HRVATSKA POVIJEST RAZVIJENOG SREDNJEGA VIJEKA

Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira plemstvo se razdijelilo na dvije stranke: jedna se
okupila oko Stjepana II (koji je oko 1090. vjerojatno umro), a druga uz kraljicu Jelenu. Nakon
smrti Stjepana II. uz Jelenu je stao znatan dio njegove stranke. Ostatak plemstva je opredijelio
se za Bizant i cara Aleksija Komnena nadajui se od njega pomoi. U takvim prilikama
odluila je kraljica Jelena zajedno s pristaama pozvati u pomo ugarskoga kralja Ladislava
koji joj je bio u rodu. Kralj Ladislav je prihvatio poziv i s vojskom krenuo prema Hrvatskoj na
proljee 1091. Dravu je preao nizvodno od Virovitice, a sve do Gozda nije naiao ni na kakav
otpor (a i tamo tek poneko pleme). Unato lakom napretku, morao se vratiti u Ugarsku jer su
sa sjevera napali Kumani koje je vjerojatno tamo poslao sam Aleksij Komnen. Ladislav se
vratio, ali je u Hrvatskoj za kralja postavio svoga neaka Almoa. Ubrzo nakon toga Aleksije
je u dalmatinske gradove poslao svoga opunomoenika Guifreda koji je ponovno ujedinio
dalmatinski temat s carstvom, a hrvatsko plemstvo se okrenulo protiv Ladislava i za kralja
okrunilo Petra. Ladislav se vie nije vraao u Hrvatsku, ali je 1094. osnovao zagrebaku
biskupiju kako bi je to vie vezao uz Ugarsku.
Novi ugarski kralj Koloman odluio je ui u rat s hrvatskim kraljem Petrom kojemu je
prijestolnica bio Knin. Aleksije nije pomagao Hrvatskoj ni dalmatinskim gradovima jer je
ratovao protiv kriara koji su prolazili kroz Carigrad i Malu Aziju. Umjesto vojne pomoi
predao je dalmatinski temat na upravu i zatitu mletakom dudu. U meuvremenu se
Koloman zaruio s junoitalskom normanskom princezom Buzilom. Rat Kolomana i Petra
zapoeo je 1097, a u bitci kod Gvozda Petar je izgubio ivot. Ta bitka i zauzee Biograda
znaila su da je Koloman susjed Venecije te dud Vitale zapoinje pregovore radi meusobne
sigurnosti posjeda. Koloman je svoje vladarsko pravo temeljio na nasljednom pravu. Ali
nakon 1099. kad su ga potuklu Rusi i Kumani morao je na neki drugi nain uvrstiti svoju
vlast u Hrvatskoj.
Koloman. Kolomanov pokuaj osvajanja dalmatinskih gradova nije mogao protei bez
sukoba s Bizantom i Venecijom kao bizantskom zemljom. Kako se bizantski princ Ivan
Konmen oenio ugarskom princezom Pirokom (Irenom), a antiohijski i tarentski herceg
Boemund zamislio ponovnu navalu na Dra i Bizant, car Aleksije i kralj Koloman su sklopili
savez. To je morala prihvatiti Venecija, kao carska saveznica.
Na proljee 1107. zaputi se kralj Koloman s vojskom na primorje. Osvojio je Zadar, graani
polau prisegu te ga sveano uvode u grad. Nakon toga osvojio je ibenik, Trogir i druge
gradove. Poslije predaje gradova i otoka Koloman sazva sabor ispred Zadra te graanstvo ,
biskup i kralj poloe prisegu vjernosti. Nakon toga Koloman je za posebnog dalmatinskohrvatskog kralja proglasio svog sina Stjepana koji je tada imao est godina 1. Gradovima je
podijelio privilegije: osloboeni su plaanja danka (kralj je sebi uzimao samo treinu prihoda
gradske luke), zajamena im je drevna autonomija, gradovima je zajameno da nijedan
graanin nee morati primiti gosta na silu
Kolomanov uspjeh u Hrvatskoj nagnao je hercega Almoa (Kolomanov brat) da zatrai
pomo u Njemakoj. Pomo nije dobio, ali kad je Koloman zauzeo dalmatinske gradove
Almo se ponovno digao protiv njega. Na Kolomana je krenuo car Henrik V. Godine 1108.
opkolio je Poun (Bratislavu), ali se morao vratiti.
1
1

Pred smrt je Koloman odluio oslijepiti Almoa i njegovog sina Belu (1115.). Nakon
Kolomanove smrti Almo pobjegne u Bizant gdje ga primi car Aleksije i princ Ivan. Slijepog
sina Belu Almo je ostavio u samostanu nedaleko Peuha.
Pacta conventa ili Qualiter - Godine 1102. sastao se s predstavnicima dvanaest hrvatskih
plemena koji su ga svojom voljom izabrali za hrvatsko-dalmatinskoga kralja obvezavi ga na
zasebnu krunidbu za hrvatsko-dalmatinskog kralja i odravanje posebnog sabora u hrvatskim
dravnim poslovima. Koloman je priznao i potvrdio hrvatskom plemstvu sigurno i
neumanjeno posjedovanje njegovih plemenskih drevnih zemljinih batina i kmetova na
njima, a oni e mu za uzvrat u ratu davati po deset oboruanih konjanika po plemenu,
dolazei do Drave o svom troku, a preko Drave o kraljevu. Nakon toga okrunjen je u
Biogradu na moru te je utemeljena personalna unija Hrvatske i Ugarske. Pacta conventa je
spis koji govori o tim dogaajima i starija je historiografija zastupala njegovu apsolutnu
vjerodostojnost. Qualiter govori o Kolomanovim povlasticama hrvatskom plemstvu to ih je
ugarski kralj podijelio 1102, a o zasebnom politikom i upravnom poloaju hrvatskih zemalja
nema ni rijei. Hrvatska je, istina, izgubila dravnu samostalnost, ali valja istaknuti da
dinastiki prijelom i 1102. godina ne bijahu prepreka stoljeima drutvenog sazrijevanja.
Granice hrvatske drave esto su se mijenjale. U vremenu kad je Koloman vladao granice su
tekle otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i srednji Vrbas, zatim na donju Bosnu do
ua u Savu i pravcem izmeu tajersko-kranjskog pograninog gorja, otkuda se sputala na
more kod Rijeke; od veih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Bra i Vis.
Drutvo je bilo sastavljeno od slavenskog te romanskog (Romani; kasnije Latini i Vlasi)
stanovnitva u dalmatinskim gradovima. Slojevi drutva dijelili su se na slobodne i
neslobodne. Neslobodni su bili sluge u gradovima te na plemikim i crkvenim posjedima.
Slobodni su se dijelili na seljake, graane (gradski plemii i obini graani) i plemie (nie i
vie plemstvo ban, upan i dvorski dostojanstvenici).
Hrvatski vladari nisu imali stalnu prijestolnicu; stolovali su iz raznih mjesta: Nin, Klis, Biai,
Knin, Biograd i Solin.
Svoju vlast vladar je dijelio s banom (od X. st.) te upanima (od IX. st.). upani su stajali na
elu upanija koje se esto sastoje od manjih upa. U X. i XI. st. upanije su bile: gatska,
lika, krbavska, luka, sidraka, ninska, bribirska, kninska, podmorska ili klika, cetinska,
imotska, livanjska, plivanjska, psetska, (pri)morska, rastoka. Za upanije u Bosni i u
Panonskoj Hrvatskoj nema iz toga vremena nikakvih pouzdanih podataka, ali ih je bez sumnje
bilo. Dalmatinski gradovi imali su svoju samoupravu, a po njihovu uzoru kasnije su ureeni
gradovi koje su Hrvati sami podigli: Biograd i ibenik. Na elu grada bio je prior kojeg su
birali gradski plemii (patriciji). A zatim potvrdio kralj. Zadarski prior je bio najugledniji (iz
porodice Madijevaca). Prior je predsjedatelj gradskog vijea koje se sastojalo od sudaca,
tribuna i biljenika, a redovito se sastajala i gradska skuptina na koju bi dolazili gradski
biskup, sveenstvo, plemstvo i graani. U gradovima se sudilo po rimskom zakonu.
POVIJEST HRVATSKE (1102. 1526.)
Uklapajui kraj XI. st. u njegov drutveni kontekst i postavljajui ga u odnos naspram
europskog srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogli otkriti nijednu pojavu
koja bi se bitnije razlikovala od openita razvoja u europskom drutvu toga doba. Bio je to
razmah feudalizacije ili pak smjena dinastija to su u toj epohi sveopega raanja nesmetano
prelazile dravne granice i narodnosna podruja srednjovjekovne Europe.

U osvit XII. st. pred dinastijom Arpadovia stajao je samo jedan zadatak: nastaviti prekinutu
djelatnost Trpimirovia, a zajedniki ugarsko-hrvatski prostor prikljuiti europskim
drutvenim zbivanjima.
Nakon krunidbe u Biogradu i ulaska u Zadar i druge dalmatinske gradove2, Koloman je svoj
uspjeh nadovezao na ostvarenja Petra Kreimira IV. i Zvonimira, a dalmatinske gradove je jo
ue vezao uz kraljevstvo. Uklapanjem hrvatskog kraljevstva u opseg zemalja krune sv.
Stjepana, Slavonija se pridruila onoj drutvenoj cjelini koje od Ljudevita Posavskog i
Tomislava bijae dijelom. Ona je sada mogla postati integralnim dijelom hrvatskoga
kraljevstva, njegovom treom povijesnom pokrajinom. U takav e se razvoj ukljuiti i
Zagrebaka biskupija. Ona je svoju jurisdikciju irila juno od Same prema brdskom razmeu
Slavonije i Hrvatske, sve do granica Splitske nadbiskupije ; od jadranske obale prema sjeveru.
Koloman je 1105. protegnuo svoju vlast na itavu Donju Dalmaciju. Povlastice to ih je dao
Trogiru, Zadru i Rabu, njegovo obeanje da e odravati vrsti mir te da niim nee krnjiti
staru slobodu Dalmacije nisu mogli prikriti kraljevo nastojanje da vojnim snagama to ih je
smjestio u gradske utvrde (Split, Zadar) podvrgne gradove vrstom nadzoru.
Trogirskim privilegijem3 se obvezao da nee dopustiti da se u vaem gradu nastani nijedan
Ugrin ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaelite, ali uvoenje ugarskih posada u
gradski recinkt bilo je krenje vlastite rijei. Ipak, ugarski zatitni sustav na Jadranu raspada
se ve Kolomanovom smru 1116. Njegovi nasljednici nisu mogli trajnije odravati utjecaj
Arpadovia na Jadranu. Premda su proirili svoju vlast i na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije,
njihova se dravna organizacije ni u emu nije promijenila. Dravno sredite ostalo je duboko
u panonskoj ravnici. Dolaskom Arpadovia i stvaranjem ugarsko-hrvatske drave naputena je
jadranska usmjerenost Trpimirovia. Arpadovii su bili mirni u Panoniji, u politikim
zbivanjima uglavnom su bili lokalna dinastija.
Nakon Kolomanova pobjednikog ulaska u dalmatinske gradove Arpadovii do kraja svojega
postojanja, uz moda jedinu iznimku Bele III, vie nisu poveli odluniju, promiljeniju
politiku na istonom Jadranu. Tako je osnovicu svojem imperijalnom poletu XIII. stoljea,
Venecija na istonom Jadranu postavila ve u XII. st. Ve potkraj Kolomanova vladanja
Venecija je zapoela boru na uporita na istonom Jadranu. 1115. dud Ordelafo Faledro
osvaja Rab, Zadar (osim gradskog katela) i Biograd. Idue godine osvaja zadarski katel,
ibenik, Trogir i Split; a Republika uspostavlja svoju vlast i nad kvarnerskim dijelom
Dalmacije. Ugarski knez Sergije je pokuao ponovno osvojiti Rab i uspostaviti vlast ugarskohrvatskog kralja, ali nije mu uspjelo. Kasnije su pokuavali Stjepan II. i Bela II, ali
bezuspjeno.
Stjepan II. Kolomana je naslijedio sin Stjepan u dobi od petnaest godina. Promjena na
prijestolju povukla je za sobom ozbiljne promjene na meunarodnom planu jer su svi
Stjepanovi susjedi pokuavali proiriti svoje posjede na utrb njegova kraljevstva. U
Hrvatskoj se morao braniti od Bizanta i Venecije (dud Ordefalo Faledro).
Ratovao je protiv bizantskog cara Ivana od kojeg je zahtijevao da sa svojeg dvora protjera
Almoa i druge ugarske bjegunce. Ivan je odbio te je rat trajao dvije godine. Mir je sklopljen s
dogovorom da Sava i Dunav budu granicom dviju drava. Stjepan nije znao da je Bela jo
uvijek iv, a iz rata se vratio teko bolestan. Nije ima nasljednika. Kad je saznao za Belu,
pozvao ga je na dvor, proglasio ga prijestolonasljednikom i oenio Srpkinjom Jelenom.
Bela II. Slijepi. Zbog svoje mane veinu poslova je prepustio drugima, naroito eni Jeleni.
Protiv njega je kao pretendent na prijestolje istupio Boris Kolomanovi. On je najprije poao
2
3
3

u Bizant caru Ivanu koji ga oeni svojom roakinjom, a zatim preko Karpata s vojskom uge u
Ugarsku. Bio je poraen. Bela je ratom protiv Venecije opet vratio Dalmaciju, ali bez Zadra i
otoka, a stekao je i Bosnu.
Gejza II. Bela je imao tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava. Gejza ga je naslijedio kao kralj,
Stjepan kao herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. U to vrijeme na vlast u Bizantu
dolazi Emanuel Komnen s eljom da pod svojom vlau okupi sve zemlje koje su nekad bile u
sklopu Rimskog carstva. Rat je trajao od 1146. do mira 1156. Osim Komnena u ratu su
sudjelovali Austrijanci, Nijemci i Boris Kolomanovi na strani Bizanta te Srbija, Hrvatska,
Dalmacija, Panonija i junoitalska Normanija na suprotnoj.
Nakon Gejzine smrti, na prijestolje je trebao stii njegov sin Stjepan III, ali protiv toga je stao
Emenuel Komnen zahtijevajui da novi kralj bude najmlai Gejzin brat Stjepan. Ugri su to
odbili u na prijestolje postavili Ladislava koji je nakon est mjeseci na vlasti umro. Ipak je
priznat Stjepan IV, koji je s vlasti protjeran zbog loeg vladanja te je ipak kraljem proglaen
Stjepan III, Gejzin sin.
Stjepan III. Novi kralj je bio primoran poslati svog brata Belu u Bizant gdje ga car zarui
svojom kerkom i proglasi prijestolonasljednikom. Osim slanja Bele u Bizant, Stjepan se
obvezao caru predati i Hrvatsku juno od Velebita te Dalmaciju, ali to nije izvrio. Zbog toda
je 1164. dolo do novog rata. Stjepan je bio primoran zemlje predati Emanuelu.
Nakon to je Emanuel dobio Sina Aleksija, Bela gubi dostojanstvo prijestolonasljednika; ak
su i njegove zaruke razvrgnute. Ubrzo nakon toga Stjepan III. iznenada umire, a Bela dolazi u
ugarsku gdje ga nasljeuje kao Bela III.
Kad se, pak, Bizant u doba Emanuela Komnena posljednji put okrenuo prema Zapadu, stoni
se Jadran naao izmeu dvostrukog, bizantskog i mletakog pritiska. Stjepan III. (1163.
1172.)pokuao se oduprijeti Emanuelu, ali je u sredini 60-ih godina XII. st. bio poraen. 1180.
umro je Emanuel Komnen, pa je njegova smrt zauvijek ugasila svaki bizantski san o Zapadu.
Zadar je te godine prihvatio vlast Bele III, a istodobno su se i drugi dalmatinski gradovi juno
od Zadra, do Splita vratili u opseg ugarsko-hrvatskog kraljevstva.
Bela III. Kralj je zavladao Ugarskom i Hrvatskom od Drave do Krke (bez Srijema), jer je
bizantska vlast u Hrvatskoj prestala ubrzo nakon Emanuelove smrti. Kralj je bez otpora
zauzeo hrvatske gradove, Srijem, Dalmaciju od Krke do Neretve, Split, Trogir pa ak i Zadar
(1180.). Bela je svog starijeg sina Emerika dao jo za svoga ivota okruniti za ugarskog te
hrvatsko-dalmatinskog kralja; u Bosni se odrao ban Kulin kao ugarski vazal, a srpski veliki
upan Stefan Nemanja se pribliio ugarskom dvoru kao saveznik (to nije ostao dugo, budui
da je Bela poeo posezati za Srbijom i Bugarskom).
1. Krki knezovi
- prvi poznati lan ove porodice, knez Dujam (1118. 1163.) bio je mletaki
vazal
- opravljali su otokom Krkom kao mletakom kneijom
- Bartola II. je Bela III. obdario itavom zemljom to je pripadala upaniji
modrukoj
2. Knezovi Bribirski
- prvi put se spominju kod Konstantina Porfirogeneta
- naziv su dobili po gradu Bribiru gdje je od dolaska Hrvata ivjelo pleme
nazivano ubii
3. Knezovi Cetinski

u vrijeme kraljeva Emerika i Andrije II. vrlo znaajnu ulogu ima cetinski knez
Domald koji je potekao od plemena Snai (Svai)
- njegovi bliski roaci ili direktni potomci su knezovi Cetinski, obino nazivani
Nelipii
4. Omiki knezovi Kaii
- na kraju XI. i u XII. st. ta je obitelj vrlo mona u okolici Omia, a vjerojatno su
potekli iz podruja izmeu Krke i Zadra
- od 1167. do 1180. se kao knez istie Nikola s kojim je grad Kotor klopio
ugovor kako bi graani mogli slobodno ploviti po moru; on je 4.08.1180. dao
kamenovati splitskog nadbiskupa Rajnerija s kojim je bio u svai radi nekih
posjeda pod Mosorom
- u vrijeme mletakog rata zbog Zadra, Kaii su kralju Beli III. bili velika
pomo jer su ometali mletako brodovlje
5. Knezovi goriki i vodiki Babonii; kasnije nazvani Blagajski
- pleme je nastalo na obali Kupe, izmeu Karlovca i Siska (grad Steninjak)
- u znak priznanja zbog pobjede nad istarskim markgrofom Berchtoldom, kralj
Emerik je Stjepanu Gorikom darovao posjed Vodica na rijeci Sani gdje je
kasnije sagraen Blagaj
Emerik. Ubrzo nakon stupanja na vlast, na Emerika sa digao mlai brat Andrija zahtijevajui
Hrvatsku s Dalmacijom kao svoju batinu. Pobijedivi brata, Andrija postade hrvatskim
hercegom. U kasnijim ratovima protiv brata, Andrija je izgubio potporu svojih privrenika je
je stavljen u gradu Knegincu pod strau. Boleljivi Emerik je jo za ivota dao okruniti sina
Ladislava zasebnim hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a za ugarskog kralja okrunjen je 1204.
U vrijeme graanskih ratova u Ugarskoj krenuo je etvrti kriarski rat.
Emerik je umro 1204. pomirivi se prije toga s bratom Andrijom. Ladislav II. je vladao svega
osam mjeseci, nakon ega je umro.
Venecija je zadrala samo kvarnerski dio Dalmacije, a sredinjim dijelom je zavladao
panonski kralj. Da bi ponovno stekla Zadar, Venecija koristi etvrti kriarski rat 1202. godine.
Umjesto plaanja brodske zakupnine mletakom brodovlju za prijevoz prema Istoku, kriari
su se obvezali da e za nju osvojiti Zadar.
Grad je osvojen 18.XI.1202. Kriari (francuski) i Mleani (dud Henrik Dandolo) nastanili su
se u gradu to ga je njegovo stanovnitvo napustilo. U njemu su proveli itavu zimu i tek su u
proljee idue godine napustili osvojeni grad. Zadru nije pomogao kralj Emerik, nego hrvatski
velika i sidraki knez Domald te splitski nadbiskup Bernard. 1204. Domald je postao
zadarskim knezom, ali je 1205. grad ponovno morao prihvatiti mletaku vlast. Ugarski
kraljevi nisu pokuali zavladati Zadrom sve do Ludovika Anuvinca, a Andrija II. i Bela IV.
su ga se ak i odricali u korist Venecije.
Andrija II. Stupanjem na prijestolje, Andrija je razrijeio dugogodinje dinastike sukobe, ali
nije znao ponovno vratiti ugled kraljevske osobe. Pokuao je ratom protiv Galicije, ali to je
propao. Nakon toga odluio je ispuniti oev zavjet te krenuti u kriarski rat. Kako nije imao
dovoljno financijskih sredstava za plaanje prevoznine po moru, prepustio je Mleanima
svoja prava na Zadar (1216.). Prije odlaska na Istok, postavio je za namjesnika templarskog
metra Poncija de Cruce, a u ugarskoj ostrogonskog nadbiskupa Ivana. Andrijina epizoda u
kriarskom ratu bila je neznatna. Vratio se u Europu kopnenim putem preko Carigrada nosei
sa sobom nekoliko relikvija to ih je nabavio za svog boravka u Svetoj Zemlji.
Po povratku naao je zemlju u vrlo nepovoljnom stanju, posebno zbog pohlepe velikaa.
Okrunio je svojeg starijeg sina Belu za mlaeg kralja te ga uinio hrvatskim hercegom.
5

