POVIJEST HRVATA 1102. 1457.

Vjekoslav Klai
Arpadovii
KOLOMAN i STJEPAN II 1102. 1131.
Od 1095. u Ugarskoj je vladao Koloman, sin Ladislavov i brat Almoev. Po nasljednom pravu
nakanio je zauzeti Hrvatsku. Bizant koji je imao protektorat nad Dalmacijom nije ju vie
mogao tititi zbog prilika na istoku (kriarski ratovi) tako da je upravu nad njom predao
Mleanima. 1097. Mleani su uspostavili svoju vlast, a Koloman se 1101. uputio prema moru,
gdje je iz Palerma trebala stii Buzila, ker hercega Rogera za koju se zaruio. Iz Biograda je
Buzila odvedena u Ugarsku. Nakon Petrove smrti i zauzea Hrvatske, Koloman je postao
susjed Mleana pa je s njima 1098. sklopio ugovor o meusobnoj sigurnosti iliti nenapadanju
jer nije bio dovoljno jak da ih protjera s hrvatske obale. Isto tako nije mogao svladati ni
Hrvate juno od Gvozda pa je s njima sklopio nagodbu Pacta Conventa ili Pacta Qualiter po
kojoj je kraljeva linost vezana uz Hrvatsku, ali je Hrvatska sauvala svoju dravno
politiku samostalnost izraenu u zasebnoj krunidbi za hrvatskoga kralja, zasebnom saboru, u
osobi bana iliti hercega kao kraljeva namjesnika, u zasebnom porezu, novcu i vojsci. Nagodbu
su sklapali kralj Koloman i 12 hrvatskih plemena: udomirii, Guii, Jamometii, Kaii,
Karinjani Lapani, Kukari, Laniii (Lisniii), Mogorovii, Poleii, Snaii, ubii,
Tugomirii. Prema ugovori kralj im doputa ivot po starim obiajima, da ne plaaju nita za
svoje posjede, u vojsku alju 30 ljudi, s tim da preko Drave idu o kraljevu troku. Koloman je
okrunjen u Biogradu, a naslov mu je sada glasio kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. Kako ne
bi bio samo imenom kralj Dalmacije, odluio ju je osvojiti unato tome to je bila mletaka i
to je s njima sklopio nagodbu. 1105. osvojio je Zadar, Trogir, Split te otoke Rab, Cres, Osor i
Krk. Zadar je opsjedao, ali se njegovi graani nisu htjeli predati. Nakon to nije ilo silom,
pokuao je milom. Splitiski nadbiskup Kresencije i biskup trogirski Ivan bili su posrednici. Na
skuptini se raspravljalo pod kojim e uvjetima priznati Kolomana za kralja Dalmacije.
Kresencije i Biskup zastupali su Dalmaciju. Ugovoreno je da Koloman mora potivati stare
obiaje i slobode grada. U spomen pogodbe dao je nainiti tri zlatna kria koje je dao u zalog
trima biskupima, zadarskomu, rapskomu, a trei prvostolniku itave Dalmacije i Hrvatske
(pretpostavljam da je to splitski nadbiskup). Koloman je takoer dao 1105. godine izgraditi na
crkvi Sv. Marije u Zadru novi zvonik. Nakon Zadra, pogodio se i s stanovnocoma Trogira.
Spliani su pak utvrdili zidove i postavili jo vie strae kao odgovor na Kolomana. Koloman
im je sve vie prijetio. Logor je bio blizu grada, a vojska je unitavala okolna polja. Kad su
spliani saznali da je Koloman kranin i da eli nagodbu, mirno su mu se predali. Poslali su
Kresencija da posreduje. Koloman je ouvao prava grada i povlastice graana. Koloman je
zatim zauzeo Rab koji se nakon neznatna otpora predao, a s njim zacijelo jo i Cres, Loinj i
Krk. Tako je Koloman postao i kralj Dalmacije. Mleani nisu poduzeli nita jer su bili na
istoku, ali bili su ljti to Koloman nije ispotivao dogovor iz 1098. Kako bi vie pribliio
svoje nove podanike k sebi, potvrdio im je povlastice i stara prava:
- uvat e mir
- nee plaati porez ni njemu ni njegovim nasljednicima
- slobodan izbor biskupa i naelnika
- slobodno sluenje starim obiajima i zakonima
- od prihoda gradske luke to plaaju stranci, dvije treine kralju, ostalo naelniku, a
biskup otkida desetinu od svega toga
- Ugri se ne smiju naseljavati bez dozvole domaeg stanovnitva
- graanin ne mora primiti gosta (kad se dolazi na sabor ili krunidbu) osim ako ne eli
1

ako nekome vladavina kralja ne odgovara, slobodno se moe odseliti s obitelji i svime
to ima
Kasnije je ipak plaan danak, a poreznik se nastanio u Splitu kao i ugarske ete. Jo jedno
krenje navedenih prava bilo je kad se Koloman upleo u izbor splitskog biskupa. Izabran je
ovjek odan Kolomanu, Manase. Vojvoda koji je boravio u Splitu pokuao je jednom u
dogovoru s Manaseom i zauzeti Split, ali je to otkrio naelnik Andrija (Talijan) i obavijestio
graane tako da su uspjeli obraniti Split. Neprijateljstvo izmeu gradova Dalmacije i kralja
Kolomana jedva su doekali Mleani, a u korist im je ilo i udaljavanje Kolomana od Biznata
zbog osljepljenja Almoa i sina mu Bele te pristanak Bizanta da Mleani zauzmu Dalmaciju.
Tako je 1115. godine dud Ordelafo Faledro zapoeo vojnu na Dalmaciju. Osvojio je prvo
Zadar iji su mu graani bili skloni, ali je ostavio zadarsku tvru i unutar nje kraljevsku
vojsku jer sam nije imao dovoljno vojnika da ju zauzme. Biograd je bio idui, predao se.
Dud je utvrdio oba grada i vratio se kui jer nije imao dovoljno pjeatva za daljnja
osvajanja. 1116. krenuo je ponovo uz pomo vojski njemako rimskog cara Henrika V i
vojske cara Aleksija Komnena. Pod zadarskom tvrom porazio je bana Kledina. Prema
Klaiu, i dud Ordelafo je navodno poginuo u ovoj bitci. Proli su Mleani zatim kroz ve
osvojeni Biograd gdje je potvrdio samostanu Sv. Ivana darovnice kralja Petra Kreimira IV.
Osvojen je zatim ibenik, vrhovnu vlast duda priznali su i Trogir i Split. Kralj je 1116.
postao sin Kolomanov Stjepan II koji se nije mogao pomiriti s gubitkom Dalmacije pa je
poeo napadati. Mirom iz 1117. godine izmeu njega i duda pripali su mu gradovi koje je do
tada osvojio, Biograd i ibenik. Kad je primirje isteklo, zauzeo je i ostale gradove osim Zadra
i otoka. Novi dud, nasljednik Ordelafa Faledra koji je poginuo u bitci kod Zadra, Dominik
Michieli, s povratkom s istoka zauzeo je 1125. Trogir i Split. U Bioogradu je bila kraljevska
vojska koja je mogla ugroavati mletake gradove u Dalmaciji tako da je dud dao razoriti taj
grad. Stanovnici unitenog Biograda su se preselili u Skradin kamo je i biskupija premjetena.
Kraljevanje Stjepana II bilo je teko s obzirom da su postojali pretendenti na njegovo postolje,
stric mu Almo i navodni brat, Boris Kolomanovi. Almo je bio brat Kolomanov, negdanji
herceg hrvatski od 1091.- 1095. godine da bi na kraju dobio od Kolomana neku kneevinu na
upravu. Almo je bio nezadovoljan i htio je prijestolje pa je skovao urotu, no Koloman ju je
otkrio i dao oslijepiti Almoa i sina mu Belu. Drugi pretendent na prijestolje bio je Boris
Kolomanovi, navodni sin Kolomanov iz drugoga braka s ruskom kneginjom Eufemojom,
kerkom Vladimira Monomaha. Koloman je otjerao trudnu Eufemiju kui u Kijev pod
izlikom da ga je varala. Almoa je podupirao Bizant, tonije car Ivan Komnen i carica Irena
(Piroka) ker Ladislava. Stjepan je zahtijevao da se Almo, kao i njegovi pristae,
protjeraju s bizantskog dvora to je car odbio. Tako je planuo rat izmeu Ugarske i Bizanta.
Pozorite rata bio je Srijem (Sirmium) koji se u spomenicama XII naziva Francochorion.
Srijem (Mitrovica) je dobio naziv po hramu Sv. Dimitrija (Dimitrovica, Dmitrovica,
Mitrovica). Rat je zapoeo 1127. kad je Stjepan provalio preko Save i Dunava. Beograd je
razorio do temelja. Kamenje je dao preseliti u Srijem gdje je sagradio tvru koja se prozva
Zemun. Prodro je i do Sofije (Sredec),a zatim je krenuo prema Plovdivu gdje ga je zaustavila
bizantska vojska. Stjepan se zatim vratio u Ugarsku. Car Ivan uzvraa udarac pojedom kod
tvre imenom Hram na utoku rijke Kara u Dunav. Zatim je zauzeo i sam Hram, Srijem i
novu tvru Zemun. Glavnom tvrom postavio je Branievo gdje je smjestio bizantsku posadu.
Stjepan je poeo obolijevati i traiti nasljednika, otkrio je da je Bela iv kojega je odmah
odredio kao nasljednika. Stjepan se htio osvetiti Komnenu pa je stupio u savez s Uroem,
velikim srpskim upanom. Kako bi potvrdili savez, oenio je Belu za Uroevu kerku Jelenu.
Borba je poela 1129. godine kada Srbi razvaljuju Ras koji im je oteo Ivan Komnen. Ugri su
pak doli do Branieva zauzevi usput Zemun i Hram. Branievo je zapaljeno, a branio ga je
vojvoda Kurtikije. Ivan je kaznio vojvode Kurtikija i Kriptola (branio Ras) i poeo se
povlaiti. Dolo je do mira, a granice su postale Sava i Dunav. Rat je prestao 1129. godine.

Stjepan obolijeva sve vie i umire 1131. godine u tridesetoj godini ivota kada ga naslijeuje
Bela kao Bela II Slijepi.

BELA II SLIJEPI 1131. 1141. I BORIS KOLOMANOVI

S obzirom da je bio slijep (oslijepio ga Koloman) nije bio dovoljno jak da dobro upravlja
prostranom dravom. Posve se povjerio svojoj eni Jeleni. Kraljica je 1132. godine sazvala
sabor u Aradu s namjerom da se kazne svi oni koji su bili za kanjavanje Bele sljepoom.
ezdeset osam velikaa je tako izginulo, svi oni koji su nekad bili na strani Kolomanovoj.
Uskoro je poela i borba kako bi se na prijestolje podigao Boris Kolomanovi, trajala je sve
do njegove smrti 1155. godine. Boris je bio u Carigradu gdje ga je titio car, a kad su Bizant i
Ugarska sklopili mir, pobjegao je u Rusiju. Rat za ugarsko prijestolje je zapoeo 1132. kad
Boris sa pristaama upada u Ugarsku i prodire sve do rijeke aja gdje ga zaustavlja ugarska
vojska. Jedna vojska je bila s jedne, a druga s druge strane, do boja nije dolo. Dakle, ova
vojna nije uspjela. Idue dvije iz 1133. i 1134. takoer su ostale bezuspjene. Uskoro je
sklopljen mir (1135.). Nakon 1137. Bela je ivio u miru ne radei nita, takoer se odao piu.
Uskoro ga je svladala i boletina pa je umro 1141. s neto vie od tridesetak godina. Jelena mu
je rodila etiri sina; Gejzu, Ladislava, Stjepana i Almoa s tim da je Almo preminuo jo prije
svoga oca. Najstariji Gejza e naslijediti prijestolje, o ova dvojica e dobiti oblasti na upravu.
Za Bele se u kraljevstvu nisu dogaale osobite stvari osim to je 1133. vratio pod vlast Trogir
i Split te ostalu Dalmaciju osim Zadra i otoka. Na mletakom Krku tada se pojavila znamenita
porodica. Mleani su sklopili ugovor s ondanjim knezom Dujmom po kojemu su morali
plaati danak, a Mleani su im davali zatitu. Dujam je nastariji poznati lan glasovite
porodice Krkih koji e se kasnije prozvati Frankopani. Bilo je tu i crkvenih prilika, zadarska
se biskupija pod Mihajlom otcijepila od splitske nadbiskupije, a nakon Manasa, splitski
biskup je 1136. postao Gaudije (izmeu njih je upravljao arhiakon Dabro). Unato Belinom
slabom vladanju, pod njegovu vlast dola je i Bosna. Njome je upravljao njegov sin Ladislav
od 1137. godine. Bela je uvrstio u svoj naslov kralj Rame (rex Rame) jer su Ugri Bosnu zvali
Ramom po rijeci Rami.

GEJZA II 1141. 1162. I BIZANTSKI CAR EMANUEL KOMNEN

Belu Slijepog naslijedio je sin Gejza koji je bio okrunjen u Stolnom Biogradu. Poto je bio
premlad da sam vlada dravom, uz njega je bio Belu. Bio je herceg, ban hrvatski, palatin
ugarski. Sin je rakog upana Uroa I, brat Beline ene Jelene i ujak Gejze II. Za vojvodu
Bosne potvrdili su Belu i Gejza Ladislava, a najmlaemu Stjepanu je dodijeljena ast
hercega i jedan dio Ugarske da njime upravlja. Belu je, poto je Srbin, uvrstio odnose
Ugarske i Srbije. Tim potezom je izazvao sumnju na bizantskom dvoru gdje je car bio
Emanuel Komnen (1143. 1180.). Osim veza sa Srbijom, pojaao je veze i s Rusijom
oenivi Gejzu za ker velikoga kneza kijevskoga Mstislava, Eufrozinom. ak je i svoju ker
udao za kneza Vladimira, brata kraljice Eufrozine. Ovako je Belu bio donekle siguran da
Rusi vie nee podupirati Borisa Kolomanovia. Dok je s jedne strane sklapao prijateljstva, s
druge mu je zaprijetio eki knez Vladislav II, protivnik Gejze i Ugarske. Ali opet se pojavio
Boris Kolomanovi i to 1146. godine u Njemakoj. Ondje su mu odluili pruiti pomo
Vladislav II, austrijski markgrof i njemaki kralj i car Konrad III Hohenstaufovac. Boris je
1146. navalio na Poun i zauzeo ga. Ugri su se organizirali i skupili vojsku to je kulminiralo
njemakim porazom kod rijeke Leithe. Konrad je zatim prolazio kroz Ugarsku jer je iao u
3

kriarske ratove i usput je pljakao. Prolazio je i francuski kralj Luj VII, ali on se ponio asno
osim jedne sitnice, a to je to je dozvolio Borisu da se s njim u pratnji preveze do Carigrada.
Tada je car Emanuel ustao za Borisa. Uostalom, imao je ideju da obnovi ugled
Istonorimskoga carstva. Cara je najvie smetalo to su Arpadovii zavladali Hrvatskom i
Dalmacijom i to su digli Srbe na Bizantsko carstvo. Car je sklopio saveze s njemakim
carem i Mlecima, a Gejza se pouzdavao u Srbe, Normane i welfovce u Njemakoj koji su bili
protivnici carske porodice Hohenstaufovaca. I tako je planuo rat... Car Emanuel se prvo borio
s Normanima i Srbima (na elu Srba Uro II Prvoslav), a zatim od 1151. i s kraljem Gejzom.
Preao je Savu i zauzeo Zemun. Gejza je krenuo prema njemu, ali do bitke nije dolo, ve do
mira iji uvjeti nisu poznati. Mir nije dugo potrajao jer je ve 1152. godine Emanuel sklopio
savez s njemakim carem Fridrikom I Barbarossom, a Gejza je 1154. proglasio svoga sina
Stjepana nasljednikom i hercegom to je uvrijedilo njegovu (Gejzinu) brau Stjepana i
Ladislava te su se oni okrenuli protiv njega jer nije bilo ustanovljeno da li kralja treba
naslijediti najstariji brat (seniorat) ili prvoroeni sin (primogenitura). Gejza je sklopio tajni
sporazum s roakom Emanuelovim Andronikom Komnenom kojemu je trebao pomoi da se
domogne prijestolja. Gejza je 1155. krenuo s vojskom na Branievo, ali ondje ga umjesto
saveznika eka protivnik jer je Emanuel ipak saznao za tajni sporazum izmeu Andronika i
Gejze. Gejza se poeo povlaiti, ali ga je stigao dio bizantske vojske s vojvodom Vasilijem i
Borisom i Stjepanom na elu. Bizantska se vojska razbjeala, a Boris Kolomanovi je
poginuo. Emanuel je bio bijesan zbog gubljenja pa je u proljee 1156. podigao veliku vojsku i
krenuo prema Ugarskoj. Gejza se uplaio i traio primirje na koje je car pristao. Otada pa sve
do Gejzine smrti nije dolo do sukoba. Gejza je ostavio tri sina; Stjepana, Belu i Gejzu te tri
keri. Najstariji Stjepna je ve deset godina obnaao dunost hercega i proglaen je za
nasljednika, a Gejza i Bela e postati hercezi i dobiti dio Ugarske na vlast. Za Gejze je i
zadarska biskupija uzdignuta na nadbiskupiju 1154. godine i podvrgnute su joj osorska, krka,
rapska i hvarska.

BIZANTSKA VLADAVINA U HRVATSKOJ I DALMACIJI

Kad je Gejzin sin doao na prijestolje kao Stjepan III na njega se podie bizantski car
Emanuel. Emanuel je zahtijevao da se Gejzin sin zbaci, a da kralj postane jedan od njegovih
strieva, Stjepan kao Stjepan IV ili Ladislav kao Ladislav II. Emanuel je doao do Sredeca sa
spomenutom dvojicom, a zatim krenuo dalje prema Beogradu i Branievu i zauzeo Hram.
Ugarska gospoda su se uplaila i Emanuelu je uspjelo da postavi Ladislava na prijestolje
sredinom srpnja 1162. On je vladao samo est mjeseci, a o njegovoj vladavini se ne zna nita,
ni jedan dogaaj niti jedno djelo. Poslije njega vlast je 1163. ugrabio Stjepan IV., ali ni on nije
dugo vladao jer su se njegovi pristae odmetnuli od njega. Pomou vojske careve je uspio sve
izgladiti, ali je uskoro pobijeen u bitci. Protjerali su ga pod izlikom da je izdao domovinu jer
je namjeravao ustupiti Emanuelu Srijem. Na prijestolje opet dolazi Stjepna III, sin Gejzin, i
sklapa mir s carem Emanuelom pod uvjetom da ovaj vie nee podupirati Stjepana IV,a
Stjepan III e poslati na bizantski dvor brata Belu na odgoj i ustupiti mu Belinu batinu, tj.
Hrvatsku i Dalmaciju. Bela je poslan na dvor, ali Emanuelu nisu predane zemlje te zato dolazi
do rata 1164. godine. Emanuel kree s vojskom i osvaja Srijem i Baku (izmeu Dunava i
Tise). Otiao je do Bea gdje se utaborio. Na strani Ugara bio je eki knez Vladislav II i
upravo su on i car odigrali glavnu ulogu u ovoj epizodi kao mirovni pregovarai. Mir izmeu
Ugarske i Bizanta je sklopljen, a Stjepan je dodijelio Hrvatsku i Dalmaciju svome bratu, dok
je Bizant zadrao zauzeti Srijem. Mir nije trajao dugo jer je Stjepan III zauzeo 1165. Srijem i
doao sve do grada Zemuna kojega je opsjedao i konano i uspio. Emanuel je jako ljut i

skuplja vojsku kako bi kaznio Stjepana III. Vojsku je podijelio u dva dijela, jedan dio je on
vodio na Srijem, a drugi je vodio vojvoda Ivan Dukas kako bi osvojio Bosnu, Hrvatsku,
Duklju i Dalmaciju. Ivan Dukas je uspio zauzeti sve to mu je nareeno, osim grada Zadra
koji je bio mletaki. Dakle, zauzeo je i ibenik, Ostrovicu, Skradin, Trogir, Split, itavu
Neretvu gdje je porazio Kaie, Duklju, Bosnu, Dubrovnik... Vratio je Bizantskome carstvu
itavu nekadanju pokrajinu Dalmaciju. U Hrvatskoj i sjevernoj Dalmaciji upravljao je
Nikefor Halufo,a u Duklji i junodalmatinskim gradovima vojvoda Izak. Nikefor je stolovao u
Splitu, a Izak u Drau ili Skadru. Dotle je car zauzeo Zemun i Srijem. Stjepan je nemoan i
moli za mir. Car mu ipak ustupa Srijem, Hrvatsku i Dalmaciju. Stjepan je nemiran i eli vratiti
svoje zemlje. U tome mu pomae to je bilo dosta nezadovoljnika. Na elo im je stao palatin i
hrvatski ban Ampudije. Carski namjesnik Nikefor je krenuo na njega, ali bezuspjeno, izgubio
je bitku i zatoen je. Nakon toga odmetnula se od Bizanta itava Hrvatska,a s njom valjda i
Bosna. ak su se i neki dalmatinski gradovi priklonili kralju. Split nije htio i pruao je otpor
dok konano nisu u bitci i uhvatili vojvodu Ampudija i pogubili ga odsijecanjem glave.
Konano su se i oni predali 1166. kao i Trogir i ibenik. Dok je ova vojska vratila Hrvatsku s
Dalmacijom, druga je pod Dionizijem ratovala u Srijemu i osvojila ga. Emanuel odlui
jednom za svagda skriti Stjepana, kralja Ugarskoga. Doao je u Sredec 1167. i skupio vojsku
koju je vodio njegov roak Andronik Kontostefan, ugarsku je vodio Dionizije. Do bitke je
dolo na dan Sv. Prokopija (18. srpnja), Ugri su najzad izgubili. Tom bitkom zavrio je rat
izmeu kralja i cara. Srijem, Bosna, Hrvatska i Dalmacija (osim Zadra) pripali su bizantskom
caru. Bela, koji je bio na dvoru bizantskom, zaruen je za carevu ker Mariju i odreen za
nasljednika Emanuelovog. Namjesnik u kraljevstvu hrvatsko - dalmatinskom postao je
Konstantin, stolovao je u gradu Splitu. Svi su se pokorili caru osim nadbiskupa splitskog
Gerarda, a naslijedio ga je Talijan Rajnerije. On se je jednom zavadio s Kaiima oko sela
Srinjana koje su obadvoje prisvajali. Sazvan je sabor na kojemu je bilo govora ne vie o
Srinjanima ve o posjedu crkve Sv. Bartola koji je konano i dodijeljen nadbiskupu Rajneriju
(ili kako su ga Hrvati zvali, Arnerije). O Srinjanima se nije nita odluivalo jer nadbiskup
valjda nije mogao nita dokazati. Ipak je otiao u Srinjane preuzeti zemlju, ali ondje ga je
doekao knez Nikola Kai s braom. Nastala je svaa u kojoj Rajnerije pogiba, kamenovan
je. Poginuo je 1180., a uskoro je umro i car Emanuel. im je preminuo, odmetnula se itava
Hrvatska s Dalmacijom i vratila pod vlast svoga zakonitoga ugarskoga kralja.

BELA III 1173. 1196.

Stjepan III umro je 1172. i nije ostavio nasljednika tako da je vlast trebao preuzeti brat mu
Bela (u Carigradu prozvan Aleksije) koji je odgajan na bizantskom dvoru. Trebao je biti i car,
ali je Emanuel ipak dobio sina koji e ga naslijediti, Aleksija Komnena. Za prijestolje se
borila i tridna udovica kralja Stjepana koja je zahtijevala ekanje da se vidi hoe li roditi sina.
Ipak je Bela okrunjen kao Bela III. Neki su i dalje ratovali protiv njega kao njegov brat Gejza,
zato je i zavrio u tamnici. Smru Emanuelovom sve se promijenilo, nezavisnost je proglasio
srpski veliki upan Stjepan Nemanja, knez humski Miroslav poeo je uznemiravati Hrvatsku i
Dalmaciju,a u Bosni se 1180. pojavio ban Kulin. U takvim prilikama ni Bela nije mogao
mirovati te ja bez prolijavanja krvi vratio Hrvatsku s Dalmacijom i Srijem. Vlast njegovu
priznao je i bosanski ban Kulin kao i humski knez Miroslav, da bi se i srpski upan pokazao
kao Belin saveznik. Belu je ljutilo to su Mleani i dalje imali Zadar, Krk, Pag, Cres i Osor
(Loinj). Ipak, narod je ondje bio nezadovoljan i poeo se buniti. Prvi se 1180. vratio pod
vlast kralja Zadar, a zatim i otoci. U obnovljenom kraljevstvu postavio je za bana Dionizija.
Vladali su mir i veselje jer je drava opet bila pod zakonitim kraljem. Bela se upleo i u prilike

na bizantskom dvoru, ondje je naime umjesto Aleksija i majke mu carice Marije vlast preuzeo
Andronik Komnen. Prvo je otrovao caricu pa dao zadaviti maloga Alekseja. 1183. Andronik
se proglasio carem. Bela se zajedno s Stjepanom Nemanjom okomio na Andronika. Ugarska
vojska je dola do Nia i Sredeca, a Nemanja je osvojio Beograd, Branievo, Ni, Sredec...
Digli su se i Normani i osvojili Solun, a dolo je i do bune na dvoru u kojoj je Andronik od
puka ubijen. Car je postao Izak II Angel (1185. 1195.). On je prvo suzbio Normane pa
sklopio mir s Belom zaruio se s Belinom keri Margaretom i dobio u posjed gradove koje su
Ugri osvojili u zadnjem pohodu protiv Andronika. Tim mirom iz 1186. Bizant se odrekao svih
tenji prema Ugarskoj i Hrvatskoj. Bela se pak okrenuo protiv Srba i Bugara elei proiriti
svoju vlast. U Dalmaciji dud Aureo Mastropetro eli vratiti oteto. Zadar nije mogao jer ga je
branio Dionizije. Borbe su trajale od 1181. 1187. Mir je dogovoren 1188. Kratko je trajao
jer su Mleci opet napali, ali ovaj put su se Zadrani sami obranili. Bela je imenovao jednog
gubernatora ili prokuratora, peujskog biskupa Kalana (ast vrio od 1190. 1193.), kako bi
odolijevali napadima Mleana. Duda Aurea naslijedio je poduzetniji Henrik Dandolo. On je
osvojio Pag i Rab, ali Zadra nije uspio. Osobite zasluge za obranu Zadra od 1181. 1193.
stekao je Bartol II iz loze Frankopana, brat Bartola i Vida. On nije imao udjela na otoku Krku
pa je stupio u slubu kralja Bele te je tako od njega dobio Modruku upaniju, a batinili su ju
sinovi brae mu Bartola i Vida. Godine 1194. umjesto Kalana upravu nad Hrvatskom i
Dalmacijom dobio je prvoroeni sin mu Emerik. Okrunjen je jo 1185. za ugarskoga kralja da
bi mu se osiguralo nasljedstvo te da bi se ustanovilo nasljedstvo po primogenituri. 1194.
okrunjen je za kralja Hrvatske i Dalmacije. Belu se openito naziva velikim kraljem,
pravednim i blagim. Veliki zato to je ponovno obnovio kraljevstvo. Imao je par darovnica;
zagrebakom kaptolu zemlje Zelinu i Novi, templarima grad Senj sa crkvom Sv. Jurja,
Bartolu II Modruku. Od prve ene Agneze imao je dva sina, Emerika i Andriju. Andriji je
namijenjena vojvodina Hali ili Galicija, ali je ona izgubljena. Andrija je naslijedio i dunost
da ide u kriarski rat. Bela III umro je 1196. godine.

