BILJEKA O PISCU

Henry Charles Bukowski, prema vlastitim rijeima dijete amerikog vojnika i njemake kurve, roen je
16. kolovoza 1920. u Andernachu u Njemakoj. Njegov otac, pripadnik amerike okupacijske vojske, sin
je
njemakih imigranata, premda se Bukowski u svojim pismima katkad sam nazivao Poljakom. U treoj
godini dolazi s roditeljima u Los Angeles, gdje, uz mladenake prekide (deset godina pijanevanja koje ga
je
gotovo stajalo ivota) te skitnju uzdu i poprijeko Sjedinjenih Drava, boravi cijeli ivot, najee u
zaputenijim i mranijim etvrtima, iako je u meuvremenu bio oenjen i milijunaicom iz Teksasa. Tek
nakon pedesete godine i stanovita komercijalnog uspjeha, posebno u Njemakoj i drugim europskim
zemljama (u Rimu je postojao ak i enski klub koji je nosio njegovo ime!), preselio se u bolji dio San
Pedra, luke mamutskoga grada u kojoj, kako je poznato, ivi i dvadesetak tisua hrvatskih useljenika i
njihovih potomaka.
Od godine 1939. do 1941. pohaao je Los Angeles City College, takozvane junior years, vrstu ope
edukacije s naglaskom na urnalizmu, i s te dvije godine zavrio s formalnim obrazovanjem. U pismu
Johnu
Williamu Corringtonu iz sijenja 1963. govori o tome da je kolarina iznosila dva dolara, ali je stari
kazao
da ih vie ne moe slati. Moda. Ipak, sigurno je samo da Bukowski, poput Kafke, kojeg je, uzgred,
neobino cijenio i volio, nikada nije nalazio lijepe rijei za svog oca. Kako bilo, ostatak njegova ivota
danas je ve preao u legendu i vrstu folklora, barem u onim amerikim krugovima koji, dosljedni boljoj,
vitmanovski biblijskoj, tradiciji amerike knjievnosti, ustrajavaju u elji da budu korekcija amerikoga
akademskog ivota ili, drugim rijeima, ustrajavaju na nemirenju s amerikim datostima, bez obzira na
njihova mogua sakralna podrijetla.
Iako je Bukowski s pisanjem zapoeo rano, kasnei kao i uvijek u ivotu prvu priu objavio je u dvadeset
i
etvrtoj godini, a poeziju je poeo redovitije pisati kad mu je ve bilo trideset i pet godina. Od tada pa do
smrti u San Pedru, 9. oujka 1994, objavio je vie tisua pjesama, nekoliko velikih zbirki kratkih pria,
nekoliko romana, korespondenciju s velikim kanadskim pjesnikom Alom Purdyjem, ukratko, vie od
etrdeset i pet knjiga. Prema njegovu scenariju snimljen je film Barfly, o isjeku njegova ivota (u
glavnim
ulogama Mickey Rourke i Faye Dunaway), a svoj trijumfalni posjet Europi, Francuskoj i Njemakoj
potkraj
sedamdesetih opisao je u monografiji bizarna naslova Shakespeare Never Did This (Ovo Shakespeare nije
nikad uinio).
Na Bukowskog me 1966. prvi upozorio profesor engleske knjievnosti na Sveuilitu Loyola u Los
Angelesu. Taj profesor, Hugh Fox, ovjek ekoidovskoga podrijetla, i sam minoran ameriki pjesnik,
bio
je oenjen poznatom peruanskom pjesnikinjom koja je u to doba pripremila svojevrsnu alternativnu
antologiju amerike poezije na panjolskom, u kojoj je najistaknutije mjesto zauzimao upravo Charles
Bukowski. S pravom? Dovoljno da pobudi radoznalost. Tako sam Bukowskog najprije itao u
panjolskom
prijevodu. Iako nisam sluao njegova predavanja, profesor mi je nedvojbeno bio sklon i obeao mi je u
vie
navrata da e me upoznati s Bukowskim, ali te kolske godine nikako nismo nikada uspjeli uskladiti
vikende, a sljedee je godine ve bio preao na Michigansko sveuilite u Ann Arboru. Pa ipak, od njega
mi
je ostala spoznaja da se negdje u dubinama holivudskoga krtinjaka nalazi istinski izniman pjesnik i,
navodno, bitno nemogu ovjek koji je, jak kao medvjed, znaio opasnost u bilo ijem stanu, u bilo ijoj
kui. Sve je, navodno, bilo u najboljem redu dok se Buk, kako su ga zvali njegovi prijatelji, ne bi napio;
onda bi porazbijao sve ae i polupao sve pokustvo i, ako je to bilo ikako mogue, iupao sve cvijee,

grmlje i sva stabla pred kuom. Ne znam koliko je u tome bilo istine: neke stvari nalaze se u priama i
pjesmama samoga Bukowskog, neke su obraene u njegovim pismima, knjievnom obliku koji je u
izumiranju, a koji je Bukowski, usprkos telefonu, njegovao cijeloga ivota. S druge strane, sigurno je da
