"TIME TRAVEL" U DAMANHURU

Da li je mogue da su putovanja kroz vrijeme ve mogua, tavie da postoje ve nekoliko decenija?

Prvi put sam se susreo sa ovom priom 1995., kada je asopis 'Piramida' objavio lanak o 'time travel'
(Projekt Montauk: Amerikanci putovali kroz vrijeme). U njemu se navodi kako su ljudi iz
podruma baze Montauk [vojna baza na Long Islandu, NY] slani u budunost, do 6.037 godine nae
ere, vidjeli tamo ruevine nekog grada u mraku, bez ive due i sa kipom metalnog konja zlatne boje
na kojem je bilo neto napisano nama nepoznatim znakovima. Takoer se tvrdi da su tvorci Projekta
Montauk uspjeno poslali posadu ljudi u gigantske piramide na Marsu, u vrijeme kada je tamo bila
civilizacija, prije vie od 100 hiljada godina. Ovaj je projekt u Montauku navodno zavrio 1983.
godine, no prema nekim informacijama, i dalje se obavlja, u tajnosti.
Za vrijeme ovih eksperimenata sa time travelom u Montauku, nedaleko Torina u Italiji bio je
izgraen (1978-92) podzemni hram, poprilino velik i raskono dekoriran, poput sakralnih graevina
velikih religija. Religiozna zajednica u Damanhuru prakticira jednu vrstu New Age duhovnosti, a
svakako putovanje kroz vrijeme je jedno od njenih najpoznatijih dostignua. Prije 10tak godina bio
sam prisustvovao jednom predavanju ove zajednice. Koliko se sjeam, na kraju predavanja bio sam
postavio pitanje u vezi financiranja projekta (s obzirom na raskoni interijer hrama). Predava mi je
odgovorio da se oni sami financiraju, od vlastitih prihoda oni u Damanhuru uglavnom ive
skromno, bez nekih luksuznih prohtjeva, oni koji rade u Torinu, takoer, ne voze neke limuzine nego
skromne Fiatove aute itd.
Tada sam bio sa Interneta skinuo neke njihove lanke, u vezi pionirskih pothvata time travela. Kada
sam nekoliko godina kasnije ponovo probao nai te lanke, vidio sam da ih vie nema na njihovom
siteu. Sreom, naknadno sam ipak pronaao meu svojom isprintanom hrpom materijala sa Interneta i
par lanaka o Damanhuru i time travelu, i preveo, za one koji smatraju ovu temu interesantnom.
DEVET MINUTA U VREMENU
Ponedjeljak, 17. januar 1994.
Putovanje kroz vrijeme je poelo! Juer je nekoliko ljudi napravilo neke eksperimentalne prolaze u
Kabini: dva fizika temponauta i dva temponauta u suptilnom tijelu nakon razliitih faza pripreme
otili su eksplorirati mjesta i njihove znaajke, u koje e putovati do kraja maja.
Prvi ljudi koji su imali priliku od enormnog znaaja ne samo za nas ve i za ovu epohu, ali takoer
i za cijelu planetu da putuju u vremenu bili su Aracne Orchidea, Antelope Verbena, Ornitorinco
Oleander i Amadriade.
U poetku se mislilo da e petero ljudi moi napraviti probni put, no vrijeme za koje je prolaz bio
otvoren i energija koja je stajala na raspolaganju istekli su prije nego to je peti imao mogunost
pristupa. Petero kandidata bili su odabrani od ukupno njih 42, a koji su prethodno bili proli prvi i
drugi nivo finalnog treninga, i koji je zavrio u nedjelju. Drugi ljudi doi e na red za probno
putovanje, malo po malo, tako da se ustanovi i usavri svaki prolaz u kabini, da ne bi dolo do greke
na stvarnom putu: injenica je da njegova provedba jo uvijek nije savrena.
Da li se oni sjeaju? Naravno da se sjeaju!
Potreba 'selektivne memorije', to jest sposobnost registriranja podataka samo na nesvjesnom nivou
bez potrebe za upamivanjem na svjesnom nivou jedan je od neophodnih preduvjeta na putu kroz
vrijeme, no to je iskljuivo vezano za tehnike pristupa vremenskom putovanju. Stoga govorimo o
situaciji nadziranja, kako bi se sprijeili nagli ili pak neki nepaljivi pokreti, koji bi inducirali
temporalni prolaz, iji bi rezultat bio da se nau negdje, odakle se ne bi znali vratiti. Sve drugo ipak,
to se odnosi na memoriju i osjeaje, na dogaaje, ono to se
vidi i doivi, moe ostati u svijesti, bez izazivanja problema (moda u manjoj mjeri, ukoliko su
dogaaji posebno traumatini).
Za putovanje bila je koritena Kabina, sa specijalno pripremljenim sjedalom (koju su koristili samo
temponauti u suptilnom tijelu); okolina je bila potpuno pod pritiskom, zatvarajui razne take
pristupa. U Dvorani ogledala desetak je ljudi sviralo muzike instrumente svih vrsta, ispunjavajui

energijom razliite oltare: svaki je oltar predstavljao jednu vrst uha predisponiranog na punjenje
specifinim frekvencijama. Svaka sfera u Dvorani bila je pozlaena, to je sluilo kao mehanizam za
individualni prolaz, i svako je koristio razliiti pristupni kod.
Svaki je temponaut bio pripremljen za njegov vlastiti specifini ulazak, ulaskom u Kabinu, gdje se
imala odvijati priprema, jedna tehnika vie kontemplativna po prirodi, sa detaljnim umetanjem svih
instrukcija i razliitih mehanizama za pronalaenje i ubacivanje u temporalna vrata te potom uspjeno
navlaenje novog tijela. Slijedei indikacije poput saobraajnih znakova i obavjetenja, putnik
poinje suptilni put kako bi pronaao osobu koja je bila domain prije 4719 godina.
SNANI IMPAKT
utorak, 18. januar 1994. godine
Bilo je kranje interesantno i zahtjevno asistirati u velikom dogaaju kao to je bio onaj, u nedjelju.
Svaka osoba koja je otputovala iz Kabine veselila se svojem uspjehu, potom, svi su intervjui sa njima
svima bili vrlo intenzivni. Muzika, koja je vodila iz Hrama bila je uzbudljiva i magina, cijela
atmosfera proeta snagom izuzetnog dogaaja, jedinstvenog, no nevjerovatno ponovljivog i
usavrivog. Put kroz vrijeme, u preparaciji za mnogo mjeseci, sada je bio realnost, a tamo, u naim
rukama, mali ali izuzetno intenzivni dokaz.
Energetski impakt bio je jak, nevjerovatna emocija potrajala je dugo, te dirnula svaki djeli mog
tijela.
Potrebno je shvatiti da je u Damanhuru mogue i normalno ivjeti magiju u svakodnevnom ivotu,
naunu fantastiku sa pranjem vea, edukacijom djece i svakodnevnim poslovima: svatko treba biti
svjestan, kako bi doao u dodir s ovime, kako bi shvatio irinu ovog pristupa umjetnosti i ritualu
svakodnevnog ivljenja, konstantni kontakt izmeu sakralnog i profanog, kako bi nadoao na jedno
razumijevanje istinske ljudske esencije i veliajnosti. Ovog puta vidio sam neprimjetne miie
putnika kako se pomiu, poput fluida, kako bi korespondirali sa odgovarajuim tijelom, da uu u
njega i 'obuku' ga poput uskog radnog odijela ('tute'), te pokrete koje nitko ne bi znao, kako ih
reproducirati.
uo sam, kao i ostali, onaj 'bang' koji je oznaio prvi fiziki prolaz u vremenu, vidio sam Kabinu
praznu, a onda ponovo-ispunjenu. Bio sam vidio Oberta [Airaudi-ja] kako iezava godinama
unazad, i to za dugo vrijeme, na Sardiniji, a potom kako se sretno ponovno pojavljuje. Tako, da
nikada nisam imao sumnji u pogledu onog neopisivog intenzivnog osjeaja.
Jo sam jednom opazio vrtlog velikih dogaaja, istinu postojanja i nebitnost posjedovanja, letimini
uvid u stepene razvoja shvaanja snage poduavanja. Ovaj aspekt bio je opravdano potcrtan, kao
proivljeno iskustvo, prava svjesnost o injenici da je tijelo samo odijelo, koje svijest locira, i onda
putuje, pomie se, pokree i ide...
Poput ovog, paradoks ivljenja oituje se u injenici da peremo sue, a potom, bez problema
putujemo u vremenu, ne postajui pri tome ludi, ne pridavajui znaaj jednom ili drugom, kao to bi
se desilo da Damanhur nije naa realnost, i kada ne bi imali edukacije, koja konsolidira inicijata u
misterijima postojanja.
Ja znam drugaije, i oni koji su mislili da se put kroz vrijeme nee moi nikada realizirati, izgubili su
opkladu, no bilo je veselje izgubiti ovu okladu; rekao bih, konano, podijeliti ovdje s drugima
maginu ludost i snagu naeg postojanja.
PUTOVANJE U PROSTORU I VREMENU
Prvo putovanje u prostoru-vremenu izveo je Gorilla Eucalipto popodneva 18. augusta 1994. Ovdje
govorimo o putu dugom 61.000 godina, koje je potrajalo oko sat i po i odgovaralo, kao u jednom
vremenskom luku, periodu od oko tri dana.
Bilo je mogue izvesti ovaj put, poto su razliiti dijelovi strukture Kabine bili supstituirani.
Kako bi bio u mogunosti izvesti ovaj 'skok', Gorilla je morao proi 14 stanica, te doi do take u
svemiru, gdje je pohaao kurs, o koritenju Kabine.
GORILLA EUCALIPTO
'Izvinjavam se ako ne izraavam svoje ideje ba jasno veeras, no iskustvo koje sam imao ostavilo
me je bez teksta, i zapanjenog.