EMERIK i NJEGOV SIN LADISLAV 1196. 1205.

Poslije smrti Beline opet dolazi do pogoranja. Glavni razlog su neprijateljski odnosi sa
Srbima i Bugarima. ak i papa daje potporu kako bi priklonio ove katolikoj crkvi. Poto nisu
to uspijevali normalnim nainom, trebala im je pomo maa, i to maa ugarsko hrvatskih
kraljeva. Emerik se nakanio uplesti u srpske poslove, a u korist mu je ilo odricanje Stjepana
Nemanje od vladavine i njegov prelazak u popove te konano i njegova smrt 1200. Za sobom
je ostavio tri sina; Strjepana, Vukana i najmlaega Rastka koji se pokaluerio i bi prozvan
Savo (Sv. Savo osnovatelj srpske narodne crkve). Stjepana Nemanju naslijedio je Stjepan
Prvovjenani (1196. 1227.), a mlai Vukan ili Vuk dobio je Duklju (Zetu) i dio Dalmacije
juno od Duklje. Na bugarsko prijesto doao je pak Kalojan koga su se Grci silno bojali pa ga
prozvali psetom Ivanom ili Skylojoannes. Emerik bi se upleo o prilike ova dva strana dvora,
da na svome nije imao problema s bratom Andrijom koji je elio vlast. Andrija je uzeo oevo
blago, ali odlazak u kriare je zaboravio. Zahtijevao je da mu se predaju Hrvatska i Dalmacija
i Bosna (Rama). Rat je poeo 1197., a Andrija je imao puno novaca i vojske pod izlikom da ju
vodi na Istok. rat se najvie vodio u Ugarskoj i Slavoniji koja se tada naziva Slovinska zemlja
(izmeu Drave i Save). Nakon sretnog ratovanja u Slovinskoj zemlji preao je Savu i Kupu i
krenuo jugom. Ve 1198. stolovao je u Zadru. Tu je prozvan hercegom Zadra, itave
Dalmacije i Hrvatske kao i Humske zemlje. Onda se poeo miriti s papom (pape su ga ve
dvaput molili da zaboravi na graanski rat i da ide na Istok, Andrija odbio obje molbe).
Krenuo je na Hum, tonije na popa Bogumila i na Srbiju, Stjepana Prvovjenanoga, pobijedio

je i humskog kneza i srpskoga upana i vratio se u Hrvatsku. Tada ga papa upozorava da e ga

izopiti iz crkve ako nastavi ratovati protiv brata. Dolazi do sporazuma u kojemu Emerik
priznaje Andriju samostalnim hercegom Hrvatske i Dalmacije, a Andrija Emerika svojim
kraljem i gospodarem. Mir nije dugo trajao pa je papa izopio Andriju. Andrija je krenuo u
Ugarsku gdje ga Emerik pobjeuje.Andrija zatim bjei kod jednog ugarskoga velikaa, a
zatim u Austriju vojvodi Leopoldu VI. Emerik eli Andriju pa je poharao Austriju. Papa opet
posreduje i braa se opet mire. 1200. Andrija opet postaje herceg Dalmacije, Hrvatske i
Humske zemlje. Ali, pogaate, opet je Andrija nemiran i zapoinje rat. Njihove vojske su se
srele na Dravi nedaleko Varadina, obje se boje prijei rijeku i zapoeti bitku. Tada Emerik sa
ezlom kraljevskim odlazi u Andrijin tabor gdje okree njegovu vojsku na svoju stranu.
Andrija je zarobljen i sada su svi priznali Emerika za kralja. Andrija je zatvoren u kulu
Kneginec kraj Varadina u kojoj se nalazio do bratove smrti 1204. Emerik je dosta vremena
utroio na prilike u svojoj dravi, ali se na nagovor pape Inocencija III borio i protiv
bosanskih patarena. Pozvao je bana Kulina na odgovornost. U Bosnu su poslani ljudi koji su
patarene trebali pouiti pravoj vjeri. 1203. na Bilinu polju Kulin je obeao posluh i vjernost
rimskoj crkvi. U Srbiji pak Vukan ratuje protiv brata Stjepana, podupiru ga i Emerik i papa.
Godine 1202. Emerik s vojskom ulazi u Srbiju i uspostavlja vlast, proziva se kraljem Srbije.
upan postaje Vukan. U to vrijeme Mleani pod Henrikom Dandolom su konano 1202.
uspjeli zauzeti Zadar. Prevozili su kriare koje su zbog manjka novca nagovorili da napadnu i
osvoje Zadar. Na kratko su Mleani bili protjerani uz pomo zadarske i napuljske vojske koje
je vodio splitski nadbiskup Bernard, ali opet ih je povratio mletakoj vlast dudev sin
Rajnerije Dandolo. Otada, Zadrani sami biraju nadbiskupa, ali Mleanina, na Boi i Uskrs
pjevaju dudu laude, sami biraju Mleane za naelnike, od 14. godine se prisee dudu, dud
se uvijek mora lijepo primiti, zadarska vojska i brodovlje se moraju uvijek pridruiti
mletakim, danak plaaju 150 dukata ili 3000 kuninih koa godinje. Emerik je tako izgubio
Zadar, a i bitku s Bugarskom jer je Kalojan okrunjen 1204. Emerik umire iste godine,
naslijedio ga je Ladislav, sin mu s enom Konstancijom, a skrbnik mu postaje Andrija.
Andrija na nagovor ene Gertrude postaje zao prema Konstanciji pa ona bjei sa sinom u
Austriju. Andrija zahtijeva krunu, ali umjesto nje dobiva austrijsku vojsku za vrat. Na njegovu
sree, Ladislav umire 1205. i biva pokopan u Stolnom Biogradu. Kralj postaje Andrija kao
Andrija II.

ANDRIJA II 1205. 1235.

Prvi ugarsko hrvatski kralj koji je morao poloiti krunidbenu prisegu. Bio je rob svoje ene
Gertrude, keri Bertolda grofa Meranskoga. Ona je uvijek Andriju dizala protiv brata
Emerika, a i sama spletkarila protiv Emerikove ene Konstancije. Neogranieno je vladala
Ugarskom i davala je visoke slube roacima, brat njen Bertold je postao kaloki nadbiskup.
Andrija je vlast proirio i na Hali i Vladimirsku, u Hali ga je pozvao knez Danilo da ga
obrani od sjedinjenih Poljaka i Rusa. Danila je smjestio u Vladimirsku, a Hali Jaroslavu, sinu
kneza Vselovoda. Uskoro je dobio sina Belu i okrunio ga je ve 1208. kako bi mu osigurao
nasljedstvo. Darivanje kraljie brae nije prestalo, bamberkog biskupa Ekberta i istarskog
markgrofa Henrika primili su u Ugarsku jer su pobjegli zbog sudjelovanja u ubojstvu
njemakoga kralja Filipa, dana su im imanja i blaga. Bertold je ak 1209. postao i ban
hrvatski. Hrvati su ogoreni zbog ovoga i zbog nesnoljive kraljice Gertrude. Tada se u
Hrvatskoj die stranka kojoj je cilj zbaciti Andriju s prijestolja, a postaviti mlaeg brata Bele
III, Gejzu. Ve su poslali poslanike u Carigrad po Gejzu, ali su ih presreli i kaznili. Tada je
ideja ugaena. Opet dolazi do problema u Haliu pa Andrija odlazi ondje sa sinom
Kolomanom, do povratka je upravu povjerio Gertrudi i Bertoldu te palatinu Benku. U

Ugarskoj i Hrvatskoj nastaje mete. Bertold je nasilu obljubio Benkovu enu, a sve to je
sredila Gertruda. Bertold bjei iz Ugarske, a Gertruda je osuena na smrt i pogubljena. Ova
priica je vjerojatno legenda, a prava istina je da je urota protiv kraljice izbila zbog njene
politike i ponaanja. Urotnici su je ubili za lova nedaleko Budima dok je Bertold uspio
pobjei. Andrija je odmah krenuo kui. Stanje u kraljevstvu je nesnoljivo, ali Andrija se i
dalje brine za vanjske prilike pa postavlja Kolomana za kralja Halia. Andrija se eni
Jolantom, sestrom latinskih careva Balduina i Henrika. Kad je umro latinski car (ovdje
govorimo o latinskom umjesto o bizantskom carstvu jer je ono palo 1204. godine) Henrik,
Andriji je ponuena kruna. Prvo se konzultirao s papom, a dotle je krunu zgrabio Petar de
Courtenay. Kad je ovaj krenuo u Carigrad, ubije ga Teodor Komnen, a car postade njegov sin
Robert. Andrija se tada poeo ozbiljno spremati za kriarsku vojnu kao to je obeao ocu. Na
Istok su ga terbali prevesti Mleani, ali za uzvrat im je Andrija morao dati Zadar i njegov
kotar, Mleani smiju trgovati po Ugarskoj, a ovi po mletakim zemljama, i Andrija e naravno
platiti odreenu svotu novca za prijevoz, za svaku od 10 galija plaa 550 gira. Andrija je
imenovao nasljednicima sinove Belu, Kolomana i Andriju. Ugarskom upravlja ostrogonski
nadbiskup Ivan, a Hrvatskom prior templara, Poncije de Cruce iako je opet banovao Benko.
Andriji su se pridruili vodiki (blagajski) knez Stjepan i austrijski vojvoda Leopold. Svi su
se okupili u Splitu i ukrcali se uskoro na brodove. Andrija je boravio u svetoj zemlji tri
mjeseca, ali nije nita znatno napravio. Neuspjeh ratovanja, oboljenje i to to je nauo da u
Ugarskoj vladaju nerdi, privoli ga na odlazak kui, krenuo je 1218. i to kopnenim putem pa ga
je na bugarskoj granici kralj Ivan Asen II zarobio. Andrija mu je tada dao najstariju ker
Mariju za enu. Kad se konano vratio u Ugarsku doekao ga je tuan prizor, drava u
dugovima, nestalo je reda i zakona u itavoj zemlji, a Koloman je protjeran iz Halia. Kako bi
spasio stvar, Andrija je iznajmio idovima sve dravne pristojbe, poreze, solare, zalagao je
imanja i snizio vrijednost srebrnoga novca. Uz sve nevolje dolazi do razmirica u kraljevskoj
porodici, sin Bela herceg Dalmacije i Hrvatske die se protiv Andrije. Bela je u svojoj
hercegovini vrio gotovo kraljevsku vlast. Bela je inio suprotno od oca, vraao je imanja,
skrio oholosti silnika, vraao je ugled kraljevskoj asti. Kad je Andrija naredio Beli da se
rastane od ene Marije (ona ga je naime okretala od oca), dolo je do najveega jaza. Planuo
je graanski rat u kojem je najvie stradao Zagreb, a crkva Sv. Stjepana je spaljena. Andrija
saziva veliki dravni sabor i na njemu je 1222. izdao zlatnu bulu koja je bila izdana u sedam
primjeraka, ipak svi su izvornici propali, a najstariji prijepis iz 1318. se uva u ostrogonskom
arhivu. Zlatnom bulom, koja ima 31 poglavlje odreeno je da:
Zlatna Bula 31 toka
1.

svake godine se mora slaviti svetkovina svetoga kralja Stjepana (20.08.) u Stolnom Biogradu, ako
ne moe kralj doi, mora palatin
2. kraljevi ne smiju vie progoniti plemie ako nisu prije na sud pozvani i osueni
3. od imanja plemikih nema zahtijevanja poreza, kao ni to se ne smije upadati na imanja. Ni od
crkvenih imanja ne smiju se ubirati porezi.
4. ako plemi umre, a ne ostavi sina, etvrtina imanja pripada ker, a s ostalim se raspolae po volji.
Ako umre bez odrebe, batine imanje roaci ili porodica, ako umre bez ikoga batini kraljevska
blagajna
5. upani ne mogu suditi imanju plemikom osim u sluaju novanih stvari i desetine, a satnici sude
samo podanicima svoga grada (kotara)
6. stanovnici nekog mjesta ne mogu vie pod prisegom iskazati tata (lopov, ubojica)
7. ako kralj vodi vojsku van granica onda plaa plemiima (onima koji uope ele ii), ako kraljevstvo
netko pak napadne onda su svi plemii duni ratovati.
8. palatin sudi svim ljudima ugarskoga kraljevstva, ali plemia ne smije osuditi na smrt i gubitak
imanja bez kraljeva znanja
9. dvorski sudac smije svakomu suditi dok boravi na dvoru
10. ako kraljevski slubenik pogine u ratu, sluba se dodjeljuje bratu mu ili sinu
11. gosti ili stranci u dravi (hospites) mogu dobiti slubu samo ako se slae itavo kraljevsvo
12. udovicama mueva koji umro sudskom odlukom ili u dvoboju ne smije se uzimati miraz

13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.

dravni plemii kad prate kraljevski dvor, ne smiju siromaha ni tlaiti ni robiti
ako upan tlai narod, liava se asti i mora vratiti oteto
kraljevski konjunici, psari i sokolari ne smiju zalaziti na plemika selita
cijele upe se ne mogu dodijeliti za sva vremena s pravom nasljedstva
nikome se ne smije oteti posjed ako ga je poteno stekao
plemii mogu slobodno poi od kralja k sinu da mu on sudi, ali ako ga on osudi nee ga ni kralj
primiti
uvari i straari upanijskih gradova ive po slobodama koje im je podijelio kralj Stjepan
desetina se ne plaa srebrom (novcem), nego onime ime zemlja rodi (vino ili ito)
biskupi nisu duni davati desetinu kao ni njihovi podanici
svinje se ne smiju pasti na panjacima plemia bez njihove dozvole
svaki novi novac vrijedi godinu dana (od Uskrsa do Uskrsa), denari pak su onakvi kakvi su bili za
kralja Bele III
predstojnici kovnica, prodavai soli i poreznici mogu biti samo plemii nae drave, nipoto idovi
ili izmaeliti
sol neka se ne dri u sredini zemlje, osim u Sabolcu i Segedinu, nego na granici
imanje se ne smije podjeljivati ljudima izvan drave
kunovina (marturina) pobire se onako kao jo od Kolomana (12 dinara srebra)
ako sud osudi nekoga, velika ga ne moe tititi
upani imaju redovite dohotke, a sve ostalo kralju; ito i vino, danci, goveda i dvije treine prihoda
od upanije
osim palatina, bana (hrvatskoga), dvorskoga upana kraljeva i kraljiina, nitko ne smije obnaati
dvije slube istovremeno
da bi ova povelja vrijedila tiskana je u sedam primjeraka potvrenih peatom, jedan papi,
ivanovcima, templarima, kralju, ostrogonskom kaptolu, kalokomu kaptolu, i sedmi palatinu. Ako
bi tko od kraljeva radio protiv povelje, bez ikakve opasnosti od kazne mogu se biskupi kao i drugi
velikai ustati protiv kralja.

Andrija se uskoro i pomirio s Belom. Vladao je ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji, ve i u

ugarskim upanijama Zaladskoj, imekoj i Baranjskoj pa i Bosnom i Humom. Krapina se
spominje kao Belina prijestolnica. Andrija je izdao povelju i sveenstvu po kojoj se
sveenicima sudi po posebnomu duhovnome sudu i slobodni su od dae i poreza. Uskoro je
Andrija poeo i sam gaziti objavljenu povelju pa je opet zavladao mete, ak se i sa sinom
opet posvadio. Bela je pobjegao sa enom Marijom kod austrijskog vojvode Leopolda.
Ponovnom sklapanju mira posredovao je papa Honorije III i to po drugi put. Bela je za
biskupa zagrebakoga postavio Andrijinog dotadanjeg kancelara Stjepana II koji je
vjerojatno bio iz porodice Babonia. On je podigao zagrebaki kaptol kao i mnoge upe i
crkve, nastanio je u zemlji dominikance, franjevce i druge redovnike. Bela je puno radio po
zemlji kako bi rijeio probleme, uglavnom je to radio za Slovinsku zemlju izmeu Drave i
Gvozda. Prilike juno od Gvozda do Neretve bile su drukije. Tu su se uzdigle plemenite
porodice poput Krkih i Kaia. Kaii su vladali u Omiu, Poljicama i Krajini. Za kneza
Nikole (1167. 1180.) bili su strah i trepet pogotovo zbo gusarenja. Uz knezove Kaia
valjalo bi spomenuti i Domalda, sina Saracenova iz porodice Snaia, knezova Cetinskih.
Imao je zemlju od Krke pa do Zadra, upu Cetinu. Bio je naelnik Zadra, pa ibenika i Splita.
Ustao se nio protiv kralja pa je na njega krenuo herceg Koloman, tada je Domald izgubio
ibenik i Klis. Pao je i u zarobljenitvo iz kojega je ipak bio izbavljen. Njegovu zemlju
podijelio je 1223. Andrija njegovoj brai Grguru i Stjepanu. Oni se spominju jo 1201. kao
gospodari Bribira. Darovnicom kralja Andrije postali su knezovi Bribirski od plemena ubi
prvi velikai u Hrvatskom kraljevstvu. Stanje u junoj Hrvatskoj je bilo openito u smutnji jer
su knezovi vjeno ustajali jedni protiv drugih. Najgora su bila omika gusarenja. Pap je ak
izopio Omiane iz crkve, a Bela je na njih digao vojsku. Bela je 1226. napustio Hrvatsku i
otiao u Ugarsku da bude desna ruka svome ocu, a herceg je postao Koloman. Andriji je bila
potrebna pomo jer se se ni on, a ni plemii nisu drali bule. Andrija je izvodio samo one
odluke bule koje su ile njemu u prilog. Bela je pomogao stanju utoliko to je vratio mnoge
posjede pod kraljevsku vlast, one koji nisu mogli dokazati da je kupljeno ili zaslueno. Ipak je
blagajna ostajala prazna pa je Andrija opet poeo prodavati slube, kovati loe novce,
9

povisivati cijenu soli i zalagati dravne prihode idovima i muhamedovskim Bugarima

(ismaelitima). Duhovni stalei su izgubili dosta imanja pa su prisilili Andriju da 1231. godine
obnovi Zlatnu bulu. Bula iz 1231. razlikuje se od one iz 1222. po nekoliko stvari, prva je da
ima etiri poglavlja vie, a neke su odluke promijenjene. Nove odluke su: (1) nadbiskupi i
biskupi moraju prisustvovati zboru i sluati tube siromaha i braniti povrijeenu slobodu, (2)
palatin se moe zamijeniti ako loe obavlja dunosti, (3) svima kojima su imanja oduzeta od
godine 1222. bit e im vraena, (4) onih koji su pravedno osueni kralj smije zadrati imanja
ili ih dati drugome. Osim ovih dodanih promijenjena je zakljuna (31.) toka; umjesto davanja
prava na otpor kralju svima, daje se samo nadbiskupu ostrogonskome koji ga moe kazniti.
Ali opet se Andrija ne dri povelje i gazi prava i povlastice velikaa i sveenstva. Ostrogonski
biskup Robert ga je prvo upozorio, a zatim i 1232. bacio kletvu na itavu Ugarsku. Uinio je
to zato to Andrija progoni i zatire uboge, vrijea kransku vjeru, plijeni crkve i uzima porez
od sveenstva. Andrija je kasnije 1233. shvatio to to znai i odluio popraviti stanje. Sazvana
je skuptina u umi Bereg gdje je Andrija 1233. donio ovu ispravu: (1) nee dopustiti
idovima ubiranje poreza ni dravne slube, (2) idovi i Saraceni moraju se razlikovati od
krana vanjskim obiljejima, (3) palatin i ostali inovnici e s biskupima paziti na idove i
Saracene, (4) mijeani brakovi nisu doputeni, (5) crkvama se ne smije uskratiti deputat soli,
(6) enidbene parnice spadaju pod duhovni sud, (7) sveenici i duhovnici ne plaaju nikakav
porez. Andrija je umro 1235. u 62. godini ivota. Tri puta se enio, Gertruda je ubijena 1213.,
druga Jolanta umrla je jo za njegova ivota, a trea je bila Beatrice da Este. S Gertrudom je
imao Belu, Kolomana i Andriju i keri Elizabetu i Mariju, druga mu ena rodi ker Jolantu, a
trea sina Stjepana (tek poslije njegove smrti). Herceg je i dalje ostao Koloman

BELA IV 1235. 1270.

Ve je bio okrunjen kad je doao na prijestolje, ali odluio je to jo jednom obaviti u Stolnom
Biogradu. Zadaa mu je bila da dovede dravu u red i da uvrsti kraljevsku vlast. Uklonio je
loe savjetnike i ak nije dopustio nikome da u njegovoj nazonosti sjedi oism biskupa i
najviih dravnih asnika. Osim toga, tube su se sada morale podnositi pismeno. Najvea
graja je nastala kad je odluio povratiti imanja koja je njegov otac podavao, potraga se
protegla na crkvena i na svjetovna imanja. Tako su propali mnogi bogatai, ali Bela se nije
dao smekati. Isto je postupao i herceg Koloman u Hrvatskoj i Dalmaciji. Osim toga,
iskorijenjivao je patarenstvo u Bosni. Ondje je od 1232. banovao matej Ninoslav, takoer
pataren. Koloman je pobijedio bana Mateja i skuio Bosnu pa prodro preko nje u Humsku
zemlju. Za katolikog biskupa u Bosni i Humu imenovan je dominikanac Ponso, a Koloman
je dao za njega u upi Vrhbosni podii stolnu crkvu Sv. Petra s kaptolom te mu je oderdio
desetinu u Usori, Solima i Donjim krajima, a uz to mu i darovao mjesto akovo koje je
kasnije postalo sijelo bosanskih biskupa. Kad je sredio stanje izvan kraljevstva, buknule su
borbe u Hrvatskoj i Dalmaciji. Split se podigao protiv Poljiana, Omiana i Kaia koji su bili
gusari i patareni. Splianima se pridruio i grad Trogir. Kad je sklopljen mir izmeu Spliana i
Omiana, buknula je borba izmeu Splita i Trogira. Kasnije su i oni sklopili mir. Kad su
Omiani pogazili mir, novi naelnik splitski Gargan ih je napao. Omiani, sinovi kneza
Maldua Kaia Pribislav i Osor, osvojili su Bra i Hvar pa je Gargan udario na Omi.
Njega nije uspio osvojiti, ali Braa s knezom Osorom je te je sklopljen mir. Koloman je imao
plan sjediniti zagrebaku i splitsku crkvu, ali uto dolaze Mongoli (Tatari) tako da od toga nita
nije bilo. Mongoli dolaze sa sjevera Kineskog carstva. Temudin je sjedinio sva mongolska
plemena u jednu dravu 1207. godine. Prozvan je Dingis kan (veliki gospodar). Prodro je
sve do Europe, a prvo se sukobio s Rusima koje je potukao. Bili su brzi i esto su iznenaivali
neprijatelje na taj nain. Temudina je naslijedio Ogotaj. On je do kraja osvojio Kinu. Nakon

