Halil Dubran

PROROK

UVOD
Halil Dubran, umjetnik, pjesnik i filozof, svjetsku je slavu stekao djelom Prorok,
objavljenim 1923. godine kao treim od ukupno sedam djela koje je Dubran napisao
na engleskom jeziku. Premda je veinu ivota proveo u Americi, do smrti je njegovao
nepresunu ljubav prema rodnom Libanonu. Djela su mu prepuna libanonskokranske mitologije izmijeane sa sufistikom tradicijom libanonskih muslimana i
proete irokom orijentalnom mudrou proizilom iz bogatih mijeanih utjecaja. Sva
njegova djela prepuna su snanih osjeaja jedinstvenih vrijednosti i dalekosenih
asocijacija na domovinu i objedinjuju kulturu i filozofiju Istoka i Zapada.
Dubranova spisateljska karijera zapravo je uvijek bila u sjeni njegove izvanredne
slikarske karijere. Nakon tragine smrti jedne od sestara, brata i majke vratio se nakon
etiri godine studiranja u Boston, prodao obiteljski posao i poeo se profesionalno
baviti slikarstvom. Dubranov je talent jo u njegovoj ranoj mladosti uoio fotograf
Fred Holland Day, pa mu je povjerio oslikavanje naslovnica knjiga, omoguivi mu na
taj je nain jednostavan pristup umjetnikim krugovima. Imao je ljubavnu vezu s
knjievnicom Josephinom Peabody koja mu je prva nadjenula nadimak prorok1. Ona
ga je upoznala i s Mary Haskell, vrlo utjecajnom profesoricom engleskog jezika, koja
mu je postala sponzorom i bliskom suradnicom. Redigirala je sve njegove rukopise na
engleskom jeziku. S njome je Dubran cijeloga ivota odravao za oboje veoma
inspirativnu korespondenciju.
Prve pisane radove Dubran je objavljivao u arapskim emigrantskim novinama Al
Mohajer (Emigrant). Njegovi filozofski lanci i knjige arapskih pria, zbirke
stihovima i prozna djela koja je objavio izmeu 1905. i 1908. godine esto su
proglaavani izazovnima i prepunima neutemeljenih i problematinih stavova.
Dubran je smatrao da je drutvo korumpirana sila koja pojedinca potie na rtvovanje
vlastite svijesti u korist kolektivnog dobra. Knjige Ara`is al Muruj (Nimfe iz doline) i
Al-Arwah al Mutamarridah (Osvetniki duhovi) napadaju istodobno i dravu i crkvu, a
potonja je nakon prosvjeda sveenika doivjela ak i zabranu od strane sirijske vlade.
Od 1908. do 1910. godine studirao je slikarstvo u Parizu, gdje je i izlagao svoja djela.
U jednoj od tih prigoda upoznao je i glasovitog kipara Augustea Rodina. Prema
zapisima, upravo je Ridin bio taj koji je Dubrana potaknuo na pisanje i preporuio
mu za uzor djela Williama Blakea. Nakon povratka, preselio je u New York. Tu je
pronaao studio, kasnije poznat kao Hermitage, u kojem je proivio ostatak ivota.
Tu je slikao portrete istaknutih suvremenika, meu kojima je jedan od najglasovitijih
onaj Williama Butlera Yeatsa, nastao 1911. godine. Nastavio je pisati novinske lanke
i poeziju, a njegova prva novela Slomljena krila objavljena je 1913. godine.
Okosnica prie temelji se na autorovoj prvoj i nesretnoj ljubavnoj vezi iz vremena dok
je jo kao kolarac ivio u Beirutu. Recenziju za knjigu napisala je May Ziadah,
libanonska kritiarka koja je ivjela u Kairu i u kojoj je Dubran otkrio srodnu duu.
Premda se nikada nisu uistinu susreli, Dubran je May smatrao ljubavlju svoga ivota
i redovito se s njome dopisivao sve do svoje smrti.2
Vidi Suheil Bushrui: Halil Dubran od Libanona ponovna procjena ivota i rada autora Proroka,
Gerrard Cross, 1987.
2
Vidi Plavi plamen ljubavna pisma Halila Dubrana May Ziadah, preveli i objavili Suheil B.
Bushrui i Salma H. al Kusbari, Burnt Mill, Longman, 1983. godine.
1

Uz veliku potporu Mary Haskell, Dubran je zapoeo pisati na engleskom jeziku.

Pjesma Savreni svijet prvi je put objavljena 1915. godine, a 1918. godine Alfred
Knopf je objavio Dubranovu prvu cjelovitu knjigu na engleskom jeziku, pod
naslovom Madman (Luak). Korespondencija koju je Dubran redovito odravao s
Mary Haskell3 otkriva njegovu zabrinutost zbog jezika. Svoj je stil oblikovao prema
biblijskoj naraciji iz autoriziranih stihova Biblije kralja Jamesa, tvrdei: Biblija je
sirijska knjievnost na engleskom jeziku. To je potomak svojevrsnog braka. Ne postoji
nita, u nijednom drugom jeziku, to bi bilo slino engleskoj Bibliji. 4
Sukladno tome, njegova filozofija, stilske figure i fraze ostaju u svojoj biti arapske.
Luak je u svojoj osnovi pesimistian, kao uostalom i novinski lanci koje je Dubran
pisao tijekom rata. Predvoen formom parabole, zajednike arapskim bajkama i
Novom zavjetu, njegovao je nihilistiku notu koja je odraavala razoaranje djelima
civilizacije i ironijom svojstvenom Zapadu. U Luaku je prenio stavove Williama
Blakea kao jedinog koji otkriva obmane koje drutvo trpi. U ovom djelu, kao i u
sljedeem koje je napisao na engleskom jeziku Prethodnik, iz 1920. godine, koristi
istu formu i utjecaje te slavi vizionarsko vienje proroka/vidovnjaka. Obje knjige
tematski najavljuju nastajanje Proroka. Premda je Prethodnik u osnovi optimistian,
prikladna je pretea Dubranovom remek-djelu.
Prorok je nastajao tijekom veoma dugog razdoblja. Barbara Young ak tvrdi da je
Dubran prvu verziju napisao jo u Libanonu, kao petnaestogodinji djeak 5. No, bez
obzira na to je li ta tvrdnja istinita ili nije, injenica je da je knjiga revidirana tri
godine, izmeu 1920. i 1923. godine, i da je u tom razdoblju autor postao slavan i kao
umjetnik i kao knjievnik. Izotrio je svoj engleski stil do perfekcije i postigao istou
izraza koja se idealno slagala s njegovim duhovnim promiljanjima. No, tada mu se
zdravlje, oduvijek problematino, poelo naglo pogoravati i vjerojatno ubrzalo
njegovu odluku da knjigu to prije napokon objavi. Svih trinaest tisua primjeraka
prvog izdanja Proroka, koje je sadravalo i 12 ilustracija koje je izradio sam pisac,
rasprodano je u samo mjesec dana. Sam Dubran je bio svjestan neobine vanosti ove
knjige pa je za nju uvijek govorio kako je to najbolje to je njegova dua ikada
stvorila. Mary Haskell je odmah prepoznala njezinu vrijednost pa je Halilu napisala:
Ova knjiga e se uvati kao jedno od najveih blaga engleske knjievnosti...
Generacijama nee izgubiti svoju vrijednost, ve e se umjesto toga narataj za
naratajem s veseljem pronalaziti u toj knjizi i voljet e je sve vie kako budu
sazrijevali.6
Prorok je eklektian duhovni vodi u kojem ima za svakoga poneto. Neposredno prije
odlaska iz grada Orfalesea, gdje je proveo dvanaest godina, doljak Almustafa okruen
je ljudima koji od njega trae savjet. Odrava im kratku propovijed o dvadeset est
tema, jezikom koji iznenauje svojom jednostavnou i dostojanstvom, a opet sadri
briljantne stilske figure i graciozan ritam. Njegove rijei, pune ljubavi i razumijevanja,
pozivaju na jedinstvo i afirmiraju Dubranovo nedvojbeno uvjerenje u prirodnu
povezanost postojanja i reinkarnacije. Dubranov prijatelj i biograf Mikhail Naimy
Objavljeno u Voljenom Proroku ljubavna pisma Halila Dubrana i Mary Haskell i njezin osobni
dnevnik, pripremila za tisak i uredila Virginia Hilu, New York, AAK, 1972. godine.
4
Zabiljeeno u dnevniku Mary Haskell (nap. Hilu).
5
Barbara Young je to preuzela od Dubranove tajnice Mary Haskell. Vidi Barbara Young, This man
from Lebanon A Study of Kahlil Gibran, New York, Alfred Knopf, 1945. god.
6
Mary Haskell Halilu Dubranu ( nap. Hilu).
3

osvrnuo se na udesnu efektnost naslova: Samo jednom rijeju, prorok, Dubran

umjetnik je izrazio svu dostojanstvenost i uzvienost proricanja, i prije nego je
Dubran pjesnik ita izrekao.7
Mnogi su, ukljuujui Mary Haskell, tvrdili da je lik Almustafe zapravo sam Dubran i
da postoji nekoliko nedvosmislenih paralela u okolnostima. Almustafa je stranac u
Orfaleseu, prognan godinama iz rodne zemlje, ba kao to se i Dubran osjeao
prognanikom iz svoje domovine. Almustafine oprene emocije dok razmilja o
povratku na rodni otok refleksija su autorovih osobnih osjeaja za Ameriku i Libanon.
ak je i naklonost Orfaleana prema Almustafi odraz ljubavi mnogobrojnih
Dubranovih prijatelja i tovatelja u Americi. Almitra, proroica koja je zamolila
Almustafu da se obrati narodu i ona koja je prva vidjela i vjerovala u njega, po
opem je dojmu tek tankim velom prekriven portret Mary Haskell. No, Dubran je
vrlo oprezno odbijao tvrdnje da status proroka pripada njemu. Njegove rijei upuene
Barbari Young: Dok sam pisao Proroka, Prorok je stvarao mene!8, naglaavaju
stupanj njegove boanske inspiracije, ali u isto vrijeme odraavaju i katarzini uinak
stvaranja koji su osjetili i mnogi drugi autori. Njegova izjava: ... ova poema... nainila
me boljim...9 daje novu snagu ovom shvaanju. Naimy naziva tu Dubranovu izjavu
lanom uzbunom10, tvrdei da ga se ne moe smatrati prorokom, a Dubranove rijei
upuene Mary Haskell oslikavaju jasnu razliku: Razlika izmeu proroka i pjesnika je
u tome to prorok ivi onako kako propovijeda, a pjesnik ne. Pjesnik moe predivno
pisati o ljubavi, a da pritom uope nije zaljubljen!11
Proroki likovi u Dubranovim djelima (Almustafa, Isus ovjekov sin, Luak, itd.) su
odreda usamljene osobe, voljene, a ipak odvojene od svojih sljedbenika. To je
tradicionalan pristup koji se jednako odnosi i na umjetnike. Dubran je May Ziadah
rekao: Jednako sam stranac meu ljudima, potpuno preputen sam sebi, ba kao i
ljudi koji su usamljeni premda imaju sedamdeset tisua sljedbenika oba spola. 12
Upadljiva je slinost izmeu forme Proroka i Nietzscheova Tako je govorio
Zaratustra, a i sam Dubran je priznao svoju nedoumicu. No, iako je Dubranovo
govornitvo obavijeno simbolikom poput Nietzscheove, a i njegova propovijed o
ovjekovom postojanju ima jednak oblik (predstavljanje proroka, neizbjenost
odlaska, propovijed i konani rastanak), tu svaka slinost prestaje. Almustafino
strastveno vjerovanje u mo iscjeljenja univerzalnom ljubavlju i jedinstvom, kao i
uvjerenost u duhovni rast stav je transcendentalizma13 koji potjee i od
srednjevjekovnog kranstva i od orijentalnih sufista, kao i daleki pla samoj sebi
okrenute filozofije nezavisnosti koju je zastupao Zaratustra. Meutim, Zaratustrini
ideali se radikalno razlikuju od Dubranovih koji je Almustafu predstavio kao
usamljenika, ali ipak prepunog ljubavi, upornog u povezivanju svih ljudi, u spajanju
svih oblika ivota i apsolutne potrebe za kontinuitetom.
Mikhail Naimy, Kahlil Gibran His Life and His Work, Khayats, Beirut, 1964. godine.
Barbara Young, ovjek iz Libanona portret Halila Dubrana New York, Alfred Knopf, 1945.
godine.
9
Halil Dubran u pismu Mary Haskell (Hilu, nap. aut.).
10
Mikhail Naimy, (nap. aut.).
11
Vidi Hilu, nap. aut.
12
Vidi Bushrui i al Kusbari, nap. aut.
13
Halil Dubran u pismu Mary Haskell (Hilu, nap.aut.). Za diskutabilan utjecaj Blakea na sve aspekte
Dubranovog stvaralatva vidi Suheil Bushrui: Halil Dubran Libanonski: ponovno vrjednovanje
ivota i djela autora Proroka, nap. aut.
7
8

