Clarissa Pinkola Ests

ene koje tre s vukovima

Clarissa Pinkola Ests

ene koje tre s vukovima
Naslov izvornika
Women Who Run With the Wolves
Copyright 1992, 1995 by Clarissa Pinkola Ests, Ph.
D. Ali Rights reserved
Sva autorska i srodna prava su pridrana, ukljuujui
ali i ne ograniavajui se na prava izvedbe, prerade,
prilagodbe (adaptacije), kao i glazbene, audio i tonske
zapise, snimke, ilustracije, kazalina i filmska prava te
prava na zbirku kao i slikovnih prava te prava
prevoenja, reizdanja i elektronskih prava.
Sva prava su zatiena prema meunarodnim i
panamerikim konvencijama o zatiti autorskih prava.
Niti jedan dio ove knjige ne moe biti upotrijebljen,
reproduciran, ne moe biti koriten kao predloak ili
prilagoen na bilo koji i bilo kakav nain bez izriitog
pismenog doputenja.
Prevela s engleskoga
Lara Hdlbling Matkovi
Urednica
Irena Milii
Lektura
Jasenka Lesnik-Gapi

Clarissa Pinkola Estes

ene koje tre s vukovima
MITOVI I PRIE O ARHETIPU DIVLJE ENE
ALGORITAM
Zagreb 2004.
prvo izdanje

A kedves szuleimnek
Mdria es Joszef,
Mary and Joseph,
Szeretlek benneteket.
Y
Para los todos que yo amo
que continuan desaparacidos.

SADRAJ
PREDGOVOR
UVOD: Pjevanje nad kostima
1.
Vijanje: uskrsnue divlje ene
* La loba. Vuica
* etiri rabina
2.
Prikradanje uljezu: poetna inicijacija
* Modrobradi
Prirodni grabeljivac psihe
Naivne ene kao lovina
Klju znanja: vanost njukanja
ivotinjski mladoenja
Miris krvi
Uzmak i obilaenje
Isputanje urlika
Gutai grijeha
Mrani mukarac u enskim snovima
3.
Nanjuiti injenice: povratak intuicije
kao inicijacija
# Lutka u njezinu depu: Vasilisa Premudra
Prvi zadatak: Dopustiti predobroj majci da umre
Drugi zadatak: Otkrivanje grube sjenke
Trei zadatak: Prolaenje kroz tamu
etvrti zadatak: Suoavanje s divljom staricom
Peti zadatak: Sluenje neracionalnom
esti zadatak: Odvajanje Ovoga od Onoga
Sedmi zadatak: Propitivanje misterija
Osmi zadatak: Stati na sve etiri
Deveti zadatak: Premjetanje sjenke
4.
Drug: savez s drugim
* Slavopojka divljem mukarcu: Manavvee
Dvostruka priroda ene
Snaga Dvoga
Snaga imena

Nepopustljiva psea priroda

Neosjetni zavodniki apetit
Postizanje estine
Unutarnja ena
5.
Lov: kad je srce usamljen lovac
* Kosturka: Suoavanje s prirodom ljubavi ivotj
Smrt u Kui ljubavi
Prve faze ljubavi
Sluajno nalaenje blaga
Potjera i skrivanje
Razmrsiti kostur
San povjerenja
Davanje suze
Kasnije faze ljubavi
Srce kao bubanj i glasan pjev
Ples tijela i due
6.
Pronalaenje opora: blagoslov
pripadanja
* Runo pae
Izgon nesrodnoga djeteta
Vrste majki
RASTRZANA MAJKA
SMALAKSALA MAJKA
DJETINJA MAJKA I MAJKA BEZ MAJKE
SNANA MAJKA, SNANO DIJETE
Loe drutvo
Pogrean izgled
Zamrznut osjeaj, zamrznuta kreativnost
Stranac u prolazu
Izgon kao blagodat
Nepoeljane make i kiljave koke svijeta
Sjeanje i nastavak bez obzira na sve
Ljubav za duu
* Zalutala zigota
7.
Radosno tijelo: divlje meso

Govor tijela
Tijelo u bajkama
Snaga slabina
La mariposa. Leptirica
8.
Samoouvanje: prepoznavanje zamki,
kaveza i otrovnih mamaca
Podivljala ena
* Crvene cipele
Okrutan gubitak u bajkama
Runo izraene crvene cipele
Zamke
Zamka br. I: Pozlaena koija, obezvrijeen ivot
Zamka br. 2: Suha starica, ostarjela sila
Zamka br. 3:Paljenje blaga, hambre def alma, glad
due.
Zamka br. 4:Povreda temeljnoga instinkta,
posljedice zarobljavanja
Zamka br. 5:Pokuaj krijumarenja tajnoga ivota,
podjela na dvoje
Zamka br. 6: Ustuknuti pred kolektivnim, pobuna u
sjeni
Zamka br. 7: Pretvaranje, pokuaj dobrote,
normalizacija abnormalnoga
Zamka br. 8: Ples bez kontrole, opsesija i ovisnost
Ovisnost
U krvnikovoj kui
Pokuaj skidanja cipela, prekasno
Vraanje u runo izraen ivot, lijeenje povrijeenih
instinkta
9.
Kuenje: povratak sebi
*Tuljanovo krzno, duevno krzno
Gubitak osjeaja due kao inicijacija
Gubitak krzna
Usamljen mukarac
Duhovno dijete

Isuenje i obogaljenje
Zauti zov starine
Predugi ostanak
Oslobaanje, uranjanje
Srednja ena: disanje pod vodom
Izranjanje
Praksa namjerne samoe
Uroena ekologija ene
10.
Bistra voda: njegovanje kreativna
ivota
* La Llorona
Oneienje divlje due
Otrov u rijeci
Vatra na rijeci
Mukarac na rijeci
Vraanje rijeke
Koncentracija i rvanj mate
* Djevojica sa igicama
Odvraanje destruktivne mate
Obnavljanje kreativne vatre
* Tri zlatne vlasi
11.
Strastvenost: pronalaenje svete
seksualnost
* Prljave boice
Boubo: Boica trbuha
Kojot Dick
Put u Ruandu
12.
Oznaavanje teritorija: granice bijesa i
oprosta
* Bjelosrpi medvjed
Bijes kao uitelj
Uvoenje iscjelitelja: penjanje na planinu
Medvjed duha
Vatra koja preobraava i pravilno djelovanje
Pravedniki bijes

* Usahlo drvee
* Descansos
Ranjeni instinkt i bijes
Kolektivni bijes
Zapeti u starom bijesu
etiri stupnja oprosta
13.
Oiljci iz bitke: lanstvo u klanu
oiljaka
Tajne kao ubojice
Mrtva zona
* ena s kosom od zlata
rtveni kaput
14.
La selva subterrnea: inicijacija u
podzemnu umu
* Bezruka djeva
Prva faza -pogodba u neznanju
Druga faza - sakaenje
Trea faza - lutanje
etvrta faza - nalaenje ljubavi u podzemlju
Peta faza - Uznemiravanje due
esta faza- Carstvo divlje ene
Sedma faza - Divlja mladenka i mladoenja
15.
Tajno praenje: canto hondo, duboka
pjesma
16.
Vuja trepavica
Pogovor: pria kao lijek
Zahvale
Biljeke

13

PREDGOVOR

Svi smo ispunjeni tenjom za divljinom. Za tu enju ne

postoji mnogo protuotrova koje bi drutvo doputalo.
Naueni smo da osjetimo sram zbog takve udnje. No,
sjenka Divlje ene jo viri iza nas tijekom dana i noi.
Bez obzira na to gdje smo, sjenka to kaska za nama
nesumnjivo ima etiri noge.
Dr. Clarissa Pinkola Ests
Cheyenne, drava Wyoming, SAD

15
UVOD
Pjevanje nad kostimai
Divlji svijet i divlje ene ugroene su vrste.
Tijekom godina gledali smo kako instinktivnu
ensku narav pljakaju, potiskuju i pregrauju. Tijekom
dugih razdoblja njome se jednako pogreno upravljalo
kao i divljim ivotinjama i divljim predjelima. Nekoliko
tisua godina ve, svaki put im okrenemo lea, ona se
premjeta na najjalovije tlo psihe. Duhovni predjeli
Divlje ene tijekom itave su povijesti pljakani i
spaljivani, buldoerima su joj sravnjivana stanita, a
prirodni ciklusi utjerani u neprirodan ritam kako bi se
udovoljilo drugima.
Nije sluajno da netaknuta divljina naeg planeta
nestaje dok blijedi i shvaanje nae vlastite divlje
naravi. Nije teko shvatiti zato se stare ume i stare
ene ne smatra osobito vanim bogatstvima. Nije to
neka tajna. Nije sluajno ni da vukove i kojote,
medvjede i pomalo divlje ene bije slian glas. Svi oni
dijele srodne instinktivne arhetipove, pa ih zato
pogreno smatraju neljubaznima, potpuno i uroeno
opasnima i prodrljivima.
ivot koji vodim i moj rad jungovske
psihoanalitiarke i cantadore, pripovjedaice, nauili su
me da se potroena snaga vitalnosti ena moe
povratiti iscrpnim "psiho-arheolokim" iskapanjem
ruevina enskoga podzemlja. Tim metodama
uspijevamo vratiti djelovanje pri16
rodne instinktivne psihe. Njezinim utjelovljenjem u

arhetipu Divlje ene pak uspijevamo prepoznati

djelovanje i puteve najdublje enske naravi. Moderna je
ena zbrka aktivnosti. Pod pritiskom je da svim ljudima
bude sve i sva. Staro znanje ve nam je odavna prijeko
potrebno.
Naslov ove knjige, ene koje tre s vukovima,
mitovi i prie o arhetipu Divlje ene, proizaao je iz
mojega prouavanja biologije divlje prirode, osobito
vukova. Studije o vukovima canis lupus i canis rufus
nalikuju povijesti ena, to se tie njihova duha, a i
njihovih muka.
Zdravi vukovi i zdrave ene dijele odreene
psihike znaajke: istanana osjetila, zaigran duh i
pojaanu sposobnost za odanost. Vukovi i ene po
prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju
veliku izdrljivost i snagu. Duboko su intuitivni,
pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega
druga i svoj opor. Iskusni su u prilagoivanju stalno
promjenjivim okolnostima; estoko su nepokolebljivi i
vrlo hrabri.
A opet, i jedne i druge su proganjali, uznemiravali,
lano za njih tvrdili da su prodrljivi i podli,
prekomjerno agresivni, manje vrijedni od svojih
klevetnika. Oduvijek su metom onih koji bi poistili
divljinu, ali i divlje predjele psihe, unitili ono
instinktivno, ne ostavljajui ni traga. Naini na koje oni
koji ih ne razumiju proganjaju vukove i ene upadljivo
su slini.
Dakle, dok sam prouavala vukove, prvi mi se put
kristalizirala ideja arhetipa Divlje ene. Prouavala sam
i druga stvorenja, medvjede, slonove i ptice due leptire. Znaajke svake od tih vrsta pruaju pregrt
naznaka o tome to valja znati o enskoj instinktivnoj
psihi.
Divlja ena prola je mojim duhom dvaput, jednom

zbog mojega roenja u strastvenoj meksikopanjolskoj lozi, a poslije, putem usvajanja u obitelj
vatrenih Maara. Odrasla sam pokraj tzv. Michiane,
dravne granice izmeu Sjeverne Indiane i Michigana,
okruena umama, vonjacima i poljima, u blizini
Velikih jezera. Tamo su gromovi i munje bili moja
glavna hrana. Nou su kukuruzita kripala i govorila
naglas. Daleko na sjeveru, vukovi su se skupljali na
istina17
ma obasjanima mjeseinom, skakutali i molili. Svi smo
bez straha pili iz istih izvora.
Premda je tada jo nisam nazivala tim imenom,
Divlju enu zavoljela sam kad sam jo bila dijete. Bila
sam vie estet nego atlet, a jedina mi je elja bila da
budem ushieni lutalac. Umjesto stolaca i stolova, drai
su mi bili tlo, drvee i pilje, jer sam na tim mjestima
osjeala da se mogu osloniti o Boji obraz.
Rijeka je uvijek zvala da je se posjeti kad padne
mrak, po poljima se trebalo etati, tako da mogu
proizvesti svoj ukav govor. Vatre su se trebale slagati
u umi nou, a prie su se trebale priati izvan dosega
odraslih uiju.
Imala sam sreu to sam odrastala u prirodi. Tamo
su me udari munja upozorili na naglu smrt i prolaznost
ivota. Mija legla pokazala su da se smrt ublaava
novim ivotom. Kad sam iz ilovae iskopala "indijanske
perle", trilobite, shvatila sam da su ljudi tu ve dugo,
dugo. Uila sam o svetoj umjetnosti samoukraavanja s
leptirima monarh na vrh glave, krijesnicama kao
nonim nakitom i smaragdno-zelenim abama kao
narukvicama.
Majka vuica jednom je ubila jedno od svojih
smrtno ranjenih mladunaca - to me upoznalo s grubom
suuti i potrebom priputanja smrti umiruima. Dlakave

gusjenice, pak, koje bi padale s grana, pa se ponovno

penjale natrag, uile su me jednoumlju. Kad su mi
kakljivo hodale po ruci, uile su me kako koa moe
oivjeti. Penjanje na vrhove drvea nauilo me kakav
e osjeaj jednoga dana biti seks.
Moja poslijeratna generacija odrastala je u doba
kad se od ena pravilo infantile i kad ih se tretiralo kao
imovinu. Dralo ih se kao ugar... ali na sreu, uvijek je
bilo i divljega sjemena koje bi donio vjetar. Premda
njihovo pismo nije bilo odobreno, ene su i dalje
praile. Premda njihovo slikarstvo nije bilo prepoznato, i
dalje je hranilo duu. ene su morale moljakati
sredstva i prostore koji su im bili potrebni za njihovu
umjetnost, a kad ih ne bi dobile, krile su prostor na
drveu, u piljama, umama i ormarima.
Ples se jedva podnosio, ako uope, pa su plesale u
umama gdje ih nitko ne bi vidio, ili u podrumima, ili
dok su izlazile kako bi bacile smee. Samoukraavanje
je izazivalo sumnju. Radosno tijelo ili
18
odjea poveavalo je opasnost od ozljede ili seksualnog
nasilja. Sama odjea na eninu tijelu nije se mogla
nazivati vlastitom.
Bilo je to doba u kojem se roditelje koji su
zlostavljali djecu jednostavno nazivalo 'strogima', kad
se o duhovnim ranama krajnje iskoritavanih ena
govorilo kao o 'ivanim slomovima', kad se djevojke i
ene u uskim korzetima, s kratkim uzdama i vrstim
brnjicama nazivalo 'pristojnima', a one druge ene, koje
bi se na tren ili dva uspijevale istrgnuti s lanca,
oznaavalo kao 'zle'.
Pa sam tako i ja, kao i tolike ene prije i poslije
mene, ivjela svoj ivot kao preruena criatura,
stvorenje. Kao i moje prijateljice i roakinje prije mene,
i ja sam klimavo posrtala u visokim petama i nosila

haljinu i eir u crkvu. Ali moj je predivan rep esto

provirivao ispod ruba suknje, a ui su mi se trzale dok
mi eir ne bi pao bar preko oba oka, a kojiput odletio i
na drugu stranu sobe.
Nisam zaboravila pjesmu tih mranih godina,
hambre del alma, pjesmu izgladnjele due. No, nisam
zaboravila ni radostan canto hondo, duboku pjesmu,
rijei koje se sjetimo kad radimo na duevnom povratu.
Poput staze kroz umu koja je sve ua i ua, pa se na
kraju potpuno izgubi, kreativnoj, nadarenoj, dubokoj
eni prebrzo ponestane tradicionalne psiholoke teorije.
Tradicionalna psihologija esto je oskudna ili pak
potpuno nijema kad se radi o dubljim temama vanim
enama: arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikliko,
enske dobi, enski nain, enino znanje, njezina
kreativna vatra. Tim se temama ve skoro dva
desetljea vodi moj rad na arhetipu Divlje ene.
enska pitanja due ne mogu se tretirati tako to
e je se utisnuti u neki prihvatljiviji oblik prema
definiciji neke nesvjesne kulture, a niti je oni koji tvrde
da su jedini nositelji svijesti mogu saviti pod nekim
intelektualno prihvatljivijim kutom. Ne, to je ve
milijune ena koje su zapoele kao snane prirodne sile
natjeralo da postanu autsajderi u vlastitoj kulturi.
Umjesto toga, cilj mora biti ponovno pronalaenje i
pomaganje enina lijepa i prirodna psihikoga oblika.
19
Bajke, mitovi i prie pruaju shvaanja koja
izotravaju na vid, tako da moemo razaznati i krenuti
putem koji je naa divlja narav napustila. Upute koje
nalazimo u prianju jame nam da se put jo nije
izgubio, nego i dalje vodi ene dublje, pa jo dublje, u
njihovo znanje. Tragovi koje svi pratimo tragovi su
arhetipa Divlje ene, uroenoga instinktivnoga sebstva.

Nazvala sam je Divljom enom, jer upravo te rijei,

divlja i ena, stvaraju llamar o tocar a la puerta,
bajkovito kucanje na vratima duboke enske psihe.
Llamar o tocar a la puerta doslovce znai svirati na
instrumentu imena kako bi se vrata otvorila. To znai
rabiti rijei koje izazivaju otvaranje prolaza. Bez obzira
na to koja kultura utjecala na enu, ona intuitivno
razumije rijei divlja i ena.
Kada ene zauju te rijei, budi se staro, prastaro
sjeanje i priziva natrag u ivot. Radi se o sjeanju na
apsolutno, nesporno i neopozivo srodstvo s onim divljim
enskim, na vezu koja je moda sablasna zbog
zanemarivanja, koja je zakopana prejakim
pripitomljavanjem, zabranjena okolnom kulturom ili,
pak, neshvaena. Moda smo joj zaboravili imena,
moda se ne oglasimo kad ona zazove nae, ali negdje
u sri je poznajemo, teimo k njoj; znamo da nam
pripada i da mi pripadamo njoj.
Roene smo unutar toga temeljnoga,
elementarnoga i sutinskog odnosa, a u biti i
proizlazimo iz njega. Arhetip Divlje ene optoen je alfa
matrilinearnim biem. Postoje trenuci kad je iskusimo,
pa makar usputno, a onda poludimo od elje da
nastavimo. Neke ene "okus divljine" snai tijekom
trudnoe, tijekom dojenja svojih mladih, tijekom uda
promjene u njima dok odgajaju dijete, tijekom
njegovanja ljubavnog odnosa kao to bi netko njegovao
voljeni vrt.
Osjeamo je i putem vida: prizorima velike ljepote.
Osjeam je kad vidim ono to se kod nas u umi naziva
bogovskim zalaskom sunca. Osjeam je kako se
pokree u meni kad vidim kako se ribii vraaju s
jezera u sumrak s upaljenim fenjerima, a i kad vidim
prste na nogama svojega novoroenoga djeteta kako
su poredani kao niz zrna kukuruza eerca. Vidimo je

gdje je vidimo, a to je posvuda.

Dolazi nam i putem zvuka: glazbom koja vibrira u
prsnome kou, koja uzbuuje srce. Dolazi putem
bubnja, zvidaljke, zova i uzvika.
20
Dolazi putem pisane i govorene rijei. Kojiput su neka
rije, reenica, pjesma ili pria tako zvune, tako
pravilne da se zbog njih sjetimo, bar na tren, od koje
smo tvari uistinu izraene i gdje je naa prava kua.
Ti prolazni "okusi divljine" dolaze tijekom
tajanstvenosti nadahnua: Ah, evo ga - joj, sad ga
nema. enja za njom doe kad nabasamo na nekoga
tko je osigurao tu divlju vezu. enja dolazi kad
shvatimo kako smo malo vremena posvetili mistinom
ognjitu ili vremenu snivanja, premalo vremena
vlastitome kreativnom ivotu, ivotnome djelu ili
pravim ljubavima.
Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i
putem ljepote i putem gubitka, zbog kojih postajemo
tako ucviljene, tako uznemirene, tako eznutljive da na
kraju moramo krenuti u potragu za divljom prirodom.
Tada skoimo u umu ili u pustinju ili u snijeg i trimo
iz sve snage, oima pretraujui tlo, nauljenih uiju,
traimo ispod, traimo iznad, traimo neki klju,
ostatak, znak da je jo iva, da nismo propustili priliku.
A kad pronaemo njezine tragove, tipino je za ene da
pojure iz petnih ila kako bi je sustigle, da raiste stol,
raiste vezu, proiste glavu, okrenu novu stranicu,
ustraju na prekidu, kre pravila, zaustave svijet, jer bez
nje vie ne kanimo dalje.
Kad je ene jednom izgube, a onda ponovno nau,
trsit e se da je zauvijek zadre. Kad je ponovno
steknu, borit e se iz sve snage da je zadre, jer s njom
cvate njihov kreativni ivot, njihova veza ponovno
dobiva znaenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi

seksualnosti, kreativnosti, rada i igre ponovno se

uspostavljaju, prestaju biti metom grabeljivosti drugih,
stjeu jednako pravo pred zakonima prirode na rast i
razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi iz
zadovoljstva poslom i pothvata, a ne iz zatvorenosti u
preuski nain razmiljanja, posao ili vezu. Instinktivno
znaju kad neto mora umrijeti, a kad ivjeti, znaju kako
otii, znaju kako ostati.
Kada ene ponovno uspostave odnos s divljom
prirodom, nadarene su stalnom, unutarnjom
gledateljicom, znalkinjom, vizionarkom, proroicom,
nadahnjivaicom, intuitivnom osobom, initeljicom,
stvarateljicom, izumiteljicom i sluaicom. One ih vode,
predlau i izazivaju blistav ivot u unutarnjem i u
vanjskome svijetu. Kad su ene s
21
Divljom enom, injenica te veze ari kroz njih. Ta
divlja uiteljica, divlja majka, divlja mentorica podrava
njihov unutarnji i vanjski ivot, bez obzira na sve.
Dakle, rije divlja ne rabi se ovdje u svojemu
modernome pejorativnom smislu, u kojemu znai izvan
kontrole, nego u izvornome smislu, u kojemu znai
ivjeti prirodnim ivotom, u kojemu criatura, stvorenje,
posjeduje uroen integritet i zdrave granice. Te rijei,
divlja i ena, navode ene da se sjete tko su i o emu
se kod njih radi. Stvaraju metaforu koja opisuje silu
koja utemeljuje sve ene. Utjelovljuju silu bez koje
ene ne mogu ivjeti.
Arhetip Divlje ene moe se opisati i drugim
nazivima koji su jednako dobri. Takvu snanu psihiku
narav moete nazvati instinktivnom, ali Divlja ena sila
je koja se nalazi iza toga. Moete je nazvati prirodnom
psihom, ali arhetip Divlje ene stoji i iza toga. Moete je
zvati uroenom, temeljnom naravi ena. Moete je
nazvati priroenom, intrinzinom naravi ena. U

pjesnitvu je se moe nazivati "drugim" ili "sedam

oceana svemira" ili "daleka uma" ili "Prijateljica". U
raznim psihologijama i iz raznih perspektiva nosila bi
naziv Id, Ja, srednja narav. U biologiji bi se to zvalo
tipina ili temeljna narav.
No, budui da je utljiva, vidovita i instinktivna,
cantadore je poznaju kao mudru ili znalaku narav.
Kojiput se zove "ena koja ivi na kraju vremena", ili
"ena koja ivi na rubu svijeta". A ta criatura uvijek je
starica-stvarateljica ili boica smrti ili djeva u padu ili
razne druge personifikacije. Ona je i prijateljica i majka
svima koji su izgubili put, svima kojima treba uenje,
svima koji moraju rijeiti kakvu zagonetku, svima
onima koji lutaju i trae po umama ili pustinjama.
U stvarnosti, u psihoidnom nesvjesnom - sloju iz
kojega proizlazi Divlja ena - Divlja ena nema imena,
jer je toliko golema. No, budui da Divlja ena
obuhvaa sve vane dijelove enskosti, tu na zemlji
nosi mnoga imena, ne samo kako bismo mogli zaviriti u
sloene vidove njezine naravi, nego i kako bismo je se
mogli drati. S obzirom na to da se ona na poetku
ponovne uspostave veze s njom uas moe pretvoriti u
dim, dajui joj ime stvaramo u sebi podruje misli i
osjeaja za nju. Tada e doi, pa, ako je se cijeni, i
ostati.
22
Dakle, na panjolskome je zovu rio abajo rio, rijeka
pod rijekom, la mujer grande, velika ena, luz del
abyss, svjetlo iz ponora. U Meksiku, ona je la loba,
vuica i la huesera, kotanka.
Na maarskome je zovu , erdben, ona iz ume i
rozsomk, kuna. Na jeziku navajo, ona je na'ashje'ii
asdz, pauia, koja tka sudbinu ljudi, ivotinja,
biljaka i stijena. U Gvatemali, osim mnogih drugih
imena, nazivaju je i humana del niebla, bie magle,

ena koja ivi oduvijek. Na japanskome je amaterasu

omikami, numina, koja donosi sve svjetlo, svu svijest.
U Tibetu je zovu dakini, plesna sila koja je bistrovida u
enama. I tako se to nastavlja. Ona se nastavlja.
Shvaanje naravi te Divlje ene nije religija nego
praksa. To je psihologija u pravom smislu te rijei:
psyche- dua i logos: poznavanje due. Bez nje, ene
nemaju ui kojima bi ule njezin govor due ili
primijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje,
enine unutarnje oi zatvara neka sjenovita ruka, a
itavi dijelovi njezinih dana prolaze u poluparalizirajuoj
dosadi ili pak jalovim eljama. Bez nje, ene gube
sigurnost utemeljenja svoje due. Bez nje, zaboravljaju
zato su tu, tek izdravaju, dok bi inae odravale. Bez
nje uzimaju previe, premalo ili nimalo. Bez nje ute,
dok zapravo izgaraju. Divlja ena njihov je ispravlja,
ona je njihovo srce, jednako kao to ljudsko srce
upravlja fizikim tijelom.
Kad izgubimo dodir s instinktivnom psihom, ivimo
u napola unitenu stanju, a slike i snage koje su
enskome naravne ne mogu se u potpunosti razviti.
Kad se enu odsijee od njezina temeljna izvora, ona je
sterilizirana, pa se njezini instinkti i prirodni ivotni
ciklus gube, prevladava ih kultura, intelekt ili ego vlastiti ili tui.
Divlja ena zdravlje je svih ena. Bez nje, enska
psihologija nema smisla. Ta divljakua prototip je
ene... bez obzira na kulturu, bez obzira na eru, bez
obzira na politiku, ona se ne mijenja. Mijenjaju se
njezini ciklusi, mijenja se njezino simboliko
predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja. Ona jest
to jest, i itava je.
Ona usmjerava kroz ene. Ako ih se tlai, ona se
bori. Ako su slobodne, ona je slobodna. Nasreu, bez
obzira na to koliko esto je pritisnu, ona se ponovno

uzdie. Bez obzira na to koliko puta je zabrane,

prigue, potisnu, razrijede, mue, proglaavaju
pogibeljnom,
23
opasnom, ludom i drugim poniavajuim imenima, ona
probija iz ena, tako da ak najtia, najsputanija ena
uva tajno mjesto za Divlju enu. ak i najpotlaenija
ena ima tajni ivot, s tajnim mislima i tajnim
osjeajima koji su bujni i divlji, to jest, prirodni. ak i
najuhvaenija ena titi to mjesto divljega sebstva, jer
intuitivno zna da e se jednoga dana pojaviti neka rupa,
otvor, prilika, pa da e zbrisati.
Vjerujem da su sve ene i svi mukarci roeni
nadareni. Pa ipak, i to uistinu, toliko je malo toga to
opisuje psihike ivote i obiaje nadarenih ena,
talentiranih ena, kreativnih ena. Istodobno, postoje
mnogi zapisi o slabostima i manjkavostima ljudi
openito, a posebno ena. No, u sluaju arhetipa Divlje
ene, da bismo je shvatili, razumjeli, iskoristili njezine
darove, vie se moramo zanimati za misli, osjeaje i
pothvate koji snae ene te u skladu s tim izbrojiti
vanjske i kulturalne imbenike koji oslabljuju ene.
Openito, kada shvatimo divlju narav kao bie za
sebe, bie koje oivljava i proima najdublji ivot ene,
moemo se poeti razvijati na dotad nezamislive
naine. Kad se ne pozabavi tim uroenim duhovnim
biem koje je sredinje enskoj psihi, psihologija izdaje
ene, izdaje njihove keri i keri njihovih keri, itavim
buduim tijekom matrilinearne loze.
Dakle, kako bismo primijenili pravi lijek na ranjene
dijelove divlje psihe, kako bismo ispravili odnos prema
Divljoj eni, valja pravilno imenovati zabune psihe. Dok
u mojemu klinikom zanimanju postoji dobar
dijagnostiki statistiki prirunik i pristojan broj
diferencijalnih dijagnoza, te psihoanalitikih parametara

koji definiraju psihopatiju s pomou organizacije (ili

njezina nedostatka) unutar objektivne psihe i osi egosebstvo", postoje i druga definirajua ponaanja i
osjeaji koji, iz enina kuta gledanja, snano pokazuju
o emu se radi.
Koji su neki od osjeajima obojenih simptoma
naruena odnosa s divljom snagom u psihi? Kad
osjeamo, mislimo ili djelujemo na bilo koji od dolje
navedenih naina, to znai da smo djelomice prekinuli
ili u potpunosti izgubili odnos s dubokom instinktivnom
psihom. Koristei se iskljuivo enskim jezikom, to su:
osjeaj iznimne suhoe, umora, slabosti, depresije,
zbunjenosti, uutkanosti, neuzbudenosti.
24
Osjeaj straha, hromosti ili slabosti, bez nadahnua,
bez ivosti, bez duhovnosti, bez znaenja, postidenost,
kronian bijes, nepostojanost, nepokretljivost,
nekreativnost, zbijenost, izluenost.
Osjeaj nemoi, kronine dvojbe, klimavost,
blokiranost, nemogunost provedbe, predavanje
vlastita kreativna ivota drugima, iscrpljujue odluke
vezane uz partnere, rad ili prijateljstva, patnja zbog
ivota izvan vlastitih ciklusa, pretjerano zatitniki
odnos prema vlastitoj osobi, nepominost, nesigurnost,
malodunost, nemogunost odreivanja vlastita tempa
ili granica.
Ne ustrajati na vlastitome tempu, nesigurnost u
vlastitu osobu, udaljenost od Boga ili Bogova,
odvojenost od ponovnog oivljavanja, duboka
uvuenost u kuevnost, intelekttjalizam, rad ili inerciju,
jer to je najsigurnije mjesto za nekoga tko je izgubio
instinkte.
Strah od samostalnoga poduzimanja ili otkrivanja
sebe, strah od traenja mentora, majke, oca, strah od
izlaganja nesavrena djela prije nego li postane opus,

strah od kretanja na putovanje, strah od brige za

drugoga ili druge, strah da emo pobjei, istroiti se,
iscrpiti se, puzanje pred autoritetom, gubitak energije
prije kreativnih projekata, cvile, ponienje, tjeskoba,
tupost, napetost.
Strah od uzvraanja udarca kad nema druge
mogunosti, strah od iskuavanja novoga, strah da
ustanemo, progovorimo, govorimo protiv, munina,
trema, garavica, osjeaj da smo presjeene na pola,
zadavljene, prebrzo slaganje ili ljubaznost, osveta.
Strah od prestanka, strah od djelovanja, stalno
brojanje do tri a nikako da ponemo, kompleks vee
vrijednosti, neodlunost, dok smo inae potpuno
sposobne, funkcioniramo u potpunosti. Takvo
odcjepljenje nije bolest neke ere ili stoljea, ono
postaje epidemija bilo gdje i bilo kad su ene
zarobljene, uvijek kada divlja narav pada u zamku.
Zdrava ena uvelike nalikuje vuku: vrsta, prepuna
snane ivotne sile, daruje ivot, svjesna je teritorija,
domiljata, odana, pokretna. No, odvajanje od divlje
prirode eninu osobnost ini oskudnom, tankom,
sablasnom, poput prikaze. Nije zamiljeno da budemo
krljave s krhkom kosom i nesposobne za skok, za
potjeru, raanje, stvaranje ivota. Kada enski ivot
dosegne stasis, dosadu, uvijek je vri25
jeme da se pojavi divlja ena; vrijeme je da stvaralaka
funkcija psihe preplavi deltu.
Kako Divlja ena utjee na ene? S Divljom enom
kao saveznikom, kao voom, uzorom, uiteljicom,
vidimo, ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je
mnogooko. Tako, kad nametnemo intuiciju, postajemo
poput zvjezdana neba: gledamo u svijet kroz tisuu
oiju.
Divlja ena nosi vidarske svenjeve, ona nosi sve

to ena treba biti i znati. Ona nosi lijekove za sve. Nosi

prie i snove i rijei i pjesme i znakove i simbole. Ona
je i sredstvo i cilj.
Usvojiti instinktivnu narav ne znai raspasti se,
promijeniti sve iz lijeva u desno, iz crnoga u bijelo,
preseliti se s istoka na zapad, ponaati se ludo ili
nekontrolirano. To ne znai da emo izgubiti svoju
prvotnu socijalizaciju ili postati manje ovjene. To
znai upravo suprotno. Divlja narav sadrava golem
integritet.
To znai utvrditi teritorij, pronai svoj opor, bivati
u svojemu tijelu sa sigurnou i ponosom, bez obzira na
tjelesnu obdarenost i ogranienja, govoriti i djelovati u
svoje ime, biti svjesna, budna, sluiti se uroenim
enskim moima intuicije i osjeta, ukljuiti se u svoj
ciklus, nai svoju pripadnost, uzdii se s dostojanstvom,
posjedovati to vie svijesti.
Arhetip Divlje ene i sve to stoji iza nje
pokroviteljica je svim slikaricama, spisateljicama,
kiparicama, plesaicama, misliteljicama,
oblikovateljicama molitvi, traiteljicama, nalazaicama jer sve su one zaokupljene radom na pronalascima, a to
je glavno zanimanje Divlje ene. Kao i uvijek u
umjetnosti, ona obitava u utrobi, ne u glavi. Moe
slijediti tragove, trati, prizivati i odbijati. Moe osjetiti,
kamuflirati se i duboko voljeti. Intuitivna je, tipina i
normativna. U potpunosti je sutinska za mentalno i
duevno zdravlje ena.
Pa onda to je Divlja ena? Sa stajalita arhetipske
psihologije, a i pripovjedake tradicije, ona je enska
dua. A ipak je vie od toga: ona je izvor enskoga.
Ona je itav instinkt, vidljivih i skrivenih svjetova - ona
je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu koja
sadrava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna
za ivot.