Spomenuo bi u samom poetku da ono involvira putovanje kako kroz prostor, tako i vrijeme. Taka
odredita, shodno tome, nije bila Zemlja kao na drugim putovanjima, ve je to bilo u isto vrijeme i
spacijalno, i temporalno. Odredina taka, po mom miljenju morala je biti jedna od najudaljenijih
planeta u galaksiji, dijelom naturalna, dijelom konstruirana, a veliinom neto manja od Zemlje.
Uzeo sam 'self-kristal' sa mnom, kako bi mogao memorirati dublje iskustva, sa trodnevnog 'izleta'.
tovie, kada mi je usfalilo podataka, mogao sam ih prikupiti direktno sa self-kristala, kao da je bio
neki kompjuter na brodu, ili pak ko-pilot.
Bilo je to putovanje svemirom, sa nekoliko stanica. Skokovi u vremenu su varirali, neki su trajali
svega nekoliko sekunda. Ovi incijalni skokovi predstavljali su periode od 2.000, 3.000 i 5.000
godina. Kao rezultat kontakta sa selfikom kreaturom imao sam svjesni osjeaj o taki kojoj sam se
uputio, koliko je vremena prolo i gdje sam bio.
Bilo je to, kao da sam na shuttle-u, kojim pilotira set kompleksnih instrumenata u ovom sluaju,
instrumenti su bili mentalne prirode.
Za vrijeme putovanja, prvi skok u vremenu bio je kratak, i odveo me jasno u prepoznatljive fizike
lokacije ume, pustinje, planine, dok su oni koji su slijedili, bili sve dui.
Percipirao sam prva tri skoka kao putovanje nazad u vremenu, no u istoj prostornoj dimenziji, dok su
druga koja sam percipirao bila u isto vrijeme temporalni, i spacijalni.
Naredne stanice bile su neosporno fascinantne. Imao sam iskustvo iz barem tri ili etiri razliita tipa
kabina, slinih naima, sa platformom i postranim reetkama, koje su u nekim sluajevima bile
zamijenjene preklapajuim sferama; u drugim pak sluajevima umjesto reetki bile su piramide,
jedna povrh druge, sa vrhovima usmjerenim prema centru, tj. prema taki gdje sam se nalazio.
Za vrijeme razliitih skokova u vremenu, proao sam i Atlantidu, nisam se zaustavio u istoj kabini u
kojoj sam bio na prijanjim putovanjima, ve u slinoj, i to ispod razine mora. Naao sam se u
staklenom balonu kroz koji sam promatrao morski krajolik, ljudi su nosili odjeu, koju sam ve ranije
viao. Pio sam pie vrlo ugodnog okusa, koje me bilo ispunilo veoma jakim energetskim nabojem.
Imao sam osjeaj kako je Atlantida vana stanica, na kojoj se moe zastati i ispuniti se energijom, da
bi se zatim otputio na jedan dui vremenski skok.
U jednoj od posljednjih tranzicija (bilo ih je sveukupno 14) stigao sam u kabinu koja se sastojala od
zrake svjetla emitirane sa projektora u svemiru. Upao sam u tu zraku i ostao u toj prilino neobinoj
realnosti. Nije bilo nikakve fizike reference, ve sam bio uronjen u tu svjetlosnu zraku, koja se
gibala veoma brzo i kroz nju, iao sam u svim smjerovima. Onda, na odreenoj taki, zraka je poela
uspinjati se vertikalno, sve dok me nije donijela na jednu platformu koja je lebdjela u zraku, i gdje
sam vidio vrlo udna bia, visoka oko 4 do 5 metara, sa ovalnim oblikom tijela, sa veoma izduenim
glavama u stranjem dijelu, i ustima nalik na kljun, u prednjem.
U jo jednoj tranziciji, doao sam do jedne kabine za transfer, koja je bila sainjena od cilindrine
staklene strukture, usporedive sa zdencem, iskopanim i lebdeim u zraku. Materijalizirao sam se u toj
taki, od koje se irio nevjerovatni pogled, bilo je kao da sam u shuttle-u, koji je putovao svemirom,
u blizini sunca koje je emitiralo veoma snanu svjetlost. Na suprotnoj strani, moglo se vidjeti itav
niz planeta, koje su prolazile pred oima, sve dok nisu nestale iz vidokruga. Onda sam uao u
'vremenski dvorac', gdje sam imao odreeni osjeaj kako vrijeme stoji, gotovo kao da sam bio proet
stanjem statinosti ili apsolutnog mira.
Na svojoj finalnoj destinaciji, stavio sam na sebe odjeu u obliku plata koji me je omotao u jednu
vrstu skupljajueg-omotavajueg materijala. Bia koja sam sreo nisu imala odreenu formu, bila su
vie kao izduene lopte sa ureajima preko cijelog tijela. Kada su se ta bia pribliila, emanirala su
veoma snanu energiju.
Svako je mjesto bilo diferencirano specifinim mirisima. Sjeam se na nekoliko mjesta, na primjer,
osjetio sam jedan vrlo intenzivan, veoma otar miris, slian amonijaku, miris koji nadrauje nosnice.
Na drugim mjestima, mirisi su varirali od slatkastih, do gorkih. Slino tome, bio sam uo i razne vrste
zvukova.
Potom sam doao do jedne veoma napredne selfike strukture napravljene od metala, piramida i sfera
sa icama koje se se obavijele oko nje. Pod ove strukture bio je takoer sainjen od neke vrste
metala. Po okolini sam mogao razabrati, da sam dospio u neku vrstu obrazovnog centra, kolu za
trening. Pogledao sam unaokolo i bio sam malo zbunjen zbog nevjerovatne zbrke, razliitim vrstama
ljudi i bia svih vrsta.

Bilo je toliko ivo da sam definitivno proao neprimijeen. Stajao sam nekoliko minuta sa mojim
selfikim putujuim kompanjonom, da bi se, nakon nekoliko minuta pojavilo bie sa vrlo ljudskim
karakteristikama.
Ova osoba mi je bila prila, te odvela sa metalne podloge na kojoj sam bio, u jednu sobu, koja se
nalazila otraga.
Problem komuikacije bio je razrijeen zahvaljujui ovratniku, koji mi je bio stavljen oko vrata. Bio je
vei i udobniji, od onih, koje sam ve bio stavljao, na prijanjim tranzitivnim stanicama i on je
prevodio zvukove moga glasa te takoer mi omoguavalo da razumijem njegov 'govor'. 'uo' sam ga
ne kroz ui, ve direktno, kao posredstvom misli.
Moj me vodi pratio prilikom razgledavanja cjelokupne strukture koja je bila sainjena od niza soba
gdje su ljudi jeli, spavali, ili u kolu, vjebali, i tako dalje. Na kursevima, govorili su o kabinama i
pozicijama unutar njih, koje su bile najbolje, za suoavanje sa vremenskim skokovima.
Bilo je i poduavanja o specifinim vremenskim drillovima. Za dva dana, nauio sam sve tehnike
koje se odnose na kabine za transfer.
Jeo sam hranu iji je ukus bio sladak, gorak, hladan, vru itd. Prvog dana, jeo sam veoma hladnu
kremu slinu naem sladoledu. Za vrijeme kursa, bila su servirana pia razliite gustoe, koja su osim
nutricionalne vrijednosti imala i znatan energetski naboj.
to se tie transmisije znanja, direktno mi je asistirao jedan instruktor. Kurs se sastojao od
sukcesivnih stepeni, koji su zahtijevali specijalne fotelje i ljemove. Nekad su slike bile projicirane,
pomou podataka koji su automatski ulazili u um.
Sa tehnike i praktine take gledita, mislim da e protei vrijeme dok se sve ne dekodira, poto je
bila transmitirana velika koliina informacija.
Spavali smo u specijalno araniranim mjestima, u kojima su bili sarkofazi [?] sa tvrdom podlogom.
Transparentna kupola bila je sputena odozgo, hermetiki zatvarajui osobu koja se odmarala, i san je
nastupio za nekoliko trenutaka. U ovom stanju drijemanja nekad vrlo dubokom, nekad plitokom u
ovom stanju polu-sna, imao sam vrlo jasnu senzaciju kako obraujem sve informacije sa kursa.
Ujutro, sarkofazi su se otvarali, i u tom trenutku, bilo je kao da se utinice mojeg svjesnog uma
ponovo prikljuuju.
Primijetio sam da su mi disanje i otkucaji srca normalni i esto sam govorio o Damanhuru i naem
projektu. Ljudi koji su sluali bili su oduevljeni, i imali su potovanje prema onom to radimo.
Zaista, bili su veoma svjesni nae realnosti, i smjera kojim idemo.
Znam da sam imao svoju normalnu ljudsku pojavu, zato jer sam mogao vidjeti svoj odraz na
svjetleim zidovima.
Kabine u kojima smo vjebali bile su sline naima, onima s reetkama. Upotreba kabina varirala je
prema tipu smjera, tipu putovanja, te distanci i masi koja je imala biti transferirana. Kabine sa
reetkama uglavnom su se koristile za vremenska putovanja. Ona sa sfernim strukturama i
piramidama bila su naprednija i koristila su se za prostorna-svemirska putovanja
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------Netko bi se mogao zapitati, da li je uope mogue da se netko 'dematerijalizira' u ovom, fizikom
svijetu, dakle da privremeno nestane, te se pojavi u nekom drugom vremenu. Damanhurci su oito
pronali metode kako da to ostvare pomou svojih osebujnih 'vremeplova'. Meutim, do ovakvih
pojava, dolazi i spontano. Tako je B.D. Benedict u svojoj knjizi Paralelni svijet opisao neke zaista
fascinantne sluajeve.
Recimo vrlo interesantan sluaj Njujoranina Josepha Browne-a, koji je u nedjeljno jutro poao
kupiti novine i ilete za brijanje u kiosku na uglu, i na tom putu kraem od 200 m jednostavno ispario
bez traga. Pojavio se ponovo u reenom kiosku tek nakon neto vie od godine dana. Zapanjenom
prodavau tvrdio je da je izaao iz kue prije 5 minuta! Meutim i on se sam zaprepastio kada je
ugledao datum na izdanju 'New York Timesa', iz slijedee godine. Gdje je proveo svo to vrijeme? Za
ovaj dogaaj postoje policijski dosjei, poto je bio traen kao nestala osoba. Bio je kasnije prikljuen
i na detektor lai, koji je samo potvrdio da govori istinu, koliko god ona nevjerovatna bila.
U knjizi Joan Forman The Mask of Time mogu se nai neki interesantni primjeri vremenskog
pomaka u prolost. Tako se spominje sluaj Mr. Squirrel-a , koji se jednog dana 1973. godine bio
zaputio u prodavaonicu u mjestu Great Yarmouth, kako bi kupio plastine folije za uvanje starih