10

toga je posalo Batu kana na Europu. On je osvojio Rusiju zajedno s Kijevom (1240.),
Poljsku s Krakovom (1241.). Zatim je jedan dio poslao u sjevernu Njemaku, drugi na eku,
a sam je krenuo na Ugarsku. Kad je Bela uo da Tatari dolaze poeo je skupljati vojsku, ali
mu se malo tko odazvao jer su jo bili ljutiti zbog uzimanja povlastica i osim toga Bela je
primio u Ugarsku 40000 kumanskih porodica koje su pobjegle pred Mongolima, kralj im je
ugaao dok su oni poinjavali najvea nasilja. Bela se u takvim prolikam nije mogao
pripremiti kako treba. Poslao je Dionizija da ih proba zadrati kod klanaca karpatskih, ali se
uskoro vraa poraen. Mongoli su prodrli u Ugarsku i poharali njen sjeveroistok i Erdelj.
Skupili su se na velikoj pustari Muhijskoj koju presijeca rijeka aj ili Slana, Mongoli su se
utaborili na lijevoj obali. Dolaze i Bela i Koloman i utaboruju se. Preko noi dolazilo je do
manjih sukoba, da bi kad je svanuo dan Mongoli opasali ugarski tabor. Koloman se junaki
borio, ali ipak su Mongoli bili jai. Poginulo je 56000 junaka ugarskih i hrvatskih. Koloman
se spasio bijegom preko Pete i zavrio u azmi gdje je umro od zadobivenih rana. Umro je
jo iste godine kad se bitka odigrala, 1241. Mongoli su zauzeli svu Ugarsku s lijeve strane
Dunava. Bela je odmah nakon poraza pobjegao u Austriju gdje ga je pozvao Fridrik II
Ratoborni. Ali on je orobio Belu i oteo mu tri upanije. Bela se vraa u Hrvatsku kako bi se
pripravio za daljni rat s Mongolima. alje poslanike po pomo, ali nitko se ne odaziva osim
pape Grgura IX koji mu je poslao to je mogao. Bela je sazvao sabor u Zagrebu na kojemu se
vijealo kako postupiti dalje, sabirala se nova vojska i utvrivali su se neki gradovi. Mongoli
prelaze smrznuti Dunav negdje pred Boi i provalie u Zapadnu Ugarsku. Sve su poharali i
unitili. Bela bjei u junu Hrvatsku. Mongoli haraju po istonoj Slavoniji, a druga horda
silazi preko Drave u Krievaku upaniju gdje se sastaju. Unitili su azmu, Kalnik je uspio
obraniti Filip Bebek, Zagreb razvaljen. batu kan kree prema jugu uhvatiti Belu. Bela je
stigao u Split, ali ga odmah ostavi i poe u Trogir. Mongoli dolaze pod Split, unitili su sve
to su nali pred zidinama, ali Splita nisu dirali, ve su otili do Klisa jer su nauli da je Bela
ondje. Klis je bio dobro utvren pa ni njega nisu uspjeli zauzeti. Tada stie obavijest da je
umro Ogotaj. Pokuao je Batu kan jo jednom do Bele, ali je ovaj pobjegao iz Trogira na jug
na otok Kraljevac. Opet je nauo Batu kan da je Bela na otocima pa nabavi brodove. Bitka
se odvila pod Rabom i ovdje su Mongoli poraeni. Ovdje je i legenda o brai Kresu, Kupii i
Raku koji su spasili kralja Belu od Mongola. Mongoli odlaze u svoju domovinu jer kako smo
ve rekli, umro je Ogotaj. 1242. Bela se vraa u Zagreb s misijom da izdigne svoju zemlju iz
pepela. Prvo je nakanio sagraditi jo utvrda jer je uvidio da ih Mongoli ne mogu tako lako
osvojiti. Tada se podie slobodna opina Gradec kojoj je Bela dao slobodu i otvorio ju za
goste i doljake. Glavne povlastice Gradecu bile su (1) vlastiti gradski sudac, (2) graani ga
slobodno biraju, kralj potvruje, (3) tko nema na samrti potomaka, moe sa imovinom to
hoe, (4) ako tko umre bez ikoga, dva dijela ubogima i crkvi, a jedan gradskoj opini, (5)
sajam dva puta tjedno pon i pet, (6) graani moraju dati deset vojnika kad se ide ratovati i
udomiti kralja ako prolazi onuda. Bela je potvrdio povlastice i Varadinu i Samoboru. Poto
hercega vie nije bilo (Koloman je poginuo), Dionizije je postao novi (prvi herceg
nekraljevske krvi). Dok je Bela jo boravio u Splitu, doli su mu Zadrani da im pomogne da
se vrate pod njegovu vlast. Otjerali su mletakog kneza Michielia iz grada, a zatim se
poklonili Beli. Dud Rajnerije nije dugo mirovao pa je 1243. uputio brodovlje prema Zadru.
Zadranima je pomagao herceg i ban Dionizije. Kad su vidjeli da je on ranjen, Zadrani
pobjegoe iz grada kojega su zatim zauzeli Mleani. Nastanili su ga zatim veinom
talijanskim stanovnitvom. Bela je iamo problema i s vlastitim podanicima, ponajvie u
Splitu. Ondje je bila jaka latinska stranka pa su za naelnika uzeli Talijana Gargana. Beli je
smetao tuinac kao naelnik i injenica da mu nisu pomogli koliko su mogli kad se u Split
sklonio pred Mongolima. Tada je otiao u Trogir kojemu je poveljom 1242. potvrdio sve stare
povlastice i kotar koji je smjeten od ispod Ostroga pa sve do sela Smokvice. Tom poveljom
su Spliani prikraeni jer su smatrali da oni imaju pravo na Ostrog. Sukobe je smirio

11

franjevac Girard iz Mutine. Ostrog je tebao ostati Splitu, a Trogirani nisu smjeli primati
neprijatelje Spliana. S tim se nije slagao kralj Bela i smatrao je da su Spliani silom iznudili
ovu zadnju pogodbu. Tako je planuo 1244. rat izmeu Splita i Trogira. Spliane je vodio
naelnik Bernard. Napao je Trogir, ali je morao uzmaknuti. Uskoro su uz Trogir stali Bribirci
od plemena ubia, knez Nelipi od Snaia, upan Danilo... Spliani su saveznika nali u
bosanskomu banu Mateju Ninoslavu, humskom knezu Andriji, Poljianima s Kaiima.
Ratovalo se dakle izmeu kraljevske i protukraljevske stranke u Hrvatskoj., Bosni i Humu.
Bela je skupio dvije vojske. Jednu je vodio on na bana Ninoslava, a drugu Dionizije na
Spliane. Dionizije je pobjeivao, a Spliani kad su vidjeli da su u velikoj pogibelji, ponudie
mu mir. Spliani su morali priznati vjernost kralju i dati est taoca, naelnika birati od onih
koji su vjerni kralju, vraaji selo Ostrog Trogiranima kao i otok Sv. Stjepana. U isti mah vodio
je na Ninosalava Bela vojsku. Ne zan se kako je tijek rata proao, ali je brzo zavrio jre je
ubrzo Bela darovo bosanskomu biskupu povelju kojom mu dodjeljuje znatne povlastice i
ponovo potvruje darivanja Kolomana. Za zasluge je Dioniziju darovao Vrbove, Hrast i
Cerovo brdo u krievakoj upaniji, postao je herceg Slovinske zemlje. Bela se poeo brinuti i
za svoga nasljednika jer je Andrijina trea ena Beatrica rodila sina Stjepana koji bi mogao
postati pretendent za prijestolje. Zato je 1245. u Stolnom Biogradu dao okruniti za kralja
svoga sina Stjepana i imenovati ga hercegom hrvatskim. Tada je Dionizije prestao biti herceg.
Stjepan je zaruen za kumanku Elizabetu kako bi se to vie priljubili Arpadoviima. Tad se
odluio osvetiti austrijskom hercegu Fridriku II Ratobornom koji mu je oteo tri upanije
(moonjsku, opronsku, eljeznu). Saveznika je naao u ekom kralju Veeslavu I. Bitka se
odigrala kod rijeke Leithe. Kumani koji su bili na Belinoj strani poeli su bjeati, a za njima je
krenuo i Fridrik. Nesretno je pao s konja, a zatim mu je netko zapeatio sudbinu zabivi mu
ma u glavu kroz oko. Po kroniaru Hanthaleru taj krvnik bio je Bartol Frankopan. Tako su
Austrija i tajerska ostale bez vladara, Fridrik je bio zadnji Babenbegovac. Za babenberku su
se sada otimali Bela, njemaki Fridrik II Hohenstaufovac i eki kralj Veeslav I. Bela se
poeo pripremati da ju preuzme, ali dolazi glas da se Mongoli pripremaju opet navaliti na
Belu.Tada je Bela Severinsku banovinu s istoka Ugarske predao ivanovcima kako bi ju to
bolje obranili jer je ona bila branik prema Tatarima i Bugarima. Izmeu banovina Severinske i
Bosne osnovao je 1247. banovinu Mavu. Poto mali Stjepan nije mogao vladati samostalno,
banom je imenovan Stjepan (iz plemena Gut Keled). Jedan od njegovih zadataka je bio da
skupi imanja i zemljita kraljevska te da podie utvrde, globalno gledajui trebao je srediti
Hrvatsko kraljevstvo. 1251. je osnovao grad Jablanac, 1252. je proglasio Krievce slobodnim
gradom. Bela se i sam uputio na primorje da vidi kako Stjepan napreduje. Tada je Krkim
knezovima potvrdio upe Modruku i Vinodol. Stjepku i jakovu, knezovima Bribirskim od
plemena ubi, potvrdio je Bribir. Kada je sredio stanje u svojoj zemlji, mogao se posvetiti
borbi za babenberku batinu. Glavni suparnik Belin bio je eki kralj Veeslav I koji je sve
htio pribaviti sinu Otokaru. Otokar je trebao dobiti Austriju, a sin Belin Stjepan tajersku.
Krajnjim dogovorom Bela je dobio vei juni dio tajerske, a Otokar sjeverni. Bela se
odrekao Austrije. Bela je sada poslao Stjepana da bude vojvoda u tajerskoj, a prije toga je
oenjen Kumankom Elizabetom. Stjepanu je pomagao Stjepan Gut Keled, on je postao
kapetan tajerske. eki kralj je konstantno smetao mladom Stjepanu u vladavini tako da je
ponovo izbio rat godine 1258. Problem je bio u tome to su se i tajerski stalei ustali protiv
njega i priznali za kralja ekoga Otokara. Do odlune borne dolo je 1260. godine na
Moravi. Ugarska vojska je bila na lijevom brijegu Morave, a esi su bili na Moravskom polju
uz desnu obalu rijeke. Dugo su tako stajali dok nije Stjepan preao rijeku i utaborio se kod
Kressenbrunna (Kroissenbrunna). Taj dio vojske napadne Otokar pa se oni razbjeali i povukli
sa sobom dio vojske ta je ostao na brijegu. Mir je sklopljen u Pounu; Bela i Stjepan se
odriu tajerske, a Stjepanov mlai brat Bela vjeat e se s Kunigundom, neakinjom kralja
Otokara. to se tie Hrvatskog kraljevstva Bela je uredio kraljevsku upravu, vladat e herceg

12

kraljevskog roda, a bit e mu pokorna dva bana, hrvatsko dalmatinski i slovinski. Ako pak
nema hercega, onda slovinski ban vri njegovu ast, a njemu se pokorava hrvatsko
dalamtinski i zvat e se primorski. Kasnije je Bela poeo sve vie upoljavati mlaeg sina
Belu, proglasio ga je hercegom, ali je uz njega upravljala majka mu Marija. Stjepan je postao
ljubomoran na maloga brata pa je 1262. izbio rat izmeu kralja Bele i Stjepana. Mir je
sklopljen u Pounu, a Stjepan je dobio istoni dio drave, zemlju Kumana i Erdelj. Tako da su
sad bili dva kralja koja su vladala potpuno suvereno. Uskoro je dolo i do slavlja jer se mladi
Bela oenio Kunigundom. Opet je bilo sukoba izmeu Stjepana i kralja Bele, Stjepan je tvrdio
da ga progone, da e biti lien nasljedstva...Mladi Bela je 1267. postao samostalan vladar da
bi ga uskoro 1269. sustigla smrt. Kralj Bela je shrvan pa utjehu pronalazi u pomirdbi sa
Stjepanom. Uskoro je obolio stari kralj Bela, umro je 1270. godine.

STJEPAN V 1270. 1272.

Nakon oeve smrti Stjepan se u Stolnom Biogradu okrunio za kralja. S njim je ovjenana i
kraljica Elizabeta. Nakon Beline smrti pobjegla je njegova ker Ana, sestra Stjepanova,
ekomu kralju Otokaru, odnijela je sa sobom krunu, am i drugo. Stjepan je odluio tada
obnoviti rat s ekim kraljem je ovaj nije htio vratiti Anu kao ni dragocjenosti. Otokar se
udruio sa sinom kralja Andrije od tree mu ene Beatrice, Stjepanom Postumom koje je bio
jedan od pretendenata za prijestolje. Otokar je pokorio Kranjsku, Koruku, a 1271. je provalio
i u Ugarsku i zauzeo ju sve do rijeke Grona. Dolo je i do bitke nakon koje je Otokar morao
uzmaknuti prema Beu. Uskoro je sklopljen mir, Stjepan ga je potpisao u Pounu, a Otokar u
Pragu. Pogodbe su bile da (1) granice ostaju kakve su bile po smrti Bele IV, (2) Stjepan se
odrie svih prava na Koruku, Kranjsku, tajersku i Slovensku marku, (3) odrie se krunskih
dragocjenosti to ih je Ana odnijela u eku, (4) Otokar vie nee pomagati Stjepana Postuma,
(5) velikaima koji su pobjegli iu Ugarske vraaju se imanja, (6) nijedan kralj vie nee
primati prebjege, (7) tete u ratu e se nadoknaditi, (8) u mir se ukljuuju i svi saveznici, (9)
svaki kralj ima ljude koji e jamiti za mir, (10) mir e utvrditi biskupi i nadbiskupi kao i
velikai. Stjepan Postum je tako izgubio saveznika. Imao je on i sinove, Ladislava i Andriju.
Kralj Stjepan V je krenuo na jug u posjet svojoj keri Mariji u Napulj. Na putu je uo da je
bivi ban Joakim Petar oteo njegova sina Ladislava. Krenuo je za otmiarem, ali se razboli i
umre. Za sobom je ostavio dva sina, Ladisalva i Andriju i etiri keri, Katarina koja je bila
udana za Stjepana Dragutina i Marija za napuljskoga kraljevia Karla.

LADISLAV IV KUMANAC 1272. 1290.

Oenjen za Izabelu, ker napuljskog kralja Karla I iz porodice Anuvinaca. Poto je bio mlad
umjesto njega je upravljala majka Elizabeta Kumanka, a glavni savjetnik i ban itave
Slavonije Joakim Pektar. Vlada je odmah zaprijetila da se protiv njih nitko ne die. Trogirani
sa svojim naelnikom Pavlom I ubiem su se odmah poklonili. Nedugo nakon Joakima, ban
je postao Matija ak. On je 1273. godine skupio sabor itavoga kraljevstva Slavonije i to je
prvi poznati sabor Slovinskoga kraljevstva. Zakljuci sabora tiu se sudstva i suenja, pitanja
nasljedstva plemikih posjeda, vojnike dunosti. Uskoro Matija nestaje, a ban postaje Henrik
Gisingovac. eki kralj je poslao u Ugarsku urjaka Belu Rastislava kao pretendenta, no
Henrik je navalio na njega i sasjekao ga na komade. Zato je Otokar zaratio i osvojio velike
dijelove zapadne Ugarske. Opet je dolo do problema na primorju gdje se svatko die na
svakoga. Za tih borbi dalmatinsko hrvatskih ban Pavao vie se priklonio Splitu i ibeniku na
13

to su ovi reagirali molbama kralju da ga primiri. Kralj i njegova majka nisu mogli smiriti
prilike u primorju. Tada su se na njih jo okomili i velikai slavonski i ugarski. Na elu im je
bio Henrik Gisingovac kao i Joakim Pektar. Zgrabili su mlaeg kraljeva brata Andriju i
proglasili ga kraljem. U boju kod sela Fuena u Bakonjskoj umi buntovnici su svladani,
Henrik je poginuo u boju, Pektar se spasio, ali je lien svih asti. Kraljica Elizabeta tada se
proglasila herceginjom Slavonije. Mir je sklopljen i s Pektarom koji je postao prvi kraljev
savjetnik, a Ivan Gisingovac (sin Henrikov) bio je ban Slavonije. Pektar je uradio da skinu
Pavla I ubia s primorske banije i da postave Nikolu Gisingovca. Nikola je radio na
izmirenju primorskih gradova, mnogo tome je pridonio i brat pavlov Mladen koji je bio
potestat u Trogiru. Doskora nestane Nikola pa je ban opet postao Pavao I ubi. Glavni
problem u kraljevstvu ipak je ini se bio Joakim Pektar za kojega su mnogi smatrali da nije
odan kralju. Joakim se borio sa svima koji nisu bili njegovi privrenici, a od ruke jednog od
takvih je poginuo i to od Stjepana Babonia 1277. Kralj Ladislav sklopio je savez s
njemakim carem i kraljem Rudolfom protiv ekoga kralja Otokara. Bitka izmeu Otokara i
Rudolfa odrala se 1278. na Moravskom polju. Gisingovci su se pak borili na strani ekoga
kralja. Rat je bjesnio i u kraljevstvu. Nikola, brat Joakimov, digao se na Babonie zato to su
mu ubili brata. Uz Nikolu su pristali i Gisingovci. Jo vee zlo je bilo to su Gisingovci bili uz
otokara, a Babonii uz Rudolfa. Izmirili su se u Dubici uz uvjete da ovi prataju ubojstvo
brata Joakima. Rat se ipak nastavio, pomirenja su opet bila potrebna. Na njima je nastavio
raditi herceg Andrija, ali je umro oko 1278. Nali su se u Zagrebu, uvjeti mira su idui; Nikola
ustupa Baboniima Steninjak, ovi nejmu Zlat. Dogovorili su se i oko ostalih gradova. Ali
opet zlo u kraljevstvu Ugarskome jer se Ladislav umjesto za svojom enom Izabelom
pomamio za Kumankama. Oni su oak esto haraili i otimali pravedne krane na to se
uzdigao crkveni kler pa i sam papa. Plan je bio da se Kumani uljude i pokrste pa e tako
moda prestati klati i otimati po Ugarskoj. Kralj im je ak odredio da e biti ravnopravni s
plemiima i da e im dati komad zemlje na kojem e moi ivjeti. Ali umjesto da se Kumani
civiliziraju, kralj je postao jedan od njih, zanemario je enu Izabelu (ker Karla I Anuvinca),
a povodio se za finim Kumankama. Ljudi se bune jer kralj nita ne radi protiv tih
krivovjeraca. Nije bilo mira ni u Slavoniji, unato silnim uspostavama mira, u zavadi su i
dalje bili babonii, Joakimovci i Gisingovci.Ladislav je izdao povelju prema kojoj Joakim nije
bio izdajica i to je primirilo duhove Joakimovaca, ali ne i Babonia i Gisingovaca. Borba
meu njima dovodila je Slavoniju do kraha i siromatva. Ladislav je naredio pomirenje. I
dolo je do njega 1280. u Ozlju. Stanje u kraljevini je nesnosno, ne zna se tko koga bije. I
dalje nema mira. Poetkom 1285. Kumani su provalili s Tatarima i opustoili svu zemlju do
Pete. Ipak, Ladisalv im se opet poklonio, svoju enu je potpuno zanemario, a ak se i s
majkom zavadio. Mnogi velikai se diu protiv kralja, ali Ladislav ih ipak uspijeva primiriti,
uto doe Andrija Mleanin, unuk Andrije, sin Stjepana Postuma koji mu je ostavio titulu
hercega. Andrija eli to pravo i ostvariti, a pomau mu majka Tomasina i ujal Albert Morosini
(Mauroceno). Andrija je ozbiljno poeo raditi da stekne prijestolje. Vrbovao je Gisingovce na
svoju stranu. Bio je krenuo od Zadra pa prema sjeveru, ali ga je u Meimurju zarobio neki
velika i predao ga Albrehtu I na uvanje. Kako je ivio, Ladislav je i umro. Umorila su ga
trojica Kumana kad su provalila u ator neke Kumanke. Od 1278. pak za itavog daljnjeg
vladanja Ladislavova primorski ban je bio Pavao I ubi. Dok je sjever bio u rasulu, na jugu
je bio prilian mir. To je bila Pavlova zasluga koji je ovladao svim dalmatinskim gradovima
osim Zadrom. Njegova braa su birani za knezove. Sklopio je i mir s Mleanima.

14

ANDRIJA III MLEANIN 1290. 1301.

Kralj Ladislav Kumanac nije iza sebe ostavio djece. Jedini muki potomak Arpadovia bio je
Andrija Mleanin. Ugarski velikai su se sloili i njega proglasili kraljem. 1290. okrunjen je u
Stolnom Biogradu. na njega se odmah okomio Albrech i oteo mu Poun, Trnovo. Rudolf je
pak proglasio Ugarsku lenom pozivajui se na Belu IV koji je rekao da e priznati lensku
vlast ako mu pomogne protiv Mongola. Rudolf je zaboravio da tadanji kralj i car Fridrik II
nije posalo nikakvu pomo tako da nije bilo rijei o lenskom pravu. Protiv Rudolfa i
Albrechta die se papa Nikola IV koji smatra Ugarsku svojinom rimske crkve. Ipak, Andrija
se ve uvrstio na prijestolju. Gisingovce je postavio na sluebe, Nikola palatin, Ivan magistar
tavernicorum, a Henrik ban Slavonije. Andrija je zahtijevao i da mu Albrecht vrati otete
zemlje. Kad je ovaj odbio, navijesti mu Andrija rat. Albrecht se zatvorio u Be i odakle je
gledao kako Ugri pale i haraju, ali Bea nisu mogli osvojiti. U Hainburgu je sklopljen mir,
Albrecht mora sve vratiti. Novi plan kralja je bio da dovede majku i ujaka kako bi uredio
vladavinu. Doveo ih je iz Zadra, poslao je po njih zapravo jer nisu mogli sami prolaziti kroz
teritorij koji nije bio sasvim prijateljski za kraljeve pristae, a kamoli za roake. Gisingovci su
postali neprijatelji kraljevi jer je po uvjetima mira s Albrechtom dao razvaliti njihove zamke
iz kojih su esto napadali tako da su se priklonili napuljskoj kraljici Mariji i njenom sinu
Karlu Martelu. Osim Gisingovaca, pristali su uz njih i knezovi Bribirskii. Kraljevstvo je tako
bilo podijeljeno na dva tabora. Marija je imala pravo na prijestolje jer je bila roena sestra
Ladislava Kumanca, ali nije ga traila za sebe ni za mua Karla II, ve za sina Karla Martela.
Papa Nikola IV dao je okruniti Karla Martela za kralja te je traio naina kako da mu pribavi
prijestolje. Majku svoju Tomasu Morosini imenovao je Andrija heceginjom itave Slavonije te
je njoj i ujaku predao upravu nad Hrvatskim kraljevstvom. na putu u Ugarsku uhvatio ga je i
zarobio Ivan Gisingovac. Njegovi privrenici uspjeli su ga osloboditi zanjenom taoca. Tada i
Andrija i Karlo II izdaju darovnice ne bi li tako skupili to vie pristaa. Uz Karla su zato stali
Gisingovci, Bribirski, Frankopani i Babonii. Dolo je ak i do sukoba ispod brda Gradeca
gdje su se sukobile obje stranke. Srea se osmjehnula Andriji jer je karlo II imao problema sa
Sicilijom, a i umro je papa koji je bio na strani Karlovoj. Kako bi privukao knezove Bribirske,
darovao im je 1293. Andrija u nasljedstvo itavu primorsku banovinu tj. Kraljevnu Dalmaciju
s Hrvatskom. Andriji su se uskoro pridruili i Babonii. Ali opet uruju i Anuvinci i daju
slobodu i sigurnost banu Pavlu ubiu da moe doi u Napulj i tamo boraviti, a 1294. su mu i
oni dali banovinu u nasljedstvo. Na alost Anuvinaca, kuha je poharala Italiju i od nje je
umro Karlo Martel, predestinirani kralj Ugarske i Hrvatske. Andrija se pak oenio drugi put,
nakon prve Fenene, dola je druga Agneza, ker vojvode Albrechta. Da bi ojaao jug,
zamijenio je majku herceginju hercegom ujakom Albertom Morosinijem. Anuvinci su opet
nali zatitnika u papi Bonifaciju VIII koje je za novoga kralja proglasio 1293. Karla Roberta,
najstarijeg sina Karla Martela. Papa gdje god je mogao, postavljao je svoje biskupe.
Konstantno slijedi borba za velikae u kraljevstvu, a oni su as bili na jednoj, a as na drugoj
strani. Najjaa potpora Anuvinaca bio je Pavap I ubi koji je 1299. postao i gospodar
Bosne. Krajem 1300. dolazi do prave akcije da se Karlo Robert doveze u kraljevstvo.
Doplovio je u Split pod pratnjom . Pavao ga je proveo kroz Hrvatsku i Slavoniju u Zagreb.
Andrija se spremio protiv Karla, ali umire 1301. godine, a s njime i cijela porodica
Arpadovia. Karlo je tako okrunjen u Ostrogonu nakon smrti Andrije III.

15

HRVATSKA ZA ARPADOVIA 1102. 1301.