26

Ona je sila ivot/smrt/ivot, ona je inkubator. Ona

je intuicija, vidovita, pozorna sluateljica, odano srce.
Potie ljude da ostanu multilingvalni, da znaju govoriti
jezicima snova, strasti i pjesnitva. Ona nam ape iz
nonih snova, ona na tlu enske due ostavlja otru
dlaku i blatnjave tragove. To ispunjava ene enjom
za njom, da je oslobode i vole.
Ona, to su ideje, osjeaji, nagoni i sjeanje. Dugo
je, dugo bila izgubljena i napola zaboravljena. Ona je
izvor, svjetlo, no, tama i raanje dana. Ona je miris
dobra blata i stranja noga lisice. Ptice koje nam
otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji govori:
"Ovuda, ovuda".
Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta
koja se okree kao veliko kolo. Ona stvara cikluse. Ona
je ta zbog koje odlazimo od kue kako bismo je traile.
Ona je ta kojoj se vraamo kui. Ona je prljav korijen
svih ena. Ona je ono to nas tjera dalje kada mislimo
da nam je doao kraj. Ona je inkubator sirovih malih
ideja i pogodbi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi
smo misli koje joj dolaze.
Gdje je prisutna? Gdje je moete osjetiti, gdje je
moete nai? Ona se kree pustinjama, umama,
oceanima, gradovima, siromakim etvrtima i
dvorcima. ivi meu kraljicama, meu seljankama, u
konferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na
planini samoe. ivi u getu, na sveuilitu, na ulicama.
Ostavlja tragove stopa kako bismo pokuale stati u
njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka ena
koja je plodno tlo.
Gdje ivi Divlja ena? Na dnu bunara, u izvorima, u
prapovijesnom eteru. ivi u suzi i u oceanu. ivi u kori
drvea, koja puca dok raste. Ona je iz budunosti i s
poetka vremena. ivi u prolosti, a mi je prizivamo.

Ona je u sadanjosti i privlai stolac naem stolu, stoji

iza nas u redu, vozi ispred nas na cesti. Ona je u
budunosti i ide unatrag kroz vrijeme kako bi nas sada
nala.
ivi u zelenilu koje izviruje iz snijega, ivi u
utavim stabljikama umiruega jesenskoga kukuruza,
ivi ondje kamo mrtvi dolaze po poljubac, a ivi alju
svoje molitve. ivi u mjestu gdje se stvara jezik. ivi od
pjesnitva, udaraljki i pjevanja. ivi od etvrtinki i
melodijskih ukrasa, u kantati, u estini i u bluesu. Ona
je trenutak netom
27
prije navale nadahnua. ivi na dalekome mjestu koje
probija u na svijet.
Ljudi bi mogli traiti dokaze za postojanje Divlje
ene. Zapravo trae dokaz za psihu. Budui da smo
psiha, mi smo ujedno i dokaz. Svaka od nas dokaz je
ne samo postojanja Divlje ene, nego i stanja Divlje
ene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivog
enskoga numena. Nae postojanje istovjetno je
njezinu.
Dokaz su nai doivljaji nje iznutra i izvana. Tisue
i milijuni naih susreta s njom, intrapsihiki kroz snove
nou i misli danju, kroz enju i nadahnue - to je
ovjera. injenica da smo alobne u njezinoj odsutnosti,
da eznemo i patimo kad smo odvojene od nje - to su
pokazatelji da je prola ovuda.
Doktorirala sam iz etno-klinike psihologije koja se bavi
i klinikom psihologijom i etnologijom, pri emu ova
posljednja posebno prouava psihologiju skupine,
poglavito plemena. Rad na poslijediplomskoj razini
bavio se analitikom psihologijom, to mi daje
svjedodbu psihoanalitiara Jungove kole. ivotno
iskustvo koje stjeem kao cantadora/mesemond,

pjesnikinja i umjetnica, jednako tako ispunjava moj rad

s analizandima.
Kojiput me pitaju to je to to radim tijekom sesija
kako bih pomogla enama da se vrate svojim divljim
naravima. Znatan naglasak stavljam na kliniku i
razvojnu psihologiju, a koristim se najjednostavnijim i
najdostupnijim sastojkom za vidanje - priama.
Slijedimo materijal iz pacijentiinih snova, koji sadrava
mnoge zaplete i prie. Fiziki osjeti i tjelesno sjeanje
klijentice takoer su prie koje se mogu itati i pretoiti
u svijest.
Osim toga, poduavam ih obliku snanoga
interaktivnoga transa koji odgovara Jungovu aktivnom
zamiljanju - to takoer stvara prie koje dalje tumae
klijentiino psihiko putovanje. S divljim Ja stupamo u
kontakt preko odreenih pitanja i analizom bajki,
narodnih pria, legendi i mitova. Uglavnom uspijevamo,
kroz neko vrijeme, nai vodei mit ili bajku koja
sadrava sve upute potrebne eni za njezin trenutani
psihiki razvoj. Te prie sadravaju dramu enine
28
due. Nalik je na kazalini komad s didaskalijama,
karakterizacijom i rekvizitima.
"Umijee izrade" vaan je dio rada s klijenticama.
Pokuavam ih osnaiti poduavajui ih drevnim runim
obrtima... izmeu ostaloga i izradi fetia i talismana u
rasponu od obinih tapia s trakama do sloenih
skulptura. Umjetnost je vana jer komemorira doba
due, ili kakav poseban ili tragian dogaaj na putu.
Umjetnost nije samo za nas, samo oznaitelj vlastita
razumijevanja. Ona je i zemljovid za one koje dolaze
nakon nas.
Kao to moete zamisliti, rad s pojedinom osobom
do krajnjih je granica prilagoen samo njoj, jer je istina
da su ljudi jedinstveni. No, sljedei imbenici su stalni u

mojemu radu s ljudima, a to su temelji za sav ljudski

rad koji postoji, kako moj, tako i va. Umijee
ispitivanja, umijee pripovijedanja, umijee ruku - sve
to sudjeluje u stvaranju neega, a to neto je dua.
Svakiput kad nahranimo duu, ona e jamano narasti.
Nadam se da ete uvidjeti kako su to opipljivi
naini da se omekaju stari oiljci, da se izviaju stare
rane kako bi se stare vjetine trijezno oivjele.
Dakle, tu se nalaze prie koje razjanjavaju odnos
Divlje ene. Prie i mitovi u ovoj knjizi doslovni su
transkripti mojih predavanja i predstava.iiii Prie su
ispripovijedane sa svim vjernim detaljima i arhetipskim
integritetom. Uz to su tu i neka pitanja koja postavljam
enama da razmisle i odgovore kako bi pomogle
svjesno stapanje s tim vrijednim divljim Sebstvom.
Uz to opisujem i neka umijea - iskustvenu i
umjetniku igru -koja pomau enama da numen
svojega rada zadre u svjesnom sjeanju. Posljednja
dva su iz moje radionice o instinktivnim enama, a sva
ona ili svako od njih pomae ponovnom pojavljivanju
naih divljih naravi.
Prie su lijek. Opinjena sam priama otkad sam ula
prvu. Imaju veliku snagu: ne trae od nas da ita
inimo, budemo, glumimo - samo
29
trebamo sluati. Lijekovi za ispravljanje ili ponovno
preuzimanje bilo kakva izgubljena psihikog nagona
sadrani su u priama. Prie sadravaju uzbuenje,
tugu, pitanja, enje i razumijevanja koje arhetip, u
ovom sluaju Divlju enu, spontano vraaju natrag na
povrinu.
Prie su proete uputama koje nas vode kroz
sloenost ivota. Prie nam daju sposobnost da
shvatimo potrebu za izvlaenjem potonuloga arhetipa i

naine kako to uiniti. Prie koje slijede izabrala sam iz

stotina koje ve desetljeima prouavam jer najjasnije
izraavaju bogatstvo arhetipa Divlje ene.
Kojiput razni kulturalni slojevi presloe kostur
prie. Na primjer, u sluaju brae Grimm (a i drugih
sakupljaa bajki tijekom posljednjih nekoliko stoljea),
postoji snana sumnja da su informanti (pripovjedai)
toga vremena ponekad "proiavali" svoje prie zbog
religioznosti te brae. Takoer slutimo da su slavna
braa nastavila tradiciju prekrivanja starih poganskih
simbola kranskima, tako da bi stari vidar u prii
postao zla vjetica, duh bi postao aneo, inicijacijski
veo pretvorio bi se u rupi, ili bi dijete imenom Lijepa
(uobiajeno ime za dijete koje bi se rodilo tijekom
solsticijskoga slavlja) bilo preimenovano u
Schmerzenreich, Tuna. Seksualni su elementi
izostavljani. Stvorenja i ivotinje koje su bile od pomoi
pretvorile bi se u demone i babaroge.
Tako su se izgubile mnoge poune enske prie o
seksu, ljubavi, novcu, braku, raanju, smrti i
transformaciji. Tako su se i prikrivale bajke i mitovi koji
objanjavaju misterije drevnih ena. Veina starih zbirki
bajki i mitova koje danas postoje snano su izribane
kako bi se ispralo sve to je opsceno, seksualno,
izopaeno, pretkransko, ensko i inicijacijsko te
Boice, lijekovi za razne psihike boljke i upute za
duhovna ushienja.
No, nije zauvijek izgubljeno. Jo kao dijete ula
sam mnoge neproiene i neiskvarene teme pria, od
kojih mnoge donosim ovdje. U svakom fragmentu prie
nalazi se oblik itave. Prkala sam po neemu to
aljivo nazivam forenzikom analizom bajki i
paleomitologijom. Usporeujem mnoge verzije iste
prie i skupljam to vie novih i starijih verzija. Zatim
usporedim oblike, rekonstruiram priu iz drevnih

arhetipskih obrazaca koje sam nauila kroz godine

svoje30
ga uenja arhetipske psihologije, koja uva i prouava
sve motive i zaplete u bajkama, legendama i mitovima
kako bi shvatila instinktivne ivote ljudi. Pomo mi stie
iz obrazaca koji se nalaze u zamiljenim svjetovima i u
kolektivnom nesvjesnom svih ljudi, a koje moemo
prizvati snovima i neuobiajenim stanjima svijesti.
esto se usporedbom verzija prie s arheolokim
dokazima iz drevnih enskih kultura, kao to su ritualna
lonarija, maske i figurice, moe staviti jo ona toka
na "i". Jednostavnim rijeima, govorom bajki, provodim
mnogo vremena kopajui nosom po pepelu.
Prouavam arhetipske obrasce ve dvadeset i neto
godina, a mitove, bajke i folklor mnogo dulje. Usvojila
sam golem korpus znanja o kosturima pria. Vrlo je
lako primijetiti kada kakva kost nedostaje u prii. Razna
osvajanja naroda od drugih naroda te mirni i prisilni
prelasci na druge vjere tijekom stoljea prekrili su ili
promijenili izvornu sr starih pria.
No, postoje i dobre vijesti. Bez obzira na
strukturalne prevrate u postojeim verzijama pria,
postoji vrst obrazac koji se i nadalje istie. Iz toga
moemo napraviti rekonstrukciju. Iz oblika i obrisa
komadia i dijelova moemo s prilinom tonou
odrediti to se izgubilo iz prie, pa se takvi izgubljeni
komadi mogu pravilno nadomjestiti. esto se pritom
otkrivaju zapanjujue podstrukture koje ponu lijeiti
ensku tugu zbog unitenja tako velika dijela starih
tajni. Nije ba tako. Nije uniten. Sve to je potrebno,
sve to e nam ikada biti potrebno, tek je apat iz
kostura prie.
Prikupljanje pria stalan je paleontoloki pothvat.
to vie kostiju prie posjedujete, to je vjerojatnije da

ete moi pronai i itavu priu. to su prie cjelovitije,

to nam se prikae vie blagih obrata psihe i to je bolja
prilika koju dobijemo kako bismo shvatili i prizvali rad
na dui. Kada radimo na dui, ona, Divlja ena, jo vie
izgrauje sebe.
Kao dijete imala sam sreu da me okruuju ljudi iz
mnogih starih europskih zemalja i iz Meksika. Mnogi
lanovi moje obitelji, susjedi i prijatelji bili su prva
generacija Amerikanaca ili su tek nedavno bili stigli iz
Maarske, Njemake, Rumunjske, Bugarske,
junoslavenskih zemalja, Poljske, Rusije, Litve, eke i
Slovake, kao i iz Jalisca, Michoacana, Juareza i mnogih
aldeas fronterizas sela s granica Meksi31
ka, Teksasa i Arizone. Doli su kako bi se bavili
poljoprivredom, bili berai, radili u elianama,
pivovarama i na kuanskim poslovima. Veina nije bila
obrazovana u akademskom smislu, ali su bili izrazito
mudri, nositelji vrijedne i gotovo posve oralne tradicije.
Mnogo lanova obitelji i ljudi iz susjedstva koji su
me okruivali preivjeli su radne logore, logore za
raseljene osobe, deportacijske logore i koncentracijske
logore gdje su pripovjedai meu njima ivjeli u nekoj
stravinoj verziji Seherezade. Mnogima su oduzeli
obiteljsku zemlju, mnogi su ivjeli u imigracijskim
zatvorima i bili vraeni u svoje zemlje protiv svoje
volje. Od tih sam priprostih pripovjedaa prvi put ula
prie koje ljudi priaju kada bi im se u svakom trenutku
ivot mogao pretvoriti u smrt, a smrt u ivot. Od njih
sam takoer nauila da su bajke u knjigama nekako
utirkane i izglaane, tako da je velik dio njihove
jedrosti uniten.
Poslije, ezdesetih godina dvadesetoga stoljea,
dok sam selila na zapad, ivjela sam meu skrbnim
neznancima, idovima, Ircima, Grcima, Talijanima,

Afroamerikancima i Alzaanima, koji su postali srodne

due i prijatelji. Imala sam veliku sreu da sam
upoznala neke od rijetkih starih latinskoamerikih
zajednica s jugozapada SAD-a, kao to su Trampas,
Truchas, New Mexico. Sreom, provodila sam vrijeme s
Indijancima, od Inuita na sjeveru, preko Puebla i
naroda Velikih ravnica na zapadu, to Nahuatl,
Lacandon, Tehuantepecan, Hichol, Seri, Mayan-Kich,
Mayan-Kaqchiquel, Moskito, Cuna, Nasca/Quechua i
Jivaro naroda u Srednjoj i Junoj Americi.
Trampila sam prie s braom i sestrama za
kuhinjskim stolovima i pod sjenicama vinove loze, u
kokoinjcima i mljekarskim stajama, a i dok sam
pljeskala pravei tortille, slijedila tragove divljih
ivotinja i milijunti put ivala goblene. Imala sam sreu
da sam dijelila zadnju zdjelu chilija, pjevala sa enama
gospel da probudimo mrtve i spavala pod zvijezdama u
kuama bez krova. Sjedala sam oko vatre ni za veeru,
ili oboje, u Maloj Italiji, Poljskoj etvrti, Breuljkastom
predjelu, Los Barrios i drugim etnikim zajednicama
diljem urbanoga Srednjeg i Dalekog zapada, a nedavno
sam trampila prie o sparatima, zlim duhovima, s
pripovjedaima na Bahamima.
32
Posebno sam bila sretna to su svagdje kamo sam
ila, djeca, gospoe, mukarci u najboljim godinama, a
i starkelje i krezube babe -umjetnici due - izlazili iz
uma, prauma, livada i pjeanih nanosa kao bi me
uveseljavali graktanjem i tektanjem. A i ja njih.
Postoje mnoge vrste pristupa priama. Profesionalni
folkloristi, jungovski, frojdovski ili neki drugi
psihoanalitiari, etnolozi, antropolozi, teolozi, arheolozi,
svi oni imaju neku drugu metodu, kako za sakupljanje
pria, tako i za njihovo koritenje. Intelektualno je

pristup koji sam razvila kako bih radila s priama

nastao iz mojega kolovanja vezanog uz analitiku i
arhetipsku-psihologiju. Vie od pola desetljea tijekom
psihoanalitikoga kolovanja prouavala sam
proirivanje lajtmotiva, arhetipsku simbologiju, svjetsku
mitologiju, drevnu i popularnu ikonologiju, etnologiju,
religije svijeta i tumaenje bajki.
No, instinktivno pristupam priama kao cantadora,
pripovjedaica, uvarica starih pria. Potjeem iz duge
loze pripovjedaa: mesemondk, stare Maarice koje
pripovijedaju dok sjede na drvenim stolcima s
plastinim torbicama na krilu, razdvojenih koljena, sa
suknjama to doseu do poda... i cuentistas, stare
Junoamerikanke koje stoje, vrstih grudi, irokih
bokova i izvikuju priu u stilu ranchera. Oba klana
pripovijedaju prie obinim glasom ena koje su
proivjele krv i djecu, kruh i kosti. Za njih, pria je lijek
koji jaa i ispravlja pojedinca i zajednicu.
Moderni pripovjedai potomci su neizmjerne i
drevne zajednice sveenika, trubadura, bardova,
griota 1 , cantadora, kantora, putujuih pjesnika,
skitnica, vjetica i luaka. Sanjala sam jednom kako
priam i osjetim da mi netko ohrabrujui tapa stopalo.
Pogledam dolje i vidim kako stojim na ramenima neke
starice koja mi podupire glenjeve i smijei mi se.
Rekoh joj: "Ne, ne, doi, stani na moja ramena, jer
ti si stara, a ja mlada."
33
"Ne, ne", ustrajala je ona. "Ovo je kako treba biti."
Vidjela sam da stoji na ramenima ene koja je
mnogo starija od nje, a ta je pak stajala na ramenima
jo starije ene, koja je stajala na ramenima ene u
halji, koja je stajala na ramenima jo neke due, koja
je stajala na ramenima...
Vjerujem starici iz sna da je to onako kako treba

biti. Skrbnost u pripovijedanju potjee od onih koji su

bili prije. Prianje ili sluanje pria crpi svoju snagu iz
visokoga stupa ovjeanstva koji je izgraen od ljudi
spojenih jedan s drugim kroz vrijeme i prostor, paljivo
odjevenih u krpe ili halje ili golotinju svojega doba i do
krajnosti ispunjenih ivotom kojim se jo uvijek ivi.
Ako postoji jedinstven izvor pria i numen pria, onda
je to taj dugi lanac ljudi.
Pria je mnogo starija od umijea i znanosti
psihologije, i uvijek e im biti nadreena bez obzira na
to koliko vremena prolo. Jedan od najstarijih naina
pripovijedanja, koji me uvelike zanima, pasionirano je
stanje transa, u kojem pripovjedaica "osjea" publiku bila to publika koja se sastoji od jednog ovjeka ili
mnogo ljudi - a zatim ue u neko stanje u svijetu meu
svjetovima, u kojem pria osjeti "privlanost" prema
pripovjedaici u transu, pa se ispria kroz nju. Tako
pripovjedaica potie stvaranje due.
Pripovjedaica u transu priziva el duendeiv, vjetar
koji duu otpuhuje sluateljima u lice. Pripovjedaica u
transu putem meditativne prakse prie ui kako postati
psihiki izrazito gipka, to jest, ui se kako otvoriti
odreena psihika vrata i otvore ega kako bi dopustila
glasu da govori, glasu koji je stariji od kamena. Kad se
to postigne, pria moe krenuti bilo kojim tragom,
moe je se okrenuti naopake, ispuniti zobenom kaom
i istresti pred siromaha kao gozba, moe je se ispuniti
zlatom napretek, a moe i otjerati sluatelja na drugi
svijet. Pripovjeda nikada ne zna kako e se sve to
zavriti, a to je bar pola vlane arolije prie.
Ovo je knjiga pripovijedanja o obiajima arhetipa
Divlje ene. Pokuati izraditi neki njezin dijagram,
nacrtati kuice oko njezina psihikoga ivota, bilo bi
suprotno njezinu duhu. Upoznati je, proces je koji traje,
koji traje itav ivot, a to je zato je ovo djelo rad koji

traje, koji traje itav ivot.

34
Pa tako eto nekih pria koje valja uzeti kao
vitamine za duu, nekih zapaanja, nekih djelia karte,
nekih sitnica kojima emo privrstiti pera na drvee
kako bismo pokazali pravi put, nekoga raskrena
raslinja kako bismo poveli natrag u el mundo
subterrneo, podzemni svijet, na psihiki dom.
Prie pokreu unutarnji ivot, a to je osobito vano
kad je unutarnji ivot prestraen, zakvaen ili stjeran u
kut. Pria podmazuje poluge i osovine, die adrenalin,
pokazuje nam izlaz, put dolje ili gore, i a za na trud
izrezuje nam fina iroka vrata u prethodno golim
zidovima, otvore koji vode u zemlju snova, koji vode
ljubavi i uenju, koji nas vode natrag u nae stvarne
ivote, upoznate s divljim enama.
Prie poput Modrobradog daju nam nove
informacije o tome to initi sa enskim ranama koje ne
prestaju krvariti. Prie poput Kosturke pokazuju
mistinu snagu odnosa i kako se umrtvljeni osjeaji
mogu vratiti u ivot i duboku ljubav. Darovi Stare
majke smrti mogu se pronai u liku Babe Jage, stare
divlje vjetice. Lutkica, koja pokazuje put kad se sve
ini izgubljenim, ponovno izvlai na povrinu jedno od
izgubljenih enskih i instinktivnih umijea u Vasilisi
Premudroj. Prie poput La loba, kotanke u prii, ue
nas o transformativnoj funkciji psihe. Bezruka djeva
pronalazi izgubljene faze starih inicijacijskih obreda
Divlje ene iz drevnih vremena, a kao takva prua
bezvremene i doivotne upute za sve godine enina
ivota.
Dodir s Divljom enom tjera nas da ne ograniimo
nae razgovore samo na ljude, da ne ograniimo nae
najsjajnije pokrete samo na plesni podij, nae ui samo
na glazbu koju proizvode glazbala izraena ljudskom

rukom, nae oi samo na "nauenu" ljepotu, naa tijela

samo na odobrene osjete, nae umove samo na one
stvari oko kojih se svi ve ionako slaemo. Sve te prie
predstavljaju otricu uvida, plamen strastvena ivota,
dah govora o onome to znamo, hrabrost da izdrimo
to vidimo a da ne skrenemo pogled, miris divlje due.
Ovo je knjiga enskih pria koje poput putokaza
stoje na putu. Tu su da ih proitate, razmislite o njima i
krenete za njima prema vlastitoj prirodnoj slobodi,
svojoj skrbi za sebe, ivotinje, zemlju, djecu, sestre,
ljubavnike i mukarce. Rei u vam odmah, vrata u
svijet Divlje ene nisu mnogobrojna, ali su dragocjena.
Ako imate kakav du35
boki oiljak, to su vrata, ako imate kakvu staru, staru
priu, i to su vrata. Ako volite nebo i vodu toliko da to
gotovo ne moete podnijeti to su vrata. Ako eznete za
dubljim ivotom, za punim ivotom, za zdravim
ivotom, to su vrata.
Materijal u ovoj knjizi odabran je kako bi vas
ohrabrio. Djelo je ponueno kao utvrda za one koji su
na putu, ukljuujui one koji se mue u tekim
unutarnjim predjelima, kao i za one koji se mue u
svijetu i za svijet. Moramo teiti tome da dopustimo
naoj dui da se razvije na prirodan nain i do prirodne
dubine. Divlja priroda ne trai od ene da bude neke
odreene boje, odreena obrazovanja, da ivi
odreenim stilom ili unutar odreene ekonomske
klase... ustvari, ne moe se niti razviti u atmosferi
usiljene politike ispravnosti, ili tako to e je se
ukalupiti u stare dotrajale paradigme. Ona ivi od
svjeeg uvida i vlastita integriteta. Ona ivi od vlastite
prirode.
Dakle, bilo da ste introvertni ili ekstrovertni, ena
koja voli ene, ena koja voli mukarce, ili ena koja

voli Boga, ili sve od toga; bilo da posjedujete

jednostavno srce ili ambicije Amazonke, bilo da se
pokuavate probiti do vrha ili jednostavno preivjeti do
sutra, bilo da ste prponi ili ozbiljni, kraljevskoga ili
surova dranja - Divlja ena vam pripada. Pripada svim
enama.
Kako biste pronali Divlju enu, potrebno je da se
vratite u svoje instinktivne ivote, u svoje najdublje
znanjev. Dakle, krenimo sad dalje i sjetimo nas se sve
do due Divlje ene. Vratimo pjevanjem njezino meso
na nae kosti. Odbacimo sve lane koe koje su nam
navuene. Podrimo pravu kou snanoga instinkta i
znanja. Stanimo na psihiko tlo koje nam je neko
pripadalo. Razmotajmo zavoje, pripremimo lijek.
Vratimo se sada, divlje ene, zavijajui, smijui se,
opijevajui Onu koja nas toliko ljubi.
Za nas, stvar je jednostavna. Bez nas Divlja e
ena umrijeti. Bez Divlje ene, mi emo umrijeti. Para
vida, za pravi ivot, sve moramo ivjeti.

37

I. POGLAVLJE
Vijanje: uskrsnue divlje ene
La loba, Vuica

Moram vam otkriti da nisam jedna od Boanskih, koja

uee u pustinju i vrati se bremenita mudrou.
Proputovala sam mnoga ognjita i postavljala mamce
za anele oko svakoga prenoita. No, mnogo sam
ee umjesto mudrosti dobila neugodne epizode
giardijaze, Escherichije colivi i amebne dizenterije. To je
sudbina mistika srednje klase s osjetljivim crijevima.
No, kad bih uoila kakvu mudrost ili ideju na
svojim putovanjima na udna mjesta i k neobinim
ljudima, nauila sam se skloniti, jer kojiput stari otac
Akadem, kao i Kron, jo naginje tome da pojede djecu
prije nego to ona uspiju lijeiti ili zapanjiti. Ta vrsta
prekomjerne intelektualizacije zamagljuje obrasce
Divlje ene i instinktivnu ensku narav.
Dakle, za poboljavanje naega srodnog odnosa s
instinktivnom prirodom vrlo je dobro ako razumijemo
prie kao da smo u njima, a ne kao da su one izvan
nas. Ulazimo u priu kroz vrata unutarnjega sluha.
Govorena pria dodiruje sluni ivac koji se protee
bazom lubanje u modano deblo tik ispod mosta. Tamo
se sluni impulsi
38
provode uvis u svijest, ili, kau, u duu... ovisno o
pristupu koji sluatelj ima.
Drevni obducenti spominjali su da se sluni ivac
duboko u mozgu razdjeljuje na tri dijela, ili vie.
Zakljuili su da uho, stoga, uje na tri razne razine.

Jedan put, tvrdili su, uje svakodnevne razgovore na

svijetu. Drugi put poima uenje i umjetnost. A trei put
postoji kako bi sama dua mogla uti upute i primiti
znanje dok je tu na zemlji.
Pa onda, sluajte duevnim sluhom, jer to je
zadaa prie.
Divlja se ena vraa, kost po kost, vlas po vlas. Vraa
se tijekom snova u noi, kroz dogaaje koje tek napola
razumijemo i napola pamtimo. Vraa se kroz priu.
Krenula sam na seobu po SAD-u ezdesetih godina
dvadesetoga stoljea, traei neko mjesto da se
skrasim, mjesto koje bi bilo prepuno drvea, mirisno od
vode i naseljeno stvorenjima koje volim: medvjedima,
lisicama, zmijama, orlovima, vukovima. U gornjem
dijelu regije Velikih jezera vukove su sustavno
istrebljivali, a bez obzira na to kamo sam ila proganjali
su ih na ovaj ili onaj nain. Premda su mnogi o njima
govorili kao o opasnosti, uvijek sam se osjeala
sigurnijom kada bi u umi bilo vukova. Na Zapadu i na
Sjeveru u to se doba moglo logorovati i uti kako
planine i ume nou pjevaju, pjevaju i pjevaju.
No, ak i tamo je doba snajperskih puaka,
reflektorskih svjetala postavljenih na Jeepove i
"poslastica" zatrovanih arsenom irilo doba tiine po
zemlji. Uskoro je ak i Stijenjak bio gotovo oien od
vukova. Tako sam dola do velike pustinje koja se
prostire dopola kroz Meksiko, a pola u Sjedinjenim
Dravama.
Vidite, kae se da postoji mjesto u pustinji na
kojem se duh ena i duh vukova susree kroz vrijeme.
Osjetila sam da sam na pravom tragu kad sam u
pograninom podruju u Teksasu ula priu koja se
zove "Mlada loba" o eni koja je bila vuica koja je bila
ena. Zatim sam pronala asteku priu o blizancima

siroiima koje je vuica dojila dok nisu bili dovoljno

stari da se sami snau.vii
39
I napokon, stari panjolski farmeri i Pueblo narodi
Jugozapada ispriali su mi prie o kotancima, starcima
koji vraaju mrtve u ivot, a koje se tvrdi da mogu
oivjeti i ljude i ivotinje. Zatim sam na jednoj od mojih
etnografskih ekspedicija upoznala kotanku i od tada
vie nisam ista osoba. Prie o kotancima provlaile su
se posvuda, bez obzira na to kamo sam putovala. Te
prie poprimaju mnoge oblike. "La loba" je jedna od
njih.
La loba
Postoji starica koja ivi na skrivenu mjestu za koje svi
znaju, ali su ga rijetki vidjeli. Kao i u istonoeuropskim
bajkama, ini se da ona eka izgubljene ljude, lutaoce
ili traioce da dou k njoj.
Oprezna je, esto kosmata, uvijek debela, a
osobito eli izbjei drutvo. Ona je i kretalica i
kokodakalica, openito ima vie ivotinjskih zvukova
nego ljudskih.
Kau da ivi meu saprolitnim padinama na
indijanskom teritoriju Tarahumara. Kau da je
zakopana pred Phoenixom pokraj nekog bunara. Pria
se da su je vidjeli kako putuje na jug prema Monte
Albanviii u izgorenom autu s propucanim stranjim
staklom. Pria se da stoji pokraj autoceste blizu El Pasa
ili da se vozi u otvorenom kamionu u Moreliju, u
Meksiku, ili da su je vidjeli kako ide na trnicu povie
Oaxace s neobino oblikovanim granama ogrjeva na
leima. Zovu je mnogim imenima: La huesera,
Kotanka, La trapera, Sakupljaka i La loba, Vuica.
Jedini joj je posao sakupljanje kostiju. Poznata je

po tome to skuplja i uva upravo ono to je u

opasnosti da nestane sa svijeta. Njezina je pilja
ispunjena svakojakim kostima pustinjskih stvorenja:
jelena, egrtue, vrane. No, specijalnost su joj, kau,
vukovi.
Ona se provlai, puzi i pretrauje montaas,
planine i arroyos, suha rijena korita, u potrazi za
vujim kostima, a kad sakupi itav kostur, kad je i
zadnja kost na mjestu i kada prelijepi bijeli kip
stvorenja
40
lei pred njom, ona sjedne pokraj vatre i razmisli o
tome koju e pjesmu pjevati.
Kad odlui, stane nad criaturu, podigne ruke nad
nju i zapjeva. Tada se na kostima vujih rebara i
kostima vujih nogu pone pojavljivati meso i stvorenje
dobiva dlaku. La loba nastavi pjevati, a stvorenje
nastavi oivljavati, rep mu se izvije uvis, upav i jak.
La loba nastavi pjevati, a vuje stvorenje prodie.
I dalje La loba pjeva, tako duboko da se zatrese
pustinjsko tlo, a dok ona pjeva, vuk otvori oi, poskoi i
otri niz kanjon.
Negdje u trku, bilo od brzine tranja, ili od prskanja
pri skoku u vodu ili zbog neke zrake sunca ili mjeseca
koja ga pogodi ravno u slabinu, vuk se odjednom
pretvara u nasmijanu enu koja slobodno tri prema
obzoru.
Pa se zato, ako lutate pustinjom, a skoro e suton,
i ako ste moda pomalo izgubljeni, a svakako umorni,
kae da imate sree, jer biste se mogli svidjeti La lobi,
koja e vam neto pokazati - neto iz due.

Svi mi poinjemo kao sveanj kostiju izgubljen negdje u

pustinji, rastavljen kostur koji lei prekriven pijeskom.

Na nama je da pronaemo dijelove. To je bolan

postupak koji valja provoditi kad svjetlo pravilno pada,
jer zahtijeva mnogo traenja. La loba nam pokazuje to
to moramo traiti - neunitivu ivotnu silu, kosti.
La loba, taj cuento milagro, udesna pria,
pokazuje nam to dui moe poi po dobru. To je pria
o uskrsnuu podzemne veze s Divljom enom. Obeaje
nam da, ako pjevamo, moemo dozvati psihike
ostatke due Divlje ene i pjevanjem je ponovno
prizvati u njezin ivotni oblik.
U prii, La loba pjeva nad kostima koje je prikupila.
Pjevati znai koristiti se glasom due. To znai dahnuti
istinu o svojoj snazi i potrebi, izdahnuti duu nad ono
to boluje ili emu je potrebna ponovna izgradnja. To
se radi tako da se spustimo u najdublje stanje velike
ljubavi i osjeaja, dok ne pretekne elja za odnosom s
divljim sebstvom, a onda iz toga stanja uma
progovaramo duom. To znai
41
pjevati nad kostima. Ne moemo poiniti pogreku da
pokuamo izii tako snaan osjeaj ljubavi iz
ljubavnika, jer napor tih ena da pronau i zapjevaju
slavopojku stvaranja samotan je posao, rad koji se
provodi u pustinji psihe.
Razmislimo sad o samoj Vuici. Simbol Starice
jedna je od najrairenijih arhetipskih personifikacija na
svijetu. Druge su Velika Majka i Otac, Boansko dijete,
Varalica, arobnjak/arobnica, Djeva i Mladost,
Junaka ratnica i Luda. A opet, La loba je uvelike
drugaija po svojoj biti i uinku, jer ona je hranidbeni
korijen itava instinktualna sustava.
Na Jugozapadu je poznaju i pod imenom La que
sab, Ona koja zna. Prvi put sam ula za La que sab
kad sam ivjela u planinama Sangre de Cristo u Novom
Meksiku, ponad srca planinskoga vrha Lobo Peak. Neka

stara vjetica iz Ranchosa rekla mi je da La que sab

zna sve o enama, da je La que sab stvorila ene iz
nabora na tabanu svojega boanskoga stopala. Zato su
ene znalaka stvorenja: sainjene su, u biti, od koe
tabana koja sve osjea. Ideja da je koa stopala
osjetljiva nekako je zvuala istinito, jer mi je
akulturirana ena iz plemena Kich jednom rekla kako
je obula prvi par cipela kad je imala dvadeset godina te
da se jo ne moe naviknuti na hodanje con los ojos
vendados, s blinkerima na stopalima.
Ta Divlja ena, La loba, koja ivi u pustinji nosi
mnoga imena i provlai se kroz sve narode tijekom
stoljea. Slijede neka od njezinih starih imena: Majka
Dana je Majka-Stvoriteljica-Boica svih bia i svega
uinjenog, ukljuujui nebo i zemlju; Majka Nyx vlada
svim stvarima iz blata i tame; Durga upravlja nebom i
vjetrovima te mislima ljudi iz kojih se iri sva stvarnost,
Coatlique podaruje ivot edu svemiru koje je
vragoljasto i teko ga je nadzirati, ali ona poput vuice
ujeda dijete za uho kako bi ga umirila; Hekata, stara
vidjelica koja zna svoj narod", a koju okruuju miris
humusa i Boji dah. Postoje jo mnoge, mnoge. One su
slike onoga i onih to ive pod breuljkom, daleko u
pustinji, tamo u dubini.
U mitovima, pod kojim god imenom, La loba
poznaje osobnu prolost i drevnu prolost jer je
preivjela generaciju za generacijom te je
bezvremenski stara. Ona biljei enske namjere. Ona
uva ensku
42
tradiciju. Njezini brci osjeaju budunost, ona posjeduje
dalekovidno mlijeno oko stare vjetice, istodobno ivi i
unatrag i unaprijed u vremenu, ispravljajui jednu
stranu pleui s drugom.
La loba, Stara, Ona koja zna, nalazi se u nama.