kovanica. Kada je uao u trgovinu, promotrio ju je dobro i uoio neke detalje poput staromodne
registar kase, te haljine koju je nosila mlada prodavaica. Platio je i otiao kui, i tjedan dana kasnije
opet se uputio u istu prodavaonicu. No, kada je uao, duan je izgledao sasvim drugaije. Nije bilo
prodavaice u staromodnoj haljini, okvira za fotografije, stalka sa tapovima ni stare registar kase,
koje je bio uoio sedam dana ranije. Prodavaica, starija gospoa, rekla je da nikada nisu imali takve
plastine folije, to je potvrdio i poslovoa. No, Mr. Squirrel jo je uvijek imao nekoliko plastinih
folija, koje je kupio u 'prvoj prodavaonici' kao dokaz. Kada je Forman poslala celuloidne folije
proizvoaima, oni nisu mogli dovoljno precizno odrediti njihovu starost, jedino su ustvrdili da ne
mogu biti starije od 10-15 godina (jer se nakon tog vremena raspadnu). Kako je prodavaica prodala
Squirrelu 'nove' folije, one nikako ne bi ni smjele pokazivati starost iz doba prije prvog svjetskog
rata, to je bila procjena Squirrela, o vremenu 'prve verzije' papirnice.
Da postoje sluajevi putovanja iz prolosti u budunost, potvruje sluaj izvjesnog Pimp Drake-a, iz
mjesta Chattam kod Shefielda, lika koji je ivio u drugoj polovini 18. stoljea. On se vozei svoja
zaprena kola, odjednom naao u jureem ekspresnom vlaku iz 20. stoljea, na liniji London
Glasgow. U kupeu su nasmrt preplaenog Pimpa pokuali smiriti policijski inspektor i jedna
bolniarka, putnici vlaka. Nakon 5 minuta, on je nastao. Inspektor je kasnije provjerio u upi kojoj je
pripadalo navedeno mjesto, knjige umrlih, i doista tamo je naao ime tog ovjeka, koji je, onako
izbezumljen u jureem vlaku, stigao rei svoje ime i mjesto stanovanja. Kraj imena je stajala i
zabiljeka, da je ovjek poludio, nakon to su ga pokupila 'avolova kola' od eljeza, koja su bila
poput ogromne zmije i bljuvala dim i vatru iz eljusti.
Postoje, izgleda, i spontani vremenski pomaci iz sadanjeg vremena u budunost. Illo Brand u knjizi
Das Rtsel von Raum und Zeit (Tajne prostora i vremena) navodi sluaj Mr. Ravena, koji je
etajui centrom grada Norwicha sa suprugom, otiao u javni WC. Umjesto da se odmah vrati, ostao
je sat vremena. Kad je htio izai, vrata su bila na drugom mjestu. Popevi se uz stepenice, naao se u
vrlo prometnoj ulici, toliko da se nije moglo prijei na drugu stranu ceste. Na semaforima se
neprestano izmjenivalo crveno i zeleno svjetlo. Umjesto katedrale i Erpinghamskih vrata, ugledao je
skladita i tvornike zgrade. Cijelih sat vremena Mr. Raven je hodao zbunjeno gradom iz daleke
budunosti, sve dok se nije odjednom opet naao u uliici u kojoj ga je ekala zabrinuta ena.
29.04.2013. u 18:01 0 Komentara Print #

utorak, 16.04.2013.
KRIPTO-MISTINI FILOZOFI RENESANSE I NOVOG VIJEKA II

ROBERT BOYLE PRVI MODERNI KEMIAR I/ILI POSLJEDNJI ALKEMIAR

Engleski kemiar i fiziar Robert Boyle (1627-1691) bio je jedan od glavnih protagonista naunofilozofske scene 17. stoljea. Smatra se preteom moderne kemije, ili ak osnivaem moderne
kemije, te jednim od pionira moderne eksperimentalne naune metode. U raznim biografijama se
navodi kao 'engleski', 'irski' ili pak 'englesko-irski'; on je bio roen u Irskoj, dok su mu roditelji
engleskog porijekla. (Otac Richard Boyle bio je doao u Irsku za vrijeme kolonizacije pod dinastijom
Tudor.) Robert Boyle najvie je znan po zakonu, nazvanom po njemu; Boyleov zakon opisuje
inverzno proporcionalni odnos izmeu pritiska i volumena gasova.
Boyle je poticao iz aristokratske familije, te je stoga dobio izvanredno obrazovanje. Poslan je u Eton
College, (kojeg je osnovao Henrik VI u 15. stoljeu). Rektor koleda sir Henry Wotton (inae
prijatelj Richarda Boylea, Robertovog oca) bio je usko povezan sa rozikrucijanskim krugovima. Po
zavretku studija u Etonu, mladi Boyle je putovao Evropom, upoznajui slavne naunike svog doba.
Tako je u Italiji (1641/42.) upoznao ve ostarjelog Galileija, koji ga je uputio u svoja uenja. U
Genevi, u vicarskoj proveo je dvije godine, te unapijedio tamo svoja kako nauna, tako i ezoterina
znanja. Uglavnom, po povratku iz kontinentalne Evrope 1644. godine, Boyle je pokazivao izraziti

interes za nauna istraivanja. Otac mu je u meuvremenu umro, ostavivi u nasljedstvo znatna

imanja u Engleskoj i Irskoj.
etrdesete i pedesete godine u Engleskoj bile su doba nemira i graanskog rata. Godine 1646. zavrio
je graanski rat izmeu rojalista i parlamentaraca, dok su pedesete bile obiljeene diktaturom lordaprotektora Olivera Cromwella. Beigent i Leigh piu u The Elixir and the Stone:
Kartezijanska je misao uskoro zavladala engleskim Kraljevskim drutvom, iji su najraniji lanovi,
poput Bacona i Descartesa prije njih, bili poklonici hermetizma kojega su se kasnije (barem u
javnosti) odricali. Tokom graanskog rata i Cromwellova protektorata, brojni su se ueni pojedinci
rozikrucijanski orijentirani prebjezi s kontinenta, kao i Englezi poput Johna Wilkinsa, Roberta
Boylea i Christophera Wrena poeli vie-manje redovito okupljati u neformalnim organizacijama.
Ova se grupa u poetku nazivala 'Invisible College', a kasnije, nakon dobivanja podrke kralja Karla
II, nazvani su Kraljevsko drutvo (1662.). Bili su se posvetili kultiviranju jedne nove filozofije i
sastajali su se na Gresham College-u u Londonu, te takoer u Oxfordu. U knjizi Holy Blood, Holy
Grail Baigent i Leigh vele da su tajanstveni i neuhvatljivi rozikrucijanci odigrali kljunu ulogu u
dogaajima, koji su doveli do Tridesetogodinjeg rata i osnivanja Kraljevskog drutva.
Mora se spomenuti i to, da su Baigent i Leigh u navedenom djelu naveli Roberta Boylea kao jednog
od velikih metara Sionskog priorata. Ba kao i u sluaju Botticellija, malo sam skeptian. Navedeni
citat glasi:
Po dolasku u Englesku ti su se ljudi [tj. rozikrucijanci-izbjeglice iz kontinentalne Evrope, op.a.]
tijesno povezali sa slobodnozidarskim loama. Bili su bliski s Robertom Morayem, iji je ulazak u
jednu slobodnozidarsku lou 1641. godine jedan od najranije zabiljeenih podataka o slobodnim
zidarima, zatim s Eliasom Ashmoleom, antikvarom i strunjakom za viteke redove koji je u
slobodne zidare stupio 1646., i s mladim i vrlo naprednim Robertom Boyleom, koji je, iako nije bio
slobodni zidar, pripadao jednom drugom, jo neobinijem tajnom drutvu. Nema vrstih dokaza da je
to drutvo bio Sionski priorat, ali Boylea "Prioratski spisi" navode da je postao velikim majstorom
Siona poslije Andreae.
to se tie samog Roberta Boylea, on je u drugoj polovini etrdesetih godina veinom ivio na
oevom imanju u Stalbridge-u u Irskoj. Poetkom pedesetih u njemu se budi elja za preseljenjem u
Oxford, gdje i boravi neko vrijeme, no 1652/53. ponovo je u Irskoj. Poto je uvidio da mu tamonji
ambijent nije omoguavao napredak u njegovim istraivanjima iz kemije (kao i al-kemije), 27godinji Boyle se godine 1654. definitivno preselio u Oxford.
Upravo su za Oxford vezana njegova glavna djela iz kemije i fizike, New Experiments PhysicoMechanical (1660), The Sceptical Chymist(1661) i druga. Objavio je i rad iz filozofije The Origine of
Forms and Qualities(1666), u kojem je kritiki sagledao Aristotela, u ranom 17. stoljeu jo uvijek
neosporivog autoriteta.
Iako je obavio vaan posao na podruju fizike (Boyleov zakon, otkria na podruju rasprostiranja
zvuka, zamrzavanja vode, o refrakciji (lomu svjetlosnih zraka), kristalima, elektricitetu, bojama,
hidrostatici itd.) njegovo je omiljeno podruje ipak bila kemija. Za njega je kemija bila nauka
kompozicije supstanci, elemente je smatrao nerastavljivim konstutuentima materijalnih tijela, pravio
je razliku izmeu mikstura i smjesa (compound). Napravio je znatan progres na detektiranju
sastojaka kemijskih spojeva, a taj je proces nazvao analiza. Smatrao je da su elementi sastavljeni od
estica raznih obika i veliina, koje se meutim, same ne daju rastaviti. Takoer je izvodio neke
eksperimente na podruju fiziologije.
Godine 1668. Boyle naputa Oxford i seli se u London, gdje boravi u kui svoje sestre Katherine
Ranelagh, u uvenoj ulici Pall Mall. Boyleov boravak u Londonu, u posljednjoj fazi ivota oznaio je
nastavak njegovog eksperimentalnog rada, ali i radova sa podruja filozofije i teologije. Godine
1991. Robert Boyle umire, u 65. godini, svega nekoliko dana nakon smrti svoje sestre, kod koje je
ivio.
Mjesto alkemije u opusu Roberta Boyle-a
Robert Boyle imao je neosporno veliki interes za alkemiju, poto je smatrao da mu ona moe dati
informacije vezane za strukturu materije. Taj je pogled dijelio sa svojim suvremenikom Isaacom
Newtonom, koji je takoer imao sline interese. Historiari nauke znaju za Boyleov interes za
alkemiju, poto je bio napisao rad Dialogue on the Transmutation and Melioration of Metals koji

svjedoi o njegovoj vjeri u mogunost transmutacije metala, ba kao to su vjerovali i alkemiari

