33

nova izdanja

Marcel
Bai

Poetak kraja

Hans Belting, Kraj povijesti umjetnosti?,

Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti,
2010., 366 str.
ISBN 978-953-7615-17-8

kvartal vIiI -1|2-2011

Potkraj 19. stoljea engleski je mislilac

i pisac Walter Pater kraj svih umjet
nosti vidio u njihovu muzikom stanju.
All art constantly aspires toward the
condition of music, pisao je ne mislei na
visoki muziki standard svoga doba, nego
na eterinu atmosferu koja je osobito kao
njemaki Stimmung bio rairen ali estet
ski razmjerno mlad pojam. U nj je uvirala
koncepcija povijesti umjetnosti kao puta od
zatvorene prema otvorenoj formi. Pater je
muziki ugoaj bio zapazio na Giorgioneovim
slikama koje je, nota bene, gledao izdaleka,
kao openitost Giorgioneove kole. Stvarna
Giorgioneova djela natkriljuje giorgioneskna
atmosfera. Premda su te slike slikano pjes
nitvo, one su poezija bez izgovorene rijei.
Muzika. Atmosfera vie ne slui temi, ne
komentira ili potkrepljuje naslikani dogaaj
koji je Alberti zvao historijom i drao najviom
zadaom slikarstva, Stimmung temu sibilinski
zadaje. Atmosfera sie pretvara u enigmu.
Prizor u prvom planu postaje glosa u biti
neizrecive muzike atmosfere. U zagone
tnosti koja muzikalizira sliku, engleski je
estet slutio njezinu izoldinski lijepu smrt.
I Wlfflin je novovjekovnu otvorenu formu
vidio kao muziko stanje: Ertrinken ver
sinken unbewusst hchste Lust, rijeima
je Wagnerove umirue Izolde izraavao novi
bezoblini ugoaj, die neue formlose
Stimmung. Forma se u engleskoj umjetnosti
Paterova doba nakratko pokuala spasiti pre
rafaelitski, no prethodio joj je postrafaelitski,
turnerovski kraj. Historija se pokuala spasiti
prethistorijom. Veer prije i jutro poslije Opeg

kvartal_VIII_1_2_2011_zelina_k.indd

33

potopa naslovi su Turnerovih najbezoblinijih

slika. I Whistlerov je portret majke bio tek
izlika za apstraktnu muziku harmoniju u
sivom i crnom.
U svojim dijagnozama kraja povijesti
umjetnosti, Hans Belting e esto posezati
za slinim inverzijama. Isticat e kako su
Duchampovi komentari za Veliko staklo na
stali prije djela o Vjenanici bez nevjeste da i
ne govorimo. Mogao se sjetiti i Sedlmayra
koji se ozbiljno pitao to je Kierkegaard
rekao o Picassu. Kao da je djelo to nastaje
prolost vlastite umjetnosti. Belting kae da
se takvom idejom poigrao i Nam June Paik
kada je ezdesetogodinjem Johnu Cageu
posvetio video sa ivotnim sjeanjima ili kada
je ve umrlog Marcela Duchampa na lukav ali
astan nain, prematanjem unatrag, vratio
u sadanjost. Kod Cagea je snimka nijemoga
vremenskog koncerta, mjerenog depnim
satom, pobudila Paikovu ambiciju da elek
troniku glazbu i sliku svede na slinu nultu
funkciju, pa ih onda zajedno prikae, da bi
jedna drugu slavile i persiflirale u obliku na
dahnute i dubokoumne maskerade. Posthis
torijska publika gleda praznu pozornicu i
slua tiinu. U sredini knjige o Nevidljivom
remek-djelu (1998.) Belting pie o tisuama ho
doasnika koji su nakon spektakularne krae
Mona Lize u kolovozu 1911. nahrupili u Louvre
da vide prazan muzejski zid. Odsutno se
djelo novom slavom posvema pretvorilo u
klie koji djelo ini suvinim. I Duchampovo
poznato oskvrnue Leonardove slike bilo je
reakcija na slavu njezina ieznua. Muzika
to je tiina slika, istodobno je pjevao Rilke.