Raste u najdubljoj duevnoj psihi ena, drevnoj i

vitalnoj Divljoj eni. Pria o La lobi opisuje njezin dom
kao mjesto u vremenu gdje se susreu duh ena i duh
vukova - mjesto gdje se mijeaju njezin um i njezini
instinkti, gdje duboki ivot ene stvara temelje njezinu
svjetovnu ivotu. To je mjesto na kojem se ljube Ja i Ti,
mjesto na kojem ene tre s vukovima.
Ta starica stoji izmeu svjetova racionalnosti i
mita. Ona je zglob na kojem se ta dva svijeta okreu.
Ta zemlja meu svjetovima jest ono neobjanjivo
mjesto koje svi prepoznajemo nakon to ga jedanput
iskusimo, ali nijanse kojega izmiu i mijenjaju oblik ako
ih silom pokuamo uhvatiti, osim ako upotrijebimo
pjesnitvo, glazbu, ples... ili priu.
Postoji miljenje da je imunosni sustav tijela
ukorijenjen u toj tajanstvenoj zemlji psihe, a tako je i
ono mistino, kao i sve arhetipske predodbe i nagoni,
ukljuujui nau boansku glad, nau enju za
misterijima te sve svete instinkte, ba kao i one koji su
svjetovni. Neki bi rekli da se tu nalaze i svi zapisnici
ovjeanstva, izvor svjetla, vir mraka. To nije praznina,
nego vie mjesto Maglenih bia gdje stvari jesu i nisu
jo, gdje sjenke imaju grau, a graa je prozirna.
Jedna je stvar sigurna u vezi s tom zemljom: stara
je... starija od oceana. Ona, kao ni La loba, nema dob,
bezvremena je. Arhetip Divlje ene temelj je toga sloja,
isijava instinktualnu psihu. Premda u naim snovima i
kreativnim doivljajima ona nosi mnoge krinke, ne
proizlazi iz sloja majke, djeve, prosjene ene, a nije ni
unutarnje dijete. Ona nije ni kraljica, ni amazonka, ni
ljubavnica, ni vidjelica. Ona je tek to jest. Nazovite je
La que sab, Ona koja zna, nazovite je Divlja ena,
nazovite je La loba, nazovite je njezinim uzvienim
imenima ili obinim imenima, nazovite je novijim
imenima ili drevnim, ona ostaje upravo ono to jest.

Divlja ena kao arhetip surova je i neopisiva sila

koja ovjeanstvu donosi pregrt ideja, slika i
posebnosti. Arhetip postoji posvuda, a
43
opet nije vidljiv na uobiajen nain. Onaj dio koji se vidi
u mraku ne moe se vidjeti na dnevnome svjetlu.
Nalazimo preostale dokaze arhetipa u slikama i
simbolima koji su u priama, knjievnosti, pjesnitvu,
slikarstvu i religiji. ini se da njihov ar, glas i miris
slue tome da nas uzdignu iz razmiljanja o dreku na
naem repu do povremena putovanja u drutvu
zvijezda.
U obitavalitu La lobe fiziko je tijelo, kako kae
pjesnik Tony Moffeit, "sjajna ivotinja"ix, a svjesna
misao kao da jaa ili slabi imunosni sustav tijela. U
obitavalitu La lobe duhovi se pojavljuju kao linosti, a
La voz mitolgica, Mitoloki glas duboke psihe, govori
kao pjesnik i prorok. Kad jednom umru, stvari koje
imaju psihiku vrijednost mogu se oivjeti. Osim toga,
temeljna graa svih pria koje su ikada postojale na
svijetu zapoeo je s neijim doivljajem u toj
neobjanjivoj zemlji psihe, i s pokuajem da
ispripovijeda ono to mu se tamo dogodilo.
Postoje razna imena za to mjesto me' svjetovima.
Jung ga je izmjenino nazivao kolektivnim nesvjesnim,
objektivnom psihom i psihoidnim nesvjesnim - govorei
pritom o jo manje opisivu sloju onoga prije. Posljednje
je zamiljao kao mjesto gdje bioloki i psiholoki svijet
dijele izvor, gdje bi se biologija i psihologija mogle
mijeati jedna s drugom i ostvarivati meusoban
utjecaj. Tijekom itava ljudskoga sjeanja, to je mjesto
- nazovite ga Carstvom snova, nazovite ga domovinom
Maglenih bia, pukotinom meu svjetovima - mjesto
gdje se dogaaju bogojavljanja, uda, zamiljanja,
nadahnua i zacjeljivanja svih vrsta.

Premda to mjesto prenosi veliko psihiko

bogatstvo, moramo mu prii pripremljeni, jer bismo
mogli podlegnuti iskuenju da se veselo utopimo u
oduevljenju provodom. Dogovorna zbilja u usporedbi
moda ne djeluje tako uzbudljivom. U tom smislu dublji
slojevi psihe mogu postati zamka oduevljenja iz koje
se ljudi vraaju nesigurni, s klimavim idejama i
neozbiljnim prikazima. To nije zamiljeno tako. Miljeno
je da se vratimo potpuno isprani ili uronjeni u vode koje
oivljavaju i proimaju, ime se na nae tijelo utiskuje
miris svetih.
Svaka ena ima potencijalni pristup rijeci pod
rijekom, ro abajo ro. Na njezine obale stie putem
duboke meditacije, plesa, pisanja,
44
slikanja, stvaranja molitvi, pjevanja, bubnjanja, aktivne
mate ili bilo koje aktivnosti koja zahtijeva intenzivnu
izmijenjenu svijest. ena stie u taj svijet-meusvjetovima putem enje i traei neto to vidi samo
krajikom oka. Stie onamo putem duboko kreativnih
djela, putem namjerne samoe i bavei se bilo kojom
od umjetnosti. A ak i uz te vjete obiaje, velik dio
onoga to se dogaa u tome neopisivu svijetu zauvijek
nam ostaje tajnom, jer kri nama poznate fizike i
racionalne zakone.
Panja s kojom valja ulaziti u to psihiko stanje
zabiljeena je u kratkoj, no snanoj prii o etiri rabina
koji su eznuli za tim da vide najsvetija Ezekielova kola.

etiri rabina
Jedne noi aneo posjeti etiri rabina, probudi ih i
odnese do Sedmoga svoda Sedmoga neba. Tamo
ugledae sveta Ezekielova kola.

Negdje pri silasku iz Pardesa, raja, na Zemlju,

jedan od rabina, vidjevi takvu rasko, izgubi razum te
je, pjenivi se, lutao do kraja ivota. Drugi rabin bio je
krajnje cinian: "Ma, samo sam sanjao Ezekielova kola,
to je sve. Nita se uistinu nije zbilo." Trei rabin stalno
je govorio o onome to je vidio, jer bijae potpuno
opsjednut. Predavao je, i nije prestajao, o tome kako je
sve sastavljeno i to to znai... a na taj je nain
skrenuo s puta i izdao svoju vjeru. etvrti rabin,
pjesnik, uze u ruku papir i komad trske te sjedne kraj
prozora piu' pjesmu za pjesmom u slavu veernje
golubice, svoje keri u kolijevci i svih zvijezda na nebu.
I ivljae boljim ivotom nego prije."

Tko je to vidio na Sedmomu svodu Sedmoga neba, ne

znamo. No, znamo da nam dodir sa svijetom u kojem
obitava Sutina prua znanje o neemu to je s onu
stranu uobiajena dometa ljudskoga sluha. Osim toga,
ispunjava nas i osjeajem irine i velebnosti. Kada
dotak45
nemo Onu koja zna, reagiramo i djelujemo iz najdublje
dubine nae integralne prirode.
Pria preporuuje optimalan pristup doivljavanju
duboko nesvjesnoga: ni previe ni premalo oaranja, ne
previe strahopotovanja, ali ni previe cininosti,
sranost da, ali ne i bezglavost.
Jung u velianstvenom eseju "Transcendentna
funkcija"xi upozorava da e neke osobe, prilikom
traenja Sebe, previe estetizirati doivljaj Boga ili
Sebstva, neke e ga premalo cijeniti, neke previe, a
nekima, koje za nj nisu spremne, mogao bi nanijeti i
bol. No ipak, neke e druge nai put do onoga to Jung
naziva "moralnom obvezom" ivljenja i izraavanja

onoga to smo nauili u usponu ili silasku iz divljega

Sebstva.
Ta moralna obveza o kojoj on govori, znai da
ivimo ono to uoavamo, bilo da se to nalazi na
psihikim Elizejskim poljanama, otocima mrtvih,
kotanim pustinjama La lobe, na planinskome licu,
morskoj stijeni, bogatomu podzemlju - svagdje gdje La
que sab dahne u nas i promijeni nas. Na je posao
pokazati da je dahnula u nas - pokazati, dijeliti,
ispjevati, ivjeti na gornjem svijetu ono to smo primili
preko nagla znanja iz pria, tijela, snova i putovanja
svih vrsta.
La loba sukladna je svjetskim mitovima u kojima
se mrtvi vraaju u ivot. U egipatskome mitu Izida tu
uslugu svake noi prua mrtvom bratu Ozirisu kojega
komada zao brat, Set. Izida svake noi od sumraka do
zore radi na tome da ponovno sastavi brata prije jutra,
jer inae sunce nee izii. Krist je uskrisio Lazara, koji
je toliko dugo bio mrtav da "smrae". Demetra
jednom u godini doziva blijedu ker Perzefonu iz Zemlje
mrtvih. A La loba pjeva nad kostima.
To je meditacijska praksa nas ena koje prizivamo
svoje mrtve i raskomadane dimenzije, prizivamo mrtve
i raskomadane dimenzije ivota sama. Ona koja
ponovno stvara od onoga to je umrlo uvijek je
dvostran arhetip. Majka stvaranja uvijek je i Majka
smrti i obratno. Zbog te dvojne naravi ili dvostruka
zadatka oekuje nas velika zadaa shvatiti to oko nas,
na nama i u nama mora ivjeti, a to umrijeti. Naa je
zadaa shvatiti pravo vrijeme za oboje, te dopustiti da
umre ono to mora umrijeti, a da ivi ono to mora
ivjeti.
46
Za ene, ro abajo ro, svijet rijeke-pod-rijekom,
dom Kotanke, sadrava izravne spoznaje o klicama,

korijenima i zrnima svijeta. U Meksiku se kae da ene

nose luz de la vida, svjetlo ivota. To svjetlo se ne
nalazi u srcu ene ili iza njezinih oiju, nego en los
ovarios, u njezinim jajnicima, gdje je ak prije njezina
roenja odreena zaliha sjemena. (Za mukarce koji
istrauju dublje predodbe plodnosti i prirodu sjemena,
slika toga u suprotnom spolu je dlakava vrea,
skrotum).
To je znanje koje se stjee kad smo blizu Divlje
ene. Kad La loba pjeva, ona pjeva iz spoznaje o los
ovarios, spoznaje iz dubine tijela, dubine uma, dubine
due. Simboli sjemena i kosti vrlo su slini. Kad neto
ima korijen, temelj, izvorni dio, kad neto ima
sjemenku, svaka se katastrofa moe ispraviti, tamo
gdje je opustoeno ponovno se moe zasaditi, polja se
mogu odmoriti, tvrdo sjeme moe se natopiti kako bi
omekalo, raspuknulo se i zaivjelo.
Imati sjeme znai imati klju ivota. Biti u
ciklusima sjemena znai plesati sa ivotom, plesati sa
smru, uplesati ponovno u ivot. enska narav Divlje
ene jest Majka ivota i smrti u najdrevnijem obliku.
Budui da se okree u tom stalnom ciklusu, ja je
nazivam Majka ivot/Smrt/ivot.
Ako se neto izgubi, ona je ta kojoj se moramo
obratiti, s kojom moramo razgovarati i koju moramo
posluati. Njezin psihiki savjet kojiput je grub ili ga je
teko provesti, ali uvijek je transformativan i
restorativan. Tako da kad se neto izgubi, moramo otii
starici koja uvijek ivi u zdjelici-izvan-ruke. Ona tamo
ivi, napola u kreativnoj vatri, a napola izvan nje. To je
savreno mjesto za ivot ena, tik do plodnih huevos,
jajaaca, enskoga sjemena. Tamo siune, a i najvee
ideje ekaju da ih na um i djela objave.
Ta starica, La loba, sutinska je ena u dobi od dva
milijuna godinaxii. Ona je izvorna Divlja ena koja ivi

ispod, a opet i na tlu zemlje. Ona ivi u nama i kroz

nas, a mi smo okrueni njome. Pustinje, ume i zemlja
pod naim kuama stare su dva milijuna godina i vie.
Uvijek me iznenadi koliko duboko ene vole kopati
u zemlji. Sade lukovice za proljee. Guraju zacrnjene
prste u blatnu zemlju kako bi presadile rajice otra
mirisa. Mislim da kopaju kako bi doprle do
47
starice od dva milijuna godina. Trae njezine prste i
ape. ele je kao dar za sebe, jer s njom se osjeaju
cjelovite i na miru.
Bez nje osjeaju nemir. Mnoge ene s kojima sam
radila tijekom godina zapoele bi prvu sesiju nekom
inaicom sljedee reenice: "Pa, ne osjeam se loe, ali
se ne osjeam ni dobro." Mislim da to stanje nije veliki
misterij. Znamo da potjee od nedovoljne koliine
blata. Lijek? La loba. Naite enu od dva milijuna
godina. Ona je njegovateljica mrtvih i umiruih enskih
stvari. Ona je cesta izmeu ivih i mrtvih. Ona nad
kostima pjeva slavopojku stvaranja.
Starica, Divlja ena, jest La voz mitolgica. Ona je
mitski glas koji poznaje prolost i nau drevnu povijest
te je za nas biljei u priama. Kojiput je sanjamo kao
bestjelesan, ali prekrasan glas.
Kao prastara djeva pokazuje nam to znai kad
osoba nije ostarjela, nego mudrija. Djeca se raaju s
mudrou instinkta. Ona u svojim kostima znaju to je
pravo i to uiniti u vezi s tim. To je uroeno. Ako ena
zadri taj dar da bude stara dok je mlada i mlada dok
je stara, uvijek e znati to slijedi. Ako ga izgubi, ipak
ga moe vratiti svrhovitim psihikim radom.
U prii o La lobi, starica u pustinji sakupljaka je
kostiju. U arhetipskoj simbologiji, kosti predstavljaju
neunitivu silu. One se ne predaju lako. Po strukturi ih
je teko spaliti, gotovo nemogue pretvoriti u prah. U

mitu i prii predstavljaju neunitiv duh due. Znamo da

se duh due moe ozlijediti, ak obogaljiti, ali gotovo ga
je nemogue ubiti.
Duu moete udubiti i saviti. Moete je ozlijediti i
raniti. Moete na njoj ostaviti biljeg bolesti ili opekline
straha. Ali ona ne umire, jer je titi La loba u
podzemlju. Ona je i nalazaica i inkubator kostiju.
Kosti su dovoljno teke da njima moete ozlijediti,
dovoljno otre da moete prorezati meso, a kad su
stare, ako ih naniete, zvoncaju poput stakla. Kosti
ivuih ive su i same po sebi stvaralake - one se
stalno obnavljaju. iva kost na sebi ima zanimljivo
mekanu "kou". ini se kao da ima neke moi
samoobnavljanja. ak i kao suha kost postaje dom
malim ivim stvorenjima.
48
Vuje kosti u toj prii predstavljaju neunitiv oblik
divljega Sebstva, instinktivnu narav, criaturu predanu
slobodi i neiskvarenom, ono to nikad nee prihvatiti
krutost i zahtjeve mrtve ili prekomjerno civilizirane
kulture.
Metafore u prii tipiziraju itav proces dovoenja
ene do punine njezinih instinktivnih divljih osjeta. U
nama se nalazi starica koja skuplja kosti. U nama
postoje kosti due Divlje ene. U nama postoji
potencijal da se ponovno popunimo mesom onoga
stvorenja koje smo neko bile. U nama postoje kosti
potrebne da promijenimo sebe i na svijet. U nama
postoji dah, nae istine i nae enje - zajedno ine
pjesmu, slavopojku stvaranja koju arko elimo pjevati.
To ne znai da bismo trebale hodati po svijetu s
kosom koja nam visi u oi ili s crno obrubljenim
kandlma umjesto noktiju. Da, ostajemo ljudi, ali i u
ljudskoj eni postoji ivotinjsko instinktivno Sebstvo. To
nije neki romantini lik iz crtia. Ona ima prave zube,

uistinu rei, iznimno je velikoduna, posjeduje

neusporedivo dobar sluh, otre kande, iroka i dlakava
prsa.
To Sebstvo vuice-ene mora imati slobodu
kretanja, govorenja, ljutnje i stvaranja. To Sebstvo je
trajno, otporno i posjeduje visokorazvijenu intuiciju. To
je Sebstvo koje poznaje duhovne poslove smrti i
raanja.
Danas La loba u vama sakuplja kosti. to ona to
ponovno izrauje? Ona je Sebstvo due, graditeljica
doma due. Ella lo hace a mano, ona duu izrauje i
ponovno izrauje rukom. to ini za vas?
ak i u idealnoj situaciji, duu s vremena na
vrijeme treba poneto restaurirati. Ba kao i na kuama
ovdje na Jugozapadu koje zovu adobes, neto se zguli,
neto otpadne, neto se ispere. Kad god pogledate,
uvijek neka okrugla stara ena obuvena u papue
utapkava tekue blato na zidove adobe. Mijea slamu s
vodom i zemljom i tapka to po zidovima, pa ih tako
ponovno izglauje. Bez nje, kua bi izgubila oblik. Bez
nje, kua bi se nakon jake kie slila u grudu zemlje.
La loba je uvarica due. Bez nje gubimo oblik. Kad
ne postoji otvoren kanal prema njoj, kae se da su ljudi
bez due ili proklete due. Ona oblikuje kuu due i
rukom je dograuje. Ona je ta koju vidimo u staroj
pregai. Ona je ta ija je haljina sprijeda dulja nego
49
straga. Ona je ta koja tapa-tapa-tapka. Ona izrauje
duu, odgaja vukove i uva sve divlje.
Dakle, govorom slika - bili vi crni vuk, sjeverni sivi,
juni crveni ili arktiki bijeli - vi ste sutinska
instinktivna criatura. Premda bi nekima uistinu bilo
drae da se pristojno ponaate i da se ne penjete po
pokustvu od radosti ili po ljudima zbog dobrodolice,
ipak to uinite. Neki e se povui u strahu ili gaenju.

No, va/a ljubavnik/ica cijenit e tu vau novu

dimenziju - ako je on ili ona pravi ljubavnik/ica za vas.
Nekim se ljudima nee svidjeti ako sve omiriete
da biste vidjeli to je to. I, zaboga, ne leati na leima
s nogama u zraku. Zloesta curica. Zloesti vuk.
Zloesti pas. Tono? Netono. Samo dajte. Uivajte.
Ljudi meditiraju kako bi nali psihiku ravnoteu.
Zato ljudi idu na psihoterapiju i psihoanalizu. Zato ljudi
analiziraju svoje snove i bave se umjetnou. Zato
mnogi itaju tarot karte, bacaju I Ching, pleu,
bubnjaju, bave se kazalitem, izvlae pjesme i
potpaljuju molitve. Zato inimo sve to inimo. To je
rad na sakupljanju svih kostiju. Zatim moramo sjesti
pokraj vatre i razmisliti o tome koju pjesmu emo
izabrati za pjevanje nad kostima, koju slavopojku
stvaranju, koju slavopojku ponovnom stvaranju. A
istine koje govorimo sainjavat e tu pjesmu.
Slijede neka dobra pitanja koja valja postaviti dok
se ne odluimo za pjesmu, za nau istinsku pjesmu:
to se dogodilo s glasom moje due? Koje su one
zakopane kosti u mojemu ivotu? U kojem je stanju
moj odnos s instinktualnim Sebstvom? Kad sam
posljednji put slobodno trala? Kako da ponovno oivim
ivot? Kamo je otila La loba?
U prii starica pjeva nad kostima, a dok pjeva,
meso se taloi na njima. I mi "nastajemo" dok
izlijevamo duu nad kosti koje smo pronale. Dok
izlijevamo svoju enju i svoje slomljeno srce nad kosti
onoga kakve smo bile kad smo bile mlade, onoga to
smo znale u prolim stoljeima, i nad oivljavanje koje
osjeamo u budunosti, stojimo na sve etiri,
nepokolebljivo. Dok izlijevamo duu, ponovno
oivljavamo. Nismo vie ona rijetka rastopina, ona
topljiva krhka stvarica. Ne, mi smo u onoj fazi
transformacije u kojoj "nastajemo".

50

Kao i La loba, vrlo esto zapoinjemo u pustinji.

Osjeamo se kao da smo liene prava glasa, otueno,
kao da nismo povezane ak ni sa grmom kaktusa.
Drevni narodi nazivali su pustinju mjestom boanskoga
ukazanja. No, enama to predstavlja mnogo vie.
Pustinja je mjesto gdje je ivot vrlo zgusnut.
Korijeni ivih bia dre se za onu zadnju suzu vode, a
cvijee gomila vlagu tako to se pojavljuje samo rano
ujutro i kasno naveer. ivot u pustinji malen je, ali
sjajan, a veina se dogaa ispod povrine. To nalikuje
ivotu mnogih ena.
Pustinja nije bujna poput ume ili dungle. Njezini
oblici ivota vrlo su intenzivni i tajanstveni. Mnogi od
nas ive pustinjskim ivotima: vrlo mali na povrini, a
gojemi pod zemljom. La loba nam pokazuje one
dragocjene stvari koje mogu proizai iz takva psihika
rasporeda.
enska je psiha moda pronala svoj put u pustinju
zbog odjeka, zbog prolih okrutnosti, ili, jer joj nije bio
doputen vei ivot iznad povrine. ene tada tako
esto osjeaju da ive na nekom praznom mjestu gdje
moda postoji samo jedan kaktus s jednim sjajnim
crvenim cvijetom, a onda u svakom smjeru 500
kilometara niega. No, za onu enu koja e prijei 501
kilometar postoji neto vie. Mala hrabra kua. Stara
kua. eka vas.
Neke ene ne ele biti u psihikoj pustinji. Mrze
njezinu krhkost, oskudnost. Nastoje zakurblati neku
hravu krntiju i poskakujui krenuti cestom prema
zamiljenom sjajnom gradu psihe. No, razoaraju se,
jer raskoi i divljine nema. One su u duhovnom svijetu,
onome svijetu meu svjetovima, ro abajo ro, onoj
rijeci pod rijekom.
Nemojte biti ludi. Vratite se i stanite pod onaj

jedan crveni cvijet i krenite ravno naprijed na taj

posljednji teki kilometar. Pristupite i pokucajte na
stara istroena vrata. Popnite se u pilju. Propuzajte
kroz prozor sna. Proeljajte pustinju i vidite to ete
pronai. To je jedini posao koji moramo uiniti.
elite psihoanalitiki savjet?
'Odite skupljati kosti.

51

2. POGLAVLJE
Prikradanje uljezu: poetna inicijacija
Modrobradi

U svakom ljudskom biu postoje mnoga druga bia, a

sva imaju svoje vrijednosti, motive i planove. Neke
psiholoke metode predlau da uhitimo ta bia,
izbrojimo ih, imenujemo i silom zauzdamo tako da se
dalje spotiu poput svladanih robova. No, to bi
zaustavilo ples divljih svjetala u oima ene, zaustavilo
svjetlo njezine topline i zauzdalo sve iskrenje. Umjesto
da pokvarimo njezinu prirodnu ljepotu, svim tim biima
valja izgraditi divlje predjele, kako bi umjetnici meu
njima mogli stvarati, ljubavnici voljeti, a vidari vidati.
No, to uiniti s onim unutarnjim biima koja su
prilino luda i koja provode unitenje bez razmiljanja?
ak i njima valja dodijeliti mjesto, premda je to mjesto
u kojem ih se moe kontrolirati. Osobito jedna jedinka,
najvarljiviji i najsnaniji bjegunac psihe, zahtijeva nau
neposrednu svijest i kontrolu - a to je prirodni
grabeljivac.
Premda velik dio ljudske patnje proizlazi iz
zanemarivanja dok odrastamo, unutar psihe prirodno
postoji uroena contra naturam dimenzija, sila koja
djeluje "protiv prirode". To to je contra naturam
52
u suprotnosti je s pozitivnim, ono se protivi razvoju,
skladu i divljemu. To je podrugljiv i ubojit neprijatelj
koji nam je uroen, te je ak i uz najbolju roditeljsku
skrb, jedini zadatak toga uljeza pretvaranje svih
krianja u slijepe ulice.

Taj se grabeljivi monikxiii s vremena na vrijeme

pojavljuje u enskim snovima. Iskae usred njihovih
najduhovnijih i najvanijih planova. On presijeca vezu
izmeu ene i njezine intuitivne prirode. Kad je gotov s
rezanjem, ena ostaje umrtvljena osjeaja, preslaba za
napredovanje u ivotu, a ideje joj, i snovi, iscrpljeni
lee do nogu.
Modrobradi je pria o tome. U Sjevernoj Americi
najpoznatije su francuska i njemaka verzija
Modrobradoga. No, meni se vie svia ova stara verzija
u kojoj su se izmijeale francuska i slavenska verzija.
Vrlo je slina onoj koju mi je ispripovijedala moja teta
Kath koja je ivjela u Csbraku pokraj Dombovara u
Maarskoj. Pripovjedaice sa sela poinju tu priu o
Modrobradom kao anegdotu o nekome tko je znao
nekoga, tko je vidio jezovit dokaz smrti Modrobradoga.
Pa, da ponemo.

Postoji smotak brade koji se uva u samostanu

Jakubinki u dalekim planinama. Kako je brada dospjela
u samostan, nitko ne zna. Neki kau da su asne sestre
zakopale ostatke njegova tijela, jer ih nitko drugi nije
htio dotaknuti. Zato bi redovnice zadrale takvu
relikviju ne zna se, ali tako je. Prijateljica moje
prijateljice vidjela ju je na svoje oi. Ona kae da je
brada plava, tonije, boje indiga. Plava je poput tamna
leda u jezeru, plava kao sjenka rupe nou. Bradu je
neko nosio ovjek za kojega kau da je bio propali
arobnjak, golem mukarac, zavodnik, mukarac
poznat pod imenom Modrobradi.
Pria se da se udvarao trima sestrama istodobno.
No, one su se bojale njegove brade i njezina neobina
plavila, pa bi se sakrile kad bi on doao. Trudei se
dokazati svoju ljubaznost, pozvao ih je na izlet u umu.

Doveo je konje ureene zvoncima i grimiznim vrpcama.

Posjeo je sestre i njihovu majku na konje i oni otkasae
u umu. Proveli su prekrasan dan jaui, a psi su trali
pokraj i ispred njih. Po53
slije su zastali pod divovskim drvetom, pa ih je
Modrobradi uveseljavao priama i hranio slasnim
zalogajima.
Sestre pomisle: "Pa, moda taj Modrobradi ipak
nije tako lo."
Vratile su se kui brbljajui o tome kako je dan bio
zanimljiv i, ta zar se nisu krasno provele? Ipak, starije
dvije sestre ponovno posumnjae i strah im se vrati, pa
se zakunu kako se vie nee viati s Modrobradim. No,
najmlaa nije mogla vjerovati da bi mukarac koji je
tako drag, mogao biti zao. to je dulje razgovarala
sama sa sobom, to se Modrobradi inio manje stranim,
a njegova brada manje plavom.
I tako, kad se Modrobradi vratio da je zaprosi, ona
pristade. Dobro je razmislila o njegovoj prosidbi te je
smatrala da e se udati za vrlo profinjena ovjeka. I
uistinu, vjenae se, a zatim odjahae do njegova
dvorca u umi.
Jednoga dana on joj doe i ree: "Moram otii na
neko vrijeme. Pozovi svoju obitelj ovamo, ako eli.
Moe jahati po umama, narediti kuharu da priredi
gozbu, moe raditi sve to eli, to god ti srce poeli.
Ustvari, evo ti moj sveanj kljueva. Moe otvoriti sva
vrata smonica, riznica, sva vrata u dvorcu, ali ovaj
siuan mali klju, ovaj sa zavijucima na vrhu, nemoj
upotrijebiti."
Nevjesta mu odgovori: "Da, uinit u kako trai.
To sve zvui dobro. I stoga, idi, dragi muu, ne brini se
i brzo se vrati." I tako on odjae, a ona ostade.
Sestre su joj dole u posjet i bile su, kao i svi ljudi,

vrlo znatieljne, pa su htjele uti to je Gospodar rekao

da valja initi dok ga nema. Mlada ena im radosno
ispripovijedi.
"Rekao je da moemo initi to god nas volja i ui
u sve sobe koje elimo, osim u jednu. Ali ne znam koja
je ta. Imam klju, ali ne znam kojim vratima
odgovara."
Sestre odluie to pretvoriti u igru i nai koji klju
odgovara kojim vratima. Dvorac bjee na tri kata, sa
stotinu vrata u svakom krilu, a kako na svenju bjee
mnogo kljueva, one se uljahu od vrata do vrata,
sjajno se zabavljajui kad bi koja otvorile. Iza jednih
vrata bijahu smonice koje su pripadale kuhinji, iza
drugih bijahu riznice.
54
Svakakvih blaga bjee iza svih vratiju, a jedno se inilo
ljepim od drugoga. Napokon, vidjevi sva uda,
dooe do podruma i do glatka zida na kraju hodnika.
Razbijale su si glavu nad zadnjim kljuem, onim s
malim zavijucima na vrhu. "Moda ovaj klju ne
odgovara niemu." Tek to to rekoe, zaue udan
zvuk - "iiiiiiiiiiiiii". Zavirie za ugao i - gle! -neka su se
mala vrata upravo zatvarala. Kad su ih pokuale
ponovno otvoriti, bila su vrsto zakljuana. Jedna
povie: "Sestro, sestro, donesi svoj klju. Zacijelo su
ovo vrata za onaj tajanstveni mali klju."
Bez razmiljanja jedna od sestara stavi klju u
bravu i okrene ga. Brava kljocne, vrata se otvore, ali
je unutra bilo tako mrano da nisu nita vidjele.
"Sestro, sestro, donesi svijeu." I tako zapalie
svijeu i osvijetlie sobu, a sve tri ene istodobno
vrisnu, jer u sobi bjee kaljua krvi, zacrnjene kosti
trupala bile su razasute uokolo, a lubanje su bile
naslagane u kutovima poput piramida jabuka.
Zalupie vratima, istrgoe klju iz brave i oslonie

se jedna o drugu teko diui, a srce im htjede iskoiti

iz grudi. Moj Boe! Moj Boe!
ena pogleda u klju i vidje da je umrljan krvlju.
Uasnuta, stade ga brisati suknjom svoje haljine, ali krv
ostade. "O, ne!" povika ona. Sad i sestre uzee mali
klju u svoje ruke i pokuae ga vratiti na staro, ali krv
ostade.
ena skrije klju u dep i otri u kuharevu kuhinju.
Kad je stigla, bijela joj haljina bjee umrljana crvenom
bojom od depa do ruba, jer je iz kljua polako kapala
tamnocrvena krv. Naredi kuharu: "Brzo, daj mi konjskih
struna." Ribala je klju, ali nije prestajao krvariti. Kap
po kap iste crvene krvi padae iz malenoga kljua.
Iznijela je klju u dvorite, pa utisne neto pepela
u nj i stade ribati i dalje. Stavi ga u vatru da ga plamen
spali. Prekrije ga pauinom da zaustavi tijek, ali nita
nije moglo uguiti krvave suze.
"Joj, to mi je initi?", povika ona. "Znam, sakrit u
mali klju. Stavit u ga u ormar. Zatvorit u vrata. Ovo
je mora. Sve e biti u redu." I tako to i uini.
55
Mu joj se vrati sljedeega jutra i ue u dvorac
dozivajui enu. "Onda? Kako je bilo dok sam bio na
putu?"
"Bilo je dobro, gospodine."
"A kako su moja skladita?", zagrmi on.
"Vrlo dobro, gospodine."
"Kako je moja riznica?", zarei on.
"Riznica je takoer vrlo dobro, gospodine."
"Dakle, sve je dobro, eno?"
"Da, sve je dobro."
"Pa", proapta on, "onda bi bilo najbolje da mi
vrati kljueve."
Na prvi pogled uoi da nedostaje klju. "Gdje je
najmanji klju?"

"Ovaj... izgubila sam ga. Da, izgubila sam ga.

Jahala sam i pao mi je sveanj, pa mora da sam
izgubila koji klju."
"to si uinila s njim, eno?"
"Ne... ne... ne sjeam se."
"Ne lai! Reci mi to si uinila s kljuem!"
Podigne ruku k njezinu licu kao da e je pomilovati,
no umjesto toga zgrabi je za kosu. "Nevjernice!",
promrsi on kroz zube i baci je na pod. "Bila si u sobi,
zar ne?"
On naglo otvori vrata njezina ormara, a iz
malenoga kljua na gornjoj polici krv se izlila po
prelijepoj svili njezinih objeenih haljina.
"Sad je na tebe red, gospo moja", povie on i
odvue je niz hodnik u podrum dok se nisu nali pred
stranim vratima. Modrobradi tek pogleda vrata svojim
vatrenim oima, a vrata se otvorie. Tamo leahu
kosturi svih njegovih prijanjih ena.
"A sada!!!" zarie on, ali ona se uhvati za dovratak
i ne htjede pustiti. Molila je za svoj ivot: "Molim te!
Molim te, dopusti mi da se priberem i pripremim za
smrt. Daj mi samo etvrt sata prije nego to mi
oduzme ivot, tako da se mogu pomiriti s Bogom."
"U redu", promrsi on, "ima tono etvrt sata, no
budi spremna."
56
ena odjuri uza stube do svoje odaje i poalje
sestre na zidine dvorca. Klekne kao za molitvu, ali
umjesto toga povie sestrama:
"Sestre, sestre! Vidite li brau nau kako dolaze?"
"Ne vidimo nita, nita na otvorenu polju."
Svakih nekoliko trenutaka viknu prema zidinama:
"Sestre, sestre! Vidite li brau nau kako dolaze?"
"Vidimo pijavicu, moda oblak praine u daljini."
U meuvremenu Modrobradi zarie neka mu ena

sie u podrum da joj odrubi glavu.

Ponovno ona zazove: "Sestre, sestre! Vidite li
brau nau kako dolaze?"
Modrobradi ponovno zaurla da pozove enu i buno
krene uz kamene stube.
Njezine sestre povikae: "Da! Vidimo ih! Naa su
braa tu i upravo su ula u dvorac."
Modrobradi krenu niz hodnik prema odaji svoje
ene. "Dolazim po tebe", progrmi on. Koraci mu bjehu
teki; kamenovi u hodniku se rasklimae, a pijesak iz
buke iscuri na pod.
Kako Modrobradi upade u njezinu odaju ispruenih
ruku da je zgrabi, tako se njezina braa na konjima
zalete niz hodnik dvorca i takoer jurnu u njezinu sobu.
Tamo izgurae Modrobradoga van na parapet.
Maevima tada navale na njega, udarajui i sijekui,
reui i ibajui, bacivi Modrobradoga na tlo te ga
napokon ubiju, kanjcima ostavivi njegovu krv i
hrskavicu.