prije njega. Naravno, da je bio zainteresiran i za susret sa ljudima koji su imali odreena znanja iz
alkemije. Boyle je prouavao radove Nicholasa Flamela, i drugih alkemiara. Kao i svi alkemiari,
koji su nastojali prikriti njihov rad te u tu svrhu koristiti odreene ezoterine ifre i simbole, isto je
tako i Boyle inio u svojim radovima.
Historiari 18. stoljea, i oni iz kasnijeg perioda jednostavno su ignorirali i diskreditirali Boyleove
alkemijske interese. Oni su zapravo smatrali da je novi intelektualni pokret prosvjetiteljstva nespojiv
sa srednjevjekovnim 'praznovjerjem', u koje su ubrajali i alkemiju. Dakle, smatrali su kako alkemijski
radovi naunika iz prolih vremena nisu vie relevantni za razvoj moderne nauke, koja se bazira na
empirikim studijima, racionalnim opservacijama i eksperimentima.
U najnovije vrijeme, ipak neki slobodoumniji historiari nauke su ponovo otkrili i re-valuirali
Boyleove alkemijske interese te ih opisali u mnogo pozitivnijem svjetlu. Oni su pokazali da je Boyle
bio jedna linost nauke u vrijeme tranzicije, koja je koristila i stare alkemijske i nove, modernije
naune prakse tokom ivota i rada. Kao jedan primjer ovog novog naina razmiljanja o Boyleu
moe se navesti djelo L.M. Principe-a, The Aspiring Adept: Robert Boyle and his Alchemical
Quest iz 1998. godine.
Sa druge strane, kod nekih modernih autora-konspirologa imamo sasvim drugi stav. Oni naime
smatraju da krivnju za manipulaciju nauke u smislu okretanja prema iskljuivo materijalistikom
svjetonazoru ne snose historiari nauke od 18. stoljea nadalje, ve da je to primarno djelo 'masonske
gospode' iz navedenih udruenja, Invisible College i Royal Society, kao to je uostalom i navedeno u
lanku o Francisu Baconu (kojeg su navedena udruenja smatrala svojim 'duhovnim ocem').
CHRISTOPHER WREN, CRTA I FILOZOF
Christopher Wren (1632-1723) bio je britanski arhitekt, astronom, matematiar i fiziar. Poduavao
je astronomiju na prestinim koledima u Londonu i Oxfordu. Mada je najpoznatiji kao arhitekt,
interesantna je injenica da se ovom disciplinom poeo (profesionalno) baviti tek nakon 30. godine
ivota. Najpoznatiji njegovi radovi su rekonstrukcija Londona nakon velikog poara 1666. godine, te
posebno nova katedrala sv. Pavla, zapoeta 1669. i dovrena 1710. godine. Smatra se vrhunskim
eksponentom engleskog klasicizma; revitalizirao je paladijanski i barokni stil. Wren se isto tako
smatra jednim od prvih poznatih engleskih framasona; postao je lan londonske loe St. Paul 1691.
godine. No, bio je ustvari i zadnji veliki metar iz redova aktivne (spekulativne) framasonerije, koji
se ujedno bavio graditeljstvom, kao 'operativni majstor'.
Wren je roen 20. oktobra 1632. godine u selu East Knoyle, u junoj engleskoj pokrajini Wiltshire.
Potie iz familije upnika Christophera Wrena seniora. Imao je dvojicu brae, koji su umrli odmah po
roenju i ak devet sestara, od kojih je est doivjelo adolescentsko doba. Stric Matthew Wren bio je
kapelan Princa od Walesa, kanonik Windsora te registrar Reda Podvezice (najvii engleski viteki
red). Christopher Wren senior zamijenio je 1635. godine svog brata na tim poloajima. Poto je
Windsor mjesto gdje se nalazi kraljevska rezidencija, odnosno dvorac, Christopher junior se kao
dijete imao priliku igrati sa Princom od Walesa, Charlesom I, buduim kraljem.
Fiziki gledano, Christopher Wren je bio poprilino krhko dijete, niskog rasta. Od malih je nogu
zavolio crtanje, koju je vjetinu znaajno razvio kada je porastao. Nauka ga je fascinirala, i ve u
mlaim danima je volio izvoditi eksperimente. Godine 1641., kada mu je bilo devet godina, bio je
poslan u Westminster School u Londonu. U ovoj koli vladala je stroga disciplina, meutim, ona je
pridonijela uspjehu mnogih, koji su ovu kolu pohaali. Christopher je vrlo brzo ovladao latinskim
jezikom, to se vidi i iz pisama, koje je u to vrijeme bio slao ocu.
Familija Wren bila je odana kralju, bili su nepokolebljivi rojalisti. Ovaj vrsti stav nije bio poeljan u
vrijeme Engleskog graanskog rata, kada je pobjedu odnijela strana koja je podravala Cromwella i
parlament. Christopherov otac naravno je bio primoran napustiti poloaj u Windsoru; 1646. godine
otiao je ivjeti kod kerke i zeta u Bletchingham, Oxfordshire. Poto je sestrin mu bio vrstan
matematiar, imao je znatan uticaj na mladog Christophera. Davao mu je poduke iz matematike, te ga
ohrabrivao takoer na izuavanje astronomije.
Godine 1647. mladi Cristopher se ozbiljno razbolio, a lijeio ga je eminentni lijenik William
Scarburgh, u Londonu. Ostao je nekoliko mjeseci u lijenikovoj kui, gdje se oporavljao od
posljedica bolesti (radilo se vjerovatno o tuberkulozi). Scarburgh nije bio samo lijenik; pripadao je

maloj grupi eksperimentalnih naunika i filozofa, koji bi se tjedno sastajali kako bi diskutirali o
temama sa raznih podruja fizike, anatomije, geometrije, astronomije, navigacije, kemije, i
prirodoslovlja. Grupa je ukljuivala nekoliko lijenika, jednog matematiara, te jednog astronoma.
Wrenu je bilo dozvoljeno prisustvovanje sastancima, te je radoznalo pratio diskusije, koje su imale
uticaja na daljnji tok njegovog obrazovanja.
Godine 1649., kada mu je bilo 17 godina, Christopher Wren se upisao na Wadham College, u
Oxfordu. etiri godine kasnije je diplomirao, te postao suradnik visoke kole All Souls. Kao lan ove
eminentne naune institucije, on je uskoro poeo pokazivati svoje izuzetne intelektualne sposobnosti,
prvenstveno na polju medicine. Ove njegove eksperimente e kasnije objaviti Robert Boyle, te e oni
voditi k prvim pokuajima transfuzije krvi. Wrenovi interesi kao naunika-istraivaa bili su iroki
astronomija, bruenje lea, kriptografija, fortifikacije, vojne naprave, podmorska navigacija, kitolov i
stoarstvo. Ostvario je itav niz pronalazaka; bio je usmjeren k praktinom rjeavanju problema, te u
tom smislu podsjeao na Leonardov genij.
U naunoj ustanovi All Souls bio je lan jednog eksperimentalnog kluba, koji je vodio filozofske
debate. Wren je nastavio sa svojim inovatorskim radom, te postepeno poeo pokazivati sve vei
interes za astronomiju. Izradio je mapu Mjeseca, na globusu koji je sam nainio, i koju je bio
predstavio kralju Charlesu II. Suraivao je takoer na izradi velikog teleskopa, koji meutim, nije bio
nikad dovren. Meu drugim invencijama mladog Wrena bili su konica od prozirnog stakla, za
prouavanje pela, te instrument za mjerenje koliine vlage u zraku.
Godine 1657., Christopher Wren, tada 25-godinjak, bio je imenovan pofesorom astronomije na
Gresham College, u Londonu. Njegov najvaniji rad kao astronoma bio je studija o planeti Saturn.
Astronomija je u to vrijeme bila na elu naune revolucije, koja je predstavljala izazov dotadanjoj
aristotelijanskoj filozofiji i stavovima Crkve.
Wrenov boravak na Gresham College-u bio je obiljeen lanstvom u jo jednom klubu, koji se bavio
eksperimentalnom filozofijom. Evo to o ovome klubu vele Beigent i Leigh u djelu The Elixir and
the Stone:
Tokom Graanskog rata i Cromwellova protektorata, brojni su se ueni pojedinci rozikrucijanski
orijentirani prebjezi sa kontinenta, kao i Englezi poput Johna Wilkinsa, Roberta Boylea i
Christophera Wrena poeli vie manje redovito okupljati u neformalnim organizacijama. Postojao
je naprimjer Nevidljivi koled i grupa koja se sastajala u Gresham College-u, kojega je pedeset
godina ranije bio osnovao sir Thomas Gresham, bogati elizabetinski trgovac, poznat jo i kao osniva
Kraljevske trgovake komore.
Isti autori jo kau da su ove organizacije (u Londonu i Oxfordu) istraivale tada jo nejasne granice
izmeu hermetizma i nauke. Potom je, 1662. godine, bilo roeno Kraljevsko drutvo ('The Royal
Society'), pod patronatom samog kralja, Charlesa II. Kao njegove osnivae Beigent i Leigh navode
sir Roberta Moraya, Johna Wilkinsa, Johna Evelyna, Johna Aubreya, te Roberta Boylea i
Christophera Wrena. Wren e kasnije (1680.) postati predsjednik 'Royal Society'. Drutvom je
upravljao savjet od 21 lana, a Wren je bio u poetku zaduen za podruja astronomije, optike, te
mehanike.
Godine 1661. Wren je bio imenovan profesorom astronomije na Oxfordu, to je u to vrijeme
predstavljao najprestiniji poloaj u zemlji, za podruje astronomije. Wrenova karijera arhitekte
zapoela je relativno kasno, tek 1663. godine, u njegovoj 31. godini ivota. Bio mu je povjeren za
poetak nacrt za kapelu Pembroke College-a u Cambridgeu. Kapela je predstavljala dar njegovog
strica Matthew Wrena, a koji je u to vrijeme bio biskup u mjestu Ely. Ova kapela, prvi izazov za
Christophera Wrena kao arhitekta bio je zapravo prvi pokuaj gradnje u klasicistikom stilu, bilo u
Cambridgeu, ili Oxfordu. Sigurnost u dizajnu ove graevine omoguila je Wrenu povjerenje za
slijedei zadatak, nacrt Sheldonian Theatre-a u Oxfordu. On je ovaj rad izveo u stilu antiknog grkog
amfiteatra, sa galerijama iznad auditorija
Godine 1663., Wren je takoer bio imenovan lanom komisije za popravak St. Paul's Cathedral,
zajedno sa Hugh Mayom i Roger Pratt-om. Christopher Wren nije imao visoko miljenje o
originalnoj graevini. Tako je nadoao na ideju o zamjeni centralnog tornja sa kupolom u klasinom
stilu. Godine 1665. zaputio se na studijsko putovanje u Francusku, kako bi u Parizu i okolici prouio
najnovije stilove u arhitekturi. Ovaj boravak u Francuskoj se oduio na osam mjeseci, a za koje je
vrijeme Wren izuavao radove Lemerciera, Le Vau-a te Mansarta vodeih francuskoh arhitekata.

