Osmansko carstvo u vrijeme Ahmeda III i Mahmuda I

AHMED III (1703-1730)

Ahmed III svoju vladavinu zapoinje vladavinu poslije vladavine svog brata Mustafe II a taj
period kada on dolazi na vlast u historiji se naziva i Edirnska zgoda ( Edirne vakasi). Do ove
pobune dolazi zbog ejhulislama Fejzulah efendije koji je bio glavni odgovorni ovjek drave za
ije se sve probleme on brinuo dok sa druge strane imamo sultana koji je svojoj funkciji
posveivao malo vremena i bio je tokom obavljanja iste veoma neozbiljan. Svoje vrijeme
provodio u palai u Jedernema ili Edirnama i nije mario za dravne poslove. Glavni temelj ove
pobune bila je pobuna jenjiara koji su jasno izali sa svojim zahtjevima prije planiranog puta tj
pohoda na Gruziju u istonoj evropi. Sada su pobunjenici kao i prije zahtjevali od sultana da se
odmah vrati u Istanbul te da smakne ejhulislama, i da ga izrui ustanicima. Mobilizirana je
vojska sastavljena od rumelijskih spahija i Albanaca i za koju se smatralo da je vjerna sultanu.
Vlast u Edirnama je nastojala kupiti naklonost janiara novcem i jamstvom o pomilovanju. Na
ovo su ustanici u Istanbulu odluili svrgnuti sultana.
Velika vojska zaputila se prema Edirne i kada su sve organizirane trube odluile stati na stranu
ustanika. Pred samo okonanje agonije koja je bila u velikoj mjeri prisutna pred sultanovim
odajama on ipak odstupa sa svoje dunosti 22.8. 1703. Godine u korist svog mlaeg brata.
Nedugo poslije svih ovih deavanja sultan Mustafa II je pogubljen u mjesecu oktobru. Sultan
koji je tek postavljen na elo drave samo je potvrdio mjere pobunjenika, potvrdivi na
funkcijama vodee snage koje su oni postavili, ali kada je on uvrstio svoj poloaj obraunao se
sa buntovnicima koji su ga posadili na prijestolje, pa je tako dao likvidirati voe pa i samog
velikog vezira Kavanosa Ahmed-pau je razvlastio nakon samo tri mjeseca vezirovanja.
Porta nije ni pokuala uzeti pod okrilje Ferenca II Rackozy-a, koji je vaio za predvodnika
ustanka. Ograniila se samo na to da nakon guenja ustanka prui zatitu i sklonite Rackozyu i
njegovoj pratnji. Odnos sa Rusijom i nakon mira iz 1700.g. ostao je je napet, najvie zbog
ekspanizionistike politike ruskih careva. Povod za novi sukob je bio veliki sjeverni rat koji je

zapoeo mladi vedski kralj Karlo XII radi provoenja svojih interesa nasuprot interesima
Danske, Saske-Poljske i Rusije. Poslije poetnih uspjeha ipak je doivio veliki neuspjeh 1709.g.
kraj Poltave i sam je kralj jedva uspio spasiti ivu glavu tako to je pobjegao na teritoriji
Osmanskog sultana.

Osmanska vlast mogla se veoma lako nagovoriti na ratni pohod protiv Rusije jer je Dimitri
Kantemiri, moldavski vojvoda predvodio izrazito prijateljske odnose prema Rusiji. Upravo je i
zbog toga Porta u novembru postavila Dimitrija sa naredbom da nadgleda Brankovana, u kojeg
nisu imali povjerenje. Zapravo nisu imali ni u Kantemira koji je iskoristio svoju priliku i u aprili
1711.g. u mjestu Luck potpisao sa Rusijom sporazum o saveznitvu. Ovim sporazumom
Dimitrije Kantemir i njegovi nasljednici su trebali postati knezovi jedne nezavisne Moldavije
pod protektoratom Rusije. Porta se nadala da e vratiti Azov u svoje ruke, teritoriju izgubljenu
jo davne 1696.g.
U Rusiji za ovo vrijeme car Petar Veliki koji je u ovom periodu provodio i svoje planove o
stvaranju jedne svoje predstonice grada po imenu Petrograd 1703. Godine. Paralelno ima ideju
da bi krani koji se nalaze na balkanskom poluotoku mogli da protiv osmanlija daju mnogo.
On se nadao da e ako pozove balkanske slavene da se dignu protiv osmanlija lake vratiti
veoma vano mjesto za trgovinu Azov. Oigledno strategija koja je postala osnovni faktor ruske
politike na Balkanu i Kavkazu ila je naruku pripadnosti istoj vjeri pravoslavnog monarha i
veine balkanskih hriana. Put je otvorio Petar Veliki koji je na svoju objavu rata Osmanlijama
iz marta 1711.g. nadovezao i objavu narodima Balkana, podstiui ih da podignu ustanak protiv
Osmanlija i da se bore na strani Rusa. Petar Veliki je dosta smiljeno vrio ovu propagandu kod
balkanskih naroda pa nije rijetko bilo da i sa nekom hukakom retorikom obrati se slavenima na
balkanu. Naalost po Petra Velikog i openito na Rusiju ova propaganda Petra Velikog naila je
na slab odziv pa tako moemo vidjeti da je za ovaj poziv Rusima samo Crna Gora dala svoju
podrku.
Osmanske snage su uspjele ponovo zauzeti Azov i to pod rukovodstvom Baltaci Mehmet-pae u
bici na Prutu. Ova bitka se odigrala u periodu od 18-22.06.1711.g. gdje su se sa Rusima na istoj
strani borili i Moldavci. Predaja cara, opkoljenog mnogobrojnim osmanskim i tatarskim
snagama, zaokruila je propast kneza Kantemira i on je sa boljarima koji su ga podravali