Nakon toga je poeo oduzimati nekim plemiima dravna dobra koja su prigrabili za njegova
odsustva. Unato trudu da zemlju uspravi na noge, kralj je ponovno utonuo u dugove i
rasipnitvo pa se na njega diglo brojno nie plemstvo, vojni slubenici, ak i sam Bela.
Napokon je bio prisiljen izdati Zlatnu bulu. Ukratko, ona je bila pokuaj da se smanji mo
velikaa i ukinu financijski neredi, podigne kraljevska mo te zajame prava i sloboda
pripadnicima nieg plemstva. Posljednji lanak Zlatne bule odreivao je pravo viega i niega
plemstva da svrgne kralja bez straha od osude na veleizdaju ukoliko on ne bi potivao odredbe
toga dokumenta.
Meutim, nita se u dravi nije poboljalo nakon Zlatne bule; kralj je i dalje ivio rasipno.
Stoga se ponovno podigla buna, ali ovaj puta na elu visokog crkvenog i svjetovnog plemstva.
Andrija je morao izdati novu Bulu; ovaj puta se kralj podvrgava presudi ostrogonskog
nadbiskupa, umjesto oruanom otporu plemstva. Sljedee godine, kralj je doveo sebe i
Ugarsku u situaciju izopenja iz Crkve, a samo sveana prisega i obeanje da e potovati
odredbe Zlatne bule spasile su ga od takve strane kazne.
Bela IV. Bela IV. je na prijestolje stupio u tridesetim godinama ivota i vrsto odluan vratiti
stari sjaj kraljevstva. Uz Kolomana i Belu III. smatra se najznaajnijim vladarom dinastije
Arpadovia. Prvi zadatak bio mu je zbrinjavanje udovice svoga oca, mlade Beatrice koja je
bila trudna. Bela ju je stavio pod strau, ali ona je pobjegla u Njemaku i tamo rodila Stjepana
Postuma, oca posljednjeg Arpadovia, Andrije III. Ni Bela, ni Koloman 4 nisu dijete priznali
svojim bratom. Novi kralj odluio je uvesti reda u dravu, prije svega meu plemstvo.
Odredio je da nitko osim biskupa i glavnih dravnih dostojanstvenika ne smije sjediti u
prisustvu kralja. Sve molbe, pa i najviih velikaa, moraju se kralju podnositi pismeno.
Ujedno je odluio pod kraljevsku vlast vratiti sve posjede to ih je njegov otac razdavao ili su
ih je plemii doepali na nepravedan nain.
Godine 1239. Beli je stigao zahtjev od kumanskog kana Kutena da primi njega i njegov narod
u Ugarsku jer su ih napali Mongoli (Tatari). Bela je primio izbjeglice, ali Tatari su zatraili da
im se vrate podanici. Bela je sazvao sabor u Budimu 1241., ali prisutni su zahtijevali da se
Kumani izrue. ak je i narod smatrao da su Kumani potajne tatarske uhode pa je napadnuta
kua kana Kutena u Peti, a on ubijen. Nakon toga se velik dio Kumana vrati u domovinu
harajui Ugarskom, Slavonijom, Srbijom i Bugarskom.
Do bitke izmeu Batu-kana i Kadana te Bele dolo je 11.04.1241. na rijeci aju. Bela je
pobijeen te je uspio pobjei u Austriju, ali Koloman je bio teko ranjen te je umro u azmi.
Austrijski herceg je iskoristio situaciju i zatraio od Bele tri upanije. Za to vrijeme Tatari su
opustoili itavu Ugarsku i Slavoniju (posebno Zagreb), a zatim su krenuli prema jugu.
Bezuspjeno su opsjedali mnoge gradove, a konano ih je zaustavila vijest o smrti vrhovnog
kana Ogotaja u Aziji. Vratili su se na Istok usput pustoei Ugarskom, Srbijom, Bugarskom,
junom Rusijom
Nakon najezde Tatara, kraljevina se nala u potpunom rasulu. Stanovnitvo je pobjeglo u
ume i planine, zemlja nije bila obraena, savladala je glad, a zatim i kuga, poele su pljake
razbojnika, a gladni vukovi su napadali ljude ak i u kuama. Bela se vratio u Ugarsku i poeo
obnovu. Najprije je vratio upravu, a zatim uspostavio sigurnost osobe i imetka. Nakon toga
poeo je stvarati tvrde gradove jer je bilo oito da su jedino oni davali dovoljno sigurnosti
narodu. Poticao je gradnju bedema i obrambenih sustava: Kalnik, Medvedgrad, Gari,
Lipovac, Oki i drugi. Opustjelu zemlju je naseljavao, ponajvie Nijemcima koji su u
najveem dijelu sluajeva bili obrtnici i nastavali su gradove (pojaani razvoj slobodnih
kraljevskih gradova). Povlastice su gradovi dobivali i prije: Varadin, Perna, Vukovar,
Virovitica, Petrinja, Samobor; novi slobodni k. gradovi bili su Krievci, Jastrebarsko,
Gradec
4
6

Nakon ureenja kraljevine, Bela je poeo rjeavati vanjskopolitika pitanja. Najprije je od

austrijskog hercega Fridrika Babenbergovca uspio vratiti tri upanije koje je ovaj od njega
zatraio godinu dana ranije. Zatim je ratovao s Venecijom zbog Zadra. Vojska hrvatskog
hercega i bana Dionizija bila je 1243. potuena pod Zadrom te se on vratio pod Mleane, ali
veina graana je odselila u Nin. Godine 1244. Bela je u slavonskom gradu Glau (dananja
bosanska posavina) sklopio s Mleanima mir odrekavi se Zadra. Prema mirovnom
sporazumu Zadrani su bili primorani za kneza primati onoga koga im dud poalje, nisu se
smjeli eniti iz Hrvatske, a Mleani su preuzeli upravu nad svim gradskim prihodima.
Mletaka Republika se obvezala da nee pomagati Stjepana, tobonjeg sina kralja Andrije
koji je tada ivio u Veneciji i za koga je njegova majka Beatrice zahtijevala hrvatsko
hercetvo. U isto vrijeme u Hrvatskoj je trajao graanski rat koji su zapoeli Spliani i
Trogirani sporom oko sela Ostroga. Sve je zavrilo 1244. Split, poraeni, obvezao se da e za
gradskog kneza birati kraljevskog ovjeka, predati est talaca i ponovno poloiti prisegu
vjernosti. Bosanskog bana Ninoslava, koji je bio splitski saveznik, Bela je natjerao na
pokornost.
Nakon toga zapoeo je rat za babenberku batinu. Fridrik Babenberg poginuo je kao
posljednji od svoje loze te su Austrija i tajerska ostale bez vladara. Kao kandidati javili su se
Bela i eki kralj Pemysl Otakat II. U borbu se umijeao i papa Inocent IV. te je njegovim
zalaganjem dolo do mira u Pounu 1254. eki kralj dobio je Austriju, a Bela tajersku.
Ubrzo je u tajerskoj izbila buna i tajerci svojim vladarom proglase kralja Otakara. Zbog
toga je dolo do eko-ugarskog rata nakon kojeg se poraeni Bela morao odrei tajerske.
Belin sin Stjepan morao se oeniti Otakarovom neakinjom Kunigundom, a eki je kralj
uspio pridobiti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora.
Stjepan V. Odmah na poetku svog vladanja uao je u rat s ekim kraljem Otakarom II. Rat
je zavrio mirom u kojem se Stjepan odrekao zahtjeva za Austrijom, tajerskom, Korukom i
Kranjskom, a Otakar je obeao da nee podravati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije II.
koji je ubrzo i umro u Veneciji.
Godine 1272. Stjepan je krenuo u Napulj. Sa sobom je poveo sina Ladislava kojeg je ustavio
u opatiji u Topuskom. Kad je stigao u Biha, kralju je javljeno da mu je sin nestao te se vratio
natrag. Saznao je da se Ladislav nalazi u Koprivnici kamo je vjerojatno dospio u sporazumu
bana Joakima Pektara i kraljice Jelisavete. Stjepan je umro u vrijeme opsade Koprivnice.
Ladislav IV. Kumanac. Nakon Stjepanove smrti dolo je do potpunog rasula u kraljevstvu.
Velikai su jaali i otimali se za bansku ast i imanja. Dok je Ladislav jo bio malodoban,
umjesto njega je vladala kraljica majka, Jelisaveta. Glavni zamjenik bio joj je slavonski ban
Joakim Pektar. Nakon njega na banskoj asti bio je Matija od plemena aka te Henrik
Gisingovac koji je 1273. podigao bunu protiv kralja i njegove majke. Ban je poginuo, a
kraljev brat Andrija bio je imenovan hrvatskim hercegm. I tu dunost je preuzela njegova
majka. Godine 1273. odvijala se bitka na Moravskom polju. Tu je novoizabrani njemaki kralj
Rudolf Habsburki pobijedio ekog kralja Otakara te vratio batinu Babenbergovaca.
Habsburgovcima su uvelike pomagali ugarski vojnici.
Nekoliko godina kasnije (1278.) umro je hrvatski herceg Andrija te je Ladislav ostao jedini
zakoniti Arpadovi, jer dvor nije htio priznati Andriju Mleanina, sina Stjepana Postuma.
Ipak se dogodilo da je on bio posljednji Arpadovi na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Knezovi
Gisingovci su se 1289. digli na kralja Ladislava te su pozvali Andriju koji je stigao u pratnji
ujaka Morosinija. Nakon to je stigao u Hrvatsku, krenuo je na sjever, ali su ga zarobili u
trigovi u Meimurju te je predan na uvanje austrijskom hercegu Albrehtu I. Nakon to su
neki Kumani ubili Ladislava, Andrija je pozvan na prijesolje.

Andrija III. Mleanin. Rudolf Habsburki, papa Nikola IV. i napuljska kraljica Marija, sestra
Ladislava IV. poeli su odmah po stupanju Andrije na vlast svojatati ugarsko-hrvatsko
kraljevstvo. Napuljskom dvoru se pridruila gotovo sva Hrvatska od Drave do Neretve, ak i
Gisingovci. Andrija je upotrijebio oruanu silu, ali Ivan Gisingovac ga je izdajniki uhvatio i
zarobio. Kralj se otkupio, a Babonii su mu pomogli dovesti majku Tomasinu Morosini u
Ugarsku; nakon toga imenovao ju je hrvatskim hercegom. Poslije kratkog mira ponovno je
1295. dolo do graanskog rata, a posebno je stradao Zagreb gdje je Gradec bio uz Andriju, a
Kaptol uz Karla Martela (Napulj). Sveopa buna buknula je kad je kralj htio svog ujaka
Alberta, budui da nije imao nasljednika, proglasiti prijestolonasljednikom. Andrija je umro
usred nemira 1301. S njime je izumro rod Arpadovia.
Bribirci
Kralj godine 1251. potvruje Bribircima Bribirsku upaniju, koju su im, istie kralj u ispravi,
toboe darovali jo njegovi preci, a privilegijem potvrdio njegov otac. Bribirci, nekadanji
kraljevski upani, pretvaraju Bribirsku upaniju u vlastito knetvo, a Bela IV. moe takav
razvoj samo potvrditi, premda oni nisu mogli kralju predoiti navodni Andrijin privilegij,
izjavljujui da su ga izgubili. Belin privilegij za Bribirsku upaniju iz 1251. god. prava je
mjera zbiljske vlasti, ali i kraljevskog ugleda Arpadovia u Hrvatskoj juno od Velebita u
sredini XIII. stoljea.
Arpadovii u Slavoniji u srednjem vijeku potiu razvoj gradskih drutava, ubiru tridesetinu,
marturinu i poreze, organiziraju upanije.
U dalmatinskim gradovima su prisutni vrlo rijetko, ali imaju pravo izdavati povelje i sl., ali
nisu mogli utjecati na proces kroatizacije komuna. Hrvatsku odlikuje dinastiki uspon vlastele
kojoj su ogledni primjer Bribirci. Izvanredno smjeteni u tvrdim uporitima u zaleu Zadra i
ibenika; od Grgura u 30-im godinama XIII. st, do Mladena II. stotinu godina kasnije,
Bribirci svojim kneevanjem u dalmatinskim gradovima stvaraju jedinstven politiki prostor
na istonom Jadranu. Oko godine 1300. i u vrijeme Pavla I. njihova politika mo je na
vrhuncu. Za vrijeme dinastikog sukoba Arpadovia i Anuvinaca potkraj XIII. st. mo
Bribiraca je naglo ojaala te su proirili svoju vlast na Bosnu i Hum.
Ipak, intenzivna uloga Bribiraca nije trajala dugo. U sukobu oko Zadra, Bribirci se nisu mogli
suprotstaviti monoj Veneciji (1313. su se Mleani oko Zadra sporili s Anuvincem Karlom I,
ali grad se oslanja na Pavla I.), a desetak godina kasnije (Mladenov poraz kod Blizne 1322.)
ni anuvinskom centralizmu (tada poinje jaati Bosna pod Stjepanom II. Kotromaniem).
Kasnije su Anuvinci potisnuli Bribirce s Jadrana.

ETRNAESTO STOLJEE (prijelaz iz razvijenog u kasni srednji vijek)

Karlo I. Karlo je za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen kao dvanaestogodinjak. Pretendenti
na prijestolje bili su jo napuljski Karlo II, Oton Bavarski 5 i eki kralj Veeslav6 II. Njega je
veina ugarski velikaa dovela u Stolni Biograd i okrunila za kralja Ladislava V. nakon toga
izbio je graanski rat izmeu dva kralja. Ladislav je 1304. napustio Ugarsku, a ugarski
velikai su za novog kralja okrunili Otona Bavarskog. Njegova je stranka bila slabija pa je
poao po pomo vojvodi Ladislavu Aporu 7 u Erdelj, ali taj mu je oteo krunu sv. Stjepana i
bacio ga u tamnicu gdje je ostao do 1308. kada je napustio prava na ugarsku krunu i vratio se
5
6
7
8

kui. Tada se kao pretendent javio i srpski raskralj Stefan Dragutin, roak Arpadovia. On je
htio svojeg sina okruniti za ugarskog kralja, ali Karlo je pobijedio u ratu u Srijemu te je ta
epizoda bila zavrena.
U Hrvatskoj Karlo nikad nije uspio potpuno uvrstiti svoju vlast. Velikai su priznavali
kraljev, ali inae su gotovo nezavisno vladali u svojim podrujima. Najjai su u to vrijeme bili
Bribirci, a naroito njihov starjeina ban Hrvata i gospodar Bosne Pavao Bribirac.
On je umro 1312, (usred pobune Zadra protiv Mleana koju je sam potaknuo) ostavivi sve
posjede i bansku ast sinu Mladenu. Mladen nije uspio dovriti rat protiv Mleana pa se Zadar
ponovno vratio pod njihovu upravu. Republika je ubrzo nala ljude u ibeniku i Trogiru koji
su oba grada pobunili protiv Mladena. Njima su se pridruili vojvoda Nelipi i Mladenov brat
Pavao jer je njemu bila obeana banska ast. Rat je zavrio bitkom kod Blizne u Poljicama
1322. gdje je Mladen poraen. Da bi vratio mir u Hrvatsku, sam je Karlo stigao u Knin i
poveo Mladena sa sobom u Ugarsku, a banom imenovao dotadanjeg slavonskog bana Ivana
Babonia. Hrvatska se nije pomirila s tim te je krenula u oruani otpor protiv kralja. Voa im
je bio vojvoda Nelipi. Nakon rata samo su jo Krki knezovi i Slavonija priznavali kralja. To
je iskoristila Venecija, a bosanski ban Stjepan Kotromani je pod svoju vlast stavio cijelo
podruje izmeu Cetine i Neretve, Imotski, Dumno, Livno i Glamo.
Pred kraj vladavine Karlo je pokuao proiriti svoju vlast na temelju rodbinskih veza. U
Napulj je poslao sina Andriju kojeg je zaruio za Ivanu, unuku napuljskog kralja Roberta.
Kralj je izgubio sina te se Karlo nadao da e nasljednik na napuljskom prijestolju biti upravo
njegov sin. Nakon toga pokuao je kao nasljednika na poljskom prijestolju progurati starijeg
sina Ludovika. Karlova ena Jelisaveta je bila sestra poljskog kralja Kazimira, a taj nije imao
djece. Svoju vlast Karlo je proirio i osvojenjem Beograda 1319. Umro je 1342.
U prvoj treini XIV. st. Hrvatska gubi gotovo sav istonojadranski prostor. Ono to je
Venecija pripremala u XIII. st. sada je i ostvarila. Izvan njezina posjeda ostao je samo Senj
Krkih knezova. Kasnije, Zadarski mir 1358. uklanja mletaku vlast s istonog Jadrana na
pedesetak godina; do 1409. Prema sredini XIV. st. primjetno je da su na gotovo itavom
prostoru hrvatskih zemalja drutvene grupe staleki odreene, njihov opseg zatvoren. Nagli
gospodarski rast istonojadranskih gradova, od Senja, preko Zadra do Dubrovnika, druga je
primjetna znaajka etrnaestog stoljea. Nova, anuvinska, dinastija dolazi na ugarskohrvatsko prijestolje 1301.
Anuvinska zamisao o jakoj kraljevskoj vlasti prije svega iziskuje uklanjanje svih protivnika
u redovima faudalne vlastele koji bi kraljevski uspon mogli osporiti ili barem oteati. Ta
anuvinska osnova napose pogaa mone Bribirce u Hrvatskoj. Da bi kralj, za razliku od
tromih Arpadovia, mogao uistinu vladati u Hrvatskoj i Dalmaciji, valja ukloniti Bribirca
Mladena II. Posljedice bitke kod Blizne 1322. bile su dvojbene za sve sudionike, osim za
Veneciju. Bribirci su i dalje vladali Bribirom, Ostrovicom i Klisom, ali nakon 1322 bila im je
onemoguena bilo kakva samostalna djelatnost na jadranskoj obali. Porazom Bribiraca ni
Karlo nije nita dobio. Treim najvanijim tvrdim gradom u obrambenom trokutu izmeu
Zrmanje i Krke, Kninom vlada Nelipac, pa ugarski kralj ne moe prijei Dinaride i stii do
Jadrana. Padom Mladena II. Venecija je izgubila jedinog protivnika na Jadranu te njezinu
vlast priznaju Trogir, ibenik, Split, Nin i Pula (kao posljednja).
Godine 1344. umire knez Nelipac. Da bi mogao doprijeti iz Panonije do Jadrana, Ludovik je
najprije morao zavladati trokutom utvrda Ostrovica Knin Klis. Nelipeva udovica