Wren je takoer prouavao nacrte Berninija, koji se u to vrijeme zatekao u Parizu, radei na istonom
krilu Louvre-a. Meutim, usprkos svojoj fami, talijanski arhitekt bio je uskoro zamoljen da napusti
Francusku, zbog arogantnog vrijeanja kraljevog ukusa u interijerima njegovog apartmana, njegovog
sina i efa kraljeve administracije (drugi ovjek po poloaju u dravi). Wren je u svojim parikim
obilascima naroitu panju bio posvetio crkvenim zdanjima Mansartovoj crkvi Val de Grace,
Lemercierovoj L'Eglise de Sorbonne i St. Sulpice Le Vau-a. Za vrijeme Wrenovog odsustva
Londonom je harala epidemija kuge, odnijevi 100 hiljada ivota.
Po povratku u London Wren je podastro svoje planove za renoviranje stare Katedrale sv. Pavla, a to
je bilo neposredno prije jo jedne velike nevolje koja je zadesila London velikog poara iz
septembra 1666. godine. Vatra je oficijelno sluajno izbila, u jednoj pekari u ulici Pudding Lane.
Noen snanim istonim vjetrom, poar je bjesnio tokom tri dana, te unitio dvije treine londonskog
City-ja. Meu desecima unitenih crkava, bila je i St. Paul Cathedral. Slijedeeg je mjeseca kralj
Charles imenovao Hugh Maya, Rogera Pratta, te Christophera Wrena kao kraljeve opunomoenike za
ponovnu izgradnju Londona. Stare uske ulice bile su proirene, a nove zgrade bile su konstruirane od
cigle ili kamena.
Godine 1669. umro je sir John Denham, kraljev nadglednik (graevinskih) radova, te je na njegovo
mjesto postavljen Christopher Wren. Posao se sastojao od nadgledanja gradnje i stanja svih
kraljevskih zgrada, osim dvorca Windsor, te londonskog Towera, koje su imale vlastite nadglednike.
Wrenu se financijsko stanje naglo poravilo, tako da se uskoro oenio za svoju staru ljubav Faith
Coghill.
Idue, 1670. godine novi je akt o izgradnji predvidio ponovnu izgradnju ukupno 51 od 88 crkava, te
je za sprovoenje u djelo ovog ponovno postavljen Wren. Ova je izgradnja, jasno, dosta sporo ila,
tako da je zadnja crkva sa spiska bila gotova tek 1717. godine. Inae, u prvom planu bilo je pitanje,
kako treba biti postavljen oltar, na stari nain, ili novi, koji bi vie odgovarao duhu protestantizma.
U zimu 1669/70. godine Wren je bio napravio prvi model za Katedralu sv. Pavla. Poto je bio
ocijenjen kao ne dovoljno velianstven, novi je bio pripremljen u zimu 1671/72. Novi je dizajn
predviao masivni kruni centralni prostor, ispod ogromne kupole. etiri broda jednake veliine (ili
krila) irila su se od centralnog prostora, formirajui grki kri. Godinu dana kasnije, kralj Charles je
odobrio ovaj nacrt. No, kleru se ideja grkog kria nije dopala, pa je nacrt morao opet biti
prepravljen. Konani dizajn za novu katedralu sv. Pavla bio je gotov tek u proljee 1675. godine. On
je predviao dugaki glavni brod koji je iao paralelno sa dva postrana broda, hor sa oltarom na
istonom zidu, te dva transepta (poprene lae), koje su sa glavnim brodom sainjavale latinski kri.
Gradnja katedrale tekla je prilino sporo. Od polaganja kamena temeljca 1675. godine do polaganja
posljednjeg kamena na vrh graevine prolo je vie od trideset godina. No, poto je sir Christopher
Wren bio dobra zdravlja, poivio je da to i vidi. Zadnji kamen poloio je njegov sin, imenom takoer
Christopher, dana 26. oktobra 1708. Wren otac promatrao je prizor sa zemlje, 120 metara ispod bilo
mu je 76 godina. Kako je u svojoj knjizi The Biggest Secret naveo D. Icke, replike ove katedrale
stoje u Parizu i Washingtonu, jedna se zove Pantheon, a druga Zgrada Kongresa (Congress Building)
na Capitol Hill-u.
Osim ove, koja predstavlja neosporno remek-djelo, Wren je projektirao i niz drugih crkava, te
svjetovnih zgrada Royal Observatory, Greenwich Hospital, Chelsea Hospital, Marlborough House,
radovi na proirenju Hampton Court Palace itd.
Sir Christopher Wren bio je kraljev nadglednik sve do 1718. godine, dakle gotovo pola stoljea. Tek
tada se povukao u miran ivot u svojoj kui u St. James Streetu, gdje je umro u februaru 1723.
godine, u svojoj 91. godini ivota. Sahranjen je u kripti ispod hora Katedrale sv. Pavla. Na
jednostavnoj kamenoj ploi na podu St. Paul's Cathedral stoje ove rijei (umjesto epitafa): Reader, if
you seek his monument, look around.
SIMBOLIKA KATEDRALE
Wren je jo kao student bio proitao knjigu starorimskog arhitekta Vitruviusa O arhitekturi. I sam
je bio zvan 'Engleski Vitruvius'. Ve je bilo istaknuto u lanku o Leonardu da je ovaj rimski arhitekt
smatrao kako se hram mora u svojim proporcijama odnositi simetrino, sa omjerima kao onima kod
ljudskog tijela.
I graditelji katedrala u srednjem i novom vijeku slijedili su ovaj obrazac. Sa Francescom Giorgijem,

franjevakim redovnikom iz Venecije, ponovno je oivjelo zanimanje za Vitruviusa, arhitekta iz

perioda klasinog Rima, koji je ivio u doba Julija Cezara. Na njegovim sauvanim crteima tlocrta
crkve, mogue je vidjeti ljudske proporcije, u harmoniji sa onima crkve; Giorgi je praktino
primijenio harmonije mikro i makrokozmosa.
Katedrale su jako dimenzionirane sakralne graevine one dominiraju urbanim krajolikom, zajedno
sa okolicom. Akcent je na vertikalnom rastu npr. toranj katedrale u Strasbourgu visok je 142 m, to
odgovara visini nebodera od 40 katova. Katedrala je izgraena kao svojevrsna 'sveta planina'(visina,
vertikalnost, masa, oblik); ona ostvaruje vezu gornjeg i donjeg svijeta, nebeskog i zemaljskog.
Katedrala simboliki predstavlja duhovni most ona stoji kao posrednik, 'intermedijator', izmeu
Boga i ovjeka.
Juan E. Cirlot u svojem Diccionario de simbolos tradicionales, veli da se kranske katedrale
manje odnose na makrokozmos, a vie na mikrokozmos; ljudska se figura shodno tome oslikava u
terminima apside [polukruni zavretak rimske bazilike] (glava), kria i transepta [popreni brod]
(ruke), glavnog i postranih brodova (tijelo) i oltara (srce).
ALKEMIJSKI I PROROKI SPISI ISAACA NEWTONA
Isaac Newton (1642-1727) bio je engleski fiziar, matematiar, astronom, prirodnjaki filozof,
alkemiar i teolog. Mnogi ga smatraju najveim i najuticajnijim naunikom svih vremena. Njegova
monografija Philosophi Naturalis Principia Mathematica iz 1687. godine predstavlja temelje
klasine mehanike. U ovome djelu nalaze se Newtonova najpoznatija otkria, teorija univerzalne
gravitacije i tri zakona gibanja. Od ostalih otkria, vano je istai da je izgradio prvi reflektirajui
teleskop, te razvio teoriju boja, koja se bazira na opservaciji naina na koji prizma dekomponira
bijelu svjetlost u boje vidljivog spektra. U matematici, Newton dijeli zasluge za otkrie
diferencijalnog i integralnog rauna sa Leibnizom; iznaao je binomni teorem, formulu za
interpolaciju i odreivanje korijena algebarske jednadbe.
Tokom zadnja tri stoljea ostali su u sjeni njegovi radovi na podruju teologije i metafizike, mada
koliinom spisa premauju one, sa podruja nauke. Ovi su radovi postali poznati iroj javnosti tek u
najnovije vrijeme. Newton se dakle takoer predano bavio tumaenjem Biblije, na jedan neortodoksan nain, te alkemijom, svetom geometrijom i numerologijom. Iako nikad oficijelno lan
neke masonske loe, kretao se u masonskim krugovima; bio je predsjednik Royal Society, ije je
lanstvo, kao to je to navedeno u prolim nastavcima, bilo dobrim dijelom masonsko.
Neke enciklopedije navode Newtonov datum roenja na Boi 1642., meutim on nije valjan, jer je
po starom, julijanskom kalendaru (koji je u vrijeme njegovog roenja u Engleskoj jo uvijek u
upotrebi). Roen je u Lincolnshireu (centralna Engleska), familiji farmera Isaaca Newtona seniora,
koji je umro tri mjeseca prije roenja djeteta, nazvanog njegovim imenom. Kada su malom Isaacu
bile tri godine, majka se preudala i krenula ivjeti sa novim muem, dok je sina ostavila na skrb baki,
Margery Ayscough. Sam Newton nije se nikad enio, mada je bio zaruen jo kao tinejder za
stanovitu gospoicu Storey.
Oko 1655. godine krenuo je na kolovanje u grad Grantham, na King's School. Bio je udaljen iz
kole, no, na insistiranje upravitelja, majka ga je ponovo vratila na kolovanje, koje je zavrio 1660.
godine. I mada u poetku nije obeavao, kasnije je postao jedan od najboljih uenika. Psiholog sa
Cambridge-a Simon Baron-Cohen smatra je je prilino sigurno, da je Newton patio od tzv. Asperger
sindroma.
Majka je razmiljala o tome da Isaac ostane u svojem rodnom mjestu Woolsthorpe radei kao farmer,
no onda ga je ipak poslala na Trinity College u Cambridge-u. Kada je 1661. godine doao na studij u
Cambridge, poduavanje je jo bilo bazirano na doktrinama Aristotela. Newton je preferirao moderne
filozofe, poput Descartesa, te astronome kao to su bili Kopernik, Galileo i Kepler.
Ve prije diplomiranja 1665. godine, Newton je bio otkrio binomni teorem, te razvio matematiku
teoriju, kasnije poznatu kao infinitezimalni raun. Po diplomiranju se povukao u rodni Woolsthorpe,
no nastavio je vlastita istraivanja na podruju matematike i fizike. Godine 1667. vraa se u
Cambridge, gdje je primljen kao nauni suradnik (fellow). U to vrijeme fellow je morao obavezno
biti zareeni sveenik, to je Newton elio pod svaku cijenu izbjei, zbog svojih ne-ortodoksnih
pogleda na religiju. U poetku je mogao ovo odgaati, no kada je 1669. bio izabran za katedru
matematike, zareenje vie nije mogao izbjei. Ipak, Newton je i ovaj put uspio ostati izvan

sveenike halje, zahvaljujui specijalnoj permisiji kralja Charlesa II.