Dubran je cijenio mnoge romantine pjesnike i slikare simbolizma, ali moda najvei
utjecaj na njegovo slikanje i pisanje imao je William Blake. On je Dubranov junak:
Blake je ovjek-Bog. Njegove slike su neto najmisaonije to je nainjeno u
Engleskoj, a njegovo vizionarstvo, ak i ako ostavimo po strani njegove slike i pisana
djela, neto je najboanstvenije.
Blakeov utjecaj moe se otkriti i kroz Proroka. Suheil Bushrui uoio je da Almustafine
propovijedi o veselju i tuzi prenose iste ideje koje je Blake izloio u poemi The
Mental Traveller, a obrisi The Tygera su evidentni u personifikaciji prirode i
simbolikom prikazivanju ume kao utoita za prosvjetljenje kad govori o odjei:
Neki od vas govore: Sjeverni vjetar nam je istkao odjeu koju nosimo.
A ja odgovaram: Da, bio je to sjeverni vjetar,
Ali njegova potka bio je stid, a mlitavi miii njegova nit.
A kada je zavrio posao, smijao se u umi.
Kad Almustafa kae: esto, poriui svoja zadovoljstva, samo pohranjujete elju u
skrovita mjesta svojega bia, on praktiki citira Blakeov poznati aforizam: Onaj tko
ostvaruje svoje elje ne zamilja propast, iz djela The Marriage of Heaven and Hell.14
Naelo univerzalne ljubavi proima Proroka. Ljubav je prvi aspekt postojanja o kojem
su ljudi zamolili Almustafu da govori. Osvrui se na ovaj dio knjige, Mary Haskell je
ustvrdila da nijedan drugi dio nije tako divan.15
Dubranova zaokupljenost tugom i boli je neodvojiva od radosti ljubavi i sredinji je
dio Proroka. Almustafa se obraa narodu: Jer, premda vas ljubav okruni, ona e vas i
razapeti.
Stilske figure nas odmah podsjeaju na Krista, a udesan ritam njegove naracije
sugerira na Psalme ili na Salomonovu Pjesmu nad pjesmama. Ponavljanje kroz cijelu
knjigu biblijskih formi, poput uestalog zapoinjanja reenice s I ili upotrebe izraza
poput uistinu i govorim vam, podsjea na Evanelja i na kransko uenje.
Prenaglaavanje psalma i panteizam upuuju na Blakea, a romantizam i sufisti
odjekuju na sve strane u Almustafinoj tvrdnji o sveopoj boanskoj prisutnosti:
I pogledajte nebo, vidjet ete Ga kako hoda po oblacima, pruajui ruke
s munjama i sputajui kiu.
Vidjet ete Ga nasmijeenog u cvijeu, a zatim kako podie ruke i njie
ih u kronjama.
I, premda je Almustafa oigledna preslika Krista, njegove su rijei i odraz uenja
proroka Muhameda i njegove uistinu eklektike filozofije. Kad govori o dobru i zlu,
naizgled odbija tradicionalna shvaanja pravednosti, podsjeajui nas da je oboje dio
nas i odbijajui priznati apsolutno dobro ili zlo:
Jer, to je zlo nego dobro, izmueno vlastitom glau i ei?
Almustafa vidi krivicu kao dio cjeline: ... ispravan i pali jedan su te isti ovjek koji
stoji u sumraku izmeu noi svoje malenkosti i dana svoga boanskog uzdignua.
Za sve osvrte na Blakeove poeme vidi The Works of William Blake, Wordsworth Editions Ltd,
London, 1994.
15
Mary Haskell Halilu Dubranu (Hilu, nap.aut.).
14

Dubran koristi lucidne slike kako bi sve ljude uvjerio da i oni mogu duhovno
napredovati:
Dobri ste kad svom cilju idete s pouzdanjem i vrstog koraka.
Ali, niste zli kad idete i hramajui.
Ni oni koji hramaju ne idu unatrag.
Ovakva iskonska vizija karakterizira djelo u kojem je vaa radost samo razotkrivena
tuga, a ivot i smrt su jedno, ba kao to su to rijeka i more. Dubranove izjave su
prije ponavljanje nego poricanje. One slue za isticanje ogranienja konvencionalnih
kranskih pogleda, a nagovjetavaju i njegovo sljedee veliko djelo na engleskom
jeziku: Jesus Son of Man (Isus ovjekov sin), koje nastavlja provocirati ortodoksne
doktrine.
Prevladavajui osjeaj u Proroku je suosjeanje, zahvaljujui kojem se moemo
pozivati na autorov pacifistiki humanizam. Ono predstavlja svojevrstan kontrast
naglaenom didaktizmu i kritikoj intonaciji Dubranovih ranijih arapskih radova, a u
odnosu na Luaka su ak i ironini. Dubranova pisana djela (Prethodnik i razliita
arapska djela) tijekom razdoblja kada je uvijek iznova preispitivao Proroka odreda
sadre otar kriticizam, ali su i puno obzirnija u prenoenju pozitivnih stavova
realnosti unutranjeg prosvjetljenja i njegove dostupnosti svim ljudima. Jedina
Almustafina prituba u Proroku, dok govori o molitvi, ima prizvuk aljenja, tako da je
bilo kakav implicitni prijekor ublaen:
Molite u bijedi i u nevolji, o kada biste samo mogli moliti i kada odiete
sreom i u danima preobilja.
I kada je Almustafa na kraju napustio narod, njegove posljednje rijei iznose
Dubranova vrsta uvjerenja u reinkarnaciju.
Jo malo, tek asak odmora na vjetru, i rodit e me druga ena.
On svakako daje naslutiti dublju simboliku poeme, gdje je rodni otok kojem se
Almustafa vraa zapravo prenatalno stanje, Orfalese predstavlja zemlju, a Almustafin
boravak na njoj tako nuno odvajanje individualne due od Boga.
Ve tada su se dala naslutiti dva nastavka Proroka: Prorokov vrt koji opisuje ovjekov
odnos prema prirodi (dovrila ga i nakon smrti autora objavila Barbara Young) te
Prorokova smrt, koja je trebala opisivati ovjekov odnos prema Bogu, ali nikada nije
dobila konkretan oblik.
O ivotu Halila Dubrana pisali su mnogi odani prijatelji, a njegov je rad zahtijevao
kritiki osvrt razliitih poznavatelja klasika. No, Prorok govori sam za sebe. On je
neizmjerno pristupaan, moe se sagledati na razliitim razinama i otvoren je za
individualne interpretacije. Nakon Proroka, Dubran je objavio jo pet djela na
engleskome jeziku, te mnotvo pjesama i lanaka na arapskom, prije prerane smrti
1931. godine. Openito, bilo je vrlo malo nepovoljnih kritika njegovih djela, premda je
Naimy citirao kritiare koji su mu predbacivali da se bavi samo duhovnom
problematikom16. U konanici, upravo je u tome njegova snaga, za takva je pitanja
uvijek primjenjiv, a Prorok i dalje ostaje trajno mjerilo duhovnog stvaralatva, nudei
utjehu svima. Mikhail Naimy vidio je Dubrana, ako ne kao proroka, onda svakako
16

Mikhail Naimy, nap. aut.

kao nebeskog izaslanika: Tako oko koje sve vidi uoava nae duhovno siromatvo i
alje nam ovaj teak kini oblak da kiicom to sipi prui olakanje naoj isuenoj
dui.17
Arapska imena uvijek u sebi nose neko znaenje a, kako je primijetila Barbara Young,
autor Proroka ima zauujue prikladno ime. Halil18 znai izabrani, voljeni prijatelj
a Dubran znai iscjelitelj ili tjeitelj dua.
Christine Baker

Ibid
U izvorniku se pie Khalil, ali je engleska verzija imena jo u vrijeme dok je pohaao kolu u Bostonu
djelomino izmijenjena u fonetski laki oblik Kahlil. Barbara Young (nap. aut) je pak tvrdila da je mladi
Dubran izmijeao slova svoga imena jo dok je bio u Libanonu, zato jer mu se ovako napisano vie
svialo. Zanimljivo je zapaziti da i ime Almustafa znai izabrani i bilo je jedno od brojnih imena
proroka Muhameda.
17
18

BIOGRAFIJA
Halil Dubran (Khalil Gibran) roen je 6. prosinca 1883. godine u gradu Bishari na
obroncima planine Cedar, na sjevernu Libanona. Njegov otac, poreznik, bio je sklon
piu i kocki, to ipak ne umanjuje injenicu da je dolazio iz obitelji intelektualaca, a
po majci i pripadnika maronitske kranske crkve. Halil nije pohaao redovitu kolu,
ali je usporedno uio engleski, francuski i arapski te je ve u ranoj mladosti mnogo
obeavao kao umjetnik jo od este godine je razvijao svoju strast za djela Leonarda
da Vincia. Kada mu je bilo jedanaest godina cijela mu je obitelj, osim oca, emigrirala
u Ameriku i nastanila se u zajednici libanonskih iseljenika u bostonskoj Kineskoj
etvrti. Majka je radila kao velja, a stariji brat Boutros je otvorio trgovinu
prehrambenom robom. Dubran je u Bostonu pohaao osnovnu i srednju kolu. Tu mu
je ime promijenjeno u Kahlil. Istodobno je pohaao i satove slikanja. Ubrzo upoznaje
fotografa Freda Hollanda Daya, kojemu pozira i koji mu povjerava crtake poslove.
Godine 1898. poslali su ga u domovinu, gdje je nastavio kolovanje na bejrutskom
uilitu Al Hikma. Studirao je francuski romantizam i arapsku knjievnost. Godine
1902. se preko Pariza vratio svojoj obitelji u Sjedinjenim Dravama. Neposredno prije
povratka od tuberkuloze mu je umrla sestra Sultana, a nedugo za njom od iste bolesti i
brat Boutros. Veoma brzo nakon njih od raka mu je umrla i majka, ostavljajui ga
samoga s mlaom sestrom Mariam. Dubran je prodao trgovinu i otad za ivot
zaraivao slikanjem.
Dubran je imao vezu s novinarkom Josephine Peabody koja ga je upoznala s Mary
Haskell, profesoricom engleskoga jezika koja mu je postala mecenom i suradnicom.
Kao ve afirmiran slikar poinje pisati za arapske emigrantske novine Al Mohajer.
Prva mu je knjiga, Al-Musiqah, objavljena 1905. Uslijedilo je mnotvo lanaka i
knjiga u kojima je uglavnom kritizirao institucije drave i crkve. Godine 1908.
objavljena mu je prva zbirka pjesama u prozi, Al Arwah al Mutamarridah. Zbirku je
sirijska vlada zbog provokativnosti sadraja odmah zabranila, a on bio ekskomuniciran
iz sirijske Crkve. Mary Haskell je tada financirala njegov dvogodinji boravak u
Parizu, gdje je Dubran studirao slikanje na Ecole des Beaux Arts i na Academie
Julien. Tamo je 1910. godine odrao i samostalnu izlobu svojih radova.
Ubrzo se vraa u Ameriku i, nakon to je Mary Haskell odbila njegovu branu ponudu,
seli u New York gdje radi kao portretist. Redovito je izlagao svoja djela, a objavio je i
tiskanu zbirku crtea. Nakon to mu je 1912. godine objavljena novela Slomljena
krila, zapoinje prepisku s May Ziadah, mladom Libanonkom koja je ivjela u Kairu.
Ta je prepiska potrajala sve do njegove smrti. Mary Haskell ga je ohrabrila da 1915.
godine na engleskom jeziku napie poemu Savreni svijet, a 1918. godine uslijedila je
i prva knjiga na engleskom jeziku, Luak (The Madman). Tijekom sljedeih godina
nastavio je i sa slikarskim radom. Godine 1920. Dubran je osnovao knjievno
udruenje Arrabitah (The Pen Bond). Obje njegove karijere, i slikara i pisca, bile su u
usponu, ali mu je zdravlje ubrzano slabjelo. Ne bi li suzbio bolove u grudima, poeo je
sve ee pretjerivati u piu. esto su ga pozivali da odri govor u liberalnim
crkvenim zajednicama. U Bostonu je 1922. godine odrao izlobu svojih pisanih i
slikarskih radova, a 1923. godine objavljeno mu je remek-djelo Prorok.