Prirodni grabeljivac psihe

Razvoj odnosa s divljom prirodom sutinski je dio
enine individuacije. Da bi to provela, ena mora
krenuti u tamu, ali istodobno tamo ne smije upasti u
bezizlaznu zamku, ne smije se dati zarobiti ili ubiti na
putu tamo ili natrag.
57
Pria o Modrobradom govori o tom zarobitelju,
mranom mukarcu koji ivi u psihi svih ena,
uroenom grabeljivcu. On je odreena i nesporna sila
koju valja upamtiti i zauzdati. Kako bi zauzdale
prirodnoga grabeljivcaxv psihe, ene nuno moraju
zadrati sve svoje instinktivne moi. Neke od njih su

uvid, intuicija, izdrljivost, postojana ljubav, izotreni

osjeti, dalekovidnost, precizan sluh, pjevanje nad
mrtvima, intuitivno vianje i odravanje vlastite
kreativne vatre.
U psiholokoj interpretaciji prizivamo sve aspekte
bajke kako bi nam pomogli prikazati dramu unutar
psihe neke pojedine ene. Modrobradi predstavlja
duboko potisnut kompleks koji viri s ruba ivota svih
ena i promatra ekajui priliku da joj se suprotstavi.
Premda se moda slino ili razliito simbolizira u mukoj
psihi, on je drevni i suvremeni neprijatelj obaju
spolova.
Teko je u potpunosti shvatiti modrobradu silu, jer
je uroena svim ljudima od roenja nadalje, te je u tom
smislu nesvjesna. Pa ipak vjerujem da nagaamo kako
se njezina narav razvila u predsvijesti ljudi, jer u prii
se Modrobradoga naziva "propalim arobnjakom". U
tom zvanju povezan je s drugim bajkama koje takoer
prikazuju zloudnoga grabeljivca psihe kao maga koji
relativno normalno izgleda, ali je zato neizmjerno
razoran.
Uzmimo taj opis kao arhetipski okrhak i
usporedimo ga s onime to znamo o propalim
arolijama ili propaloj duhovnoj moi u povijesti mitova.
Grki Ikar letio je preblizu suncu, a njegova su se
votana krila rastopila, pa je pao. Mit naroda Zuni
"Djeak i orao" govori o djeaku koji bi postao lanom
kraljevstva orlova da nije mislio kako moe prekriti
pravila Smrti. Dok je lebdio visoko na nebu, posuen
orlovski kaput strgnu mu se s tijela i on padne mrtav. U
kranskom mitu Lucifer je tvrdio da je jednak Jahvi, pa
je otjeran u podzemni svijet. U folkloru postoji mnogo
arobnjakovih uenika koji su se bezumno usudili prijei
svoju stvarnu razinu umijea ili se pokuali suprotstaviti
Prirodi. Kazna im je ranjavanje ili propast.

Kad analiziramo te lajtmotive, vidimo da

grabeljivci u njima ele nadmo i kontrolu nad
drugima. Oni nose neku vrstu psihike inflacije pri kojoj
jedinka eli postati uzvienija, jednako velika ili ravno58
pravna Neizrecivome koje tradicionalno rasporeuje i
nadzire tajanstvene sile Prirode, pa tako i sustave
ivota i Smrti te pravila ljudske naravi i tako dalje.
U mitovima i priama pokuaj nekoga pojedinca da
prekri, izvitoperi ili promijeni nain rada Neizrecivoga,
rezultira prijekorom: mora otrpjeti ili smanjivanje svojih
sposobnosti u svijetu misterija i arolije - npr. uenici
koji vie ne smiju arati - ili izgon iz zemlje Bogova, ili
pak neki slian oblik gubitka naklonosti i moi, npr.
sakaenje ili smrt.
Ako Modrobradoga moemo shvatiti kao
unutarnjeg predstavnika itava mita o takvom
izopeniku, onda moda moemo shvatiti i duboku i
neobjanjivu usamljenost koja ga (nas) kojiput preplavi
jer proivljava stalan izgon iz iskupljenja.
Problem s Modrobradim u bajci jest u tome da
umjesto da osnai svjetlo mladih enskih sila psihe, on
biva ispunjen mrnjom i eli ubiti svjetla psihe. Nije
teko zamisliti da je u takvoj zloudnoj nakupini
zarobljen netko tko je neko poelio nadii svjetlo, pa
je stoga izgubio naklonost. Moemo razumjeti zato se
poslije toga onaj koji je izgnan daje u nesmiljenu
potragu za svjetlom drugih. Moemo zamisliti da se
nada kako e, ako sakupi dovoljno dua za sebe,
stvoriti snaan snop svjetla koji e napokon rasvijetliti
njegovu tamu i ispraviti njegovu samou.
U tome smislu na poetku prie vidimo iznimno
bie u neiskupljenu obliku. No, ta je injenica jedna od
sredinjih istina koje najmlaa sestra u prii mora
prihvatiti, koju sve ene moraju prihvatiti - da i iznutra

i izvana postoji sila koja e djelovati u suprotnosti s

instinktima prirodna Sebstva, a da ta zloudna sila jest
ono to jest. Premda moda osjeamo milost prema
njoj, prvo to moramo uiniti jest prepoznati je, zatititi
se od njezina razaranja i, na kraju, oduzeti joj njezinu
ubojitu energiju.
Sva stvorenja moraju nauiti da grabeljivci
postoje. Bez te spoznaje ena unutar svoje ume nee
moi sigurno pregovarati, a da je ne progutaju.
Razumjeti grabeljivca znai postati zrela ivotinja koja
nije ranjiva zbog naivnosti, neiskustva ili nerazboritosti.
59
Poput lukava tragaa, Modrobradi osjea da se
najmlaa ki zanima za njega, to jest, da je voljna
postati lovinom. On je zaprosi i u nekom trenutku
mladenakog zanosa, to je obino kombinacija ludosti,
uitka, sree i seksualnoga zanimanja, ona pristaje.
Koja ena ne prepoznaje taj scenarij?

Naivne ene kao lovina

Najmlaa sestra, najnerazvijenija sestra, predstavlja
vrlo ljudsku priu o naivnoj eni. Nju e privremeno
zarobiti vlastiti unutarnji uhoda. Pa ipak, na kraju e se
osloboditi, mudrija, jaa, pa e odmah znati prepoznati
prepredena grabeljivca svoje psihe.
Psiholoka pria koja je utkana u pripovijest odnosi
se i na stariju enu koja jo nije u potpunosti nauila
prepoznavati uroenoga grabeljivca. Moda je vie
puta zapoinjala taj proces, ali ga u nedostatku vodstva
i podrke nije jo dovrila.
Zato je poduavanje priama tako korisno: one
predstavljaju inicijacijske karte, tako da se ak i djelo
koje je nailo na prepreku moe dovriti. Priu o

Modrobradome mogu iskoristiti sve ene, bez obzira na

to jesu li vrlo mlade, pa tek ue o grabeljivcu, ili ih se
proganjalo i uznemiravalo desetljeima, pa se sada
napokon pripremaju na zadnju i odlunu bitku s njim.
Najmlaa sestra predstavlja kreativni potencijal
unutar psihe. Neto to tei radosnome i plodnomu
ivotu. No, dolazi do obilaznice kad pristane na to da je
osvoji zao mukarac, jer instinkti kojima bi to
primijetila i onda uinila drugo, nisu cjeloviti.
Psihiki gledano, mlade djevojke i mladi djeaci
kao da zatvaraju oi pred injenicom da predstavljaju
lovinu. Premda se ini da bi ivot bio mnogo laki i
manje bolan kad bi se svi ljudi raali irom otvorenih
oiju, to nije tako. Mi se svi raamo kao Anlagen, kao
potencijal u sreditu stanice: u biologiji Anlage je dio
stanice koji se opisuje kao "ono to e postati". Unutar
Anlage nalazi se prvotna supstancija koja e se s
vremenom razviti i od nas uiniti cjelovitu osobu.
60
I tako ene provode svoje ivote oivljavajui
Anlage. Pria o Modrobradome obraa se buenju i
odgoju toga psihikoga sredita, te ozarene stanice.
Stoga, najmlaa sestra pristaje na brak sa silom za
koju vjeruje da je vrlo otmjena. Brak u bajci predstavlja
potragu za novim statusom, odmatanje novoga sloja
psihe.
No, mlada je ena zavarala samu sebe. Isprva je
osjetila strah od Modrobradoga. Bila je oprezna. Pa
ipak, radi malo uitka tamo u umi ona krene protiv
intuicije. Gotovo su sve ene to bar jednom iskusile.
Ona nato uvjeri samu sebe da Modrobradi nije opasan,
nego idiosinkratian i ekscentrian. Joj, ba sam
bedasta. Zato me odbija ta bezvezna plava brada?
Njezina divlja narav ve je onjuila situaciju i zna da je
modrobradi mukarac ubojit, no, njezina naivna psiha

odbacuje to unutarnje znanje.

Takva pogrena procjena gotovo je rutinska kod
ena koje su toliko mlade da im se alarmni sustav jo
nije razvio. Ona je poput siroeta vuia koji se valja i
igra na istini, a ne obraa pozornost na tekoga risa
koji mu prilazi iz sjene. U sluaju starije ene koja je
toliko odcijepljena od divljine da jedva uje unutarnja
upozorenja, ona takoer ide dalje uz naivan smijeak.
S pravom se pitate je li se sve to moglo izbjei.
Kao i u ivotinjskome svijetu, mlada djevojka ui
prepoznavati grabeljivca prema majinu i oevu
uenju. Bez roditeljskoga njenoga vodstva ona e
zacijelo rano postati lovinom. Kad pogledamo unatrag,
svima nama su, bar jednom, kad nismo pazile, kroz
prozor nou kradomice ule neka izazovna ideja ili poluoaravajua osoba. Pa premda nose balaklavu preko
lica, dre no meu zubima i imaju vreu novca
prebaenu preko ramena, vjerujemo im kad nam kau
da rade u bankarstvu.
Pa ipak, razne skupine vrnjaka, kulturalne sile ili
psihiki pritisci mogu mlado ensko, osobito od
dvanaeste godine, ak i uz mudru skrb njezinih
roditelja, odvui od vlastite istine, pa tako poinju
prilino bezglavi rizici koje poduzima kako bi sve samo
otkrilo. Kad radim sa starijim tinejderkama koje su
uvjerene da je svijet dobar, samo da moraju dobro
upravljati njime, uvijek se osjeam kao stari pas sijede
dlake. Doe mi da stavim ape na oi i zastenjem, jer
vidim
61
to one ne vide i znam, osobito ako su svojeglave i
borbene, da e inzistirati na vezi s grabeljivcem bar
jednom prije nego to se probude od oka.
Na poetku naega ivota, nae ensko gledite
vrlo je naivno, to znai da je nae emocionalno

razumijevanje skrivenoga vrlo slabo. No, to je toka s

koje sve kreemo kao enske. Naivne smo, i same sebe
nagovaramo na neke vrlo zbunjujue situacije.
Neupuenost u prirodu tih stvari znai biti u ivotnome
trenutku u kojem smo ranjive jer vidimo samo ono
otvoreno.
Meu vukovima, kad enka ostavi svoje mladune
kako bi otila u lov, mladi pokuavaju krenuti za njom
iz brloga i niz stazu. Ona rei na njih, baca se prema
njima i nasmrt ih prestrai, tako da na kraju tre prema
brlogu, posrui i prosklizavajui od urbe. Majka zna
da njezini mladunci jo ne znaju odvagnuti i procijeniti
druga stvorenja. Oni ne znaju tko je grabeljivac, a tko
nije. No, s vremenom e ih nauiti, strogo i dobro.
enama, kao i vuiima, treba takva inicijacija,
neto to nas naui da unutarnji i vanjski svijet nisu
uvijek mjesta gdje vrijedi ono pravilo "udri brigu na
veselje". Mnoge ene nemaju ak ni one osnovne upute
o grabeljivcima koje vuica daje svojim mladuncima,
kao npr.: ako ti prijeti i vee je od tebe, bjei; ako je
slabije, odlui to eli uiniti; ako je bolesno, ostavi
ga; ako ima bodlje, otrov, onjake ili otre kande,
kreni unatrag i idi u drugom smjeru; ako ugodno
mirie, ali je omotano oko metalnih zubaca, proi.
Najmlaa sestra u prii nije samo naivna glede
vlastitih mentalnih procesa i potpuno neupuena u
ubojite aspekte svoje psihe, ve je mogu zavesti i uici
ega. A zato i ne? Sve mi elimo da sve bude predivno.
Svaka ena eli sjesti na konja okiena zvoncima i
odjahati u nepreglednu zelenu i senzualnu umu. Svi
ljudi ele dospjeti u raj ve tu na Zemlji. Problem je u
tome da se ego eli osjeati predivno, ali od jake elje
za rajskim, spojene s naivnou, ne postiemo
ispunjenje, nego postajemo hranom za grabeljivca.
Ta spremnost na brak s udovitem zapravo se

stjee kad su djevojice vrlo mlade, obino prije pet

godina starosti. Ue ih da ne vide i da umjesto toga
uljepavaju sve vrste grotesknosti, bile one ljupke
62
ili ne. To uenje razlog je zbog kojega najmlaa sestra
moe rei: "Hmmm, ova brada nije ba tako plava." To
rano uenje da budu "ljubazne" natjera ene da se
oglue o svoju intuiciju. U tome smislu, zapravo ih
namjerno ue da se predaju grabeljivcu. Zamislite
vuicu koja bi svoje mlado uila da bude "ljubazno"
prema ljutitoj lasici ili prepredenoj dijamantnoj egrtui.
U prii ak i majka pristaje na tu igru. Odlazi s
njima na piknik. Ni jednoj keri ne upuuje ni rijei
opreza. Moglo bi se rei da bioloka majka ili unutarnja
majka spava ili da je i sama naivna, kao to je to sluaj
kod vrlo mladih djevojica ili ena bez majki.
Zanimljivo je da u prii starije sestre pokazuju neki
stupanj svijesti kada kau da im Modrobradi nije drag,
ak nakon to ih je upravo zabavljao i uveseljavao na
vrlo romantian i rajski nain. U prii se donekle osjea
da su neki aspekti psihe, prikazani ovdje kao starije
sestre, poneto razvijenijega uvida, da posjeduju
"znanje" koje ih upozorava da grabeljivcu ne pridaju
romantine znaajke. Inicirana ena obraa pozornost
na glasove starijih sestara u svojoj psihi: one je
odvraaju od opasnosti. Neinicirana ena ne obraa
pozornost: ona se jo uvijek previe identificira s
naivnou.
Recimo, na primjer, da neka naivna ena stalno
pogreno odabire svojega partnera. Negdje u glavi zna
da je taj obrazac jalov, da bi trebala prestati i slijediti
neku drugu vrijednost. esto ak i zna to valja
poduzeti. Ali postoji neto to nas vue, neko oaranje
Modrobradim, koje nas tjera na nastavak toga
razornoga obrasca. U veini sluajeva ena smatra da

e se, ako se samo jo malo dulje dri toga obrasca,

onaj rajski osjeaj koji trai zacijelo pojaviti ve u
sljedeemu trenutku.
U drugoj krajnosti, ena koja je ovisna o nekoj
opojnoj tvari vrlo vjerojatno u primozgu ima neki zbor
starijih sestara koji govori: "Ne! Ne dolazi u obzir! To je
loe za mozak i loe za tijelo. Odbijamo nastaviti." Ali
elja za nalaenjem raja vue tu enu u brak s
Modrobradim, preprodavaem droga psihike opojnosti.
U kakvoj se god dvojbi ena nala, glasovi starijih
sestara u njezinoj psihi stalno je prizivaju k svijesti i
preklinju da donese mudre odluke. Oni predstavljaju
one glasove u primozgu koji apuu istine koje
63
ena eli izbjei, jer predstavljaju kraj njezine matarije
o Pronaenom raju.
I tako dolazi do sudbonosnoga braka, mijeanja
slatke naivnosti i huljskoga nesvijetloga. Kada
Modrobradi odlazi na put, mlada ena ne shvaa da ivi
manje, a ne vie, premda ju je potaknuo da uini to
god eli - osim te jedne stvari. Mnoge su ene doslovce
ivjele u bajci o Modrobradom. Udaju se dok su jo
naivne prema grabeljivcima, pa izaberu nekoga tko
razorno djeluje na njihov ivot. Odlune su u elji da
"izlijee" tu osobu ljubavlju. Nekako se igraju "kue".
Moglo bi se rei da su provele mnogo vremena
govorei: "Ta njegova brada nije ba tako plava."
Napokon e ena, koja je tako zarobljena, vidjeti
da joj je nada u pristojan ivot za nju i njezinu djecu
sve manja. Valja se nadati da e napokon otvoriti vrata
u sobu u kojoj lei sve razaranje njezina ivota. Dok je
moda enin partner uistinu taj koji omalovaava i
razara njezin ivot, uroeni grabeljivac unutar njezine
psihe surauje pri tomu. Sve dok enu tjeraju da
vjeruje kako je nemona i/ili je poduavaju da ne

primijeti svjesno ono za to zna da je istina, njezini e

enski impulsi i darovi njezine psihe i dalje biti za
odstrel.
Kad se enin mladenaki duh vjena s
grabeijivcem, zarobljena je ili zauzdana u onome
trenutku u ivotu koji je trebao predstavljati pupanje.
Umjesto da ivi slobodno, ona poinje ivjeti lano.
Grabeljivac daje lano obeanje da e ena nekako
postati kraljicom, a zapravo planira njezino umorstvo.
Postoji izlaz iz svega toga, ali valja imati klju.

Klju znanja: vanost njukanja

E sad, siuan klju: on je ulaz u tajnu koju sve ene
znaju, a opet ne znaju. Klju je i doputenje i poticaj da
saznamo najdublje, najmranije tajne psihe, u ovom
sluaju neto to bezumno obezvrjeuje i unitava
enin potencijal.
Modrobradi nastavlja svoj razorni plan tako to
upuuje enu da se psihiki kompromitira: "Radi to
god eli", kae on. Nutka enu
64
da osjeti laan osjeaj slobode. Daje naslutiti da je
slobodna hraniti se i uivati u bukolikim predjelima,
bar unutar granica njegova teritorija. No u stvarnosti,
ona nije slobodna, jer joj nije doputeno zamijetiti
mranu spoznaju o grabeljivcu, premda duboko u
svojoj psihi ve uistinu razumije problem.
Naivna ena pristaje na to da ostane u "neznanju".
ene koje nasjedaju ili imaju povrijeene instinkte i
dalje se poput cvjetova okreu u smjeru bilo kakva
sunca. Naivnu ili povrijeenu enu se tako odvie lako
moe zavesti obeanjem lagode, uljuljkanosti u uitak,
raznih zadovoljstava, bila to obeanja uzviena statusa

u oima njezine obitelji i vrnjaka ili obeanja pojaane

sigurnosti, vjene ljubavi ili vatrenoga seksa.
Modrobradi zabranjuje mladoj eni uporabu onoga
jednoga kljua koji bi je osvijestio. Zabraniti eni
uporabu kljua svijesti znai ukloniti Divlju enu,
njezine prirodne instinkte radoznalosti te otkrie onoga
"to lei ispod". Bez divljega znanja, ena nema pravu
zatitu. Ako pokua posluati naredbu Modrobradoga da
ne upotrijebi klju, ona odabire smrt svojega duha.
Odlukom da otvori vrata prema odvratnoj sobi tajne,
ona odabire ivot.
U prii njezine sestre dou u posjet i "bile su, kao i
svi ljudi, vrlo znatieljne". ena im radosno
ispripovjedi: "Moemo initi to nas volja, osim jedne
stvari". Sestre odlue kroz igru nai koja vrata
odgovaraju malenomu kljuu. Ponovno imaju pravi
impuls prema svijesti.
Od Freuda do Bettelheima, psiholoki mislioci
tumae epizode poput ovih koje nalazimo u prii o
Modrobradom kao psiholoku kaznu za eninu
seksualnu radoznalost.xvi enskoj radoznalosti
pridavano je negativno znaenje, dok se za mukarce
kae da vole istraivati. ene nazivaju zabadalima, a
mukarce radoznalcima. U stvarnosti, trivijalizacija
enine radoznalosti, tako da se ini tek iritantnim
pijuniranjem, nijee enin uvid, slutnju, intuiciju.
Nijee sva njezina osjetila. To je napad na njezinu
temeljnu mo.
Dakle, imajui na umu da su ene koje jo nisu
otvorile zabranjena vrata obino one iste ene koje
ueu Modrobradom ravno u zagrljaj, sva srea da je u
sestara ouvan pravi divlji instinkt za rado65
znalost. One su ene iz sjene psihe pojedinane ene,
pikanja i gurkanja u pozadini enskoga mozga koja ju

podsjeaju, vraaju na ono to je vano. A vano je

nai malena vrata, vano je suprotstaviti se naredbi
grabeljivca, vano je doznati to je tako posebno na
toj jednoj sobi.
Vrata su u prolim vremenima uglavnom bila
izraena od kamena, ali i od drveta. Smatralo se da se
duh kamena ili drveta zadrava u vratima, pa se i njega
zazivalo da titi sobu. U rana vremena postojalo je vie
vrata u grobnice nego u kue, pa je sama slika vrata
znaila da je unutra neto od duhovne vanosti ili da je
unutra neto to valja drati zatvorenim.
Vrata u prii prikazana su kao psihika prepreka,
neka vrsta uvara postavljena pred tajnu. Taj uvar koji
poiva u kamenu ili drvetu podsjea nas ponovno na
glas o grabeljivcu kao o magu - psihikoj sili koja nas
fre i mota kao nekom arolijom i sprjeava nas da
znamo ono to znamo. ene jaaju tu prepreku, ili
vrata, kad zaponu s nekim oblikom negativnoga
samoohrabrenja koje ih upozorava da ne misle i ne
zarone preduboko, jer bi mogle "doznati vie nego to
im se svia". Kako bi prevladale tu prepreku, moraju
upotrijebiti pravu protuaroliju. A prikladna arolija
nalazi se u simbolu kljua.
Postavljanje pravog pitanja glavni je korak
transformacije - u bajkama, u psihoanalizi i u
individuaciji. Kljuno pitanje izaziva klijanje svijesti.
Pravilno oblikovano pitanje uvijek proizlazi iz sutinske
radoznalosti da saznamo to stoji iza neega. Pitanja su
kljuevi koji irom otvaraju tajna vrata psihe.
Premda sestre ne znaju skriva li se iza vrata blago
ili travestija, one prizivaju svoj valjani instinkt kako bi
postavile precizno psiholoko pitanje: "to misli, gdje
su ta vrata i to je iza njih?"
To je trenutak u kojemu naivna narav poinje
sazrijevati, pitati: to se nalazi iza vidljivoga? to je to

to baca prijeteu sjenku na zid?" Mlada naivna narav

poinje shvaati da ako negdje postoji tajna, ako
postoji neto sjenovito, ako postoji neto zabranjeno,
onda to valja istraiti. Osobe na tragu razvijanja svijesti
trae sve to stoji iza onoga to je odmah razvidno:
nevieno cvrkutanje, tmasti prozor,
66
ucviljena vrata, traak svjetla ispod praga. One
istrauju te tajne sve dok bit te stvari ne lei otvorena
pred njima.
Kao to emo vidjeti, sposobnost podnoenja
onoga to vidimo kljuna je slika koja natjera ene da
se vrate svojoj dubokoj prirodi, kako bi se tamo odrala
u svim mislima, osjeajima i radnjama.

ivotinjski mladoenja
Dakle, premda mlada ena pokuava slijediti naredbe
grabeljivca i pristaje na neznanje o tajni u podrumu,
ona to moe initi samo neko vrijeme. Napokon stavlja
klju, pitanje, u bravu i pronalazi zaprepaujui pokolj
u dubini svoga ivota. A taj klju, taj siuan simbol
njezina ivota odjednom ne prestaje krvariti, ne
prestaje vikati kako neto nije u redu. ena se moe
pokuati sakriti pred razaranjem svoga ivota, ali e se
krvarenje, gubitak ivotne energije, nastaviti sve dok
ne uvidi kakav je grabeljivac uistinu i dok ga ne
zauzda.
Kad ene otvore vrata vlastita ivota i razmotre
pokolj u onim zabaenim mjestima, najee otkriju
kako su doputale umorstvo svojih najvanijih snova,
ciljeva i nada. Nalaze beivotne misli, osjeaje i udnje.
One koje su nekad bile ljupke i nadobudne, sada su
iscijeene. Bili to snovi i nade o udnji za vezom, udnji

za postignuem, uspjehom ili umjetnikim djelom, kad

se jednom dogodi to stravino otkrie u psihi, moemo
biti sigurni da prirodni grabeljivac, u snovima esto
simboliziran ivotinjskim mladoenjom, radi upravo na
metodinom unitavanju eninih najcjenjenijih udnji.
Lik ivotinjskoga mladoenje jedan je od
oznaitelja u psihi, a simbolizira zlonamjernu stvar
preruenu u dobronamjernu stvar. Ta ili neka slina
karakterizacija uvijek je prisutna kad ena u sebi nosi
naivnu sliku o nekome ili neemu. Kad ena pokuava
izbjei injenicu vlastita razaranja, njezini e je snovi
nou glasno upozoravati, upozoravati i preklinjati:
probudi se! ili nadi pomo! ili bjei! ili nasrni i ubij!
Upoznala sam se s mnogim enskim snovima
tijekom godina koji su sadravali lik ivotinjskoga
mladoenje ili auru koja pokazuje da
67
stvari nisu tako bajne kao to djeluju. Jedna je ena
sanjala o prelijepom i armantnom mukarcu, ali kad je
spustila pogled, iz rukava mu je poeo viriti namotaj
okrutne bodljikave ice. Druga je ena sanjala kako
pomae starijoj osobi preko ceste, a ta se osoba
odjednom pakleno nasmijeila i "rastopila" na njezinoj
ruci, nanijevi joj jaku opeklinu. Trea je pak ena
sanjala kako jede s nekim nepoznatim prijateljem, ija
je vilica poletjela preko stola i smrtno ranila sanjaicu.
Takvo negledanje, nerazumijevanje, neuvianje da
nae unutarnje udnje nisu u skladu s naim vanjskim
radnjama: to je trag koji za sobom ostavlja ivotinjski
mladoenja. Prisutnost tog imbenika u psihi
objanjava zato ene koje tvrde da ele ostvariti vezu
umjesto toga poduzimaju sve kako bi sabotirale voljenu
osobu. Zato ene koje postavljaju ciljeve tu, tamo ili
bilo gdje, u to i to vrijeme nikad ne uine ni prvi korak
ili pak napuste plan pri prvoj potekoi. Tako se nikad

ne ostvaruju sve one odgode koja izazivaju samoprezir,

svi oni osjeaji stida koji se potiskuju i trunu, svi oni
novi poeci koji su nam tako oajniki potrebni, a ni svi
oni prekidi koje smo ve odavna trebale poduzeti. Gdje
god grabeljivac viri i djeluje, sve se skree, unitava i
obezglavljuje.
ivotinjski mladoenja rairen je simbol u bajkama,
a pria uglavnom ide ovako: Neznanac snubi mladu
enu koja pristane biti njegovom nevjestom, ali dan
prije vjenanja, ona ee po umi, izgubi se, a kad
padne mrak, popne se na drvo kako bi se spasila od
grabeljivaca. Dok eka da proe no, eto njezina
zarunika s lopatom preko ramena. Neto na njezinu
buduem muu odaje injenicu da zapravo nije ljudsko
bie. Kojiput se radi o neobino oblikovanu stopalu,
aci, ruci ili kosi, no neto je sigurno bizarno i to ga
odaje.
On krene kopati grob ba ispod drveta na kojem
ona sjedi, sve vrijeme pjevajui i mrmljajui o tome
kako e umoriti najnoviju nevjestu i zakopati je u tom
grobu. Prestravljena djevojka skriva se itave noi, a
ujutro, kad mladoenja ode, ona otri kui, prijavi ga
brai i ocu, a oni zaskoe ivotinjskoga mladoenju i
ubiju ga.
To je snaan arhetipski proces u psihi ena. ena
posjeduje dobar dar zapaanja, pa premda isprva
pristane na vjenanje s prirodnim grabeljivcem psihe i
premda i ona prolazi kroz razdoblje izgublje68
nosti u psihi, na kraju e se otrgnuti, jer posjeduje
sposobnost uvianja prave istine, zadravanja toga u
svijesti i poduzimanja mjera za rjeavanje problema.
Ah, i tako dolazi do sljedeega koraka, ak teega,
a to je sposobnost podnoenja onoga to vidimo, itava
toga samorazaranja i mrtvila.

Miris krvi
U prii, sestre zalupe vrata dvorane za ubijanje. Mlada
ena zuri u krv na kljuu. Zacvili: "Moram izribati tu
krv, inae e doznati!"
Sada naivno sebstvo ima spoznaju o ubojitoj sili
koja hara psihom. A krv na kljuu krv je ena. Kad bi to
bila krv rtvovanja frivolnih matarija, onda bi na kljuu
bila samo kapljica krvi. No, ovo je mnogo ozbiljnije, jer
krv predstavlja desetkovanje najdubljih i najduhovnijih
vidova kreativna ivota te osobe.
U tom stanju, ena gubi svoju kreativnu energiju,
bilo za pronalaenje rjeenja svakodnevnih problema
njezina ivota, kao to su kola, obitelj, prijateljstva ili
za njezine ciljeve, osobni razvoj, umjetnost. To vie nije
puko odgaanje, jer to traje tjednima i mjesecima. Ona
djeluje oamueno, moda ispunjena idejama, ali
duboko anemina, i sve manje je u stanju te ideje i
provoditi.
Krv u toj prii nije menstruacijsko krvarenje, nego
arterijska krv iz due. Ona ne umrlja samo klju, nego
tee niz itavu osobu. Haljina koju nosi i sve njezine
haljine u ormaru umrljane su tom krvlju. U arhetipskoj
psihologiji, odjea predstavlja vanjsku pojavu. Ona je
krinka koju osoba pokazuje svijetu. Mnogo toga skriva.
Uz prave psihike jastuie i krinke, i mukarci i ene
mogu pokazivati gotovo pa savrenu osobu, gotovo pa
savrenu fasadu.
Kad suzni klju - pitanje plakanja - umrlja nau
osobu, ne moemo dalje skrivati svoje patnje. Moemo
rei to elimo, prikazati najnasmjeeniju fasadu, ali
nakon to jednom ugledamo okantnu istinu sobe za
ubijanje, ne moemo se dalje pretvarati da ne postoji.

A kad
69
vidimo istinu, naa energija otjee jo jae. To je bolno,
to nam presijeca ile. Moramo pokuati i odmah
ispraviti to strano stanje.
Dakle, u toj bajci, klju ujedno ima ulogu
spremnika: on sadrava krv koja je sjeanje na ono to
smo vidjeli i to znamo. Za ene klju uvijek simbolizira
ulaenje u tajnu ili u znanje. U bajkama, klju se esto
prikazuje rijeima, npr. "Sezame, otvori se!", kako AliBaba vie pred vrletnom planinom koja se zatim buno
rastvori da bi on mogao proi. Na pikarski nain, u
Disneyjevu studiju, dobra vila u Pepeljugi zagugue
"Bibiti-babiti-bu!" i bundeva se pretvori u koiju, a
mievi u koijae.
U eleuzinskim misterijima klju je bio skriven u
jeziku, to znai da se bit stvari, trag nalazio u
posebnom nizu rijei, u kljunim pitanjima. A rijei koje
enama najvie trebaju u situacijama slinim onoj
opisanoj u Modrobradom glase: to se nalazi iza? to
nije onakvo kakvim djeluje? to ja to znam duboko u
svojim jajnicima to radije ne bih znala? Koji je dio
mene ubijen ili lei umirui?
Svako od tih pitanja i sva zajedno predstavljaju
klju. A odgovori na ta etiri pitanja vrlo e se
vjerojatno pojaviti poprskani krvlju. Ubojiti aspekt
psihe, iji je djelomini zadatak pobrinuti se da se ne
dogodi osvjeivanje, i nadalje e s vremena na vrijeme
provjeriti te otkinuti ili zatrovati svaki novi razvoj. To je
njegova narav. To je njegov zadatak.
Dakle, u pozitivnom smislu, tek zahvaljujui toj
upornoj krvi na kljuu psiha zadrava ono to je vidjela.
Vidite, postoji prirodna cenzura svih negativnih i bolnih
dogaaja koji se zbivaju u naim ivotima. Ego koji
cenzurira, zacijelo eli zaboraviti da je ikada vidio sobu,

ikada ugledao trupla. Zato ena Modrobradoga

pokuava izribati klju konjskim strunama. Pokuava
uiniti sve to zna, upotrijebiti sve lijekove za
posjekotine i duboke rane iz enske narodne medicine:
pauina, pepeo i vatra - sve je to povezano sa
Suenicama i njihovim tkanjem ivota i smrti. No, ne
samo to joj ne uspijeva ispaliti klju, nego ne moe
niti dovriti taj proces, pretvarajui se da se ne dogaa.
Ne moe zaustaviti kapanje krvi iz siuna kljua.
Paradoksalno, njezin stari ivot umire, a ni najbolji
lijekovi ne mogu sakriti
70
tu injenicu, dok ona istodobno otvara oi pred
gubitkom krvi i stoga tek poinje ivjeti.
Nekad naivna ena mora se suoiti s onime to se
zbilo. Umorstva koja je Modrobradi poinio nad svim
svojim "radoznalim" enama predstavlja ubijanje
kreativnoga enstva, onoga to posjeduje potencijal
razvijanja svakojakih novih i zanimljivih aspekata.
Grabeljivac je posebno agresivan pri postavljanju
zasjede divljoj enskoj naravi. U najboljem sluaju,
pokuava se izrugivati, a u najgorem prerezati eninu
vezu s vlastitim uvidom, nadahnuem, provoenjem i
jo mnogo ime.
ena s kojom sam suraivala, inteligentna i
nadarena ena, priala mi je o svojoj baki koja je
ivjela na Srednjem zapadu. Baka je pod pojmom
uistinu dobre zabave podrazumijevala odlaziti vlakom u
Chicago s velikim eirom na glavi, proetati Avenijom
Michigan, razgledavati izloge i biti elegantna dama. S
oka, s boka, sudbina ili ne, udala se za farmera.
Preselili su se usred amerike itnice, a ona je poela
trunuti u toj elegantnoj maloj kui na farmi koja je bila
ba prave veliine, s djecom koja su bila ba prava i
muem koji je bio ba pravi. Nije vie imala vremena za

taj "frivolni" ivot kojim je nekada ivjela. "Previe

klinaca". Previe "enskih poslova".
Jednoga dana, mnogo godina poslije, nakon to je
rukom oprala podove u kuhinji i dnevnoj sobi, odjenula
je svoju najljepu svilenu bluzu, zakopala dugu suknju
i iglom privrstila svoj veliki eir. Utisnula je cijev
muevljeve samarice u nepce i povukla okida. Sve
ene na svijetu znaju zato je prvo oprala podove.
Izgladnjela dua moe toliko biti puna boli da ena
to vie ne moe podnijeti. Budui da ene imaju
duevnu potrebu izraziti se na svoj osobni duevni
nain, moraju se razviti i procvjetati onako kako je
njima razumno, bez tuega uznemiravanja. U tom
smislu, moglo bi se rei da krvavi klju predstavlja i
krvno srodstvo ene s njezinim pretkinjama. Koja meu
nama ne poznaje bar jednu voljenu ensku osobu koja
je izgubila instinkt donoenja pravilnih odluka za sebe,
pa je natjerana da ivi marginalnim ivotom ili jo
gore? Moda ste upravo vi ta ena.
71
Jedna od tema individuacije, o kojoj se najmanje
govori, injenica jest da dok u mrak svoje psihe bacate
najsnanije svjetlo to moete, sjenke, mjesta do kojih
svjetlo ne dopire, postaju ak mranije. Dakle, kad
osvijetlimo neki dio psihe, moramo se boriti s dubljim
mrakom koji je posljedica toga. Taj se mrak ne moe
ostaviti na miru. Klju, pitanja, ne mogu se sakriti ili
zaboraviti. Moramo ih postaviti. Moramo dobiti
odgovore.
Najdublji rad obino je najmraniji. Srana ena,
ena koja postaje mudrija, razvit e najjalovije psihiko
tlo, jer ako gradi samo na najboljem tlu svoje psihe,
pogled e joj padati samo na najmanji djeli onoga to
predstavlja. Dakle, ne bojte se toga da istraujete ono
najgore. To samo jami pojaanje snage due.