Od 1102. naa zemlja pripada ugarskim vladarima koji su se diili naslovom rex Hungariae,
Chroatiae atque Dalmatiae. Od 1137. i ex Ramae. Od 1202. su i kraljevi Srbije. Od 1206.
kraljevi Halia i Vladimirije. Posljednji Arpadovii su se tako nazivali Dei Gracia Hungariae,
Dalmatiae, Croatiae, Ramae, Seviae, Gallitae, Lodomeriae, Cumaniae, Bulgariaeque rex.
Hrvatska se za Arpadovia dijelila na Hrvatsku i Dalmaciju. Pod Dalmacijom se
podrazumijeva Zadar, Trogir, Split, Krk, Rab, Pag, Osor, Bra, Hvar, Korula. U unutranjosti
se javlja ime Slavonija izmeu Drave, odnosno Dunava od utoka Drave do utoka Save, na
jugu preko Save i Kupe do razvodnih gora poput Gvozda. Slavoniji su pripadale Poeka
upanija i Vukovarska, Dubika, Vrbaka, Sanska, Glaka. Opseg Slavonije se podudarao s
opsegom zagrebake biskupije. Prvo je zvana banovinom ili hercegovinom, a kasnije i
kraljevinom. Hrvatska je bila zemlja od Gvozda na jug prema Neretvi. Najsjevernija upa bila
je Modruka, a najjunija Primorje ili Krajina. Bile su tu i Hlivno, Duvno. Zamnjenici kralja u
Hrvatskoj zvali su se hercezi. Bili su tu i banovi koji su bili pod hercezima. najpoznatiji
primorski ban je Pavao I ubi (1273. 1312.). Ban Slavonije je sazivao sabor i upanijske
skuptine, vrhovni je sudac. Najpoznatiji porezi i dae za Arpadovia su (1) kunovina
(marturina) u poetku kunske koe pa novac (12 dinara godinje), (2) dobit komore paa
onaj tko mijenja stari za novi novac, dva nova za tri stara, (3) trgovina desetina od uvoza
luke biskupu, treina knezu, dvije treine hercegu, banu ili kralju, (4) razni darovi, zalaznina.
itava Hrvatska sa Slavonijom (bez Dalmacije) podijeljena je na upe, Arpadovii ih
udruuju u vee upanije. U Slavoniji Vukovska, Poeka, Zagrebaka, a u opsegu upanije
Krievake postojale su u 13. st. starohrvatske upe. Uvoen je i feudalizam, upe su davane
velikaima u nasljedno leno. Tako je upana naslijedio knez. U Hrvatskoj su to postali
Modruki, Krbavski, Bribirski i Cetinski. U Slavoniji su bili Goriki. upanije su imale
utvreni grad (castrum). U gradu su ivjeli plemii koji su branili grad te itelji koji rade i
plaaju porez. Kasnije su u gradove pozivani doseljenici, a gradovi dobivaju slobodu;
Varadin 1220., Petrinja 1225., Vukovar 1231., Virovitica 1234., Samobor i Gradec 1242.,
Krievci 1252., Jastrebarsko 1257., Biha prije 1271. Plemstvo se dijelilo na vie koje je
imalo dravne slube i nie koje su bili svi slobodni Hrvati podijeljeni u plemena. Oni koju su
dobivali upanije u leno prometnuli su se u feudalne kneevske porodice. Takvi su bili Krki
ka knezovi upe u Modruama, zatim Bribirski knezovi kao gospodari upe Bribira, Krbavski
knezovi od plemena Gui u Krbavi... Osim plemenitih, bilo je u Hrvatskoj i podanika koji su
pak ivjeli na tuoj zemlji. Morali su sluiti na zemlji gospodara. Podanici na dvoru bili su
udvornici, duhobnih velikaa predijalisti, podanici svjetovnih velikaa kmetovi (coloni).
Slobodnjaci su oni koji su osloboeni kmetskih dunosti. Najnii razred su robovi ili sebri.
Bili su obino zanatlije ili radnici svojih gospodara. to se tie crkve, u Zagrebu je 1094.
osnovana biskupija i podreena je kalokome nadbiskupu. Splitska nadbislupija ostala je
ograniena na Hrvatsku izmeu Gvozda i Neretve i dijelove Dlamacije koji nisu bili pod
mletakom vlau. Podinjene biskupije su joj bile kninska, trogirska, ninska, senjska,
krbavska, hvarska, a kasnije i ibenska (1298.). akovo je pak postalo sijelo biskupa i kaptola
bosanskoga. Bilo je u Hrvatskoj i redovnika, za kraljeva hrvatske krvi bili su benediktinci,
poetkom XIII. stoljea tu su i cisterciti (srakari po crno bijelom odijelu), dominikanci,
franjevci, pavlini. Bio je i viteki red templara bojaka sa sjeditem u Vrani. U Hrvatsku se
proirilo i patarenstvo iz Bosne prozvano tako po popu Bogumilu. Vjerovali su u jednoga
Boga i trojstvo, ali nisu drali Boga tvorcem neba i zemlje. Bog je stvorio samo duh i
nevidljivi svijet, a tijelo i materijalno je stvorio avle. Osuivali su krtenje, osobito djece,
tvrdei da im se uzalud dodjeljuje jer ona jo ne mogu vjerovati. lanovi su se dijelili na
savrene i na obine vjernike. Na elu crkve nalazio se djed, poglavar crkve bosanske i
nazovao se episkop. Gost i starac su bili nazovo za krstjane ili strojnike. Gost je poglavar hia

16

u kojima su ivjeli krstjani. Hramovi su im bili obine kue bez zvonika i zvona, klupe, stol
prekriti bijelim platnom i evanelje, to je bilo sve. ivjeli su oskudno.Savreni pataren bi se
odrekao blaga i jeo biljnu hranu, od ivoga samo riba. to se tie jezika, Romani u
dalmatinskim gradovima su se sluili latinskim jezikom. Bio je to takoer i slubeni jezik u
Arpadovia, ali samo u viih slubenika. Nie oblasti, poput upana, koriste irilicu i
glagoljicu. Najstarija irilicom pisana isprava je iz 1184. kojom knez Breko i upan Prvo na
molbu redovnika Radka vraaju neku zemlju samostanu Sv. Ivana na Brau. Najstariji
svjetovni spomenik pisan glagoljicom je Vinodolski zakonik iz 1288. godine. Bili su tu i lani
dokumenti ili knjige, tzv. apokrifi. Bilo je tu i povijesnih spisa poput Slovinske kronike koju
je kasnije upotrijebio pop dukljanske nadbiskupije za svoje djelo na latinskom. U prvoj
polovici XIII. stoljea Toma Arhiakon napisao je Historia Salonitana, povijest splitske crkve
od osnutka pa do njegova doba. Napredovala je i umjetnost. Spomenimo samo stolnu crkvu u
Zagrebu, samostan cistercita i crkvu Sv. Marije u Topuskom... Poznati su kipari Andrija
Buvina (vrata stolne crkve Sv. Dujma u Splitu) koji je oko 1214. radio u Splitu, a zatim i
Radovan (portal katedrale u Trogiru) oko 1240. u Trogiru.

Anuvinci
KARLO ROBERT 1301. 1342.
U vrijeme dolaska Kolomana na prijestolje Hrvatrsko kraljevstvo bilo je ureeno na
slavenskoj osnovi, plemenskom vladanju. Kroz vladavinu Arpadovia sve vie je prevladavao
feudalizam, razvola se feudalna aristokracija. Jaale su porodice koje su i dovele s juga Italije
novoga kralja i dinastiju Anuvinaca. Najvee zasluge za to su stekli knezovi Bribirske od
plemena ubi s Pavlom na elu koji je zapovijedao od mora do Drine, od Krbave i Like do
Neretve. ubii su u nasljedstvo dobili upu Bribir, a kasnije i banovinu Hrvatske i Dalmacije.
Svi su se klanjali Pavlu osim knezova Krkih koji se od sredine XIII. stoljea nazivaju
Frankopani. Vladali su Krkom, dobili upu Modruu, a kasnije i upu Vinodol. Kad su
maknuti s Krka od Mleana, nali su zaklon u Hrvatskoj. Pomirdbom s Mleanima, sluili su
dva gospodara, mletakoga i ugarskoga. U nasljedstvo su dobili i Senj i upu Gacku kao i
grad Otoac. Frankopani su takoer bili na strani anuvinskog pretendenta na prijestolje. Od
Gvozda do Kupe i Save, gospodovali su opet Babonii (knezovi Vodiki ili Goriki), banovi
itave Slavonije. Najpoznatije sredite njihove vlasti bio je grad Steninjak. as su se
priklanjali zadnjem Arpadoviu, as Anuvincu. Kad je na vlast konano doao Karlo Robert,
ostali su vjerni njemu kao i ostali najmoniji kneevski rodovi Hrvatskoga kraljevstva. Veina
Slavonije je podravala Karla, osim Gisingovaca, braa Henrik i Ivan. Oni su od 1301. bili
najei pobornici stranke koja je htjela maknuti Karla s prijestolja. Na elu te strnake bio je
palatin Matija ak Treninski. Oni su na prijestolje htjeli dovesti Otona, vojvodu bavarskoga
kojega je majka Elizabeta bila roena ki Bele IV. Drugi je bio Veeslav II ija je majka
Kunigunda bila ki Ane Rastislavovne, a ova opet ki Bele IV i sestra Stjepana V. Narodna
ugarska stranak prvo je pozvala Otona koji se nije odazvao, a zatim su poslali po Veeslava II.
On je takoer odbio, ali im je ponudio sina, takoer Veeslava. Okrunjen je u Stolnom
Biogradu kraljevskim vijencem, ime je promijenio u Ladislav. Izmeu dva kralja planuo je rat
u Ugarskoj i Slavoniji koji je trajao do 1302. godine. Papa se upleo i potvrdio Karla. Rat je i
dalje trajao. Veeslav je uao u Ugarsku, ali se morao vratiti u obranu eke jer ju je napao
Albrecht, saveznik Karlov. Sa sobom je poveo i sina Ladislava. Kad je Veeslav II umro
preuzeo je prijestolje upravo ovaj njegov sin kao Veeslav III. Ali nije odustao od Ugarske pa
je svoja prava predao Otonu, predao mu je krunu, ma i plat Sv. Stjepana. On je okrunjen
17

1305. u Stolnom Biogradu. Za njegova doba, narodna je stranka dosta oslabila. Oton se trebao
oeniti keri vojvode Ladislav Apora. On ga pak zarobi, otme mu krunu i baci ga u tamnicu.
Kad ga je oslobodio, ovaj odustao od ugarskoga prijestolja. Karlo je sad bio jedini. Nisu ga
priznavali samo Gisingovci i Ladislav Aporo, erdeljski vojvoda, njima se pridruio i
Treninski. Stvar je smirio papinski legat Gentilis koje je vratio pobunjenike na Karlovu
stranu. Karlo je konano i priznat kao kralj, ali se zahtijevala krunidba krunom Sv. Stjepana.
Okrunjen je u Budimu 1309. Za ban je postavio Stjepana Babonia. Otpor se opet pojavio jer
Karlo nije bio okrunjen krunom Sv. Stjepana. Konano kad je kruna vraena, okrune se Karlo
1310. u Stolnom Biogradu. Svi su ga sada priznavali osim Matije aka Treninskog. U
Dalmaciji je stanje bilo drugaije. Ban Pavao bio je zaokupljen drugim stvarima. U Bosni mu
je brat ubijen ,pa je za bana bosanskoga postavio sina Mladena II. Pavao je nadzirao primorje,
vlasti su se otimali samo Frankopani. Kako bi im naudio pomagao je njihovim neprijateljima
Rabljanima dodijelivi im razliite slobode i prava. Dogovarao se i sa Zadranima unato to
su bili pod mletakom vlau kojom su bili nezadovoljni. Planirali su se oteti od Mletaka. U
korist im je ilo to su se Mleani borili s papom Klementom V i to je dolo do bune pod
Bajamontom Tiepolom u Mlecima, roakom Pavlovim. Pavao se poeo pribliavati Zadru i
okolici, poticao je graane na bunu. Ipak, godina 1310. je mirno prola, ali 1311. knezom
Zadra bio je Mihajlo Morosini. Planula je buna, knez i vijenici su ubijeni ili baeni u
tamnicu. Mihajlo je pobjegao u Mletke. Mletako je brodovlje stisnulo Zadar ne bi li ga
ponovo vratilo pod vlast. Mleane su suzbijali ban Pavle i hrvatske ete koje je vodio sin mu
Mladen II. Pavao je traio i pomo od pape govorei mu kako se Zadrani ele osloboditi
nasilnog vladanja mletakoga. Za papu se ne zna ta je odluio, ali u obranu je stao Karlo
Robert koji je slao pismo dudu Marinu Georgiju da prekine s napadima na Zadar na to je
ovaj odgovorio da je Zadar po pravu njihov. Karlo je potvrdio Zadru 1311. privilegije koje je
imao za kralja Bele IV. Zadrani tada proglasie knezom sina bana Pavla, Mladena II, koji j
ebranio grad s kopnene strane. Rat oko Zadra se nastavio jer nitko nije mogao zadati zavrni
udarac. Pavle se zabrinuo hoe li moi zadrati Zadar jer nije dobivao pomoi od Karla ni od
Napulja. Pavao je poslao sina Jurja II da trai mir u Mlecima, Mleani su ga spremno
doekali, ali su traili uvjete mira te da e ga prihvatiti ako se dobro pogode. Uto je obolio
vojvoda mletakoga brodovlja. Zadrani su na svojim malim laama (ajkama) uspjeli osvojiti
par brodova mletakih upravo zato jer nisu imali iskusnog vojvodu Justiniana koji je obolio.
Mleani su bjesnili, dok su Hrvati slavili ovaj pothvat. Ali srea nije dugo trajala jer je uskoro,
1312., umro ban Pavao. Pokopan je u Bribiru u crkvi Sv. Marije gdje je bila grobnica
Bribirskih knezova. Pavao je jedna od najznamenitijih osoba u hrvatskoj povijesti. Vladao je
gotovo etrdeset godina. Moe se rei da je upravo on nametnuo Ugarskoj Karla Roberta za
kralja. Bio je primorski ban ili ban itave Hrvatske i Dalmacije. Za sobom je ostavio etiri
sina. Najstariji Mladen II dobio je ast bana hrvatskoga, bio je knez Zadra i princip
Dalmacije. Juraj II bio je knez primorskih gradova Dalmacije, Pavao II knez Splita, a Grgur
knez u ibeniku. Mladen je osim banske asti, naslijedio i rat s Mleanima. Karlo nije mogao
pomoi po pitanju Zadra jer je odmjeravao snage sa velikaima Ugarske i Hrvatske koji mu
nisu dopustili kraljevanje u svojim oblastima. Najgori je bio Treninski koji je osnovao
gotovo svoju dravu. Porezi su ili njemu umjesto kralju. Drugi je bio Omodej iz plemena
Abo. Omodej je uskoro poginuo u napadu na Koice, a njegova se udovica sa est sinova
poklonila kralju da bi opet njegovi sinovi ustali protiv kralja. Dolo je do bitke 1312. u
Rozgonjskoj dolini. Ondje je Karlo odnio pobjedu, a poginula su dva Omodejeva sina tako da
su oni bili svladani. Matija je i dalje neporaen. Uskoro su opet ustali i Gisingovci. Ivana
Gisingovca suzbijao je Stjepan Baboni koji je uvijek pokuavao sve mirno okonati. Nakon
njega, ban je postao brat mu Ivan. Banovao je est godina. On je nastavio borbu s Ivanom te
zauzeo njegov grad Zdence. Tada su pobjegli u Moslavinu, ali i taj grad su zauzeli privrenici
Karlovi. Ivana je konano i zarobljen kad je iao porobiti neka sela. Ivan Baboni je tako

18

oslobodio Slavoniju od Gisingovaca. Kao zahvalu, dobio je od kralja Moslavinu. Jo uvijek je

ostao Matija ak Treninski. 1317. je zapoela vojna protiv njega. Prvo je Karlo udario na
Viegrad, prvi bedem Matijina vladanja, zatim je pao Komoran. Ali i dalje se nije Karlo
usudio napasti direktno na Matiju tj. na grad Trenin. Tako je na kraju Matija umro neporaen
1321. godine. Njegovom smru raspala se i njegova vlast. Karlo je imao i drugih problema.
ena Marija Katarina mu je umrla pa je ljubovao. Ljubavnica mu je rodila kopile, Kolomana.
Kasnije se opametio i oenio sestrom kralja Ivana od Luksemburga, Boenom, koja je uskoro
umrla. Trea ena mu je bila Elizabeta, ker poljskoga kralja Vladislava Lokieteka. Karlo je
pokuao osigurati jugoistone granice granice svoje drave gdje su mu smetali srpski
Nemanjii. Liio je vladanja u Mavi roaka Stjepana Dragutina, ali se Uro Milutin
pomamio za Mavom, ali i Bosnom i Srijemom. Rat izmeu Karla i Uroa vodio se 1319.
godine. Karlo je uspio pobijediti Uroa i podvrgnuo je Srbiju svojoj vlasti. Mava je opet
postala banovina. Stanje u Slavoniji pod Ivanom Baboniem je bilo mirno, dok je banovanje
Mladena II u Hrvatskoj, Bosni i Dalmaciji bilo puno burnije. Karlo je bio zabavljen u
sjevernoj Ugarskoj pa nije mogao pomoi oko pitanja Zadra. Mlecima je ilo u korist to su se
pomirili s papom pa su se sada mogli u potpunosti posvetiti Zadru. Mladen je i dalje suzbijao
vojsku. 1313. pola je velika vojska prema Zadru, Mleani su unajmili kondotjera Dalmasija i
njegovih 3000 Katalonaca. Stigli su pod Zadar gdje je bio i Mladen sa svojom vojskom.
Stanje je bilo status quo, nitko nije nita napravio. Mleden je tada zatraio mir, ali Mleani su
odbili njegove poruke, a poslali svoju viziju nagodbe koja je razljutila Mladena. Tada se
odluio nagoditi s Dalmasijem. Dalmasije je preao u slubu Mladenovu i ui e sa svojom
vojskom u Zadar gdje e postati upravitelj. Dalmasije je sada predloio mir Mleanima i
Zadranima. Utanaen je u rujnu 1313. godine pred Zadrom. Uvjeti su bili da Zadrani priznaju
mletaku vlast, ali sami biraju kneza izmeu mletakih plemia, vijenike, suce, inovnike.
Zadrani e plaati 150 perpera godinje. Mladen se morao odrei titule kneza Zadra i to je bio
golem udarac za njegov ugled. Nakon gubitka Zadra krenulo je za njega nizbrdo. 1314. dao se
proglasiti graaninom Mletake Republike to mu je izazvalo jo neprilika jer su se Mleani
poeli petljati u prilike Dalmacije i Hrvatske. Protiv Mladena se die Trogir koji trai pomo
Mleana. Na svu sreu, mirno je zavrilo pa su Trogirani platili banu 10000 libara kao globu.
Bio je Mladen u svai i s Frankopanima, a protiv njega ustali su i krbavski knezovi, knez i
vojvoda Nelipi, ban i knezovi bosanski. Mladenu je bilo teko odolijevati tolokim
neprijateljima. Tada je primio poziv od Karla d amu pomogne protiv Uroa Milutina II. Kralj
je dobro ratovao u Mavi, ali se ovaj pomirio sa Uroem i morao mu je dati brata Grgura kao
taoca. Protiv slaboga Mladena tada se skupila urota koja mu htjede oteti imanja i pogubiti ga.
Najprije je zarobio kolovou Kosu Ilijia. Tada je krenuo na izdajniki ibenik koji je traio
pomo Mletaka. Mleani su htjeli pomoi ibeniku da dobije slobodu. Mladen je odustao jer
nije imao snagu. Mladen je tada odluio pridobiti Mletke na svoju stranu poslavi im
poslanika Vilima Varinjana. On je rekao d se Mleci ne diu na Mladena jer je on ipak graanin
Mletaka. Mleani su odgovorili podrugljivo i odbili sve zahtjeve. Stanje za Mladena postaje
sve nepovoljnije jer Mleani pomeu hrvatske knezove protiv njega. U Hrvatskoj je bio
Bajamonti Tiepolo koji je pokuao sruiti mletaku vladu jednom prilikom, s njim se Mladen
sprijateljio. To je Mleane zasmetalo. Ali uskoro nema ni traga Tiepolu pa je Mladen
vjerojatno odustao od toga. Ratovao je Mladen opet protiv Trogirana na iju su stranu stali
Mleci kao i u sluaju Mladena protiv ibenika. Tada je Mletaka radila na tome da izmiri
Trogir i ibenik u borbi protiv Mladena. Mleani su titili ova dva grada s kopnene strane, a
Mladen nije nita mogao s kopna. Tada se Trogir i ibenik daju u zatitu Mleanima pa ih oni
brane kao podanike. Tako su ti gradovi postali Mletaki. Odmetnitvo ova dva grada bio je
prevelik udarac za bana Mladena II. Sazvao je sabor na koji su doli knezovi na dogovor oko
osvete Mleanima. Zna se samo da je dolo do okraja izmeu Mladena i njih. Knezovi su
sklopili sporazum na propast Mladena. Da bi ga lake svladali obratili su se kralju i

19

slavonskome banu Ivanu Baboniu. 1321. Karlo je naredio Ivanu da se zaputi prema
Dalmaciji. Ban Slavonije je tada postao Nikola Omodejev. Mladen se spremao na odluni boj
protiv nezadovoljnih velikaa koje je vodio Ivan Baboni. Uz Mladena su bila braa mu Juraj
II, Pavao II i Grgur II. Uspjeno je drao otpor, ali ga je onda izdao brat Pavao II, knez
Trogira, htjevi za sebe titule bana. Pavlu i Trogiru pridruili su se i Frankopani. Rat je
buknuo 1322. godine. Okolica Skradina je bila pozorite. Kopnenu vojsku vodio je Ivan
Baboni. Galije iz Trogira i ibenika primile su i mletake. Mladen je poeo uzmicati pred
tolikom silom dok nije doao do Blizne kod Poljica. Tu je dolo do bitke Ivana Babonia
protiv Mladena, Poljiana i Vlasa. Bitka je zavrila porazom Mladena, a uz to mu je poharana
i prijestolnica Skradin. Mladen se tada zatvorio u Klis. Nadao se da e mu kralj pomoi kao
banu. Karlo je krenuo prema jugu, a Mladen mu je posalo darove ne bi li ga smekao. Tada je
doao kralju da mu se pokloni, a Karlo ga je zarobio i poveo sa sobom. ivio je u Ugarskoj
kao zarobljenik, a 1341. se spominje kao mrtav. Stanje poslije Mladena bilo je ovakvo, ban
Slavonije, Hrvatske i Dalmacije postao je Ivan Baboni, a zadaa mu je bila da umiri
kraljevstvo hrvatsko. Do smirivanja nije dolo jer knezovi su se bunili protiv Mladena ne bi li
netko od njih preuzeo titulu bana, a na to mjesto je doao Baboni koji je onda takoer postao
nepoeljan kao Mladen. Knezovi su napali Knin i protjerali kraljevsku posadu. Upravu grada
je preuzeo vojvoda Nelipi. Ivan Baboni je uskoro lien banske asti, moda zbog toga to
nije uspio smiriti tenzije u Hrvatskoj, zato je ban postao Nikola Omodejev kojemu se u
svladavanju knezova pridruio bosanski ban Stjepan Kotromani. Omodejev je krenuo na jug,
ali ga je zaustavio Baboni kad je prelazio njegov teritorij. Dolo je do okraja koji je odnio
Omodejev te je tada zajedno s Baboniem provalio u Hrvatsku. Tada je satvao sabor u blizini
Knina. Nije zabiljeeno to se ondje zbivalo, ali su doli hrvatski knezovi i mletaki poslanici.
Ne zna se to je dalje radio u Hrvatskoj i Dalmaciji, ali je ve 1324. sazvao sabor Slavonije u
Krievcima. U Dalmaciji opet problemi, stvorena je koalicija protiv Nelipia i to Juraj II,
Krki, Zadar i Stjepan Kotromani. Vojska koalicije je dola do Knina i poela udarati na
njega. Dolo je do bitke u kojoj je koalicijska vojska poraena. Smutnje su tako bile vee za
Nikole negoli za bana Mladena. Tako ve dva bana poslana od kralja nisu uinila nita u
Hrvatskoj i Dalmciji. Krajem 1324. nestaje Omodejeva, a za bana Slavonije je imenovan
Mikac Mihaljevi. On je banovao do smrti kraljeve pa ak i za sina mu Ljudevita. Podrijetlom
je Ukrajinac iz sjeveroistone Ugarske, otac mu je bio knez Mihalj. Mikac se istakao u borbi
protiv Gisingovaca i Matije aka. Kad je dobio ast bana, i sam je shvatio da je mo bana
znatno spala. Mikac se obratio kralju koji je donio proglas kojim je Mikac ojaao. Po proglasu
svi potpadaju pod sud bana. Mikac je smirio Slavoniju otevi vlast Gisingovcima te se
sukobio s Ivanom Baboniem koji se primirio i dobio slubu na dvoru. Tada se Mikac obratio
na Hrvatsku i Dalmaciju, ondje mu je bio cilj skuiti vojvodu Nelipia te se obraunati s
Mleanima koji su oteli gradove Dalmacije. Logino je dakle da su se sada Nelipi i Mleani
povezali protiv bana Mikca. Mikca su pak pomagali Bribirski, Frankopani pa i Stjepna
Kotromani, bosanski ban. 1326. provalio je u Hrvatsku i zauzeo gradove sinova
Babonievih, tada mu se svi u Hrvatskoj poklonie. Kad je vidio da ne moe nita izvest s
gradovima u Hrvatskoj, vrati se u Ugarsku kralju. Mikac je u svome pohodu osvojio samo
utvrdu Unac, a gradove kao to su Knin, Ostrovica i drugi, nije uspio predobiti. Knez Nelipi
je ostao nepobijeen i ostao je prvak meu knezovima hrvatskim od Like i Krbave do ua
Cetine. Smutnjama u Hrvatskoj se najvie okoristila Mletaka Republika koja je ovladala
hrvatsko dalmatinskim prostorom od Zrmanje do Cetine, samo su Skradin i Omi ostali
bribirski. Vei dio Hrvatske s Dalmacijom tako se odmetnuo od kralja, jezgrom sa starom
kraljevskom i banskom stolicom vladao je Nelipi, a periferijom Mleani i bosanski ban koji
je otkidao upu po upu od hrvatskoga teritorija. to se tie Karlove vladavine u Ugarskoj,
imao je problema i nakon serije s Treninskim. Uglavnom su to bili velikai koje je poeo
pridobivati prireivanjem raznih sveanosti i obilnim nagraivanjem. Prvo je stolovao u

20

Temivaru,a zatim u Viegradu. Sagradio je ondje veliku palau s 350 dvorana. To mjesto je
odabrao kako bi bio blii europskom zapadu. Zanimale su ga sudbine eke i Poljske zato to
je gledao kako bi mogao ondje naslijediti prijestolje on ili netko od njegovih sinova. Kralj
eke mu je bio tast, Ivan od Luksemburga, po drugoj eni, a s Poljskom je bio povezan po
eni Elizabeti koja je bila ker poljskoga kralja Vladislava Lokieteka. Zato je Karlo uvijek bio
privren ovoj dvojici. ena Elizabeta rodila mu je sina Karla koji je netom umro, ali bili su tu
jo Ladislav, Ludovik i Andrija. Na Karlovu nesreu, podigao se eki kralj na poljskoga, tada
je Karlo umijean kao posrednik i tada je ker ekoga kralja Ana zaruena za njegova sina
Ladisalva. Naalost zaruke su prekinute zbog smrti Ladislavove. Prijestonasljednik postao je
Ludovik. Karlo Robert je bio unuk Karla II koji je bio na napuljskom prijestolju, kad je on
umro oekivalo se od Karla Roberta da e ga preuzeti. Ali poto je bio mlad i nemoan,
namijeni rimska stolica napuljsko kraljevstvo njegovu stricu Robertu. Tako je uostalom
oporuno odredio i Karlo II. Ali Karlo Robert nije prestao razmiljati kako e Napulj dobiti za
sebe. Karlo Rober potuio se papi, no prije nego to je on ita uradio, Karlo Robert se okrenuo
nekim drugim problemima. Naime, brat kraljice Elizabete, poljski kraljevi Kazimir,
obesastio je njenu dvorjanku koja je ujedno i ker Felicijana Zaha, nekad palatina Matije
Treninskoga. Kazimir je izbjegao kazni pa je Felicijan odluio ubiti kraljicu koja je
pomagala Kazimiru u avanturi. U napadu je kraljici odsjekao etiri prsta, a kralja je ranio u
ruku. Tada su ga kraljevi sluge sasjekli u komade. Osveta Karlova je bila strana, dao je
pogubiti sve roake do treega koljena. Tada je Karla poela patiti bolest koju je imao do
smrti. Ponovo se Karlo vratio na pitanje Napulja, sada je to sredio tako to je zaruio sina
Andriju za Ivanu, ker vojvode od Kalabrije, tako da e poslije Robertove smrti oboje imati
jednako pravo na Napulj. Promijenila se situacija i u Poljskoj gdje je kralj postao Kazimir.
Karlo je poeo put u Napulj, putovao je lagano jer je bio bolestan. Ondje je zaruio Andriju za
Ivanu. to se tie stanja u Hrvatskoj, banovao je Mikac. On i kralj napustili su Hrvatsku i
Dalmaciju. Slavoniju su jo ureivali. Gisingovci su izgubili sva imanja, a Babonii su se
pokorili kralju. Smutnje su pokretali sinovci Stjepana Babonia, Juraj, Ivan, Dionizije i Pavao.
Rat se spremao buknuti izmeu Mikca i njih. Nakon borbi je sklopljen mir, a morali su Mikcu
predati Steninjak. Mikac je imao zadau da sagradi kraljevsku palau na Gradecu to je i
uinio, naime Karlo je htio imati palau i negdje u Slavoniji. U Hrvatskoj je gospodovao knez
Nelipi, drao je u svojoj vlasti Knini mnogo drugih gradova. Najljui potomci su mu bili
knezovi od Bribira i to sinovi Juraja II, Mladen III, Pavao III i Deodat. Mladen III (prozvan
tit Hrvata) prkosio je Nelipiu kao i stric mu Pavao II. Htjeli su se osvetiti dalmatinskim
gradovima zbog nevjere. Tada su Nelipi i gradovi sklopili savez na propast Bribirskih. Prije
bilo kakvih sukoba dolo je do mira. Sukobi su prestali i zbog toga to je kralj prolazio
Hrvatskom na putu u Napulj. 1336. opet je poelo, Nelipi je osvojio bribirsku Ostrovicu. To
je znailo da se Nelipi pribliio dalmatinskim gradovima to se Mleanima nije svidjelo pa
su stali pomagati Bribirske. Ipak je sklopljen mir, a Ostrovica vraena. Karlo Robert je
nastavio raditi na irenju svoje vlasti, tj. na irenju svoje loze na prijestolja ostalih zemalja,
Poljske i eke. Kazimira je na poljskom prijestolju trebao naslijediti sin Karlov Ludovik jer
ovaj svoga nije imao. Karlo je sreivao sve veze ne bi li postavio sina, ak je i darivao poljske
plemie kako bi ih privolio na svoju stranu. Sve se isplatilo kad je Kazimit na saboru 1339.
proglasio Karlova Ludovika nasljednikom poljskoga prijestolja. Karlo je umro u 54. godini u
Viegradu godine 1342. Ludovik e ga naslijediti, a moda naslijedi i poljsko kraljevstvo,
Andrija je bio batinik krune u Napulju, a najmlai Stjepan je trebao postati herceg itave
Slavonije. Karlo je prvi od ugarskih kraljeva dao kovati zlatni novac po primjeru grada
Firence pa je tako i dobio ime (florin = forinta).