prebjegao u Rusiju gdje je dobio pedeset sela sa 50.000 kmetova i postao carski savjetnik te se
posvetio naunom radu do smrti 1723.g. Sultan je na moldavsko prijestolje postavio jednog
Grka, Nikolu Mavrokordata, sina biveg velikog tumaa-Carskog dragomana. Osmanlije nisu
znale iskoristiti ovu pobjedu, i smatra se da se Porta vjerovatno priboljavala da bi dalje
napredovanje moglo dovesti do ponovnog zaplitanja kojim bi bila naruena teko steena
europska ravnotea. Tadanji veliki vezir je sada osokoljen poelio da nadoknadi poraze i
izgubljene teritorije Karlovakim mirom pa 1715.g. njegove trupe su ponovno osvojile
Peloponez od Mletake republike, najslabijeg lana Svete Lige.
Zbog ovih deavanja Austrija se na molbe Mleana uplela u sukob sa Osmanlijama i dolo je do
bitke kod Petrovaradina 1716.g. gdje je uestvovao i izvojevao veliku pobjedu i sam princ Eugen
Savojski a u kojoj je poginuo veliki vezir. Habsburgovci su uspjeli zauzeti Temivar a godinu
dana kasnije i sam Beograd. Ubrzo dolazi do Poerovakog mira 1718.g. kojim je Porta morala
napustiti podruje Temivara, koje se potom naziva Banat i naseljeno je najvie Nijemcimam, te
dijelove Vlake, Bosne i Srbije sve do Nia.

U ova deavanja se upleo i sam Petar Veliki koji je sada dogovorio sporazum sa Osmanlijama
1724.g. prema kojemu bi Rusima pripao Dagestan te istoni dio irvana i Baku, a Osmanlijama
zapadni dio zemlje sa Tebrizom i Hamadanom. Ali osmanske trupe je porazio afganski Araf
ah 1726.g. ali nije mogue potpuno utvrditi njegov teritorjalni dobitak. Ipak Rusija nije u ovo
doba imala nikad katastrofalne gubitke pa moemo zakljuiti da bi gubici teritorije Rusije bile
zanemarive.
Sultan Ahmed je bio obrazovani vladar koji je elio da vlada u miru, da bi zadovoljio svoje
strasti prema enama, pticama i cvijeu, posebno lalama pa je zbog toga ovaj period nazvan
epoha lala ili doba tulipana (lale devri). Uzgajale su se nove vrste lala raskonih boja, a u
tadanjoj Europi lukovice ovog cvijea su bile veoma skupe i cijenjene. U toku prve dvije godine
njegove vladavine veliki veziri nisu ostajali dugo na svojim poloajima, nakon toga vidimo
stabilnost i kontuinitet. Sultan je elio mira a toj njegovog elji nije se protivio ni sam veliki
vezir, te samim tim su sprijeavali poveavanje broja janiara. Ono to je obiljeilo vezirovanje

Ibrahim-pae (1718-1730) a samim tim i sultana je panja koju se posveivali diplomatskim

odnosima sa zapadnim velikim silama. elio je da se informie to vie i to bolje o njihovom
nainu ivota, njihovim tehnikim ostvarenjima, a pogotovo da se osmanska drava pokae kako
se trudi da odri normalne odnose sa njima. Ovaj period vladavine Ahmeda obiljeit e i
napredak u knjievnosti pa tako imamo otvaranje prve tamparije na arapskog jeziku Pored
turskih, arapskih ili persijskih djela bili su objavljivani prevodi francuskih i engleskih knjiga a
posebno iz oblasti geografije, historije i prirodnih nauka.