Divlja ena blista upravo u takvom psihikom

razvoju. Ona se ne boji najmranije tame, zapravo ona
vidi u mraku. Ona se ne boji iznutrica, otpadaka,
raspadanja, smrada, krvi, hladnih kostiju, umiruih
djevojaka ili mueva ubojica. Moe izdrati taj prizor,
moe se nositi s tim, moe pomoi. A to je ono to ui
najmlaa sestra u prii o Modrobradom.
Kosturi u onoj odaji predstavljaju, u najboljem
svjetlu, nerazorivu silu enstva. Arhetipski, kosti
predstavljaju ono to se ne moe unititi.
Prie o kostima zapravo govore o neemu u psihi to je
teko unititi. Jedina stvar koju posjedujemo, a koju je
teko unititi, naa je psiha.
Kada govorimo o enskoj biti, govorimo zapravo o
enskoj dui. Kada govorimo o tijelima razasutim po
podrumu, kaemo da se neto dogodilo sili due, pa
ipak, premda joj je oduzeta vanjska vitalnost, premda
joj je netko zapravo oduzeo ivot, nije potpuno
unitena. Jo se moe vratiti u ivot.
Vraa se u ivot kroz mladu enu i njezine sestre,
koje na kraju uspijevaju razbiti stari obrazac neznanja
te gledati u prizor uasa i ne okrenuti glavu. U stanju
su vidjeti i izdrati ono to vide.
Eto nas ponovno kod La lobe, u pilji arhetipske
kotanke. Eto ostataka onoga to je nekad bila cjelovita
ena. Pa ipak, za razliku od ciklikih aspekata ivota i
smrti arhetipa Divlje ene koja uzima ivot koji se
sprema umrijeti, uzgaja ga i zatim ponovno izbaci u
svijet, Modrobradi samo ubija i razuuje ene, dok od
njih ne ostanu samo
72
kosti. Ne ostavlja im ni ljepote, ni ljubavi, ni sebstva,
pa zato ni mogunost djelovanja u svoje ime. Kako
bismo to ispravile, mi ene moramo pogledati to ubojito
stvorenje koje nas je zarobilo, vidjeti rezultat njegova

jezovita djelovanja, svjesno to primiti na znanje,

zadrati to u naoj svijesti, a zatim djelovati.
Podrum, tamnica i simboli pilje meusobno su
povezani. To su drevna inicijacijska okruja, mjesta
u/kroz koja ena silazi k ubijenima, kri tabue kako bi
doznala istinu, a zahvaljujui domiljatosti i/ili naporu
trijumfira kad protjera, preoblikuje ili istrijebi ubojicu
psihe. Pria nam daje plan rada s detaljnim uputama:
pronai tijela, slijedi instinkt, vidi to vidi, prizovi
psihiki mii, uniti razornu energiju.
Ako se ena ne pozabavi tim temama vlastita
mrtvila i umorstva, ona e i nadalje sluati naredbe
grabeljivca. Kad jednom otvori sobu u psihi koja joj
pokazuje koliko je mrtva, koliko je zaklana, vidjet e
kako je ubijao razne dijelove njezine enske prirode i
instinktivne psihe koji su zatim umirali kao jadnici iza
fasade obilja. Sad kad to vidi, sad kad primi na znanje
do koje mjere je zarobljena i koliki je dio njezina
psihikoga ivota stavljen na kocku, moe uiniti i neto
mnogo monije.

Uzmak i obilaenje
Uzmak i obilaenje manevar je koji ivotinja ini kad
pobjegne pod zemlju kako bi uzmaknula, pa se pojavi
grabeljivcu iza lea. To je psihiki manevar koji ena
Modrobradoga provodi kako bi ponovno uspostavila
suverenost vlastita ivota.
Modrobradi, nakon to otkrije ono to smatra
eninom prevarom, grabi enu za kosu i vue je niz
stube. "Sada je na tebe red", zarie on. Ubojiti se
element nesvjesnoga budi i prijeti unitenjem svjesne
ene.
Analiza, tumaenje snova, samospoznaja,

istraivanje, sve se to poduzima jer su to naini

uzmaka i obilaenja. To su naini da zaronimo i
pojavimo se iza problema kako bismo ga razgledali iz
druge
73
perspektive. Ako nismo sposobni vidjeti, uistinu vidjeti,
nestaje ono to smo nauili o Egu-Sebstvu i o
boanskom Sebstvu.
U Modrobradom, psiha sada pokuava izbjei
umorstvo. Budui da vie nije naivna, postaje lukava:
moli neko vrijeme da se pribere - drugim rijeima,
vrijeme da se osnai uoi zadnje bitke. U vanjskoj zbilji
takoer nalazimo ene koje planiraju bijeg, bilo od
nekoga starog razornog stanja, ljubavnika ili posla.
Pokuava dobiti na vremenu, eka povoljan trenutak,
planira svoju strategiju i priziva snagu u sebi, prije
nego li poduzme kakvu vanjsku promjenu. Kojiput je
upravo ta neizmjerna prijetnja grabeljivca ono to
enu natjera da se od prilagodljive milice pretvori u
opreznu osobu zakriljena oka.
Ironino je da oba aspekta psihe, i grabeljivac i
mladi potencijal, doseu toku kljuanja. Kad ena
shvati da je bila lovinom i u unutarnjemu i u vanjskomu
svijetu, jedva to moe podnijeti. To je pogaa u
korijenu onoga to jest u svojem sreditu, pa stoga,
nuno, planira ubiti grabeljivu silu.
U meuvremenu njezin grabeljivi kompleks bjesni
jer je otvorila zabranjena vrata, pa buno obilazi svoj
teritorij, pokuavajui presjei sve puteve za bijeg. Ta
razorna sila postaje ubojita, pa kae da je ena
oskvrnula najsvetije mjesto i zato mora umrijeti.
Kada suprotstavljeni aspekti enske psihe dosegnu
arite, ena moe osjetiti nevjerojatan umor, jer se
njezin libido razvlai u dva suprotna smjera. No, ak i
ako se ena nasmrt iscrpi od bijede svoje borbe, kakva

god ona bila, ak i ako joj je dua izgladnjela, ipak

mora planirati svoj bijeg: bez obzira na sve, ena se
mora prisiliti da krene dalje. U to kritino doba osjea
se kao da itav dan i no provodi na temperaturi ispod
nitice. No, da bi preivjela, ne smije se prepustiti
umoru. Zaspati znai sigurnu smrt.
To je dublja inicijacija, enina inicijacija u njezina
stvarna instinktivna osjetila unutar kojih prepoznaje i
protjeruje grabeljivca. To je trenutak u kojem se
zarobljena ena pomie sa statusa rtve na status
otroumne mudrooke, dobra sluha. To je vrijeme kada
gotovo nadljudski napor uspijeva natjerati premorenu
psihu na konano djelo. Kljuna pitanja i dalje pomau,
jer klju i dalje krvari mudrom krvlju ak i nakon to
grabeljivac zabrani svijest. Njegova manijakalna po74
ruka glasi: "Za svijest e umrijeti." Njezina je reakcija
pretvaranje, da bi on pomislio kako je ona voljna rtva,
dok ona planira njegovu propast.
Meu ivotinjama, kau, postoji neki tajanstveni
psihiki ples izmeu grabeljivca i lovine. Kae se, ako
lovina ponizno pogleda grabeljivca u oi, pa zadrhti
tako da joj se koa na miiima lagano nabere, time
priznaje svoju slabost pred grabeljivcem te se slae da
postane njegovom rtvom.
Postoje trenuci kad valja drhtati i bjeati, a postoje
i trenuci kad ne valja. U ovom trenutku, ena ne smije
drhtati, ne smije puzati! Molba mlade ene da joj
Modrobradi da vremena da se pribere nije znak
poniznosti pred grabeljivcem. To je njezin lukav nain
prikupljanja energije u miiima. Poput stvorenja u
umi, ona se postavi kako bi grabeljivcu zadala krajnji
udarac. Potone pod zemlju kak bi umakla grabeljivcu,
a zatim neoekivano izviri iza njega.

Isputanje urlika
Kada Modrobradi zaurla eni da mu doe, a ona
odugovlai da dobije na dragocjenu vremenu, ona
pokuava sazvati svu energiju kak bi prevladala
uzniara, bio on pojedinano, ili u kombinaciji razorna
religija, mu, obitelj, kultura ili enini negativni
kompleksi.
ena Modrobradoga moli za svoj ivot, ali lukavo.
"Molim te", proapta ona, "dopusti mi da se pripremim
za smrt."
"Da", zarei on, "ali budi spremna."
Mlada ena zaziva svoju psihiku brau. to ona
predstavljaju u eninoj psihi? Oni su miiaviji, prirodno
agresivniji pokretai psihe. Oni su sila unutar ene koja
moe djelovati kad je vrijeme za ubijanje. Premda se
taj atribut ovdje prikazuje mukim spolom, moe se
prikazati bilo kojim spolom, ili pak drugim stvarima,
koje su neutralne, kao to je planina koja zarobi uljeza
ili sunce koje na tren sie kako bi pljakaa spalilo u
prah i pepeo.
75
ena odjuri stubama gore u svoje odaje i postavlja
sestre na zidine. Povie sestrama: "Vidite li brau nau
kako dolaze?" A sestre poviu kako jo nita ne vide.
Dok Modrobradi rie svojoj eni neka doe u podrum
kako bi joj mogao odrubiti glavu, ona ponovno povie:
"Vidite li brau nau kako dolaze?" A sestre joj doviknu
kako moda vide oblak praine ili pijavicu negdje u
daljini.
Tu se dogaa itav prizor porasta intrapsihike
moi ene. Njezine sestre - one mudrije - preuzimaju
glavnu ulogu u tom zadnjem inicijacijskom koraku: one
postaju njezine oi. Urlik ene putuje velikom

intrapsihikom udaljenou do mjesta na kojemu ive

njezina braa, do mjesta na kojem ive oni aspekti
psihe koji se znaju boriti, boriti do smrti ako treba. No,
isprva obrambeni aspekti psihe nisu odmah onoliko
blizu svijesti kao to bi trebali biti. Spremnost i borbena
narav mnogih ena nisu dovoljno blizu svijesti da bi bile
uinkovite.
ena mora vjebati prizivanje ili aranje svoje
svadljive prirode, svoje pijavice, sile svojega oblaka
praine. Simbol uskovitlana vjetra glavna je sila
odreenja koja, kad je usredotoena, a ne razbacana,
daje eni golemu energiju. Uz takav estoki pristup
nee izgubiti svijest, a nee je niti zakopati kao druge.
Ona e jednom zauvijek rijeiti unutarnje umorstvo
ena, svoj gubitak libida, gubitak strasti prema ivotu.
No, premda kljuna pitanja nude ono otvaranje i
labavljenje koje je potrebno njezinu osloboenju, bez
oiju svojih sestara, bez miia maevima naoruane
brae ne moe potpuno uspjeti.
Modrobradi zaurla za enom i pone se glasno
uspinjati kamenim stubama. Njegova ena povie
sestrama: "A sada, vidite li ih sada?" A njezine sestre
viknu: "Da! Vidimo ih sad, skoro su ve tu." Njezina
braa na konjima ujau u dvorac. Ulete u njezinu sobu i
istjeraju Modrobradoga na parapet. Tamo ga maevima
ubiju, a njegove ostatke prepuste leinarima.
Kad ene ponovno izrone iz naivnosti, izvlae sa
sobom neto neistraeno. U ovom sluaju sada mudrija
ena doziva u pomo unutarnju muku energiju. U
jungovskoj psihologiji taj je element nazvan animus:
djelomice smrtan, djelomice instinktivan, djelomice
kulturni element enske psihe koji se u bajkama i
simbolima snova javlja kao
76
sin, mu, neznanac i/ili ljubavnik - a moda je i

prijetei, ovisno o njezinim trenutnim psihikim

uvjetima. Ta psihika figura osobito je vrijedna jer
sadrava kvalitete koje se tradicionalno odgojem
izvlae iz ena, kao npr., najee, agresivnost.
Kad je ta narav suprotnoga spola zdrava, kao to
to simboliziraju braa u Modrobradom, ona oboava
enu u kojoj boravi. To je intrapsihika energija koja
eni pomae postii sve to trai. On je taj koji ima
psihike miie, dok ona moda ima drugaije darove.
Oni e joj pomagati i priskakati u njezinu traenju
svijesti. Mnogim enama on premouje jaz izmeu
svijeta unutarnjih misli i osjeaja te vanjskoga svijeta.
to je animus jai i iri (razmiljaj o animusu kao o
mostu), to ena lake, sposobnije i profinjenije
vanjskom svijetu konkretno prikazuje svoje ideje i
kreativni rad. ena slabo razvijena animusa ima mnoge
ideje i misli, ali ih nije u stanju prikazati vanjskom
svijetu. Uvijek se zaustavi prije organizacije ili
provedbe svojih prekrasnih zamisli.
Braa predstavljaju blagoslov snage i akcije. Uz
njih se na kraju dogode dvije stvari. Prvo, neutralizira
se neizmjerna i sputavajua sposobnost grabeljivca u
eninoj psihi. Drugo, sanjiva djeva zamjenjuje se
djevojkom iroko otvorenih oiju, s ratnikom sa svake
strane. Oni samo ekaju da ih pozove.

Gutai grijeha
Modrobradi je u cijelosti pria o rezanju i ponovnom
spajanju. U konanoj fazi prie, tijelo Modrobradoga
preputeno je gutaima mesa - kormoranima,
grabeljivcima, kanjcima - da ga odnesu. To je vrlo
neobian i mistian kraj. U drevna vremena postojale
su due koje su nazivane gutaima grijeha. To su bili

duhovi, ptice ili ivotinje, a kojiput i ljudi, koji su poput

rtvenoga janjeta preuzimali drutvene grijehe, otpad,
kako bi se ljudi mogli iskupiti ili proistiti.
Vidjeli smo da je Divlja ena La loba, kotanka,
pronalazaica mrtvih, ona koja pjeva nad kostima
mrtvih, koja ih vraa u ivot, te da
77
je ta priroda ivot/smrt/ivot sredinji atribut divlje i
instinktivne naravi ena. Slino su u nordijskoj
mitologiji gutai grijeha zapravo gutai trupala koji
gutaju mrtve, inkubiraju ih u svojim trbusima i odvode
ih Heli, to, za razliku od engleske rijei hell - pakao,
predstavlja osobu, a ne mjesto. Hel je boica ivota i
smrti. Ona pokazuje mrtvima kako ivjeti unatrag.
Postaju sve mlai i mlai sve dok ne budu spremni na
ponovno roenje i vraanje u ivot.
To gutanje grijeha i grenika, njihova kasnija
inkubacija i ponovno vraanje u ivot predstavlja
proces individuacije za najprizemnija bia u psihi. U
tome smislu, valja izvui energiju iz grabeljivih
elemenata nae psihe, valja ih, da tako kaemo, ubiti,
iscrpiti njihovu snagu. Zatim se mogu vratiti suutnoj
Majci ivot/smrt/ivot, da ih ona preoblikuje i ponovno
sastavi, nadajmo se ne u tako svadljivome obliku.
Mnogi znanstvenici koji prouavaju tu priu misle
da Modrobradi predstavlja silu koja se ne moe
iskupitixvii. No, ja vidim daljnji razvoj tog aspekta psihe
- ne transformaciju od masovnoga ubojice u gospodina
Chipsa, nego vie kao osobu koja mora boraviti u
duevnoj bolnici, ali na nekom lijepom mjestu s
drveem, nebom i potenom hranom, s moda neto
blagotvorne glazbe, a ne da bude protjerana na
zatvoreni odjel psihe gdje bi je muili i psovali.
Istodobno, ne elim prikazati da ne postoji tako
neto kao to je oito i neiskupivo zlo, jer i to postoji.

Oduvijek ve postoji mistian osjeaj da svaka

individuacija koju ovjek provodi ujedno mijenja tminu
u kolektivnom nesvjesnom svih ljudi, a to je mjesto u
kojem grabeljivac boravi. Jung je jednom rekao da je
Bog postao svjesnijixviii kako su ljudi postajali svjesniji.
Postulirao je da ljudi izbacivanjem svojih osobnih
demona na svjetlo dana izazivaju osvjetljenje mrane
strane Boga.
Ne tvrdim da znam kako sve funkcionira, ali ako
slijedimo arhetipski obrazac, onda bi to izgledalo i
djelovalo donekle ovako: umjesto da psujemo
grabeljivca psihe ili bjeimo od njega, mi ga razudimo.
To postiemo tako da ne dopustimo samima sebi
razorne misli o ivotu nae due i posebno naoj
vrijednosti. Zarobljujemo pojedi78
ne misli prije nego to narastu dovoljno velike da nam
naude, pa ih rastavimo.
Rastavljamo grabeljivca i tako to se njegovim
napadima suprotstavljamo naim istinama koje nas
hrane. Grabeljivac: "Nikad ne zavri ono to si
poela." Mi: "Mnoge stvari dovrim." Rastavljamo
nasrtaje prirodnoga grabeljivca i tako to primimo k
srcu i radimo na onome to je istinito u rijeima
grabeljivca, a ostatak odbacimo.
Rastavljamo grabeljivca tako to zadravamo
svoju intuiciju i instinkte i tako to odolijevamo njegovu
zavoenju. Kad bismo morale nabrojiti sve nae gubitke
do ovoga trenutka u ivotu, sjetiti se svih trenutaka kad
smo bile razoarane, kad smo bile nemone pred
muenjem, kad smo njegovale matarije ukraene
tuenim vrhnjem i posipom, shvatile bismo da su to ona
ranjiva mjesta u naoj psihi. Grabeljivac se obraa tim
eljnim i neprivilegiranim mjestima kako bi sakrio
injenicu da mu je jedina namjera odvui vas u podrum

i popiti vau energiju, to je za njega neki oblik

transfuzije krvi.
Na kraju prie o Modrobradom, kanjcima ostaju
njegove kosti i hrskavica. To nam daje snaan uvid u
transformaciju grabeljivca. To je zadnji zadatak za
enu na tom modrobradom putovanju: dopustiti svojoj
prirodi ivot/smrt/ivot da raupa tijelo grabeljivca i
da ga odnese na inkubiranje, transformaciju i ponovno
vraanje u ivot.
Kad se ne elimo baviti grabeljivcem, oduzimamo
mu snagu i on bez nas ne moe djelovati. Zapravo ga
gurnemo duboko u razinu psihe u kojoj se nalazi sve
stvaranje koje jo nije oblikovano, pa ga pustimo da se
krka u toj eterinoj orbi dok ne uspijemo pronai
oblik koji bi mogao ispuniti, bolji oblik. Kad nastane
psihiki energum grabeljivca, moe ga se oblikovati u
neku drugu svrhu. Tada smo mi stvarateljice: kad se
sirova tvar svede na manju mjeru, ona postaje
materijalom naega vlastita stvaranja.
Kada pobijede grabeljivca i oduzmu mu ono
korisno, a drugo ostave, ene otkriju da ih ispunjava
intenzitet, vitalnost i nagon. Uzele su grabeljivcu ono
to je on ukrao njima, snagu i sadraj. Uzeti energiju
grabeljivca i pretvoriti je u neto drugo moe se
shvatiti na sljedee naine: bijes grabeljivca moe se
pretvoriti u vatru due koja slui postizanju velikih djela
na svijetu; lukavost grabeljivca moe se
79
upotrijebiti za razmatranje i razumijevanje stvari iz
daljine. Ubojita narav grabeljivca moe se upotrijebiti
za odstrel onoga to uistinu mora umrijeti u ivotu
ene, ili onoga za to u vanjskome ivotu ona mora biti
mrtva, a to su razne stvari u razna vremena.
Prenositi dijelove prie o Modrobradom usporedivo
je s uzimanjem ljekovitih dijelova ubojite pononice ili

elemenata otrovne bunike, pa onda taj materijal

oprezno rabiti za lijeenje i pomaganje. Pepeo koji
preostane od grabeljivca tada e uistinu ponovno
ustati, ali u mnogo manjem obliku, mnogo
prepoznatljiviji te s mnogo manje moi varanja i
razaranja - jer ste preuzeli mnoge njegove sile kojima
se koristio za razaranje i pretvorili ih u neto korisno i
relevantno.
Modrobradi je jedna od onih pounih pria to su
vane za ene koje su mlade, ne nuno po godinama,
nego u nekim dijelovima svojega mozga. To je pria o
psihikoj naivnosti, ali i o silovitu krenju zabrane
"gledanja" i konanoga sasijecanja i preoblikovanja
prirodnoga grabeljivca psihe.
Miljeno je da pria ponovno pokrene unutarnji
ivot. Pria o Modrobradom lijek je koji je posebno
vano primijeniti tamo gdje se unutarnji ivot ene
prestraio, gdje je zapeo ili je stjeran u kut. Rjeenja u
priama umanjuju strah, u pravom trenutku podiu
adrenalin i, to je za zarobljeno naivno Sebstvo
najvanije, izrezuju vrata u zidovima koji su prije bili
glatki.
Moda je najvanije to to pria o Modrobradom
osvjeuje psihiki klju, sposobnost postavljanja svih i
svakakvih pitanja o nama samima, o naim obiteljima,
pothvatima i ivotu oko nas. Nakon toga, poput onoga
divljeg bia koje stvari nanjui, pa njuka oko i ispod
njih da otkrije o kojoj se tono stvari radi, ena je
slobodna pronalaziti prave odgovore na svoja najdublja
i najmranija pitanja. Dobiva slobodu da izvue mo iz
onoga to ju je zarobilo, pa te moi koje su se nekad
rabile protiv nje okrenuti za svoje dobro te se njima
pravilno i sjajno koristiti. To je divlja ena.
80

Mrani mukarac u enskim snovima

Prirodni grabeljivac psihe ne nalazi se samo u
bajkama, nego i u snovima. Postoji univerzalni
inidjacijski san kod ena, san koji je tako uobiajen da
je nevjerojatno ako ena doivi dvadesetpetu a da jo
nikada nije imala takav san. San obino natjera ene da
se uz trzaj probude napete i nadobudne.
San slijedi ovaj obrazac: sanjaica je sama, esto u
vlastitu domu. Vani u mraku ulja se jedan ili vie
likova. Preplaena, za pomo biraxix telefonski broj za
hitne sluajeve. Odjednom shvati da je uljez u kui,
zajedno s njom... blizu joj je... moda osjea njegov
dah... moda je ak i dodiruje... a ona ne uspijeva
birati broj. Spavaica se istoga trena probudi, teko
diui, a srce joj lupa poput poludjeloga bubnja.
Postoji jak fiziki aspekt kod sna o mranom
mukarcu. San je obino popraen znojenjem,
borbama, hrapavim disanjem, lupanjem srca, a kojiput
i prestraenim uzvicima i stenjanjem. Mogli bismo rei
da je izvor snova odbacio suptilne poruke upuene
spavaici, pa sada alje slike koje potresaju njezin
neuroloki i autonomni ivani sustav, prenosei na taj
nain neodgodivost problema.
Antagonist(i) u tom snu o "mranom mukarcu"
obino su, rijeima tih ena, "teroristi, silovatelji,
nasilnici, nacisti iz koncentracijskih logora, pljakai,
ubojice, kriminalci, ljigavci, zli mukarci, lopovi". Postoji
nekoliko razina tumaenja takva sna, ovisno o ivotnim
prilikama i o unutarnjim dramama koje okruuju
spavaicu.
Primjerice, esto je takav san pouzdan pokazatelj
da enina svijest, kao to je to kod vrlo mladih ena,
tek poinje primjeivati unutarnjeg psihikoga
grabeljivca. U drugim sluajevima, san je glasnik:

spavaica je otkrila ili e upravo otkriti, a zatim i

osloboditi, zaboravljenu i zarobljenu funkciju svoje
psihe. Pod drugim pak okolnostima, san govori o nekoj
sve manje podnoljivoj situaciji u kulturi izvan osobna
ivota sanjaice, situaciji koja ju poziva na borbu ili
bijeg.
Prvo moramo razumjeti kako se subjektivne ideje u
tome motivu mogu primijeniti na osobni i unutarnji
ivot spavaice. San o mranome mukarcu govori eni
o tome s kakvim se problemom suoava.
81
San govori o grubom odnosu prema samoj sebi, koji je
personificiran nasilnikom u snu. Kao i ena
Modrobradoga, ako se ena moe svjesno dograbiti
"kljunoga" pitanja o toj stvari i iskreno odgovoriti na
nj, moi e se i osloboditi. Tako e lopovi, uhode i
grabeljiva psihe na nju initi mnogo slabiji pritisak.
Propast e u neki udaljeni sloj nesvjesnoga. Tamo se
onda moe savjesno njima pozabaviti, a ne dok je u
krizi.
Mrani mukarac u snovima ena pojavljuje se kad
je neizbjena kakva inicijacija - psihiki prijelaz s jedne
razine znanja i ponaanja na drugu, zreliju ili
energiniju razinu znanja i djelovanja. Taj se san
dogaa onima koje tek trebaju proi inicijaciju, kao i
onima koje su veteranke nekoliko puteva sazrijevanja,
jer uvijek postoji daljnja inicijacija. Bez obzira na dob
koju ena doivi, bez obzira na to koliko je godina
prolo, uvijek postoji jo dobi, stupnjeva i "prvih puta"
koje ekaju na nju. O tome se i radi kod inicijacije: ona
stvara volte ispod kojih se spremamo poi prema
novom nainu znanja i bivanja.
Snovi su portales, ulazi, pripreme i praksa za novi
korak u eninoj svijesti, sljedei dan u procesu njezine
individuacije. Dakle, ena e sanjati grabeljivca kad

njezine psihike okolnosti postanu previe nepomine ili

krotke. Mogli bismo rei da se to zbiva kako bi se u
psihi izazvala oluja, zato da se moe obaviti kakav
energian rad. No, takav san daje i potvrdu toga da
ivot te ene valja promijeniti, da je spavaica
uhvaena u nekakvoj praznini ili besposlici glede neke
teke odluke, da oklijeva glede sljedeega koraka,
prevladavanja sljedee etape, da se boji oduzimanja
moi grabeljivcu, da nije navikla na
bivanje/djelovanje/tenju punim jedrima, itavom
snagom.
Osim toga, snovi o mranom mukarcu
predstavljaju i zov koji nas budi i govori da obratimo
pozornost na neto to se radikalno pokvarilo u
vanjskome svijetu, u osobnom ivotu ili u izvanjskoj
kolektivnoj kulturi. Klasina psiholoka teorija odvaja
ljudsku psihu od odnosa prema zemlji na kojoj ljudi
ive, od znanja o kulturnim etiologijama slabosti i
nemira, a rastavlja psihu i od politike i naina
djelovanja koji oblikuju unutarnje i vanjske ivote ljudi
- kao da taj vanjski svijet nije jednako nadrealan,
jednako bremenit simbolima, jednako utjecajan i
nametljiv u odnosu prema naem duevnom ivotu kao
i unutarnji tropot.
82
Kad se vanjski svijet nametne temeljnom
duevnom ivotu nekoga ili mnogih pojedinaca, nastaju
itave legije snova o mranom mukarcu. Zapanjilo me
to sam te snove skupljala kako od ena na koje utjee
neto to se iskvarilo u vanjskoj kulturi, kao ivot u
blizini otrovne talionice u York Cityjuxx u dravi Idaho,
tako i od iznimno svjesnih ena koje su aktivno
ukljuene u drutvene akcije i zatitu okolia, kao to
su las guerrillas compaeras, sestre ratnice u zaleu
Quebrada u Srednjoj Americixxl, ene u Cofradios des

Santuariosxxii u Sjedinjenim Dravama, te zastupnice

graanskih prava u regiji Latino Countyxxiii. Sve one
sanjaju snove o mranom mukarcu.
Uglavnom, ini se da su ti snovi namijenjeni
buenju naivne ili nesvjesne sanjaice: "Hola! Obrati
pozornost, u opasnosti si." A za one ene koje su
prilino svjesne i ukljuene u drutvene akcije, mrani
mukarac djeluje gotovo kao tonik koji podsjea enu
protiv ega se bori, koji je hrabri da ostane jaka, budna
i nastavi s poslom kojim se bavi.
Dakle, kad ene sanjaju prirodnoga grabeljivca, to
nije uvijek ili iskljuivo poruka o unutarnjem ivotu.
Kojiput je to poruka o prijeteim aspektima kulture u
kojoj ive, bila to malena ali brutalna kultura njihovih
ureda, unutar njihovih obitelji, zemlje njihova
susjedstva ili pak iroka kao vlastita vjerska ili
nacionalna kultura. Kao to vidite, svaka skupina i
kultura, ini se, takoer ima svojega prirodnoga
psihikoga grabeljivca. Vidimo iz povijesti da postoje
ere u kulturi tijekom kojih se ljudi identificiraju s
grabeljivcem i doputaju mu potpunu suverenost, sve
dok oni koji misle drugaije ne prevagnu.
Dok velik dio psiholokih teorija naglaava poznate
uzronike tjeskobe kod ljudi, kulturna sastavnica
jednako je vana, jer je kultura obitelj obitelji. Ako
obitelj obitelji boluje od raznih bolesti, onda e se sve
obitelji unutar te kulture morati boriti s istim
slabostima. Postoji uzreica, cultura cura, kultura lijei.
Ako je kultura vidar, obitelji znaju kako vidati: manje
e se boriti, vie e lijeiti, mnogo e manje ranjavati, a
znatno se vie ophoditi s ljupkou i ljubavi. U kulturi u
kojoj vlada grabeljivac, sav novi ivot koji se treba
roditi i sav stari ivot koji treba otii, ne mogu se
pomaknuti, a duevni ivot stanovnitva smrznut je od
straha i duhovne gladi.