Newtonov rad se kretao u smjeru razvoja raznih grana matemaike. to se tie infinitezimalnog
rauna, tu je dolo do male prepirke sa Leibnizom, oko toga tko ga je prvi razvio. Moderni historiari
nauke smatraju da su dvojica naunika doli do slinih rezultata neovisno jedan o drugom.
U Royal Society Newton je primljen 1672. godine. Idue godine upoznao se s Robertom Boyle-om,
te sa vicarskim matematiarom imenom Nicolas Fatio de Duiller, koji je navodno bio veoma
impresioniran sa Newtonovom teorijom gravitacije. Sa ovim vicarcem Newton je razvio
prijateljstvo, koje e potrajati narednih 20 godina. Godine 1691., Duiller je planirao napraviti novu
verziju Newtonovog glavnog djela, Principia, no nikad je nije dovrio.
to se tie polemike sa Leibnizom, Royal Society je stao na stranu Newtona, na kraju optuivi
Leibniza za plagiranje.
Izmeu 1670. i 1672. godine Newton je predavao optiku, i kroz taj period je prouavao refrakciju
svjetla; pokazao je kako se bijelo svjetlo moe rastaviti na komponente pomou prizme, u spektar
boja, kao i da se pomou lea i druge prizme moe dokomponirani spektar ponovo 'sastaviti' u
izvorno bijelo svjetlo. Newton je primijetio da boja, neovisno o tome da li je reflektirana, rasprena
ili transmitirana, ona ostaje ista. Na osnovu toga je zakljuio da je boja rezultat interakcije izmeu
objekta sa ve obojenim svjetlom.
Newton je zastupao tezu da je svjetlo sastavljeno od estica ili korpuskula, koje se prelamaju,
akceleriranjem kroz gui medij. Kasniji su fiziari favorizirali, meutim vie valnu teoriju svjetla,
tako da dananje ideje u kvantnoj mehanici samo manjim dijelom imaju svoje temelje u
Newtonovom shvaanju svjetla. Svoju korpuskularnu teoriju svjetla Newton e objasniti u djelu
Opticks, godine 1704.
Newton je bio pretpostavio postojanje medija, etara, koji omoguuje transmisiju meu esticama.
Njegov kontakt sa filozofom Henry More-om oivio je njegov interes zs alkemiju. Tako je nadoao
na hermetike ideje o atrakciji i repulziji meu esticama. Ekonomist John M. Keynes, ovjek koji je
u 20. stoljeu postao vlasnik Newtonovih alkemijskih spisa, tvrdio je: Newton nije bio prvi u eri
razuma: on je bio posljednji od magiara. Upravo se takvim inio i Crkvi, koja je smatrala ideje (u
vezi teorije gravitacije) o privlaenju tijela na daljinu 'okultnima'.
Tokom 90-tih godina 17. stoljea Newton je napisao jedan broj religioznih traktata, koji se bave sa
literalnim tumaenjem Biblije. Smatra se da je svoja teoloko-metafizika djela napisao pod uticajem
engleskog novoplatonikog filozofa Henry More-a. Poznato je da je Newton odbacio ideju o sv.
Trojstvu (pretpostavljam da to nije bilo prijatno religijskim autoritetima, s obzirom da je bio predava
na koledu imena Trinity, tj. 'Trojstvo'). Rukopis u kojem je osporavao postojanje Trojstva, poslan
Johnu Locke-u, nije nikad bio publiciran. Teoloka djela The Chronology of Ancient Kingdoms
Amended (1728) i Observations Upon the Prophecies of Daniel and the Apocalypse of St. John
(1733). Ovo potonje donosi proroanstvo o Apokalipsi, koja e se desiti 2060. godine. Za ovo smo
doznali iz medija tek nedavno, 2003. godine.
U kasnom periodu svojeg ivota, 1701. godine, Newton je bio imenovan upraviteljem kraljevske
kovnice. Pod njegovom upravom, Engleska je zamijenila svoj dotadanji srebrni standard sa zlatnim.
Godine 1703. postao je predsjednik Royal Society. Za vrijeme posjete Trinity College-u 1705.
kraljica Ana je Newtonu dodijelila titulu sir. Newton je postao drugi naunik koji je dobio plemiku
titulu, nakon Francisa Bacona.
Ve potkraj ivota, Newton se bio preselio u Cranbury Park, blizu Winchestera, sa neakom i njenim
muem, gdje je ivio sve do svoje smrti 1727. godine. Sahranjen je u Westminster Abbey, i itaoci
Da Vincijevog koda sjetiti e se opisa njegovog groba:
Newtonov spomenik se sastojao od masivnog sarkofaga od crnog mramora,
na kojem je poivalo izvajano oblije ser Isaaca Newtona u klasinoj odori,
ponosno naslonjenog na mnotvo svojih knjiga - Boanstvo, Kronologija,
Optika, kao i Matematiki principi filozofije prirode. Uz Newtonove noge nalazila
su se dvojica krilatih djeaka koja su drala svitak. Iza Newtonovog leeeg tijela izdizala se stroga piramida. Iako je i sama piramida bila neuobiajena,
ono to je najvie zainteresiralo Uitelja bio je ogromni oblik postavljen
na pola puta ka vrhu piramide.

--Newtonov grob je bio prepun sfera - zvijezde, komete, planete. Tragate za sferom
koja bi trebalo da je na njegovom grobu? Moglo je to da se pretvori u
traganje za travkom nestalom na terenu za golf.
"Astronomska tijela", ree Sophie. Izgledala je zabrinuto. "I to mnogo njih."
Langdon nabra elo. Jedina veza koju je Langdon vidio izmeu planeta
i Grala bio je Venerin pentagram. Meutim, sa tom ifrom je ve pokuao
na putu ka Crkvi hrama.
Sophie prie ravno sarkofagu dok je Langdon zaostajao nekoliko koraka,
pogledom prelazei preko opatije koja ih je okruivala.
"Boanstvo", ree Sophie, nakrivljujui glavu i itajui natpise na knjigama
o koje se Newton oslanjao. "Kronologija. Optika. Matematiki principi filozofije
prirode?" Okrete se ka njemu. "Zvui li ti poznato?"
Langdon joj prie, razmiljajui. "Matematiki principi je, ako se sjeam,
neto o gravitacionoj sili planeta... koje su, naravno, sfere, ali to je malo nategnuto."
"A znaci zodijaka?" upita Sophiei, pokazujui na sazvjee na sferi. "Spominjao
si Ribe i Vodenjak ranije, zar ne?"
Kraj dana, pomisli Langdon. "Kraj Doba Riba i poetak Doba Vodenjaka
navodno je historijski trenutak kada je Priorat planirao da svijetu objavi spise
Sangreala." Ali smjena milenijuma je dola i prola bez objave, ostavljajui
historiare u nedoumici kada e se istina otkriti.
AMERIKI ILUMINAT BENJAMIN FRANKLIN
Benjamin Franklin (1706-1790) bio je ameriki dravnik, filozof, fiziar i pisac. Kao naunik, bio je
jedna od vodeih figura amerikog doba prosvjetiteljstva, 18. stoljea; u fizici je znaajan po svojim
otkriima i teorijama vezanim uz elektricitet. Od niza izuma najpoznatiji je gromobran, po kojem je
postao poznat u svijetu.
Politiku karijeru je zapoeo kasno, tek u petoj deceniji ivota, no igrao je jednu od kljunih uloga u
amerikom ratu za neovisnost, te ga smatraju za jednog od otaca-utemeljitelja amerike drave i
nacije. Kao diplomat, bio je znaajna figura u razvoju ameriko-francuskih odnosa, a potom je, u
poznim godinama, bio guverner savezne drave Pennsylvanije.
U Opoj enciklopediji moe se proitati da je Franklin bio neumorni borac za ljudska prava te
personifikacija i simbol svoga prosvjetiteljskog vijeka. Takoer pie i to, da je njegovu smrt
oplakivao civilizirani svijet, a francuska skuptina proglasila trodnevnu alost povodom njegove
smrti. No, moderni konspirolozi nemaju ba takvu idealiziranu sliku o toj, nesumnjivo znaajnoj
linosti 18. stoljea. Najvie mu se zamjeraju uestvovanje u masonskim intrigama, pijunau, te
lanstvo u satanistikoj organizaciji Hellsfire Club. D. Icke naziva ga Henry Kissingerom njegovog
doba.
Benjamin Franklin roen je 17. januara 1706. godine, u Bostonu, kao osmo dijete Josiaha i Abiah
Franklin. Za razliku od linosti iz prolih nastavaka, on ne potie iz aristokratske familije; otac mu je
bio proizvoa sapuna i svijea. Oba roditelja bili su puritanci, porijeklom iz Engleske. Otac je htio
Benjamina kolovati za sveenika, no nije imao dovoljno novaca; ono to je imao, bilo je dostatno
tek za dvije godine kolovanja. Tako je mladi Franklin zavrio svoje formalno obrazovanje ve sa 10
godina. Nastavio je svoje, vlastito, neformalno obrazovanje, kroz udno upijanje znanja iz knjiga.
Kada mu je bilo 12 godina, postao je egrt u tampariji starijeg brata Jamesa. Kada mu je bilo 15
godina, James je bio utemeljio prve neovisne novine u amerikim kolonijama. Poto mu brat nije htio
objavljivati lanke, on ih je potajno slao novinama, pod pseudonimom, kako bi prevario brata i
natjerao ga da ih ipak objavi. Godine 1623. je pobjegao od roditelja i otiao u Philadelphiju, glavni
grad Pennsylvanije, da potrai sreu. Radio je ponovo u printerskim radionicama, u nekoliko njih, u
gradu.
Nakon nekoliko mjeseci, na preporuku guvernera Pennsylvanije Williama Keitha, bio je otiao u
Englesku, pod izlikom da nabavi opremu potrebnu za osnivanje nove novine u Filadelfiji. No, kada je
shvatio da su obeanja u pogledu novina bila lana, ostao je u Engleskoj, odnosno Londonu, gdje je
radio ponovo u printerskoj radionici, kao slagar. U Filadelfiju se vratio 1726. godine. Pomogao mu je