Vladislava je u poetku u Kninu nastavila s otporom, ali je Knin 1345. doao pod vlast
Ludovika Anuvinca.
Zadrani u to vrijeme nisu uoavali strateke slabosti Ludovika pa su 1345. jo jednom, sedmi
put, ustali protiv Mletake Republike, oekujui pomo kontinentalnog vladara. Do proljea
sljedee godine, Ludovik je mogao gradu upuivati samo prazna obeanja, a kad je napokon
stigao pod opsjednuti grad, njegova je vojska bila poraena. Venecija je 1348. nametnula
Zadru mirovni ugovor s tekim odredbama, a Ludovik je godinu kasnije morao sklopiti
osmogodinje primirje s Republikom.
Za trajanja primirja s Venecijom mijenjali su se prostorno-politiki odnosi na sredinjem
dijelu istonog Jadrana. U srpnju 1347. skrbnik bribirskog kneza Jurja III, Grgur II, prepustio
je Ludoviku Ostrovicu i za nju u zamjenu dobio Zrin u Slavoniji. U tom trenutku Mladen III.
je jo uvijek vladao Klisom, ali umro je 1.V.1348.
Mir u Zadru. Nakon isteka primirja Ludovik je obnovio rat s Venecijom. Ratnim
operacijama u sjevernoj Italiji pogodio je sredite Republike, a na istonom Jadranu njegove
su ete napadale zalea dalmatinskih gradova. Time je bila slomljena mo Mletake
Republike. Ona je morala pristati na mir s Ludovikom. Mir je sklopljen u Zadru, u sakristiji
samostana sv. Frane, 18.II.1358. Venecija se morala odrei istonojadranskih posjeda od
sredine Kvarnera do granica Draa, a dud naslova dux Dalmatie et Croatie. Svi gradove na
istonoj jadranskoj obali (od Osora do Dubrovnika) te otoci, kao i dijelovi Dalmacije
prikljuuju se hrvatskom kraljevstvu. Izvan opsega kraljevstva ostala je samo Istra.
Dojam o sigurnosti zemalja krune svetog Stjepana i hrvatskog kraljevstva, to se sada
protezalo od Drave do Jadrana, temeljio se na injenici da ih u Ludovikovu razdoblju uistinu
nitko nije ugroavao. Ali Osmanlije su ve na poetku Ludovikova vladanja osvojili utvrdu
Cimpe kod grada Galipolja, a neto kasnije i taj grad. Kasnije osvajaju Hadrianopolis, a
Bizantsko Carstvo ve je svedeno na sam Carigrad. Kako je nakon smrti Stefana Duana
(1355.) oslabila i Srbija, Turci na jugu Balkana nisu imali primjerena protivnika te su kretali
prema zapadu. Uz to je mir Tvrtka I. (Bosna) bio samo prividan, a jo vie suzdranost
Mletaka. Sve to Ludovik nije primijetio kao prijetnju svojoj kraljevini. Nije shvaao
Osmanlije kao ozbiljnu prijetnju ak ni kad je osobno, uz papu Urbana V. raspravljao s
Ivanom V. Paleologom, Bizantskim carem. Nije ni mogao, jer u razgovorima su prevladavala
pitanja crkvene unije, vie nego politika i vojna. Kad se Ivan V. vratio u Carigrad Turci su
ve izvojevali prvu od triju pobjeda, kod ernomena na Marici (1371.), to e im otvoriti
brada Balkanskog poluotoka.
Ludovika je vie zanimala prijetnja koja mu je dolazila od Venecije te se ukljuio u rat protiv
Mleana 1378. koji je zapoeo zbog spora oko otoka Tenedosa. Mirom u Torinu 1381.
Ludovik je potvrdio svoje jadranske uspjehe. Osim vanjskopolitikih neprijatelja nije
primijetio ni one unutarnje to e, nakon njegove smrti, dovesti do slabljenja kraljevske vlasti
i uzletu vlastele.
Ludovik I. Veliki. Prvi pothvat mladog kralja bilo je ureenje Hrvatske. Nakon smrti vojvode
Nelipia u Kninu je, u ime malodobnog sina Ivana, ostala vladati njegova ena Vladislava.
Ona se uspjela oduprijeti banu Nikoli, ali kad je Ludovik stigao do Bihaa s 30.000 ljudi,
Vladislava mu se poklonila i predala Knin. Na vijest da je kralj u blizini, Zadar se pobunio
protiv Mletake vlasti. Kralj je pod grad stigao sa 100.000 ljudi, ali bio je potuen te se vrati u
Ugarsku. Grad se odupirao jo dvije godine, ali zatim se morao predati Veneciji. Usred rata
protiv Venecije pod Zadrom, Ludovik je primio vijest da je u Napulju ubijen njegov brat
Andrija. Osvetio se osvajanjem itavog napuljskog kraljevstva koje je kasnije bio primoran
vratiti kraljici Ivani. Dok je kralj boravio u Napulju, srpski kralj (samoproglaeni car Srba i
Grka) Stefan Duan krene u osvajanje Bosne koju je drao ban Stjepan Kotromani. Nije
10

uspio u svom pothvatu zbog intervencije Bizantinaca. Nakon toga Ludovik je oenio
Jelisavetu, ker bana Kotromania koji je ubrzo umro i banovinu ostavio posinku Tvrtku.
Ubrzo nakon toga umro je i Stefan Duan, a mo srpske drave poela je opadati. Godine
1356. isteklo je osmogodinje primirje izmeu Ludovika i Venecije te je on zapoeo veliki rat
za itavu Dalmaciju koji se trebao voditi i na talijanskom zemljitu. Skupio je veliku vojsku
objavivi da ide u rat protiv Srba, ali kad se okrenuo prema Veneciji, ona je ponudila mir uz
uvjet da e kralju predati sve dalmatinske gradove osim Zadra. Kralj je odbio takvo rjeenje i
rat je potrajao dvije godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji vojsku je vodio ban Ivan uz iz
Ludbrega. Venecija je naposljetku pristala na mir u Zadru (1358.) kojim se odrekla svih
dalmatinskih gradova i otoka od polovice Kvarnera do grada Draa. Nakon rata s Venecijom,
Ludovik je ratovao i protiv Srbije, Tvrtka, bosanskog bana te Bugara. Godine 1370. Ludovik
je u Krakovu okrunjen i za poljskog kralja te je tako postao gotovo najmonijim vladarom u
Europi.
Uslijed tih osvajanja u Europi se pojavila nova vojna sila, Turci Osmanlije. Prvi koji im se
suprotstavio bio je srpski kralj Vukain8, ali je kod rnomena na Marici 1371. kralj pobijeen
i sve su zemlje juno od Kosova polja pale pod tursku vlast. Iste godine umro je Stefan Uro,
posljednji iz dinastije Nemanjia i gospodar sjevernog dijela Srbije. To je kao svoju priliku
vidio bosanski ban Tvrtko koji je s Nemanjiima bio u rodbinskoj vezi. Ubrzo je Tvrtko
vladao na jugu preko Huma do Kotora i dananjeg Nikia, a na istoku do Rake. Odluio je
obnoviti kraljevstvo Nemanjia pa se 1377. na grobu sv. Save dao okruniti sugubim
vijencem kao Stefan Tvrtko, kralj Srbije, Bosne, Primorja, Huma, Donjeg Kraja i Zapadnih
Strana
Ludovik je umro 11.09.1382. ostavivi dvije malodobne keri, Marija je bila zarunica ekog
kraljevia igmunda Luksemburkog; mlaa ker zvala se Hedviga.
Marija. Odmah nakon pokopa Ludovika, velikai su za kralja okrunili njegovu ker Mariju
koja je tada imala dvanaest godina; umjesto nje vladala je kraljica-majka Jelisaveta
Kotromani. Poljski velikai su se odupirali Mariji, a nakon poduljih pregovora okrunili su
mlau Ludovikovu ker za poljsku kraljicu. Kad se Hedviga udala za litvanskog kneza
Ladislava Jagela osnovana je poljska kraljevska dinastija Jagelovia.
U Hrvatskoj je Stjepan Tvrtko htio svoje kraljevstvo proiriti od Jadranskog mora do Drave.
Da bi to postigao, poeo je nagovarati velikae da se odvoje od ugarske krune. Kad su u
Budimu saznali za njegove namjere odluila je kraljica Jelisaveta osobno s kerkom otii u
Hrvatsku. Kad su stigle, u Vrani se digla pobuna, ali je propala. Naposljetku je Tvrtku predan
Kotor, te je tako bosanski kralj umiren. enska vlast ipak je jo uvijek uznemirivala velikae.
Predvodnici pobune bili su braa Horvati: Pavao, Ivani i Ladislav. Oni su kralja potraili u
Napulju; Karla Drakog, a u to vrijeme i igmund Luksemburki je provalio u Ugarsku i
primorao dvor da ga vjena s Marijom.
Karlo II. Za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen je 1385, ali je vladao samo dva mjeseca.
Kraljica Jelisaveta i Nikola Gorjanski (njezin najblii savjetnik) dali su ga pogubiti. Ponovno
je za kraljicu okrunjena Marija. Ona, njena majka, Gorjanski i Bla Forga koji je ubio kralja
bili su zarobljeni u blizini akova. Bla i Nikola su pogubljeni, a kraljice su odvedene u
Novigrad na moru. Tamo je Jelisaveta zadavljena, a Marija poteena kao neduna.
Nakon Ludovikove smrti 1382. u Hrvatskoj se razbuktao otpor feudalaca protiv centralne
vlasti. Tome se pridruila i Bosna Tvrtka I., dok Turci pojaavaju pritisak i 1389. rue srpsku
dravu na Kosovu. Mletaka Republika zasada ostaje pritajena. Na ugarsko-hrvatsko
prijestolje dolazi luksemburka dinastija; igmund koji je vladao pedeset godina (od 1387.).
8
11

igmund Luksemburki. Kad je igmund saznao za te dogaaje, odmah je stigao u Ugarsku

gdje je 1387. okrunjen za kralja. Upotrijebio je oruanu snagu kako bi Mariju izvukao iz
novigradske tamnice gdje ju je drao ban Ivan od Paline.
Borbe unutar kraljevstva prekinulo je napredovanje Turaka. Na Kosovu polju dolo je na
Vidov-dan 1389. do velike bitke u kojoj je poginuo sultan Murat, ali i srpski knez Lazar. Ipak
su pobijedili Turci pod vodstvom Muratova sina Bajazida I. Tom pobjedom Turci su sebi
otvorili put na Bosnu, Bugarsku i Podunavlje.
Unato turskom napredovanju, bosanski kralj Tvrtko nije stao u irenju svoje vlasti. Ubrzo je
pod sobom imao cijelu Hrvatsku juno od Velebita s gradovima Kninom, Ostrovicom i
Klisom, Omi, Split, Trogir, ibenik. Svoju vlast ipak nije uspio utvrditi jer je umro ve 1391.
tvrtka je naslijedio neak Stjepan Dabia. On je sa igmundom sklopio mir u akovu kojim
se obvezao da e svoju dravu ostaviti njemu nakon svoje smrti. Vratio je igmundu dijelove
Hrvatske i Dalmacije to ih je osvojio Tvrtko, ali nakon smrti bosanski velikai nisu potivali
kraljevu odluku te je Bosnom neko vrijeme vladala njegova udovica Jelena Gruba. Za novog
kralja izabran je Stjepan Ostoja, nezakoniti sin kralja Tvrtka, a umjesto njega vladali su
Hrvoje Vuki Hrvatini, Sandalj Hrani i Pavao Radinovi.
Za to vrijeme umrla je kraljica Marija, a igmund je krenuo na Bajazida s tenjom da uniti
Tursko Carstvo u Europi. U bitci kod Nikopolja sultan je nadmono pobijedio (1396.).
Nakon bitke kod Nikopolja dugo se nije znalo to se dogodilo s kraljem igmundom ni da li
je uope iv. Zato je skupina velikaa pod vodstvom Stjepana Lackovia od akovca za
novog kralja okrunila Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Kad se igmund vratio pozvao je
one koji su okrunili Ladislava u Krievce na sabor uz obeanje da im se nita loe nee
dogoditi. Unato tom obeanju, dolo je do svae na saboru i ubijeni su Stjepan Lackovi i
njegovi privrenici. Na to je u Hrvatskoj dolo do velike pobune kojoj je pridruila i Bosna
pod Hrvojem Vukiem. igmund je 1401. uhvaen u Viegradu, svrgnut s prijestolja i
zatvoren u gradu iklou, a za kralja je ponovno okrunjen Ladislav Napuljski iako se veina
plemstva izmirila s igmundom. Ve trei mjesec vladavine novi se kralj vratio u Napulj, a
vojvodu Hrvoja je imenovao splitskim hercegom i svojim namjesnikom u Hrvatskoj i
Dalmaciji.
Nakon to je u Bosni svrgnut Stjepan Ostoja, a za kralja proglaen zakoniti Tvrtkov sin
Stjepan Tvrtko II. Tvrtkovi, igmund je krenuo u rat protiv Bosne. U meuvremenu oenio
se Barbarom, kerkom grofa Hermana Celjskog. Kako ratovi protiv Bosne nisu bili uspjeni,
igmund je pozvao u pomo papu te je tako sakupio prilinu vojsku. Godine 1408. zarobljen
je kralj Stjepan Tvrtko II. te mnogi velikai. Napokon je cijela Hrvatska priznala igmunda za
kralja. Nakon toga je Ladislav Napuljski predao svoja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata
Veneciji. igmund je za Dalmaciju vodio Prvi mletaki rat (1411-1413) i Drugi mletaki rat
(1418-1420), ali bezuspjeno.
Godine 1418. umire bosanski kralj Stjepan Ostoja; naslijedio ga je sin Stjepan Ostoji koga je
uskoro zamijenio Stjepan Tvrtko II. Tvrtkovi. Dok se bosanski kralj pripremao na borbu
protiv kneza Ivania Nelipia u korist Venecije, u Bosnu su provalili Turci. Njihova navala
primorala je bosanskog kralja i srpskog despota Stefana Lazarevia da se priblie igmundu.
Lazarevi mu je ak obeao Beograd nakon svoje smrti to je njegov nasljednik ura
Brankovi i ispunio. Na vijest o smrti Lazarevia, sultan Murat II. je provalio u Srbiju i
osvojio Kruevac (tadanja srpska prijestolnica) i Golubac. igmund je pokuao vratiti
Golubac, ali nije uspio. Nakon toga ponovno je otiao iz zemlje, a upravu je ostavio u rukama
kraljice Barbare9, tasta bana Hermana Celjskog i urjaka Nikole Gorjanovia. Za to vrijeme
(1433.) igmund je u Rimu okrunjen za cara, a s Mleanima je uredio primirje kojim je
rijeeno pitanje Dalmacije u Mletaku korist za vie stoljea. U to vrijeme ban u Hrvatskoj
9
12

bio je Krki knez Nikola Frankopan, a posjedovao je gotovo itavu Hrvatsku. Slavonski ban
bio je Herman Celjski, a izmeu dva roda dolazilo je do razmirica. Nakon smrti bana Nikole
njegovih devet sinova osnovali su grane frankopanske porodice koje e igrati znaajnu ulogu
u Hrvatskoj do polovice XVII. st.
Kraj igmundova vladanja bio je pun unutarnjih nemira. Umro je Ivani Nelipi, a sve
njegove posjede trebali su naslijediti ki Katarina i njezin mu Ivan Frankopan. Ali igmund
je zahtijevao da se sve preda njemu. Ivan to nije prihvatio i tako je 1436. buknuo graanski
rat. Ban Frankopan je iznenada umro i svi njegovi posjedi su preli u ruke bana Matka
Talovca. Kralj igmund je umro u Moravskoj 1437.
Sukob triju dinastija; Anuvinaca, Luksemburana i Kotromania najjae se oitovao u
dalmatinskim gradovima koji su pokuavali zadrati anuvinski mir izrazima dinastike
odanosti i pokuajem meugradskog saveza.
igmunt je pohodom na Bosnu 1408. uspio svladati otpor bosanskih feudalaca kojima je na
elu bio Hrvoje Vuki Hrvatini, a razrijeio je i dinastiko dvovlae Anuvinaca i
Luksemburana u Hrvatskoj. Poraeni dinastiki kandidat Ladislav Napuljski prodao je 1409.
Veneciji svoja prava na Dalmaciju, a Hrvoje je 1414. u Bosnu doveo Turke.
Venecija izmeu 1409. i 1420. obnavlja svoju vlast nad Dalmacijom (samo je Dubrovaki
prostor izbjegao podvrgavanju Mleanima i njegov je prostor razdvajao mletaki posjed na
dva dijela), a istodobno se na hrvatskom prostoru pojavljuju turske ete (ve 1415.).
Turskim nadiranjem rasla je i obrambena vanost ugarsko-hrvatskih kraljeva. Budim je postao
uporitem otpora. igmunt je 1396. s vojskom francuskih vitezova krenuo prema jugu
Balkanskog poluotoka, ali je kog Nikopolja teko poraen. Ubrzo su Srbija i Bosna bile
primorane prihvatiti vazalni odnos prema budimskom vladaru. Ipak sve je pokazalo da je
osamljeni ugarsko-hrvatski vladar bio previe slab pred Osmanlijama, a stanje je pogoravala
injenica da su snage koje su ga pomagale, pape, Habsburgovci, Venecija, bile sporedne i
njihova potpora gotovo zanemarujua.
Albert Habsburgovac. Za novog kralja izabran je igmundov zet, mu njegove jedinice
Jelisavete. Turci su zadavali mnogo glavobolja srpskom despotu urau pa je zatraio pomo
od Alberta. Sazvan je sabor u Budimu na kojem je utvreno da kralj ne moe krenuti u ratni
pohod ni donijeti nikakvu vanu odluku bez potvrde tog sabora. Albert se odazvao urau, ali
njegov pohod nije bio od velikog znaaja. Kralj je ubrzo i umro od kuge koja je harala u
vojsci. Prije smrti obnovio je Severinsku banovinu u jugoistonoj Ugarskoj, a kao bana
postavio je Rumunja Janka Hunyadija.
Vladislav Jagelovi. Nakon kraljeve smrti ponovno se javilo pitanje nasljedstva. Imao je
dvije keri (Ana i Jelisaveta), a ena Jelisaveta bila je trudna. Kraljica se nadala da e roditi
sina te je uz pomo dvorkinje tajno pribavila krunu sv. Stjepana. Mnogi su podravali kraljicu,
ali veina je htjela odraslog i sposobnog kralja koji e se moi suprotstaviti Turcima. Jedni su
htjeli da se za kralja izabere sin srpskog despota uraa Lazar, ali za kralja je ipak izabran
esnaestogodinji poljski kralj Vladislav Jagelovi. Dok se krunio novi kralj, kraljica
Jelisaveta rodila je Ladislava Postuma koji je uskoro okrunjen krunom sv. Stjepana. U
meuvremenu je Vladislav stigao u Budim te mu se priklonila veina velikaa. Krunidba
Ladislava je proglaena bezvrijednom te je za kralja okrunjen Vladislav Jagelovi.
Stranake borbe je vrlo dobro iskoristio sultan Murat II. te je poeo opsjedati Beograd koji je
branio vranski prior Ivan Talovac. Murat nije uspio osvojiti grad.
To je omoguilo ponovne borbe oko prijestolja, tj. obraun Vladislava s Jelisavetom. Nju je
napustila veina pristaa pa se okrenula njemakom kralju Fridriku III. Habsburgovcu koji je
samo ekao priliku. Jelisaveta mu je poslala krunu sv. Stjepana i malog Ladislava na