Djelo je doivjelo munjeviti uspjeh i mnotvo ponovljenih izdanja. Popularnost mu ne

opada i uspjeno se prodaje i danas. Objavio je jo nekoliko djela na engleskom i na
arapskom jeziku, od kojih je ipak najzapaenije Isus ovjekov sin (Jesus Son of
Man) iz 1928. godine.
Preminuo je od zakazivanja jetara i uznapredovale tuberkuloze, 10. travnja 1931.
godine. Dubran nikada nije prestao strasno voljeti svoj rodni Libanon, gdje je i
sahranjen i gdje i danas uiva status legende.

PROROK

Dolazak broda
Almustafa, izabran i voljeni, koji je bio svitanje vlastitog dana, dvanaest je godina
u gradu Orfaleseu ekao brod koji se trebao vratiti i odnijeti ga natrag na rodni otok.
I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca etve, popeo se na brijeg izvan
gradskih zidina, pogledao na puinu i ugledao svoj brod kako se blii obavijen
maglom.
Tada su se vrata njegova srca naglo otvorila, a radost mu poletjela daleko preko
mora. Sklopio je oi i pomolio se u tiini svoje due.
Ali dok se sputao niz brijeg, obuze ga tuga i tada u svom srcu pomisli:
Kako mogu otii u miru i bez aljenja? Ne, bez rane na dui ne mogu napustiti
ovaj grad.
Dugi su bili bolom ispunjeni dani koje sam proveo meu njegovim zidinama, i
duge bijahu usamljene noi; a tko se moe od svoje boli i samoe odvojiti bez
aljenja?
Suvie sam krhotina due rasuo po ovim ulicama, i suvie je djece moje enje
koja lutaju gola meu ovim brdima, i ne mogu ih napustiti bez tereta i boli.
I nije odjea ono to danas sa sebe skidam, ve kou derem vlastitim rukama.
Niti je misao ono to za sobom ostavljam, ve srce zaslaeno glau i ei.
Pa ipak, ne mogu vie oklijevati.
Zove me more koje sve poziva k sebi i moram otploviti.
Jer ostati, premda sati izgaraju u noi, znailo bi smrznuti se, u led se pretvoriti i
biti ogranien kalupom.
Rado bih ja sobom ponio sve to je ovdje. Ali kako?
Glas ne moe ponijeti jezik, ni usne koje su mu dale krila. Sam mora potraiti
nebo.
I sam, i bez svojega gnijezda, orao e preletjeti sunce.
Sad kad je stigao u podnoje brda, opet se okrenuo moru i vidio da se njegov brod
blii luci, i na njegovu pramcu mornare, ljude iz njegove rodne zemlje.
I dua mu zajeca za njima, te ree:
Sinovi moje drevne majke, vi jahai plima,

Koliko ste esto plovili mojim snovima. A sad uplovljavate u moju zbilju, koja je
moj dublji san.
Spreman ja sam za polazak, a moja enja, razvijenih svih jedara, iekuje vjetar.
Samo u jo jednom udahnuti ovaj miran zrak, samo u se jo jednom, s ljubavlju,
osvrnuti i baciti pogled unatrag,
A onda u stati meu vas, pomorac meu pomorce.
A ti, prostrana puino, usnula majko,
Ti jedini si mir i sloboda rijeci i potoku.
Jo samo jedan zavoj e ovaj potok prijei, samo jo jednom zauboriti na ovom
proplanku,
A onda u doi k tebi, ja beskrajna kap, beskrajnom oceanu.
U hodu je iz daleka vidio mukarce i ene kako naputaju svoja polja i vinograde i
hitaju gradskim kapijama.
I uo njihove glasove kako mu dozivaju ime i dovikuju se s polja na polje,
dojavljujui jedni drugima dolazak njegova broda.
I on ree samome sebi:
Hoe li dan rastanka biti i dan okupljanja?
I treba li rei da je moja veer uistinu bila moja zora?
A i to dati onome koji ostavlja svoj plug u pola brazde, ili onome tko zaustavi
kolo tijeska za groe?
Hoe li moje srce postati stablo prepuno zrelog voa koje mogu obrati i dati im
ga?
I hoe li moje elje izbiti kao vrelo kojim mogu napuniti njihove vreve?
Jesam li ja harfa koju ruka Svemonoga dotaknuti moe, ili frula koja dahom
njegovim struji kroz mene?
Traga za tiinom ja sam, a kakvo sam blago pronaao u tiini, koje pouzdano
mogu razdijeliti? Ako je ovo moj etveni dan, u kakva sam polja posijao sjeme, i u
kojim neupamenim godinjim dobima?
Ako ovo doista jest as u kojem podiem svoju svjetiljku, plamen koji e u njoj
gorjeti nije moj.
Prazan i mraan, hou li podizati svoju svjetiljku,
I uvar noi napunit e je uljem i ugati je.

Ove je misli izrekao rijeima. Ali mnogo je toga u njegovom srcu ostalo
neizreeno. Jer on sam nije mogao izrei svoju najdublju tajnu.
I kad je uao u grad, svi su mu poli ususret i uglas mu dovikivali.
I gradski su oci su istupili i rekli:
Ne idi jo od nas.
Bio si podne u naem sumraku, i tvoja mladost nam je davala snove da ih
sanjamo.
Meu nama nisi stranac, niti gost, nego na sin i na voljeni.
Neka nae oi jo ne gladuju za tvojim likom.
A sveenici i sveenice mu rekoe:
Neka nas sad ne razdvoje morski valovi, i neka godine koje si s nama proveo ne
postanu uspomene.
Hodao si meu nama poput duha, a tvoja je sjena bila svjetlost na naim licima.
Vrlo smo te voljeli. Ali ljubav je naa preutna bila, i koprenama zaogrnuta.
Pa ipak, sada glasno jeca za tobom, i razotkrit e se pred tobom.
A oduvijek je bilo da ljubav ne spoznaje svoju dubinu sve do asa rastanka.
I drugi su mu prilazili i molili ga. Ali on im nije nita odgovorio. Samo je pognuo
glavu, a oni koji su mu stajali najblie vidjeli su kako mu suze padaju na grudi.
I on i narod nastavie prema velikom trgu pred hramom.
A tamo iz svetita izie ena po imenu Almitra. Koja bijae proroica. I on se
zagleda u nju sa sve veom njenou jer ona bijae prva koja ga je potraila i
vjerovala u njega, jo prvog dana njegovog boravka u gradu.
I ona ga pozdravi, rekavi:
Proroe Boji, koji tei beskonanosti, dugo si nastojao otkriti koliko je daleko
tvoj brod.
A sad je tvoj brod stigao, i ti mora otii.
Duboka je tvoja enja za zemljom tvojih uspomena i obitavalitem tvojih
najdubljih elja; i naa te ljubav nee sputati niti te nae potrebe zadrati.
Pa ipak, prije nego nas napusti, molimo te da nam se obrati i podari nam svoju
istinu.
A mi emo je prenijeti svojoj djeci, a ona svojoj djeci, i tako nee nestati.
U svojoj osami bdije si nad naim danima, i u svojoj budnosti sluao pla i smijeh
naega sna.
Zato se sada razotkrij pred nama i reci nam sve to si vidio od onoga to je izmeu
roenja i smrti.

A on je odgovorio:
Narode Orfalesea, o emu bih mogao govoriti, osim o onome to se i sad pokree
u vaim duama?

O Ljubavi
Tada ree Almitra: Govori nam o Ljubavi.
A on je podigao glavu i spustio pogled na ljude, i zavladala je tiina. I gromkim
glasom ree:
Kada vas ljubav pozove, slijedite je,
Premda su njeni putovi tvrdi i strmi.
I kada vas njena krila obgrle, predajte joj se,
Premda vas ma skriven u njenom perju moe raniti.
A kada vam se obrati, vjerujte u nju,
Premda joj glas moe uzdrmati vae snove kao to sjeverni vjetar ostavlja pusto u
vrtu.
Jer, i dok vam na glavu krunu bude stavljala, ljubav e vas i razapeti. Premda vam
pomae bujati, ona e vas i potkresati.
I premda se uspinje na vau visinu i drai vam najnjenije grane to drhte na
suncu,
Jednako e tako sii do vaeg korijenja i protresti mu veze za zemlju.
Poput snopova ita ona vas skuplja u sebe.
Ona vas mlati da bi vas ogoljela.
Ona vas sije da bi vas oslobodila vae ljuske.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok ne postanete podatni,
A onda vas stavlja na svoju svetu vatru, da biste postali svetim kruhom za Boju
svetu gozbu.
Sve e vam to ljubav uiniti kako biste upoznali tajne svoga srca i s tom
spoznajom postali djeliem srca ivota.
Ali ako u svom strahu budete traili samo ljubavni mir i ljubavni uitak,
Onda vam je bolje pokriti svoju nagost i otii s gumna ljubavi,
U svijet bez godinjih doba, gdje ete se smijati, ali ne od srca, i plakati, ali ne
punim suzama.
Ljubav ne daje nita osim sebe i ne uzima nita osim od sebe,

Ljubav ne posjeduje nita, niti se nju moe posjedovati,

Jer za ljubav je dovoljna ljubav.
Kad volite, ne smijete govoriti: Bog mi je u srcu, ve radije: Ja sam u srcu
Bojem.
I nemojte misliti da moete upravljati ljubavlju jer ljubav, ako vidi da ste toga
dostojni, upravlja vama.
Ljubav nema drugih elja osim da se sama ispuni.
Ali ako volite i morate imati elja, neka vam ovo budu elje:
Rastopiti se i biti poput brzog potoka koji pjeva svoju pjesmu noi.
Upoznati bol od prevelike njenosti.
Biti ranjen od vlastite spoznaje ljubavi;
I krvariti dragovoljno i s radou.
Probuditi se u zoru, ispunjenog srca, i zahvaliti za jo jedan dan ljubavi;
Odmoriti se u podnevnu uru i razmiljati o ljubavnom zanosu;
Vratiti se uveer kui sa zahvalnou;
A zatim zaspati s molitvom za voljene u srcu, i s pjesmom zahvale na usnama.

O Braku
Zatim opet prozbori Almitra, rekavi: A to je s Brakom, gospodaru?
A on je odgovorio rijeima:
Rodili ste se zajedno i zajedno ete biti za sva vremena.
Bit ete zajedno i kad bijela krila smrti raspre vae dane.
Da, bit ete zajedno ak i u Bojem tihom sjeanju.
Ali neka bude prostora u vaem zajednitvu.
I neka nebeski vjetrovi pleu meu vama.
Volite se, ali ne inite od ljubavi okove,
Neka radije uzbibano more bude meu obalama vaih dua.
Nalijevajte jedni drugima, ali ne pijte iz istoga vra.
Dajte jedni drugima od svoga kruha, ali ne jedite istu kriku.
Pjevajte i pleite zajedno, veselite se, ali neka svatko od vas ima vremena za sebe.
ak su i strune na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom.
Dajte svoja srca, ali ne jedni drugima na uvanje.
Jer srca vam moe obuhvatiti samo ruka ivota.
I stojte zajedno, ali ne preblizu:
Jer i stupovi u hramu stoje odvojeno,
A ni hrast, ni empres ne rastu jedno u sjeni drugoga.