83

Nitko ne moe sa sigurnou tvrditi da zna zato

taj uljez, koji u enskim snovima najee poprima
oblik nametljiva mukog lika, napada upravo
instinktivnu psihu i osobito njezinu mo divljih
spoznaja. Kaemo da je to u prirodi te stvari. A opet
vidimo da se taj razorni proces pogorava kada kultura
oko ene promie, njeguje i titi razorne pristupe
dubokoj instinktivnoj i duevnoj naravi. Time kultura - s
ime se grabeljivac svesrdno slae - upravo jaa te
razorne vrijednosti unutar psiha svih svojih stanovnika.
Jednako tako, kada drutvo potie svoje ljude na
nepovjerenje i izbjegavanje dubokoga instinktivnoga
ivota, jaa se i ubrzava samograbeljivi element nae
psihe.
Pa ipak, ak i u opresivnoj kulturi, ako u nekim
enama jo ivi i cvate ili bar treperi Divlja ena,
postavljat e se "kljuna" pitanja, ne samo ona koja
smatramo korisnima za uvid u nas same, nego i ona o
naoj kulturi. "to se skriva iza zabrana koje vidim u
vanjskom svijetu? Koja je dobrota ili korisnost
pojedinca, kulture, zemlje, ljudske naravi umorena ili
lei umirui?" Kad jednom ispitaju te probleme, ene
uspijevaju djelovati prema vlastitim sposobnostima,
prema vlastitim talentima. Uzeti svijet u naruje i
djelovati na nj na duom ispunjen nain koji ujedno
jaa i samu duu, snaan je in divljega duha.
Zato divlju narav ena valja sauvati, a u nekim
sluajevima, ak i iznimno budno straariti nad njom da
je ne bi odjednom oteli i garotirali. Vano je hraniti tu
instinktivnu prirodu, zatititi je, poticati je na rast, jer
ak i u najrestriktivnijim uvjetima kulture, obitelji ili
psihe, mnogo su manje paralizirane ene koje su ostale
u vezi s dubokom i divljom instinktivnom naravi.
Premda dolazi do ranjavanja kad je ena zarobljena i/ili

prevarena tako da ostane naivna i pokorna, ipak ostaje

dovoljno energije za svladavanje i izbjegavanje
uzniara, bijeg te napokon rez i preoblikovanje za
vlastite konstruktivne potrebe.
Postoji jo jedna prigoda u kojoj e ene vrlo
vjerojatno doivjeti san o mranom mukarcu, a to je
kad se njihova unutarnja kreativna vatra dimi i potie
sama, kad je preostalo tek malo ogrjeva u kutu, ili kad
bijeli pepeo svakim danom lei u sve dubljem sloju, a
kotao ipak ostaje prazan. Taj se sindrom moe dogoditi
ak i kad smo veteranke svoje umjetnosti, ba kao i
kada tek prvi put ozbiljno javno
84
primijenimo svoju nadarenost. Pojavljuje se kada se
dogodi grabeljiv upad u nau psihu, a kao rezultat
pronalazimo sve mogue razloge da uinimo sve i sva,
samo da ne sjednemo ovdje ili stanemo tamo ili
otputujemo onamo kako bismo provele to, to god ve
bilo, to nam je vano.
U tom sluaju, san o mranom mukarcu nije
zlokoban san, premda je popraen strahom od kojega
nam srce hoe iskoiti iz grudi. To je vrlo pozitivan san
o pravilnoj i pravodobnoj potrebi da otvorimo oi pred
razornim kretanjem unutar vlastite psihe, pred onime
to nam krade vatru, to se namee naoj energiji, to
nam otima mjesto, prostor, vrijeme, teritorij za
stvaranje.
esto se kreativni ivot usporava ili zaustavlja jer
neto u psihi ima vrlo loe miljenje o nama, a mi tu
puzimo po podu pred time, umjesto da ga hrknemo po
glavi i otrimo u slobodu. Kako bismo ispravile tu
situaciju, u mnogim je sluajevima potrebno da same
sebe, svoje ideje i svoju umjetnost shvatimo mnogo
ozbiljnije nego to smo to dosad inile. Zbog velikih
prekida u matrilinearnoj podrci tijekom mnogih

generacija, pridavanje vanosti vlastitu kreativnome

ivotu, tj. pridavanje vanosti lijepim i umjetnikim
idejama i djelima koja proizlaze iz divlje due, postalo
je vjena tema za ene.
Tijekom savjetnikoga rada vidjela sam neke
pjesnikinje koje bacaju stranice svojih djela na kau
kao da su njihove pjesme otpaci, a ne blago. Vidjela
sam slikarice koje bi donosile slike na sesiju, udarajui
njima o vrata dok bi ulazile. Vidjela sam zeleni odsjaj u
enskim oima dok bi pokuavale prikriti svoju ljutnju
to drugi, izgleda, mogu stvarati dok one same, iz
nekoga razloga, ne mogu.
ula sam sve izgovore kojih se ene mogu
dosjetiti: Nisam nadarena. Nisam vana. Nisam
obrazovana. Nemam ideja. Ne znam kako. Ne znam
to. Ne znam kada. A najskurilniji od svih: Nemam
vremena. Najradije bih ih okrenula naglavake i tresla
dok se ne pokaju i obeaju da nikad vie nee izrei
neistine. No, ne moram ih protresti jer to e uiniti
mrani mukarac u snovima, a ako ne bude on, ve e
neki drugi lik iz snova.
San o mranome mukarcu zastrauju je san, a
zastraujui snovi esto vrlo dobro djeluju na
kreativnost - pokazuju umjetnicima to
85
e im se dogoditi ako dopuste da ih se pretvori u
nadarene izopenike. San o mranome mukarcu
obino dovoljno prestrai enu da pone ponovno
stvarati. Ako nita drugo, moe stvoriti neko djelo koje
e razotkriti mranog mukarca u njezinim snovima.
Prijetnja mranoga mukarca slui kao upozorenje
svima nama -ako ne pazi na dragocjenosti, ukrast e ti
ih. Stoga, ako ena sanja jedan ili niz takvih snova, to
znai da se otvaraju golema vrata prema incijacijskom
podruju na kojemu se moe dogoditi ponovno

pridavanje vrijednosti njezinoj nadarenosti. Tamo se

moe prepoznati, uhvatiti i obraunati s onime to ju je
sve vie unitavalo ili osiromaivalo.
Kad ena radi na tome da otkrije grabeljivca
vlastite psihe te ako prizna njegovu prisutnost i ue u
nunu bitku s njime, grabeljivac e se povui na
mnogo izoliranije i neupadljivije mjesto u psihi. No, ako
ne obrati pozornost na njega, on sve vie i dublje mrzi i
osjea ljubomoru, uz elju da zauvijek uutka tu enu.
Na nekoj vrlo svjetovnoj razini, vano je da ena
sanja mranoga mukarca i Modrobradoga, tako da iz
svojega ivota izbaci to vie negativnosti. Kojiput je
potrebno ograniiti ili smanjiti opseg odreenih odnosa,
jer ako enu okruuju osobe koje joj se protive ili koje
se ne brinu o njezinu dubljem ivotu, njezin
grabeljivac se hrani tom injenicom, pa time razvije
jo vie snage unutar njezine psihe, a tako i vie
agresije prema njoj.
ene su esto u velikoj dvojbi glede agresije prema
uljezu, jer misle da je to jedna od onih "kako god
okrene, nije dobro" situacija. Ako ne pobjegne, mrani
mukarac postaje njezinim tamniarom, a ona
njegovim robom. Ako pobjegne, on je nesmiljeno
proganja, kao da je posjeduje. ene se boje da e ih
uloviti kako bi ih povratio u podreenost, a ta se
bojazan odraava u njihovim snovima.
Zato ene u reakciji na prijetnje grabeljivca esto
ubiju svoju kreativnu, duevnu i divlju narav. Zato ene
lee poput kostura i trupala u podrumu Modrobradoga.
Spoznale su zamku, ali prekasno. Svijest je izlaz iz
kutije, izlaz iz muilita. Ona je put koji vodi daleko od
mranoga mukarca. A ene se imaju pravo boriti do
posljednje kapi krvi da je dobiju i zadre.
86
U prii o Modrobradome vidimo kako se ena koja

isprva podlegne aroliji grabeljivca podie i bjei od

njega, mudrija za sljedei put. Pria govori o
preobraaju etiriju sjenovitih introjekcija koje su
enama osobito sporne: nemati viziju, nemati uvid,
nemati glas, nemati djelovanje. Kako bismo istjerale
grabeljivca, moramo uiniti suprotno. Moramo
otkljuati ili razvaliti stvari da vidimo to je unutra.
Moramo upotrijebiti svoj uvid i svoju sposobnost da
podnesemo to vidimo. Moramo izgovoriti svoju istinu
jasnim glasom. Moramo moi upotrijebiti svoju pamet
da bismo uinile to je potrebno u vezi s onim to
vidimo.
Kad je ena snana u svojoj instinktivnoj naravi,
intuitivno prepoznaje uroenoga grabeljivca po mirisu,
vidu i sluhu... predvia njegovu prisutnost, uje ga
kako prilazi i poduzima korake kako bi ga odvratila. Kod
ene iji su instinkti ranjeni, grabeljivac se baca na nju
prije nego to ona opazi njegovu prisutnost, jer su
njezino sluanje, znanje i predvianje oteeni uglavnom zbog introjekcija koje potiu na to da bude
pristojna, da se lijepo ponaa, a osobito da bude slijepa
na iskoritavanje.
Psihiki je teko na prvi pogled uvidjeti razliku
izmeu onih koje jo nisu prole inicijaciju, koje su jo
mlade i zato naivne, i ena koje imaju ranjene
instinkte. Ni jedne ni druge ne znaju mnogo o
mranome grabeljivcu, i jedne i druge su zbog toga
jo povjerljive. No, sretno po nas, kad grabeljivi
element enske psihe krene u potjeru, za sobom
ostavlja jasne tragove u njezinim snovima. Ti tragovi
na kraju dovedu do njegova otkria, zarobljavanja i
smirivanja.
Lijek je isti i za naivnu enu i za onu ranjena
instinkta: vjebajte sluati svoju intuiciju, svoj
unutarnji glas, postavljajte pitanja, budite radoznale,

vidite to vidite, ujte to ujete, a zatim djelujte

prema onome to znate da je istina. Te intuitivne moi
podarene su vaoj dui pri roenju. Moda ih se
godinama prekrivalo pepelom i izmetom. To nije
propast svijeta, jer to se uvijek moe isprati. Uz malo
grebanja, ribanja i prakse, vaa se mo percepcije
moe vratiti u svoje nekadanje besprijekorno stanje.
Povratom tih moi iz sjena nae psihe, neemo biti
obine rtve unutarnjih ili vanjskih okolnosti. Bez obzira
na to to kultura, osob87
nost, psiha ili drugo, trai od ena u pogledu odjee i
ponaanja, bez obzira na to koliko silno eljeli zadrati
sve ene na kupu u blizini deset dremljivih dueas,
pratilja, bez obzira na to koji pritisci pokuavali sabiti
enin duom ispunjen ivot, sve to ne moe promijeniti
injenicu da je ena ono to jest, da time upravlja ono
divlje nesvjesno i da je to dobro.
Kljuno je zapamtiti da kad sanjamo mranoga
mukarca, uvijek postoji suprotna sila koja je spremna i
eka da nam pomogne. Kad pokrenemo divlju energiju
kako bismo postavili ravnoteu grabeljivcu, pogodite
tko se pojavi istoga trena? Divlja ena stie skaui
preko svih ograda, zidova ili prepreka koje je
grabeljivac postavio. Ona nije ikona koju treba objesiti
na zid poput retabla, vjerske slike. Ona je ivo bie koja
nam stie ma gdje bile, pod kojim god uvjetima. Ona i
grabeljivac znaju se ve dugo, dugo. Ona mu ulazi u
trag kroz snove, kroz prie, kroz pripovijesti i kroz
itave ivote ena. Svagdje gdje je on, tamo je i ona jer
ona je ta koja dri ravnoteu njegovoj grabei.
Divlja ena poduava ene kad ne valja biti
"pristojan" u vezi sa zatitom svojih duevnih ivota.
Divlja narav zna da biti "sladak" u tim trenucima samo
tjera osmijeh na usta grabeljivca. Kad je duevni ivot

ugroen, ne samo da je doputeno podvui crtu i to

ozbiljno, nego je i prijeko potrebno. Kad ena to uini,
grabeljivac se vie nee moi zadugo mijeati u njezin
ivot jer e ona odmah znati to ne valja i potisnuti
grabeljivca natrag onamo kamo pripada. Nije vie
naivna. Nije vie meta ili cilj. A to je lijek koji, napokon,
zaustavlja krvarenje kljua.

89

3. POGLAVLJE
Nanjuiti injenice: povratak intuicije kao
inicijacija
Lutka u njezinu depu: Vasilisa Premudra

Intuicija je blago enske psihe. Ona je poput nekog

raljarskoga orua ili poput kristala kroz koji se moe
gledati uz nevjerojatan unutarnji vid. Ona je poput
mudre starice koja je uvijek s vama, koja vam tono
kae o emu se radi, tono vam kae treba li ii lijevo ili
desno. Ona je oblik One koja zna, stare La que sab,
Divlje ene.
Predani pripovjedai uvijek su negdje pod nekim
breuljkom do koljena u praini prie, uklanjaju stoljea
prljavtine, kopaju po slojevima kultura i osvajanja,
broje svaki friz i fresku prie koje mogu pronai. Kojiput
se pria raspala u prah, kojiput nedostaju ili su izbrisani
dijelovi ili detalji, esto je oblik sauvan, ali boja
unitena. No, ak i onda, svako iskapanje u sebi
sadrava nadu da e se nai itavo tijelo prie,
netaknuto i u jednom komadu. Sljedea pria upravo je
takvo nevjerojatno blago.
Stara ruska bajka "Vasilisa"xxiv pria je o inicijaciji
ene u kojoj nedostaje nekoliko bitnih kostiju. U njoj se
govori o shvaanju injenice da veina stvari nije
onakva kakvima djeluju. Mi ene prizivamo
90
svoju intuiciju i instinkte da bismo pronjuile stvari.
Koristimo se svim naim osjetilima kako bismo iscijedile
istinu iz stvari, izvukle okrepu iz ideja, vidjele to se
moe vidjeti, znale to se moe znati, postale
uvaricama kreativne vatre i usvojile intimne spoznaje

o ciklusu ivot/smrt/ivot itave prirode - takva je ena

koja je prola inicijaciju.
Pria o Vasilisi pripovijeda se u Rusiji, Rumunjskoj,
Poljskoj i diljem baltikih zemalja. Kojiput se zove
"Lutka", a kojiput "Vasilisa Premudra". Nalazimo dokaze
arhetipskih korijena te prie koji seu bar do starih
kultova Boice konja koji su stariji od klasine grke
kulture. Pria sadrava prastaru kartu psihe o uvoenju
divlje boice u podzemni svijet. Radi se o proimanju
ljudskih ena s primarnom instinktivnom moi Divlje
ene, intuicijom.
Priu mi je prenijela teta Kath. Zapoinje jednom
od najstarijih pripovjedakih fraza: "Bila jednom, a
moda i nije,..."xxv Ta paradoksalna reenica treba
upozoriti duu sluaa da se ta pria dogaa u svijetu
izmeu svjetova gdje nita nije onako kako se isprva
ini. Pa zaponimo.

Vasilisa
Bila jednom, a moda i nije, mlada majka na samrtnoj
postelji, blijeda lica poput bijelih votanih rua u
sakristiji oblinje crkve. Malena ki i mu sjedili su na
podnoju staroga drvenoga kreveta i molili Boga da je
mirno prenese u drugi svijet.
Majka na samrti pozove Vasilisu, a maleno dijete u
crvenim izmama i s bijelom pregaom klekne pokraj
majke.
"Evo lutke za tebe, ljubavi moja", proapta majka,
pa iz upava pokrivaa izvue siunu lutku koja je kao
i Vasilisa bila odjevena u crvene izmice, bijelu
pregaicu, crnu suknjicu i prslui sav izvezen arenim
koncem.
"Ovo su moje zadnje rijei, voljena", ree majka.

"Ako se izgubi ili treba pomo, upitaj ovu lutku to ti

je initi. Pomo e ti stii. Uvijek imaj lutku kod sebe.
Ne reci nikome da je ima. Nahrani je
91
kad je gladna. To je moje majinsko obeanje tebi, moj
blagoslov, draga keri." I s tim rijeima, majin dah
zaroni u dubinu njezina tijela, gdje obuhvati duu pa
hitro izleti kroz njezine usne i majka umre.
Dijete i otac dugo su tugovali. No, kao i polje
okrutno preorano ratom, tako i oev ivot ponovno
nikne zelen iz brazde, pa se oeni udovicom s dvije
keri. Premda su nova maeha i njezine keri govorile
ljubaznim glasom i uvijek se smjekale kao dame,
neto se skrivalo u njihovu smijeku to je nalikovalo
glodavcima, ali to Vasilisin otac nije primjeivao.
Naravno, kad su tri ene bile same s Vasilisom,
muile su je, tjerale je. da ih slui, slale je da cijepa
drva tako da se njezina krasna koa sva osula mrljama.
Mrzile su je jer je posjedovala neku umiljatost koja kao
da nije bila s ovoga svijeta. Osim toga je bila vrlo
lijepa. Grudi su joj bile jedre, dok su njihove usahle od
zloestoe. Bila je usluna i nije se alila, a maeha i
njezine keri meusobno su se ponaale kao takori
nou na smetlitu.
Jednoga dana maeha i njezine keri jednostavno
vie nisu mogle trpjeti Vasilisu. "Kako bi... bilo da se
sloimo i ugasimo vatru, pa onda poaljemo Vasilisu u
umu k Babi Jagi, vjetici, da zamoli potpale za nae
ognjite. A kada doe do Babe Jage, e pa, Baba Jaga e
je ubiti i pojesti." Joj, pljeskale su i cijukale poput
stvorenja to ive u mraku.
I tako te veeri, kad se Vasilisa vratila sa
skupljanja ogrjeva, itava je kua bila u mraku.
Zabrinula se i obratila maehi: "to se dogodilo, na
emu emo sada kuhati? ime emo rasvijetliti tamu?"

Maeha je prekori: "Glupog li djeteta. Oito je da

nemamo vatre. Ja ne mogu otii u umu jer sam stara.
Moje keri ne mogu, jer se boje. Dakle, ti si jedina koja
moe otii u umu, pronai Babu Jagu i donijeti komad
ugljena da ponovno potaknemo vatru."
Vasilisa bezazleno odvrati: "Pa dobro, da, uinit u
to" i ode. uma je postajala sve mranija, a granice su
pucale pod njezinim nogama, to ju je plailo.
Posegnula je u dugi duboki dep svoje pregae, a tamo
bijae lutka koju joj je majka dala na samrti. Vasilisa
potapa lutku u depu i ree: "Samo kad dodirnem
lutku, ve se osjeam bolje."
92
Kad god se put ravao, Vasilisa posegne u dep i
upita lutku: "Onda, da odem lijevo ili da odem desno?"
Lutka bi govorila, "Da" ili "Ne" ili "Ovim putem" ili
"Onim putem". Vasilisa je u hodu hranila lutku kruhom i
slijedila upute to je osjeala da zrae iz nje.
Odjednom trkom projae ovjek u bijelom na
bijelome konju i pojavi se dnevno svjetlo. Malo dalje,
kasom projae ovjek u crvenom na crvenome konju i
sunce izae. Vasilisa je hodala i hodala i ba kad je
prilazila straari Babe Jage, jaha odjeven u crno doe
na crnome konju i ujae ravno u kolibu. Brzo padne
no. Ograda od lubanja i kostiju koja je okruivala
kolibu zaari se unutarnjom vatrom, pa je istina u
umi sjala sablasnim svjetlom.
E sad, Baba Jaga bijae zastraujui stvor.
Putovala je, ne u koiji, ne u kolima, nego u kotliu u
obliku muara koji je letio sam od sebe. Upravljala je
tim vozilom s pomou vesla u obliku tuka, a sve bi
vrijeme tragove brisala metlom izraenom od kose
osoba koje su ve odavna bile mrtve.
Kotli je letio po nebu s Babom Jagom, a masna joj
je kosa letjela za njom. Duga brada svijala joj se

nagore, a dugi nos nadolje, pa su se susretali na

sredini. Imala je malu bijelu kozju bradicu i bradavice
na koi jer je trgovala abama. Smei nokti bili su
debeli, valoviti poput krova i tako svijeni da nije mogla
stegnuti aku.
Jo je udnija bila kua Babe Jage. Stajala je na
golemim, utim kokojim nogama pokrivenim krljuti,
samostalno etala, a kojiput se i okretala okolo-naokolo
poput ushiena plesaa. Okov na vratima i prozorskim
kapcima bio je izraen od runih i nonih prstiju ljudi, a
brava na prednjim vratima bila je njuka s brojnim
usiljenim zubima.
Vasilisa zatrai lutkin savjet i upita: "Je li to kua
koju traimo?", a lutka na svoj nain odgovori: "Da, to
je to trai." Prije nego li je uspjela uiniti jo koji
korak, Baba Jaga se spusti nad Vasilisu u svojem
kotliu i povie dolje na nju: "to sad ti eli?"
Djevojka zadrhti: "Bako, dolazim po vatru. Kua mi
je hladna... obitelj e mi umrijeti... trebam vatre."
Baba Jaga se obrecnu: "O daaaa, poznajem ja
tebe, a i tvoju obitelj. E pa, beskorisno dijete... pustila
si da se vatra ugasi. To ti nije
93
pametna stvar. A osim toga, zato misli da bih ti ja
trebala dati vatre?"
Vasilisa se posavjetova s lutkom i brzo odgovori:
"Jer sam traila."
Baba Jaga zaprede: "Sretnice. To je pravi
odgovor."
I Vasilisa pomisli kako je sretna to je dala pravi
odgovor.
Baba Jaga joj zaprijeti: "Ne mogu ti nikako dati
vatre dok ne obavi neki posao za mene. Bude li
obavila te zadatke, dobit e vatre. Ako ne..." i tu
Vasilisa ugleda kako se oi Babe Jage naglo pretvore u

eravicu. "Ako ne, dijete moje, umrijet e."

I nato Baba Jaga tresne u straaru, legne na krevet
i naredi Vasilisi da joj donese ono to se kuha u pei. U
pei bijae dovoljno hrane za desetero ljudi, a Jaga
pojede sve, osim korice kruha i naprstka juhe za
Vasilisu.
"Operi mi odjeu, pometi dvorite i kuu, pripremi
mi hranu i odvoji pljesniv kukuruz od dobroga i pobrini
se da sve bude u redu. Vratit u se poslije da pogledam
to si uinila. Ne bude li to obavila, pogostit u se
tobom." I s tim rijeima Baba Jaga odleti u kotliu s
nosom kao vjetrokazom i kosom kao jedrom. I ponovno
padne no.
Vasilisa se obrati lutki im je Jaga otila: "to da
radim? Mogu li na vrijeme zavriti te poslove?" Lutka je
uvjeri da moe te da malo pojede i ode na spavanje.
Vasilisa nahrani i lutku, pa zaspe.
Do ujutro, lutka je bila obavila sav posao i jedino je
preostalo da se jelo skuha. Uveer se Jaga vrati i ne
nae nita to nije bilo obavljeno. Na neki nain
zadovoljna, ali nezadovoljna to ne moe pronai
pogreku, Baba Jaga se naceri: "Ti si vrlo sretna
djevojka." Zatim pozove svoje vjerne sluge da melju
kukuruz i tri para ruku pojave se u zraku pa ponu
trljati i drobiti kukuruz. Ljuske su letjele po kui kao
zlatni snijeg. Napokon je bilo gotovo i Baba Jaga sjedne
da jede. Jela je satima, a onda naredi Vasilisi da
sutradan ponovno oisti kuu, pomete dvorite i opere
odjeu.
Jaga pokae na veliku hrpu zemlje u dvoritu. "U
toj hrpi zemlje nalaze se mnoga zrna maka, milijuni
zrna. elim ujutro imati jednu
94
hrpu zrna maka i drugu hrpu zemlje, lijepo razdvojeno
jedno od drugoga. Je li jasno?"

Vasilisa se gotovo onesvijesti. "O joj, kako u to

uiniti?" Posegne u dep, a lutka proape: "Ne brini se,
pobrinut u se za to." Te noi Baba Jaga zahre, a
Vasilisa pokua... probrati... zrna... maka... iz... zemlje.
Nakon nekoga vremena, lutka joj ree: "Sad spavaj.
Sve e biti u redu."
Ponovno je lutka obavila te zadatke, a kad se
starica vratila kui, sve je bilo napravljeno. Baba Jaga
zajedljivo ree kroz nos: "Eeee paaaa! Sva srea po
tebe da si uspjela obaviti te stvari." Pozvala je svoje
vjerne sluge da istisnu ulje iz makovih zrnaca i ponovno
se pojavie tri para ruku i to uinie.
Dok je Jaga mastila brke orbom iz lonca, Vasilisa
stane pokraj nje: "Onda, to zuri?", zarei Baba Jaga.
"Mogu li ti postaviti neka pitanja, bako?" upita
Vasilisa.
"Pitaj", naredi Jaga, "ali zapamti, od previe znanja
moe prerano ostarjeti."
Vasilisa zapita za bijeloga ovjeka na bijelome
konju.
"Aha", ree Jaga razdragano, "taj prvi je moj Dan."
"A crveni ovjek na crvenome konju?"
"Ah, to je moje Izlazee sunce."
"A crni ovjek na crnome konju?"
"Ah, da, taj je trei i taj je moja No."
"Shvaam", ree Vasilisa.
"Hajde, dijete, hajde. Zar mi ne bi htjela postaviti
jo neka pitanja?", nagovarala ju je Jaga.
Vasilisa zausti da pita za ruke koje su se
pojavljivale i nestajale, ali lutka pone skakati goredolje u njezinu depu, pa umjesto toga Vasilisa ree:
"Ne, bako. Kao to i sama kae, od previe znanja
mogu prerano ostarjeti."
95
"Ah", ree Jaga, nagnuvi glavu poput ptice,

"mudrija si nego to pristaje tvojim godinama,

djevojko. A kako si postala takva?"
"Blagoslovom svoje majke", nasmijei se Vasilisa.
"Blagoslovom?!", zavriti Baba Jaga.
"Blagoslovom?! U ovoj kui ne trebamo blagoslove.
Najbolje bi bilo da ode, keri." Izgura Vasilisu van.
"Rei u ti to emo, dijete. Evo!" Baba Jaga uzme
lubanju uarenih oiju s ograde i natakne je na tap.
"Evo! Ponesi ovu lubanju na tapu kui. Na! Evo ti tvoje
vatre. Ne reci vie ni rije. Kreni."
Vasilisa zausti da zahvali Jagi, ali malena lutka u
njezinu depu pone skakati gore-dolje i Vasilisa shvati
da mora uzeti vatru i otii. Trala je kui, slijedei
zavoje na putu, a lutka joj je govorila kuda valja ii.
Bila je no i Vasilisa je prola kroz umu s lubanjom na
tapu, a vatra je plamtjela iz udubina uiju, oiju, nosa
i usta na lubanji. Odjednom se prestrai sablasna
svjetla i doe joj da je odbaci, ali lubanja joj se obrati i
nagovori je da se smiri i nastavi kui svojoj maehi i
njezinim kerima.
Kako je Vasilisa prilazila kui, maeha i njezine
keri gledahu kroz prozor i vidjee neobian ar kako
plee po umi. Prilazio je sve blie i blie. Nisu mogle
zamisliti to bi to moglo biti. Bile su uvjerene da
Vasilisino dugo izbivanje znai da je ve mrtva i da su
joj kosti razvukle divlje ivotinje i zaborav.
Vasilisa je prilazila sve blie kui. Kad su maeha i
njezine keri vidjele da je to ona, dotrale su do nje,
govorei kako su bile bez vatre otkako je bila otila i da
se bez obzira na to koliko se trudile potaknuti vatru,
svaki put ugasila.
Vasilisa je pobjedonosno ula u kuu, jer je
preivjela svoje opasno putovanje i donijela vatru
natrag kui. No, lubanja na tapu promatrala je svaki
mig maehe i njezinih keri, arila ih i do jutra

pretvorila zloestu trojku u ugarke.

96
I eto ga, nagli kraj, da izbaci ljude iz bajke i natrag u
zbilju. Postoje mnogi zavreci te vrste u bajkama. To je
kao da kaemo Bu! kako bismo vratili sluae u
svakodnevnu zbilju.
Vasilisa je pria o prenoenju blagoslova enske
moi, intuicije s majke na ker, s jedne generacije na
drugu. Ta velika mo, intuicija, sastavljena je od
munjevita unutarnjega vida, unutarnjega sluha,
unutarnjeg osjetila i unutarnjeg znanja.
Tijekom generacija te su intuitivne moi postale
poput zatrpanih brzaca unutar ena, zatrpanih zlim
glasom i nekoritenjem. Pa ipak, Jung je jednom rekao
da se u psihi nikad nita ne gubi. Moemo biti uvjerene
da su stvari koje su zametnute u psihi jo tamo. Dakle,
ni taj se izvor enske instinktivne intuicije nije izgubio,
pa ga se moe ponovno iskopati, bez obzira na to to
ga prekrivalo.
Kako bismo mogli shvatiti takvu priu, moramo
razumjeti da sve njezine sastavnice predstavljaju psihu
jedne ene. Tako da svi aspekti te prie pripadaju
jednoj psihi koja prolazi kroz proces inicijacije.
Inicijacija se provodi obavljanjem odreenih zadataka.
U ovoj prii postoji devet zadataka koje psiha treba
obaviti. Usredotoeni su na uenje starih obiaja stare
Divlje majke.
Nakon dovrenja tih zadataka, u eninu se psihu
ponovno ugrauje intuicija - ono znalako bie koje ide
kuda god i ene idu, promatra sve u njihovu ivotu i
hitrom tonou komentira istinu svega toga. Cilj je
njena i povjerljiva veza s tim biem koje smo nazvali
"znalaka ena", Divlja ena.
Prema ritualu stare divlje boice, Babe Jage, zadaci

inicijacije su sljedei:
Prvi zadatak: Dopustiti predobroj majci da
umre
Na poetku prie, majka umire i ostavlja keri vano
nasljedstvo.
Psihiki zadaci te faze enina ivota su sljedei:
Prihvatiti da pozorna, nadvijena, zatitnika psihika
majka nije prikladna kao sredinji vodi kroz budui
instinktivni ivot osobe (predobra majka umi97
re). Preuzeti zadatak da budemo preputeni sami sebi,
da razvijemo vlastitu svijest o opasnosti, uroti, politici.
Postati budna sama po sebi, za sebe. Pustiti ono to
mora umrijeti da uistinu umre. Kako umre predobra
majka, tako se raa nova ena.
U prii proces inicijacije poinje kad umre draga i
dobra majka. Vie je nema da dodiruje Vasilisinu kosu.
U naemu ivotu keri postoji trenutak kad se dobra
majka psihe - ona koja nas je prije dobro i pravilno
sluila - pretvori u predobru majku, onu koja nas zbog
svojih sigurnosnih vrijednosti pone sprjeavati da
reagiramo na nove izazove, a time i da se dublje
razvijemo.
U prirodnome procesu naega sazrijevanja,
predobra majka mora sve vie blijedjeti, mora nestajati
sve dok se ne moramo poeti brinuti same za sebe, na
neki novi nain. Premda emo uvijek zadrati neku
jezgru njezine topline, ta nas prirodna psihika
tranzicija preputa samima sebi u svijetu koji nam nije
majinski. Ali priekajmo. Ta predobra majka nije
onakva kakvom se isprva doimlje. Ispod pokrivaa ima
siunu lutku koju e dati svojoj keri.

Ah, ima neto od Divlje majke to se skriva iza

toga lika. Ali predobra majka to ne moe u potpunosti
proivjeti, jer ona je majka mlijenoga zuba, ona
blagoslovljena koju svako dojene treba kako bi nalo
oslonac u psihikome svijetu ljubavi. Pa premda ta
predobra majka ne moe ivjeti dulje od nekoga
odreena trenutka u djevojinu ivotu, ipak se pobrine
za svoje potomstvo. Blagoslovi je lutkom, a to je, kao
to vidimo, uistinu velik blagoslov.
To dramatino psiholoko nestajanje majke isprva
se dogaa kad se djevojka pomakne iz krznom
obloena gnijezda pred-adolescencije u zastraujuu
dunglu adolescencije. Za neke je djevojke, pak, proces
razvijanja nove, lukavije, unutarnje majke - majke
zvane intuicija - u tome trenutku tek napola razvijen,
pa tako uvedene ene lutaju godinama traei i
prieljkujui itavo inicijacijsko iskustvo te se krpaju
najbolje to znaju.
Takav zastoj u procesu enine inicijacije dogaa se
iz mnogih razloga, kao kad u ranoj dobi postoji previe
psiholokih problema -kad u ranim godinama nema
dosljedne "dovoljno dobre" majkexxvi. Inicijacija se
moe odgoditi ili ne dovriti jer nema dovoljno nape98
tosti u psihi - predobra majka posjeduje izdrljivost
golema korova, pa ivi dalje, mae listovima i
prekomjerno titi ker, premda u scenariju pie "Ode
nalijevo SADA." U takvoj situaciji, ene se esto
osjeaju preplahe da bi nastavile u umu i odupirale se
svim silama.
Za njih, a i za druge odrasle ene koje ivotne
tekoe odvajaju i udaljuju od duboko intuitivnoga
ivota i ija je esta prituba "Tako sam umorna od
brige za sebe", postoji dobar i mudar lijek. Ponovno
traganje ili ponovna inicijacija ponovno e uspostaviti

duboku intuiciju, bez obzira na eninu dob. A duboka je

intuicija ta koja zna to je za nas dobro, koja zna to
nam je dalje potrebno i koja to zna brzinom svjetlosti...
ako samo posluamo to nam govori.
Vasilisina inicijacija zapoinje tako to naui
dopustiti onome to mora umrijeti da uistinu i umre. To
znai dopustiti umiranje onim vrijednostima i
pristupima unutar psihe koji joj vie ne mogu pomoi.
Posebno valja prouiti one dugovjene postavke koje
ivot ine presigurnim, prezatitnikim, koje tjeraju
ene da tre umjesto da koraaju.
Doba u kojemu "pozitivna majka" djetinjstva
nestaje - a umiru i njezina stajalita - uvijek je doba
velikoga uenja. Premda postoji doba u naemu ivotu
tijekom kojega s pravom ostajemo u blizini majke
zatitnice (na primjer, kad smo uistinu djeca, kad se
oporavljamo od bolesti i psihike ili duhovne traume, ili
kad nam je ivot u opasnosti, pa emo biti na
sigurnome ako budemo tihe) i premda zadravamo
velike zalihe njezine pomoi za ivot, doe doba u
kojem valja, da tako kaemo, promijeniti majkuxxvii.
Ako predugo ostanemo uz majku zatitnicu unutar
nae psihe, nai emo se kako sprjeavamo sve izazove
koji su pred nama i tako zaustavljamo daljnji razvoj. Pa
premda nikako ne elim rei da bi se ena trebala baciti
u neku munu ili nasilnu situaciju, mislim da mora
odrediti neto u svojem ivotu za to je spremna
potruditi se i zato ulaziti i u odreene rizike. Tim e
procesom izotriti svoju mo intuicije.
U vujem svijetu, kad vuica hrani mladunad, oni
provode mnogo vremena u ljenarenju. Jedni lee na
drugima, hrpa mladunadi, a vanjski svijet i svijet
izazova vrlo su daleko. No, kad majka vuica ko99
nano naui mladune loviti i traiti, ona im vrlo esto

pokazuje zube, obreca se i zahtijeva da je prate, pa ih

srui na tlo ako ne uine to trai.
Pa zato, da bismo se mogli razvijati, mijenjamo
brinu unutarnju majku, koja nam je bila tako dobra
kad smo bili mladi, za neku drugu vrstu majke, majku
koja ivi jo dublje u psihikim divljinama, majku koja
je i pratilja i uiteljica. Ona je njena majka, ali je
ujedno otra i zahtjevna.
Veina nas nee dopustiti predobroj majci da umre
samo zato to je vrijeme. Premda ta predobra majka
moda ne doputa pojavljivanje nae najivahnije
energije, tako nam je lijepo pokraj nje, tako ugodno,
zato bismo to napustile? esto ujemo glasove u glavi
koji nas potiu na to da se suzdrimo, ostanemo na
sigurnom.
Ti glasovi govore neto kao: "Joj, nemoj to rei", ili
"Ne moe to uiniti" ili "E pa, sigurno nisi jedno od
moje djece [prijatelja, partnera] ako to uini" ili "Tamo
vani je opasno" ili "Tko zna to e se dogoditi ako
napusti ovo toplo gnijezdo" ili "Samo e se obrukati,
da zna!" ili to je jo podlije, "Pretvaraj se da ulazi u
rizike, ali potajno ostani ovdje sa mnom."
Svi ti glasovi pripadaju prestraenoj i prilino
razdraenoj predobroj majci unutar psihe. Ona si ne
moe pomoi: ona je to to jest. No, ako se predugo
stapamo s predobrom majkom, sjena e zastrti na
ivot i na dar izraavanja, pa emo postati nedostatne
umjesto snane.
I to je jo gore, to se dogaa kad netko tlai
ivahnu energiju i ne doputa joj ivjeti? Isto to se
dogodi i kad se zaarani loni nae u krivim rukama,
pa kaa raste, raste i raaaaste, dok loni ne
eksplodira! i prospe sve svoje blago po tlu. Dakle,
moramo uvidjeti da se ona draga brina zatitnica mora
povui, kako bi se intuitivna psiha mogla osnaiti. Ili,

moda tonije, na kraju emo se nai izbaene iz toga

finog ugodnoga poloaja tte--tte, ne zato to smo to
planirale, ni zato to smo potpuno spremne - nitko
nikada nije potpuno spreman - nego zato to nas neto
eka na rubu ume, a naa je sudbina susresti se s
time.
100
Guillaume Apollinaire je napisao: "Odveli smo ih do
ruba i nukali da lete. Ostali su. Letite, rekosmo. Ostali
su. Gurnuli smo ih preko ruba. I poletjee."
Za ene je tipino da se boje smrti preudobna i
presigurna ivota. Kojiput ena uiva u zatiti predobre
majke i rado bi tako nastavila ad infinitum. Kojiput
mora dobrovoljno osjeati napetost, inae je ba mogla
i ostati u gnijezdu.
Kojiput se ena boji ivota bez sigurnosti ili
odreenosti, ak i na kratko vrijeme. Ima vie izgovora
nego pas buha. Treba jednostavno uroniti i izdrati
neznanje o tomu to slijedi. To je jedina stvar koja e
vratiti njezinu intuitivnu narav. Kojiput je ena sama
toliko zaokupljena ulogom predobre majke drugim
odraslima da se oni zalijepe za njezine tetas, cice, i ne
misle joj dopustiti da ih ostavi. U tom sluaju ena ih
mora odbaciti udarcem stranjih nogu i nastaviti bez
obzira na njih.
Budui da psiha koja sanja nadomjeta, izmeu
ostaloga, i ono to ego ne eli ili ne moe priznati,
enini e snovi tijekom takve borbe biti prepuni utrka,
slijepih ulica, automobila koji se ne mogu pokrenuti,
nedovrenih trudnoa i ostalih simbola koji prikazuju
ivot koji se ne kree. ena duboko u sebi zna da
postoji neko mrtvilo u tome da predugo igra ulogu
preslatkog Ja.
Dakle, prvi je korak otputanje vrstoga stiska
kojim se drimo arkog arhetipa uvijek slatke i

predobre majke psihe. Odbijene smo od sise i uimo

loviti. eka nas divlja majka koja e nas uiti. No, do
tada nam je drugi zadatak drati se lutke dok ne
shvatimo njezinu upotrebu.
Drugi zadatak: Otkrivanje grube sjenke
U tom dijelu prie u Vasilisin svijet stupa zla, pokvarena
maeha sa svojom obiteljixxviii i unosi jad u njezin ivot.
Ovaj put su zadaci sljedei: Nauiti jo svjesnije kako
pustiti pretjerano pozitivnu majku. Otkriti da dobrota,
ljupkost, pristojnost nee unijeti pjesmu u ivot.
(Vasilisa postaje robinja, ali to ne pomae.) Izravno
doivjeti svoju
101
sjenovitu narav, osobito iskljuive, ljubomorne i
iskoritavalake aspekte sebstva (maeha i njezine
keri). Priznati ih. Uspostaviti to bolji odnos s najgorim
dijelovima sebe. Dopustiti da se stvori napetost izmeu
onoga to su nas uili da budemo i onoga to uistinu
jesmo. Napokon raditi na tome da dopustimo starom
sebstvu da umre, a novom intuitivnom sebstvu da se
rodi.
Maeha i njezine keri predstavljaju nerazvijene, ali
izazovno zle elemente psihe. To su sjenoviti elementi,
tj. aspekti koje ego smatra nepoeljnima ili
beskorisnima, pa su zato postavljeni u tamu. Sjenoviti
materijal moe biti vrlo pozitivan, jer su esto i enini
talenti izgurani u tamu. No, negativni sjenoviti materijal
takoer moe biti koristan jer, vidjet emo, kada
provali i mi napokon odredimo te aspekte i njihove
izvore, postanemo snanije i mudrije.
Na tom stupnju inicijacije, enu uznemiravaju oni
sitniavi zahtjevi njezine psihe koji je tjeraju na to da
se podvrgne svaijim eljama. Udovoljavanje izaziva

zaprepaujue spoznaje koje sve ene moraju shvatiti.