13

odgajanje. Na to je zapoeo graanski rat u kojem je najvie stradao Zagreb. Mirom je

ureeno da e Vladislav Jagelovi vladati do smrti, a naslijedit e ga Ladislav Postum. Za
vrijeme graanskog rata Bosna je Hrvatskoj oduzela Krajinu izmeu Cetine i Neretve s
Omiom i Poljikom upom.
Veliki turski rat (1443. 1444.) zapoet je sa ciljem sa se Turci potpuno izbace iz Europe.
Plan je nastao na temelju dvogodinjeg uspjenog ratovanja Janka Nunyadija, a pridruili su
mu se kardinal Julijan Cesarini, bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. i srpski despot ura
Brankovi. Godine 1443. Hunyadi je uspio prodrijeti sve do Sofije pobijedivi u nekoliko
odlunih bitaka, ali velika hladnoa i glad primorali su ga na povlaenje. Sultan Murat II. je
ponudio mir koji je sklopljen u Segedinu 1444.
im je mir potpisan, poeo je kardinal Cesarini nagovarati na novi rat tvrdei da prisege dane
nevjernicima ne vrijede. Kralj Vladislav i Janko su krenuli niz Dunav do Varne, ali sultan
Murat je imao 40.000 ljudi te je ta bitka bila izgubljena. Vladislav je poginuo.
Ladislav V. i gubernator Janko Hunyadi. Sada je trebao zavladati Ladislav Postum, ali
Fridrik III. ga nije htio izruiti, kao ni krunu sv. Stjepana. Tako je za gubernatora izabran
Janko Hunyadi te mu je predana sva vlast. Fridrik jo uvijek nije izruivao Ladislava, ali
Janku se i nije urilo s novog poloaja. Radije se okrenuo na Turke te je 1448. dolo do
trodnevne bitke na Kolovu polju kod Varne. Ugarsko-hrvatska vojska je bila potpuno
poraena te je ura Brankovi dao uhvatiti Janka i baciti ga u tamnicu u Smenderevu odakle
se ovaj nakon dva mjeseca uspio osloboditi i sklopiti trogodinje primirje s novim sultanom
Mehmedom II. Austrijski stalei su primorali Fridrika na izruenje Ladislava koji je tada imao
dvanaest godina. On je nastanio u Beu i preuzeo vlast u Austriji, ekoj, Ugarskoj i
Hrvatskoj, ali na svakom poloaju imao je upravitelja tako da gotovo nije vladao osobno. Za
odgojitelja je mladom kralju poslan knez Ulrik Celjski.
Unutar Hrvatske Celjski nisu bili popularni. Fridrik i Ulrik su nakon smrti Matka Talovca
prigrabili slavonsko banstvo te poeli otimati imanja Talovcima i zagrebakoj biskupiji. Kad
je nasilje Celjskih eskaliralo, sabor je naredio Janku Hunyadiju da ih pokori. On je (1446.)
zauzeo urevac, popalio Varadin, udario na tajersku, Meimurje i Koprivnicu. Celjski su
predali oteta imanja i gradove, ali banska ast im je ostala iako su se trebali pokoravati
Hunyadijevom roaku Ivanu Szkelyju koji je bio vranski prior, hrvatsko-dalmatinskoslavonski ban i vicegubernator u Hrvatskoj.
Sultan Mehmed II. Fatih je 1453. osvojio Carigrad te je tako potpuno srueno tisuljetno
Bizantsko Carstvo. Godinu dana kasnije zapoeo je Janko Hunyadi rat protiv Turaka, ali s
malo uspjeha. Papa Nikola V. mu je, zato, kao pomo poslao legendarnog Ivana Kapistrana
koji je uspio oko sebe okupiti mnogo kriara iz Austrije, eke i Ugarske. Kad je sultan
pokuao osvojiti Beograd, te su ga snage porazile najprije na Savi i Dunavu, a zatim i na
kopnu. Ubrzo nakon toga Janko Hunyadi je umro (1456.).
Najistaknutijim vladarima XV. st, igmundu i Matijau Korvinu, Hrvatska je bila samo
periferni aspekt njihove politike djelatnosti. igmund nije bio samo ugarsko-hrvatski kralj;
on je, prije svega, bio njemako-rimski car. Matija Korvin, pedesetak godina kasnije tei
srednjoeuropskoj, korvinskoj monarhiji i carskom naslovu, pa u uzaludnom sukobu s
Habsburgovcima i Fridrikom III. iscrpljuje svoje snage. igmund i Hrvatska izgubili su
dalmatinske gradove, ali on je i dalje nosio naslov kralja Dalmacije te je tako sauvao barem
dojam o cjelovitosti kraljevstva.
igmundov odnos prema feudalcima bio je uvjetovan njegovim politikim potrebama. Dugo i
esto izbivanje iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva i golema novana sredstva koja je trebao
uvjetovali su potrebu za stvaranjem sloja sebi odanih feudalaca koji nee ugroavati njegovu
krunu. Zato je on podupirao uspon novih dinasta meu kojima su najistaknutiji bili Celjski i
Talovci.

14

Matijaev primjer bio je drugaiji. Prije svega, Matija nije poticao iz vlastelinske obitelji
nego iz redova srednjega plemstva. Na izbornom saboru u Peti 1458, dok se tek izabrani kralj
Matija jo uvijek nalazio u Pragu kog Jurja Podjebradskog, velikai su primorali gubernatora
Mihajla Szilgyja da objavi dekret koji je obvezivao kralja da na vlastiti troak brani ugarsko
kraljevstvo, a u isti mah mu osporava pravo da plemstvu namee bilo kakav porez. Kralj je
oslonac traio u pojedincima koji su pripadali istom staleu kao i on. Aristokracija se
odupirala Matijaevoj centralizaciji da bi sauvala staleki poloaj i materijalne interese.
Pripadnici korvinskog kruga, podrijetlom iz plemikog stalea, odupirali su se apsolutizmu iz
ideolokih razloga. Na elu njihova otpora bili su Ivan Vitez od Sredne i Ivan esmiki.
Matija Korvin. U meuvremenu je Ulrih Celjski, nakon smrti bana Petra Talovca, prigrabio
njegova imanja i svu Hrvatsku osim Klisa i frankopanskih posjeda. Za novog bana postavljen
je Ladislav Hunyadi, sin Janka koji je 1456. dao pogubiti Ulriha u Beogradu. Time je izumrla
obitelj Celjski. Neto kasnije te godine umro je i Ulrihov tast, srpski despot ura Brankovi.
Smrt svojeg odgojitelja ubrzo je osvetio mladi kralj Ladislav. Dao je pogubiti Ladislava
Hunyadija. Nakon toga uzeo je kao taoca mlaeg Jankova sina Matijaa te je s njim pobjegao
u Prag. Osam mjeseci kasnije tamo je i umro. Godine 1458. za novog kralja je izabran
Hunyadijev sin Matija koji se naziva i Korvin. Tada mu je bilo petnaest godina. Prvi zadatak
bilo mu je ureenje unutarnjih prilika u kraljevstvu gdje su se jo uvijek osjeale posljedice
Celjskih, a bosanski kralj Stjepan toma, herceg Stjepan Vuki i Venecija otimali su se za
posjede. Hrvatsko-dalmatinskim banom imenovao je Pavla pirania. Njemaki kralj Fridrik
III. napokon je vratio krunu sv. Stjepana uz odtetu od 80.000 dukata, a Matija primi obvezu
da e ga Fridrik ili njegovi nasljednici naslijediti na ugarsko-hrvatskom prijestolju ako ne bi
imao nasljednika.
Godine 1459. Srbija je potpuno pala pod tursku vlast, a zatim je doao red na Bosnu. Tu je
vladao Stjepan Tomaevi, sin Stjepana Tomaa. Kralj se uzdao samo u pomo pape i kralja
Matijaa. Ali, dok je Matija bio u pregovorima s Fridrikom III, upao je Mehmed II. u Bosnu i
pokorio prijestolnisu Bobovac, Jajce, a zatim i Klju gdje se sklonio kralj. Kad je pao i Klju,
sultan je Stjepana Tomaa dao pogubiti pred Jajce. Slobodna je ostala jedino Hercegovina
gdje je vladao Stjepan Vuki. Matija je oslobodio Jajce, a iduih godina i svu Bosnu. Tada
je osnovao Jajaku i Srebrniki banovinu koje su bila vaan dio njegovog obrambenog
sustava.
Nakon pada Bosne, Turci su neprekidno provaljivali u Hrvatsku. Godine 1469. ve je bilo
toliko teko da su se pojedini velikai poeli obraati za pomo Veneciji i njemakom kralju
Fridriku III. Matija se bojao da bi Frankopani mogli predati Senj Veneciji. U taj je grad
poslao kapetana Blaa Podmanickoga s vojskom, a on je Frankopanima oduzeo Senj i tamo
uspostavio kapetaniju. Gubitak Senja bio je velik udarac za knezove te je dolo do razmirice
izmeu Frankopana i Matijaa, a posebno kad im je kralj oduzeo i itavo primorje od Trsata i
Senja te Vinodol. Tako su se Frankopani obratili Veneciji te joj predali Krk.
Godine 1472. Matija je za bosanskog kralja imenovao Nikolu Ilokoga. Njegov zadatak bio
je da Turcima preotme preostali dio Bosne, ali ovaj to nije uspio izvriti. Nakon Nikoline
smrti Matija je sam provalio u Bosnu i stigao sve do Sarajeva, ali uspjeh je bio tek
privremen. Matija je umro za vrijeme rata s Fridrikom III. 1490. u 47 godini ivota. Kralj je
bio oenjen tri puta, ali ni jedna ena nije mu rodila dijete. Imao je samo nezakonitog sina
Ivania kojemu je na sve naine pokuavao osigurati nasljedstvo, ali to mu nije potpuno
uspjelo. Kao kandidati za prijestolje javili su se eki kralj Vladislav Jagelovi, njegov mlai
brat poljski kraljevi Ivan Albert i njemaki kralj Maksimilijan.
Ivan Vitez je bio osobom najveeg kraljevog povjerenja, pouzdanik njegova oca Ivana
Hunyadija. Nakon Matijaeva izbora za kralja postao je kancelarom kraljevstva i
ostrogonskim nadbiskupom. Upravo je on okrunio Matijaa krunom sv. Stjepana 1465.

15

Vitezov neak Ivan esmiki ili Janus Pannonius, bio je pjesnik i osoba iz najueg kraljevog
kruga. Ipak su obojica bili protiv Matijaa u vrijeme pobune 1471. Sve jae Matijaevo
priklanjanje apsolutistikom ponaanju izazvalo je otpor aristokracije i humanistikog kruga
oko kralja. Vitezov cilj bio je jak vladar na dvoru, a ne kralj-apsolutist s neogranienom
vlau parlamentarna monarhija u kojoj staleki sabor uz kralja sudjeluje u upravljanju
dravom.
Ljeti 1471, na saboru u Budimu, kralj se obvezao da e svake godine sazivati sabor i da nee
raspisivati izvanredne poreze bez njegova pristanka.
Pobuna je zavrila slomom i smru oba Ivana. Vitez je baen u tamnicu potkraj 1471, a idue
godine je umro; na slobodi. Ivan esmiki je pobjegao u Medvedgrad Ivanu Thuzu, a 1472.
tamo je i umro.
Desetak godina poslije, 1481, kralj je na opem suditu u Zagrebu optuio Frankopane,
Zrinske i Blagajske da su spram niega plemstva zloinci i otimali, zaprijetivi im najotrijim
kaznama. Sve je zavrilo kraljevim ponitavanjem svih osuda i suglasnou stalea za nove
poreze u Slavoniji.
Jedina europska snaga koja se u sredini XV. st. nastojala ukljuiti u otpor Turcima bilo je
papinstvo. Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) obvezao se na kriarski rat protiv Turaka, a
1459. je u Mantovi sazvao skup europskih vladara nastojei ublaiti njihove meusobne
razmirice kako bi zajedniki mogli ratovati protiv Osmanlija. Idue godine pozvao je zapadnu
Europu u rat, ali od svega nije bilo nita. Nakon pada srpske despotovine 1459. Turci su
krenuli na Bosnu pa je Pio II. pokuao pomoi. Njegov je legat 1461. okrunio novog
bosanskog kralja Stjepana Tomaevia, a ujedno su se ublaavale suprotnosti bosanskog i
ugarskog dvora; Venecija je poela novano pomagati Matijaa Korvina. Unato svemu, Turci
su 1463. sruili srednjovjekovnu Bosnu. Te iste godine Matija je sklopio mir s Fridrikom III.
te je habsburgovcima priznao pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje ako sam ne bi imao
nasljednika. Kralj je sklopio i savez s Venecijom i kriarski rat je mogao poeti.
Plan je bio ovakav: Matija e biti nositelj pohoda na kopnu. Brodovlje e se okupiti u Anconi
i napadi e se voditi simultano. Sve je propalo zbog nezainteresiranosti Europe za kriarski
rat. Kad je u kolovozu 1464. u Anconi umro papa Pio II. pripreme za pohod bile su zauvijek
prekinute.
Nakon pada srpske despotovine i bosanske drave pod tursku vlast Budim je bio jedinim
uporitem protuturskog otpora. Korvin je objektivno uinio onoliko koliko je mogao. Slijedio
je igmundovu zamisao o obrambenim taborima te branio ono to Osmanlije jo nisu uspjele
osvojiti da bi se tako sprijeio njihov prodor prema srednjoj Europi. Potkraj 1463. Korvin je
sam provalio u Bosnu u zauzeo Jajce ne ekajui okupljanje kriara u Anconi. Iste godine je
osvojio Srebrnik i oblikovao Jajaku i Srebrniku banovinu radi zatite Slavonije i Ugarske.
Dvjema banovinama dodao je 1468. i Senjsku kapetaniju, poto je Senj oduzeo
Frankopanima. U obrambeni sustav uli su i Ostrovica, Knin i Klis, ali on nije sprijeio turska
pustoenja u itavom prostoru od Drave do Jadrana (ak i do Slovenije).
Smrt Matijaa Korvina 1490. i dolazak Jagelovia na vlast
Vladislav II. eki kralj izabran je na saboru u Peti dok se Ivani morao zadovoljiti au
slavonskog hercega te hrvatsko-dalmatinskog bana. Novi se kralj najprije obraunao s drugim
pretendentima na prijestolje. Vladislav je bio slab vladar, gotovo u potpunosti ovisan o
saboru. Frankopani su se ponovno doepali Senja i primorja. Sve se primirilo kad je bosanski
paa Jakub provalio u Hrvatsku, a otuda u Kranjsku i Koruku. Velikai su ga slono doekali
na Krbavskom polju gdje je 9.08.1493. dolo do velike bitke, pogubne za hrvatsku plemiku
vojsku. Odmah nakon bitke, hrvatski velikai su se poeli obraati papi i kralju Maksimilijanu
za pomo, jer od Vladislava to nisu mogli oekivati.

16

Tada su se na ugarskom dvoru pojavile dvije stranke; jedna dvorska na elu s Tomom
Erddyjem, a druga pod Lovrom Ilokim koji je teio zbacivanju Vladislava s prijestolja.
Vladislav je ratom primorao Lovru na poslunost.
Za to vrijeme se u Hrvatskoj opet kao herceg vratio Ivani Korvin. Bio je oenjen Beatricom
Frankopan, a stolovali su u Bihau i Krapini. Glavna mu je zadaa bila obraniti hrvatsku
zemlju od Turskoh napada. Nakon pobjede kod Jajca i oko Knina Ivani je umro (1504.) u
Krapini. Sahranjen je u crkvi pavlinskog samostana u Lepoglavi.
Uskoro nakon toga Vladislav je uao u rat s Venecijom kao saveznik kralja Maksimilijana, a
kao nagrada mu je obeana Dalmacija. Budui da je nadbiskup i kancelar Toma Erddy bio
potajni privrenik Venecije, znao je sprijeiti svaki udarac uperen na Mleane tako da je
Dalmacija i dalje ostala u njihovim rukama. Rat protiv Turaka se dalje nastavio; posebno je
bila slavna pobjeda novog bana Petra Berislavia kod Dubice na Uni. Jednako tako se i
Ugarska spremala u ratni pohod, ali vojska, veim dijelom seljaci, okrenula se na velikae i
plemstvo. Pokorio ih je erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski, porazivi njihova vou Jurja Dzsu
kod Temivara. Maksimilijan i Vladimir su se sastali u Pounu i Beu 1515. te ponovno
sklopili nasljedni ugovor koji je Habsburgovcima obeavao ugarsko-hrvatsku krunu u sluaju
da kralj nema nasljednika. Za vee jamstvo se Ludovik zaruio s Marijom Habsburkom, a
Ana, ki Vladislava II, Marijinim bratom Ferdinandom Habsburkim.
Ludovik II. Ubrzo nakon toga je Vladislav umro, a naslijedio ga je sin Ludovik iako mu je
bilo tek deset godina. Drava je sve vie propadala, a izmeu dvorskih stranaka su bjenjele
borbe. Nitko nije znao kako razrijeiti nastalu situaciju, ak ni kad je Ludovik II. postao
punoljetan te se oenio Marijom Habsburkom (1522.). Neprilike su iskoristili Turci. Ban
Petar Berislavi ih je suzbijao, ali vrlo teko, posebno kad je jedina oaza u turskoj vlasti ostalo
Jajce. Ban je poginuo u bitci na planini Pljeivici, izmeu Korenice i Bihaa 1520.
Te je godine ustolien i novi sultan Sulejman II. Odmah na poetku vladanja zauzeo je otok
Rodos, Beograd kao zlatni klju Ugarske i Slavonije, a zatim i Knin, Skradin, Ostrovicu
dok je Klis odluno branio Petar Krui. Hrvati su se potpuno priklonili Ferdinandu
Habsburkom koji ih je branio vie od kralja Ludovika. Trebalo je braniti i Jajce. To je
uspjeno obavio Krsto Frankopan, sin kneza Bernardina (1525.). Godine 1526. okupljen je
sabor u Krievcima gdje je Krsto pozvao na odcjepljenje Hrvatske od kralja Ludovika te da
sebi potrai vladara koji e je znati zatiti, tj. Ferdinanda. Budui da su neki velikai bili vie
za pomo od strane Venecije, sabor se raziao bez vanijih zakljuaka. U isto vrijeme i
Ugarska je bila na pragu graanskog rata, ali Sulejman je ve krenuo s 200.000 ljudi. Vrhovno
zapovjednitvo nad vojskom preuzeo je nadbiskup Pavao Tomory te okupio oko 30.000 ljudi.
Nisu priekali hrvatsku vojsku pod Krstom Frankopanom nego su 29.08.1526. zapoeli bitku
kod Mohaa. Ugarska vojska je potuena, poginuo je Pavao Tomory, a kralj Ludovik se u
bijegu utopio u potoku eleju te su Ugarska, Hrvatska i eka ostale bez kralja.
itav skup drutvenih preduvjeta nakon Matijaeve smrti postao je sve nepogodnijim za
organiziranje kraljevske vlasti i protuturskog otpora.
Sam izbor Vladislava II. za kralja bio je plod procjene ugarskih stalea da e upravo on
najmanje ugroavati njihove staleke povlastice10. Tzv. krunidbenom zavjernicom
(31.07.1490.) obvezao se da nee uvoditi nikakve novotarije kao to je inio Matija te da e
se suglasiti sa svime to odlue prelati i baruni. Dekretom ugarskog sabora (7.03.1492.) su
ukinuti porezi Matijaa Korvina i vraen je sustav iz vremena igmunda. Kralj vie nije smio
pozivati u rat izvan drave, a unutar nje samo ako se kraljeva plaenika vojska ne bi mogla
oduprijeti neprijatelju. Konana prevlast feudalne oligarhije nad kraljevskom vlau.