O Djeci
I ena koja je u naruju drala dijete ree: Govori nam o Djeci.
A on ree:
Vaa djeca nisu vaa djeca.
Ona su sinovi i keri enje ivota za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vam.
Moete im dati svoju ljubav ali ne i svoje misli,
Jer oni imaju vlastite misli.
Moete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove due,
Jer njihove due borave u kui sutranjice koju vi ne moete posjetiti, ak ni u
svojim snovima.
Moete se truditi da budete poput njih, ali ne traite od njih da budu nalik vama.
Jer, ivot ne ide unatrag niti zavrava jueranjim danom.
Vi ste lukovi s kojih su vaa djeca kao ive strijele odapeta dalje.
Strijelac vidi metu na putu beskraja, i On vas svojom moi napinje da bi Mu
strijele letjele brzo i daleko.
Neka vam to to ste zapeti u Strijelevoj ruci priinjava radost,
Jer kao to On ljubi strijelu koja leti, jednako tako ljubi i luk koji miruje.

O Davanju
Zatim imuan ovjek ree: Govori nam o Davanju.
I on odgovori:
Dajete malo kada od svoga dajete.
Tek kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer to je vaa imovina do stvari koje uvate i branite iz straha da e vam moda
sutra zatrebati?
A sutra, to e sutra donijeti suvie opreznom psu koji zakapa kosti u neugaenom
pijesku dok prati hodoasnike ka svetome gradu?
I to je strah od nevolje nego nevolja sama?
Zar nije neutaiva e ono ega se plaite dok vam se izvor prelijeva?
Postoje oni koji daju vrlo malo od mnotva koje imaju i daju radi priznanja, a
prikrivena im elja darove ini bezvrijednima.
A ima i onih koji imaju malo, a daju sve.
Oni vjeruju u ivot i dobrostivost ivota, i krinja im nikada nije prazna.
Ima onih koji daju s radou i ta im je radost nagrada.
I ima onih koji daju bolno, a ta je bol njihovo krtenje.
Ima onih koji daju i ne znaju za bol davanja, niti trae radost, niti daju mislei na
vrline;
Oni daju kao to mirta u dolini iri svoj miris u prostor.
Kroz ruke takvih Bog govori, i njihovim se oima smijei zemlji.
Dobro je dati kad vas netko moli, ali je bolje dati i kad ne trae, kroz
razumijevanje;
I onima otvorenih ruku traenje onoga koji e primiti radost je vea od samog ina
davanja.
I postoji li ita to ete zadrati?
Sve to imate jednoga e dana biti dano;
Zato dajte sada, da bi vrijeme davanja pripalo vama, a ne vaim batinicima.
esto kaete: Dao bih, ali samo potrebitima.
Stabla u vaem vonjaku ne kau tako, niti stada na vaem panjaku.
Ona daju da bi mogla ivjeti jer zadravati znai propadati.

Uistinu, tko je vrijedan primiti svoje dane i svoje noi, vrijedan je i svega to
imate.
I onaj tko je zasluio piti iz oceana ivota zasluuje napuniti svoju au iz vaeg
malog potoka.
I koja je nagrada vea od one to lei u hrabrosti i povjerenju, tovie, u milosru
primanja?
I tko ste vi da bi vam ljudi morali otvoriti svoje grudi i razgolititi svoj ponos kako
biste im vi mogli vidjeti vrijednost ogoljenu i ponos povrijeen?
Pobrinite se najprije zasluiti biti davateljima i oruem davanja.
Jer uistinu, ivot je taj koji daje ivotu dok ste vi koji se umiljate davateljima
tek svjedoci.
I vi, primatelji a svi ste vi primatelji ne prihvaajte teret zahvalnosti, da ne
biste upregnuli i sebe i onoga tko daje.
Radije se zajedno s davateljem uzdignite na njegovim darovima kao na krilima;
Jer, biti optereen svojim dugovima znai sumnju u velikodunost onoga koji ima
prostodunu zemlju za majku i Boga za oca.

O Jelu i Piu
Zatim ree starac, gostioniar: Govori nam o Jelu i Piu.
I on ree:
Bilo bi dobro da moete ivjeti od mirisa zemlje i kao biljka se hraniti svjetlom.
Ali, upravo zato jer morate ubijati da biste jeli, i odvajati mladune od majina
mlijeka da bi utaili e, neka to bude in tovanja.
I neka vam stol bude oltar na kojem se rtvuju ista i nevina stvorenja iz ume i
polja za neto to je jo istije i jo nevinije u ovjeku.
Kada ubijete ivotinju, recite joj u svom srcu:
Istom silom koja tebe ubija, i ja u biti ubijen; i mene e pojesti.
Jer zakon koji tebe preputa mojoj ruci, prepustit e i mene jo monijoj.
Tvoja krv, jednako kao i moja, samo je biljni sok koji hrani nebesko drvo.
I kad zubima zagrizete jabuku, recite joj u svom srcu:
Tvoje e sjeme ivjeti u mom tijelu,
I pupoljci tvoga sutra procvjetat e u mome srcu,
A tvoj miris bit e moj dah,
I zajedno emo se veseliti kroz sva godinja doba.
I kad ujesen za tijesak u svome vinogradu berete groe, recite u svom srcu:
I ja sam vinograd, i moji e plodovi biti pobrani za vinski tijesak,
I poput mladog vina drat e me u posudama vjenosti.
A zimi, kad budete pili vino, neka vam u srcu bude pjesma za svaku au;
I u pjesmi se sjetite jesenjih dana, vinograda i vinskog tijeska.

O Radu
Zatim ora ree: Govori nam o Radu.
I on odgovori rijeima:
Radite da biste ili ukorak sa zemljom i zemljinom duom.
Biti lijen znai otuiti se od godinjih doba, skrenuti sa ivotnog puta kojim se
velianstveno i s ponosnom poniznou hoda ususret vjenosti.
Kada radite, vi ste flauta kroz ije se srce apat sati pretvara u glazbu.
Tko bi od vas bio gluha i nijema svirala od trske kad sve ostalo skladno pjeva?
Uvijek su vam govorili da je rad prokletstvo, a trud nesrea.
Ali ja vam kaem da radei ispunjavate dio zemaljskog najdaljega sna, dodijeljen
vam kad je taj san roen.
I, zaokupljajui se poslom, istinski volite ivot,
A voljeti ivot kroz rad znai biti prisan s najskrovitijom tajnom ivota.
Ali, ako u svojoj boli roenje nazivate iskuenjem, a odravanje ivota
prokletstvom koje vam je na elu ispisano, tada odgovaram da ono to vam na elu
pie samo znoj moe isprati.
I rekli su vam da je ivot tama, a vi u svojem umoru ponavljate ono to su vam
umorni rekli.
A ja kaem da je ivot uistinu tama, osim kad postoji ar.
A svaki je ar slijep, osim kad postoji znanje.
A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
I svaki je rad prazan ako nema ljubavi,
A kad radite s ljubavlju, veete se sa samim sobom, s drugima, i s Bogom.
A to znai raditi s ljubavlju?
To znai tkati tkaninu nitima ispredenim iz vaeg srca, kao da e je nositi vai
voljeni.
To znai graditi kuu predano, kao da e vai voljeni boraviti u njoj.

To znai sijati sjeme s njenou i ubirati ljetinu s radou, kao da e vai voljeni
jesti te plodove.
To znai da ete sve to inite ispuniti dahom svoje due,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i promatraju.
esto sam vas uo govoriti, kao u snu: Onaj koji radi u mramoru, i koji u kamenu
pronalazi oblik vlastite due, plemenitiji je od onoga koji ore zemlju plugom.
I onaj koji posee za dugom kako bi je na platno stavio u ovjekovom obliku, vie
je od onoga koji izrauje sandale za nae noge.
Ali ja vam kaem, ne u snu, ve u potpunoj budnosti podneva, da vjetar ne govori
slae velikom hrastu nego li vlati trave najmanjoj od sviju;
I velik je samo onaj koji glas vjetra pretvara u pjesmu zaslaenu vlastitom
ljubavlju.
Rad je vidljiva ljubav.
A ako ne moete raditi s ljubavlju, ve samo s gnuanjem, bolje ostavite svoj
posao i sjednite pred vrata hrama i prosite od onih koji rade s veseljem.
Jer, ako kruh peete nehajno, peete gorak kruh koji moe utoliti samo polovicu
ovjekove gladi.
Ako mrzite tijetenje groa, vaa e mrnja izliti otrov u vino.
I ako umijete pjevati poput anela, a ne volite pjesmu, priguujete zvuk ljudskim
uima na zvukove dana i zvukove noi.

O Veselju i Tuzi
Onda jedna ena ree: Govori nam o Veselju i Tuzi.
I on odgovori:
Vae je veselje vaa razotkrivena tuga.
I samo vrelo iz kojeg vam izvire smijeh esto je prepuno vaih suza.
A kako drukije i moe biti?
to je dublja tuga koja vam unitava bie, to vie veselja u njega moe stati.
Nije li vr u koji ulijevate vino bio peen u lonarevoj pei?
I nije li lutnja koja vam smiruje duu tek drvo izdubljeno noevima?
Kad ste ispunjeni veseljem, zagledajte se duboko u svoje srce i otkrit ete da vam
veselje prua upravo ono to vam je dalo i tugu.
Kada ste tuni, iznova pogledajte u svoje srce i otkrit ete da zaista plaete za
onim to vas je ispunjavalo sreom.
Neki od vas kau, Radost je vea od tuge, a drugi kau: Ne, tuga je vea.
A ja vam kaem da su nerazdvojne.
Zajedno one dolazi, i dok jedna sama s vama sjedi za stolom, upamtite da vam
druga spava u postelji.
Zapravo, poput mjerila na vagi visite izmeu svoje tuge i svoga veselja.
Smireni ste i uravnoteeni samo kada ste prazni.
Kada vas rizniar podigne kako bi izmjerio svoje zlato i srebro, veselje vam ili
tuga moraju rasti ili padati.

O Kuama
Tada je istupio jedan zidar i rekao: Govori nam o Kuama.
I on odgovori:
Bolje vam je od vlastitih matanja izgraditi sjenicu u pustinji, nego li graditi kuu
meu gradskim zidinama.
Jer kao to se vi u sumrak vraate kui, tako se vraa i lutalica u vama, vjeno
dalek i sam.
Vaa je kua vae prostranije tijelo.
Raste na suncu i spava u tiini noi, i nije bez snova. Zar vaa kua ne sanja? I
sanjajui, zar ne naputa grad radi umarka ili breuljka?
Kada bih samo mogao sakupiti vae kue u ruku i poput sijaa ih rasuti po umi i
po livadama.
Da bi vam doline bile ulicama, a zelene staze vaim putovima, da moete traiti
jedni druge u vinogradima, i dolazili s mirisom zemlje na odjei.
Ali, jo nije vrijeme za to.
U strahu, vai su vas preci okupili preblizu. I taj strah potrajat e jo neko vrijeme.
I malo dulje e gradske zidine odvajati vaa ognjita od polja.
I, kaite mi, narode Orfalesea, to imate u tim kuama? I to to uvate iza
zakljuanih vrata?
Imate li mir, spokojan ar koji otkriva vau snagu?
Imate li uspomena, blistavih slavoluka to nadilaze vrhunce duha?
Imate li ljepotu koja vodi srce od stvari nainjenih od drveta i kamena na svetu
planinu?
Recite mi, ima li toga u vaim kuama?
Ili imate tek udobnost, i udnju za udobnou, za tim podmuklim stvorom koji
ulazi u kuu kao gost, pa postaje domainom, a zatim i gospodarom?
Da, a onda postaje krotiteljem, pa kukom i biem vae velike elje pretvara u
obine lutke.
Iako ima svilene ruke, srce mu je od eljeza.
Uljulja vas u san samo da bi vam stajao uz krevet i rugao se dostojanstvu puti.
Ruga se vaem zdravom razumu i ini ga nestabilnim poput krhkih posuda.