21

LUDOVIK I VELIKI 1342. 1382.

Poslije Karla Roberta okrunjen je 1342. u Stolnom Biogradu za kralja njegov najstariji sin
Ludovik. Oenio se Margaretom, keri ekog prijestonasljednika Karla. Ludovik je bio jedan
od kraljeva koji je uspio svojoj dravi pribaviti opseg i znamenitosti kakvu nije imala nikad
prije ni poslije njega. Desna ruka bila mu je majka Elizabeta, sestra poljskoga kralja Kazimira.
U Slavoniji mu je najjaa potpora bio Mikac Mihaljevi od plemena Akueva kojemu je
povjerio i poslove koji su se ticali i Ugarske. Zato je za kralja veliki gubitak bio kad je Mikac
umro negdje u prvoj polovici 1343. godine. Novi ban postao je Nikola Bani (mad. Banffy).
Nikola je uredio financijske prilike u Slavoniji i u neznatnom dijelu Hrvatske koji se
pokoravao kralju. Uredio je plaanje tridesetine koju su plaali samo strani trgovci, glavna
tridesetnica je bila Gradec kod Zagreba. Poslije toga dobio je naredbu od kralja da skupi
vojsku i provali s njom u Hrvatsku gdje je trebao pokoriti knezove Nelipie, Kurjakovie i
Bribirce. Ludovik je elio povratiti Hrvatsko kraljevstvo svome vladanju. Poetkom 1343.
knez Nelipi bio je na vrhuncu svoje moi, podlegli su mu knezovi hrvatski, a strepili pred
njim mletaki gradovi. Skrit ga je odluila Mletaka Republika okupljajui sve kojima on
smeta, hrvatski knezovi, bosanski ban Stjepan II Kotormani. Tih prijetnji se preplaio Nelipi
pa je ponudio mir. Prema njemu vie nije smio napadati ibenik niti uznemiravati ostale
mletake gradove. Mir nije trajao dugo jer je poharao ibenski kotar. Uskoro je, 1344., i umro.
Za sobom je ostavio udovicu Vladislavu i nedorasla sina Ivana Nelipia. Kad je Ludovik uo
za njegovu smrt, vie se nije bojao pokoriti Nelipieve dijelove Hrvatske svojoj vlasti. Na
obranu udovice i njena sina ustali su Mleani i gradovi Split, Trogir, ibenik, Zadar, Nini,
Rab, otoci Hvar, Bra. Nikola Bani je krenuo u rujnu 1344. na jug, doao je do Knina i traio
predaju Vladislave. Ona odbija. Harao je okolo Knina, pokuao i u sam grad ui, ali
bezuspjeno. Ipak, Vladislava se predomislila i poela pregovarati. Predala je kralju u ruke
Knin i poklonila mu se kao podanica. Ipak, im je ula da e dobiti pomo Mletaka, sve
povlai. Kad je kralj to uo, planuo je. Poeo je pripreme, od hrvatskih knezova tada mu se
poklonio samo Budislav Ugrini od plemena ubi, ostali knezovi su ostali uz Mletke. Pod
Knin su doli Nikola Bani i bosanski ban Stjepan II Kotromani, ali samo kao prednja straa
kraljeve velike vojske. Banovi su se tada pogodili s Vladislavom, ona e dati Knin i jo neke
gradove, a oni jame njenu sinu batinu po djedovima. Kralj oprata Ivanu nevjeru. Uz Ivana,
poklone se kralju i Grgur i Budislav Kurjakovi. Tako je kralj ovladao itavom zagorskom
Hrvatskom. Bio je sada red na primorsku. Nije napao, ve se vratio u Ugarsku. Nikola se sad
akitio naslovom ban itave Slavonije, ali i Hrvatske. Dalmatinski gradovi su se sklonili pod
Mleane kako bi ih obranili od knezova, ali oni su ih tada uinili podanicima, tako da su
gradovi ekali dolazak kralja kao osloboenje. Zadar je jedan od gradova koji je slao
poslanike kralju. Mleani su to saznali i odluili kazniti Zadrane. Vojska 1345. u kolovozu
dolazi pod Zadar. Zadrani se spremaju na otpor i mole Ludovika za pomo. Mleane vodi na
kopnu Giustiniani, na moru Canale. Pritiskali su Zadar ne bi li ga konano slomili. Nisu
uspijevali i skupljali su sve vie vojske i brodovlja. Zadranima je sve tee, ali u studenom
1345. dolazi pomo od Nikole Bania i bosanskoga ban Stjepana Kotromania. Vojska
njihova bila je premala pa su traili nagodbu s Mleanima i vratili se kui. Zadranima je bilo
sve tee odbijati mletake navale. Bilo je sve izvjesnije da e kralj uskoro doi pa su Mleani
naredili posljednji juri na Zadar. Borba je trajala tri dana, ali su sve navale Mleana
suzbijene. Kralj se sada pourio, ali su se i Mleani pripremali za daljni boj. Kralj se utaborio
kod Zemunika, par milja od Zadra. Ondje se skupila vojska, kau od 80 000 100 000 ljudi.
Kralj se zatim utaborio pod Zadrom i poeo napadati mletaku bastidu (tvru), odbijao je sve
njihove poslanike koji su dolazili traei mir i nagodbu. Ludovik je izvrio juri na bastidu, ali
su tu bitku odnijeli Mleani jer su ratovali sprijeda, a vojnici s brodova su uli s bokova na
kraljevu vojsku. Ludovik je odbio mirovnu ponudu i krenuo kui. Umjesto ozlijeenog Nikole

22

Bania, novi ban je bio Nikola Se. Mleani su i dalje tresli Zadar, a pomagao im je krvni
kraljev neprijatelj, Mladen III. Zadrani su oajni, gladni, trae mir od Mletaka. Mir je
utanaen 1346., u njemu Zadrani priznaju da je grad mletaki. 1343. godine umire napuljski
kralj Robert, prastric kralja Ludovika. Njegova starija unuka Ivana i mu joj Andrija trebali su
preuzeti vladavinu tek kad navre 24 godine, dotle je trebala vladati Robertova udovica. Dolo
je do spletki na dvoru tako da je prijestolje zaobilo Andriju koji se tada potuio bratu
Ludoviku. Ludovik je u Napulj poslao majku Elizabetu da sredi Andrijine poslove. Stanje je
bilo dobro dok je bila ondje, a li kad je otila, dolazi opet do pogoranja. Andrija je sve vie
padao u drugi plan na napuljskom dvoru. Doputenje za krunidbu je ve bilo stiglo, ali
stvarala se urota da se Andrija smakne, upleteni su bili njegova ena Ivana i vojvotkinja
Katarina Valois uz jo neke druge linosti. Napali su ga u samostanu Sv. Petra koji je bio
izvan grada. Zadavio ga je Bertrand od Bauxa kojemu je Elizabeta dala Andriju na uvanje.
On ga je zadavio, stavio mu omu oko vrata i bacio ga kroz prozor. Neki urotnici su kanjeni,
dok je veina ostala nekanjena, poput Ivane i Katarine Valois. Ludovik je traio osvetu i
traio je papu da sudi urotnicima, ali se i ovaj puta Ivana izvukla. Tada se udala za roaka
Ludovika od Tarenta, sina Katarine Valois, koji je uz nju postao kralj. Ludovik je preuzeo
stvar u svoje ruke i krenuo 1347. godine s vojskom na Napulj. Prva vojska Ludovika od
Tarenta se razbjeala, tada su i on i Ivana pobjegli ne bi li se spasili. Karlo Draki je pruio
neznatan otpor, ali se kasnije pridruio Ludoviku. Bilo je prekasno za njega, Ludovik mu je
dao odrubiti glavu jer je radio njegovom bratu Andriji iza lea. Nasljednik prijestolja je bio
Karlo Martel koji je poslan u Ugarsku ma odgoj, ali je umro tako da se Ludovik prozvao
napuljskim kraljem dok papa ne nae podobnijega. Zavladala je tada kuga pa je Ludovik
krenuo natrag u Ugarsku. Ludovik je odluio nastaviti rat s Mleanima, stao je raditi da otme
Bribirskima Ostrovicu, Skradin i Klis. U prilog mu je ilo to je umro Pavao II, knez
Ostrovice. Za batinika odredio je sina Jurja III, a za njegova skrbnika brata Grgura II. Mali
je na kraju zavrio kod ujaka, krkoga kneza Dujma u rukama koji ga je htio izmiriti s
kraljem. Ostrovica se brani, pomau ju i Mleani, jer znaju da je ona vaan branik od kralja
prema njegovu putu do Zadra. Mleani su puno izgubili jer se Grgur II uskoro poklonio kralju
jer je vidio da e inae izgubiti Ostrovicu. Ludovik je oprostio Grguru, ali i Jurju, svaku
nevjeru. Takoer, uzeo je Ostrovicu, a umjesto nje darovao Grguru Zrin u Slavoniji. Tako se
jedan ogranak knezova Bribirskih preselio u Zrin i otada se taj ogranak zove Zrinski. Prvim
Zrinskim smatra se Juraj III. Mladen III se odluio na vraanje Ostrovice uz pomo Mleana,
ali ve je bilo prekasno. Mleani trae mir od Ludovika, ali i zato je ve prekasno jer je ve
krenuo s vojskom kako bi okonao mletaku vladavinu u Hrvatskoj i Dalmaciji. Prvo je
Ludovik otiao u Napulj gdje je osvojio kraljevstvo. Mleani su se uplaili i nude kralju mir
koji on odbija. Mleani tada pune dalmatinske gradove vojskom. Javljaju se i problemi, Zadar
se buni, ali javlja se i kuga koja je nemilo bjesnila 1348. godine po itavoj Europi. Najvei
udarac za Mleane bila je smrt Mladena III koji je bio njhov veliki saveznik. Mladen je u
vlasti imao Klis, Omi i Skradin. I Ludovik se vratio u meuvremenu u Ugarsku i konano je
odluio prihvatiti primirje. Sklopljeno je 1348., a trajalo je osam godina. Odlueno je da e
stanje biti status quo. Do tada se Ludovik bavio Napuljem. Naime, kraljica Ivana i njen novi
suprug Ludovik od Tarenta su provalili u Napulj i zauzeli ga. Namjesnik Stjepan Lackovi
(Apor) nije nita mogao jer mu je kuga prorijedila vojsku pa je znatno oslabio. Lackovi je
uspio ponovo zauzeti Napulj, ali na kratko. Tada je otiao u Ugarsku obratiti se Ludoviku koji
je tada izveo drugu vojnu na Napulj. Ludovik je zauzeo cijelo napuljsko kraljevstvo, ali ga je
predao Ivani jer ga ne bi mogao ouvati, bio je to preteak posao. Podario je Ludovik
Stjepana Lackovia jer se istakao u borbama. Naime, dobio je gradove trigovo i akovec.
Banu Nikoli Szechyju najavie problema zadavao je jug i to okraji izmeu mletakih i
kraljevskih podanika. Na njegovu sreu, s dunosti je odstupio ve nakon tri godine i 1349.
Ban je tada postao Pavao od Ugla, a herceg Slavonije, Hrvatske i Dalmacije mlai brat

23

Ludovikov Stjepan. Ludovik kad se vratio u Ugarsku, odluio je promijeniti upravu

Hrvatskoga kraljevstva. Stjepana je poslao u Erdelj, a za bana je postavio Stjepana Lackovia.
Uskoro je opet herceg postao Stjepan, a ban Stjepan Bani (Banffy) od Lendave. to se tie
mira s Mleanima, Ludovik je ekao da zavri kako bi preoteo dalmatinske gradove. Ipak,
prekinuo je pakt o mirovanju i 1353. bio je spreman zapoeti rat. Ludovik se ipak smirio tako
da nije zapoeo rat. Poto je uvidio da napuljsko prijestolje nee moi osigurati, Ludovik se
okrenuo Poljskoj gdje je kraljevao njegov ujak Kazimir Veliki. Ludovik je pomagao Kazimiru
u ratovima ne bili njega doekalo poljsko prijestolje jer ovaj nije imao djece. Naime, pomagao
mu je u ratu s Litavcima. Bavio se i unutarnjim stanjem u Ugarskoj, 1351. godine sazvao je
sabor na kojem je potvrdio zlatnu bulu uz manje promjene. Ludovik je od oca naslijedio rat sa
srpskim carem Stjepanom Duanom. Ratite su uglavnom bili Mava i Srijem. Duan je htio
proiriti vlast, ali su ga suzbijali mavanski ban Nikola i brat mu Dominik. Dominik je ne
samo obranio granice kraljevstva, ve ih je i proirio. Duan je istovremeno ratovao i s
Bizantom, tako da nije mogao obraniti svoju dravu. Trei neprijatelj njegov bila je Bosna.
Ovdje su kumovali Mleani koji su ugovorili mir izmeu Srbije i Bosne. Mir nije dugo trajao
jer su Bosanci provalili u Srbiju iz Huma. Odgovor je bio srpski pokuaj zauzimanja bosanske
prijestolnice Bobovac, neuspjean pokuaj. Ludovik i bosanski ban Stjepan II Kotromani sve
su se jo vie zbliili jer su imali zajednike neprijatelje, Srbe i Mleane. Dodatno zbliavanje
bila je enidba Ludovika i keri bosanskoga bana, Elizabete. Tada je Ludoviku ustupljena
Humska zemlja kao miraz, ista ta zemlja bila je kamen smutnje izmeu Srbije i Bosne.
Stjepan II umire 1353., a na prijestolje dolazi sinovac Stjepan Tvrtko, sin njegov abrata
Vladislava. Ludovik je tada htio ovladati bribirskim gradovima jer je Tvrtkova majka bila
Jelena od roda bribirskih. Tvrtko je imao pravo na gradove, ali ih je Jelena branila da ih
Ludovik ne uzme. Ako bi ih zauzeo, Ludovik bi tako sprijeio daljni mletaki prodor. Poto ih
nije uspio zauzeti, die 1355. vojsku. Omi je nekako spao pod kralja, ali jo je valjalo zauzeti
Klis i Skradin koje su eljeli i Mleani. Mleani odustaju, ali se zato zaratovalo sa srpskim
kraljem koji eli iste gradove po svojoj sestri Jeleni. Srbi su branili Skradin (ura) i Klis
(Vojvoda Palman). Klis je ban Nikola i knez Ivan Nelipi prisilio na predaju. to se tie
Skradina, dola je vijest da je srpski ca Stjepan Dabia umro tako d ase Srbi povlae i
ostavljaju grad Mleanima. Borba oko batine Bribirskih se zavrila tako da su Omi i Klis
zapali hrvatskoga bana Nikolu, a Skradin Mletaku Republiku. Ali ratovanje se i dalje
nastavilo jer nijednoj strani ovo nije bilo dosta. Tada je konano zavrilo i osmogodinje
primirje pa se Ludovik mogao okomiti na genovljanskim ratom oslabljene Mleane te tako
vratiti itavu Dalmaciju svojoj kruni. Ludovik je poeo pripreme u sijenju 1356. Pomagao
mu je austrijski vojvoda Albrecht sa svojim etama. Ludovik je nakanio napasti Mleane sve
do njihove domovine, dakle ne samo u Dalmaciji. Da prevari Mleane, Ludovik je najavio da
e krenuti s vojskom na nevjernike Srbe po papinoj elji. Umjesto da ide na jugoistok, krenuo
je Ludovik na zapad kroz Kranjsku i Furlansku i provalio u gornju Italiju. Osvojio je par
gradova i smjestio se u Padovi. Zatim je poeo udarati na Treviso. Uto mu dolazi glas od pape
da bi se trebao sklopiti mir. Ludovik je zahtijevao Dalmaciju, ali Mleani ne ele ni uti za to.
Idalje je trajala opsada Trevisa, ali se Ludovik vratio u Ugarsku i predao vodstvo nad vojskom
Tomi od Moslavine. Ubrzo je pokuano sklapanje mira, Ludovik je traio previe pa su sada
Mleani odbili. Prije novoga rata, Ludovik je sredio prilike s Bosnom, dobio je natrag Hum.
Hrvatski ban Ivan uz drao je Ostrovicu, Klis, Omi, Imotu, Novi, iz kojih je mogao
ugroavati Mleane u Dalmaciji. Dakle, rat se vodio na dvije fronte, Toma je napadao Treviso,
a Ivan uz Zadar i druge mletake gradove. Na nesreu Mleana, bune se Spliani i
zarobljavaju sve Mleane u gradu i trae kljueve. Idui je Trogir koji je knezu zatvorio vrata
kad se vraao s mise izvan zidina. Tako su ta dva grada vraena kralju uz stara prava i
privilegije. Sada je ban napeo snagu da zauzme Zadar. Prije toga, odmetnuli su se ibenani
od Mletaka, Tada je ban ovladao i Zadrom. Uli su u dvore samostana, a zatim provalili odatle

24

u ostatak grada. Tada se odmetnu i otoci poput Braa. Uskoro je pao i Nin. Jedino je ostala
tvra u Zadru pod mletakom vlau, ali prije no to je pala sklopljen je mir i to 18. veljae
1358. u Zadru u samostanu Sv. Franje. Nagodbe mira su bile ove; Mleani se za sve vjeke
odriu Dalmacije, od sredine Kvarnera do grada Draa, gradova (Nin, Zadar, Skradin,
ibenik, Trogir, Split i Dubrovnik) i otoka (Osor, Cres, Krk, Rab, Pag, Bra, Hvar, Korula),
Mleani moraju opozvati svo ljudstvo iz Dalmacije. Nasuprot tome, kralj vraa sve to je on
zauzeo u ratu. U dalmatinskim gradovima opet je bilo pravo biranja svojih knezova, konzula,
sudaca... Poslije mira Ludovik se vraa u Ugarsku, a brigu za Hrvatsku ostavlja banu Ivanu
uzu. Mirom u Zadru i Dubrovnik je potpao pod vlast kralja. Do tada je naizmjenino
priznavao bizantsku, normansku i mletaku vlast. Dubrovani su imali posebno pogodbu za
razliku od ostalih dalmatinskih gradova, plaaju godinje kralju 500 dukata, pjevat e laude
kralju svake godine, odreena je zalaznina, Ludovik titi Dubrovnik od svih napada, knez
biraju sami, Lastovo im je dano... Kasnije su jo odreeni neki posebni odnosi za svaki od
gradova. Tako su Split i Trogir opet zaratovali zbog Ostroga, tj zbog granica, koje je na kraju
pripalo Splitu. U svim gradovima knezovi su postali domai ljudi koji su bili vjerni podanici
kralja. Ban Ivan uz dodao si je i naslov gospodar Humske zemlje. 1358. godine zamijenio ga
je Nikola Szechy. Njegova zadaa je bila da dri dalmatinske gradove u kraljevoj pokornosti.
Nijedan vladar od Kolomana nije toliko proirio granice drave kao Ludovik, itava Hrvatska
i Dalmacija bile su mu pokorne. Nakon sage sa Mleanima, Ludovik se odluio osvetiti
Srbima zbog upadanja u Mavu, a i kako bi ugodio papi i poveo rat protiv nekatolika. Prilike
za napad su bile povoljne jer pokojni car Stjepan Duan Silni je ostavio veliku i nesjedinjenu
dravu. Rat je Ludovik zapoeo 1358. godine na primorju i iz Mave gdje je banovao Nikola
Gorjanski. I sam Ludovik je krenuo s juga te je doao do Slankamena. Kad je vidio da se vie
nitko ne odupire vratio se natrag u Viegrad. Pohodom u Srbiji osigurao je Mavu i jedan
srpski velika je priznao njegovu vlast. im je otiao iz Srbije, stao je Humski knez Vojislav
Vojinovi napadati Dubrovnik i plijeniti njegov kotar. Pomo od kralja nije dolazila iako su je
Dubrovani traili. Zato su se na kraju izmirili s humskim knezom. Umro je 1363. kao
prijatelj Dubrovake Republike. Ludovik jer pokrenuo vojnu i na Bosnu, kau zbog mnotva
heretika i patarena. Rat se vodio 1363. godine, Ludovik je udarao s dvije vojske. Jedna kree
iz istone Slavonije u banovinu Usoru a vodi ju palatin Nikola Konat, drugu vodi sam
Ludovik preko Hlivna i Glamoa prema Jajcu. Pridruilo mu se i vie hrvatskih knezova kao
Ivan Nelipi. U prvom naletu je Ludovik suzbijen od bosanskih knezova. Najzasluniji za to
je kau Vukac Hrvatini, otac slavnoga Hrvoja, koji je pod Sokolom suzbio kralja. Tada mu je
darovana upa Pliva sa gradom Sokolom. Druga vojska ugarska nije mogla zauzeti Srebrenik
tako da je bila neuspjena kao i ova Ludovikova. U Bosni je poslije dolo do bune kao otpor
Tvrtkovu jaanju sredinje vlasti. Tvrtko je protjeran, a za bana su proglasili mlaem mu brata
Vuka ili Vukia. Tvrtko trai pomo od Ludovika koji ga vraa na prijesto. Brat njegov Vuk i
dalje je radio protiv njega, papa je stajao uz njega jer ga je smatrao pravovjernikom. Ludovik
se upleo i u bugarske poslove nakon to je drava podijeljena na brau Sracimira i Ivana
imana III. Ludovik je provalio u Bugarsku. Od jednog dijela stvorio je banovinu bugarsku.
Car Ivan Sracimir je bio zarobljen, ali ga je Ludovik vratio da vlada kao njegov vazal. Tada su
u milosti njegovoj vladali Tvrtko u Bosni, Ivan Sracimir u Bugarsko tj. u Vidinu i jedan srpski
knez Lazar Hrebljanovi na jugu banovine Mave. Tada, za Ludovikove vladavine Balkanu
prijeti pogibelj od Turaka ili Osmanlija. Turci dolaze istono od Kaspiskog mora. Jedno od
plemena vodio je Osman koji se 1299. proglasio sultanom i stvorio samosvojno carstvo. Po
njemu su njegovi podanici dobili naziv Osmanlije. Osman je dopro sve do Mramornoga mora.
Osmana je naslijedio Orkan kojemu je Brusa bila prijestolnica. Njegov sin Sulejman osvojio
je prvo uporite u Europi, utvrdu Cimpa na Galipolju. Idue je bilo i samo Galipolje, klju
Carigrada i itave Europe. Sulejman se bavio osvajanjima, a njegov otac ureivanjem drave.
Tako je 1330. sastavio etu janjiara (kranska djeca ugrabljena od roditelja). 1358. umro je