10
17

Nakon isteka primirja to ga je 1483. Korvin bio sklopio sa sultanom, Turci su 1491. poraeni
kod Udbine, ali su 9.09.1493. teko porazili hrvatsku plemiku vojsku na Krbavskom polju11.
Fabregues kae da je na Krbavskom polju zarobljeno i pogubljeno itavo hrvatsko
plemstvo te da u itavoj Hrvatskoj nije preostao tko bi se mogao oduprijeti Turcima. Toni
podatci o sudionicima i rtvama bitke su neujednaeni.
Nakon 1500. Jagelovii gotovo potpuno naputaju ulogu organizatora protuturskog otpora te
dunost obrane prelazi na pojedince; Ivani Korvin, arko Draojevi, Petar Berislavi, Ivan
Karlovi, Krsto Frankopan, Petar Krui i dr.
Ukljuivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. u kojem su sudjelovali Venecija i papa
Aleksandar IV. nije donijelo mnogo.
Papa i Republika su obeali obilatu novanu pomo ugarsko-hrvatskom kralju (godinje
ukupno 140000 dukata).
Unato savezu, Venecija je 1502. prihvatila primirje koje je ponudio sultan Bajazit II.
Republika je u ratu do tada pretrpjela velike gubitke na Peloponezu. To je natjeralo i
Vladislava II. na potpisivanje sedmogodinjeg mira s Turcima; 1503.
Godine 1508. sklopljena je Liga u Cambraiju, na poticaj pape Julija II, cara Maksimilijana i
kralja Luja XII. Cilj lige bilo je unitenje Mletake Republike. Ona je u jesen 1509. u Budim
uputila svojega poslanika Pietra Pasqualiga da na budimskom dvoru zastupa mletake
interese. Vladislav II. je pristupio Ligi (sabor u Tathi 1510.) i tamo se obvezao na rat za
Dalmaciju, ali Pasqualigo je dobro znao da kralj to nee uiniti. Za takav pohod nije imao
novanih sredstava, a novano ga je pomagala upravo Venecija (prema protuturskom
ugovoru) koja mu je 1510. poslala 116000 dukata.
Trogiranin Petar Berislavi ostvaruje crkvenu karijeru u Ugarskoj, diplomatsku na dvoru
Vladislava II. U proljee 1513. imenovan je upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i
Slavonije, a idue godine i banom.
Nakon cambraiske epizode dobio je zadatak obraniti dio krovinskog protuturskog sustava na
potezu Jajce Pounje Cetina koji je Turcima prijeio prodor u Hrvatsku i Slavoniju.
Uporite mu je bilo Jajce, ali on za takav otpor nije raspolagao potrebnim preduvjetima. Nije
ga pomagao kralj, Venecija je bila nepovjerljiva zbog Vladislavova stupanja u Cambraisku
litu, a i Slavonski sabor je odbio pomo u obrani Hrvatske juno od Velebita istiui da su
stalei po starom obiaju braniti samo svoju kraljevinu (pomogao je jedino papa Leon X. koje
s vremena na vrijeme slao novanu pomo).
Berislavi je, unato osamljenoj borbi, ustrajao sve do pogibije na Pljeivici 1520. U vrijeme
njegova banovanja Turci nisu osvojili ni jedan dio hrvatskog prostora.
Nakon Berislavia, u jo je nezavidnijoj situaciji bio ban Ivan Karlovi. On je bio
dugogodinji mletaki kondotijer, a od 1521. hrvatski ban. Na dunost kondotijera natjerala
ga je opa oskudica iako je i za taj posao dobio minimalnu plau. Tako nije mogao braniti
Hrvatsku. Nakon zauzea Beograda 1521, Sulejman I. je poeo ostvarivati osnovu pritiska
prema sjeveru i jugu Hrvatske. Napad je najprije usmjerio prema Hrvatskoj juno od Velebita
gdje se Karlovi nije mogao oduprijeti. Turci su 1522. zauzeli Knin i Skradin, a 1523.
Ostrovicu. Kada je 1524. Karlovi napustio bansku ast i dalje se nadao mletakoj pomoi ne
bi li zadrao svoje glavno uporite, Obrovac, ali i ta su se oekivanja izjalovila. Turci su
Obrovac osvojili 1527. Godinu dana kasnije palo je Jajce i korvinski bedem bio je konano
razoren. Turci su istodobno nakon pada Osijeka i poraza kod Mohaa (1526) vrili pritisak na
Slavoniju, a na jugu im se odupirao jo samo Klis. Deset godina kasnije osvojeni su Poega
(1536), Klis (1537) te Nadin i Vrana u zadarskom zaleu.
Bitkom na Mohakom polju i pogibijom Ludovika II. ugasila se srednjovjekovna ugarskohrvatska drava. Izumrla je obitelj Jagelovia te Budim vie nije bio politiki oslonac
11
18

hrvatskih zemalja. Poelo je nametanje za vlast, a tu se posebno isticao habsburki Be.

Dolazak Habsburgovaca na hrvatsko, a zatim i ugarsko prijestolje najlake je objasniti
dinastikim ugovorima od kojih su prvi sklopili Matija Korvin i Fridrik III. 1463. te izborom
nadvojvode Ferdinanda za hrvatskog kralja na saboru hrvatskih stalea u Cetinu 1.01.1527.
Njega su izabrali hrvatski stalei dok su slavonski na saboru u Dubravi kod azme pet dana
kasnije za kralja izabrali za kralja Ivana Zapolju. Kraljevina Slavonija tada jo nije bila tako
pritisnuta Osmanlijama pa je u izboru kralja slijedila primjer ugarskih stalea. Ferdinand je
priznat za slavonskog kralja na saboru u Krievcima 6.10.1527. nakon to je porazio Zapolju
u sukobu oko mjesec dana ranije.
Habsburki prodor prema Jadranskom moru odvijao se polagano i preko Istre gdje je trebalo
razlomiti faudalni akvilejsko-goriki obru i svladati otpor Mletake Republike. Prvi
habsburki posjed u Istri nalazio se u njezinu kontinentalnom sreditu, a ne na jadranskoj
obali (Pazinska kneija; 1374.). Godine 1382. zavladali su Trstom, a desetak godina kasnije
Kastav, Veprinac, Moenice i grad Rijeku.
U godinama uoi bitke na Mohakom polju veina hrvatskih pokuaja oslanja se na
Habsburgovce. Bernardin Frankopan, otac Krste Frankopana, odlazi 1522. na sjever gdje na
dravnom saboru u Nrnbergu dri Govor za Hrvatsku u kojem kae da je ona tit i vrata
kranstva. Govor nije ostavio previe utjecaja na Europu. Nadvojvoda Ferdinand je, dodue,
pomagao, ali samo one dijelove Hrvatske koji su izravno leali na putu turskim prodorima
prema habsburkim zemljama Kranjskoj i tajerskoj.
Dolazak Habsburgovaca na vlast bilo je posljedica krajnje ugroenosti i dinastikog sloma
koje je nastupio ve i prije pogibije kralja Ludovika II. na Mohakom polju. Na samom
poetku 1526. hrvatski i slavonski stalei su na saboru u Krievcima razmatrali otkazivanje
poslunosti kralju budui da ih on nee tititi. Jedina obrana kojoj su se stalei mogli obratiti
bili su Habsburgovci; Venecija nije dolazila u obzir jer se ona brinula jedino za gradska
uporita na obali, a prema Hrvatskoj ili jo udaljenijoj Slavoniji bila je ravnoduna.
Unato optimizmu nakon izbora novog kralja, hrvatski feudalci nisu uspjeli osigurati ono
zbog ega su mu i dali povjerenje; obvezao se drati tisuu konjanika i dvije stotine pjeaka u
Hrvatskoj, ali bez vrstih odredaba o nainu njihova ostvarivanja.
Stoga je odran drugi sabor u Cetinu (28.04.1527.) gdje su kralju prigovorili zbog neizvrenih
obveza. Prigovorili su mu da nije poznato da bi ijedan vladar silom zavladao Hrvatskom i
da su se oni nakon Zvonimirove smrti slobodne volje pridruili svetoj kruni kraljevstva
ugarskoga, a nakon toga i vaemu velianstvu. Njihov prosvjed nije urodio znatnijim
plodom. Do prijelomne bitke kod Siska 1593. nastavljeno je prostorno mrvljenje hrvatskoga
kraljevstva.
DUBROVNIK
Podjela vlasti
Veliko vijee bilo je temelj i izvor sveukupne dravne vlasti. Ono je iz svoje sredine biralo
Vijee umoljenih (Senat), Malo vijee i Kneza, kao i sve druge vanije dravne organe:
providnike npr. koji su nadzirali zakonitost rada cjelokupne upravne strukture, sindikate, koji
su nadzirali sveukupnu upravu Dubrovake Republike na podruju izvan grada Dubrovnika,
kontrolore koji su provjeravali ispravnost materijalno-financijskog poslovanja svih slubi to
su upravljale dravnim novcem, zatim kontrolore-biljenike koji su vodili precizne evidencije
o zalihama vanih prehrambenih artikala u Dubrovniku i dr.
Senat je bio stvarna vlada Dubrovake Republike, njezin najvaniji politiki organ. inio ga
je do 1490.god. 51 senator, a od te godine njih 61. U nadlenosti Senata bilo je rjeavanje svih

19

vanijih pitanja unutarnje i vanjske dravne politike. Uvjet za lanstvo u Senatu kao i za
obnaanje funkcije Kneza bilo je ispunjenje dobne granice od 50 godina ivota.
Malo vijee bilo je izvrni organ i Velikog vijee i Vijea umoljenih. Knez Dubrovake
Republike, iji je mandat trajao samo mjesec dana, upravljao je radom svakog vijea, a
odluivao samo kao njihov lan. Dok je kneev mandat bio jednomjeseni, mandat lanova
drugih organa bio je u pravilu jednogodinji s obaveznom vakancijom od 2 godine. Osim
funkcije Kneza, pravilo je, svi su dravni organi bili kolegijalni, a u njima je mogao biti samo
po jedan lan istog aristokratskog roda (unus pro sclata). Sve funkcije u upravnom i sudskom
aparatu Dubrovake Republike obnaala su vlastela. Puanima i graanima bile su dostupne
samo neke manje vane slubenike dunosti, a tek ponekad povjeravala bi im se i poneka
diplomatska misija ili konzularna funkcija.
Dogaaji 1358. godine
Ugarski kralj Ludovik Anuvinac 1346.-1356. vodio je rat s Mleanima kako bi oslobodio
Dalmaciju mletake vlasti i stavio pod svoju vlast to je Kolomanovom krunidbom u
Biogradu 1102. ulo u naslov i naslijee ugarskih kraljeva. Trijumfalni kraljev ulazak u Zadar
ostao je temeljem njegovih zahtjeva prema Veneciji. U zadarskim mirovnim pregovorima
1358. inzistirao je da se Venecija odrekne prava na itavu Dalmaciju, od Kvarnera do granica
Drake provincije te da izbaci Hrvatsku i Dalmaciju iz dudeva naslova. Kralj Ludovik
promatrao je Dalmaciju kao cjelinu na koju ima pravo kao hrvatsko-ugarski kralj. Nije mu
bilo bitno jesu li njegovi prethodnici vladali itavim podrujem i u ijoj je vlasti ono bilo u
trenutku sklapanja Zadarskog mira. Posljednja odstupnica koju su Mleani htjeli obraniti bila
je tvrdnja da Dubrovnik, Korula i Mljet nikada nisu priznavali vrhovnitvo ugarskih kraljeva,
pa bi mogli ostati mletaka uporita na Jadranu. Kralj je smatrao svojim sve to su Mleani
posjedovali na kopnu i na moru od istre do Draa i upravo je na tom gradio pravo svoga
suvereniteta nad Dubrovnikom, unato tomu to on nikada nije bio podanik ugarske krune.
Ostavi bez svake mogunosti otpora pobjednikom kralju, mleani su ispravom o Zadarskom
miru od 18. veljae 1358. potpisali da se odriu gospodstva nad itavom Dalmacijom.
U vrijeme zadarskih pregovora mletaki je knez jo uvijek bio u Dubrovniku, obnaao svoje
dunosti i ak uivao podrku dijela vlastele i graana. Na vijest o uvjetima Zadarskog mira,
Veliko je vijee 28. veljae izabralo trojicu rektora meu dubrovakom vlastelom i odluilo
otpraviti poslanstvo kralju. to se tie bive vlasti, vlastela je postupila mudro: zapisnici
vijea uope ne spominju svrgavanje mletakoga kneza, kao da se to nije ni dogodilo. No,
mletaka je vlast otila iz grada s namjerom da se vie nikada ne vrati.
U ispravi o Zadarskom miru, meu posebno navedenim gradovima koji se vraaju ugarskoj
kruni, stoji i ime Dubrovnika. Iako je dotad bio izvan granica Dalmacije pripao je ugarskom
kraljevstvu temeljem pripadnosti antikoj Dalmaciji. Iako su morali priznati Ludovika za svog
prirodnoga gospodara, nasljednika prava Arpadovia na Dalmaciju, Dubrovani su se opirali
takvom odreenju svoga poloaja. Dubrovaki su vijenici smatrali da nakon raskida ugovora
s Mletakom Republikom imaju pravo slobodno odluiti o svojoj budunosti, budui da
nikada prije 1358. nisu priznavali vlast ugarskih vladara. Na tome su temeljili zahtjev da u
novu zajednicu uu kao corpus separatum, a ne kao dio Dalmacije. Meutim, nakon poraza
Venecije, samosvjesni mladi kralj je podrazumijevao svoje pravo na Dubrovnik kao dio
Dalmacije i stavio to na znanje. Dubrovaki rektori i vijenici formalno su odustali od
zahtjeva za posebnim statusom meu zemljama krune, ali su posrednim putem i dalje ili za
time. Grad na krajnjem jugu novih kraljevskih podruja, u susjedstvu neprijateljske Rake i
nepouzdane Bosne imao je temelja za dobru pregovaraku poziciju. Kralj je i sam bio svjestan
injenice da e ga diplomatski put najbre dovesti do Dubrovnika, jer ga je teko mogao
osvojiti s kopna, a s mora nikako. Stoga je bio spreman na poputanje. Potrebnu podrku iz

20

Dubrovnika mogao je dobiti samo tako da gradu prizna stare slobotine i pravno na neovisni
autoritet.
Poslanici izabrani za pregovore krenuli su put Viegrada. Prvi krug pregovora okonao je
kralj, ispravom izdanom 26. svibnja 1358. Kralj je naglasak stavio na to da je dubrovaka
opina smjetena u kraljevini Dalmaciji i stoga prirodno potpada pod njegovu vlast. Na kraju
isprave kralj je, mimo volje dubrovakih poslanika, dodao jo neke uvjete, objanjavajui da
se ne moe zadovoljiti spomenutim stavkama. Zahtijevao je od Dubrovana da mu isplauju
2500 perpera svetodmitarskog danka kojeg su plaali rakom kralju te 500 perpera koje su
plaali bosanskim vladarima. Potom, traio je od njih da mu vojno i pomorski pomau protiv
moguih pobunjenika u Dalmaciji te da sve ugarske prijatelje smatraju svojim prijateljima, a
neprijatelje neprijateljima. Iako je gradu priznao njegove statute i obiaje, traio je od vlade i
to da ubudue sve odluke i uredbe uskladi s koriu i au kralja i ugarskoga kraljevstva.
Tome je dodao i ono ega su se poslanici najvie bojali: obvezu Dubrovana da za kneza
moraju uzeti nekoga od ugarskih podanika kojega e kralj potvrivati. Dubrovaki poslanici
odbili su dodatne kraljeve zahtjeve pod izgovorom da nemaju ovlatenje prihvatiti ih.
Smatrajui da bi im razvlaenje pregovora donijelo vie tete nego koristi, poslanici su se
pozvali na naputak vlade da ne smiju prekidati pregovore niti se vratiti u grad prije nego to
dovre posao.
Dvadeset i etiri sata nakon izdavanja prve isprave postignut je konani sporazum: 27. svibnja
1358. kralj, kraljice, prelati i baruni kraljevstva ovjerili su Viegradski privilegij. U tom
odmjeravanju kraljeva je snaga bila vea, pa su njegovi zahtjevi o plaanju danka, ratovanju u
Dalmaciji i izboru kneza uli u sam Viegradski privilegij. No i Ludovik je donekle popustio
svojim novim podanicima, pa je formulacija o izboru kneza znatno blaa negoli u prvoj
ispravi. Kralj je ostao kod toga da knez mora biti izabran meu ugarskim podanicima i
zadrao je pravo potvrde, no dodao je i to da svaki budui knez svoju dunost mora vriti
prema savjetu dubrovakog Malog vijea, u skladu sa statutom i pravnim obiajima. Zauzvrat
je Dubrovanima obeao zatitu, potvrdio im posjed svih teritorija na kopnu i moru, statute,
pravne obiaje i prihode. Usliao je njihov zahtjev za posjedom dubrovakog primorja, koji se
jo dugo nakon toga nije mogao realizirati, jer je to podruje zapravo bilo pod vlau
bosanskog vladara. Meu najvanijim povlasticama bilo je pravo potpune slobode trgovine u
Rakoj i Veneciji, ak i u vrijeme njihova sukoba s Ugarskom.
S dubrovakog gledita, nekoliko bitnih pitanja i dalje je ostalo sporno, no poslanici nisu
imali izbora i morali su prihvatiti kraljevu ponudu. U skladu s uputom dubrovake vlade nisu
pristali na to da se zakunu na vjernost kralju u ime itave opine. Ne odstupajui od toga,
postigli su da odredbe isprave postanu vaee tek onda kada na njih prisegne dubrovako
Veliko vijee. Stoga je bosanski biskup Petar poao s obje povelje i kraljevim pismom u
Dubrovnik. U pismu kojim je imenovao biskupa svojim namjesnikom i prokuratorom u
provoenju odredbi privilegija, Ludovik je zatraio zakletvu vjernosti od vijenika, graana i
svih stanovnika Dubrovnika. Kraljevo poslanstvo primilo je prisegu dubrovakog vijea na
sveanoj sjednici, 18. srpnja 1358. Rektor i 125 lanova Velikog vijea zakleli su se pred
bosanskim biskupom Petrom da e potivati sve odredbe Viegradskog privilegija i sastavili
su pismo upueno kralju koje nije sauvano. Tek se time ugovor smatrao prihvaenim.
injenica da Dubrovani prema Viegradskom privilegiju nisu dobili pravo izbora kneza bila
je najbolnija toka njihova kompromisa. Dubrovaka vlastela odluila se za taktiku
dodvoravanja kralju ne bi li im on taj bitni zahtjev ispunio po svojoj milosti. Akcija nije ila ni
glatko ni brzo, upravo stoga to je kralj Dalmaciju smatrao cjelinom, to je znailo da za sve
gradove trebaju vrijediti jednaki uvjeti. Dubrovaki poslanici su vrlo oprezno i polako
nastojali privoljeti kralja na ustupak, to je trajalo gotovo godinu dana. Ispravom od 3.
sijenja 1359. udijelio je gradu uenu milost: dopustio je dubrovakoj vlasteli da sama bira
kneza, s jedinim uvjetom da on ne smije biti Mleanin niti itko od kraljevih neprijatelja.

