s ovim ste nezadovoljni, kakve (humane) alternative predlaete? Njihova
utnja doima se kao podmukla prijetnja.

T-portal, 31.12.2012.
Peanik.net, 02.01.2013.