25

Sulejman, a uskoro 1362. i njegov otac Orkan. Novi sultan je Murat I. On je nastavio
osvajanja prema Europi, tako je 1363. osvojio Drinopolje koje je postalo nova prijestolnica.
Porazio je Ivana imana koji je postao njegov vazal. Poslije ga je porazio Ludovik. Bizantski
car Ivan V traio je pomo od Ludovika u borbi protiv Turaka, zauzvrat je nudio pokrtenje
svoje. Ludovik je trebao provaliti iz Podunavlja u Bugarsku pa prema Drinopolju. Uz
Ludovika je ratova Ivanov bratued Amadej VI koji je 1366. osvojio tada tursko Galipolje.
Dotle je Ivan bio u bugarskom suanjstvu. Amadej je oslobodio Ivana iz ropstva. Ludovik
moda ipak nije sudjelovao u ovim ratovima, ali maarski povjesniari kau da je imao jednu
pobjedu. Povezana je s legendom o blaenoj djevici Mariji u Zellu koja mu je dola u snu i
ohrabrila ga. Ipak, stanje na balkanskom poluotoku se nije promijenilo, Turci su i dalje drali
Drinopolje. Ludovik je jedino uspio obraniti zapadnu Bugarsku s Vidinom koju je vratio
vazalu Sracimiru. Srbi su pak odluili neto poduzeti i to braa Vukain i Ugljea. Skupili su
60 000 ljudi i utaborili se negdje na srednjoj Marici kod ernomena. Ondje su se ne marei za
Turke i uzdajui se u svoju veliku snagu, priredili pijanku. Tada su ih Turci zaskoili i
porazili. Papa poziva tada Ludovika na rat protiv Turaka, ali Ludovik se nije usudio. Vie se
zanimao za prilike na zapadu, Poljska i Italija. Hrvatski banovi tada su bili Leustahije u
Slavoniji i Nikola Szechy u Dalamciji i Hrvatskoj. Oni su u svoje doba pokuali uvesti reda
nakon silnih ratova i borbi. Nikola je takoer bio i knez. Baniju je 1371. preuzeo umjesto
Nikole, Karlo Draki. On je bio sin gravinskoga grofa Ludovika, prastrieva kraljeva.
Njegov otac umro je u tamnici gdje ga je bacila Ivana napuljska. Ostao je tada Karlo prozvan
Mali. Ludovik ga je tada primio pod okrilje. Karlo je takoer bio i hrvatski herceg od 1371.
do 1376. herceg kraljevine Slavonije ili herceg Dalmacije i Hrvatske. Jo 1339. odreeno je
da e Ludovik naslijediti strica Kazimira u Poljskoj. Kazimir je nesretno pao s konja 1370. i
tako se pruila prilika Ludoviku. Plemstvo ga ba i nije zavolilo jer je izbacio oporuku u kojoj
Kazimir daje povlastice plemiima, narod ga nije volio jer nije znao poljski. Ludovik je
prijetnju vidio u unuku Kazimirovu Kazimiru IV. Ali i to je rijeeno jer je dobio neke
vojvodine na vlast. Ludovik je okrnujen u Krakovu 1370. godine za poljskoga kralja.
Vladanje je povjerio majci Elizabeti, a on se vratio u Budim. Poto Ludovik nije imao sinova,
uspjelo mu je da za batinicu poljskoga kraljevstva izaberu njegovu najstariju ker Katarinu.
Ipak, ona je umrla pa je uspio da donesu zakon o openito enskom naslijeivanju. Druge
dvije keri su takoer imale ve odreenu budunost, Marija je namijenjena igmundu, sinu
ekoga kralja Karla IV. Mlaa Jadviga zaruena je za Vilima, sina austrijskog vojvode.
Elizabeti je loe ilo kraljevanje u Poljskoj, a 1380, je i umrla. Tada je kralj rastrojio poljske
zemlje u tri dijela. Od Poljske je odvojio Hali i pridruio Ugarskoj. Ludovik se ponovo
poeo zanimati za prilike u Italiji, za prilike u Napulju. 1352. se odrekao prava na Napulj, a
1358. se izmirio s Mlecima, iako nikad nije ispustio iz vida ove dvije drave. Ludovik je
pomagao i papi, ali vjerojatno samo zato kako bi ga kasnije uvjerio da ima nasljedno pravo na
Napulj. Doao je ponovo u sukobe s Mleanima jer je tvrdio da se ne dre zadarskoga mira.
Tada je objavio manifest (1373.) kojim sve narode poziva da skre Mleane. Ludovik je
sklopio savez sa neprijateljima Mleana, padovanskim gospodarom Carrarom. Tako su
Carrara i Stjepan Lackovi napali Mleane i porazili ih kod Piave di Sacco, Mleani su
uzvratili pobjedom kod Lupe gdje su zarobili Lackovia. Tada Mleani i Carrara sklapaju mir,
ali ne i Ludovik. Sada je Ludovik svu panju opet usmjerio na Napulj. Napuljskoj batini
nadali su se Francuzi, vojvoda Ludovik Anuvinac, brat kralja Karla V. Tada je Ludovik
snovao da uda jednu od keri za francuskoga kraljevia Luja, mlaeg sina Karla V da sprijei
Ludovika Anuvinca da dobije Napulj. Papa je trebao potvrditi napuljsku batinu, ali nije bio
siguran u taj potez. Ni poslanici Ludovikovi nisu na franscuskom dvoru nita postigli, a nije
dolo jo ni do zaruka jer je Ludovikova ki Katarina umrla, a druge dvije keri su ve bile
zaruene. Tako se napuljska kraljica Ivana rijeila napasti. Otkad se Ludovik zanimao za
Poljsku, sve je manje mario za jug svoje drave pa su se neki vladari oslobodili njegove vlasti

26

poput bosanskoga bana Stjepana Tvrtka. Ludovik je branio mlaega mu brata Stjepana Vuka
zbog pape jer ga je ovaj isticao kao pravovjernika. Ipak su se braa pomirila. U susjednoj
Srbiji stanje je tee zbog turskih navala, a i Uro IV, posljednji Nemanji, je umro pa dolazi
do blagog rasula u dravi. Tvrko se smatrao batnikom po svojoj baki po kojoj je bio u rodu s
Nemanjiima. Tobonjim kraljem proglaen je od naroda Lazar Hrebljanovi. Ipak, on i
Tvrtko se mire pa je Lazar dobio zemlje na istoku, a Tvrtko na zapadu, granica su bile rijeke
Lim i Drina. Tvrko je vladao i Humom i primorjem izmeu Dubrovnika i Kotora. 1377.
godine Tvrtko se proglasio kraljem bosanskim i srpskim, to je uinio ne pitajui nikoga.
Priznali su ga Dubrovnik i Mleci. Tvrtka je pomagao Vukac Hrvatini. Poslije njegove smrti,
najpoznatiji je bio njegov sin Hrvoje. Ludovik nije sprijeio krunidbu jer je bio zabrinut
prilikama u Italiji. Htio je stvoriti veliku pomorsku silu i povjerio je Mleanima gradnju 24
galije, ali oni nisu ni sanjali da to ispune. ak su se i zalijetali na nau obalu unato miru od
1358. tako da Ludovik nije imao koristi od toga to je posato vladar Dalmacije. Ludovik je
sklopio par saveza i ekao Mleane. Znak je bio kad su se i Genovljani pridruili Ludoviku.
Nikola Szechy je branio primorje, kao i genovljanski brodovi. Oni su se sklonili u Trogir i
odande htjeli zapoinjati akcije jer je Trogir bio u sredini primorja hrvatsko dalmatinskoga.
Mleani su ipak uspjeli zauzeti Kotor. Iako je obala bila dobro pokrivena od Mleana, oni su
nali jedno nepokriveno mjesto, ibenik. Doli su do njega, orobili ga i zapalili. Zatim su opet
doli pod Zadar. Uskoro su se predali i Rabljani jer su se bojali da ih ne bi zatekla ista sudbina
kao ibenik. Mleanima je jedino teko padalo to su Genovljani blokirali put za hranu do
Mletaka. Zato su se odluili za konaan poduhvat. Napali su kod Trogira, ali sve njihove
navale su suzbijene. Vie uspjeha nisu imali ni kasnije jer su Genovljani pribavili jo vie
vojske. Na kopnu je pak vojska redom osvajala mletake gradove, ostao je samo Treviso s
neto malo prostora. Tada se i voa genovljanske flote, Lucijan Doria, odluio na boj. Doao
je s brodovima pred Pulu gdje su bili Mleani. Ondje su Mleani poraeni unato to su
uspjeli usmrtiti Doriu. Tada se i Kotor vratio pod vlast kralja. Mleani su oajni i trae mir,
Ludovik u svoje ime alje Karala Drakoga. Ali tada se Mleani ponovno izdiu pomou
admirala Karla Zena koji dolazi s istoka. Genovljani su poraeni kod Chioggia. Poeli su
harati po dalmatinskoj obali. Pobjeivali su i u 1381. godini. Savojski vojvoda Amadej VI
poziva na mir. Sklopljen je 08. kolovoza 1381. u Torinu. Vratili su jedni drugima sve to su
bili zauzeli u ratu. Kad je zavrila situacija s Mleanima, bilo je vrijeme za Napulj. Novi papa
nije volio Ivanu pa je nudio prijestolje Ludoviku. Ludovik tada u Napulj alje Karla
Drakoga. Papa mu daje Napulj u leno i proglaava ga kraljem 1381. Karlo je kasnije dao
zadaviti Ivanu pa je smrt Ludovikova brata Andrije bila osveena. U zadnjim godinama
vladavine Ludovikove, ban je postao Ivani Horvat. Horvati se kasnije podiu kao rod, kad je
Pavao Horvat postao zagrebaki biskup. Nakon odlaska Drakoga, ban u Hrvatskoj postao je
opet Nikola Szechy. Poslije njega bio je top Stjepan Bani. Kralj Ludovik je lagano poeo
obolijevati. Krajem vladavine uspio je izgubiti Bosnu i Srbiju, za primorje se bojao od
Mletaka, Napulj je dao u vladanje roacima. Jedino je Poljsku ostavio Mariji i zaruniku
igmundu. Ludovik je umro u Trnavi 1382. godine. Sahranjen je u Stolnom Biogradu.
Ugarska je za njegovo vrijeme postala jedna od najjaih drava Europe. Hrvatskoj je vratio
primorje, upe od bosanskoga bana... Za njega je uvedeno pravilo da jedan ban upravlja
Slavonijom, a drugi Hrvatskom i Dalmacijom.

MARIJA i KARLO DRAKI 1382. 1387.

Nakon pokopa Ludovika, Marija je okrunjena u Stolnom Biogradu (1382.). Zaruena je bila
sa mlaim sinom ekoga kralja Karla IV, igmundom. Za vrijeme njezine mladosti,

27

vladavinu je preuzela majka joj Elizabeta. Desna ruka bio joj je palatin Gorjanski. U slubi
kraljice bio je i zloglasni Bla Forga. Svi gradovi u Dalmaciji bili su spremni za slubu
kraljici kako ne bi sluajno doli pod Mletaku vlast. Bosanski kralj je pokuao ukrasti
trgovinu Dubrovniku podigavi Novi (Herceg Novi) i zato je kraljica zabranila dovoziti vino
i sol u taj grad. Potvren je i mir sa Mlecima. Elizabeta je za bana postavila Stjepana
Lackovia, sina nekadanjega Stjepana Lackovia Apora koji se istakao u borbama za Napulj.
Nakon smrti Ludovikove, promijenile su se i prilike u Poljskoj. Plemstvo Poljske je bilo
spremno prihvatiti igmunda samo ako on i kraljica budu smjeteni u Poljskoj. Ili to ili e im
dati vladara koji e to moi ostvariti. Tako je izbor pao na mlau Marijinu sestru Jadvigu.
Kraljici Elizabeti je palo na pamet da ipak ouva Poljsku i Ugarsku pod jednim vladarom.
Unato tome to je obeala Jadvigu dati Poljacima za vladaricu, poslala je igmunda da on
neto uredi. Poljacima je dodijalo ovo neizvjesno stanje i zahtijevaju mladu Jadvigu. Kraljica
pak alje igmunda da silom doe do vlasti. To mu nije uspjelo jer je doekan na no.
elizabeta shvaa da mora poslati Jadvigu. Ona je poslana i 1384. u Krakovu je i okrunjena.
Jadviga je bila udana za austrijskog vojvodu Vilima, ali to nije sprijeilo njenu majku da
ugovara novi brak s Litavcem Jagelom, poganinom. Vilim je doao eni da izgladi stvar, ali u
Poljskoj su se ve pojavili privrenici Jagela koji su ga protjerali. Jadviga na kraju pristaje na
brak s Jagelom zbog boljitka Poljske i Litavske drave. Jagel je pokrten, a brak je sklopljen
1386. godine kada Jagel postaje i poljski kralj. Pri krunidbi dobio je ime Vladislav, a dinastija
se prozvala dinastija Jagelovia. Tako se Poljska odvojila od Ugarske. u Hrvatskoj pak dolazi
do bune u Vrani i urote u Zadru. Naime, prior Vrane bio je Ivan Palina koji se bunio da mu je
jedan kraljiin udvornik odvukao s posjeda jednoga podanika. Vjerojatno ga je nepovoljan
rezultat ili samo nerjeavanje parnica navelo da 1383. ustane protiv kraljica. Sijelo bune bila
je Vrana. Kraljice su se uputile prema Dalmciji pa se Vrana uskoro predala. Osim Zadra i
Vrane, obila je kraljica jo neke gradove. Nakon kraljiina odlaska dolazi do nezadovoljstva
jer nije potvrdila bulu Andrijinu ni dekrete kralja Ludovika. Elizabeta i njen palatin Nikola
Gorjanski nadali su se da e novi ban Tomasini od Sv. Jurja. Dotad su kraljice potvrdile dekret
i bulu, ali bilo je prekasno. Dizale su se bune u Hrvatskoj, ali i Ugarskoj. 1384. je ak
otkrivena urota u Zadru. S urotnicima se strogo postupilo, pogubljeni su. Tada se smiruju
Hrvatska i Dalmacija, ali buni se Slavonija pod Stjepanom Lackoviem i Pavaom Horvatom i
Nikolom Szzechyjem. Velik dio ugarske i hrvatske gospode digao se protiv kraljica i
Gorjanskoga. Uzrok pobine vjerojatno je bio Gorjanski koji je htio sjediniti dravnu vlast u
svojim rukama i vladavina ena. za kralja su htjeli Karla Drakoga. Srea im se uskoro
nasmijeila jer se u Hrvatsku vratio Ivan Horvat, privrenik Karlovc koji je ratovao za njega u
Napulju. Proglasio se banom Slavonije i smjestio u Zagrebu. Dok su u Slavoniji tako trajale
borbe, uivao je ban Toma od Sv. Jurja mir u Hrvatskoj i Dalmaciji. Elizabeta se zabrinula za
kerkinu vladavinu jer su se protiv nje digli ne samo Horvati i Lackovii, ve i Karlo Draki i
bosanski kralj Stjepan Tvrtko. Kraljice su 1385. boravile u Poegi, dole su ovdje da stanu na
kraj buni. Ovdje su doli i francuski poslanici koji su molili kraljicu da ishodi putanje nekih
Francuza zarobljenih u Napulju. Tada je i iznesen prijedlog da Marija ostavi zarunika
igmundai uzme brata francuskoga kralja Luja, jer igmunda nisu voljeli ni Ugri ni Hrvati.
Dok su nile u Poegi, Gorjanski je vratio bosanskoga kralja da bude iz kraljice, zato su mu
dali Kotor. U Poegu su doli i voe protukraljevske stranke, braa Horvat, Szechy, Lackovi.
Tada je sklopljen mir izmeu njih i kraljica. Svi su bili zadovoljni to e zavriti vladavina
kraljica, a novi kralj e postati orleanski vojvoda Luj. Sveope izmirenje pomrsio je igmund
koji se nije htio odrei zarunice Marije. Najavio je rat. Horvati su uvidjeli da e prije doi do
rata, nego to e dovesti Luja iz Francuske pa su zato dali poslati po Karla Drakoga koji se
nalazio kudikamo blie. Karlo je razmiljao to e, odluio je da e prihvatiti poziv unato
protivljenju njegove ene Margarete. Ona je ostala vladati u Napulju dok se on zaputio put
Ugarske. Karlo je doputovao u Senj, a zatim se zaputio u Zagreb. Tada su se kraljice uplaile

28

za prijestolje, pa se Marija udaje za igmunda. On je ipak pobjegao u eku jer je u Ugarskoj

imao puno neprijatelja. Kad enidba nije pomogla, imenuje kraljica za palatina jednog od
buntovnika, Nikola Szechyja. Na saboru je jo potvrdila povlastice stalea, a oni su zauzvrat
prihvatili igmunda. Bilo je prekasno jer su Karla ve poveli u Budim koji je krenuo po
prijestolje. Kraljice su ga na prijevaru domainski ugostile i prihvatile snivajui neku zavjeru.
Karlo eli prijestolje i ne odustaje. Karlo se uspio udzii na ugarsko prijestolje 1385. godine u
Budimu. Kraljice su i dalje smuljale kako e ga se rijeiti. Karlo je za bana potvrdio Ivana
Horvata, a u Hrvatskoj i Dalmaciji Ivna Palinu. Na kraljevski dvor je doao Gorjanski pod
izlikom da se ide oprostiti s kraljicama jer se vraa u Slavoniju. Karlo je pozvan u kraljiine
odaje da razgovaraju o dravnim poslovima. Ostali su sami on, kraljica Elizabeta, a doli su
Gorjanski i Bla Forga. Forga je udario Karla u glavu, a on se onesvijestio. Dvorom je
zavladala straa Gorjanskoga. Smrtno ranjeni Karlo je prebaen iz Budima u Viegrad. Jo
uvijek nije umro, ali to je kraljica dala da se rijei. Nije sigurno je li zadavljen ili otrovan, i to
godine 1386. Iste godine je Marija ponovo zasjela na prijestolje. Morali su sada izgladiti stvar
sa igmundom. Posrednik je bio njegov stariji brat Vaclav preko kojega je sve ilo. U
Hrvatskoj je pak dolo do nezadovoljstva zbog smrti Drakoga. Kraljica je poslala vojsku
koja je razbijena od strane Horvata i Paline, ali zatim su i Ugri uzvratili jednom pobjedom.
Kraljice su takoer dole u Slavoniju, krenule su prema akovu i Gorjanu. elja Ivania bila
je da uhvati kraljice. Kod Gorjanskoga su kraljice napadnute. Forgau je glava odrubljena,
Gorjanski je raskomadan, kraljice su zarobljene. Kasnije su odvedene u Novigrad. Sada je
itava Hrvatska s Dalmacijom i Slavonijom dola pod vlast Ivana Horvata. Ovladao je i
Mavom i Severinskom Banovinom. Hrvatsku i Dalmaciju prepustio je Palini. Dolazi i
igmund kako bi oslobodio kraljice i spasio Ugarsku od propasti. Proglaen je kapetanom
Ugarske i odluio je navaliti na pobunjene Hrvate. Kako bi zastraili igmunda i rijeili s
kamena smutnje, zadavili su kraljicu Elizabetu pred oima njene keri Marije. Ona je bila ki
bosanskog bana Stjepana Kotromania i bratueda kralja Stjepana Tvrtka. igmund je, kako
se i pretpostavljalo, pobjegao u Ugarsku. Protukraljevska stranka se uzdavala u pomo
Napulja i Bosne. igmund je udarao u Zagrebu na dvore Pavla Horvata pa se ovaj povukao s
mjesta biskupa. Tada je napao i Ivan i vratio mjestu svome bratu, ali osvojio i Medvedgrad.
Velikai ugarski tada su okrunli igmunda u Stolnom Biogradu godine 1387. igmund je na
svojoj strani otada imao Mleane, ali ponudio mu se u slubu jedan od najveih velikaa
hrvatskih Ivan ili An Frankopan, knez krki, modruki i senjski. On je poarzio Palinu i
zauzeo Poitelj te tako oslobodio zarobljene ugarske velikae u bitci kod Gorjana. Uskoro je i
Marija putena iz Novigrada koji je opet napao Frankopan, a branio Palina. Pokret je uskoro
uguen i u ostalim dijelovima Slavonije.

IGMUND i PROTUKRALJEVI 1387. 1409.

STJEPAN TVRKO
1387. 1391.

STJEPAN DABIA
1391. 1395.
LADISLAV NAPULJSKI
1391. 1409.

29

igmund se ponadao da e sada moi mirno vladati jer se rijeio svih protivnika. U Slavoniji
je vladalo mirno stanje kao i u Dalmaciji gdje su bile dvije najmonije kneevske porodice,
Frankopani i Kurjakovii. Gotovo svi su u Hrvatskoj i Dalmaciji priznavali vlast kralja i
kraljice. Najvie se opirala Vrana, prijestolnica Ivana od Paline. Uz jadnu Vranu, javlja se
kraljevskom paru nov protivnik, bosanski kralj Stjepan Tvrko kojemu je naum da ovlada
Hrvatskom i Dalmacijom. Jo prije je zauzeo Hum, gradove na granici uz Hrvatsku kao i upe
Hlivno, Duvno i Dlamo. Pomagao ga je Hrvoje Vuki Hrvatini. I ono malo ljudi to je
ostalo iz protukraljevske stranke, htjelo je dovui sina Karla Drakoga, mladoga Ladislava
Napuljskoga, ali on je bio jo premlad, a majka njegova je prvo htjela obraniti za njega
napuljsko prijestolje. Tvrtko je mislio da ima pravo na Hrvatsku i Dalmaciju jer su nekad bile
banovine Bribirskih knezova, a on u sebi ima njihovu krv jer njegova majka Jelena je bila
sestra Mladena III, a Ludovik im je silom oteo posjede. Jedan od gradova koji se poklonio
Tvrtku bio je Klis. To je bilo bitno jer je Klis klju za Split pa i za Dalmaciju. Tada je Tvrtko
premjestio svoju posadu. Uz Klis je bila i Vrana gdje je bio Tvrtku odani Ivan od Paline.
Uskoro je bosanska vojska poharala i okolicu Splita, ali ne i sami grad. Ovi drugi su pak
pokuali zauzeti Vranu, vodio ih je izabrani vranski prior Albert Lackovi. Zavrilo je
neuspjehom. Kraljeva vojska se povukla u Nin, a ovi su poeli harati zadarskim kotorom, ak
su opsjedali i Nin to je zavrilo neuspjehom, ali zauzeli su Ostrovicu. Kasnije je u Trogiru
prevladala stranka sklona Tvrtku. Ostali gradovi su slali poslanike kralju igmundu po
pomo. Tvrko je ini se osvojio i Knin, tadanji klju Hrvatske. Htio je Tvrtko i Split osvojiti,
ali nikako nije mogao probiti vrste zidine. Shvatio je da ga mora napasti i s mora. Tada su se
Spliani uplaili pa trae pomo od kralja. Pomo nije dola. Tvrtko je ini se krajem 1388.
imao ve cijelu Hrvatsku u vlasti. Sada je igmund poslao Ladislava od Luenca da ratuje
protiv Tvrtka i Paline. Vojna je poela 1389. i ini se da je Ladislav uskoro bio razbijen.
Vrijeme za dalmatinske gradove je polako istjecalo. igmund nije nita poduzimao jer nije
imao novca, a imao je jo protivnika, Jadviga je zauzela Hali, a njen mu i nije bio neki
veliki miljenik igmunda. Takoer, Tvrtko nije napadao samo na jugu, ve i na sjeveroistoku
na Mavu i istonu Slavoniju. Ovdje je provaljivao Ivani Horvat. Pomagao mu je srpski knez
Lazar. Ali tada ponovo prijeti opasnost od Turaka. Nakon pobjede srpske vojske kod
ernomena, turska vlast se sve vie poela iriti. Sultan Murat osvajao je sve vie srpskih
oblasti i primicao se jezgri drave kojom je upravljao knez lazar Hrebljanovi. Uz njega je
pristajao Vuk Brankovi, gospodar Kosova polja. Bugarski carevi, iman u Trnovu i
Sracimir u Vidinu, otimali su se za Sofiju, jednu od najprometnijih toaka na Balkanu. Ovaj
razdor je upotrijebio sultan pa sam zavladao Sofijom (Sredecom) 1382. godine. etiri godine
kasnije vodila se borba za Ni, grad je odolijevao napadima 25 dana, ali je onda pao. Sad je
Murat imao otvoren put prema Srbiji. Lazar je odnio jednu pobjedu uz pomo bosanske
vojske kod Plonika, ali zbog toga je Murat bio jo odluniji. Idua bitka bila je sudbonosna,
bitka na Kosovu polju. Ondje su Lazari pomagali bosanska vojska i Ivan Horvat, bili su tu i
Vuk Brankovi i Vlatko Vukovi. Bitka je zapoela na Vidovdan, 15. lipnja 1389. godine. Srbi
su pobjeivali, ak je i sultan Murat poginuo od ruke Miloa Kobilia. Ali to je Turke jo vie
razljutilo pa su prisilili Srbe na uzmak. Lazara su zarobili i odsjekli mu glavu. Puno su
izgubile obje strane. Muratov nasljednik postao je njegov stariji sin, Bajazid, nazvan ildirim
(munja). U Srbiji pak ostala je ena mu Milica sa sinovima Stjepanom i Vukom. Vuk
Brankovi, njen zet, proglasio se gospodarom Srbije i Podunavlja. Za Srbijom se polakomio i
igmund. On je provalio u Srbiju sve do grada Boraa, boravita Stjepana Lazarevia, koji je
dobio kao i grad estin. Zbog tekih prilika, sklopi Stjepan Lazarevi u ime svoje, majino i
bratovo, mir s Turcima. Dogovor je bio da Srbi sada ratuju pod turskom zastavom, tako je
Stjepan postao turski vazal. Dok su se bosanske ete borile na Kosovu polju, igmund je
radio da ih istisne iz Hrvatske. Krenulo je uspjeno jer su uspjeli 1389. vratiti Klis s drugim
gradovima bosanskog kralja. Tada Tvrtko alje nove ete u pomo Ivanu od Paline. A