Uistinu, udnja za udobnou ubija strast due, a onda smijui se koraa u

pogrebnoj povorci.
Ali vi, djeco prostranstava, vi nemirni u smiraju, neete biti ulovljeni ni ukroeni.
Vaa vam kua nee biti sidro nego jedro.
Nee biti svjetlucava opna koja prekriva ranu, nego vjea koja uva oko.
Neete sklapati krila da moete proi kroz vrata, niti sputati glavu da ne udarite u
strop, niti se bojati disati kako zidovi ne bi popucali i sruili se.
Neete boraviti u grobnicama koje su mrtvi nainili za ivljenje.
I, premda krasna i sjajna, vaa vam kua nee uvati tajnu niti skrivati enju.
Zato jer ono to je u vama bezgranino prebiva u nebeskoj kui kojoj su vrata od
jutarnje magle, a prozori su pjesme i none tiine.

O Odjei
A tkalac ree: Govori nam o Odjei.
I on odgovori:
Vaa odjea skriva mnogo lijepoga na vama, a ipak ne skriva ono to nije lijepo.
I premda u odjei traite slobodu privatnosti, u njoj moete pronai ormu i lanac.
S manje biste odjee koom mogli susretati vie sunca i vjetra.
Jer dah je ivota u sunanom sjaju i ruka ivota je u vjetru.
Neki od vas kau: Sjeverni je vjetar istkao odjeu koju nosimo.
A ja vam kaem: Da, bio je to sjeverni vjetar,
Ali stid je bio njegova potka, a slabljenje miia njegova nit.
A kada je dovrio posao, smijao se u umi.
Ne zaboravite da je ednost pravi tit od oiju neistih.
A kada neistih vie ne bude, to e biti ednost nego li spone i okov due?
I ne zaboravite da tlo uiva osjetiti vae bose noge, a vjetrovi ude poigrati vam se
s kosom.

O Kupnji i Prodaji
A trgovac ree: Govori nam o Kupnji i Prodaji.
I on odgovori rijeima:
Vama zemlja daje svoje plodove, i neete oskudijevati ako budete znali kako
napuniti svoje ruke.
Nai ete obilje u razmjeni zemljinih darova i bit ete zadovoljni.
Ipak, sve dok u razmjeni ne bude ljubavi i ljubazne pravednosti, ona e neke
voditi pohlepi, a druge gladovanju.
Kada na trnici, vi trudbenici mora, polja i vinograda, susretnete tkalce, lonare i
skupljae zaina
Zazovite tada duha gospodara zemlje da doe k vama i blagoslovi vage i raun
koji odmjerava vrijednost vrijednou.
I ne dozvolite onima praznih ruku da sudjeluju u vaim poslovima, onima koji bi
za va trud prodali samo svoje rijei.
Takvima trebate rei:
Poite s nama u polje, ili idite s naom braom na more pa zabacite mreu;
Jer e i kopno i more biti dobrostivi prema vama jednako kao i prema nama.
I ako vam dou pjevai, plesai i svirai kupite i njihovih darova.
Jer i oni su skupljai plodova i miomirisa i ono to donose, premda nainjeno od
snova, odjea je i hrana za vau duu.
A prije nego to odete s trnice, pripazite da nitko nije otiao svojim putom
praznih ruku.
Jer duh gospodar zemlje nee mirno spavati na vjetru sve dok ne budu
zadovoljene potrebe i posljednjeg meu vama.

O Zloinu i Kazni
Tada istupi jedan od gradskih sudaca i ree: Govori nam o Zloinu i Kazni.
I on odgovori rijeima:
Kad vam duh luta po vjetru,
Tada, sami i bez nadzora, inite zlo drugima, a samim time i sebi.
I zbog tog poinjenog zla morate pokucati na vratima blaenih i ekati dok vas ne
zamijete.
Boansko u vama poput oceana je;
Zauvijek ostaje neokaljano.
I poput etera uzdie se tek kad dobije krila.
ak je poput sunca vae boansko ja;
Ono ne poznaje krtiine hodnike niti trai zmijske rupe.
Ali, boansko ja ne boravi samo u vaem biu.
Puno toga u vama je jo uvijek ljudsko, i puno toga jo nije ovjek,
Ve patuljak bez oblija koji u snu hoda kroz maglu, u potrazi za buenjem.
A sada bih vam govorio o ovjeku u vama.
Jer on, a ne vae boansko ja, niti patuljak u magli, poznaje zloin i kaznu za
zlodjelo.
esto sam vas uo priati o onome tko je poinio loe djelo kao o nekome tko nije
jedan od vas, nego stranac meu vama i uljez u vaem svijetu.
A ja vam kaem da se ak ni svetac ni pravednik ne mogu izdignuti iznad
najviega koje je u svakome od vas,
Jednako kao to zao i slabi ne moe pasti nie od najniega koje je takoer u
vama.
I kao to ni jedan jedini list ne pouti bez preutnog znanja cijeloga stabla,
Tako ni onaj koji ini zlo ne moe zlo initi bez prikrivene dozvole sviju vas.
Poput procesije, svi zajedno idete ususret svome boanskom ja.
Vi ste i put i putnici.
I kad jedan od vas posrne, pada zbog onih za sobom, kao opomena na kamen
spoticanja.

Da, a pada i zbog onih koji su pred njim i koji se, premda bri i vrstog koraka, od
kamena spoticanja jo nisu odmaknuli.
I jo neto, premda e vam na srce teko pasti ove rijei:
Ni ubijeni nije bez odgovornosti za svoje ubojstvo,
I opljakani nije neduno opljakan.
Pravednik nije neduan zbog djela to ih zli poinie,
I neokaljani nije ist zbog djela okrutnika.
Da, krivac je esto rtva oteenog.
A jo ee osuenik nosi breme bezgrenih i nevinih.
Ne moete odvojiti pravedne od nepravednih, niti dobre od loih,
Jer oni zajedno stoje pred licem sunca, kao to su crna i bijela nit zajedno tkane.
A kada crna nit pukne, tkalac e pregledati cijelu tkaninu, a pregledat e i razboj.
Ako bilo tko od vas pred suca dovede nevjernu enu,
Dozvolite mu da na vagi izmjeri i srce njezina mua, i mjerama izmjeri i njegovu
duu.
I neka onaj koji biuje krivca pogleda duh rtve.
Ako bi bilo tko od vas kanjavao u ime pravednosti i digao sjekiru na zlo stablo,
neka mu pogleda korijene;
Uistinu e pronai korijene i dobra i zla, plodne i neplodne, isprepletene zajedno
u tihom srcu zemlje.
I vi suci koji teite pravednosti.
Kakvu presudu izriete onome koji je, premda poten u tijelu, ipak lopov u dui?
Kako kanjavate onoga ije tijelo ubija, premda je i sam ubijenog duha?
I kako sudite onome koji je djelima varalica i nasilnik,
Premda je i sam muen i zlostavljan?
A kako ete kazniti one ije je kajanje vee od njihovih nedjela?
Zar kajanje nije pravda kojom upravlja isti onaj zakon kojem rado sluite?
Ipak, kajanje ne moete svaliti na nevinoga, niti ga pobuditi u srcu grjenika.
Nepozvano e ono dozivati u noi, da se ljudi probude i pogledaju same sebe.
A vi koji elite razumjeti pravdu, kako ete to dok ne sagledate sva djela u punoi
svjetla?

Samo tada ete znati da su pravednik i posrnuli jedan te isti ovjek koji stoji u
sutonu izmeu noi svoga patuljastog ja i dana svoga boanskog ja,
I da kamen temeljac hrama nije vii od najnieg kamena u njegovim temeljima.

O Zakonima
Tada pravnik ree: A to je s naim Zakonima, gospodaru?
I on odgovori:
Uivate u smiljanju zakona,
A jo vie uivate u njihovu krenju.
Kao djeca ste koja se igraju uz ocean, uporno gradite kule u pijesku, a onda ih,
smijui se, ruite.
No, dok vi gradite svoje kule u pijesku, ocean donosi jo pijeska na obalu,
A kada ih ruite, ocean se smije zajedno s vama.
Uistinu, ocean se uvijek smije s nevinima.
Ali to s onima kojima ivot nije ocean, a ljudski zakoni nisu kule od pijeska,
Onima kojima je ivot stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga oblikovali prema svojoj
vlastitoj slici?
to s bogaljem koji mrzi plesae?
to s volom koji voli svoj jaram, a srndaa i jelena u umi smatra zabludjelim
lutalicama?
to sa starom zmijom koja vie ne moe presvui svoju kou, pa sve ostale naziva
golima i besramnima?
I to s onim koji rano dolazi na pir, a onda, kad se prejede i umori, odlazi s
rijeima da su sva slavlja nasilje i da su svi slavljenici kritelji zakona?
to bih mogao rei o njima nego da stoje na suncu, ali leima mu okrenuti?
Oni vide samo svoje sjene, i sjene njihove zakoni su njihovi.
I to je njima sunce nego li neto to baca sjenu?
I to znai priznavati zakone nego li sagnuti se i ocrtati sjene na tlu?
Ali vas koji idete licem okrenutim suncu, kakve vas slike obrisa na tlu mogu
zadrati?
Vi koji putujete s vjetrom, kakva vjetrenjaa moe upravljati vaim smjerom?
Kakav vas ljudski zakon moe zadrati ako slomite svoj jaram, nego neija
zatvorska vrata?
Kojeg se zakona trebate bojati dok pleete, osim posrtanja preko neijih eljeznih
lanaca?

I tko vas moe osuditi ako skinete svoju odjeu, osim ako je ne ostavite na
neijem putu?
Orfaleani, moete utiati bubnjeve, popustiti strune na liri, ali tko moe
zapovjediti evi da ne pjeva?

O Slobodi
A tada ree pripovjeda: Priaj nam o Slobodi.
I on odgovori:
Gledao sam vas pred gradskim kapijama i uz vaa ognjita, kako se klanjate i
oboavate vlastitu slobodu,
Kao to su robovi ponizni pred tiraninom i veliaju ga, iako ih ubija.
Da, u umarku oko hrama i u sjeni utvrde vidio sam i najslobodnije meu vama
kako svoju slobodu nose poput jarma i lisiina.
I srce je krvarilo u meni jer moete biti slobodni tek kada vam sama udnja za
traenjem slobode postane svakodnevnom zadaom i kad prestanete govoriti o slobodi
kao o svrsi i ispunjenju.
Uistinu ete biti slobodni kad vam dani ne budu bez briga i noi vae bez boli i
patnje,
I to prije nego vam one obujme ivot, i vi se izdignete nad njima goli i nesputani.
A kako ete se uzdignuti nad svoje dane i noi dok ne skrite lance kojima ste u
osvit svoga shvaanja sputali svoj podnevni sat?
Uistinu, ono to zovete slobodom najvri je od svih lanaca, premda mu karike
blistaju na suncu i zasljepljuju vam oi.
I to biste odbacili da bi bili slobodni, ako ne krhotine samih sebe?
Ako biste eljeli ukinuti nepravedni zakon, taj zakon ste vlastitom rukom ispisali
na svojem elu.
Ne moete ga izbrisati palei svoje knjige zakona niti ispirui ela svojih sudaca,
pa ak i ako biste more na njih izlili.
Ako elite tiranina svrgnuti s prijestolja, prvo provjerite je li srueno njegovo
prijestolje izgraeno u vama.
Jer, kako tiranin moe vladati slobodnima i ponosnima ako ne tiranijom u njihovoj
vlastitoj slobodi i stidom u njihovu vlastitom ponosu?
A ako elite odbaciti brigu, tu ste brigu sami izabrali, vie nego li vam je
nametnuta.
Ako elite raspriti svoj strah, sjedite tog straha u vaem je srcu, a ne u ruci
onoga tko vas strai.
Uistinu, sve stvari unutar vaeg bia u stalnom su poluzagrljaju, eljeno i ono od
ega zazirete, opreno i potovano, ono za im idete i ono od ega biste pobjegli.
Sve se to kree u vama, poput svjetla i sjene zajedno isprepletenih.