21

Dubrovani su uvijek bili voljni prilagoditi se politici ugarskih kraljeva, ali nikada u pitanjima
kneevske vlasti ili slobodne trgovine. Od svakoga su novoga kralja traili potvrdu unutarnje
autonomije i prava na vlastitu politiku prema vladarima i velikaima u zaleu, neovisnu o
ugarskoj kruni. Iako nisu uspjeli postii da Dubrovnik ue u ugarsko kraljevstvo kao corpus
separatum, ve kao dio Dalmacije, ovim su kraljevskim ustupkom stekli izniman poloaj.
Razdoblje do 1526. godine
Dok je vladao moni ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I., Dubrovani mu se esto obraaju, a
sigurni u njegovu snagu u pogledu vanjske politike nastupaju potpuno u skladu s njegovom
politikom. Prvi sluaj ticao se Lastova. Lastovo se ve od sredine 13. stoljea nalazilo pod
vlau Dubrovnika, ali je tijekom vremena dolazilo do sporova izmeu Lastovaca i
Dubrovnika, jer su Dubrovani ve dosta rano poeli ograniavati autonomiju Lastova. U
politikoj prekretnici nagon Zadarskoga mira Lastovo se pokualo osloboditi dubrovake
vlasti, te su u tom prijelaznom razdoblju, kad jo nije bio reguliran odnos izmeu Dubrovnika
i ugarsko-hrvatskoga kralja, bili ak isposlovali da hrvatsko-dalmatinski ban Ivan imenuje
kneza koji nije Dubrovanin. No dubrovaki su poslanici od kralja isposlovali ne samo
potvrdu svih posjeda i otoka, nego je kralj odaslao Lastovcima i naredbu kojom on uklanja
kneza to ga je postavio ban, te odreuje da se imaju u svemu pokoravati knezu kojeg im
poalju Dubrovani.
Nakon osloboenja od Mletaka Dubrovnik je elio nastaviti pomorsko-trgovake veze s njim,
ali Mleci su mu u tom pogledu pravili neprilike, te su zauzvrat Dubrovani donosili sline
protumletake odredbe. Dubrovani se za pomo obraaju kralju Ludoviku, kako bi
posredovao radi mogunosti trgovanja u Mlacima, te kralj nekoliko puta intervenira za njih. U
Mletke je ak u rujnu 1374. iao posebni kraljev poslanik kako bi rijeio pitanje dubrovakomletakih odnosa. Kraljevsko posredovanje bez dvojbe je bilo uspjeno, te je godine 1374.1376. naen modus vivendi izmeu jednih i drugih. To stanje je kratko trajalo jer je 1378.
buknuo rat izmeu Ludovika i Mletaka koji je sa sobom povukao i Dubrovnik, te je izmeu
njih prekinuta trgovina premda su Dubrovani imali pravo trgovanja s Mlecima i u doba rata
izmeu Mletaka i ugarsko-hrvatskoga kralja.
Od 1358. do 1362. vodi se, uz vee i manje prekide, rat izmeu srpske drave i Dubrovnika.
Sa srpske strane glavni njegov nositelj bio je Vojislav Vojinovi, gospodar Travunje i
Konavala, koji je u unutranjosti imao i Gacko, gradove na Drini i Sjenicu. Premda je u
Viegradskom privilegiju istaknuto kako Dubrovnik moe trgovati sa Srbima makar kralj bio
s njima u ratu, ipak su se ratni odnosi izmeu Ugarske i Srbije odraavali na dubrovakosrpske odnose. Dodue, Dubrovnik nije elio rat sa Srbima, ali im ga je Vojislav Vojinovi
nametao, a Dubrovani su ga vjeto iskoritavali protiv svojih trgovakih konkurenata
Kotorana, koji su se nalazili u sklopu srpske drave. Unato njihovim molbama ni kralj ni ban
nisu poslali osobitu pomo Dubrovanima.
Za sukoba sa srpskim dinastom Nikolom Altomanoviem, sinovcem i nasljednikom Vojislava
Vojinovia, u razdoblju od 1368. do 1373., Dubrovani su takoer traili pomo kralja
Ludovika koji bi svojim autoritetom mogao prisiliti Altomanovia da ih pusti na miru. Kralj je
pokuao posredovati preko mavanskoga bana Nikole Gorjanskog (Starijeg), no to nije odve
koristilo, to vie to je Gorjanski, prema uvjeravanjima Dubrovana, bio Altomanoviev
prijatelj te se nije dovoljno zauzeo, a Dubrovani mu nisu vjerovali. Ta je opasnost prestala
Altomanovievim opim porazom 1373. kad je bio lien svojih zemalja. Dogaaji su se razvili
bez znatnijeg Ludovikova zahvaanja.
Godine 1382. umire kralj Ludovik, a na prijestolju ga nasljeuje ki Marija, uz koju je vladala
Ludovikova udovica Elizabeta. Razvidno je da je i za vrijeme njihove vladavine vlast
ugarsko-hrvatskoga kralja vie nego nominalna, a Dubrovani su opet ti koji zazivaju pomo,
intervenciju i jamstvo kraljica.

22

Bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. u posljednjem se desetljeu svoje vladavine prihvatio

namjere da se Bosna ekonomski emancipira od Dubrovnika, te je godine 1382. na obali
Travunje (u sjevernom dijelu dananje Boke kotorske) u podruju nove upe Draevice
sagradio luku i grad, Sveti Stefan, koji se kasnije prozvao Novi, odnosno Herceg Novi. Ondje
je otvorio trite za sol i vino. Dubrovani su se osjetili pogoenima u svojemu trgovakom
monopolizmu te su se zbog toga obratili kralju Ludoviku, a nakon njegove smrti nastavili su s
akcijom kod kraljice. Nakon razdoblja nesporazuma izmeu Dubrovnika i Tvrtka dolazi meu
njima do zbliavanja, tako da je godine 1387. dolo do ugovora o prijateljstvu. Tvrtko, elei
se svakako dokopati svih ostalih dalmatinskih gradova podvrgnutih ugarsko-hrvatskome
kralju, i ne pomilja sada na to da bi se dokopao Dubrovnika, dapae, u ugovoru prijateljstva
od 9. travnja 1387. vodi rauna o vjernost Dubrovana kraljici Mariji. Takav stav apsolutne
vjernosti Mariji i igmundu, a u isto doba srdano prijateljstvo prema njihovom velikom
protivniku, bosanskom kralju Tvrtku, jedna je od suprotnosti u politikoj povijesti
Dubrovnika, kakve e se esto i dalje javljati, a izraz su njegovog specifinog geografskog i
ekonomskog poloaja. Velika autonomija i sloboda Dubrovnika u meunarodnoj politici ipak
imaju svoje granice. No Dubrovniku bi ipak bilo najdrae da se Tvrtko izmiri sa igmundom.
Takav je pokuaj izmirenja bio uinjen u sijenju 1391. godine.
U Ugarskoj i Hrvatskoj ve od 1387. kraljevsku vlast je uzeo Marijin mu igmund, budui
izabran kraljem. U ta je vremena na Jadranu cvalo gusarstvo kojim su se osobito bavili
stanovnici june Italije. U tim prilikama Dubrovnik 1386. godine pomilja na sklapanje
saveza dalmatinskih gradova, te se u sluaju na nepristajanje Zadra misle okrenuti Splitu,
Trogiru i ibeniku. No Dubrovani nastoje i kod igmunda kako bi djelovao na napuljskog
protukralja Ludovika II. Anuvinca. U junoj Italiji, naime u Napuljskom Kraljevstvu,
postojale su tada dvije vlasti, jedna napuljskih Anuvinaca, s kojom je igmund bio u
otvorenom neprijateljstvu jer je pretendirala na ugarsko prijestolje, a druga je bila vlast
francuskih Anuvinaca, odnosno Ludovika II. Anuvinca, koji se zvao kraljem i imao pod
sobom jadranske gradove Napuljskoga Kraljevstva. S tim francuskim Anuvincima bio je
igmund u dobrim odnosima, ali uza sve to gusari su iz Ludovikovih jadranskih gradova
napadali dubrovake brodove i brodove ostalih dalmatinskih gradova, bez politikih ciljeva,
isto piratski. Nekoliko se puta Ludovik II. Anuvinac pred dubrovanima branio da se to radi
protiv njegove volje i da to ne rade njegovi ljudi, dapae obeava zatitu dalmatinskim
brodovima i trgovcima. No gusarstvo se nastavlja, te 1399. godine na intervanciju
Dubrovana kralj igmund alje svoga poslanika, Dubrovanina fra Lovra Menetia k
napuljskome kralju Ludoviku II. Anuvincu, kako bi traio naknadu tete koju je
dubrovakim trgovcima jo 1397. nanio vojvoda De Sancto Severio. Kralj Ludovik II.
Anuvinac svojom ispravom od 3. svibnja 1399. obeava, pozivajui se na prijateljstvo s
kraljem igmundom, naknadu tete. Svakako, Dubrovnik moli pomo, i kralj igmund mu je
daje, u akciji za suzbijanje gusarstva. Pritom postoji tenja Dubrovnika za suradnju s ostalim
dalmatinskim gradovima u njegovu suzbijanju.
Godine 1395. prigodom smrti kraljice Marije dubrovaka vlada odreuje zadunice, a poznat
je sveani doek kralja igmunda u Dubrovniku 1396. godine nakon poraza u bitci kod
Nikopolja.
Poslanstvo Dubrovnika u studenom 1403. odlazi kralju igmundu nastojei zadobiti Bra,
Hvar i Korulu, a 1404. isposlovali su ispravu kojom im ih on dodjeljuje. Kako su otoci
stvarno bili pod vlasti bosanskog vojvode HrvojaVukia Hrvatinia, do ostvarenja isprave ne
dolazi. U to je vrijeme u Bosni vladao Stjepan Ostoja koji je, kao i kralj igmund, bio
Hrvojev neprijatelj. Dubrovnik uspijeva sa sva tri mona ovjeka odravati prijateljske veze i
ipak izvlaiti iz svega korist. Svrgnuem kralja Ostoje i dolaskom na vlast Tvrtka II. nastaju u
Bosni druge prilike. Nekoliko godina kasnije, 1408., igmund je poduzeo vrlo energinu
akciju pokoravanja Bosne. Nakon kratkog ratovanja je bosanski kralj Tvrtko II. bio potuen

23

do nogu. Preko 170 bosnskih velikaa je zavrilo u zarobljenitvu. U takvoj prilici vojvoda
Hrvoje se pokorio igmundu i uspjelo mu je da mu kralj potvrdi sve njegove asti, naslove i
pobjede. Naravno, prestao je biti glavni namjesnik u Hrvatskoj i Dalmaciji, te vie nije onakav
odluujui imbenik kakav je bio do tada. Bosanskim porazom, te Hrvojevim pokorenjem,
ustanak hrvatskih nezadovoljnika protiv Marije i igmunda je napokon bio skren.
Kralj Ladislav Napuljski je i prije uvidio da e njegova vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji propasti,
pa je ve u srpnju 1408. poeo pregovarati s Mleenima o prodaji Dalmacije. Napokon je 9.
srpnja 1409. sklopio ugovor s Mletakom Republikom, kojim joj prodaje sve to je jo pod
njegovom faktinom vlasti, naime Zadar, Vranu, Novigrad i otok Pag, te se u njenu korist
odrekao i svojih prava na Dalmaciju. Dok je pregovarao s Mlecima, premda je njegova vlast u
naim krajevima ve bila znatno ograniena, nastojao je zadrati vlast u Dalmaciji te je jo
vie uvrstiti i proiriti zbog ega je ondje poslao flotu. igmund se poeo spremati na
protuudar te je pozvao Dubrovane da mu poalju brodove. Napuljsko je pak brodovlje
odjedrilo iz Zadra na jug i doprlo do Cavtata, opljakalo dubrovako podruje i odjedrilo
natrag uz Stonski rat prema Koruli. 13. srpnja pred Korulu, koja se odupirala napuljskim
snagama, je stigla dubrovaka flota. Dolo je do estoke bitke u kojoj su Napuljci pretrpjeli
poraz i pobjegli prema sjeveru. Dubrovane je ova pobjeda oduevila te su o njoj poslali
izvjetaj kralju igmundu i vojvodi Hrvoju, ujedno ih obojicu nastojei potaknuti na odlunu
akciju protiv napuljskog brodovlja. Bitka kod Korule dogodila se nakon sklopljenog ugovora
o prodaji Dalmacije, pa je Ladislav nakon nje odustao od svakog daljnjeg pohoda u Dalmaciji.
Tako uope nije ni dolo do protuakcije koju su predlagali Dubrovani. Akcija je postala jo
bespredmetnijom zato jer su gradovi Zadar, Rab, Osor i Nin nakon kratkog vremena sami
pozvalo Mleane, kako bi time toboe pokazali da su se svojevoljno predali njihovoj vlasti.
Mletako je brodovlje jo iste godine opsjelo ibenik, koji im se nije htio predati, a nakon
bezuspjenih pregovora sa igmundom dolo je do rata koji je potrajao od1411. do 1413.
Tijekom sukoba Mleani su osvojili Skradin i ibenik. Kroz cijelo to vrijeme i ibenik i
igmund od Dubrovnika trae pomo u borbi protiv Mletaka, no injenica jest da Dubrovani
pod raznim izgovorima nisu sudjelovali ni u kakvom ratnom pothvatu. Napokon je 1413.
sklopljeno primirje s time da svatko zadri ono to u taj mah dri.
Od 1409. do smrti 1418. Bosnom je vladao kralj Stjepan Ostoja kojega nasljeuje sin Stjepan
Ostoji. Unato potvrdama ve primljenih povelja i povlastica, mladi kralj je imao namjeru
napasti Dubrovnik, no do konkretnih akcija nije dolo. Njegova je vlast bila nestalna jer je
istodobno postojao jo i protukralj Tvrtko II. Poslije travnja 1421. Ostoji se vie ne javlja, te
Tvrtko II. ostaje jedinim kraljem Bosne. Politiki poloaj Bosne nije bio zavidan zbog slabe
kraljeve moi i jake moi feudalaca koji su se meusobno borili, a osobito zbog latentne
turske opasnosti i uope turskog utjecaja. Zato je kralj Tvrtko pomiljao na savez s
Mleanima kako bi zauzeo posjede Ivana Nelipia, protiv kojega se Dubrovnik, bojei se za
vlastitu sigurnost i samostalnost, estoko borio. Unato njihovu protivljenju, savez je
sklopljen 6. veljae 1423., no Tvrtko nije stigao ostvariti svoje namjere zbog turske provale u
Bosnu. Kako je bio vojniki pripravan, uspio ih je odbiti. Nova turska navala nagnala je kralja
Tvrtka II., nekad njihova tienika, da se 1425. izmiri s ugarsko-hrvatskim kraljem
igmundom, to je ustvari znailo podvrgavanje pod njegovu vrhovnu vlast.
31. prosinca 1426. Radoslav Pavlovi prodao je Dubrovniku svoj dio Konavala (zapadni dio,
dok je istoni pripadao Sandalju Hraniu), Cavtat i Obod, no ubrzo se pokajao i traio je
naine da ih dobije natrag. Bez navjetanja je zapoeo rat, a za pomo se okrenuo Turcima,
dok su Dubrovani bezuspjeno pokuavali sklopiti saveze sa Sandaljom Hraniem i Tvrtkom
II. U kompliciranoj diplomatskoj igri u kojoj Pavlovi nastoji diskreditirati Dubrovnik, oni
ipak uspijevaju dokazati svoje pravo i zadobiti naklonost sultana Murata II. Dubrovani su
ak uspjeli dobiti dio Pavlovieva posjeda, no on se s time nije pomirio to je samo otegnulo

24

mirovne pregovore i nastavilo rat. Do mira je dolo 15. oujka 1433. i tek se taj datum smatra
okonanjem rata, premda je ratovanje ve prije prestalo.
Turci su sve vie irili svoj utjecaj zbog ega dolazi do mnogih manjih sukoba i prepirki.
Jedan od njih je i dubrovako prijateljstvo s despotom urem Brankoviem. Stoga u
prosincu 1440. Dubrovnik alje svoje poslanstvo u Portu s dugom i opirnom uputom.
Poslanike su na Porti dobro primili, ali kad su uskratili plaanje haraa, zaprijetili su im i
otpustili ih s audijencije. Odmah nakon toga Turci su pozatvarali dubrovake trgovce u svim
zemljama u kojima su imali utjecaj. Dubrovani ni pod koju cijenu ne ele plaati hara, te
alju svojim poslanicima naloge kako nikako ne smiju pristati na to i da nau saveznike na
sultanovu dvoru. Usprkos lijepim obeanjima oni nisu uspjeli, te ih Dubrovnik opoziva iz
Porte. Budui je Dubrovnik ugostio ura, turski pritisak se osjetno poveao, te Turci
zapovijedaju svom vazalu vojvodi Stjepanu Vukiu Kosai da navali na njih. On je bio u
dobrim odnosima s Dubrovanima jer su ga kao sinovca Sandalja Hrania proglasili
dubrovakim vlastelinom, te nije napao Dubrovnika. Uviajui veliku opasnost od Turaka,
dubrovaka vlada je u meuvremenu poduzimala ozbiljne pripreme za vojniku obranu
Republike, skupljala je vojsku, a zatraila je pomo i od hrvatskog bana Pijerka Talovca.
Odlaskom despota smanjila se opasnost od turske navale na Dubrovnik, ali su oni i dalje
jednako odluno zahtijevali plaanje tributa. Tijekom cijele 1441. traju pregovori u kojima
dubrovaki poslanik Petar Primo slatkorjeivou i laima nastoji isposlovati neplaanje
haraa i putanje njihovih trgovaca. Na temelju izvjetaja poslanika vlada im 15. prosinca
1441. alje opirnu uputu. Glavno u njoj se svodi na to da poslanici mogu tek nakon dugog
cjenkanja, nudei najprije manje, na kraju pristati da se sultanu daje godinji dar u vrijednosti
od 1000 dukata, a pai i vezirima ukupno 400. Vrlo je vaan jedan, dodue usputan, ali zato i
vrlo znaajan odlomak u kome se Dubrovnik naziva Republikom, premda se dalje u istoj uputi
upotrebljava i stari naziv Opina. Dvostrani ugovor izmeu Porte i Dubrovnika napokon je
sklopljen 2. veljae 1442.
Dok tako Dubrovnik strpljivo vodi pregovore s Turcima umiljato im govorei, istodobno u
rujnu i listopadu 1441. potie ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava na borbu protiv
Osmanlija. No kralju Vladislavu nisu potrebni poticaji slabog Dubrovnika: on i sam eli
krenuti protiv osvajaa s istoka, osim toga, u Europi ionako ve postoji pokret za novu veliku
kriarsku vojnu protiv Turaka, to ga osobito potie papa Eugenije IV. I bosanski kralj Tvrtko
II. i despot ura takoer snuju o ratu protiv Turaka, a u Erdelju je s njima ve uspjeno
ratovao poznati vojvoda Ivan Hunyady. Nakon nekoliko godina sukoba u srpnju 1444. u
Segedinu je uglavljen mir na vrijeme od 10 godina. No potrajao je kratko. Dolo je do
poznate bitke kod Varne 10. studenog 1444. u kojoj je premonija turska vojska porazila
kransku, a u boju je poginuo i sam kralj Vladislav. Turci su znali da su i Dubrovani
sudjelovali u ratu s dvije galije, te su zbog toga protiv njihovih trgovaca u Turskoj podizali
represalije i onemoguili im trgovanje, pa su ovi prestali onamo odlaziti. Zato su se na istoku
ograniili na trgovinu sa Srbijom i traili obnove povelja sa despotom uraem
Brankoveem. On je prvih godina nakon ponovne uspostave despotovine bio u vrlo dobrim
odnosima s Muratom II., te je mogao puno toga isposlovati preko svoje keri Mare, Muratove
ene. Dubrovani su teili da se ugovorna obveza s Turcima iz 1442. o plaanju danka poniti,
a to su, ne elei sami kontaktirati s Turcima, povjerili svome prijatelju despotu uru. Porta
je pristala da ih oslobodi od te obveze, no zahtijevala je da joj Dubrovnik jednokratno isplati
1500 dukata. Usto je Porta zatraila da joj dubrovaka vlada uputi poslanika koji e primiti
ispravu o tom osloboenju.
Nakon smrti Sandalje Hrania 1435. novi vojvoda Stjepan Vuki Kosaa u poetku se
ponaa snoljivo, da bi se poslije njegovi odnosi s Dubrovnikom sve vie zamuivali. 1443.
umro je bosanski kralj Tvrtko II. i nasljeuje ga Stjepan Toma. Dugo je vojvoda Stjepan
Vuki Kosaa bio u neprijateljstvu s kraljem Tomaem, premda su se povremeno njih dvojica