jedan trgavac, koji je 20-godinjeg Franklina zaposlio kao slubenika, knjigovou i poslovou u
firmi.
Zajedno sa grupom kolega, koji su kao i on bili bibliofili, Benjamin Franklin je 1731. godine osnovao
prvu biblioteku u Filadelfiji (i tadanjim kolonijama), sa mogunou posuivanja knjiga. No, prije
toga je bio pokrenuo i vlastitu novinu, Pennsylvania Gazette. Ova je novina dala mladom
Franklinu forum za agitaciju, za ostvarivanje raznolikih domaih reformi, te razne inicijative, putem
tampanih eseja i lanaka. Te je 1731. godine Franklin bio iniciran u lokalnu masonsku lou. Postao
je njen veliki metar tri godine kasnije (1734.), to e zapravo inicirati njegov rapidni proboj u
drutvenom ivotu amerike kolonije Pennsylvanije.
Bejamin Franklin se oenio godine 1730., za Deborah Read, koju je upoznao kao 15-godinju
djevojku (njemu je tada bilo 17). Tom prilikom ju je i zaprosio, meutim njena majka nije htjela
pristati, budui da je u to vrijeme (1723.) Franklin morao otii u London, i nije bio financijski
situiran. Do vremena enidbe, Deborah je imala ve jedan propali brak, a Benjamin jednog
nezakonitog sina, imenom William. Zajedno su imali dvoje djece, od kojih je jedno umrlo u
djetinjstvu.
Franklin je u dva navrata due vrijeme boravio u Londonu (ne raunajui prvi put, kada je radio kao
slagar), meutim, ena Deborah ostala je u Americi, poto nije podnosila more. Za vrijeme dugih
izbivanja supruga, bila se razboljela, i 1769. godine umrla.
Nezakoniti sin William Franklin bio je pro-britanski orijentiran, i kada su britanske trupe nakon
poraza u ratu za neovisnost napustile New York, otiao je s njima, te se naselio za stalno u Engleskoj.
No, da se ponovno vratimo Benjaminu Franklinu, i njegovom ivotnom putu. Kao pisac i filozof, on
je najpoznatiji po svom djelu, odnosno zbirci filozofskih maksima Poor Richard's Almanack , djela
koje je u formi godinjaka publicirao izmeu 1733. i 1758. godine. Iako nije bila tajna da se iza
pseudonima Richard Saunders krije upravo Franklin, njegov glavni lik, Richard, stalno je to negirao.
Godine 1743. Franklin je osnovao American Philosophical Society, da pomogne naunicima, kako bi
mogli u meusobnom druenju voditi diskusije o svojim otkriima i teorijama. est godina kasnije
osniva Akademiju ('The Academy and College of Philadelphia), koja kasnije postaje pensilvanijski
univerzitet.
On je sam nastavio svoj rad na istraivanjima na podruju elektriciteta, to e ostati njegova glavna
preokupacija, ukoliko izuzmemo bavljenje politikom. Franklinovi eksperimenti u vezi elektriciteta
doveli su do njegove glavne invencije gromobrana. On je bio primijetio da su konduktori sa
iljastim, (vie nego oni sa glatkim, ravnim zavretkom) u stanju provesti elektrino izbijanje tiho, i
sa vee distance. Uskoro su prvi gromobrani bili postavljeni na zgrade Akademije u Filadelfiji, te na
Pennsylvania State House, 1752. godine.
Kao priznanje za rad na elektricitetu, Franklin je dobio priznanje ('Copley Medal') od britanskog
Royal Society. Godine 1756. postati e jedan od malobrojnih Amerikanaca, koji e biti izabrani za
naune suradnike (fellow) Kraljevskog drutva.
Ve krajem 40-tih godina Franklin postaje involviran u politiku, te brzo napreduje (jasno,
zahvaljujui masonskim vezama). Tako 1751. biva izabran u Pennsylvania Assembly (Skuptinu
Pensilvanije). Godine 1754. bio je sastavio plan za federaciju sjevernoamerikih kolonija, koji je
engleska vlada odbila. Tri godine kasnije Benjamin Franklin odlazi u Englesku, gdje zastupa interese
kolonije Pennsylvania. No, kasnije e ga i kolonije Georgia, New Jersey i Massachussetts imenovati
takoer i kao njihovog zastupnika.
Za vrijeme boravka u Londonu (1757-1775) Franklin postaje involviran u radikalnu politiku. Postaje
lan kluba whigovaca (ili Venecijske stranke, koja e u 19. stoljeu postati Liberalna partija). U
Britaniji Franklin uskoro stie veliku reputaciju, tako da mu kotski University of St. Andrews
(1759.) i Oxford University (1762.) dodjeljuju poasne doktorate. Pored lanstva u elitnom Royal
Society, on postaje i dopisni lan Lunar Society iz Birminghama, drutva koje okuplja takoer neke
od eminentnih naunika poput Jamesa Watta ili Erasmusa Darwina. Benjamin Franklin je uspio
osigurati i dobar poloaj za vanbranog sina Williama, koji je postao kolonijalni guverner New
Jerseya.
Godine 1773. Franklin je objavio dva pro-amerika satirika eseja, koji su mu donijeli jo veu
popularnost, Rules by Which a Great Empire May Be Reduced to a Small One, i An Edict by the
King of Prussia. Zajedno sa sir Francisom Dashwoodom, objavio je i Abridgment of the Book of

Common Prayer, knjigu molitava.

Popularnost u Americi mu je porasla i nakon objavljivanja privatnih pisama guvernera
Massachussettsa, iz kojih se vidi kako se on kod britanskih vlasti zalae za smanjenje graaskih
prava stanovnika Bostona. Uskoro je Franklin britanskim vlastima postao troublemaker (ili je to bar
tako prividno izgledalo, prema D. Ickeu, koji tvrdi da je on bio britanski pijun) te je morao napustiti
London (mart 1775. godine).
Nedugo nakon Franklinovog povratka, zapoela je Amerika revolucija, borbama kod Lexingtona i
Concorda. Juna 1776. godine Franklin je postao lan Komiteta petorice, tijela koje je sastavilo
Deklaraciju neovisnosti. Osim toga, bio je imenovan u komitet za izradu Velikog peata SAD,
zajedno sa Jeffersonom i Adamsom. (U postu Tko su bili Iluminati navedena je slinost sa igom
Iluminata)
Krajem te, 1776. godine Franklin je u Francuskoj, kao povjerenik za amerika pitanja. U Francuskoj
e ostati do 1785. godine. Vodio je poslove Sjedinjenih amerikih drava (kojih je tada bilo svega
13) sa velikim uspjehom, to je ukljuivalo i osiguranje vojne alijanse, te mirovne pregovore u
Parizu, 1783. godine.
Za vrijeme boravka u Parizu, Franklin je naravno bio aktivan kao framason, te bio veliki metar loe
Les Neuf Soeurs, od 1779. do 1781. godine. Kada se konano definitivno vratio u domovinu, 1785.
godine, Franklin je zauzimao drugu poziciju u dravi, odmah do predsjednika Washingtona.
(Interesantno je da mnogi manje upueni smatraju da je Benjamin Franklin bio i sam jedan od
predsjednika SAD). Svoje je pozne godine Franklin proivio na mjestu guvernera savezne drave
Pennsylvania (1785-1788). Umro je 1790. godine, u 85. godini ivota.
---------------------------------------------------------------Sjena na briljantnu karijeru Benjamina Franklina pala je 1998. godine, dvjesto godina nakon njegove
smrti, kada su bili pronaeni posmrtni ostaci 10 osoba, ispod kue u Londonu, u kojoj je stanovao.
Mrtvozornik Paul Knapman rekao je da ne moe u potpunosti iskljuiti mogunost zloina, poto
su tijela, odnosno kosturi pokazivali znakove seciranja, pilenja i sjeenja. Jedna lubanja je takoer
bila buena, na vie mjesta. Navodno je u toj kui stanovao neko vrijeme i dr Hewson (zet vlasnice
kue Mary Stevenson), lijenik; Hilaire Dubourcq, iz drutva Friends of Benjamin Franklin House,
smatra da je on mogao krasti leeve, te secirati ih u toj kui. Ona dodaje kako je mogue da su
vlasnica i Franklin otili ivjeti u drugu kuu, u istoj ulici, pa nisu morali znati to se deava tamo.
Icke ovo objanjenje naziva 'cover story', te navodi da je Franklin bio lan grupe involvirane u
ritualno rtvovanje ('Hellfire Club'). Icke takoer navodi Franklinovu vezu sa sir Francisom
Dashwoodom, tada na funkciji Chancellor of the Exchequer (ministar financija). Na njegovom je
imanju, navodno, proveo ljeto 1772. ili 1773., te uestvovao u satanskim ritualima. Obojica su, tvrdi
Icke, iako na razliitim stranama, radili na tome da Sjedinjene amerike drave steknu prividnu
neovisnost, no samo kako bi i dalje mogle biti prikriveno kontrolirane od strane Bratstva u
Londonu.
Za one koji sumnjaju da su SAD nastale kao plod konspiracije (evropskih) tajnih drutava, rijei M.P.
Halla (inae masona 33. stepena): It cannot be doubted that the secret societies of Europe conspired
to establish upon the American continent "a new nation, conceived in liberty and dedicated to the
proposition that all men are created equal."
WOLFGANG A. MOZART RTVA ILUMINATA?
Kompozitor Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) nije poivio dug vijek, no za to relativno
kratko vrijeme stvorio je ogroman opus od oko 600 raznih djela klasine muzike; simfonije, opere,
gudake kvartet, muziku za klavir i drugo. Uz Haydna i Beethovena bio je centralna figura tzv. 'beke
klasike'. Njegova je specifinost, u odnosu na druge kompozitore to, to je svoj muziki talenat poeo
ispoljavati veoma rano, tako da je svoje prve kompozitorske pokuaje imao ve sa pet godina. U
devetoj godini je ve imao svoju prvu simfoniju, a u dvanaestoj operu.
Ime Wolfganga Amadeusa takoer se vezuje uz austrijsku framasoneriju 18. stoljea, u koju je uao
kada je penetracija masonskih loa od strane Weishauptovih Iluminata bila na vrhuncu. Prema nekim
autorima, Mozartova prerana smrt je rezultat konspiracije bio je rtvovan radi 'izdaje', odnosno
ekponiranja masonskih tajni, prvenstveno kroz simbole i scenografiju djela arobna frula.
Wolfgang Amadeus Mozart je roen 27. januara 1756. godine u Salzburgu. Njegov otac Leopold bio

je jedan od vodeih evropskih muzikih pedagoga, pa je intenzivnu naobrazbu, (posebno iz klavira i