A kad sjene nestane i nema je vie, svjetlost koja je ostala postaje sjenom drugoj
svjetlosti.
Pa tako i vaa sloboda, kad gubi okove, sama postaje okovom veoj slobodi.

O Razboru i Strasti
A onda opet progovori sveenica i ree: Govori nam o Razboru i Strasti.
I on odgovori rijeima:
Dua vam je preesto bojite na kojem vam razbor i prosudba ratuju protiv vae
strasti i poude.
Kada bih mogao biti mirotvorcem u vaoj dui, moda bih mogao taj nesklad i
suparnitvo vaih prapoela pretvoriti u sklad i melodiju.
Ali kako mogu, ako sami ne budete mirotvorcima, dapae, oboavateljima svojih
prapoela?
Va razbor i strast vae je kormilo i jedra vae moreplovne due.
Ako se to kormilo ili jedro slomi, moete samo besciljno plutati i prepustiti se
struji ili pak ostati nepomini nasred mora.
Jer je razbor, dok sam vlada, ograniavajua sila, a strast bez nadzora je plamen
koji gori do vlastitog unitenja.
Zato, neka vam dua uznese razbor do visina strasti, da bi mogao zapjevati;
I neka upravlja strau pomou uma, da vam strast moe ivjeti kroz svakodnevno
uskrsnue, i poput feniksa se uzdizati iz vlastitog pepela.
Htio bih da svoj razbor i poudu gledate kao to biste gledali drage goste u svojoj
kui.
Sigurno vam jedan gost ne bi bio vaniji od drugoga jer tko je privreniji jednome
gubi ljubav i povjerenje obojice.
Meu brjegovima, kad u hladovini bijelih jablana sjedite uivajui u spokoju i
ljepoti dalekih polja i livada, neka vam srce u tiini kae: Bog miruje u razboru.
A kad se priblii oluja, i snaan vjetar potrese umu, pa munje i gromovi
nagovijeste velianstvo neba, neka vam srce sa strahopotovanjem kae: Bog se kree
u strasti.
A kako ste dah u Bojem okruenju, i list u Bojoj umi, i vi ete poivati u
razboru i kretati se u strasti.

O Boli
Oglasi se i jedna ena, rijeima: Govori nam o Boli.
I on ree:
Vaa bol je slamanje koljke u kojoj vam je sputano poimanje.
Jednako kao to se kotica ploda mora raspuknuti da bi mu jezgra doprla do
sunca, tako i vi morate upoznati bol.
I ako se moete srcem diviti svakidanjim ivotnim udesima, vaa bol nee vam
se initi nita manje udesnom od radosti.
I prihvatit ete promjene svojega srca jednako kao to uvijek prihvaate godinja
doba koja vam prolaze poljima.
I spokojno ete gledati kroz zime svoje tuge.
Mnogo od svoga bola sami ste odabrali.
To je gorki napitak kojim ljekarnik u vama lijei vae bolesno ja.
Zbog toga vjerujte ljekarniku i popijte njegov lijek tiho i smireno:
Jer njegovu ruku, premda je teka i gruba, njeno vodi ruka Nevidljivoga,
A kale koji donosi, iako vam pee usne, nainjen je od gline to ju je Lonar
vlastitim svetim suzama ovlaio.

O Samospoznaji
A jedan ovjek ree: Govori nam o Samospoznaji.
I on odgovori rijeima:
Vaa srca preutno poznaju tajne dana i noi.
Ali su vam ui edne glasa o znanju vaeg srca.
eljeli biste i rijeima iskazano znati ono to ste oduvijek znali u mislima.
eljeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.
I dobro je to je tako.
Skriveni potok vae due mora se uzdignuti i sa uborom potei ususret moru,
I tada bi vam se blago vaih bezdanih dubina otkrilo oima.
Ali neka ne bude vage koja e mjeriti vae nepoznato blago,
I ne traite dubine svoga znanja pomou tapa ili dubinomjerom.
Jer je ja beskonano i nemjerljivo more.
Nemojte rei: Pronaao sam istinu, ve radije Pronaao sam jednu istinu.
Nemojte rei: Pronaao sam put due, ve radije: Susreo sam duu na svojem
putu.
Jer dua prolazi svim putovima.
Dua ne ide kao po koncu, niti raste poput trske.
Dua se otvara kao lopo bezbrojem latica.

O Uenju
Tada ree uitelj: Govori nam o Uenju.
I on ree:
Nitko vam ne moe otkriti nita osim onoga to je ve u polusnu lealo u
poecima vaega znanja.
Uitelj koji ee sjenama hrama, meu svojim sljedbenicima, ne daje od svoje
mudrosti, nego od svoje vjere i ljubavi.
Ako je uistinu mudar, ne nudi vam ulazak u kuu njegove mudrosti, nego vas
radije vodi do praga vaeg vlastitog uma.
Astronom vam moe priati o svojem shvaanju svemira, ali vam to shvaanje ne
moe dati.
Glazbenik vam pjeva u ritmu koji proima cijeli svemir, ali vam ne moe dati uho
koje e uhvatiti ritam, niti glas koji ga prenosi.
A onaj koji je upuen u znanost o brojkama moe govoriti o podrujima vaganja i
mjera, ali vas ne moe tamo odvesti.
Jer shvaanje jednoga ovjeka ne moe dati krila drugome.
I jednako kao to svatko od vas sam stoji u Bojem znanju, tako svatko od vas
mora biti sam u spoznaji Boga i u poimanju zemlje.

O Prijateljstvu
A mladac neki ree: Govori nam o Prijateljstvu.
I on odgovori:
Prijatelj va odgovor je vaim potrebama.
On je vae polje koje sijete s ljubavlju i anjete sa zahvalnou.
On je vaa trpeza i vae ognjite.
K njemu dolazite gladni i u njemu traite mir.
Kad vam prijatelj iznosi svoje misli, ne bojite se rei ne niti se suzdravati od
da.
I kad on uti, srce vam ne prestaje oslukivati njegovo;
Jer i bez rijei se u prijateljstvu sve misli, sve elje, sva oekivanja raaju i dijele
s veseljem koje se ne obznanjuje.
Kad odlazite od prijatelja, ne tugujte;
Jer ono to najvie u njemu volite moe se bolje sagledati kad je odsutan, jednako
kao to planina planinaru jasnije izgleda iz doline.
I neka ne bude u prijateljstvu druge svrhe osim produbljivanja duha.
Jer ljubav koja trai vie od izraavanja vlastite tajne nije ljubav nego baena
mrea koja hvata samo ono beskorisno.
I neka ono najbolje u vama bude za prijatelja.
Ako mora upoznati vau oseku, dozvolite mu neka upozna i vau plimu.
Jer to e vam prijatelj ako od njega traite samo da s vama ubija vrijeme?
Uvijek ga potraite da biste s njime vrijeme oivjeli.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu.
I neka u slasti prijateljstva bude smijeha i dijeljenja zadovoljstava.
Jer u svjeini malih stvari srce nalazi svoje jutro i osvjeava se.

O Razgovoru
A tada uenjak ree: Govori nam o Razgovoru.
I on odgovori rijeima:
Razgovarate kad vie nemate mira u svojim mislima,
I kad vie ne moete izdrati u samoi svoga srca ivite u svojim usnama, i zvuk
je zabava i razbibriga.
I, u veini vaih razgovora, razmiljanje je napola ubijeno.
Jer misao je ptica prostora koja u kavezu, istina, moe rairiti krila, ali ne moe
poletjeti.
Postoje i takvi meu vama koji trae priljive ljude iz straha da ne budu sami.
Tiina samoe otkriva njihovim oima golo ja, pa bi radije pobjegli.
Ima i onih koji govore, pa i ne znajui, i bez umiljaja, otkrivaju istinu koju sami
ne mogu razumjeti.
A ima i onih koji nose istinu u sebi, ali je ne izgovaraju rijeima.
U njihovim grudima dua boravi u ritmikoj tiini.
Kad na putu ili na trnici susretnete prijatelja, neka vam duh u vama pokrene usne
i usmjeri jezik.
Neka glas u vaem glasu govori uhu u njegovom uhu;
Jer njegova e dua uvati istinu vaega srca kao to se pamti okus vina.
Kada se i boja zaboravi, a ni posude vie nema.

O Vremenu
A astronom ree: Gospodaru, a to je s Vremenom?
I on odgovori:
Vi bi mjerili vrijeme koje je neizmjerno i nemjerljivo.
elite prilagoditi svoje dranje i ak ravnati svoj duh po satima i godinjim
dobima.
elite od vremena nainiti potok pa sjediti na njegovoj obali i promatrati kako
protjee.
Ipak, ono bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti ivota,
I zna da je juer samo dananje sjeanje, a sutra dananji san.
I da ono to pjeva u vama i razmilja u vama jo uvijek boravi u granicama prvog
trena koji je rasprio zvijezde prostorom.
Tko meu vama ne osjea da je mo njegove ljubavi bezgranina, i da okruuje
sredite njegovog bia, te da se ne pokree od jedne ljubavne misli do druge, ni od
jednog ljubavnog ina do drugog?
I zar nije vrijeme, jednako kao i ljubav, nedjeljivo i nemjerljivo?
Ali, ako ba morate u svojim mislima mjeriti vrijeme godinjim dobima, neka
svako doba okruuje druga doba,
I neka dananji dan zagrli prolost sjeanjem, a budunost enjom.

O Dobru i Zlu
Jedan od starijih graana ree: Govori nam o Dobru i Zlu.
I on odgovori:
Mogu govoriti samo o dobru u vama, ali ne i o zlu.
Jer to je zlo nego dobro koje je izmueno vlastitom glau i ei?
Uistinu, kada je dobro gladno, hranu trai ak i u mranim peinama, a kada je
edno, pije i ustajalu vodu.
Dobri ste kad ste sami sa sobom.
Ali, i kad niste sjedinjeni sa sobom, niste zli.
Jer, podijeljena kua nije razbojnika peina; samo je podijeljena kua.
I brod bez kormila moe samo besciljno plutati meu opasnim liticama, a ne mora
potonuti na dno.
Dobri ste kad elite dati sebe.
A ipak, niste zli kad za se traite dobit.
Jer, kad traite dobit niste nita drugo do korijen koji prodire u zemlju i sie na
njenim grudima.
Svakako, plod ne moe rei korijenu: Budi kao ja, zreo i pun, i uvijek daruj iz
svog obilja.
Plodu je davanje potreba, a korijenu treba primanje.
Dobri ste kad ste sasvim budni u svom govoru,
Ali niste zli kada spavate dok vam jezik posre bez smisla.
ak i govor pun oklijevanja moe ojaati slabi jezik.
Dobri ste kad svom cilju idete sigurnim i vrstim korakom.
No, niste zli kad onamo idete posrui.
Ni oni koji posru ne idu unatrag.
Ali vi koji ste jaki i brzi, potrudite se ne posrtati pred bogaljima, mislei da ste
tako dobrostivi.
Dobri ste na bezbroj naina, ali niste zli kad niste dobri.
Samo ste trome lutalice.
teta to jeleni ne mogu kornjae pouiti brzini.

Vaa je dobrota u vaoj tenji ka svojem divovskom ja, a ta je tenja u svima

vama.
No, u nekima je od vas ta tenja bujica koja snano juri moru, nosei sobom tajne
planina i pjesme uma.
A u drugih je ona miran potok koji se gubi u zavojima i okukama i oklijeva prije
nego li prie obali.
Ali neka onaj ije su tenje vee ne govori onome ije su tenje manje: Zato si
tako spor i zato zastaje?
Jer onaj tko je uistinu dobar nee pitati gologa: Gdje ti je odjea? niti e
beskunika pitati: Gdje ti je kua?