je
moj profesorski prijatelj, katkad nimalo laskavo, uao u neke pjesme i prie (ali nema smisla otkrivati
koje, s
obzirom na to da je vie profesora doivjelo istu sudbinu). Bitno je sljedee: taj odnos i to stajalite nije
bilo,
niti je moglo biti, bezazleno i bez posljedica za Charlesa Bukowskog. Douglas Blazek, moda njegov
najbolji uenik, i sigurno jedan od njegovih najstarijih poklonika i promotora, urednik poznatog
underground asopisa Ole, izrazio je to u predgovoru malom izboru pod naslovom A Bukowski Sampler:
on
je jedan od onih tipova koje knjievni kritiari dre ispod jastuka, ali javno preziru i osuuju... Za sada,
on
je ezoterino oboavan, popularan meu onima koji poznaju izdanja malih kua; ali inae ga nai uvaeni
literarni moroni i dalje ignoriraju. U svakom sluaju, prole su tri godine prije negoli to sam i osobno
upoznao Charlesa Bukowskog. U meuvremenu kupio sam sve njegove knjige koje su bile dostupne, i
nastavio s tom praksom sve do danas, kad ga objavljuje i velika kua kao to je Harper. Jednu od tih
knjiga,
Crucifix in a Deathhand {Raspelo u ruci mrtvaca), ograniene edicije, velikog formata i s grafikama
Noela
Rockmorea, runo sloenu i tiskanu list po list na grafikom papiru, proizvedenu u kunoj radinosti i s
namjerom da traje dvije tisue godina, kupio sam svojedobno za pet dolara (cijena sniena sa sedam i pol
dolara) u knjiari na Hermosa Beachu (koja se zvala i, nadam se, jo zove po Kierkegaardovu uvenom
naslovu Either Or), a prije devet godina, kada sam se vraao u Hrvatsku, svaka bi je knjiara u Los
Angelesu
bila rado otkupila za osam stotina dolara. Vrijeme se, oigledno, promijenilo i svojim hodom mijenjalo
druge stvari.
Charlesa Bukowskog upoznao sam u ljeto 1969. u Veniceu kad je itao svoju poeziju na kraju
Washingtonova bulevara na samom rubu pjeane plae u kavani s imenom koje je odgovaralo poeziji
Charlesa Bukowskog: Other Side Cafe. Tog kasnog poslijepodneva kavana je bila prepuna, sluali su ga
podjednako humanisti i tehnokrati, mnotvo enske i muke mladei (sa svojih dvadeset i devet godina
bio
sam vjerojatno jedan od starijih ljudi u publici), sjedilo se po podu, ulaznica se naplaivala dva dolara i,
uope, Bukowski se nalazio u svom elementu: oputen i nonalantan, svako toliko otvarao je svoju
termosicu i natezao aj. Ono to me je iznenaivalo bio je njegov nain itanja, delivery, i njegovo
savreno
ravnoduno lice igraa pokera; imao sam dojam kao da dolazi izravno iz eseja Marka Twaina How to Tell
A
Story. Iz toga je slijedio zakljuak: osim to se zna zafrkavati, za razliku od drugih amerikih pjesnika,
ima
muki glas staroga puaa (nita od Ginsbergova, Ferlinghettijeva ili Capoteova soprana u oktavi),
Bukowski takoer nedvojbeno poznaje ameriku, i ne samo ameriku, knjievnost. Sirovost i surovost,
poput njegove hinjene ravnodunosti i nezainteresiranosti, imaju druge izvore. Kad sam mu priao nakon
itanja i zamolio ga za razgovor o eventualnom prevoenju na hrvatski, Bukowski je bio mekan kao
ameriki Teddy bear, uope pristojan i dobrohotan ovjek: iziao je sa mnom na plau i rekao mi,
otprilike,
da radim to hou, jer njemu ionako ne mogu odmoi ni pomoi. Naime, kad je potpisivao ugovor s
izdavaem, bio je toliko pijan da uope nije znao to potpisuje, a John Martin, vlasnik kue Black Sparow
Press u Santa Barbari i sigurno jedan od velikih dobroinitelja Charlesa Bukowskog, koji mu je
svojedobno

darovao pisai stroj samo da pie i obeao stalan prihod bez obzira na rezultate, nikada nee doznati da li
je
neto objavljeno na hrvatskom ili nije. Drugom prigodom u istoj kavani napisao je djevojci koja je bila sa
mnom: Death is the Exclamitory (sic) of Either the Sun or You. Ja sam se sloio. Dvanaestak godina
poslije
pokazalo se da je Bukowski predvidio stvari: djevojka koju je Los Angeles Times 1967. ili 1968, dok smo
jo studirali zajedno, ocijenio kao jednu od deset najukusnije odjevenih ena u Los Angelesu, umirala je
sporom smru od vrlo rijetke nasljedne bolesti: jedan u milijun. ista konjska trka. Loto.