violine) ve kao malo dijete dobio ba od njega. Leopold je uvidio vrlo uskoro da je njegov sin
'wunderkind', pa je zajedno s njim putovao irom Evrope. Ve kao 7-godinjak Amadeus je odlazio
na turneje sa ocem i sestrom, po velikim evropskim gradovima. Nastupao je veinom pod dvorovima
Minhen, Be, Mannheim, Pariz, London, Hag. Kao tinejder, u nekoliko je navrata gostovao u
Italiji.
Godine 1777., Mozart je bio odradio jo jednu od svojih velikih turneja, na kojoj ga je pratila njegova
majka. No, upravo na toj turneji, u Parizu, ona je umrla.
Za vrijeme njegovih turneja, Mozart je upoznao mnoge slavne muziare, te se upoznao sa njihovim
radovima, izmeu ostalih, to se bili J.S. Bach, G.F. Handel i Joseph Haydn. Interesantno je da postoji
dodirna taka sa likom iz prethodnog nastavka. Naime, Benjamin Franklin, poto je bio svestrani
inovator, tako je bio izumio instrument zvan staklena harmonika ('glass harmonica'). Mozarta je
privukao zvuk novog instrumenta, tako da je komponirao nekoliko muzikih djela, specijalno za
njega.
Godine 1781. Mozart je posjetio Be, u pratnji svojeg poslodavca, nadbiskupa Colloreda iz Salzbrga,
te je tom prilikom dolo do svae. Po Mozartovim rijeima, bio je otputen literalno sa udarcem
nogom u guzicu. Onda se odluio skrasiti u Beu, i slijedee godine se oenio Constanzom Weber,
protivno oevim eljama. Sa njom je imao estoro djece, od kojih su dva sina preivjela djetinjstvo.
Godine 1784. beki framasoni su pozvali briljantnog kompozitora da ue u njihove redove. Pridruio
se loi Zur Wohltatigkeit u decembru 1784. godine. U to vrijeme, dok je Adam Weishaupt bio na
vrhuncu sa svojim aktivnostima, iluminati su sainjavali dobar procenat lanstva u framasonskim
loama. Iluminata je tako bilo i u Mozartovoj loi, pa i meu njegovim prijateljima. Naravno,
iluminati su tajili svoje prave planove, od 'obinih' lanova.
Ali, kao to je to bilo opisano u postu Tko su bili iluminati, uskoro (ve 1785.) su planovi
iluminata bili eksponirani.
Mozart je u periodu 1787-1791. i dalje iao na turneje, a kolege framasoni su ga pomagali financijski.
U decembru 1787. bio je imenovan carskim komornim kompozitorom. Iluminati su i dalje djelovali
unutar masonerije, no bolje prikriveni. Ovo je takoer i vrijeme Francuske revolucije, koja je, kao to
je poznato bila voena od strane iluminata, i donijela je mnoge bespotrebne egzekucije, na
novoizumljenoj maini-giljotini. Sve je ovo naravno uticalo na one framasone, koji su i dalje bili
poteni i lojalni, i nisu htjeli uestvovati u takvim rabotama.
Mozart je u to vrijeme, potkraj osamdesetih godina 18. stoljea ve uvidio svo zlo koje su iluminati
donijeli. Po rijeima konspirologa Juri Line (In the Sign of Scorpion), sa jo nekoliko prijatelja bio
je osnovao tajno drutvo Die Grotte, s kojim je pokuao djelovati protiv iluminata. elio je
eksponirati njihovu magiju i konspiraciju publici. U tu svrhu bio je komponirao operu arobna
frula (Die Zauberflote), koja je sadravala mnoga otkria o tajnama iluminata. Tako je u scenografiji
djela bila prisutna piramida, svevidee oko, hram i drugi tajni simboli. Ove su metafore bile kasnije
uklonjene. Ova je opera bila pun pogodak, jer je imala jednu do tada nevienu seriju konzekutivnih
izvoenja (vie od 100 izvedbi).
No, Wolfgang Amadeus nije imao priliku uivati u uspjehu svoje opere ve nakon drugog
izvoenja, osjetio je slabost i ostao priikovan za bolesniku postelju, umro je 5. decembra 1791.
godine.
DA LI JE MOZART BIO OTROVAN?
Neki su pisci, poput H. Ahlwardta i H. Wagenera, u svojim djelima tvrdili, da je Mozart bio ubijen,
odnosno otrovan. Neki su pak tvrdili da je umro prirodnom smru, jedni vele od reumatske groznice,
drugi od zatajenja bubrega. No, ako je umro prirodnom smru, kako protumaiti injenicu da mu je
bio onemoguen decentan sprovod, sa svim poastima (kakav ve masoni imaju za svoje lanove),
ve je bio sahranjem u grobu za siromane, kojem se vremenom zameo svaki trag. Poznato je i da je
pisac libreta arobne frule Johann E. Schikaneder zavrio u ludnici, gdje je i umro.
Meni lino Mozartova smrt ima karakteristike ritualnog umorstva. Poznata je opsesija iluminata
brojevima 33 i 13. (Inae, J. Lina navodi da je Mozart bio mason 33 stepena.) Panju mi je privukla
reenica N. Condee-ja (masona 33) u lanku Brother Mozart and the Magic Flute, da je Mozart
umro nakon 67. izvedbe. 6+7=13. Za vrijeme izvoenja tih 67 opernih predstava Magine Frule

Sunce prelazi ekliptikom 67 stepenica, od 6 Vage (30.9.), i zaustavlja sena 13 Strijelca, na dan
Mozartove smrti, 5. decembra 1791!
ROMANTIARSKI BUNTOVNIK VICTOR HUGO
Victor Marie Hugo (1802-1885) bio je francuski poeta, novelist i dramatiar, jedno od vodeih imena
romantizma 19. stoljea, te jedan od najveih i najpoznatijih francuskih pisaca. U Francuskoj je prvo
postao poznat kao pjesnik, a kasnije i preko svojih novela i dramatskih ostvarenja. Izvan Francuske
su najpopularnija njegova dva romana, Jadnici (Les Miserables) i Zvonar Bogorodiine crkve
(Notre-Dame de Paris). U mladosti rojalist, kasnije se priklonio vie republikanskim idejama.
Njegov sveukupni rad ima karakteristike vremena u kojem je ivio, politikih, drutvenih te
umjetnikih stremljenja njegovog doba. Victor Hugo je ivio u vremenima previranja na politikoj
sceni, za vrijeme njegovog ivota izmjenjivale su se napoleonska diktatura, rojalistiki sistemi
(apsolutistiki i parlamentarni), republikanska vladavina. Zahvaljujui tako turbulentnim
dogaanjaima, teko je saeto iznijeti njegove politike poglede, koji su se nesumnjivo mijenjali i
prilagoavali novim vremenima i uvjetima u kojima je ivio. Neemo pogrijeiti ako ustvrdimo da je
u prvoj polovini ivota bio rojalist; meutim nije bio pristaa bourbonske dinastije, ve Luja Filipa iz
dinastije Orleans (vladala 1830-48, kralj je bio brakom bio vezan s kuom Habsburg-Lorraine).
Knjiga Holy Blood, Holy Grail navodi Hugoa kao velikog metra Sionskog priorata, od 1844.
godine, pa do pieve smrti, 1885. Na tom je poloaju navodno zamijenio dotadanjeg metra,
takoer francuskog pisca Charlesa Nodiera. O ovom potonjem moe se proitati iz Ope
enciklopedije da je njegov salon tokom 20-tih godina bio sastajalite pisaca-romantiara, meu
kojima je bio i mladi Hugo. Upravo je uz Nodiera, prema Beigentu i Leighu, stekao eruditsku irinu
poznavanja gotike arhitekture, koja je zamjetna u Zvonaru crkve Notre Dame(1831). Posljedicom
Nodierova utjecaja cijeloga se ivota zanimao za ezoteriju, gnozu, kabalu i hermetiku misao, vele
autori Holy Blood, Holy Grail.
Godine 1816. Nodier je napisao A History of Secret Societies in the Army under Napoleon. U
njemu navodi da su tajna drutva bila ta, koja su sruila Napoleona (do 1812. on je inae uivao
podrku framasona). Posebno spominje jedno tajno drutvo, pod kodnim imenom 'Philadelphians'.
(Ironija je u tome to je Napoleon bio lanom masonske loe imena - Philadelphia.:) Zavjet, veli
Nodier, spreava ga da oda njihovo drutveno ime. Beigent i Leigh nagaaju da je rije o
Sionskom prioratu. Meutim, i to je bilo tajno ime, pa stoji pretpostavka da se radi o
rozikrucijancima, praktiki o engleskim framasonima.
Godine 1841. Hugo je dobio plemiku titulu (per) od kralja Luja Filipa. Izabran je u gornji dom
francuskog parlamenta, gdje je istupao protiv smrtne kazne i socijalne nepravde, te se borio za
slobodu tampe. Kada je 1848. godine na vlast doao Napoleon III (Bonaparteov neak), Victor Hugo
je izabrao ivot u egzilu; otiao je sa familijom najprije u Bruxelles, a potom na otoke Jersey, te
potom Guernsey (oko 50 km od obala Bretagne i Normandije). Na otoku Guernsey je ostao sve do
1870. (tu je napisao svoj moda najpopularniji roman Les Misrables, 1862.). Vratio se u Pariz tek
nakon pada Napoleona III.
Za vrijeme opsade Pariza, poetkom 70-tih, Hugo je jo jednom otiao na Guernsey, zakratko.
Dvadesetak godina politikog egzila dalo je piscu aureolu branioca svih potlaenih.Podravao je veze
sa revolucionarima Mazzinijem i Garibaldijem (oba masoni). Godine 1849. predsjedavao je
svjetskom kongresu Prijatelja mira. Interesantno je da je to bio prvi put da se netko na velikom
internacionalnom skupu javno zalae za 'Ujedinjene drave Evrope'.
Hugoova posljednja novela, Quatre-vingt-treize (1874.) bavi se temom koju je pisac ranije
izbjegavao vladavina terora za vrijeme Francuske revolucije. Iako tada ve na zalasku karijere,
napravio je djelo koje se moe mjeriti s njegovim najboljim ostvarenjima.
Kada je Hugo umro 1885. godine, imao je velianstven sprovod, u kojem je uestvovalo vie od dva
miliona ljudi, sa procesijom koja je ila od Arc de Triomphe do Pantheona, gdje je sahranjen. Njegov
pogreb bio je prava apoteoza (oboavanje iva ili mrtva ovjeka do uzdizanja u boanstvo).
16.04.2013. u 14:48 0 Komentara Print #
<< Prethodni mjesec | Sljedei mjesec >>