24/6/11

11:05:00

34
Ali u muzici se nije vidio samo kraj um
jetnosti nego i njezin poetak. Nietzsche je
razmiljao o roenju grke tragedije iz duha
muzike, u Ovidija itamo o Amfionu koji mu
zikom gradi i uvruje zidine Tebe, iz Biblije
znamo da je Joua muzikom zaposjeo Jerihon.
Pjevajui se gradilo i razaralo, ali se prije
kraja umjetnosti nikad nije slikalo. Jer osim
gdjekad arhitekture u smislu odumrla zvuka,
likovne umjetnosti za razliku od muzike
tradicionalno nikad nisu bile slobodne. Bile
su artes mechanicae, umijea sapeta pravilima
i radom, daleko od tvari od koje sazdani su
snovi. Meu pokuajima da ih se po uzoru
na muziku oslobodi, historijski je najznaaj
niji renesansni izum perspektive, izum koji
je smislom za daljinu pobudio i historijski
smisao za davninu. Kao vrijea pitagorejskoplatonike teorije proporcija, perspektiva je
takoer roena iz duha muzike. No ono to
je na Zapadu odjeknulo kao pogled, na Istoku
je ostalo utjeti kao ornament. Belting kae
da Rim i Bizant odavna nemaju zajedniku
povijest, o Jeruzalemu i Meki da i ne govo
rimo. Prednost koju je Zapad imao u jo doba
moderne pomalo nestaje. U vlastitoj kulturi
moda ponestaje alternativa, no one postoje
drugdje, gdje ih do sada nismo traili. U
naslovu svoje studije o perspektivi (2008.)
Belting e renesansnoj Firenci suprotstaviti
islamski Bagdad, dva geografski i historijski
odvojena mjesta, simbole kultura koje su se
prema pogledu i slici odnosile na razliite
naine. Prema Beltingovoj tezi, renesansna
se perspektiva zasniva na geometrijskoj
optici arapskog uenjaka Alhazena, koja
je na Zapadu prevedena kao perspektiva.
To je uglavnom bilo poznato, Beltingova je
novost moda samo u naglaavanju Alha
zenove originalnosti u odnosu na antiku
tradiciju. Openito se, naime, dralo da je
antiko znanje na Zapad dolo preko islamske
znanosti. Alhazenova optika iz 11. stoljea u
latinskim verzijama Rogera Bacona, Johna
Peckhama i Erazmusa Witela iz 13. stoljea
vrijedila je sve do poetka 17. stoljea kada
je Kepler protumaio pravu funkciju lee i
mrenice u oku. No Belting tu tradicionalnu

kvartal_VIII_1_2_2011_zelina_k.indd

34

znanost ne vidi samo kao osnovu renesansne

perspektive, on smatra da se na Alhazenovoj
geometrijski interpretiranoj optici zasniva i
islamska kultura ornamenta, koja, za razliku
od renesansne perspektive, pogled odvraa
od promatranja. Ornament je poput sapuna
koji pogled isti od gledanja, citirao je ue
njake Alhazenova doba. Belting e to na kraju
povijesti ponoviti pred Maljevievim post
perspektivnim Kvadratom: Tu se rigorozni
spiritualizam bori s erotikom predmeta kako
bi se pogled oistio od svijeta. Grka optika ili
latinska perspektiva na jednoj je strani proi
tana kao negacija, a na drugoj kao afirmacija
promatranja. Ono to su na zapadnoj strani
bili vid i promatranje, na istonoj su strani
bili uvid i razmatranje. Na istoj su znanst
venoj osnovi, dakle, nastale dvije razliite
likovne kulture a Belting nee propustiti
naglasiti kako dananji svijet povezuju
znanosti i tehnike, a razdvajaju religije i
kulture, kako se isto pie, ali se napisano
razliito ita. Renesansna perspektiva koja
simbolizira nominalistiko pravo na osjetilnu
spoznaju, za Beltinga e biti kulturalna tehnika
novovjekovne Europe s poetkom i krajem.
Bez obzira na brojne recidive srednjovje
kovne hijerarhijske perspektive, na
openito isticanje vanosti veliinom, privile
girano mjesto na renesansnoj slici bila je da
ljina kao to je i davna antika bila vrednija
od nedavnoga srednjeg vijeka. Renesansa
nije otkrila antiku nego je antiku prestala
gledati iz blizine. Nije otkrila Grku i Rim kao
panjolci Ameriku, nego kao Galilej Jupitrove
mjesece, ne kao predmet osvajanja nego kao
predmet prouavanja. U srednjem je vijeku,
prema Panofskom, vladao zakon disjunkcije:
u ime kranske sadanjosti preuzeti je
sadraj mijenjao formu, a preuzeta forma
sadraj.Ono to je za novu perspektivu bila
daljina, za povijest e biti davnina: prostorno
ili vremenski udaljena mjesta koja upoznava
nja radi vie nije trebalo pribliavati. Srednji
je vijek iz interesne blizine razdruio antiki
sadraj i antiku formu, perspektivno vraeni
na svoje udaljeno mjesto oni se ponovno ali
bezinteresno mogu zdruiti. Izdaleka mogu