25

i mirili. U tenji za potpunom samostalnou Stjepan Vuki se proglasio hercegom 1448., te

se njegova zemlja poela po tome kasnije nazivati Hercegovinom. Njegovi su odnosi s
Dubrovnikom u to vrijeme uli u zategnutu fazu, da bi 1450. dolo do otvorenog
neprijateljstva. 15. srpnja Dubrovani su obustavili trgovaki promet preko hercegovake
zemlje i rat je postao neminovan.
Herceg je nastojao monopolizirati izvoznu i uvoznu trgovinu svoje zemlje, koja je ila preko
Dubrovnika, zahtijevajui da u Dubrovniku na plaa nikakvu carinu. Cilj mu je bio ograniiti
trgovinu preko Dubrovnika i sa njim. On nije iao samo za emancipacijom od trgovakoekonomske prevlasti Dubrovnika, ve i za stvaranjem vlastitog monopolistikog poloaja
pokazujui oitu namjeru da njegove luke u stanovitoj mjeri naslijede ulogu Dubrovnika.
Tada jo nije bilo otvorenog rata ve su bili samo pojedini ispadi na dubrovake trgovce ili
provale na dubrovaki teritorij. Onima koje bi uhvatili Dubrovani bi sudili prema svojim
zakonima, zbog ega je herceg prosvjedovao, a to je dovelo i do spora o sudskoj nadlenosti.
Sukob se, uza sva povremena smirivanja, sve vie zaotravao. Onu konanu i najjau
represaliju koju je dubrovaka vlada obiavala upotrebljavati pri sukobu sa zemljama zalea,
upotrijebila je i sada, a to je bila zabrana trgovine, u ovom konkretnom sluaju sa hercegovom
zemljom. Tu je zabranu dubrovaka vlada izdala u lipnju 1450. I herceg i Dubrovani su
traili saveznike. Daljnji pregovori izmeu hercega i Dubrovnika, voeni od poetka studenog
1450. dokraja lipnja 1451., nisu uspjeli. Herceg je imao i tu prednost to je od turske Porte
dobio doputenje za napad na Dubrovnik. Tako je 26. lipnja uao u Konavle, a 27. je s veom
silom navalio na upu. Dubrovaka je vojska nakon 3 dana otpora 1. srpnja bila poraena kod
tvrave Tumbe na Brgatu. To je bio poetak pravog rata. Premda su se tijekom rata javljale
tendencije za mirom i ponekad vodili pregovori, ipak se rat nastavljao. Dubrovnik je i dalje
djelatan, dodue ne toliko u ratnikom pogledu nego traei saveze protiv Stjepana. Tako je
pridobio ak i hercegova sina Vladislava, koji je htio sruivi oca sam doi na vlast, i sklopio
s njime savez 15. kolovoza 1451. do vrlo vane faze u tijeku ovog rata dolo je kad je Turska
24. studenog 1451 sklopila s Ugarskom trogodinji mir. Dubrovaka vlada je zahtijevala da se
i Dubrovnik spomene u sporazumu, emu je bilo udovoljeno.Turski sultan Mehmed II. se
zakletvom obvezao da se u ugovor o miru ukljuuje i Dubrovnik, koji pripada i pokorava se
kraljevstvu Ugarske, te odreuje da herceg Stjepan vrati Dubrovniku sve to mu je oduzeo.
No, sukob se nastavlja i Dubrovnik trai saveznike u ugarsko-hrvatskom kralju, srpskom
despotu, papi i humskoj gospodi Radivojeviima, a herceg sklapa savez s Mlecima. Nakon
Vladislavovog pomirenja s ocem Dubrovnik se naao u tekom poloaju i razmilja o miru.
Mir je iao u korist i hercegu i bosanskom kralju zbog turske opasnosti (1453. Carigrad je pao
u Turske ruke). Mir je sklopljen u Novome 12. travnja 1454. mir je bio sklopljen, ali pravo
prijateljstvo nije zavladalo.
Turska Porta, koja je 1446. pristala da Dubrovnik vie ne plaa godinji dar od 1000 dukata
vrijednosti u srebrnom suu, poela je 1458. opet traiti da joj Dubrovani plaaju danak.
Pregovori ovoga puta nisu uspjeli i Dubrovnik je morao poeti plaati redoviti godinji hara
u iznosu od 1500 zlatnih dukata u gotovu. Od toga vremena Dubrovnik plaa Turcima hara
sve do svojega pada 1808. Dubrovnik je i dalje ostao pod vrhovnom vlasti ugarsko-hrvatskih
kraljeva u okviru Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, ali ovim haraem dolazi u stanovitu
ovisnost i o Turskoj.
Zbog nevolja izazvanih turskim provalama dubrovaka vlada esto obustavlja trgovinu s
Bosnom. Bosna je pod tursku vlast u cjelini potpala 1463, dok se Hercegovina jo nekako
drala. Dubrovani su bili u stalnom strahu od turskih napada i pomo trae ak i od Mleana.
Pod dojmom pada Bosne u Europi se razvijao novi kriarski pokret koji je osobito zagovarao
papa Pio II., no vojska i flota su se slabo sakupljale, a papa je umro od teke bolesti zbog ega
je kriarska vojna ostala puki san.

26

U meuvremenu je turski pritisak bivao sve jai, pa su Dubrovani od 1469. morali znatno
povisiti svoj danak: od 1500 na 5000 zlatnih dukata. Ve 15. svibnja 1471. sultan odreuje, a
oni pristaju, da sljedee 1472. godine plate hara od 9000 zlatnih dukata, a nakon toga i 10000
zlatnih dukata godinje. 1479. taj je danak povean na 12 500 zlatnih dukata.
1481. umro je veliki turski osvaja Mehmed II. Njegov nasljednik Bajazit II. bio je mirniji te
se takvim pokazao i prema Dubrovniku. Dubrovnik vie nije vodio ratove, a svi njegovi
sukobi i prepirke s drugim gradovima i vladarima bile su zbog trgovine i trgovakih puteva.
Izmeu 1449. i 1503. Turska i Mletaka Republika ratuju. 1501 Mlecoma se kao saveznik
prikljuuje u ugarsko-hrvatski kralj Vladislav, to e imati i stanovite reprekusije i na
Dubrovnik. Mir izmeu kralja Vladislava i Turske sklopljen je u Budimu 20. kolovoza 1503.,
a odnosi se i na Mlataku Republiku. U ovaj mir su bile ukljopljene i sve zemlje koje su u bilo
kakvom dravnopravnom odnosu s ugarskoh-hrvatskim kraljem, pa tako i Dubrovnik.
Nakon Bajazita II. doao je 1512. na prijestolje sultan Selim I. Sirija, Palestina, dio Arabije sa
svetim mjestima Mekom i Medinom, a onda i Egipat su 1571. doli pod tursku vlast i postali
sastavnim dijelom turske drave. Dubrovani su naili na nove prijetnje za njihovu trgovinu.
21. rujna 1520. umro je sultan Selim, a na prijestolje je doao glasoviti Sulejman II. Po
obiaju, dubrovaka mu je vlada uputila poslanike, sa zadatkom da ga pozdrave i usput
posvravaju razne poslove. Poslanstvo je bilo kod novog sultana u prosincu 1520. i on se
pokazao sklonim Dubrovanima.
1521. Sulejman je zapoeo rat protiv Ugarske, a glavna mu je meta bio Beograd, tada vana
pogranina drava. Dubrovaka vlada je znala za ovaj sultanov ratni pohod te mu je u lipnju
uputila poslanstvo, odnosno Porti koja ga je pratila. U nastalim prilikama dubrovaka vlada je
smatrala shodnim distancirati se od svog kralja. Beograd se predao sultanu 29. kolovoza 1521.
Prilike kao da su postale povoljnije i dubrovaka vlada je 24. rujna pokrenula privremeno
zaustavljen trgovaki promet s Turskom. Tijekom 1517.-1526. Turci su zahtijevali razne
usluge od Dubrovana. Kolikogod nastojala zadrati naklonost Turaka, dubrovaka vlada eli
i prema ostalima ostati neutralna, pa se vie puta nala u neprilici kad bi Turci togod zatraili.
Sultan Sulejman II. je nastavio ratovanje. 29. kolovoza 1526. u bitki kod Mohaa ugarska
vojska bila je potuena do nogu. I sam kralj Ludovik II. je poginuo u bijegu, u movari.
Premda Turci tada nisu anektirali ni dio Ugarske, njihova se prevlast i te kako osjetila:
osvajanja i anektiranja ugarskih i hrvatskih krajeva uslijedila su narednih godina. Prevlau
Turaka i nestajanjem dinastije Jagelovia stvorena je nova situacija i za Ugarsku i za
Hrvatsku, a to je znailo i za Dubrovnik.
Razdoblje nakon 1526. godine
Godine 1526. dolo je do poznate bitke na Mohakome polju, u kojoj su Turci porazili
ugarsku vojsku, kad je poginuo i ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. S njime se ugasila
vladajua dinastija, pa su se u Ugarskoj i Hrvatskoj javila dva pretendenta na prijestolje,
Ferdinand Habsburki i Ivan Zapolja. Nastale su prijestolne borbe i graanski ratovi, a
situaciju je oteavala i injenica to je Zapolja bio turski tienik. ivot u Dubrovniku se i
dalje nastavio normalnim tijekom. Dubrovaka vijea 1526. godine nisu donijela nikakvu
dravnopravnu odluku o ukinuu vrhovne ugarsko-hrvatske vlasti. Naprotiv, i Ferdinand
Habsburki i Ivan Zapolja trae od Dubrovnika isplatu dunog danka od 500 zlatnih dukata.
S jedne je strane Ferdinand Habsburki, vojvoda austrijskih nasljednih zemalja i ve eki
kralj, potom brat Karla V., njemakog cara i kralja panjolske, sa svim zemljama june Italije,
Sicilije i Sardinije, gdje Dubrovani imaju znatnih trgovakih interesa, a s druge je strane Ivan
Zapolja, tienik Turaka. Dubrovani izbjegavaju plaanje danka lijepim rijeima i odgodama,
darovima i srdanim doecima. Davanje tributa nije bilo samo pitanje svote od 500 zlatnih
dukata - koja je, u odnosu prema tributu to su ga Turcima plaali od 1481. u iznosu od 12
500 zlatnih dukata, bila omanja svota - ve je ono znailo vidno priznavanje vrhovne vlasti.

27

Dakle, 1526. godine nije u Dubrovniku donesena nikakva dravnopravna odluka o promjeni
vrhovne vlasti, naime o skidanju Ugarsko-hrvatske i priznaju turske, nego faktino prestaje
isplaivanje danka, i to ne odmah, nekom svjesnom konkretnom odlukom, nego stalnim
otezanjem isplate. Nikakav pak posebni danak nisu poeli isplaivati Turcima 1526., nego su
nastavili s plaanjem danka iz 1458., koji se meutim postupno poveavao pa neto malo i
snizio, te godine 1481. dobio odreenu svotu od 12 500 zlatnih dukata. Taj danak cijene mira
nazivao se haraem, te su prema tome Dubrovani haralije Carstva. Iako je to bio danak
cijene mira, on je znaio i priznavanje Turske kao dominantne vlasti.
Dubrovnik je bio neovisna drava, ali je priznavao dominaciju Turskog Carstva u tom dijelu
svijeta, plaao hara, od kojega je, meutim, imao korist jer su njegovi trgovci imali slobodu
trgovanja u Turskoj. No u Dubrovniku i na njegovu teritoriju nema ni predstavnika turske
vlasti, ni turskog garnizona, niti se u dravnim aktima ni na sveanostima intestira sultanovo
ime; nema ni stalnog dubrovakog predstavnika u Carigradu, a tek poslije imat e Dubrovani
ondje svojega konzula. Redovita veza Dubrovnika s Portom bili su takozvani poklisari haraa,
koji su svake godine nosili sultanu danak. Osim to su isplaivali hara poklisari su izvravali
i sve druge povjerene im poslove. Turska se vlast esto postavlja tako kao da je i Dubrovnik
njezin teritorij, no dubrovaka vlada takvo stajalite nije nikada priznala. Povremeno, kada bi
Dubrovani eljeli postii neto posebno od Turaka ili zatraiti diplomatsku pomo, kazali bi i
sami da su turski podanici (tal. sudditi), ali to je bilo rijetko, jer su se takvog naziva klonili.
Vie od jednog puta dubrovaka je vlada izjavila da Dubrovani nisu nipoto podanici, ako i
jesu tributari. Kad su Turci htjeli zadrijeti u dubrovaki suverenitet kao to su pokuali dva
puta (1667.-1669. i 1677.-1682.) dubrovaka vlada je otro i s uspjehom odbila te pokuaje,
istiui stoljetnu slobodu Dubrovnika. On je zaista nakon 1526. neovisna drava i uva
striktnu neutralnost. Dubrovnik je u odnosu s Mlecima trebao mone zatitnike koje je naao
u papi i panjolskoj.
Tridesetih godina 16. stoljea panjolska je vodila rat protiv Turske, a admiral panjolske bio
je enoveanin Andrija Doria koji je pridruio svoju mornaricu panjolskoj, te tako stvorio
jaku pomorsko-vojniku silu. Dubrovaka vlada, koja je odravala prijateljske odnose s obje
zemlje, nije eljela biti prisiljena birati ili biti uvuena u sukob. Svoju neutralnost zadravala
je stalnim povlaenjem svojih brodova iz panjolske mornarice koji su ondje bili ili
svojevoljno ili prisiljeni od strane admirala Dorie. Stalno su slali poslanstva kralju Karlu V.
kako bi intervenirao kod zapovjednika svih brodova da ne prisiljavaju Dubrovane na
ratovanje to je i napravio 1533, a kasnije ponovno 1536. Turci su takoer traili od
Dubrovnika brodove za borbu protiv panjolske, no oni se laima i potkupljivanjem
uspijevaju izvui iz toga. U veljai 1538. u Mlecima je dolo do sklapanja kranskog saveza,
tzv. Svete lige protiv Turaka u kojoj su bili panjolska, Mleci, papa i Austrija. Mleci su
zahtijevali da se savezu pridrui i Dubrovnik, no lanovi lige su na papinu intervenciju to
odbili. Mleani su inili sve kako bi napakostili Dubrovanima - udruili se s uskocima,
napadali i pljakali na njihovom teritoriju i predlagali saveznicima zauzimanje grada. Zbog
stalnih prijetnji i opasnosti Dubrovani radi na utvrivanju i zatiti grada u emu im pomae i
admiral Doria koji im alje vojnog graditelja Antonia Ferramolina. U Dubrovniku je ratnih
godina bilo prilino loe. Rashodi Republike su se umnoili zbog trokova obrane, pomorska
trgovina se zbog nesigurnosti na moru smanjila, zavladala je oskudica ita i uslijed toga
skupoa. Mleci su prijeili dovoz namirnica u grad, a Turska je 1538. ak zabranila dovoz
ivenih namirnica, ali je tijekom iste godine ta zabrana ukinuta. Kad su se poveli mirovni
pregovori izmeu Mletaka i Turske, popustilo je i dubrovako-mletako neprijateljstvo, a
sklapanjem mira 1540. i prestalo. panjolska je i dalje nastavila rat protiv Turske, a u nekim
ekspedicijama vodila i dubrovake brodove. 21. rujna 1558. umro je Karlo V., dok je ve 16.
sijenja 1556. vlast u panjolskoj preuzeo njegov sin Filip II.

28

S Francuskom, koja je u savezu s Turskom, dolazi do manjih nesporazuma koje dubrovaka

vlada uspijeva izgladiti. No, francuski brodovi su napadali dubrovake, oduzimali im robu i
zorobljavali posadu, pa ak i plamie. Francuski kralj Henrik II. je nekoliko puta izdao
naredbe da se dubrovaki brodovi ne napadaju, no ti napadi su Francuzima sluoli kao
zadovoljtina zbog dubrovake povezanosti sa panjolskom. Njemaki car i panjolski kralj
Karlo V. je od 1552. bio u ratu s Francuskom, koji se nastavio i nakon to se odrekao
prijestolja u korist sina Filipa, a zavrio je tek mirom u Chateau Cambresiju 1559., te se tada
odnosi izmeu Dubrovnika i Francuske smiruju.
Zbog stalne opasnosti od preuzmanja dubrovakih brodova u korist panjolske flote i straha
od turske osvete, dubrovako Vijee umoljenih 5. studenog 1565. izdaje provedimentum,
izvanrednu uredbu o ogranienju plovidbe. Njome se vrlo strogo i precizno odreuju pravila
kojima bi se smanjio broj dubrovakih brodova na moru i drala ih podalje od kranske flote.
To je u velikoj mjeri paraliziralo dubrovako pomorstvo.
1566. dolo je do burnih dogaaja, pa tako i turska opsada Sigeta kojeg je branio Nikola ubi
Zrinski. Opsada Sigeta trajala je od 6. kolovoza do 7. rujna 1566. Sam Sulejman umro je pod
Sigetom 4. rujna. Nakon njegove smrti na prijestolje je doao njegov sin Selim II. On nije bio
jak vladar, pa je zato za njegove vladavine glavnu rije vodio veliki vezir Mehmed-paa
Sokolovi.
U Engleskoj je ve bio prevladao anglikanizam, sada izrazito suprotstavljen katolicizmu, ije
je vano uporite bila panjolska. Zato su Englezi Turskoj nudili saveznitvo protiv
panjolske predstavljajui ju kao zajednikog neprijatelja. Turska nija pristala na otvoren
savez, tim vie to je i panjolska, spremajui se od 1586. na obraun s Engleskom, nastojala
sklopiti mir s Turskom. Engleska je esto radila protiv Dubrovnika i optuivala Turskoj da
alju brodove panjolskoj. Jak udarac dubrovakom pomorstvu zadao je poraz panjolske
mornarice u sukobu s engleskom 1588. Tada su Dubrovani dali panjolskoj nepobjedivoj
armadi 33 broda. Ne samo da su izgubili brodove nego im je savez sa panjolskom nakodio
u trgovini engleskim i flandrijskim suknom. 1598. umire panjolski kralj Filip II. i nasljeuje
ga sin Filip III., dok 1603. umire engleska kraljica Elizabeta, a oba dogaaja utjeu na
pomirbu Engleske i panjolske. 1604. sklopljen je mir izmeu Engleske i panjolske.
Od 1593. do 1606. traje tzv. dugi rat izmeu Habsburgovaca i Turske. Ni Dubrovaka
Republika ni Mletaka Republika nisu bile upletene u njega, pa tako Mleani ne stvaraju vie
Dubrovniku mnogo problema. Veinom se dre podalje od planova koje druge drave kuju
protiv Turaka. No, uvijek je bilo pojedinaca koji su pokuavali zapoeti neto protiv Turaka.
Dubrovaka vlada za neke dogaaje nije znala, za neke je znala, ali tolerirala, no znalo se
dogoditi i da ih spreava, pa i progoni.
Dubrovaka je vlada tijekom stoljea sve vie stezala autonomiju otoka Lastova i tamonjem
stanovnitvu nametala razne terete, to je dovodilo do sve veeg nezadovoljstva. To je doseglo
vrhunac 22. studenog 1601. kada je Vijee donijelo dvije nove odredbe koje su trebale ui u
lastovski statut. Dolo je do mnogih prepirki i neuspjenih pregovora u kojima niti jedna
strana nije eljela popustiti. U svibnju 1602. sastalo se oko 50 najodlinijih Lastovaca i time
zapoinje tzv. lastovska buna. Dubrovnik je proveo otre mjere protiv pobunjenika. Mleci su u
pobuni vidjeli svoju priliku da oslabe Dubrovnik i vojno pomau Lastovo, zbog ega
Dubrovani povlae svoje snage odandje. Dubrovani su izlaz ponovno potraili u diplomaciji
i za pomo su se obratili svim svojim monim zatitnicima od kojih su im najvie koristili
Turci. Mleani su mnogim intrigama pokuavali diskreditirati Dubrovnik pred sultanom i
skrivali su svoje preve namjere, no nita im nije pomglo i bili su prisiljeni vratiti Lastovo pod
dubrovaku vlast 16. lipnja 1606.
Za mletako-panjolskoga rata koji se vodio 1615.-1620. Mleci ponovno ugroavaju sigurnost
Dubrovnika, vre blokade, zarobljuju ljude na svoje galije i govore lai o dubrovakoj
odanosti. Turska je u jedno vrijeme bila uvjerena u savez Dubrovnika sa panjolskom i bilo je