30

igmundovim se pridruuju ete Ivana Frankopana. Zajedno napadaju Vranu koju brani Ivan
od Paline. Uspjeli su ugroziti Vranu, ali ne ju i zauzeti jer su Ivanu pomogle bosanske ete.
Tvrtko je ponovo zavladao Klisom i Vranom. Uskoro mu se poklonio i Split kojemu je
dodijelio stare povlastice. Idui je bio Trogir, pa ibenik, a zatim i otoci Bra, Hvar, Korula.
tako je 1390. Stjepan Tvrtko, bosanski kralj, postao kralj i gospodar Hrvatske i Dalmacije.
Vlast se protezala od Velebita do Cetine i od Cetine na jug do Kotora. Jedini se Zadar odrao i
vlasti igmundovoj. Njega nije nikada uspio osvojiti. Uskoro je Tvrtko i umro, 1391. Neto
prije umro je Ivan Palina. Tvrtka je naslijedio Stjepan Dabia koji je najvjerojatnije bio sin
Tvrtkova strica Ninoslava. ena mu se zvala Jelena. Dabiu su priznali svi koji su do sada
priznavali i Tvrtka. Njegovoj vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji zaprijetio je Ladislav Napuljski.
Vidjevi da je Tvrtko u njegovo ime zauzeo Hrvatsu i Dalmaciju, istaknuo je svoje pravo na te
zemlje. Ladislav je 1391. doao vriti svoju vlast. Hrvtsku i Dalmaciju je dao kao banovinu
Hrvoju i Vuku Vukiu. Ivania je proglasio glavnim zamjenikom. Ladislav je polako sabirao
saveznike dajui im darovnice. Dakle, i Ladislav i Dabia su eljeli Hrvatsku i Dalmaciju.
Kako bi povratio vlast, igmund banom imenuje Ivana Frankopana. Upravljat e Slavonijom,
ali e i pokuati vratiti Hrvatsku i Dalmaciju. U njegovoj su prak vlasti bili otok Krk, upe
Vinodol i Modrua, Senj, Steninjak, Slunj, Drenik pa i grad Cetin. Zadrani su ak poeli
malo naginjati prema bosanskomu kralju pa se tu upleo Frankopan. Borba se nastavila dok
Frankopan nije umro 1393. godine. Na banskoj stolici zamijenio ga je krbavski knez Butko
Kurjakovi. On je izgladio stvar sa Zadranima. Dabia se na kraju izmirio sa igmundom,
bilo je vie razloga za to; pobojao se Turaka, Horvati i Palina su poeli naginjati prema
Ladislavu, a nije se mogao ni uzdati u svoje Vukie i Hranie. Mirom u akovu 1393. je
igmund priznao Dabiu kao kralja, a ovaj njemu obeao pravo na nasljeivanje bosanskoga
prijestolja. Takoer se misli da je na ovom saboru u akovu Dabia ustupio igmundu
Hrvatsku i Dalamciju, ali to se dogodilo nakon poraza kod Dobora. Kasnije se Dabia
predomislio i ponitio odredbe akovakog mira. Naredio je brai Horvat da skupe vojsku
kod Dobora u oblasti Usora kojom e obnoviti hrvatski pokret. Sigismund je isto skupio
vojsku i krenuo prema Doboru kojega je opkolio i zapalio. Uspio je zarobiti brau Horvat.
Dabia se poplaio i odmah obnovio pogodbe akovakog mira. igmund je tada dao
pogubiti 31 plemia, meu njima je bio i Ivani Horvat. iv je ostao jedino Pavao Horvat,
igmund ga je potedio jer je bio sveenik. igmund je povratio Hrvatsku i Dalmaciju, a za
bana je postavio Nikolu Gorjanskoga. igmund je htio vratiti jo neke dijelove, Moldavsku ili
Malu Vlaku. Pohodio je tu zemlju i oslobodio od turske poplave. Usred te akcije dolazi mu
vijest da mu je ena Marija preminula. Bilo je to u Budimu 1395. godine. Nekoliko mjeseci
poslije umro je i Stjepan Dabia. Po akovakom ugovoru prijestolje bi trebao preuzeti
igmund, ali vladanje j epovjereno udovici Jeleni. Nju su podravali Sandalj Hrani i Hrvoje
Vuki. igmund je, kako bi izgladio stvari u Hrvatskoj i Dalmaciji, dao sazvati sabor 1396. u
gradu Ninu. Zadaa sabora bila je da se ustanove kraljevska prava, reformira uprava te da se
rijee neke parnice. Glavna parnica bila je izmeu Paga i Zadra, Paani su htjeli neovisnost od
Zadra to su na kraju i dobili. igmund je napadima Stjepana Lazarevia, prisilio ga da se
pridrui sultanu Bajazidu. Tako se turska sila pribliila hrvatskim granicama. Turci su 1391.
godine provalili u Hrvatsku, u srijemsku upaniju, suzbio ih je Ivan Morovi. Da poplai
Turke i od njih odvrati Srbe, igmund je krenuo 1392. na Srbiju. Prodrli su do tvrave drela,
ali taj pohod nije imao nekog posebnog znaaja. Kako bi lake dolazio do Hrvatske, odluio je
sultan prvo pokoriti Bugarsku. Poslao je sina Sulejmana elebiju i zapovjednika Ali Pau.
Sulejman je osvojio glavni grad istone Bugarske, Trnovo. Ali Paa je pak zarobio Ivana
imana. Idua za osvajanje bila je Vlaka. Bitka je odrana na Rovinama 1394. Vlasi su
odbili Turke, a ovdje je poginuo poznati Marko Vukainovi (Kraljevi Marko). Prije idueg
napada, sklopio je vojvoda Vlaki Mira savez sa igmundom. igmund je 1395. provalio u
Vlaku, poao je do utvrde Malo Nikopolje koje su Turci oteli. Uspio ga je nakon kratke

31

opsade osvojiti. igmund se odluio na veliku i konanu vojnu protiv Turaka godine 1396. Uz
igmunda su bile ete burgundijskog vojvode Ivana grofa od Neversa, njemake ete
Ruprechta Falakoga, vojska Engleza, ete ivanovaca, austrijske ete pod Hermanom
Celjskim, eki i poljski vitezovi, mletako i francusko brodovlje. Bili su tu i Gorjanski,
Stjepan Lackovi i Ivan Morovi i brat mu Dionizije. Pridruio se silnoj vojsci na putu i
vojvoda Mira. Prvo su zauzeli Vidin, mjesto turskog vazala Ivana Sracimira. Tada je sultan
Bajazid krenuo iz Carigrada s velikom vojskom. Sreli su se 25. rujna. Dolo je do bitke u
kojoj je turska vojska odnijela pobjedu, a kranska je poraena. Bitkom kod Nikopolja
oznaena je sudbina Bugarske i Srbije, a sada je sultan mogao upadati u Ugarsku i Slavoniju.
igmund se spasio odvezavi se u lai do Carigrada. Sultan je jo iste 1396. udario na
Mitrovicu koju je osvojio pa otiao dalje sve do tajerske te je putem palio i robio pa se vratio
na istok. Svo to vrijeme igmund je lutao negdje na istoku. Nitko nije znao gdje je i je li
uope iv. Polovicom prosinca 1396. se dokopao mletakoga brodovlja kod Carigrada koje ga
je vratilo u Europu. Za njegova izbivanja od tri mjeseca zavladao je opi mete u oblastima
Hrvatskoga Kraljevstva. Malo koga od velikaa i plemia je uope bilo briga za igmunda jer
je on jo nedavno dao pogubiti nakon pobjede kod Dobora njihove brau, prijatelje, jedan od
njih bio je Ivan Horvat kojega je sad oplakivao sin Nikola Horvat. Toj struji protiv kralja
igmunda pridruio se i Stjepan Lackovi. Zapravo, to nije bila struja protiv kralja, ve se za
njega nije znalo tri mjeseca pa su ovi stali odluivati kome da sada povjere vlast u domovini.
Obratili su se Ladislavu Napuljskome jer je on bio zakoniti batinik Anuvinaca u Ugarskoj i
Hrvatskoj. On se nije odazvao jer se borio protiv svoga protivnika u Napulju, francuskoga
kraljevia Luja. Ipak, imenovao je namjesnicima Stjepana Lackovia i Stjepana od
imontornje. Oni su tada mislili sklopiti savez s Turcima kao to je to bio napravio Stjepan
Lazarevi. Jo za trajanja ovih dogovora oko toga to i kako postupiti, dolazi glas da se
igmund vraa. Sazvao je sabor u Krievcima koji se odrao 27. veljae 1397. godine. Na
njega su bili pozvani Lackovi i njegovi privrenici, kralj im je takoer obeao da im se nita
nee dogoditi. Proglasili su Stjepana izdajicom jer je htio dozvati Turke i posjekli ga pred
igmundom. Tako je zavrio krvavi sabor u Krievcima. igmund je zatim raspisao darovnice
svojim vjernim pristaama. Najbolje su proli Celjski grofovi iz tajerske. Prvi celjski grof
bio je Fridrik I. Njrgov sin Herman oenio se keri Stjepana II Kotromania, Katarinom.
Prevelika dareljivost prema Celjskima izazvala je nezadovoljstvo u plemia. Kako bi
izgladio probleme sazvao je igmund sabor u Temivaru 29. rujna 1397. Ovdje se vijealo o
tim problemima i o obrani od Turaka. Zadnja dva sabora igmund je pokazao svoju silu i
umirio svoje protivnike, ali protiv njega se ustaje Hrvoje Vuki . Turci su opet provalili u
Bosnu, po drugi put (prvi put 1388. kad ih je razbio Vlatko Vukovi). Odmah naputaju
Bosnu, a na tron dolazi Stjepan Ostoja. Mogue je da je bio nezakoniti sin Stjepana Tvrtka I.
Hrvoje je bio jedan od glavnih u borbi protiv igmunda. Svako malo je upadao u Slavoniju.
Takoer, sklopio je savez s Turcima na propast igmundovu. 1398. je provalio igmund u
oblast Hrvojevu. Uskoro se povukao jer ga je ovaj vjerojatno odbio. Sada je Hrvoje oteo
Dubiku upaniju. Zatim je igmund otiao u eku pomoi bratu Vaclavu. Za to vrijeme,
vladali su Detrik Bubek i Nikola Gorjanski. Gorjanski je od 1397. pa sve do 1401. bio ban,
herceg pa gotovo i kralj. Dok je igmund spaavao brata, na njega se diglo i Njemako
Carstvo. Veina njemakih knezova izbornika skinulo je Vaclava s prijestolja te postavilo
Ruprechta. Ali igmund je htio upravu i u ekoj i u Njemakoj. Protiv igmunda se skovala
urota, u Ugarskoj. Razlozi su bili to je ubio puno velikaa nakon bitke kod Dobora i to je
izgubio bitku kod Nikopolja i to je darovao strance (Celjske). Urotnici su ga zarobili u
Budimu 1401. i odveli u Viegrad. Privremena vlada je stupila na elu s Detrikom Bubekom.
Urotnici su raspravljali koga dovesti na prijestolje. Jedan prijedlog je bio Ladislav Napuljski,
drugi Vladislav Jagel. Privrenici poljskoga kralja Jagela su ga proglasili 1401. u Tapolanu
kraljem. Trei prijedlog bio je da velikai izaberu nekoga od sebe za kralja, ta stranka je bila

32

najslabija. etvrti prijedlog bio je Vilim, habsburki vojvoda. Nesloga izmeu ovih stranaka
pomogla je igmundu da se vrati na prijestolje. Pomogli su mu brat Vaclav, na istoku
Slavonije Ivan Morovi, na zapadu Herman II Celjski. Nikola Gorjanski je bio glavna karika,
dogovorio je putanje igmunda (tada je ve bio u iklou) i vraanje njegovo na prijestolje
1401. godine. igmund se kasnije opet zaputio u eku gdje je zarobio brata. S njim je otiao
u Be gdje se izmirio s Albrechtom IV, Vilimom i Ernstom i predao im brata. Za nasljednika
na ugarskom prijestolju odabrao je Albrechta IV. igmund je od stalea iznudio da ga priznaju
za nasljednika. Ali veina se pobunila protiv igmunda i prigrlila opet Ladislava Napuljskoga
iju je zastavu u Dalmaciji razvio Hrvoje Vuki. Ipak, unato raznim borbama meru
gradovima u Dalmaciji, openito se priznavalo igmunda za vladara. inilo se da e doi
mirniji dani, ali kad je doao glas d aje igmund zarobljen, stranka na elu sa Stjepanom
Ostojom i Hrvojem Vukiem odluila je pozvati Ladislava na prijestolje. Ladislav je ve
odavno za bana imenovao Hrvoja. Prvo su Hrvoje i Ostoja pozvali dalmatinske gradove da
priznaju Ladislava za kralja. Odazvali su se Zadrani jer nisu bili zadovoljni kraljevom
presudom to se Paga tie. Split se odupro pozivu pa je jo dolo do sukoba u kojem su
oduzeli Spliani Hrvoju Omi. Hrvoje je iz osvete uzeo hrvatski grad Klis. Dubrovnik, Split i
otoci Bra, Hvar i Korula ostali su vjerni igmundu. Trogir i ibenik priznali su Ostoju.
Poela je i vojna protiv Hrvoja, oduzeta mu je Dubika upanija. Ali zato se Ladislav konano
namjeravao odazvati pozivu i utrti si put do prijestolja. To je sada mogao jer se rijeio
takmaca u Napulju, franc. kraljevia Luja. Poslao je kao predstavnika Alojzija Aldemariska.
On je sa flotom doao pod Zadar tako da se i Zadar priklonio stranci Ladislava Napuljskoga.
Zatim je poeo opsjedati Vranu. Njen gospodar Emerik Bubek bio je odsutan, ali su se ipak
obranili. Ali, kad je Emerik uo da je igmund za nasljednika odabrao neaka, priklonio se
Ladislavu. Idui se priklonio Split.Dubrovnik je jedini vrsto ostao uz igmunda. Do kraja
1402., bila je itava Hrvatska na jugu Velebita i Dalmacija do Dubrovnika u vlasti
Ladislavovih namjesnika. ak se i Nikola Frankopan pridruio ovome drutvu. Ban novi je
bio Pavao Bisen. Njega je na prijevaru zarobio Emerik Bubek. To je uzrokovalo graanski rat.
Hrvoje je provalio prema Bihau pa u Slavoniju. Stranka Ladislavova ojaala je u Slavoniji i
Ugarskoj. Ladislav je sada bio zrel za krunidbu. Ladislav je doao u Zadar. Ovdje je i
okrunjen, ali nije poznato kojom tono krunom. Krunidba se odrala 5. kolovoza 1403.
godine. Upravljao je Ladislav kraljevstvom Hrvatskim i Dalmatinskim, ali u Ugarsku se nije
usudio poi. Ondje je na okupu drao igmundovu stranku Nikola Gorjanski, kralj je bio u
ekoj. Vratio se tek 1403. godine.Iste godine je zapoeo borbu protiv svojih neprijatelja.
Dosta igmundovih protivnika ponovo mu se vratilo pod okrilje. Ladislavu stiu sve loije
vijesti pa se odluuje na povratak u Napulj. Hrvoja je imenovao hercegom Splita i svojim
namjesnikom. Velik privrenik Ladislava bio je i bosanski kralj Stjepan Ostoja jer je mislio da
ovaj nikad nee doi u Dalmaciju tako da e ju on moi zajedno s Hrvatskom preuzeti. Da bi
potakuno smutnje napao je 1403. Dubrovnik, ali i prvenstveno zato to ovi nisu htjeli priznati
Ostoju za vladara, ve samo ugarskoga kralja. Tada su Dubrovani u pomo zvali igmunda.
Bosanski kralj se uplaio i izmirio sa igmundom. Dubrovani su tada sklopili savez s
Hrvojem. Hrvoju nije bilo milo to je prihvatio igmunda, a ne Ladislava, a Dubrovanima
to im je oteo Primorje. Takoer, Dubrovani pomau Hrvoja kako bi skinuo Ostoju s
prijestolja i postavio njhova tienika Pavla Radiia. a oni e Hrvoja preporuiti igmundu
da ga primi pod svoju milost. Ipak, Hrvoje je napao Ostoju te ovaj odlazi traiti milost kod
igmunda. On mu pomae da se vrati na prijestolje. Sada je Ostoja stao i da se izmiri s
Dubrovanima. Oni su htjeli da im vrati Primorje, Ostoja je odbio pa dolazi do sukoba, opet.
Protiv Ostoje je opet ustao i Hrvoje, ali ovaj put s njim su bili i Sandalj Hrani i Pavao
Radinovi. Htjeli su novoga kralja. Za novoga kralja odabrali su 1404. Stjepana Tvrtka II
Tvrtkovia, sina slavnoga Stjepana Tvrtka I. Ostoja je zbaen i odlazi u Ugarsku. igmund ga
opet vraa u Bobovac gdje je ostavio svoju posadu. Novi kralj je ponajvie trebao zahvaliti

33

Hrvoju za prijestolje. Novi kralj se odmah i izmirio s Dubrovanima. igmund se nije htio
pomiriti s novim odabirom kralja pa se spremao napasti Bosnu. Jednu je vodio kroz istonu
Slavoniju Ivan Morovi, drugu hrvatski ban Pavao Bisen kroz dolinu Une, a trea vojska je
bila pod Petrom Perenjom. Hrvoju su prak pomagali Dubrovani i Ladislav. Rat se vodio
1405. U jednoj bitci je od strane Ugara zauzet Biha pri kojemu je Pavao Bisen smrtno ranjen.
Ali nisu dugo mogli odrati grad u svojoj vlasti. Sve u svemu, Bosna je ovaj put uspjela se
spasiti. Ostoja je i dalje stolovao u Bobovcu. 1407. dolazi do nove vojne. U ovome se pohodu
igmund razbolio i to je pridonijelu neuspjehu pohoda. Stanje nakon to je Ladislav napustio
Hrvatsku bilo je ovakvo, u Slavoniji prevladava igmundova, a u Hrvatskoj i Dalmaciji
Ladislavova stranka. igmund je smatrao Hvatsku i Dalmaciju izgubljenima pa je zato panju
bacio na Slavoniju i Ugarsku. Radio jeto raznim dekretima i davanjima ili oduzimanjima
imanja. Iz Dalmacije su mu se ipak poklonili Nikola Frankopan, itelji otoka Raba. Bio je tu
jo otprije i Dubrovnik. Ladislav je tada inzistirao od Hrvoja da pojaa svoju vlast u primorju
te da ju vre izvrava. Uspjeli su uskoro vratiti Rab pod svoje okrilje. to se tie
igmundova privatnoga ivota, on se 1405. oenio Barbarom, keri celjskoga grofa Hermana.
Tada je i za bana Kraljevstva Hravtskog apostavio Hemana. Uskoro su se obje stranke
spremale na odluan boj. igmund je trebao napasti Bosnu, a Nikola Frankopan ugroavati
dalmatinsko primorje. Prvo to je ugrozio, a i osvojio bio je Rab. U to vrijeme provaljuju u
Bosnu i igmundove ete. Najodluniji boj odigrao se 1405. kod Dobora gdje je bosanska
vojska razbijena. Ondje je zarobljeno mnotvo bosanskih plemia, prema izvorima igmund
ih je onda dao i pogubiti, njih 171. Od tada je Ladislavova stranka razasuta. Tada je i Hrvoje
otiao pred kralja te se s njime pogodio. Ostavio mu je sva imanja i naslov i proglasio ha
knezom Splita. itava Hrvatska pokorila se igmundu, ali neki gradovi u Dalmaciji su se
bojali Ladislavovih galija pa to nisu uinili. Ipak su se neki predomislili i to uinili, Trogir, a
zatim Nin i ibenik. Tada su u Ladislavovoj vlasti ostali jedino Zadar s Novigradom, Vranom
i otokom Pagom. Veliki i okantan udarac igmundu, Ugarskoj, ali i Hrvatskoj tada je zadao
potez Ladisalva Napuljskoga. Kad je uvidio da ne moe odrati vlast na istonoj strani
Jadrana, 9. srpnja 1409. prodao je Mleanima grad Zadar s Novigradom, Vranom i otokom
Pagom, kao i sva svoja prava na itavu ostalu Dalmaciju za svotu od 100 000 dukata.
Mlecima su se tako pokorili Rab i Nin, a zatim Trogir i ibenik.

HRVATSKO KRALJEVSTVO U XIV STOLJEU 1301. 1409.

to se tie teritorija, Karlo Robert ga je primio u onome stanju kako su ga imali posljednji
Arpadovii. Najslabija vlast kralja bila je juno od Gvozda i tek je Ludoviku uspjelo da ondje
obnovi kraljevsku vlast. Najvei poduhvat bio je nakon mira u Zadru 1358. godine. Stanje se
nije puno mijenjalo do 1409. godine. I dalje se Hrvatsko Kraljevstvo dijelilo na Kraljevinu
Slavoniju i na Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju. Kraljevina Hrvatska bila je od Gvozda na jug
do Neretve. Hercezi su vladali umjesto kraljeva, kad njih nije bio vladali su Hrvatskim
Kraljevstvom banovi. Poetkom 14. stoljea postoje dva bana, slavonski i hrvatsko
bosanski. at je bila nasljedna, u Slavoniji su banovali Babonii, dolje ubii (Pavao 1273.
1312., Mladen II 1312. 1322.). Padom Mladenovim, ukida se ta ast kao nasljedna. 1356.

34

Ludovik uvodi opet dva bana, Slavonije i Hrvatske i Dalmacije, to je vrijedilo do 1392. kada
je jedan ban za sve. Slavonski ban stoluje u Gradecu, a ovaj drugi u Kninu ili Zadru. U 14.
stoljeu dijelilo se kraljevstvo na dvije banovine. Svaka banovina dijelila se na upanije, a one
na kneije ili knetva i upe. Svaka upanija dijelila se i na kotare koji su se veinom
podudarali sa starim plemenskim upama. upanijom upravljao je upan ili veliki upan,
zamjenik podupan. Svi su pripadali pod kraljevsku vlast osim crkvenih dostojanstvenika,
redova i plemia, a bile su tu i kraljevske gradske opine. Banovi ili herceg bili su vrhovni
suci u svojim oblastima. to se tie sudstva, najvanije bi bilo spomenuti obiajno pravo
kojime su se koristili plemeniti Hrvati. Kad se ono poelo zapisivati nastali su statuti i zakoni.
Najstariji su iz gradskih opina Dalmacije, korulanski 1214., dubrovaki iz 1272. godine.
Poznat je statut kneeva Frankopana, Vinodolski zakon iz 1288. godine pisan glagoljicom. to
se vojske tie, Anuvinci su na osnovu feudalizma razvili banderijalni sistem. to je velika
vie imao posjeda, to je bio duan dati vie vojnika. Banderij je brojio 500 ljudi. Uz banderije
velikaa bili su tu i plaenici. Porezi i dae su ostali uglavno isti kao i prije. Vjera i crkava u
Hrvatskom Kraljevstvu u 14. stoljeu postojale su tri nadbiskupije (Split, Zadar, Dubrovnik)
i etrnaest biskupija (Krbava, Senj, Krk, Osor, Rab, Nin, Knin, Skradin, ibenik, Trogir,
Makarska, Hvar, neko vrijeme Kotor, Srijem, Zagreb).

IGMUND KRALJUJE SAM 1409. 1437.