24/6/11

11:05:00

kvartal vIiI -1|2-2011

35

nova izdanja

postati ono to su bili. No to je na gornjem

rubu povijesnosti dovelo do korektne ravno
dunosti prema svim umjetnikim djelima,
do Malrauxova imaginarnog muzeja koji treba
izbjegavati kako se ne bi izgubila vjera u
povijest umjetnost, citira Belting karakte
ristinu opomenu kunsthistoriara Fritza
Volbacha iz sredine prolog stoljea. Medij
ski zamjenski oblik za zbirku umjetnina, u
obliku knjige o umjetnosti, predstavlja se
kao album iznenaujuih analogija u kojima
ista umjetnost trai pogled promatraa, oiena od svih moguih povijesnih i sadrajnih
uvjeta, pa ak i od vlastitog oblika djela to
je druga strana srednjovjekovne plonosti,
opkoraenje povijesti. Inaica pretperspek
tivne i pretpovijesne plonosti jest i struk
turalistiko tijesno itanje koje sinkroniju
pretpostavlja dijakroniji, itanje u kojem ne
dogledni prostor nije u pozadini teksta nego
za leima itatelja. Tako Malrauxov imagi
narni muzej i nije protupovijesna nego post
povijesna predodba, afirmacija udaljavanja ne
samo od predmeta svojih prouavanja nego i
od samoga svog prouavanja. Muzej muzeja,
metajezik povijesne zbiljnosti: kad sanjamo
da sanjamo, budimo se.
Prije Kraja povijesti umjetnosti? Belting je
napisao knjigu o povijesti slike prije razdob
lja umjetnosti, studiju o odnosu slike i kulta od
prvih bizantskih ikona do konca 18. stoljea.
Posljednji je primjer toga opsenog djela
Rafaelov san brae Riepenhausen. Romantiki
slikari, koje je Goethe hvalio zbog oponaanja
antike i kudio zbog novokatolike sentimen
talnosti, naslikali su san o odsanjanu snu.
Belting kae da se ovaj put radilo o povijes
nom razumijevanju renesansnog slikarstva
koje za klasiciste i romantike nije znailo
isto, jer svaka je strana imala vlastiti pro
gram umjetnike prakse. Je li renesansno
slikarstvo bilo samo klasino, ak pogansko,
ili je bilo pobono? Zbunjujue je bilo susresti
crkveno slikarstvo koje je naoko zastupalo
samo umjetnike ideale u antikom smislu,
kao da su se stare slike bogova odjenule u
kransko ruho. Unatrani pogled doba oko

kvartal_VIII_1_2_2011_zelina_k.indd

35

1800. na doba oko 1500. izazvalo je krizu u

promatranju slika koje su prethodno same
dospjele u krizu. Slika brae Riepenhausen
iz 1816. bila je ilustracija historije koju je dva
desetak godina ranije aktualizirao romantik
Wilhelm Heinrich Wackenroder, a prema
kojoj se Rafaelu, slikaru Bogorodica, u snu
ukazala Bogorodica sama. Brai se Riepen
hausen bio ukazao ready-made, takozvana
Sikstinska Madona koja je 1754. kupljena za
drezdenske zbirke te koja je, zahvaljujui re
cepciji njemakih romantika, ubrzo postala
najslavnije Rafaelovo djelo. Sudei prema
biljeci filozofa Schopenhauera, povijest
njezine slave nije trajala jako dugo: Sada
kad sam star, che ve mancando lentusiasmo celeste
(danas imam 38 godina), moe mi se desiti da
stojim pred Rafaelovom Madonom, a da mi
ona ne kazuje nita... No nije li ta nijemost
slike poetak njezina muzikog ugaanja?
U neto je mlaim danima bio suglasan s
romanticima za koje je muzika bila izraz
neizrazivog. Slikarstvo je eznulo za tom sno
vidnou. Ali ono to se romanticima inilo
snom, za autentinog je Rafaela bio koncept,
zamisao, ideja o kojoj je, prikriveno prepri
avajui staru priu o Zeuksidu i krotonskim
djevojkama, govorio u jednom pismu Baldas
sareu Castiglioneu: Moram Vam rei kako
bih za slikanje jedne ljepotice morao vidjeti
vie njih, i to pod uvjetom da Vaa Milost
bude uz mene pri izboru onog najljepeg.
Ali kako vazda nedostaje i ispravnoga suda
i lijepih ena, sluim se stanovitom idejom
koja mi pada na pamet, io mi servo di certa idea
che mi viene nella mente. Braa Riepenhausen e
prazno platno s lijeve strane popuniti goto
vom Madonom s desne strane. Jer ideje su u
meuvremenu postale kao knjige: sve su ve
napisane. Sve su napisane ali jo nisu sve
proitane. Povijest bi se s njezina kraja mogla
initi kratkotrajnim suglasjem itanja i pi
sanja. A danas se ita i ono to nije napisano.
I to je ve napisano, na kraju drame Luda i
smrt Huga von Hofmannsthala (1893.): Kako
su neobina ta bia to tumae neprotuma
ivo i itaju ono to nije napisano.

24/6/11

11:05:00