To je sljedee: kad smo ono to jesmo, mnogi nas ele
izopiti, a opet, udovoljavati onome to drugi ele
izopuje nas iz nas samih. To je muna napetost i
moramo je podnijeti, ali odluka je jasna.
Vasilisa je zarobljena jer nasljeuje i ulazi u obitelj
koja je ne moe razumjeti ili cijeniti. to se njih tie,
ona je nepotrebna. Mrze je i napadaju. Odnose se
prema njoj kao prema Strancu, nekome tko ne
zasluuje povjerenje. U bajkama ulogu stranca ili
izopenika obino igra ona osoba koja je najdublje
povezana sa znalakom prirodom.
Maehu i njezine keri moemo shvatiti kao
stvorenja koja u eninu psihu ugrauje kultura kojoj
ena pripada. Ta prienjena obitelj u psihi razlikuje se
od duevne obitelji, jer pripada superegu, onom
aspektu psihe koji je strukturiran prema oekivanjima bila ona zdrava ili ne - koja svako pojedino drutvo ima
od ena.
Takve kulturne - tj. superego - premaze i naredbe,
ene ne doivljavaju kao neto to proizlazi iz psihe
duevnoga sebstva, nego kao neto to dolazi izvana, iz
nekoga drugoga izvora koji nije uroen.
Kulturni/superego premazi mogu biti vrlo pozitivni, ali i
vrlo tetni.
102
Vasilisina prienjena obitelj intrapsihiki je ganglion
koji pritie ivac ivotne vitalnosti. Ona ulazi kao zbor
neiskupljenih starica koje se rugaju: "Ne moe to
uiniti. Nisi dovoljno dobra. Nisi dovoljno hrabra. Glupa
si, bezbojna, prazna. Nema vremena. Dobra si samo
za jednostavne poslove. Doputeno ti je samo toliko i
nita vie. Predaj se dok jo moe." Budui da Vasilisa
jo nije potpuno svjesna svoje moi, omoguuje tu zlu
napuklinu na svojoj crti ivota. Da bi mogla vratiti svoj

ivot, mora joj se dogoditi neto drugaije, neto to

podaruje ivot.
Isto vrijedi i za nas. Vidimo iz prie da je Vasilisina
intuicija o tome to se dogaa oko nje prilino mutna, a
da otac psihe takoer ne primjeuje neprijateljsko
okruje: on je takoer predobar i jo nije doivio razvoj
intuicije. Zanimljivo je primijetiti da kerima naivnih
oeva esto dulje treba da otvore oi.
Mi takoer osjeamo pritisak kad prienjena obitelj
u nama i/ili oko nas govori kako nismo ba neto i
inzistira na tome da se usredotoimo na svoje
nedostatke, umjesto da primijetimo okrutnost koja
divlja oko nas - bilo to unutar nae psihe ili u kulturi
izvan nas. No, kako bismo mogle vidjeti u ili kroz neto,
potrebna nam je intuicija i snaga da izdrimo ono to
vidimo. Moda emo kao i Vasilisa pokuati biti
pristojne kad bismo trebale stei znanje. Moda su nas
uili da potisnemo precizan uvid kako bismo se
uklapale. Pa ipak, nagrada za pristojnostxxix u
opresivnim uvjetima samo je daljnje zlostavljanje.
Premda ena osjea da e se drugi udaljiti ako bude
ono to jest, upravo je ta psihika napetost potrebna za
izgradnju due i stvaranje promjena.
Maeha i njezine keri smiljaju kako udaljiti
Vasilisu. Kuju tajni plan: "Idi u umu, Vasilisa, poi
Babi Jagi i ako preivi, haha -to nee - onda emo te
moda prihvatiti." Ovo je kljuna ideja jer su mnoge
ene zapele na pola puta tog inicijacijskog procesa.
Premda u psihi postoji prirodni grabeljivac, onaj koji
nekako automatski govori: "Umri!" i "Pih!" i "Zato ne
odustane?", kultura u kojoj ena ivi i obitelj u kojoj je
odrasla bolno mogu pojaati taj prirodan, ali umjeren
nijeni aspekt psihe.
103
Na primjer, ene koje su odrasle u obiteljima koje

ne prihvaaju njihovu nadarenost, esto kreu na

beskrajno velike pustolovine -uvijek iznova, a ne znaju
zato. Misle da moraju imati tri doktorata, ili da moraju
visjeti naglavce s Mount Everesta ili da moraju
poduzimati svakakve opasne, dugotrajne i skupe
pothvate kako bi pokuale svojoj obitelji dokazati svoju
vrijednost. "Hoete li me sada prihvatiti? Dobro
(uzdah), pogledajte ovo." Taj vor prienjene obitelji
pripada nam naravno bez obzira na to kako smo ga
dobile, a na je zadatak s njim hrabro izai na kraj. Pa
ipak, uviamo da, ako elimo nastaviti s naim dubokim
radom, nema smisla vlastitu vrijednost dokazivati,
zboru ljubomornih baba, dapae - to samo oteava
inicijaciju.
Vasilisa svakodnevne poslove obavlja bez pritube.
Podvrgavati se bez pritube djeluje junaki, ali ustvari
izaziva sve vie i vie pritisaka i sukoba izmeu dviju
sukobljenih naravi, one predobre i one prezahtjevne.
Kao i sukob izmeu prevelike prilagodljivosti i bivanja
onime to jesmo, taj se pritisak stvara u dobre svrhe.
ena koja je rastrzana izmeu to dvoje na dobrom je
putu, ali mora poduzeti sljedee korake.
U prii, ene iz nove obitelji toliko tlae psihiku
snagu da se zbog njihovih spletki vatra ugasi. U tome
trenutku ena pone gubiti svoju psihiku pribranost.
Osjea hladnou, usamljenost i spremna je uiniti bilo
to samo da povrati svjetlo. To je upravo onaj poticaj
koji pre-pristojnoj eni treba kako bi nastavila sa
svojim uvoenjem u vlastitu mo. Moglo bi se rei da je
Vasilisa krenula k Velikoj divljoj vjetici jer joj je
potrebno da je neto dobro uplai. Moramo ostaviti zbor
klevetnica i uroniti u umu. Nema naina da i ostanemo
i odemo.
Vasilisa, kao i mi, treba neku zvijezdu vodilju koja
e umjesto nje prepoznavati to je za nju dobro, a to

nije. Ne moe se razviti tako to e leati uokolo kao

svaiji otira. ene koje pokuavaju sakriti dublje
osjeaje umrtvljuju same sebe. Svjetlo se gasi. To je
bolan oblik zaustavljena oivljavanja.
Suprotno tome, a moda i pomalo izopaeno,
upravo gaenje vatre pomae Vasilisi da se trgne iz
svoje pokornosti. Natjera je da posta104
ne mrtva za stari nain ivota i da uz drhtaje stupi u
novi ivot, ivot koji se temelji na starijoj, mudrijoj vrsti
unutarnjega znanja.
Trei zadatak: Prolaenje kroz tamu
U tom dijelu prie, nasljedstvo mrtve majke - lutka vodi Vasilisu kroz mrak do kue Babe Jage. Ovaj put
psihiki zadaci su sljedei: Pristati na odlazak u mjesto
duboke inicijacije (ui u umu) i poeti doivljavati nov i
naizgled opasan numen bivanja u vlastitoj intuitivnoj
moi. Nauiti razviti osjetljivost u pogledu smjera k
tajanstvenom nesvjesnom i oslanjati se iskljuivo na
vlastite unutarnje osjete. Nauiti put kui, k Divljoj
majci (sluati lutkine upute). Nauiti hraniti intuiciju
(hraniti lutku). Dopustiti daljnju smrt krhke djeve
neznalice. Prenijeti mo na lutku, tj. intuiciju.
Vasilisina lutka potjee iz opreme Stare divlje
majke. Lutke su jedno od simbolikih blaga instinktivne
naravi. U Vasilisinu sluaju, lutka predstavlja vidacita,
malu instinktivnu ivotnu silu koja je i estoka i trajna.
Bez obzira na to u kakvoj smo nevolji, ona proivljava
ivot skriven u nama.
Stoljeima ve ljudi smatraju da lutke zrae svetost
i manxxx - zadivljujuu i snanu vidovitost koja djeluje
na osobe i duhovno ih mijenja. Na primjer, korijen
mandragore cijenjen je zbog svoje slinosti s ljudskim

tijelom, s korijenjem slinim rukama i nogama i vorom

nalik na glavu, a kae se da je nabijen velikom
duhovnom snagom. Za lutke se vjeruje da su proete
ivotom svojih izraivaa. Njima se koristi kod
ceremonija, rituala, vudua, ljubavnih arolija i psina.
Rabe se kao oznaitelji autoriteta i kao talismani za
podsjeanje na vlastitu snagu.
Muzeji diljem svijeta ispunjeni su od vrha do dna
idolima i figuricama izraenima od gline, drva i metala.
Figurice iz paleolitskih i neolitskih vremena su lutke.
Umjetnike galerije ispunjene su lutkama. U modernoj
umjetnosti Segalove gazom omotane mumije u
prirodnoj veliini takoer su lutke. Police trgovina s
darovima i benzinskih postaja na velikim dravnim
cestama ispunjene su etnikim lutkama. Kraljevske
obitelji daruju lutke jo od drevnih vremena kao
105
znakove dobre volje. U seoskim crkvama diljem svijeta
nalaze se lutke svetaca. Ne samo da se te lutke svetaca
redovito kupaju i odijevaju u rukom izraenu odjeu,
nego se "vode u etnju" kako bi vidjele stanje na
poljima i meu ljudima, pa tako mogle posredovati na
nebu u ime ljudi.
Lutka je simbolian homunculus, mali ivotxxxi. Ona
je simbol onoga numinoznoga to lei zakopano u
ljudima. Ona je malen i uaren faksimil izvornoga
Sebstva. Na povrini, to je samo lutka. Ali s druge
strane, postoji djeli due koji nosi sve znanje veega
sebstva due. U lutki se nalazi umanjeni glas stare La
que sab, One koja zna.
Lutka je povezana sa simbolima leprechauna i ,
vilenjaka, zloduha, vila i patuljaka. U bajkama oni
predstavljaju duboko brujanje mudrosti unutar kulture
psihe. Oni su stvorenja koja vjeto nastavljaju unutarnji
rad, koja su neumorna. Rade ak i onda kad spavamo,

osobito kad spavamo, ak i kad nismo potpuno svjesni

onoga to provodimo.
Na taj nain lutka predstavlja na enski unutarnji
duh: glas unutarnjega razuma, unutarnjega znanja i
unutarnje svijesti. Lutka je poput malene ptice u
bajkama koja doleti i ape junakinji u uho, ona koja
otkriva skrivena neprijatelja i to poduzeti u vezi s tim.
To je mudrost homunkula, malenoga bia u nama. Ona
je naa pomagaica koju se ne moe vidjeti, ali je
uvijek dostupna.
Nema veega blagoslova koji majka moe dati
keri od pouzdanog osjeaja istinitosti vlastite intuicije.
Intuicija se prenosi s roditelja na dijete na
najjednostavniji mogui nain: "Zna procijeniti. to
misli, to se skriva iza svega toga?" Umjesto da
definiramo intuiciju kao neku manjkavu nerazumnu
muicu, trebamo je definirati kao istinski glas due.
Intuicija osjea smjer u kojem je najpovoljnije ii,
posjeduje smisao za samoouvanje, razumije skrivene
motive i namjere, odabire ono to e izazvati najmanju
fragmentaciju psihe.
Proces je isti i u bajci. Vasilisina majka dala je keri
neizmjeran blagoslov tako to ju je povezala s lutkom.
Vezanost za intuiciju otva106
ra put pouzdanom oslanjanju na nju, bez obzira na sve.
Ona mijenja enin pristup iz "to bude, bit e" u "da
vidim ega sve tu ima".
to ta divlja intuicija prua enama? Kao i vuk,
intuicija ima kane kojima moe otvoriti stvari, pribiti ih
na pod, ima oi koje vide kroz obranu neke osobe, ima
ui koje uju dalje od dometa obinoga ljudskoga sluha.
Uz ta sjajna psihika pomagala, ena preuzima lukavu,
pa ak vidovitu ivotinjskuxxxii svijest, svijest koja
produbljuje njezinu enstvenost i izotruje njezinu

sposobnost da se samopouzdano kree po vanjskome

svijetu.
Sada je, dakle, Vasilisa na putu da dobije potpalu
za svoju vatru. Ona je u mraku, u divljini, ne moe
uiniti nita drugo nego da slua unutarnji glas koji
dolazi iz lutke. Ui se oslanjati na taj odnos i ui se jo
neemu - ui se hraniti lutku.
Kako hraniti intuiciju, tako da bude dosljedno
ishranjena i da reagira na na zahtjev za pregledom
okoline? Hranimo je ivotom - hranimo je ivotom tako
da je sluamo. Kakve koristi od glasa, ako nema uha
koje ga prima? Kakve koristi od ene u divljini
megalopolisa ili svakodnevna ivota ako ne uje i ne
oslanja se na glas La que sab, One koja zna?
ula sam kako ene kau, ne stotinu, nego tisue
puta: "Znala sam da sam trebala sluati svoju intuiciju.
Osjetila sam da sam trebala/nisam trebala uiniti to i
to, ali nisam posluala." Duboko intuitivno sebstvo
hranimo tako da ga sluamo i djelujemo u skladu s
njegovim savjetom. Ono je osoba za sebe, magino
lutkoliko bie koje nastanjuje psihike predjele
unutarnje ene. U tom je smislu slino miiima u
tijelu. Ako se ne koristimo nekim miiima, oni e
oslabiti. Intuicija je upravo takva: atrofira bez hrane,
bez koritenja.
Hranjenje lutke sutinski je ciklus Divlje ene - one
koja je uvarica skrivenih blaga. Vasilisa hrani lutku na
dva naina, prvo komadiem kruha - komadiem ivota
za taj novi psihiki pothvat, a zatim time to nalazi put
k Staroj divljoj majci, Babi Jagi, sluajui lutkine
savjete... na svakom zavoju i na svakom odvojku, lutka
pokazuje u kojem je smjeru "dom".
Odnos izmeu lutke i Vasilise simbolizira oblik
suosjeajne arolije izmeu ene i njezine intuicije. To
je ono to se mora prenositi

107
sa ene na enu, to blagoslovljeno vezanje, ispitivanje i
hranjenje intuicije. Mi, kao i Vasilisa, jaamo nau vezu
s intuitivnom naravi time to osluhnemo svoju
unutranjost na svakom odvojku na putu. "Trebam li ii
ovim putem, ili onim putem? Da ostanem ili da odem?
Da se oduprem ili da budem prilagodljiva? Da otrim ili
pritrim? Je li ova osoba, dogaaj, pothvat valjan ili
pogrean?"
Kidanje veze izmeu ene i njezine divlje intuicije
esto pogreno tumae kao unitenje same intuicije.
No, to nije tako. Ne unitava se intuicija, nego
matrilinearni blagoslov intuicije, predaja intuitivnoga
pouzdanja izmeu ene i svih ena njezine loze koje su
joj prethodile - izgraena je brana na toj dugoj rijeci
ena.xxxiii enino shvaanje intuitivne mudrosti zbog
toga je vjerojatno slabo, ali vjebanjem se vraa i
ostvaruje u cijelosti.xxxiv
Lutke slue kao talismani. Talismani su podsjetnici
na ono to osjeamo, ali ne vidimo, na ono to je
takvo, ali se to ne vidi odmah. Talismanski numen lutke
jest to da nas ona podsjea, govori, predvia za nas. Ta
intuitivna funkcija pripada svim enama. To je masivna
i temeljna primljivost. Ne primljivost kakva se nekad
promicala u klasinoj psihologiji, kao pasivnoga
primatelja. Primljivost kao mogunost neposredna
pristupa dubokoj mudrosti koja see sve do u kosti
ene.xxxv
etvrti zadatak: Suoavanje s divljom staricom
U ovome dijelu prie, Vasilisa se susree s Divljom
staricom licem u lice. Zadaci toga susreta su sljedei:
Odluno izdrati susret sa zastraujuom Divljom
boicom (susret s Babom Jagom). Upoznati se s

ezoterinim, udnim, s "razliitou" divljega (boraviti

neko vrijeme u kui Babe Jage). Preuzeti neke njezine
vrijednosti u svoj ivot, pa time postati nekako udna
(jesti njezinu hranu). Nauiti kako se suoiti s velikom
moi - u drugima, a zatim i s vlastitom moi. Pustiti
krhko i preslatko dijete da jo malo umre.
Baba Jaga ivi u kui koja ui na kokojim
nogama. Okree se i vrti kada joj se svidi. U snovima,
simbol kue komentar je organizacije psihikoga
prostora koji osoba nastanjuje, svjesno i nesvjesno.
108
Ironino je da bi, kad bi to bio kompenzacijski san,
ekscentrina kua znaila da je subjekt, u ovom sluaju
Vasilisa, takoer neugledna, previe osrednja, pa joj je
potrebno da se s vremena na vrijeme vrti i okree kako
bi saznala kakav je to osjeaj kad pleemo kao luda
koko.
Vidimo da Jagina kua pripada ivotinjskome
svijetu i da je Vasilisinoj osobnosti taj element
potreban. Ta kua na kokojim nogama ee uokolo,
ak se i vrti u nekom skakutavu plesu. Kua je iva,
prti entuzijazmom, radosnim ivotom. To je glavni
temelj psihe Divlje ene, radosne divlje ivotne sile,
gdje kue pleu, gdje neivi predmeti, primjerice
muari lete poput ptica, gdje starica moe stvarati
arolije, gdje nita nije onakvim kakvim se ini, ali je
uglavnom bolje nego to je djelovalo na poetku.
Vasilisa je poela od neega to bismo mogli
nazvati spljotenom svakodnevnom osobnou. Upravo
nam se ta "hipernormalnost" priulja kad nenamjerno
vodimo rutinski ivot, beivotni ivot. To potie
zapostavljanje intuicijexxxvi, koje pak proizvodi
nedostatak svjetla u psihi. Tada moramo neto uiniti,
moramo krenuti u umu, pronai zastraujuu enu,
inae e se jednoga dana dok klipemo po ulici otvoriti

poklopac kanalizacijskoga otvora i zum!, zgrabit e nas

neka nesvjesna stvar koja e se nabacivati s nama kao
s krpom - radosno ili drugaije, uglavnom drugaije, ali
s dobrim zavretkom.xxxvii
Davanje intuitivne lutke nije dovreno kad je
izvorna slatka majka daje, nego tek kad joj Stara
divljakua dodijeli zadatke i kad je stavi na ispit. Baba
Jaga sr je Divlje ene. Znamo to iz njezina znanja o
prolim stvarima. "O da", kae ona kad Vasilisa stigne.
"Poznajem ja tebe, a i tvoju obitelj." Nadalje, kao i u
njezinim drugim inkarnacijama kao Majke dana i Majke
Nyx (Majke noixxxviii, Boice ivot/smrt/ivot), stara
Baba Jaga uvarica je nebeskih i zemaljskih bia: Dan,
Izlazee sunce, No. Ona ih naziva "moj Dan, moja
No".
Baba Jaga je zastraujua, jer ona je istodobno
mo unitenja i mo ivotne sile. Gledati u njezino lice
znai istodobno vidjeti vaginu dentatu, krvave oi,
savreno novoroene i krila anela.
Vasilisa stoji i prihvaa boanstvenost, bradavice i
sve ostalo Divlje majke. Jedna od najhvalevrednijih
Jaginih znaajki prikazana u
109
ovoj prii jest pravednost unato prijetnjama. Ne
napada Vasilisu dok Vasilisa zasluuje njezino
potovanje. Potovanje pred velikom moi kljuna je
lekcija. ena mora biti u stanju izdrati susret s moi,
jer e na kraju neki dio te moi postati njezinim.
Vasilisa se suoava s Babom Jagom bez poniznosti, bez
hvalisavosti i bez braggadocia, niti bjei niti se skriva.
Predstavlja se iskreno i upravo onakva kakva jest.
Mnoge se ene oporavljaju od kompleksa
pristojnosti, zbog kojega su, bez obzira na svoje
osjeaje, bez obzira na to tko ih je napadao, reagirale
tako slatko da gotovo debljale. Premda su se moda

tijekom dana ljubazno smijeile, nou su kripale

zubima poput barbara - to se Jaga u njihovoj psihi
borila za mogunost izraavanja.
Ta prekomjerna prilagodba ena da budu
prepristojne esto se dogaa kad se oajniki boje da
e im oduzeti pravo glasa ili da e ih proglasiti
"nepotrebnima". Dva najdomljivija sna koja sam ikada
ula ticala su se mlade ene kojoj je svakako bilo
potrebno da postane manje pitoma. Prvi je san
prikazivao kako je naslijedila foto-album -poseban, sa
slikama "Divlje majke". Tako je bila sretna, sve do
sljedeega tjedna kad je sanjala da otvara slian
album, a tamo neka stravina starica gleda u nju.
Vjetica je imala mahovinaste zube, a niz bradu joj je
curio crni sok od betela3 .
San je tipian za ene koje se oporavljaju od toga
da budu preslatke. Prvi san prikazuje jednu stranu
divlje prirode - dobroudnu i plodnu i sve to je dobro u
njezinu svijetu. Ali kada joj se prikae mahovinasta
Divlja ena, ovaj, hm, tja, uj... ne bismo li to mogle
odgoditi na neko vrijeme? Odgovor je ne.
Nesvjesno na svoj sjajan nain sanjaici nudi
predodbu o novome nainu ivota koji nije samo
dvozubi frontalni osmijeh prepristojne ene.
Suoavanje s divljom snagom u nama samima znai
dobiti pristup mnogobrojnim licima podzemnoga
enskog. Ona nam pripadaju po roenju, a na nama je
da odaberemo u kojem emo za svoje dobro boraviti i
kada.
110
U toj drami inicijacije, Baba Jaga je Divlja ena u
obliku vjetice. Kao i rije divlja, tako se i rije vjetica
poela smatrati pejorativnom, ali nekad davno to je bio
naziv koji se davao i starim i mladim vidaricama, jer
rije vjetica dolazi od slavenske rije v: mudar 4 .

To se zbivalo prije nego to su vjere u Boga-jednogjedinoga preplavile stare vjere u Divlju majku. No, bez
obzira na to, orkinje5 , vjetice, divlje prirode i kakve
god druge criature i aspekte kultura smatrala
odvratnima u psihama ena, upravo su one
blagoslovljene stvari koje ene najprije moraju pronai i
izvui na povrinu.
Dobar dio literature s temom enske moi tvrdi da
se mukarci boje enske moi. A ja bih rado povikala:
"Majko boja! Koliko se samih ena boji enske moi!"
Jer stare enske sile i atributi golemi su i bude
strahopotovanje. Razumljivo je da i mukarci i ene,
kad se prvi put suoe sa Starim divljim moima, bace
na njih jedan prestraen pogled i uzmaknu - vidi se jo
samo kako lete jastuii na apama i prestraeni rep.
Smatramo li da bi mukarci ikada trebali nauiti to
podnijeti, onda ene nesumnjivo to moraju nauiti
podnijeti. Smatramo li da bi mukarci ikada trebali
razumjeti ene, onda ih ene moraju nauiti
konfiguraciji divljega enskog. U tu svrhu, ona funkcija
psihe koja stvara snove nosi Jagu i svu njezinu kohortu
u enske spavaonice nou ravno kroz vrijeme snivanja.
Ako imamo sree, onda e Jagina stopala ostaviti
velike, iroke otiske u tepihu pokraj naega kreveta.
Doi e zuriti u one koji je ne poznaju. Ako zakasnimo
na nau inicijaciju, ona se pita zato je nismo doli
posjetiti, pa nas onda doe posjetiti nou u snovima.
ena s kojom sam radila sanjala je ene u
dugakim otrcanim spavaicama kako sretno jedu
stvari koje nikad ne biste nali na jelovniku u
restoranu. Druga je ena sanjala staricu u obliku stare
kade s ukrasnim nogama koja je tresla cijevima i
prijetila prsnuem ako spavaica ne srui neki zid tako
da moe "vidjeti". Trea je sanjala da je
111

jedna od triju slijepih starica, samo to je stalno gubila

vozaku dozvolu i morala je naputati skupinu da je
pronae - drugim rijeima, teko joj je padalo
poistovjeivanje s trima Suenicama, silama koje u
psihi upravljaju ivotom i smrti. No, s vremenom je i
ona nauila to podnositi, nauila ostati povezana sa
svojom divljom prirodom.
Sva ta stvorenja u snovima podsjeaju spavaicu
na njezino elementarno sebstvo: sebstvo Jage,
enigmatske i intenzivne sile Majke ivot/smrt/ivot. Da,
tvrdimo da je dobro biti jagolika i da to moramo moi
podnijeti. Biti snaan ne znai uzgajati miie i napinjati
ih. To znai susresti se s vlastitom numinoznou a da
ne bjeimo, ivjeti aktivno s divljom prirodom na
vlastiti nain. To znai biti u stanju uiti i podnijeti ono
to saznamo. To znai biti postojan i ivjeti.
Peti zadatak: Sluenje neracionalnom
U ovomu dijelu prie, Vasilisa zamoli Babu Jagu za
potpalu, a Jaga pristaje ako Vasilisa zauzvrat za nju
obavi neke kune poslove. Psihiki zadaci toga doba
uenja su sljedei: Ostati kod Vjetije boice,
priviknuti se na velike divlje sile enske psihe.
Prepoznati njezinu (svoju) mo i mo unutarnjega
proienja: uklanjanje neistoe, razvrstavanje,
hranjenje, izgradnja energije i ideja (pranje Jagine
odjee, kuhanje, ienje kue i probiranje elemenata).
Ne tako davno ene su bile duboko povezane s
ritmovima ivota i smrti. Udisale su estok miris eljeza
iz svjee krvi raanja. Prale su i hladna tijela mrtvih.
Psihi modernih ena, osobito onih iz industrijskih i
tehnolokih kultura, esto su uskraeni takvi
blagoslovljeni osnovni doivljaji. No, postoji nain na
koji novakinja moe u potpunosti sudjelovati u

osjeajnim aspektima ciklusa ivota i smrti.

Baba Jaga, Divlja majka, uiteljica je s kojom se
moemo posavjetovati u tim stvarima. Daje nam upute
za ureenje kue due. Ego nadahnjuje novim
poretkom, poretkom u kojem se mogu dogaati
arolije, radost, gdje su apetiti netaknuti, gdje se stvari
postiu s uitkom. Baba Jaga je model vjernoga odnosa
prema Sebstvu. Ona poduava i smrti i obnavljanju.
112
U prii, ona poduava Vasilisu kako se skrbiti za
psihiku kuu divljega enstva. Pranje Baba Jagine
odjee sjajan je simbol. U starim zemljama, a jo i
danas, da bi se prala odjea, ovjek je morao sii na
rijeku i tamo pripremiti obrednu tekuinu koju ljudi
oduvijek pripremaju da bi obnovili tkaninu. To je vrlo
fini simbol pranja i ienja itave psihe.
U mitologiji tkanina je djelo majki ivot/smrt/ivot.
Na primjer, na istoku su tri Suenice: Klota, Laheza i
Atropa. Na Zapadu je to Na'as-hj ii Asdz, Pauica,
koja je dar tkanja podarila narodu Navajo Indijanaca.
Te majke ivot/smrt/ivot poduavaju ene osjeaju za
to to mora umrijeti, a to ivjeti, to valja proeljan,
a to utkati. U prii Baba Jaga trai od Vasilise da opere
rublje, kako bi to tkanje, te uzorke Boice
ivot/smrt/ivot iznijela na povrinu, u svijest, time to
ih pere i obnavlja.
Pranje nekoga predmeta svevremenski je ritual
proienja. To ne znai samo proistiti, to znai i
natopiti - kao i engleska rije za krtenje, baptism proeti duhovnim numenom i misterijem. U prii je
pranje prvi zadatak. To znai ponovno napeti ono to se
objesilo od noenja. Odjea je kao i mi, nosi je se i
nosi, dok se ideje i vrijednosti ne objese od prolaska
vremena. Obnavljanje, ponovno oivljavanje, dogaa
se u vodi, u ponovnom otkrivanju onoga u to

vjerujemo, onoga to uistinu smatramo svetim.

U arhetipskom simbolizmu, odjea predstavlja
personu, prvi dojam koji javnost stjee o nama.
Persona je neki oblik kamuflae koji drugima daje na
znanje samo ono to mi elimo da znaju o nama i nita
vie. No, postoji starije znaenje persone, ono koje je
sadrano u srednjoamerikim ritualima, ono koje
cantadoras y cuentistas, pripovjedai dobro poznaju.
Persona nije samo krinka iza koje se skrivamo, nego
pojava koja zaklanja svakodnevnu osobnost. U tom
smislu, persona ili maska upozorava na rang, vrlinu,
znaaj i autoritet. Persona je izvanjski oznaiva,
izvanjski prikaz vjetine.xxxix
Uvelike mi se dopada taj inicijacijski zadatak koji
trai od ene da proisti personu, odjeu autoriteta
velike Jage iz ume. Osoba koja prolazi inicijaciju vidjet
e pranjem Jagine odjee kako su zaiveni avovi
persone, prema kojem uzorku je odjea skrojena.
Uskoro e i
113
sama posjedovati kroj tih persona koje e objesiti u
svoj ormar meu druge koje je tijekom ivota
skrojila."1
Nije teko zamisliti da su Jagine oznake moi i
autoriteta - njezina odjea - izraene onako kako je
ona psihiki sazdana: jaka i izdrljiva. Dakle, pranje
njezina rublja metafora je preko koje uimo svjedoiti i
preuzeti na se spoj tih kvaliteta, ali i kako razvrstati,
pokrpati i obnoviti te kvalitete kroz purificatio, pranje
niti bivanja.
Vasilisin sljedei zadatak jest pometanje kolibe i
dvorita. U istonoeuropskim bajkama metle su obino
izraene od prua drvea i grmova, a kojiput i od
korijena ilavih biljaka. Vasilisin je posao prelaziti tim
predmetom izraenim od biljne tvari preko podova i

dvorita kako bi oistila prostor od otpadaka. Mudra

ena svoje psihiko okruje dri urednim. To postie
uvanjem bistre glave, istoga mjesta za rad i radom
na dovravanju svojih ideja i projekata.xli
Za mnoge ene taj zadatak znai da moraju svaki
dan raistiti neko vrijeme za razmiljanje, za ivotni
prostor koji je potpuno njihov, a koji je ispunjen
papirima, perima, bojama, alatom, razgovorima,
vremenom i slobodama koje su namijenjene iskljuivo
tom radu. Mnogima psihoanaliza i druga iskustva
uranjanja i transformacije pruaju to posebno vrijeme i
mjesto za rad. Svaka ena ima neku predodbu o tome
to joj je drae, neki svoj nain.
Ako se taj posao moe obaviti u kolibi Babe Jage,
utoliko bolje. Bolje je ak i blizu kolibe, nego daleko od
nje. U svakom sluaju, u divljem ivotu osobe valja
redovito odravati red. Za to nije dovoljan tek jedan
dan u godini.
No, budui da je to koliba Babe Jage koju Vasilisa
mete, budui da je to njezino dvorite, govorimo i o
ienju i ureivanju neobinih ideja. One obuhvaaju
neuobiajene, mistine, duevne i sablasne ideje.xlii
Pomesti prostorije ne znai samo da poinjemo
cijeniti nepovrinski ivot, nego i da se brinemo za
njegovu urednost. Kojiput se ene zbune kad je rije o
radu na dui, pa tu strukturu ostave u potpunom kaosu
sve dok je uma ponovno ne preuzme. S vremenom je
prekrije gutik i naposljetku postane skrivena
arheoloka ruevina u
114
psihi. Cikliko pometanje sprijeit e da se takvo to
dogodi. Kad ena posjeduje slobodan prostor, divlja e
priroda bolje uspijevati.
Da bismo kuhale za Babu Jagu, pitamo se doslovce
kako nahraniti Babu Jagu u psihi, ime ovjek moe

hraniti takvu divlju Boicu? Ponajprije, da bismo kuhali

za Jagu, moramo naloiti vatru - ena mora pristati na
vruinu, na izgaranje od strasti, rijei, ideja, udnje za
onime to uistinu voli. Upravo je ta strast ono to
izaziva kuhanje, a enina predodba o sadraju ono je
to se kuha. Da bismo kuhale za Jagu, moramo urediti
da na kreativni ivot stoji na stalnoj vatri.
Mnogima bi od nas bilo bolje da se priviknemo na
promatranje vatre ispod naega rada, da pozornije
motrimo proces kuhanja kako bismo nahranile divlje
Sebstvo. Preesto okreemo lea loncu, pei.
Zaboravimo pogledati, zaboravimo dodati ogrjeva,
zaboravimo promijeati. Grijeimo kad mislimo da vatra
i kuhanje nalikuju onim otpornim kunim biljkama koje
mogu izdrati bez vode po osam mjeseci prije nego li
odapnu. Nije tako. Vatra trai promatranje, jer je lako
pustiti je da zgasne. Jagu valja nahraniti. Ako je
pustimo da ogladni, sprema nam se pravi pakao.
Dakle, upravo je to kuhanje novih stvari, novih
smjerova, predanosti vlastitoj umjetnosti i radu, ono
to stalno hrani divlju duu. Te iste stvari hrane i Staru
divlju majku i uzdravaju je u naoj psihi. Bez vatre
nae velike ideje, originalne zamisli, tenje i enje
ostaju sirove, a mi ne osjeamo ispunjenje. Istodobno,
sve to inimo a sadrava vatru, njoj godi i sve nas
hrani.
U razvoju ena, sve te kretnje "odravanja
kuanstva", kuhanje, pranje, metenje, spajaju se u
neto s onu stranu obinoga. Sve te metafore pruaju
naine razmiljanja, mjerenja, hranjenja, podravanja,
ispravljanja, ienja i ureivanja duevnoga ivota.
Vasilisa prolazi inicijaciju u sve te stvari, a njezina
intuicija pomae joj u obavljanju tih zadataka.
Intuitivna priroda sadrava sposobnost da odmjerimo
stvari na prvi pogled, proistimo smee oko ideje i

odredimo bit stvari, pa da ju zatim potpaljujemo

vitalnou, da kuhamo sirove ideje i pripremimo hranu
za psihu. Vasilisa, preko lutke intuicije, ui kako
razvrstati, razumjeti, urediti, raskriti i raistiti
prostorije psihe.
115
Osim toga, ui da Divljoj majci treba mnogo hrane
kako bi mogla obavljati svoj posao. Baba Jaga se ne
moe staviti na dijetu i hraniti zelenom salatom i crnom
kavom. Ako elimo biti bliske s Divljom majkom,
moramo shvatiti da ona ima apetit za odreene stvari.
Ako elimo stvoriti odnos s drevnim enskim, moramo
mnogo toga skuhati.
Putem tih zadataka, Baba Jaga poduava, a
Vasilisa ui kako se ne povlaiti pred velikim, monim,
ciklikim, nepredvienim, neoekivanim, pred
prostranim i velebnim mjerilom koje je mjera Prirode,
pred udnim, stranim i neobinim.
enini su ciklusi, prema Vasilisinim zadacima,
sljedei: redovito proiavati svoje razmiljanje i
obnavljati svoje vrijednosti. Redovito istiti psihu od
triarija, pometati sebstvo, istiti stanje razmiljanja i
osjeanja. Sustavno slagati kreativnu vatru i kuhati
ideje, a posebno skuhati veliku koliinu, kako bi se
nahranio odnos izmeu nas i divlje prirode.
Vasilisa e naposljetku, u vremenu koje provede s
Jagom, usvojiti neto od Jagina naina i stila. A i mi:
na je zadatak oblikovati se, na na ogranien ljudski
nain, po uzoru na nju. Uimo kako to initi, ali smo
istodobno i pune strahopotovanja, jer u Jagolandiji
postoje stvari koje lete nou i ustaju u zoru, prizvane
traenjem divlje instinktualne naravi. Postoje kosti
mrtvih koje i dalje govore, a postoje i vjetrovi i
sudenice i sunca, mjeseci i nebo koji svi zajedno ive u
njezinoj velikoj krinji. No, ona je uredna. Dan slijedi

no, jedno godinje doba slijedi drugo. Ona ne djeluje

nasumino. Ona je i Rima i Razum.
U prii Jaga vidi da je Vasilisa obavila sve zadatke
koji su joj zadani, pa je zadovoljna, ali je pomalo i
razoarana to ne moe koriti djevojku. Stoga, tek
toliko da bude sigurna da Vasilisa nee nita uzeti
zdravo za gotovo, Baba Jaga kae neto kao: "Pa, iako
si uspjela jedanput obaviti moj posao, ne znai da to
moe ponovno uiniti. I zato, evo ti jo jedan dan
ispunjen zadacima. Da vidimo hoe li uspjeti, draga,
inae..."
Vasilisa ponovno dovri zadatke zahvaljujui
sposobnosti intuitivnoga vodstva, a Jaga joj uputi
pohvalu nevoljko i uz brundanje 116
onako kako to rade starice koje ve dugo ive i koje su
mnogo toga vidjele, pa nekako bi radije da nisu, ali su i
prilino ponosne to jesu.
esti zadatak: Odvajanje Ovoga od Onoga
U tom dijelu prie, Baba Jaga Vasilisi zadaje dva vrlo
zahtjevna zadatka. Psihiki zadaci ene su sljedei:
Nauiti fino razlikovanje, odvojiti jednu stvar od druge
uz najfinije luenje, nauiti kako fino rasuivati
(razvrstavanje pljesniva i dobroga kukuruza, izdvajanje
makovih zrnaca iz hrpe zemlje). Promatrati mo
nesvjesnoga i promatrati kako djeluje, ak i kad ego
nije svjestan toga (parovi ruku koji se pojavljuju u
zraku). Nauiti vie o ivotu (kukuruz) i smrti (makova
zrnca).
Od Vasilise se trai da razdvoji etiri tvari, pljesniv
kukuruz od zdravoga i makova zrnca od zemlje.
Intuitivna lutka dovrava to razvrstavanje. Kojiput se
proces razvrstavanja dogaa na tako dubokoj razini da

smo jedva svjesni toga, sve dok jednoga dana ne...