O Molitvi
Tada sveenica ree: Govori nam o Molitvi.
I on odgovori rijeima:
Vi molite u bijedi i nevolji; a mogli biste moliti i kad ste potpuno sretni i u danima
preobilja.
Jer to je molitva, do li vae irenje ivim eterom?
I ako vam donosi utjehu to to prosipate svoju tamu u prostor, sretnim vas ini i
kad prosipate osvite svoga srca.
I ako samo plakati moete kad vas dua na molitvu poziva, ona e vas stalno
poticati, premda plaete, sve dok se ne nasmijete.
Kad molite, uzdiete se da susretnete u zraku one koji mole toga istog asa i koje,
osim u molitvi, ne moete susresti.
Zato neka va posjet tom nevidljivom hramu bude samo radi zanosa i slatkog
zajednitva.
Jer ako uete u hram samo da biste traili, neete primiti,
I ako uete da biste se ponizili, neete se uzdii,
Ili, ak i ako uete da biste molili za dobro drugih, nee vas uti.
Dovoljno je da u hram uete nevidljivi.
Ja vas ne mogu nauiti kako moliti rijeima.
Bog ne slua vae rijei, osim kada ih sam izgovara kroz vaa usta.
I ne mogu vas nauiti molitvi mora, uma i planina.
Ali vi koji ste potekli iz planina, uma i mora, vi moete pronai njihovu molitvu
u svome srcu,
I ako samo oslunete u mirnoj noi, moi ete uti kako govore u tiini:
Boe na, koji si dao krila naem ja, tvoja volja je naa volja.
Tvoja enja u nama ezne.
U nama je tvoj plamen koji e pretvoriti nae noi, koje su tvoje, u dane koji su
takoer tvoji.
Ne moemo nita traiti od tebe, jer ti zna nae potrebe i prije nego to se rode u
nama,
Ti si naa potreba i, dajui nam vie sebe, ti nam daje sve.

O Uitku
Tada pustinjak koji je grad posjeivao jednom godinje ree: Govori nam o
Uitku.
I on odgovori rijeima:
Uitak je pjesma slobodi,
Ali nije sloboda.
On je procvat vaih elja,
Ali nije njihov plod.
On je dubina koja poziva u visine,
Ali nije ni dubina ni visina.
On je zatoenik koji uzima krila,
Ali nije prostor koji ga okruuje.
Da, uistinu, uitak je pjesma slobodi.
I volio bih da je pjevate punim srcem, ali ne bih elio da u pjesmi svoja srca
izgubite.
Neki od vaih mladih iu uitak kao da je on sve, pa ih zato osuuju i kore.
Ja ih ne bih osuivao i korio ih. elio bih da trae.
Pronai e uitak, ali ne samo to.
On ima sedam sestara, a svaka je od njih ljepa od uitka.
Zar niste uli za ovjeka koji je pronaao blago upajui korijenje iz zemlje?
Neki od vaih starijih sa aljenjem se sjeaju uitaka kao neega loeg to su
poinili u pijanstvu.
No, aljenje je pomraenje uma, a ne njegovo kanjavanje.
Uitka bi se trebali sjeati sa zahvalnou, kao to se ljeti raduju etvi.
Ali ako im je al utjeha, pustite ih neka ale.
Meu vama su i oni koji vie nisu mladi da bi traili, a ni stari da bi se sjeali;
I u svojem strahu od traenja i sjeanja izbjegavaju sve uitke, da ne bi zapustili
duh ili ga povrijedili.
No, oni ipak pronalaze svoj uitak, u odustajanju.

I oni pronalaze blago, premda korijenje upaju drhtavim rukama.

Ali, recite mi, tko to moe povrijediti duh?
Moe li slavuj povrijediti tiinu noi ili krijesnica zvijezde?
Zar vaa vatra ili dim smetaju vjetru?
Zar mislite da je duh mirno jezerce koje moete uzburkati tapom?
esto poriete svoj uitak, ali time samo pohranjujete elju na skrovita mjesta u
svojem biu.
Tko zna ne eka li nas sutra ono to smo propustili danas?
ak i vae tijelo prepoznaje svoje naslijee i njegovu pravednu potrebu i ne eli
biti prevareno.
A vae je tijelo harfa vae due,
I samo na vama je da iz nje izmamite slatku glazbu ili nepovezane tonove.
A sad se u srcima zapitajte: Kako razlikovati ono dobro u uitku od onoga
loeg?
Poite svojim poljima i vrtovima, tamo ete nauiti da je pelino zadovoljstvo
skupljati med s cvijea,
Ali i cvijetu je zadovoljstvo dati peli med.
Za pelu je cvijet izvor ivota,
A cvijetu je pela glasnik ljubavi.
A za oboje, i za pelu i za cvijet, davanje i primanje uitka je potreba i zanos.
Narode Orfalesea, u svojim uitcima budite poput cvjetova i pela.

O Ljepoti
A pjesnik ree: Govori nam o Ljepoti.
I on odgovori:
Gdje ete traiti ljepotu, i kako je pronai, ako vam ona sama nije putom i
vodiljom?
I kako ete zboriti o njoj ako vam ona nije tkaljom govora?
Oaloeni i povrijeeni kau: Ljepota je draga i njena.
Poput mlade majke hoda meu nama, napola bojaljiva zbog vlastite slave.
A oni strastveni e rei: Ne, ljepota je mona i strana.
Ona poput oluje potresa zemlju pod nama i nebo iznad nas.
Umorni i iscrpljeni govore: Ljepota je tihi apat. Ona govori u naem duhu.
Njezin glas ulazi u nau tiinu poput slabog svijetla to drhti u strahu od sjene.
Oni nespokojni kau: uli smo je kako vie u planinama,
A s njenim su kricima doli i zvuk kopita, i udaranje krila, i rika lavova.
U noi gradski straari govore: Ljepota e se uzdii zajedno sa zorom s istoka.
A u podne trudbenici i putnici govore: Vidjeli smo je kako se naginje zemlji s
prozora sumraka.
Zimi oni snijegom zameteni govore: Doi e s proljeem, skaui preko brda.
A po ljetnoj ezi eteoci kau: Vidjeli smo je kako plee s jesenjim liem, a
vidjeli smo i snjeni nanos u njenoj kosi.
Sve ste to govorili o ljepoti,
Ali niste uistinu govorili o njoj, nego o potrebama nezadovoljenim.
A ljepota nije potreba, nego zanos.
Ona nije edna usta ni ispruena prazna ruka,
Ve prije srce u plamenu i zaarana dua.
Ona nije slika koju vidite niti pjesma koju ete uti,
Ona je slika koju vidite zatvorenih oiju, i pjesma koju ujete i kad su vam ui
zaepljene.
Ona nije biljni sok na ispucanoj kori stabla ni krilo privreno za kande,

Ve prije vjeno rascvali vrt i jato anela u vjenom letu.

Narode Orfalesea, ljepota je ivot kad ivot ukloni veo sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste ivot, i vi ste taj veo.
Ljepota je vjenost koja se ogleda u zrcalu.
A vi ste i vjenost i zrcalo.

O Vjeri
A stari sveenik ree: Govori nam o Vjeri.
I on odgovori:
Zar sam danas govorio o neem drugom?
Nisu li vjera sva djela i sva promiljanja,
I ono to nije ni djelo niti misao, ve uenje i iznenaenje koje uvijek iznova
raste u dui, ak i onda dok ruke oblikuju kamen ili pokreu razboj?
Tko moe odvojiti svoju vjeru od svojih djela, ili svoja uvjerenja od onoga to ga
zanima?
Tko moe prosuti svoje sate pred sebe i rei: Ovo je za Boga, a ovo za mene; ovo
mi je za duu, a ovo za tijelo?
Svi vai sati su krila koja lepeu prostorom od bia do bia.
Onome tko svoju moralnost nosi drukije nego kao svoju najbolju odjeu, bolje je
biti gol.
Vjetar i sunce nee mu razderati kou.
Onaj tko svoje udoree etikom odreuje, sputava svoju pticu pjevicu u kavezu.
Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz reetke i ice.
I onaj kome je oboavanje tek prozor koji valja otvoriti ali i zatvoriti, jo nije
posjetio kuu svoje due, iji su prozori od zore do zore.
Va svakodnevni ivot hram je va i vaa vjera.
I svaki put kad ulazite u njega, ponesite sve svoje sa sobom.
Ponesite plug, nakovanj, eki i lutnju,
Stvari koje ste nainili iz potrebe ili za veselje.
Jer u sanjarenju se ne moete uzdii iznad svojih postignua, niti pasti nie od
svojih propusta.
I sobom povedite sve ljude:
Jer u divljenju ne moete nadletjeti njihove nade, niti se poniziti ispod njihovog
oaja.
I ako elite upoznati Boga, nemojte samo rjeavati zagonetke.
Radije pogledajte oko sebe i vidjet ete Ga gdje se igra s vaom djecom.
I pogledajte nebo, vidjet ete Ga kako hoda po oblaku, prua ruke s munjom i
sputa ih s kiom.

Vidjet ete Ga kako se smijei u cvijeu, a onda podie ruke i njie ih u

kronjama.

O Smrti
Tada se Almitra oglasi rijeima: Sad bismo te pitali o Smrti.
I on ree:
eljeli biste znati tajnu smrti.
Ali, kako ete je pronai ako je ne potraite u srcu ivota?
Sova ije su none oi danju slijepe ne moe razotkriti tajnovitost svjetla.
Ako uistinu elite otkriti duh smrti, iroko svoje srce otvorite u tijelo ivota.
Jer, ivot i smrt su jedno, kao to su jedno rijeka i ocean.
U dubini vaih nada i enja lei vae znanje o onom drugom svijetu.
I kao to sjeme sanja pod snijegom, vae srce sanja o proljeu.
Vjerujte snovima jer u njima su skrivena vrata to vode vjenosti.
Va strah od smrti samo je drhtaj pastira kad stoji pred kraljem koji e u znak
poasti poloiti ruku na njega.
Zar pastir nije sretan, pod tim drhtajem, to e nositi kraljevski znak?
Zar zbog tog drhtaja nije ak obazriviji?
Jer, to je umrijeti nego li stajati gol na vjetru ili se topiti na suncu?
I to znai prestati disati, ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka kako bi
se mogao uzdii i proiriti i tako neoptereen potraiti Boga?
Samo kad pijete iz rijeke tiine, moete doista pjevati.
I kad stignete do vrha planine, tek ete se tada poeti penjati.
A kad zemlja zatrai vae udove, tek ete onda uistinu zaplesati.

Oprotaj
A onda stie veer.
I vidovita Almitra ree: Blagoslovljen bio ovaj dan, i ovo mjesto i tvoj duh koji je
govorio.
A on je rekao:
Zar sam to ja govorio?
Zar nisam i ja sluao?
Tada je siao niz stubite hrama, a sav ga je narod slijedio. Priao je svome brodu
i uspeo se na palubu.
Ponovo je pogledao narod, podigao glas i rekao:
Narode Orfalesea, vjetar me poziva da vas napustim.
U manjoj sam urbi nego li vjetar, ali ipak moram poi.
Mi lutalice koji uvijek traimo najusamljeniju stazu ne zapoinjemo dan tamo
gdje smo zavrili jueranji, i nikada nas svitanje ne nalazi tamo gdje nas je sumrak
ostavio.
Mi putujemo ak i dok zemlja spava.
Mi smo sjeme ilave biljke i u naoj je zrelosti i punoi srca predavanje vjetru da
nas razaspe.
Kratki su bili moji dani meu vama, a jo krae su rijei koje sam vam izrekao.
Ali ako moj glas i izblijedi u vaim uima, a moje ljubavi nestane iz vaih
sjeanja, ja u se opet vratiti.
I govorit u bogatijim srcem i usnama podatnijim duhu.
Da, vratit u se s plimom,
I premda me smrt moe skriti, i obujmit me vea tiina, i tada u ponovo traiti
vae razumijevanje.
I neu uzalud traiti.
Ako je ita istina od onoga to vam rekoh, ta e se istina otkriti u jasnijem glasu i
u rijeima koje e biti bliskije vaim mislima.
Odlazim s vjetrom, narode Orfalesea, ali ne tonem u nitavilo.
I ako ovaj dan nije ispunjenje vaih potreba i moje ljubavi, neka bude obeanje do
nekog drugog dana.