29

ozbiljne opasnosti za napad. No, njihove spletke su sve vie pokazivale njihovu tenju za
preuzimanjem Dubrovnika, te u prosincu 1619. veliki vezir Halil-paa, kojeg su Dubrovani
pridobili za sebe, trai od Mletaka da ostave Dubrovnik zaprijetivi im ak i ratom. elei
izbjei sukob s Turskom Mleci su popustili i prestali uznemiravati Dubrovnik. 1620. popustile
su i zategnutosti izmeu panjolske i Mletake Republike,a 1621. na vlast dolazi novi
panjolski kralj Filip IV. koji vlada do 1665. Tijekom 20-ih i 30-ih godina 17. stoljea
Mleani i dalje rade na pokuaju oslabljivanja dubrovakog gospodarstva i nastoji svu
trgovinu usmjeriti na Splitsku luku, te im ele oduzeti otok Lokrum u emu nisu uspjeli. Sve
svoje pokuaje opravdavali su, kao i uvijek dotada, time to su oni jedini gospodari
Jadranskog mora. Na toj osnovi, koju im je priznavao i Dubrovnik, nametali su uvjete koje su
htjeli. Neko vrijeme su se panjolska i papa zalagali za proglaenje slobode mora, no
popustili su na odluno odbijanje Mletake Republike.
Politike i gospodarske prilike na Jadranu znatno su se izmijenile nakon izbijanja tzv.
kandijskog rata 1645. Otok Kreta ili Kandija je od 4. kriarskog rata (1204.) bio pod
mletakom vlasti, a zbog svojih prirodnih bogatstava i prometnog poloaja su ga se Turci
nastojali doepati. To je dovelo do tursko-mletakog rata koji je potrajao do 1669. rat se vodio
na Kreti, ali i u Dalmaciji, pa je njegove posljedice i u dobrom i u loem smislu osjetio i
Dubrovnik. Budui da su zavrijeme rata obje zemlje zabranile meusobnu trgovinu sav se
promet orijentira na Dubrovnik. No, s druge strane, vrlo mala dubrovaka vojna sila nije
mogla obraniti grad od stalnih hajdukih i turskih upada i pljaki. Ta nemirna ratna vremena
bila su dobra prigoda za kojekakve smutnje zbog ega 1652.-1653. izbija novi pokuaj
lastovske bune. Ovoga puta nije sudjelovala veina stanovnitva, a Opina je izdala izjavu
vjernosti Republici. Tako se i ne moe rei da je dolo do stvarne pobune.
U razdoblju 1657.-1659. Bosanskim paalukom je upravljao nasilni i pohlepni Sejdi Ahmed
paa. Pri prolazu kroz dubrovaki teritorij robio je, unitavao i ubijao, te je dolo do
antiturskog raspoloenja. Dubrovaka vlada poslala je svoje ljude u Carigrada kako bi rijeili
problem nasilnika, te je u oujku 1659. svrgnut s poloaja bosanskog pae. Novi bosanski
paa bio je prema Dubrovanima prijateljski raspoloen. Mleani su i dalje pokuavali oslabiti
gospodarstvo Dubrovnika i zato i dalje podupiru hajduke provale. Turke je bilo teko uvjeriti
u dubrovaku nedunost.
Borei se s tom situacijom 6. travnja 1667. Dubrovnik je zadesio katastrofalan potres. Potres
se dogodio u srijedu uoi Uskrsa izmeu 8 i 9 sati ujutro, a potrajao je samo nekoliko sekundi.
Ne postoje toni podatci o ukupnoj teti i pretpostavlja se da je poginulo izmeu 2000 i 4000
stanovnika (prije potresa Dubrovnik je imao 6000 stanovnika). Sve do 10. travnja nije bilo
vlasti koja bi upravljala Republikom jer je knez, kao i 4 lana Malog vijea (od ukupno 7). U
gradu je zavladao kaos, gorjeli su poari i zapoela su pljakanja dravnih i privatnih dobara.
Oni plemii koji su spaavali svetake moi i dravni novac pokuali su se okoristiti dok su
sve prebacivali na sigurno u Revelin. Za pomo su se obratili Turcima i svim kranskim
vladarima jer su strahovali od pokuaja osvajanja od bilo ije strane. 11. travnja okupili su se
plemii i graani (Antunini i Lazarini) i sastavili su prve formalne odluke o mjerama za spas i
sigurnost grada i Republike. Zabranili su naputanje teritorija, odreena je vojska koja e
uvati grad i izabrano je 10 plemia koji e biti na elu Republike. Veliko vijee inili su
preostali punoljetni plemii. 23. travnja osjetio se jo jedan jai potres. Kako 10-lano vijee
nije imalo mnogo utjecaja vladali su nemiri i zato se istog dana odabire vlada dvanaestorice
koja je imala vei autoritet od prijanje. Dubrovani su se svim snagama trudili zadrati
trgovinu i borili su se protiv otvaranja novih luka. Posebno su im oteavali Mleani koji su
eljeli iskoristiti slabost Dubrovnika i zauzeti ga spletkama pod krinkom pomoi. Nisu ga se
usuivali zauzeti silom jer bi tako zaotrili tursko-mletaki rat, a i navukli na sebe bijes
europskih vladara koji su suosjeali sa Dubrovanima i bez sumnje bili na njihovoj strani.
Kako su u prva mjeseca nakon poara u Velikom vijeu sudjelovali i graani javio se pokret

30

koji se zalagao za preureenje podjele vlasti. Kako vlastela nije htjela pristati na to, a morali
su smiriti pokret odlueno je kako e se 10 graanskih obitelji proglasiti plemikima. Njih je
stara vlastela smatrala manje vrijednima i jo im dugo nakon toga nije doputala u senat ili do
kneevske vlasti.
Opasnost od turskog osvajanja sve je vie rasla i dubrovako-turski odnosi su se pogoravali.
U Turskoj je tada vladao sultan Mehmed IV. (1648.-1687.). Postavili su im teke namete
protiv kojih su se poslanici dugotrajno i mukotrpno borili na Porti, pa ak i bili zatvarani, no
uspjeli su se izboriti za svoja prava iako ne u onoj mjeri u kojoj su to eljeli.
Nakon zavretka Kandijskog rata (1669.) Mleani su ponovno otvorili splitsku luku za tursku
trgovinu i tako ponovno zapoeli raditi na oslabljenju Dubrovnika. Ponovno se dovelo u
pitanje i prava prodaje neretljanske soli koje se protezalo stoljeima. Mleani su napokon
1673. dobili to pravo zbog ega Dubrovani dugo nastoje vratiti ga, to im uspijeva 1676.
1676. na porti je kao veliki vezir zasjeo Kara Mustafa, poznat po nasilnom izvlaenju novca, i
otada pa sve do 1682. traje neprekidan sukob s Turskom i pregovori zbog velikih isplata koje
su nametali Dubrovniku. U poetku je traena ogromna svota od 4300 kesa kojom bi
Dubrovani vratili sve to su u ime carina i pristojbi utjerali od trgovaca iz Turske za vrijeme
Kandijskog rata, iako taj zahtjev nije imao nikakve pravne osnove. Tijekom tekih i
dugogodinjih pregovora za kojih su zatvarali dubrovake poslanike i prijetili i njima i
Republici svota je smanjena na 120 kesa. Cijelo to vrijeme redovito je dubrovaka vlada
plaala godinji hara i time pokazala kako i dalje ustraje u tradicionalnoj politici obzirnosti
prema Turcima i izbjegavanju otvorenog sukoba s njima.
1683. Turska je zapoela novu osvajaku politiku prema srednjoj Europi. Taj se rat naziva
velikim turskim ratom i traje od 1683. do 1699. Velika vojska navalila je na Be, ali uz pomo
poljskog kralja Jana Sobjeskog Be uspjeva 12. rujna 1683. poraziti tursku vojsku. Potaknut
opadanjem turske vlasti Dubrovnik 1684. s Leopoldom I. Habsburkim, vladarom austrijskih
zemalja i ugarsko-hrvatskim kraljem, obnavlja i formalno Viegradski ugovor iz 1358.,
priznaje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva i obavezuje se plaati onaj danak od 500
zlatnih dukata, a kralj oslobaa Dubrovnik isplate danka za sve one godine od 1526. dalje,
otkad ga Dubrovnik nije isplaivao. Iako se odreuje da e se ugovor u cijelosti primijeniti tek
nakon zavretka rata s Turcima Dubrovnik isplauje dogovoreni danak od 1686. do 1699. U
vrijeme rata Dubrovnik nastoji zadrati to bolje odnose sa Turskom jer je u njenoj vlasti
cijelo dubrovako zalee. Ovim ratom i mirom koji je sklopljen u Srijemskim Karlovcima
znatno je smanjen turski teritorij u Europi i time smanjena mo turskog carstva, no Turska je i
dalje ostala velika i mona drava. Nakon to je prestala plaati danak ugarsko-hrvatskom
kralju Republika se vie ne izjanjava kao dio ugarske drave. Turska, s druge strane, smatra
Dubrovnik svojim vazalima.
Mir u Srijemskim Karlovcima donio je niz novih pitanja u vezi razgraniavanja mletakog i
turskog teritorija. Dubrovani su se zalagali za to da mletaka granica bude to dalje od
njihova teritorija i zato nagovaraju Turke da ne poputaju u svojim zahtjevima. Dolo je i do
pitanja u vezi haraa. Pregovorima je u kolovozu 1703. postignuto da se Dubrovniku oprosti
vei dio zaostalog danka i da se iznos danka otada nadalje smanjuje.
Dubrovaka Republika imala je potekoa s Francuskom kojom je tada vladao Luj XIV.
Francuska je Dubrovnik smatrala velikim konkurentom u vodama Levanta. U svojim
nastojanjima da dubrovaki brodovi plove pod francuskom zastavom je uspijevala zbog svojih
dobrih odnosa s Turskom s kojom je bila saveznik protiv Habsburgovaca. Dodatni razlog za
neprijateljstvo bilo je prijateljstvo Dubrovnika sa panjolskom, protiv ije se univerzalne
vlasti Luj borio.
Poetak 18. st. Doba je rata za panjolsku batinu. Posljednji Habsburgovac panjolske grane
bio je Karlo II. koji umire 1700. Luj XIV. Za kralja u panjolskoj uspio je progurati svog
unuka Filipa, koji je postao panjolski kralj Filip V. na jednoj strani bile su panjolska i

31

Francuska, a na drugoj Austrija, Engleska i Nizozemska. Rat je trajao od 1701. do mira u

Utrechtu 1713. i Rastattu 1714. Dubrovnik je bio neutralan, kao i Mletaka Republika. Za to
vrijeme kralj Luj izdaje naredbu o neprijateljstvu prema dubrovakim brodovima. Njome
nareuje da plijene sve dubrovake brodove i njihovu robu. To usporava razvoj i obnovu
Dubrovnika. Iz straha sve vie trguje s lukama Trst, Rijeka, Bakar i Senj koje sve vie
napreduju.
Zategnutost izmeu Mletaka i Dubrovana i dalje se nastavila zbog otvaranja novih luka. To
se pitanje, kao i pitanje opeg prestia, provlai kroz cijelo 18. stoljee. Dubrovani su, kao i
uvijek, traili pomo Turaka s kojima je do jaih sukoba dolo 1722. i 1761. kada su zatraili
da se hara ponovno vrati na stari iznos, no dubrovani su to uspjeno otklonili. Slobodni se
Dubrovnik 1754. u Travniku nagodio s Mleanima glede jadranske plovidbe i trgovine. U
drugoj polovici 18. stoljea njegovo je pomorstvo uznapredovalo. S druge strane slabili su
dubrovaka kopnena trgovina i obrti.
Od 1741. do 1748. vodio se rat za austrijsko nasljedstvo. Protiv Austrije bile su Pruska,
Bavarska, Francuske, panjolska i Napulj, a za Austriju Engleska i Nizozemska. Tako su se na
suprotnim stranama nale Francuska i Engleska kao stari neprijatelji, a njihov se sukob
odrazio i na Sredozemlje. Dubrovnik je bio neutralan, to mu je koristilo jer su mnogi brodovi
eljeli ploviti pod njegovom zastavom. 1756. dolo je do sedmogodinjeg rata izmeu
Austrije i Pruske zbog leske u kojem Francuska staje na stranu Austrije, a Engleska joj je
ponovno protivnik. Francuska i Engleska ratovale su i zbog kolonija, borei se za prevlast u
gospodstvu nad njima. Svi ti sukobi utjecali su na Dubrovaku Republiku koja se opet
nalazila izmeu dvije vatre. Nakon odlino rijeene afere Viani i zadrane neutralnosti
tijekom godina Dubrovniku su obje zemlje ostale prijatelji, od ega je imao znatne koristi.
Njegova mornarica je ojaala brojano i znaajem. Uza sve to, dubrovaki ugled poveavala
je i zatita Turske. Francuzima je upao u oi napredak Republike i smatrali su ju suparnikom
kojeg ne bi trebalo potcijeniti. Zato francuska vlada 1757. odluuje za konzula u Dubrovniku
postaviti Francuza Le Mairea. Za politiku koju su htjeli provoditi u Republici vie im nije
odgovarao Dubrovanin kao zastupnik njihovih interesa, postavljen na tu dunost jo 1716.
Konzul je bio neka vrsta pijuna koja je francusku vladu izvjetavala o ekonomskom razvoju
Republike i trebao je davati prijedloge o usporavanju njenog naglog razvoja. Dubrovaka je
vlada nasluivala te ekspanzionistike ciljeve i odnosi s konzulom otpoetka su bili zaotreni.
Ve 1759. svadljivi i naprasiti Le Maire predlae francusko-dubrovaki trgovaki ugovor iako
englesko-francuski rat jo traje. Dubrovaka vlada, bojei se za neutralnost, to odbija, a
posredstvom Ruera Bokovia na francuskon dvoru se zalae za skidanje Le Mairea sa
poloaja konzula, to im tada ne uspijeva.
Krajem 1762. dolo je do pootrene napetosti meu vlastelom koja je trajala sve do oujka
1763. Razlog je pokuaj nekih plemia da se promijeni sustav vlasti. Tako su nastale dvije
stranke stara i nova. Stara je eljela zadrati postojee stanje i sastojala se veinom od
starijih i monijih plemia koji su eljeli zadrati svoju nadmo, dok se nova sastojala
veinom od mlaih plemia koji su nastojali nainiti nov ustroj vlasti koji bi unio vie pravde
i ravnopravnosti u vijea. Kako nijedna stranka nije htjela popustiti dolo je do prekida rada
svih vijea, koja kada bi se i sastala nisu mogla donositi odluke i vriti izbore. Tijekom
veljae 1763. nije bilo nikakvih predstavnika vlasti, a puk i graani su nastavili sa svojim
poslovima ne marei za razdore meu plemiima. Takva nikada prije viena anarhija dogodila
se jer je graanstvo bilo preslabo za bilo kakve bune, puk navikao na iskljuivu vlast plemstva
koje je smatrao jedinim vladarima, ne mogavi zamisliti bilo kakav drukiji sustav vlasti, a i
jedni i drugi su bez ogranienja mogli trgovati u miru. Nitko se nije alio na potlaenost i
nestaici i to je dokazalo kako stari sustav koji je omoguavao monopolizaciju ipak nije
dovoljno dobar. Ovo, dakle, nije bila anarhija nereda, ve privremeni zastoj u upravljanju s
vrhova drave. Napokon, dio stare stranke preao je na stranu nove i stvori dvotreinsku

32

veinu, te se 28. veljae sastalo Veliko vijee nakon etveromjesene stanke. Odreeni su novi
dravni slubenici za oujak i ureen nov nain izbora utemeljen na drijebu uz manje
prisutstvo starog naina izbora. Takoer su poduzete mjere kako vie ne bi dolo do slinog
loma vlasti. Iako vie nije dolo do tolikog jaza, suprotnosti stare i nove stranke su ostale
aktualne sve do pada Republike.
U srpnju 1763. dubrovaka vlada alje poslanika u Pariz kako bi povukli konzula Le Maire.
Francuska vlada poputa i u sijenju 1764. ga opoziva iz Dubrovnika, a na njegovu poziciju
postavljaju Le Prevosta koji, oito potaknut svojim prethodnikom, odmah ulazi u sukobe s
dubrovakom vladom. Francuska im nije dopustila ponovno slanje poslanika u Pariz kako bi
se poalili i 1766. dolazi do sporazuma i dobrih odnosa izmeu dviju vlada. Le Prevost je
umro 1771., a na njegovo mjesto dolazi Des Desrivaux koji takoer zauzima neprijateljski
stav prema Republici. Godine 1768. dolo je do rata izmeu Rusije i Turske koji je trajao do
1774. Rusijom je tada vladala carica Katarina II. Taj se rat jako odrazio na Dubrovnik jer su ih
odmah u startu kao haralije Turske proglasili neprijateljima i naredili pljenidbu njihovih
brodova. Nisu im pomogli nikakvi dopisi niti pregovori, a poslanika u Petrogradu nitko nije
previe uvaavao. Njihove brodove su bespotedno zauzimali braa Aleksej i Teodor Orlov,
zapovjednici ruske flote. Na kraju je Katarina II. pristala na pomirenje s Dubrovnikom, ali je
konani dogovor prepustila Alekseju Orlovu. Dogovoreno je kako e se postaviti ruski konzul
u Dubrovniku, no nee se graditi pravoslavna crkva ve samo kapela u vrtu kue konzula.
Konzul je stigao tek 1788.
Na Dubrovnik je, kao i na cijelu Europu, znatno utjecala Francuska revolucija 1789. u Europi
je dolo do mnogih ratova i sukoba u kojima se Republika dri stroge politike neutralnosti.
Iako je podrala novi poredak u Francuskoj i uspostavila veze s novim vladama, dubrovaka
je vlada strahovala od demokratskih ideja i kako bi one mogle utjecati na Republiku. Stoga
zabranjuje razgovore o politici i ratu u kavanama, kao i itanje novina. Trgovina i plovidba su
postali opasni, no Dubrovani ipak nastavljaju i pri tome se mnogi od njih bogate. Ipak,
dubrovake brodove su plijenili ak i sami Francuzi. U takvim prilikama Dubrovnik je
doekao presudnu 1797. Napoleon je ve bio u Mlecima gdje se pod utjecajem njegove
prisutnosti proglaava demokratski reim. Ubrzo nakon toga Napoleon ukida Mletaku
Republiku to je vrlo vaan dogaaj i za dubrovaku povijest.
Od 1797. do 1806., odnosno 1808., u doba neprekidnog rata izmeu Francuske i Engleske,
dubrovake brodove zarobljavaju i jedni i drugi. Neutralna zastava se ili malo ili nimalo ne
potuje. Obje zemlje plijene svaku robu koja je namijenjena onoj drugoj. No pomorski se
promet svejednako vri bez obzira na pogibelj. Francuska prisiljava Republiku na ratne
kontribucije i zajmove koje gotovo ni ne vraa to ju dovodi do tekih novanih neprilika.
Dolo je i do Konavoske bune (1799.-1800.) kojoj su povod bile nove odredbe o obaveznoj
kupnji soli. Vlada je eljela i tursku i austrijsku pomo, no bojala se ulaska tuih trupa na
teritorij Republike. Iako je pobuna krenula zbog kupnje soli, brzo je postavila i druge
zahtjeve, koji su vodili osloboenju od ekonomskog feudalizma. ak su zahtijevali
odcjepljenje od Republike i pripajanje Austriji iz ega se danas moe zakljuiti, no ne i
slubeno potvrditi, kako je Austrija u bila u pozadini Konavoske bune. 29. oujka dolo je do
izmjene zakona koji se tiu rada seljaka i time se smiruju dogaaji. Postupak vlastele postao
je blai, ali je sustav ekonomskog feudalizma ostao isti.
Dubrovnik je svoju trgovinu elio proiriti i na Rusiju i njihovi odnosi su se poboljavali.
Odnosi s Austrijom su pak bili zategnuti jer su bili neposredni susjedi Republici i pokazivali
su elju da se ona prikljui Austriji. Dubrovaka vlada se za pomo obratila Carigradu koji
Republiku smatra svojim teritorijem, a Austrija negira bilo kakve namjere zauzimanja
Republike. Sa Francuskom su i dalje postojale veze i konzul je i dalje bio u Dubrovniku. 18.
svibnja 1804. Napoleon se proglasio francuskim carem.

33

Godine 1805. u novom ratu s Napoleonom Austrija je bila potuena kod Austerlitza
(Slavkova). Francuski su generali Molitor i Lauriston preli preko zapadne Hrvatske i stigli u
Knin i Split u veljai 1806. Lauriston je napredujui stigao do granica Dubrovake Republike,
koja mu je dopustila da prijee preko njezina podruja. Kada ga je pak vlastela pustila u grad,
izjavio je kako mu je Napoleon naredio da zauzme grad i teritorij Republike, no da e
Dubrovaka Republika i dalje trajati. Vlada se pokorila bez prosvjeda i predala mu kljueve
tvrava. Tako je 27. svibnja 1806. zavrena povijest slobodne hrvatske drave Dubrovake
Republike. Vlada se snano borila kako bi spasila Republiku, dok u isto vrijeme francuska
okupacijska vlast postupno ukida razne atribute dubrovake dravne suverenosti. Za
vojnikoga zapovjednika Napoleon je imenovao generala Augustea de Marmonta.
Dubrovaka Republika je formalno ukinuta 31. sijenja 1808.

34