Nakon stranog oka zbog prodaje Dalmacije, igmund se spremao povesti rat protiv otimaa
Mletaka. Nije mogao odmah zapoeti jer se opet poinju dizati Osmanlije. Za njih je u Srbiji
radila stranka na elu s bratom Stjepana Lazarevia, Vukom. Stjepan se morao pogaati s
bratom te mu je tako ustupio jug drave. Uskoro je vratio taj dio jer je Vuk ubijen od strane
sultanova brata Muse. Problemi igmundu stvaraju se u Bosni, Ostoja je uzeo vlast u svoje
ruke pa se na njega alje Hrvoje. Hrvoje nije nita posebno poduzeo i igmund tada sprema
vojnu godine 1410. Jednu vojsku vodio je Pavao Bisen iz Posavine, a drugu sa zapada Hrvoje.
Kasnije se i sam igmund nakanio poi u Bosnu. ini se da je odrao pobjedu zajedno s
Hrvojem nad kraljem Ostojom. Ostoja mu se tada opet priklonio. Ne zna se tono je li se
igmund sada okrunio za kralja Bosne. Ipak, nakon to igmund naputa Bosnu, opet se
protiv njega diu Ostoja i Sandalj Hrani. Za kaznu igmund otkida cijelu donju Bosnu.
igmund se bavio i poslovima u ekoj i u Njemakoj, u ekoj je ve bio odreen za
nasljednika, a u Njemakoj je bio namjesnik da bi 1411. postao i kralj. Kako bi imao jo vie
uspjeha u politici i kako bi osigurao keri Elizabeti bogato naslijee zaruio ju je sa
Habsburgovcem Albrectom V. to se tie Dalmacije, kad su Mleci vidjeli da igmund nije
spreman za veliki rat, odluili su da se u zauzetim mjestima to jae utvrde. Tako su se
Mlecima podvrgnuli Rab i Nin, Cres i Osor. Split, Bra, Hvar i Korulu jo nisu dirali je su
bili u vlasti Hrvoja Vukia kao to je Krk bio frankopanski. Mleani nisu smo htjeli
dalmatinske, ve i hrvatske gradove. Tako su od Sandalja Hrania kupili Skradin i Ostrovicu.
Takoer su opsjedali i ibenik, ali nisu uspjeli. igmund se odluio na rat protiv Mleana.
Vojna je zapoela 1411. godine. Vojska je bila dobra i stigla je sve do Trevisa. Tada je stala,
opsada je bila neuspjena. U Dalmaciji ban Karlo Kurjakovi napadao je Ostrovicu, Vranu i
Skradin. Skradin je uspio osvojiti. 1412. novi ban hrvatsko dalmatinski je postao Petar
Alben. U daljnjim osvajanjima ubii su uspjeli Mleanima preoteti Ostrovicu. Ratovalo se
protiv Mleana u Furlanskoj i u Istri. Dogodila se bitka kod Motte gdje su Mleani odnijeli
pobjedu. U ibeniku je pak poela prevladavati strnaka koja je bila za Mleane, tada je
igmund i smo odluio krenuti u rat. Krenuo je u domovinu Mletaka, ali nije imao uspjeha jer
su se Mleci dobro pripremili za obranu. Primirje je konano potpisano u Castelletu u
Furlanskoj. Nakon serije s Mleanima dolazi sukob s Bonjacima, tj. s Hrvojem. 1412. Hrvoje

35

je bio u dobrim odnosima sa igmundom, dok ga ve idue godine proglaava

veleizdajnikom. Hrvoje je bio omraen od nekih ugarskih, a i bosanskih velikaa kao i od
graana Splita. Katoliki sveenici mu takoer nisu nikad vjerovali da se potpuno odrekao
patarenstva. Svi oni zajedno su vjerojatno utjecali na igmundovo iznenadno neprijateljstvo
prema Hrvoju. Bio je tu i jedan konkretniji razlog. Turski sultan je provalio u Srbiju i Hrvoje
je uz ostale bio pozvan da pomogne despotu Lazareviu. Hrvoje se nije odazvao pozivu, a i
jo je pustoio oblasti Sandalja Hrania dok je on bio u boju. Tada su se svi digli na Hrvoja i
pobunili igmundu. U korist je ilo i pismo to ga je tobo Hrvoje pisao u kojem poziva
Turke da provale u igmundovu zemlju. igmund je tada osudio Hrvoja. Poslao je proglas da
se Hrvoje svlada. Hrvoje se obratio kraljici Barbari da mu pomogne, ali bezuspjeno. Hrvoje
je tada potraio pomo Mleana i Turaka. Mleani su ga odbili jer su bili u miru sa
igmundom. Hrvoje je polako gubio posjede u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji i bio je
pritisnut sa svih strana pa se obratio sultanu za pomo. Sultan je prodro sve do oblasti
Hrvojevih. Tada su harali po Hrvatskoj. S Turcima je doao i Stjepan Tvrtko II i irio je svoju
vlast u Bosni. Druga provala Turaka dogodila se godinu nakon prve, dakle 1415. godine.
Vojsku je vodio Isak beg.Hrvatska vojska se takoer okupljala. Borba je bjesnila, bitka je
bila u Usori. Glavni boj se odigrao u pravoj Bosni u upi Lavi gdje su Ugri izgubili bitku.
Turci su prodrli i u Hrvatsku (prva provala Turaka u Hrvatsku) sve do Celja u tajerskoj.
Uskoro je, 1416., Hrvoje umro. Od godine 1412. pa sve do 1419. igmund nije boravio u
Ugarskoj ili Hrvatskoj. Bavio se poslovima Njemakoga kraljevstva i Rimskoga carstva jer
ipak je on bio kralj. igmundova je zasluga to se 1414. godine sastao crkveni koncil u gradu
Konstanzu. Zadaa sabora je bila da dokraji razdor u katolikoj crkvi, da provede reformu i
da osudi Jana Husa i njegovu nauku. Hus je odmah po dolasku zatvoren, traio je da pobiju
njegovu nauku, a ovi pak da je se on odrekne. Dobro je branio svoje uenje, ali ipak j ezbog
maloumnosti tadanjega sveenstva spaljen na lomai. U tome je utjecaja imao i igmund i
zato su ga i zamrzili u ekoj jer je ondje Hus imao dosta pobornika. Na koncilu je uspjeno
provedeno i ujedinjavanje crkve, jer umjesto par papa kao dosad, odabran je jedan. to se tie
stanja s Mleanima, mir je lagano poputao jer su Mleani blokirali trgovinu dalmatinskih
gradova, pomagali su bili Hrvoja protiv igmunda itd. Do slubenog kraja primirja dolo je
1418. godine. Mleani su ve poeli opsjedati Trogir i Split, ali ovi se nisu dali. Ratovalo se
po cijeloj obali, brodovi su napadali jedne druge. Mleanima je dobro ilo to je igmunda
konano osvijestilo da se i on malo vie potrudi. Ratovanje je povjerio dvojici banova. Ipak,
Mleani su dobili otoke Bra, Hvar i Korulu. Kasnije je i umorni Trogir od napada mletakih
posustao i predao se. Uskoro se predao i Split. Tako su Mleci 1420. dovrili svpja osvajanja.
Hrvatskome Kraljevstvu ostao je Senj i otok Krk na sjeveru kojim je vladao Nikola
Frankopan te grad Omi s Krajinom i Poljicama na jugu gdje je vladao knez Ivani Nelipi.
Vjerna kralju igmundu ostala je i Dubrovaka Republika. Stanje s istone strane postaje
tee. U Bosni je buknuo graanski rat izmeu Hrania i Pavla Radinovia. Radinovi je umro
uskoro, a naslijedili su ga sinovi Petar i Radoslav koji su sklopili savez s Turcima, a protiv
Ostoje i Sandalja Hrania. Smutnje su se nastavile, ali uskoro umire Ostoja, a naslijedio ga je
sin Stjepan Ostoji (1418.-1421.). Stanje je sad obrnuto, uz novoga kralja je sada Petar
Pavlovi, a Hrani ga ne priznaje i uruje s Turcima. Turci su provaljivali i u Hrvatsku sve do
Kranjske i tajerske. Pria se da je jednom prilikom u boju u tamikoj oblasti hrabri Nikola
Petrovi ubio vojvodu turskoga Isaka. Godine 1419. i igmund se vraa u svoje kraljevstvo
nakon sedam godina izbivanja. Poeo je vojnu na Turke koja nije imala prevelikoga znaaja.
Zna se samo da je sklopljen mir s Turcima na pet godina. Od 1419. godine bavio se igmund
poglavito ekim poslovima, pomagao mu je u sreivanju stanja u ekoj austrijski vojvoda
Albrecht V kojega je oenio sa keri Elizabetom. Kako se bavio ekim poslovima, zanemario
je hrvatske. Upravu je prepustio banu slavonskom Hermanu Celjskom. Obranu Hrvatske inili
su tada Frankopani na sjeveru, Kurjakovii u Krbavi i Nelipii na jugu Velebita. Ivani

36

Nelipi drao je Klis, Omi, Knin, Ostrovicu... Nije ni udo to se nazivao banom jer ipak je
drao dosta teritorija pod svojom upravom. ak su se i Mleani pomamili za njegovim
oblastima te je tako dolazilo do sukoba. Mleani su sklopili ugovor sa Stjepanom Tvrtkom II
kako bi zajedno napali Ivania Nelipia i oteli mu zemlje. Tvrtko je odgodio napad na
Nelipia jer su ga u meuvremenu napali Turci pa se morao obraniti. Kad su Turci 1424. opet
napali Bosnu, Tvrtko se priljubio igmundu. Isto je napravio i srpski despot Stjepan
Lazarevi. Zada su svi zajedno mogli ratovati protiv sultana Murata II. Turci su tada razbijeni
u bitci kod Severina. Srbiju je uskoro naslijedio Stjepanov neak ura Brankovi. igmund
je ratovao od 1426. do 1428. da obrani granice svoje drave. Naalost, izgubio je u tome ratu
saveznike i zemlje. Vlaki vojvoda Dan kao i srpski despot morali su sada priznati turskog
sultana za poglavara. Od 1426. banovao je u Hrvatskoj i Dalmaciji Nikola Frankopan. Dok je
igmund ratovao van drave, Nikola je pazio na stanje unutar, poglavito na Mleane.
Banovao je do smrti, do 1432. godine. igmund je jo dvije godine prije opet otiao u tuinu.
Plan mu je bio da okupi snagu dovoljno jaku da uspije poraziti i protjerati Turine. Radio je i
na tome da skupi vojsku protiv husita. Uspio je skupiti i s njom je provalio u eku gdje se
vojska razbjeala kad je vidjela silu husita. igmund je tada otiao u Italiju ne bi li se okrunio
za cara. Ovjenan je carskom krunom u Rimu u crkvi Sv. Petra 4. lipnja 1433. od pape
Eugena. Tada je ponovo poradio na husitima, stanje je s njima izglaeno tako zvanim prakim
kompaktatima gdje su usvojeni neki zahtjevi husita. Kasnije je opet zaraeno s njima i
svladani su u bitci kod Lipana 1434. Tom pobjedom husita igmund si je dodatno uvrstio put
do ekoga prijestolja. Dok je on tako boravio u tuini, upravu Kraljevstva Ugarskoga i
Hrvatskoga drala je njegova ena Barbara, slavonski ban Herman, palatin Nikola Gorjanski i
ostrogonski nadbiskup Juraj Paloci. Raspravljalo se u to doba najvie kako se obraniti od
Turaka. Bilo je tu i problema s husitima jer Poljaci i esi su sklopili savez protiv svih
Nijemaca, ali ne i protiv Ugara. igmund je iz inozemstva poslao plan kako se drava treba
raspodijeliti, jedan dio ratuje protiv Mleana, drugi proitv Turaka, a trei protiv husita.
Osnovao je i vie vojnikih tabora poput hrvatskog, slavonskog, usorskog, temivarskog i
erdeljskoga. U meuvremenu je dolo do sukoba izmeu Gradeca i Kaptola pa igmund alje
svoga viteza Matka Talovca da izgladi stvar. Dodatni problem bila je i smrt Gorjanskoga
1433. godine. Podignuti su bili i porezi kako bi se skupio novac za ratove, ali se narod
pobunio. Tada je igmund otiao u Poun gdje je sazvan sabor koji je donio dekrete o opem
zemaljskom miru, javnoj sigurnosti, sudstvu i drugi dekret o obrani drave. Uskoro je umro i
Herman Celjski. Tada igmund banom slavonskim imenuje mladoga Talovca. Sazvao je sabor
u Stolnom Biogradu na koji su doli svi velikai, ondje je neto zakljueno protiv Ivana
(Ana) Frankopana, sina Nikolinog. Takoer izbio je i sukob meu braom Frankopanima.
Poto su imali veliku snagu i vlast, kralj ih je odluio skuiti. Celjski knez Ulrik zahtijevao je
neke oblasti, a kralj ga je podrao u naumu. To je ohrabrilo sve protivnike da se obore na
hrvatsko dalmatinskoga bana Ivana (Ana). Ivani Nelipi je pak htio da mu vladavinu
preuzmu ker Katarina i mu joj Ivan (An). Tako je bilo, preuzeli su vlast i bogatu batinu.
To irenje Ivana bio je dodatni ok za njegove neprijatelje koji su sada zahtijevali svu batinu
njegove ene na temelju zakona koji kae da ako velika umre bez mukoga potomka, imanja
dobiva kraljevska kruna. Ivan je to odluno odbio. Tako je 1436. planuo rat za batinu Ivania
Nelipia. Prvo vojni pohod Talovca nije puno naudio Ivanu. Iste godine nestaje Ivana, a
Katarina se tada pogodila s Matkom Talovcem. U ime svoga sina Jurja dala mu je sve to je
Ivan neovlateno osvojio. Tada Talovci postaju vlasnici. to se tie Turaka, slijedi uskoro
posljednji rat s njima.Stanje ura Brankovia bilo je loe jer se morao ulagivati i igmundu
i sultanu Muratu II. Jo gore bilo je Tvrtku II. Morao je priznati Murata, ali se i boriti sa
vlastelom u svojoj dravi. Ovdje negdje spada i prvi konavlski rat 1431. 1433. izmeu
Dubrovana i Radoslava Pavlovia. Tvrtko II pada u jo veu nevolju kada je sultan za kralja
postavio nezakonita sina Stjepana Ostoje, Radivoja. Tvrtko tada bjei u Ugarsku. Matko

37

Talovac je tada ratovao u Bosni ne bi li ga vratio na prijestolje. Tvrtko se ipak tek kasnije
uspio vratiti na prijesto, oko 1435. kada je umro Sandalj Hrani. Sultan se opet spremao na rat
da posve pokori Srbiju, igmund je poeo skupljati vojsku. Ratovalo se 1437. godine. Kod
Smedereva je dolo do konanog boja u kojem su Turci poraeni. Ipak, sultan se jo vie
razljutio i dao popaliti despotovinu ura Brankovia. Na kraju je sklopljen mir kojim je
sultan dobio Branievo od despota, a 25 000 dukata danka od Tvrtka. Uskoro se igmund
razbolio. Vidjevi da nema lijeka, odluio je osigurati keri Elizabeti i suprugu joj hercegu
Albrechtu V nasljedstvo. Zasmetala mu je ena Barbara jer je ona htjela vladavinu sa svojim
neakom. Sazvao je ugarske i eke velikae i preporuio im svoju ker i zeta. Umro je u
Znojmu 1437. godine sa gotovo 70 godina.

ALBRECHT AUSTRIJSKI, VLADISLAV I. VARNENIK i LADISLAV

POSTUMUS 1437. 1457.
Albrecht je bio tako odreen za nasljednika ugarskoga i ekoga prijestolja. Velikai su ga
izabrali za kralja Ugarske, Hrvatske i Dalmacije godine 1437. i okrunili, za hrvatskoga kralja
je okrunjem 1438. u Stolnom Biogradu. I dalje je u njegovoj vlasti bila i vojvodina Austrija.
Novi kralj se oborio na udovicu Barbaru, zatvorio ju i oduzeo joj imanja. Oborio se i na
Frankopane. Stjepan Frankopan vie nije bio ban, a novi je postao Petar Talovac. Poto je u
prijestolnici kralja, Budimu, izbio pokolj izmeu Maara i Nijemaca, kralj se odluio
preseliti. Vladanje je prepustio eni Elizabeti. Kralj se tada posvetio ekom i njemakom
prijestolju. U Njemakoj su ga htjeli, dok je u ekoj bilo otpora jer je pomagao igmundu
protiv husita. Ipak, okrunjen je 1438. nakon to je pristao na neke uvjete kao to su praki
kompaktati. Bilo je nekih koji se nisu slagali s krunidbom poput eko husitske stranke. Oni
su za kralja eljeli poljskoga Vladislava III Varnenika, na kraju su ipak odabrali njegova
mlaega brata Kazimira. Njega je pak protuaustrijska stranka 1438. proglasila ekim
kraljem. Tada je dolo do sukoba izmeu dvije stranke koji su zaustavljeni primirjem. To
primirje je iskoristio kako bi sredio stvari u Ugarskoj, kako unutarnje sukobe tako i vanjske
kao to su bili s Turcima. Turci su bili ljuti na ura jer je dopustio prolazak ugarskih eta
kroz svoju zemlju. 1438. spremao je sultan veliku vojsku i krenuo na Srbiju i Ugarsku. Jedan
dio krenuo je na Srbiju, drugi na Ugarsku (Erdelj). Dotle je Albrecht izglasao jedan dekret
kojime se stalei mogu mijeati u dravne poslove. Murat dijeli dvije vojske na Srbiju, jedna
put Novoga Brda, a glavna na Smederevo, prijestolnicu uraa. Opsada je dugo trajala, sve
dok nisu predali grad 1439. Pad Smedereva uzrokovao je veliki strah i alost. U Ugarskoj je
odlueno da se nagodinu digne velika vojska protiv Turaka. Ovdje se spominje i da je
obnovljena Severinska Banovina u kojoj je ban postao glasoviti Ivan Hunjadi (Sibinjanin
Janko, Janos Hunyadi). Prialo se da je on sin despota Stjepana Lazarevia. Najvjerojatnije je
potekao od Vlaha (Rumunja). Boravio je na dvori i u vrijeme igmunda. to se tie
Albrechta, movarni krajevi izmeu Tise i Dunava sa svojim ustajalim zrakom su ga slomili.
Odveden je u Be, ali je umro na putu u selu Neszmelyju (Langendorf) nedaleko od
Ostrogona. Bilo je to 27. listopada 1439. Ostavio je oporuku po kojoj je trebao vladati njegov
sin (ako mu se rodi sin jer je Elizabeta tada bila trudna). Ta oporuka je ostala samo mrtvo
slovo. U trenutku smrti kralja, ban Slavonije je Matko, a Hrvatske i Dalmacije Petar Talovac.
Albrecht je tako ostavio prazno ugarsko hrvatsko prijestolje, eko i vojvodinu Austriju.
Imao je dvije keri, Anu i Elizabetu, i trudnu enu Elizabetu. Vladanje je preuzela njegova
ena. Neki su bili nezadovoljni jer je kraljica pretjerala s darivanjima svojih roaka. Htjelo se
izabrati novoga kralja. Ideja je bila da se Elizabeta preuda pa da njen suprug postane kralj.
Kandidat je bio poljski kralj Vladislav koji je bio dosta mlai od Elizabete. Uskoro je kraljica

38

rodila sina Ladislava (nazvan je Postumus ili Posmrtni jer je roen nakon oeve smrti). Iako je
prijestolje sada moglo biti popunjeno i dalje se pregovaralo oko udaje Elizabete i Vladislava.
Kraljica je bila ljuta jer nisu htjeli priznati Ladislava jer je bio premlad. Zbog istoga je
zatvorila Matka Talovca. Nije dugo ostao u pritvoru. Mnogi su bili ogoreni na kraljicu. Ipak,
uspjela je okruniti sina 1440. godine u Stolnom Biogradu. Vladislav je i dalje napredovao
prema Ugarskoj ne bi li uzeo prijestolje. Ugarski sabor ga je proglasio kraljem. Okrunjen je
iste godine kad i Ladislav. Dok se ovdje odluivalo o kralju, prijetila je velika pogibelj
Beogradu gdje je kapetan bio Ivan Talovac. Grad je bio pod opsadom vie mjeseci. Kau da
su se uspjeli obraniti i zbog upotrebe puke koja se ovdje prvi put spominje. Odluni turski
juri je bio neuspjean, kranska vojska je pobijedila. Turci se vraaju u prijestolnicu
Drinopolje. Zbog dva okrunjena kralja, u kraljevstvu je polako dolazilo do graanskog rata.
Na Elizabetinu stranu stao je njemaki kralj Fridrik. Ona je stala raditi na tome da izbaci
Vladislava iz Ugarske. Dolo je do par bitki u kojima se nekad dobivali jedni, a nekad drugi.
Od rata je stradala itava Ugarska, dodatna nevolja bile su i turske provale. Mir je konano
sklopljen 1442. godine, a Elizabeta je umrla samo tri dana nakon sklapanja mira. Tada su neki
odbacili mir, a zatitnika su nali u njemakom kralju Fridriku koji je ujedno bio i skrbnik
malog Ladislava. Dok se tako Vladislav borio za krunu, hrabri Ivan Hunjadi je odbijao turske
navale. 1441. odbio je Isakbega, idue godine porazio je Mezitbega. Hunjadi je odnio jo
jednu pobjedu na vlakoj zemlji. Sada se spremala velika inicijativa protiv Turaka. uli su
naime da je sultan umro. Od 1443. raspisan je porez za rat protiv Turaka. Iste godine poeo je
rat, kralj je polako prodirao do Beograda. Kod Nia je Hunjadi razbio jedan odred turskih
eta, ali je saznao da je u blizini vea vojska. Unato njihovoj nadmoi, Hunjadi je razbio i tu
vojsku. Uskoro je osvojen i Sredec (Sofija). Tek tada dolazi najtea zadaa kranske vojske.
Trebalo je doi do Plovdiva preko klanaca Balkana. Krenuli su kroz klanac branjen Turcima.
Bilo je teko i na kraju su odustali. Vojska se poela vraati prema Ugarskoj. Doli su do
Kunovice kad ih je stigla turska vojska. ak su i ovdje Turci potueni. Tada je vojska
nastavila put kui. U to vrijeme se zgodila i promjena na prijestolju bosanskome, oko 1443.
Nakon smrti Tvrtkove dolazi Stjepan Toma, nezakoniti sin Stjepana Ostoje. Uskoro je sultan
zatraio mir. Po pogodbi Bugarska ostaje sultanova, Vlaka dolazi pod krunu Sv. Stjepana,
uru se vraa Srbija, Ugri nee upadati na turski teritorij i obrnuto. Uskoro su Ugri bili
spremni pogaziti ugovor jer se ukazala prilika da se Turci izbace iz Europe. Vladislav je
krenuo s manjom vojskom nego proli put. Doao je do Varne gdje su se susreli s vojskom
sultana Murat II. Bitka se odigrala 10. studenog 1444. Naalost, Turci su pobijedili. Kralju je
u bitci odrubljena glava. Nije se dugo znalo za sudbinu kralja Vladislava (nazvan je
Varnenik, u srpskim ljetopisima Leanin). Mnogi su to htjeli iskoristiti i pobjei kralju
Fridriku III. Na elu je bio palatin Lovro Hedervar. Stali su velikai da uine neto i u pogledu
uprave. Sastali su se 1445. u Stolnom Biogradu. Podijeljena su zaduenja za pojedine dijelove
kraljevstva, Hunjadi je npr. dobio Erdelj i kotar kraj Tise. Neki poslanici su otili u Poljsku da
vide je li kralj ondje. Nije bilo sumnje da kralja nema i da je mrtav. Velikai su odluili otii
kod Fridrika III i traiti Ladislava Postuma. Prvi dogovori nisu uspjeli. Lovro je kao kralja
tada ukazao na Karla, sina burgundskog vojvode Filipa Dobroga. Neki su pak htjeli
napuljskoga kralja Alfonsa I (V). Ipak, veina velikaa bila je za Ladislava. Uskoro je opet
trebao biti sazvan sabor na kojemu se trebalo odluiti to dalje. Odrao se u Stolnom
Biogradu 1446. Veina je priznala Postuma za kralja. Takoer, donijeta je odluka da se
podigne vojna na Celjske knezove Ulrika i Fridrika. Vodio ju je Hunjadi. Digli su se na njih
jer vjerojatno nisu podrali Ladislava kao kralja. Uskoro nakon smrti Vladislavove umro je i
Matko Talovac i tako je nestalo u Hrvatskoj one stranke koja se otimala tuinskoj vlasti. Tada
su se Ulrik i Fridrik Celjski pograbili za vlau. Proglasili su se banovima Slavonije. Otimali
su i imanja Talovca. Okomili su se na Ivana Talovca, ratovanje se zavrilo 1445. Protiv
Celjskih digli su se Franjo i Petar Talovac. Ovi su pak sklopili savez s vojvodom Nikolom

39

Ilokim. Ivan Hunjadi je kao to je ve spomenuto ustao na Celjske. Borba je poela 1446. i
vodila se u Slavoniji i tajerskoj. Uz Hunjadija bio je i njegov neak Ivan Sekelj. Na kraju je
postignut sporazum. Celjski ostaju banovi, a vraaju Vranu. Preuzeo ju je Hunjadi. Na
Rakokom polju je uskoro izabran gubernator kraljevstva za nedorasloga Ladislava Postuma.
Bio je to Ivan Hunjadi. Proglaen je 1446., a obnaao je dunost do 1452. Pitanje je sada bilo
kako nagovoriti Fridrika III da pusti Ladislava i da vrati krunu Sv. Stjepana. Prije toga, dolo
je do jo borbi s Turcima. Naravno, sklopljen je mir s Fridrikom III 1447. prije stupanja u rat.
Ivan nije dobio pomoi od Zapada pa je svu snagu crpio iz Ugarske i Hrvatske, Vlake,
odazvati se nije htio despot ura. Hunjadi je planirao udariti na Drinopolje (Odrin),
sultanovu stolicu. Promijenio je iz nepoznatog arazloga miljenje i krenuo prema Kosovu
polju. Moda se ondje htio sjediniti sa Skenderbegom, neprijateljem sultana Murata. Boj je
zapoeo 18. listopada, trajalo je do mraka kad su se oboje povukli. Idui dan je sve zavrilo,
Poginuo je Sekelj nakon junake borbe. Ivan Hunjadi je izdajniki pobjegao iz bitke. Tako se
boja na Kosovu polju od 18. 20. listopada zavrio porazom kranske vojske. Poginuo je
ovdje i Franjo Talovac. Hunjadi je zavrio kod despota u suanjstvu. Oslobodili su ga njegovi
velikai. Ostao je i dalje gubernator. 1451. potpisao je mir s Turcima, a prije toga se izmirio s
despotom. to se tie kralja, Fridrik g aje preselio u Be gdje su ga smjeli posjeivati
podanici, a i Hunjadi je imao nekakav tajni ugovor s Fridrikom kojim se produilo skrbnitvo
i gubernatorstvo. U ekoj je pak na strani Fridrika bio Juraj Podjebradski. Sklopili su isti
sporazum kao on i Hunjadi. U Austriji se protiv Fridrika digao Eizinger jer je htio u vojvodini
Austriji isto to i Hunjadi i Podjebradski u svojima, pridruio mu se i Hunjadi kako bi doveo
Ladislava. Vie se ljudi pobunilo iz eke i kraljevstva da ele Ladislava. Fridrika su stisli
vojskom Eizinger i Ulrik Celjski pa je popustio. Ladislav je puten i predsjedao je u Beu.
Sultan Murat II je vladao Osmanskim Carstvom, elja mu je bila osvojiti Bizant. Naslijedio ga
je Mehmed II (1451. 1481.). Upravo on je opsjedao Carigrad. Car j tada bio Konstantin XI.
Opsada je poela 1453. Nakon nekih mjesec dana grad je pao, car je poginuo. Otad se
Carigrad poinje nazivati Istanbul. to se tie Ladislava, njegova produena ruka u
kraljevstvu je postao Ulrik Celjski, Hunjadi je i dalje bio gubernator. Ulrik Celjski je uskoro
pao, protjerao ga je iz Bea Eizinger. Tada su on, Hunjadi i kralj otili u eku gdje je
okrunjen 1453. godine. Uskoro opet problemi s Turcima, 1454, su upali u Srbiju. Hunjad je
tada bio u Beogradu i odbijao navale na Srbiju. S druge strane, Hunjadiju prijeti opasnost od
Ulrika koji se uspio vratiti u Be. Ulrik se poeo osveivati neprijateljima. Okretao je kralja
protiv Hunjadija. Krajem 1456. Ulrik je bio jedini i pravi ban Dalmacije, Hrvatske i itave
Slavonije. Turske navale i dalje traju. Najugroenija je Srbija koja je preputena sama sebi,
nisu dobili pomo izvana. Ugarsku su branili Hunjadi, Kapistran i Carvajalo. Turci su
opsjedali Beograd, ali neuspjeno. Branili su ga Kapistran i Hunjadi koji su se proslavili
obranom Beograda. Uskoro je godine 1456. Hunjadi obolio i umro. Ulrik je tada oteo imanja
sinu Ivanovu, Ladislavu Hunjadiju. Ladislav mu se osvetio i napao ga je sa svojom druinom.
Ulrik je bio posljednji Celjski knez. Tada je Ladislav Hunjadi postao glavni. Njemu se takoer
poelo raditi o glavi, a i kralj mu se htio osvetiti za ubojstvo roaka Ulrika. Takoer je
proglaen izdajicom jer se ptobo pomamio za krunom. Ubijen je u Budimu. I sam kralj
Ladisalv umro je 1457. godine. Tvrdili su da je otrovan, ali najvjerojatnije je umro od kuge.

40