Potrebe se ovjekove mijenjaju, ali ne i njegova ljubav, ni udnja njegova da

ljubavlju zadovolji sve potrebe.
Stoga znajte da u se vratiti iz vee tiine.
Magla koja u zoru pada i ostavlja rosu u poljima podii e se i sakupiti u oblak i
onda pasti kao kia.
I ja sam bio slian magli.
U tiini noi etao sam vaim ulicama, a moj duh ulazio u vae kue,
Otkucaji vaeg srca bili su u mome srcu, i va je dah bio na mome licu, i sve sam
vas upoznao.
Da, upoznao sam vau radost i vau bol, a u snu su vai snovi postajali moji.
I esto sam meu vama bio poput jezera meu planinama.
Odraavao sam vae vrhunce i obronke, pa ak i prolazak stada vaih misli i elja.
A u moju tiinu dopirao je smijeh vae djece u potocima, i enje vae mladei u
rijekama.
ak i kada su dosegnuli moju dubinu, potoci i rijeke nisu prestali pjevati.
I bilo mi je jo slae od njihovog smijeha i enja.
To je bilo ono bezgranino u vama,
Ogroman ovjek u kojem ste vi samo stanice i tetive,
On, u ijem je pjevanju sve vae pjevanje samo bezglasno mrmljanje,
Po tom ogromnom ovjeku i vi ste ogromni.
I, razumijevajui njega, razumio sam i zavolio vas.
Jer, kakve ljubav moe dosegnuti daljine kojih nema u toj ogromnoj sferi?
Kakva vienja, kakva oekivanja i kakve pretpostavke moe vinuti uvis takav let?
Poput divovskog stabla hrasta prekrivenog jabukovim cvatom ogroman je ovjek u
vama.
On vas moe saviti do zemlje, i njegov vas miris podie do neba, a u njegovoj ste
izdrljivosti besmrtni.
Reeno vam je da ste poput lanca, slabi onoliko koliko je slaba vaa najslabija
karika.
Ali to je samo pola istine. Jaki ste onoliko koliko je najjaa karika jaka.
Mjeriti vas najmanjim od vaih djela jednako je kao mjerit' snagu oceana po
slabosti njegove pjene.
Suditi vam zbog vaih pogreaka jednako je okrivljivanju godinjih doba za
njihovu promjenljivost.

Da, vi ste poput oceana,

Premda na vaim obalama teki brodovi ekaju plimu, ipak, kao ni ocean, ni vi
svoju plimu ne moete ubrzati.
Takoer ste poput godinjih doba,
I premda usred zime poriete svoje proljee,
Proljee se, odmarajui se u vama, smije u svojoj pospanosti i nije povrijeeno.
Nemojte misliti da vam ovo govorim kako biste mogli jedan drugome rei:
Suvie nas velia. On vidi samo dobro u nama.
Samo vam rijeima govorim ono to ve znate u svojim mislima.
I to rije znanje jest do sjena onijemjelog znanja?
Vae misli i moje rijei su valovi iz zapeaenog sjeanja koje uva uspomene na
nae jueranjice,
I na pradavne dane kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe,
I na noi kad je zemlja bila uskomeana kaosom.
Mudraci su dolazili k vama da vam poneto daju od svoje mudrosti. Ja sam doao
da od vae mudrosti uzmem.
I spoznao da sam pronaao neto vee od mudrosti.
To je plameni duh u vama koji sve vie raste,
Dok vi, ne marei za njegovo irenje, alite to vam dani prolaze.
ivot koji je u potrazi za ivotom u tijelima je taj koji se boji groba.
Ovdje nema grobova.
Ove planine i polja su kolijevka i kamenje na prijelazu preko potoka.
Gdjegod poli poljem na kojem ste pokopali svoje pretke, pogledajte i vidjet ete
sebe i svoju djecu kako pleete drei se za ruke.
Uistinu ste esto radosni, a da to i ne znate.
Drugi su dolazili k vama, i za zlatna obeanja kojima ste povjerovali dali ste im
bogatstvo, vlast i slavu.
Ja sam vam dao manje od obeanja, a ipak ste prema meni bili dareljiviji.
Dali ste mi dublju e za ivotom.
Sigurno ne postoji vei dar ovjeku od onoga koji okree sve njegove ciljeve u
gorue usne i sav ivot u izvor.

I u tome je moja poast i nagrada.

Kad god priem izvoru da se napijem, otkrijem da je iva voda takoer edna,
I ona pije mene dok ja pijem nju.
Neki od vas me smatraju ponositim i previe stidljivim da bih primao poklone.
Uistinu sam ponosan da bih primio plau, ali ne i darove.
I premda sam jeo jagode meu brdima, kad biste me pozivali za vau trpezu,
I spavao na trijemu ispred hrama, kad ste mi rado nudili sklonite,
Nije li vaa ljupka brinost za moje dane i noi inila hranu slaom mojim ustima
i umatala moj san u vizije?
Za ovo vas najvie blagoslovim,
Mnogo ste davali, a da to uope niste znali.
Uistinu, ljubaznost koja se ogleda u zrcalu u kamen se pretvara,
A dobra djela koja sebe nazivaju njenim imenima postaju roditelji prokletstva.
Neki od vas su me pozivali ustranu i pili su sa mnom moju usamljenost,
I govorili ste: On se savjetuje s drveem iz ume, a ne s ljudima.
Sjedi sam na vrhovima brda i odozgo promatra na grad.
Uistinu sam se penjao po brjegovima i hodao dalekim mjestima.
Kako sam vas mogao vidjeti, osim s velike visine ili iz velike udaljenosti?
Kako se netko moe zaista pribliiti, ako se ne udalji?
I drugi meu vama su me pozivali, ne rijeima, a rekli su:
Strane, strane, ljubitelju nedostupnih visina, zato boravi meu vrhovima gdje
orlovi svijaju svoja gnijezda?
Zato trai nedokuivo?
Kakve e oluje uhvatiti mreom?
I kakve to maglovite ptice lovi po nebu?
Doi i budi jedan od nas. Sii i utoli glad naim kruhom i utai e naim vinom.
Tako su govorili u samoi svojih dua.
Ali da im je samoa bila dublja znali bi da sam traio samo tajnu vae radosti i
vaeg bola,
I da sam lovio samo vaa vea ja to hodaju nebom.
Ali lovac je bio i lovina;

Jer, mnoge od mojih strijela napustile su moj luk da bi pronale vlastite moje
grudi.
A i leta je takoer bio i onaj koji pue;
Jer kad su mi se krila irila na suncu, njihova je sjena na tlu bila kornjaom.
I ja koji sam vjerovao, takoer sam i sumnjao.
Jer esto sam stavljao prst u vlastitu ranu kako bih mogao vie vjerovati u vas i da
bih vas bolje upoznao.
I upravo s tom vjerom i tim znanjem kaem vam:
Niste zatvoreni u svojim tijelima, niti ogranieni svojim kuama i poljima.
Ono to jeste boravi nad planinama i luta s vjetrom.
To nije bie koje bi ispuzalo na sunce da se ogrije, niti radi sigurnosti kopa jame u
tami,
Nego neto to je slobodno, duh koji obavija zemlju i pokree je u eteru.
Ako su vam ove rijei nejasne, ne traite im objanjenja.
Nejasan je i magliast poetak svih stvari, ali ne i njihov kraj,
I radovalo bi me da me pamtite kao poetak.
ivot, i sve to ivi, zaeto je u magli, a ne u kristalu.
A tko zna nije li kristal magla koja se razilazi?
Ovo elim da upamtite sjeajui me se:
Ono to se ini najslabijim i najsmetenijim u vama, najsnanije je i najodreenije.
Nije li vam dah uspravio i ovrsnuo strukturu kostiju?
I nije li neki san, za koji se nitko od vas ne sjea da ga je usnuo, izgradio va grad
i stvorio sve to je u njemu?
Kad bi samo vidjeli oseke i plime toga daha, ne biste vie vidjeli nita drugo,
I kada biste mogli uti tek apat tog sna, ne biste uli nijedan drugi zvuk.
Ali vi niti vidite, niti ujete, i to je dobro.
Veo koji vam pokriva oi podii e ruke koje su ga i istkale,
A glinu kojom su vam ispunjene ui izvui e prsti koji su je i zamijesili.
I vidjet ete.
I ut ete.

I ne trebate aliti to ste bili slijepi, niti to ste bili gluhi.

Jer toga ete dana spoznati skrivenu svrhu svih stvari,
I blagoslovit ete tamu kao to biste blagoslivljali svjetlost.
Nakon to je sve ovo rekao, okrenuo se i vidio kormilara svoga broda kako stoji
uz kormilo i pogledava as u razapeta jedra, as u daljinu.
I ree:
Strpljiv je, i vie nego strpljiv, kapetan moga broda.
Vjetar pue i jedra su nemirna;
ak i kormilo moli za smjer;
A ipak, u tiini moj kapetan eka da zautim.
I ovi moji mornari, koji su sluali zbor veega mora, i oni su me sluali strpljivo.
Sad vie ne mogu ekati.
Spreman sam.
Potok je dospio do mora i jo jednom velika majka stie na grudi svoga sina.
Zbogom vama, narode Orfalesea.
Zavrio je ovaj dan.
Zatvara se nad nama poput lopoa nad svojim sutra.
uvat emo ono to nam je ovdje dano,
I ako ne bude dovoljno, moramo opet zajedno doi i pruiti ruke prema davaocu.
Ne zaboravite da u vam se vratiti.
Jo samo malo, i moja e enja sakupljati prah i pjenu za drugo tijelo.
Jo malo, tek asak odmora na vjetru, i druga e me ena roditi.
Zbogom vama, i mladosti koju sam proveo s vama.
A tek smo se juer susreli u snu.
Vi ste mi pjevali u mojoj samoi, a ja sam od vaih enja izgradio kulu na nebu.
Ali sad smo budni, zavrio je na san i vie nije zora.
Podne je nad nama i naa polubudnost pretvorila se u puniji dan, i moramo se
rastati.
Ako se u sumrak sjeanja jo jednom sretnemo, govorit emo zajedno, a vi ete mi
pjevati dublju pjesmu.
I ako se nae ruke susretnu u drugome snu, sagradit emo drugu kulu na nebu.

Govorei tako, dao je znak mornarima, a ovi su podigli sidro i odvezali brod s
veza, te zaplovie ka istoku.
A jecaj se prolomio iz naroda kao da je iz jednog srca, uzdigao se u suton i bio
odnesen preko mora kao snaan zvuk trube.
Jedino je Almitra bila tiha, gledajui je za brodom dok nije nestao u magli.
I kad su se svi ljudi razili ona je jo uvijek stajala sama na nasipu, sjeajui se u
srcu njegovih rijei:
Jo samo malo, tek asak odmora na vjetru, i druga e me ena roditi.

Zadnja strana (vanjska korica)

Halil Dubran
Prorok
Prorok predstavlja vrhunac stvaralatva Halila Dubrana. Piui na engleskom jeziku,
Dubran je usvojio ton i ritam Biblije kralja Jamesa, saimajui sve osobine kranske
filozofije s duhom i orijentalnom mudrou koja vodi porijeklo iz bogatih utjecaja
njegovog rodnog Libanona. Izraavanje mu posjeduje ljepotu od koje zastaje dah.
Prije nego e se vratiti u svoju domovinu, prorok Almustafa zamoljen je da
stanovnicima Orfalesea dade neke odrednice u ivotu.
Njegove rijei, ispunjene ljubavlju i razumijevanjem, pozivaju na univerzalno
jedinstvo te afirmiraju Dubranovu vjeru u proimanje prirode svega postojeeg i
reinkarnacije. Prorok nikada nije izgubio svoju neposrednu privlanost i postao je
sveprisutnim temeljnim kamenom duhovne knjievnosti.