Bukowski je, kao strastveni igra na konje, poput strastvenog kockara Dostojevskog, imao ugraen
osjeaj
za nesreu: siguran gubitak i daleku nadu.
Gubitak i daleka nada, osloboeni bilo kakve vjere u demokraciju, Boga, ovjeka ili bilo to drugo,
odreuju
u dobroj mjeri i samu bit pjesnitva Charlesa Bukowskog. Uz visoku konzervu piva, upravo je long shot
konjskih trka najpouzdaniji vodi kroz labirinte njegova pjesnitva: svijet kao otjelovljenje bezizglednosti
kojom se kree vrsta ljudskih konja koji nikada ne stiu i nikada nee stii svome cilju, i to bez obzira na
opravdanost sumnje u smisao bilo kakva cilja i njegovo postojanje. S formalne strane, s pojavom te
poezije
zatvara se jo jedan krug na spirali vremena. Nakon uene poezije Ezre Pounda i T. S. Eliota sredinom
pedesetih, kad se oglaava Charles Bukowski, razni ljudi u Sjedinjenim Dravama zahtijevaju povratak i
predviaju sirovu i surovu poeziju. Prevara je gotova, poruuje Bukowski u ve spomenutu
Blazekovom
asopisu. U pjesmi pak naglaava da je poezija prefina / i nedostaje joj grubost / kockanja (Zadnja
runda).
Za Bukowskog koji se ponosi svojim klaenjem (ivot kao sluaj !), te rijei nisu nuno nikakav pokuaj
osmiljavanja pjesnitva, nego preslikavanja istinskog ivota: pjesma i ivot su jedno. Prema njegovu
priznanju, uz ranog Sherwooda Andersona, najvie cijeni Ferdinanda Celinea i Antonina Artauda, a to
prevedeno u njegov postupak znai da Bukowski nikada ne govori ono to treba rei (danas bismo kazali:
politiki korektno) nego samo i jedino ono to mora rei. U stanovitu smislu, njegova poezija je stalna
borba
da ne podlegne onome to bi ga pretvorilo u govornika potrebnog, to je uporno osuivao u svojim
suvremenicima, zapoinjui od kasnijeg Allena Ginsberga. Bojao se uspjeha: u pismu Kirbyju Congdonu
iz 1966. kae: udna je stvar da se svi oni slau sa mnom, to me zabrinjava. Postojao je, vjerujem,
rimski vladar koji je kazao 'Narod je pljeskao. Mora da sam rekao neto krivo.' Ja znam to je mislio.
Ono to mora Bukowski izraava estoko i s uvjerenjem zla proroka koji nikad ne trai bilo kakvu milost
za sebe, ali nikad nije spreman ni podariti je drugima. Njegovo je pjesnitvo zapravo vrsta
sadomazohizma s
jasno odreenim korijenom: razmiljam o dobrim ljudima kojih ima posvuda i koje guta eljezno nebo. I
to nije vlast i to nije kapitalizam i to nisu ljudi koje mue drugi ljudi, to su mueni ljudi jer su bili roeni
da bi umrli. Gledano iz tog kuta, to pjesnitvo, uz spontanost i jednostavan, lakonski izriaj zauujuih
rezultata, dovodei u pitanje i stavljajui na kocku sebe sama, govori neposrednom i neposredovanom
snagom koja izgoni skrivena psihopata u nama natrag u zbilju. Drugim rijeima, Charles Bukowski,
danas opepriznat u svijetu kao otac amerikoga prljavog realizma, svojom poezijom izvre ponutricu:
mrane dijelove due i krvavo srce, nerijetko cijelu utrobu, ponekad isjeckanu u tripice; i onda, uz
smijeak, mirno naputa mesnicu.
Ako vam se ponekad uini da je utroba vaa, vjerojatno ste u pravu, ali ne morate se zbog toga previe
zabrinuti: ni drugi nisu bolje sree.
Boris Maruna