Veoma je vidljivo da je u ovome periodu vladavine Ahmeda uticaj evropski veoma vidljiv, a
tome nam je primjer vidljiv i u namjetaju i upotrebljivani su sjedala umjesto otomana i jastuka.
Takoer je poduzet i pokuaj vojne reforme po evropskom uzoru i skladu sa tim je Nevsehirli
Ibrahim-paa ustanovio stajau, redovnu vojsku tzv. Asakir-i-nizamiye. U tu je svrhu veliki vezir
angairao francuske vojne savjetnike. No taj je reformatski pothvat bio samo epizoda. Sa
forsiranim okretanjem Evropi podudarao se kraj stoljetne ustanove regrutiranje velikih vezira od
maladia iz danka u krvi. Probijao se obiaj imenovanja roenih Turaka na najvie poloaje. Sam
kraj vladavine Ahmeda nije ba slavno zavren u Iranskom ratu osmanlije gube veliki dio
teritorije to je meu stanovnitvom izazvalo velika nezadovoljstva pa je i sam Ahmed to osjetio
na svojoj koi tako to je morao odrei se svog prijestolja u korist svog sina Mahmuda I.

MAHMUD I (1730-1754)
Poevi sa nekim loim stvarima na svom prijestolju Mahmud I svoje vladanje provodi u ratu
protiv Rusije, Austrije i Irana ali se ipak zavrava periodom mira od 1746-1754.g. Novi sultan
nije bio inertan vladar i njegovo strpljivo ali odluno ponaanje je pomoglo da se ukloni Halilpaa i njegovo djelovanje. Halil- paa se moe okarakterisati kao jedna veoma pokvarena linost
koja je predvodila korumpiran i despodski reim. U tim okolnostima i uz pomo glavnog crnog
eunuha Besir Age, razborite osobe sa jasnim ciljem, je uspio vrlo brzo odstraniti Halila i njegove
pristae i uspostaviti stari poredak. Rusija iako je bila oslabljena nakon smrti Petra Velikog,
poetkom 1725.g. ipak je uspjela da iskoristi slabost Osmanlija, i zajedno sa Austrijom su
postigli stanovite poetne uspjehe. Nakon teke opsade Azov je ponovno 1726.g. dospio u ruke

Rusima, a zaposjednut je Krim a hanat je opustoen zajedno sa prijestolnicom. A godine 1737.

prodrla je Austrija u Vlaku i Moldaviju. Osmanski uspjeh u odbrani valja pripisati i djelovanju
Ahmed-pae, biveg francuskog generala koji je preao na islam.
Potreba da se reformira vojska brzo se nametnula sultanu, ali je zbog protivljenja janiara morao
se ograniiti na reforme minobacakog korpusa, i upravo se tu istakao francuski general De
Boneval, kasnije Ahmed-paa. On je ovim svojim inom ojaao odnose izmeu Osmanlija i
Francuske. Vano je za istai i to da je Boneval preao na Islam to je donijelo u osmanske
redove dosta povjerenja prema Francuzima. Rusiji bilo zabranjeno drati flotu na podruju
Azovskog i Crnog mora. Nadir ah elei da osvojiti Bagdad i istonu Anadoliju je 1743.g. je
ponovno krenuo na Osmansko carstvo. Nadir ah je htio da prevlada islamsku izmu, te da
izjednai iitstvo i sunn, pa ga sunniti pod nazivom dafarija poznaju kao petu pravnu kolu. Ali
ipak prestroga je osmanska ortodoksija je odbila takve zahtjeve.

Mahmud I imao je za cilj da izbjegene bilo kakve nemire i pobune u carstvu tokom svoje
vladavine jer je znao do ega ga to moe dovesti pouen iskustvom svojim predhodnika na
prijestolju. U njegovom vremenu mogu se pohvaliti jenjieri da su bili redovno isplaivani, ali ni
oni nisu ostajali duni Mahmudu jer su sve svoje obaveze ispunjavali aurno i bili su mu u
velikoj mjeri odani. Mirovna politika Mahmuda I pojaana je striktnijom kontolom
funkcionisanja administracije, barem tamo gdje je ona mogla da bez smetnji vri svoje aktivnosti
to je bio sluaj sa provincijama u Rumeliji i Anadoliji. Mahmud se trudio da se do kraja
njegovog vladanja osmanski budet povea i da stanje bude u dravnoj kasi stabilno, to mu je u
konanici i uspjelo.