Razvrstavanje o kojemu se pria u bajci ono je
koje se dogaa kad se suoimo s nekom dvojbom ili
pitanjem, a ba nam se ne nudi neka pomo u
rjeavanju. No, ako to ostavimo na neko vrijeme, pa se
poslije vratimo, moda nas eka neki dobar odgovor
tamo gdje prije nije bilo niega. Ili "spavaj, pa vidi to
e sanjatixliii, moda dva milijuna godina stara ena
doe u posjet iz none zemlje. Moda e nositi rjeenje,
a moda e nam pokazati da nam je odgovor pod
krevetom, u depu, u knjizi, ili iza uha. Fenomen je da
pitanje koje postavimo prije spavanja, uz vjebu,
izaziva odgovor nakon buenja. Postoji neto u psihi,
neto iz divlje lutke, neto ispod, iznad ili u kolektivnom
nesvjesnom to rasporeuje materijal dok spavamo i
sanjamo.xliv Oslanjanje na to svojstvo takoer je dio
divlje prirode.
Pljesniv kukuruz ima dva znaenja. Kao pie,
pljesniv kukuruz moe se rabiti i kao opojno pie i kao
lijek. Postoji gljivina bolest koje se zove mjehurasta
snijet - poneto upava crna gljiva koju nalazimo u
pljesnivu kukuruzu - a koje takoer slui kao
halucinoge-no sredstvo.
117
Hipoteza raznih znanstvenika glasi da su se
halucinogena sredstva dobivena iz ita, jema, maka ili
kukuruza rabila u Grkoj tijekom Eleuzinija. Osim toga,
razvrstavanje kukuruza koje Jaga trai od Vasilise
odnosi se i na sakupljanje lijekova kao kod curanderas,
starih vidarica koje jo i danas moemo vidjeti na djelu
diljem Srednje i June Amerike. Drevna ljekovita
sredstva i postupke vidarica prepoznajemo u zrnima
maka, koji je sredstvo za uspavljivanje i barbiturat, ali i
u zemlji, koja se i danas rabi, i to jo od drevnih
vremena, u melemima i kao oblog, kupka, pa ak, u

odreenim uvjetima, i oralno.xlv

Ovo je jedno od najljupkijih mjesta u prii. Svje
kukuruz, pljesniv kukuruz, makova zrna i zemlja, ostaci
su drevne ljekarnice. Rabe se i kao balzam, mast,
uvarak i melem kojim se drugi lijekovi dre na tijelu;
neki jaaju, neki oputaju, neki izazivaju slabost, a
drugi stimuliraju. Oni su dijelovi ciklusa
ivot/smrt/ivot. Baba Jaga ne trai od Vasilise samo da
odvoji jedno od drugoga, da prepozna razliku izmeu
slinih stvari - kao pravu ljubav od lane, snaan ivot
od pokvarena - nego i da razlikuje jedan lijek od druga.
Kao i snovi, koji se mogu shvatiti na objektivnoj
razini, ali ipak zadravaju i subjektivnu zbilju, ti
elementi hrane/lijekova za nas takoer mogu imati
simboliko znaenje. Kao i Vasilisa, moramo rasporediti
svoja psihika ljekovita sredstva, razvrstavati,
razvrstavati i razvrstavati kako bismo shvatile da je
hrana za psihu ujedno i lijek za psihu, te da iz tih
elemenata iscijedimo istinu, sr za vlastitu hranu.
Svi ti elementi i zadaci Vasilisu poduavaju prirodi
ivot/smrt/ivot, davanju i uzimanju pri skrbljenju za
divlju prirodu. Kako bi ih pribliila prirodi
ivot/smrt/ivot, kojiput zatraim od ena da urede vrt.
Bio to psihiki ili pravi s blatom, zemljom, zelenilom i
svim onim stvarima koje okruuju, pomau i napadaju.
Neka to predstavlja divlju psihu. Vrt je konkretna veza
sa ivotom i smrti. Moete ak rei da postoji religija
vrta, jer daje duboke psihike i duhovne lekcije. to
god se dogaa s vrtom, to se moe dogoditi i s duom i
psihom -previe vode, premalo vode, kukci, vruina,
oluja, poplava, invazija, udo, odumiranje, vraanje,
blagoslov, vianje.
118
Tijekom ivota vrta, ena vodi dnevnik, biljei
znakove davanja i uzimanja ivota. Svaka biljeka

priprema neku psihiku orbu. U vrtu vjebamo

ivljenje i umiranje misli, ideja, prioriteta, udnji, ak i
ljubavi. Sadimo, upamo, ukapamo. Suimo sjemenke,
sijemo ih i podupiremo.
Vrt je praksa meditacije, odreivanja kad je
neemu vrijeme umiranja. U vrtu promatramo i kako
dolazi vrijeme za sazrijevanje i za odumiranje. U vrtu
se kreemo zajedno s udisajima i izdisajima velike
divlje Prirode, a ne protiv njih.
Kroz tu meditaciju priznajemo da je ciklus
ivot/smrt/ivot prirodan. Priroda Divlje ene koja daje
ivot i ona koja dijeli smrt ekaju da ih se izmiri, da ih
se zauvijek ljubi. U tom procesu postajemo kao ono
cikliko divlje. Moemo usaditi energiju i ojaati ivot, a
i maknuti se s puta onome to umire.
Sedmi zadatak: Propitivanje misterija
Nakon uspjenoga obavljanja zadataka, Vasilisa
postavlja Jagi neka dobra pitanja. Ovaj put zadaci su
sljedei: Propitati i pokuati nauiti vie o prirodi
ivot/smrt/ivot te o tome kako funkcionira (Vasilisa
pita za konjanike). Nauiti istinu o sposobnosti
razumijevanja svih elemenata divlje prirode ("od
previe znanja moe prerano ostarjeti. ").xlvi
Sve zapoinjemo pitanjem "to sam ja, uistinu?
Koji je moj zadatak ovdje?" Jaga nas ui da smo
ivot/smrt/ivot, da je to na ciklus, na poseban uvid u
duboko ensko. Kad sam bila dijete, jedna od mojih
teta ispriala mi je legendu o "Vodenim enama". Rekla
je da na rubu svakoga jezera ivi mlada ena starih
ruku. Prvi joj je zadatak staviti tz - neto to samo
mogu opisati kao duevnu vatru - u desetke lijepih
porculanskih pataka. Drugi joj je zadatak bio naviti
kljueve koji su patkama virili iz lea. Kad bi se drveni

kljuevi za navijanje odvrtili, a patke pale, pa im se

tijela razbila, ona je trebala mahati pregaom prema
duama dok su se oslobaale i potjerati ih prema nebu.
etvrti joj je zadatak bio staviti tz u jo lijepih
porculanskih pataka, naviti kljueve, pustiti ih da
oive...
119
Pria o tz jedna je od najjasnijih o tome to to
tono majka ivot/smrt/ivot ini sa svojim vremenom.
Psihiki Majka Nyx, Baba Jaga, Vodene ene, La que
sab i Divlja ena predstavljaju razne slike, razne dobi,
raspoloenja i aspekte Divlje majke boice. Unoenje
tz u nae ideje, nae ivote i ivote onih koje dotiemo
- to je na zadatak. Tjeranje due njezinoj kui, to je
na zadatak. Bacanje mlaza iskri da bismo ispunile dan
i stvaranje svjetla kako bismo mogle nai put kroz
mrak, to je na zadatak.
Vasilisa pita za mukarce na konjima koje je vidjela
dok je traila put do kolibe Babe Jage: bijeli mukarac
na bijelome konju, crveni mukarac na crvenome konju
i crni mukarac na crnome konju. Jaga, kao i Demetra,
stara je Boica konjska majka, povezana sa snagom
kobile, a i s plodnou. Koliba Babe Jage konjunica je
za mnoge raznobojne konje i njihove jahae. Ti parovi
vuku sunce uvis i po nebu tijekom dana te navlae
pokrov tame na nebo nou. Ali, ima jo.
Crni, crveni i bijeli jaha simboliziraju drevne boje
koje oznaavaju roenje, ivot i smrt. Te boje prikazuju
i stare predodbe o silasku, smrti i ponovnom roenju crna za rastapanje starih vrijednosti, crvena za
rtvovanje iluzija koje smo cijenili i bijela kao novo
svjetlo, novo znanje koje proizlazi iz prva dva
doivljaja.
Stare rijei iz srednjovjekovnih vremena glase
nigredo: crno, rubedo: crveno, albedo: bijelo. One

opisuju alkemijuxlvii koja slijedi krug Divlje ene,

djelovanje Majke ivot/smrt/ivot. Bez simbola zore,
izlazeega svjetla i tajanstvene tame, ne bi bila ona
koja jest. Ni mi ne bismo imale koristi od nae divlje
prirode bez buenja nade u naim srcima, bez
postojana svjetla - bila to svijea ili sunce - da nas
upozorava na razlike u naem ivotu, bez noi iz koje
se sve stvari mogu smirivati, iz koje se sve stvari mogu
roditi.
Boje u bajci iznimno su dragocjene jer svaka ima
prirodu smrti i prirodu ivota. Crna je boja blata,
plodne, temeljne tvari u koju siju ideje. A opet, crna je i
boja smrti, crnjenja svjetla. Crna ak ima i trei aspekt.
Ona je i boja koja se povezuje s onim svijetom meu
svjetovima na kojem stoji La loba - jer crna je boja
silaska. Crna je obeanje da ete uskoro znati neto to
prije niste znali.
120
Crvena je boja rtvovanja, bijesa, umorstva,
pogibanja. No, crvena je i boja ustreptala ivota,
dinaminih osjeaja, uzbuenja, erosa i udnje. Boja je
to koju smatraju snanim lijekom psihike slabosti, boja
koja budi apetite. Diljem svijeta postoji lik poznat kao
crvena majka.xlviii Nije onoliko poznata kao to je to
crna majka ili madona, ali je promatraka "stvari koje
se ostvaruju". Njezinu naklonost posebno trae rodilje,
jer tko god naputa ili dolazi na ovaj svijet mora proi
kroz njezinu crvenu rijeku. Crvena je obeanje da e se
uskoro dogoditi neko buenje ili raanje.
Bijelo je boja novoga, istoga, netaknutoga. Ona je
i boja due osloboene tijela, duha koji nije optereen
tjelesnim. Ona je boja sutinske hrane, majina
mlijeka. Istodobno, bijela je boja mrtvih, boja onoga
to je izgubilo svoju rumenost, svoj ar vitalnosti. Kad
postoji bijela, sve je na trenutak tabula rasa, jo

neispisano. Bijelo je obeanje da postoji dovoljno hrane

da stvari ponu ispoetka.
Osim konjanika, i Vasilisa i njezina lutka takoer su
odjevene u crveno, bijelo i crno. Vasilisa i njezina lutka
su one alkemijske Anla-gen. Zajedno ine od Vasilise
malenu Majku ivot/smrt/ivot u nastajanju. Postoje
dvije epifanije, ili davanja ivota u prii. Vasilisin ivot
obnovljen je lutkom i susretom s Babom Jagom, pa
time i zadacima koje svladava. Postoje i dvije smrti u
prii: smrt izvorne predobre majke i smrt maehine
obitelji. Pa ipak, jasno vidimo da su smrti valjane i da
na kraju djevojci podaruju mnogo ispunjeniji ivot.
Dakle, vrlo je vano to doputanje ivota,
doputanje smrti. To je temeljni i prirodni ritam koji
ene trebaju razumjeti... i ivjeti. Razumijevanje ritma
umanjuje strah, jer predviamo budunost zajedno sa
svim usponima i pranjenjima koje nosi sa sobom.
Lutka i Jaga divlje su majke sviju ena. Pruaju
prodorne intuitivne darove s osobne i s boanske
razine. To je krajnji paradoks i uenje instinktivne
prirode. Neka vrsta vujega budizma. to je jedno, jest
oboje. to je dvoje, ini troje. to ivi, umrijet e. to
umire, ivjet e.
To je ono to Baba Jaga misli kad kae: "od previe
znanja moe prerano ostarjeti." Postoji odreena
koliina znanja koju bismo trebale posjedovati u svakoj
dobi i fazi naega ivota. U prii, previe znanja znai
spoznati znaenje ruku koje se pojavljuju i cijede ulje iz
121
kukuruza i maka, koje je samo po sebi lijek koji
podaruje ivot i udjeljuje smrt. Vasilisa pita za konje,
ali ne i za ruke.
Kad sam bila jo mlada, ali ve odrasla, upitala
sam Bulganu Robnovich, stariju pripovjedaicu s
Kavkaza koja je ivjela u siunoj ruskoj farmerskoj

zajednici u Minnesoti, to zna o Babi Jagi. Kako ona

shvaa onaj dio u prii kada Vasilisa "jednostavno zna"
kad je vrijeme da prestane postavljati pitanja?
Pogledala me oima staroga psa, bez trepavica i rekla:
"Jednostavno postoje stvari koje se ne mogu znati."
arobno se nasmijeila, prekriila svoje jake glenjeve i
to je bilo to.
Pokuaj razumijevanja misterija pojavljivanja i
nestajanja slugu koji dolaze u obliku ruku nalik je na
pokuaj apsolutnoga shvaanja sri numinoznoga.
Lutka i Jaga upozoravaju Vasilisu da ne postavi previe
pitanja, a time je savjetuju da ne pozove odjednom
previe numinoznosti iz podzemlja. Tako i treba, jer
premda onamo odlazimo u posjet, ne elimo se oarati i
zarobiti tamo.
Jaga upozorava na jo jedan niz ciklusa, na cikluse
enskoga ivota. Kako ena prolazi kroz njih, tako e
sve vie i vie shvaati te unutarnje enske ritmove,
meu njima i ritmove kreativnosti, raanja psihike
djece, a moda i ljudske, ritmove samoe, igre,
odmora, seksualnosti i lova. Ne valja to traiti na silu,
razumijevanje e doi. Treba prihvatiti da su nam neke
stvari izvan dosega, premda djeluju na nas i obogauju
nas. Postoji uzreica: "Neke stvari su Boji posao."
Dakle, po zavretku tih zadataka "nasljee divljih
majki" se produbljuje, a intuitivna mo proizlazi i iz
ljudske i iz duevne strane psihe. Sada imamo lutku
kao uiteljicu s jedne strane, a Babu Jagu s druge.
122
Osmi zadatak: Stati na sve etiri
Blagoslov koji je Vasilisi udijelila pokojna majka
odvratan je Babi Jagi, pa joj ova prui potpalu plamteu lubanju na tapu - i kae neka ode. Zadaci su
u tom dijelu prie sljedei: Prihvatiti golemu mo

uvianja i djelovanja na druge (prihvaanje lubanje).

Promatrati ivotne situacije u tome novome svjetlu
(pronalaenje puta natrag maehinoj obitelji).
Odbija li Babu Jagu injenica da je Vasilisa primila
blagoslov svoje majke ili je jednostavno odbija
blagoslovljenost openito? Zapravo, ni jedno ni drugo.
Ako uzmemo u obzir kasnije kranske vjerske
premaze, vjerojatno je da se pria tu pomaknula kako
bi djelovalo da se Jaga boji Vasilisina blagoslova. Time
se ispunjava elja zagovornika nove vjere za
demonizacijom Stare divlje majke (jo od neolitika) jer
im je na pameti bilo uzdizanje te vjere.
Izvorni tekst prie vjerojatno se promijenio u
blagoslov kako bi se poticalo prelaenje na novu vjeru,
ali mislim da jo sadrava bit izvornoga i arhetipskoga
znaenja. Pitanje majina blagoslova moe se tumaiti
ovako: Jagu ne odvraa injenica blagoslova, nego je
odbija injenica da je blagoslov udijelila predobra
majka, ona pristojna, slatka miljenica psihe. Vjerna
svojoj pravoj prirodi, Baba Jaga nerado ostaje preblizu
ili predugo u blizini prepokorne, preskromne strane
enske prirode.
Premda bi Jaga mijem djetetu mogla neizmjernom
njenou udahnuti ivot, radije ne bi bila predugo u
blizini slatkoe i svjetla. To obiljeje preputa osobnoj
psihi. U tom smislu moe se rei kako je dovoljno
pametna da ostaje na svojem podruju. Njezino
podruje je podzemlje psihe. Podruje predobre majke
je povrinski svijet. Premda se slatkoa moe uklopiti u
divljinu, divlje se ne moe dugo uklapati u slatkou.
Kad ene usvoje taj aspekt Jage, vie ne
prihvaaju bez pitanja svaku protuhu, svaku bradu,
svako svata to im prilazi. Kako bi se malo udaljile od
slatkoga blagoslova predobre majke, ene polako ue
ne samo gledati, nego i zakiljiti i zuriti, a onda, sve

vie i vie, ne podnositi budale.

123
Budui da je sluei Jagu Vasilisa usvojila
sposobnost koju prije nije imala, sada dobiva dio moi
divlje Vjetije boice. Neke se ene boje toga duboka
znanja kroz instinkt i intuiciju, jer misle da e zbog toga
postati bezumne i nepaljive, ali to je neosnovan strah.
Dapae, odluke se pokau loima, ak
katastrofalnima ba onda kad postoji manjak intuicije,
manjak osjetljivosti na cikluse ili kad ne slijedimo svoje
znanje. Jagino znanje ene pokree u malim potezima i
esto im daje upute tako da im prua jasnu sliku o
tome to se "skriva ispod ili iza" tuih motiva, ideja,
djela i rijei.
Kad instinktivna psiha kae: "Oprez!" onda ena
mora obratiti pozornost. Kad njezina duboka intuicija
kae: "Uini ovo, uini ono, idi onamo, stani ovdje,
kreni naprijed", ena mora unijeti potrebne ispravke u
svoj plan. Intuicija nije neto s ime se savjetujemo
jednom i nikad vie. Nju se ne moe odbaciti. Treba se
s njome savjetovati prilikom svih koraka na putu, bilo
da se radi o eninu sukobu s demonom iz unutranjosti
ili o dovrenju nekoga zadatka u vanjskom svijetu.
Razmislimo sad o lubanji s plamteim svjetlom.
Ona je simbol iz tovanja predaka.xlix U kasnijim arheoreligioznim verzijama prie kae se da lubanje na tapu
pripadaju ljudima koje je Jaga ubila i pojela. No, u
starijim religijama koje su prakticirale srodstvo s
precima, kosti su predstavljale sredstvo prizivanja
duhova, pri emu su lubanje najistaknutiji dio.1
U srodstvu s precima vjeruje se da posebno i
bezvremensko znanje starih iz zajednice i dalje ivi u
njihovim kostima nakon smrti. Lubanja se smatra
kupolom koja skriva moan ostatak due koja je otila.
Ako ga zamolimo, taj ostatak moe na neko vrijeme

prizvati itav duh mrtve osobe kako bismo se mogli

savjetovati s njime. Lako je zamisliti da duevno
sebstvo ivi u kotanoj katedrali ela, s oima kao
prozorima, ustima kao vratima i uima za
prozraivanje.
Pa stoga, kad Jaga Vasilisi prua osvijetljenu
lubanju, ona joj daje ikonu stare ene, "predakoga
znalca", koju e nositi sa sobom itav ivot. Uvodi je u
matrilinearno nasljee znanja koje e ostati itavo i
rasti u piljama i kanjonima psihe.
124
I tako Vasilisa ode u mranu umu s tom lubanjom
na tapu. Lutala je na putu k Jagi, ali sad se vraa kui
sigurnija, odlunija, bokova usmjerenih ravno naprijed.
To je uzlaenje iz inicijacije duboke intuicije. Intuicija je
umetnuta u Vasilisu kao sredinji dragulj u krunu. Kad
ena dospije tako daleko, to znai da je uspjela
napustiti zatitu svoje unutarnje predobre majke, da je
nauila oekivati i vrsto se nositi s neprijateljstvom u
vanjskome svijetu, a ne sudjelovati u njemu. Postala je
svjesna sjenovitih likova maehe i njezinih keri koji su
je koili, te propasti koju su predstavljali za nju.
Probijala se kroz mrak sluajui svoj unutarnji glas
i uspjela se suoiti s licem Starice koja je dio njezine
prirode, ali i snana priroda Divlje ene. Time je stekla
sposobnost razumijevanja goleme i svjesne moi,
vlastite i tuih. Nema vie: "Ali ja se njega/nje/toga
bojim."
Sluila je Vjetijoj boici psihe, hranila taj odnos,
proistila persone, mislila bistrom glavom. Upoznala je
tu divlju ensku silu i njezine obiaje. Nauila je
razlikovati, odvajati misli od osjeaja. Nauila je
prepoznavati divlju mo u vlastitoj psihi.
Uila je o ivotu/Smrti/ivotu i o enskome daru
svega toga. S tim novim Jaginim vjetinama vie joj ne

mora manjkati samopouzdanja ili snage. Sad kada je

preuzela nasljee majki - intuiciju s ljudske strane
svoje prirode, a divlje znanje s La que sab strane
psihe - dobro je opremljena. Napreduje u ivotu,
sigurna koraka, korak po korak, enstveno. Skupila je
svu svoju mo, pa sada svijet i svoj ivot vidi kroz to
novo svjetlo. Da vidimo to se dogaa kad se ena tako
ponaa.
Deveti zadatak: Premjetanje sjenke
Vasilisa putuje kui s plamteom lubanjom na tapu.
Gotovo je odbacuje, ali je lubanja ohrabruje. Po
povratku, lubanja promatra maehu i njezine keri te ih
spali u pepeo. Vasilisa nakon toga ivi dobro i dugo.li
Psihiki zadaci toga trenutka su sljedei: Koristiti
se svojim otrim vidom (vatrenim oima) za
prepoznavanje i reagiranje na negativnu
125
sjenku svoje psihe i/ili negativne aspekte osoba i
dogaaja u vanjskome svijetu. Preurediti negativne
sjenke psihe s pomou vjetije vatre (zloesta obitelj
maehe koja je prije muila Vasilisu pretvara se u
ugarak).
Dok hoda kroz umu, Vasilisa pred sobom nosi
plamteu lubanju na tapu, a lutka joj pokazuje put
kui. "Idi onim putem, sad ovim." Vasilisa koja je nekad
bila naivna djevojica, sad je ena koja svoju mo nosi
pred sobom.
Vatrena svjetlost iri se iz oiju, uiju, nosa i ustiju
lubanje. To je prikaz svih psihikih procesa koji imaju
veze s razlikovanjem. Povezano je sa srodstvom s
precima i zato sa sjeanjem. Da je Jaga Vasilisi dala
koljenski zglob na tapu, to bi zahtijevalo drugaije
simboliko itanje. Da joj je dala zglavak, vratnu kost ili

bilo koju drugu kost - osim, moda, enske zdjelice - to

ne bi znailo istu stvar.lii
Dakle, lubanja je jo jedan prikaz intuicije - ne
nanosi zla ni Jagi ni Vasilisi - posjeduje vlastitu mo
razlikovanja. Vasilisa sada nosi plamen znanja,
posjeduje ta estoka osjetila. Moe ih uti, vidjeti,
nanjuiti i okusiti, a posjeduje i svoje Sebstvo. Ima
lutku, ima Jaginu senzibilnost, a sad ima i plamteu
lubanju.
Na trenutak se Vasilisa prestrai moi koju nosi, pa
pomisli na to da odbaci plamteu lubanju. S tom
zapanjujuom moi na raspolaganju, nije ni udo da
njezin ego misli kako bi moda bilo bolje, lake,
sigurnije odbaciti to gorue svjetlo, jer predstavlja
toliko toga, a time je i Vasilisa postala toliko toga. No,
javlja se natprirodan glas iz lubanje koji joj govori neka
ostane mirna i nastavi. I ona u tome uspijeva.
Svaka ena koja ponovno pronae svoju intuiciju i
svoju jagoliku mo, dosie trenutak u kojem pada u
iskuenje da ih ponovno odbaci, jer koja je korist od
toga da vidi i zna sve te stvari? To svjetlo iz lubanje ne
prata. Obasjani tim sjajem starci su postariji, lijepi su
bujni, budale glupave, pijanci pijani, nevjernici
nevjerni, stvari koje su nevjerojatne biljee se kao
uda. Svjetlo lubanje vidi to vidi, ono je vjeno svjetlo,
tono prema naprijed, svjetli pred enu, poput bia koje
ide malo ispred nje i izvjetava je o tome to je tamo
pronalo. Ono je njezina vjena izvidnica.
126
Pa ipak, kad netko na taj nain vidi i osjea, onda
treba poraditi na tome da neto uini u vezi s onim to
vidi. Posjedovanje valjane intuicije, dobre moi,
rezultira radom. Prvo treba promatrati i shvatiti
negativne sile i neravnotee i iznutra i izvana. Drugo,
treba se potruditi kod prikupljanja volje da se neto

uini u pogledu onoga to vidimo, bilo to za neko dobro,

za ravnoteu ili zato da dopustimo neemu da umre.
Istina je, neu vam lagati - lake je odbaciti svjetlo
i otii na spavanje. Istina je, koji put nam je teko
drati svjetlost lubanje ispred sebe. Jer u tom svjetlu
jasno vidimo sve strane i nas i drugih, i one iskrivljene i
one boanske i sva stanja izmeu.
No, u tom svjetlu u svijest dolaze i sva uda
duboke ljepote u svijetu i ljudima. Uz to prodorno
svjetlo moemo pogledati iza zla ina i vidjeti dobro
srce, moemo uoiti slatki duh pritisnut mrnjom,
moemo mnogo toga razumjeti, umjesto da samo
budemo zbunjeni. To svjetlo razlikuje slojeve osobnosti,
namjera i motiva u drugima. Odreuje svijest i
nesvjesno u sebi i drugima. Ono je arobni tapi
znanja. Ono je zrcalo u kojemu se osjeaju sve stvari.
Ono je duboka divlja priroda.
Pa ipak, postoje trenuci kad su njegovi izvjetaji
previe bolni i gotvo preteki da ih podnesemo.
Plamtea lubanja, naime, upozorava i na mjesta gdje se
kuhaju izdaje, gdje postoji slabost sranosti u onima
koji drugaije zbore. Ona upozorava i na zavist koja
poput hladne masti lei iza toploga osmijeha,
upozorava na poglede koji su tek krinke nesklonosti.
to se nas tie, svjetlo je jednako sjajno: sja i na naa
blaga i na nae slabosti.
Upravo su te spoznaje one s kojima se najtee
suoiti. To je uvijek trenutak kad elimo odbaciti sve to
nae prokleto pronicavo znanje. No, to je i trenutak u
kojemu emo, ako je ne zanemarimo, osjetiti snanu
silu iz Sebstva koja govori: "Nemoj me odbaciti. Zadri
me. Vidjet e."
Dok Vasilisa prolazi kroz umu, nesumnjivo
razmilja o maehinoj obitelji koja ju je zlonamjerno
poslala u smrt, pa premda je ona slatka srca, lubanja

nije slatka - njezin je zadatak da dobro vidi. Pa kad

Vasilisa poeli odbaciti lubanju, znamo da razmilja o
boli koju
127
joj nanosi znanje o nekim stvarima i o odreenim
stvarima o sebi, drugima i prirodi svijeta.
Dolazi kui, a maeha i njezine keri kau joj kako,
dok je nije bilo, nisu imale vatre, energije te da je, bez
obzira na sve to su inile, nisu ni mogle zapaliti. A to
je prava istina u psihi svake ene dok je ona u svojoj
divljoj snazi. Tijekom toga vremena, stvari koje su je
tlaile nemaju libida, sav je sadran u dobrom
putovanju. Bez libida runiji aspekti psihe, oni koji
iskoritavaju kreativni ivot ene ili oni koji je potiu da
potrati svoj ivot na triarije, postaju poput rukavica u
kojima nema ruku.
Plamtea lubanja pone zuriti u maehu i njezine
keri, uporno ih gleda i gleda. Moe li se negativni
aspekt psihe pretvoriti u ugarak pukim gledanjem? O
da, moe, moe. Kada stvar drimo u postojanoj
svijesti moemo je sasuiti. U jednoj verziji prie,
zabludjeli lanovi obitelji bivaju spreni, a u drugoj se
pretvore u tri mala crna ugarka.
Tri mala crna ugarka sadravaju vrlo staru i
zanimljivu ideju. Mala crna toka esto se smatra
poetkom ivota. U Starom zavjetu, kad je Bog stvorio
prvoga mukarca i prvu enu, izradio ih je od zemlje,
praine, blata, ovisno o tome koji prijevod itamo. No,
koliko tono zemlje? Nitko ne kae. Ali meu drugim
priama o stvaranju, o postanku svijeta i njegovim
stanovnicima, esto je izraen od tokice, od jednoga
zrna, jedne jedine siune tamne toke neega.liii
U tom smislu, tri su mala ugarka u nadlenosti
Majke ivot/smrt/ivot. Gotovo da smo ih u psihi
smanjili na niticu. Oduzet im je libido. Sad se moe

dogoditi neto novo. U veini sluajeva kad svjesno

iscijedimo sok iz neke psihike stvari, ona se smeura,
a njezina se energija oslobaa ili preustrojava.
Postoji jo jedna strana na tom iscrpljivanju
razorne maehinske obitelji. Ako ivimo s okrutnim
ljudima iznutra ili izvana, ne moemo zadrati svijest
koju smo zaradili upoznavanjem Vjetije boice,
noenjem plamena svjetla i tako dalje. Ako vas
okruuju ljudi koji prevrnu oima i s gaenjem gledaju
u strop kad ste u istoj prostoriji, kad govorite, kad
djelujete i reagirate, onda ste s ljudima koji gue
128
strasti - vae, a vjerojatno i vlastite. To nisu ljudi
kojima je stalo do vas, vaega rada, vaega ivota.
ena mora svoje prijatelje i ljubavnike mudro
birati, jer i oni mogu postati slini zloj maehi i njezinim
pokvarenim kerima. Naim ljubavnicima esto dajemo
mo velikoga maga - velikoga arobnjaka. To je lako
uiniti, jer ako se uistinu zbliimo, onda to postaje, ili
nam se bar ini, nalik na otkljuavanje arobnog
staklenog atelijera. Ljubavnik moe ugroziti i/ili unititi
ak i najtrajnije veze s naim vlastitim ciklusima i
idejama. Razornoga ljubavnika valja izbjegavati. Bolji je
ljubavnik onaj koji je fino sazdan od snanih psihikih
miia, a njena mesa. Divljoj eni pomae i kad je
ljubavnik takoer pomalo vidovit, osoba kojoj pogled
"prodire" u njezino srce.
Kada divlja ena ima ideju, prijatelj ili ljubavnik
nikad nee rei: "Pa, ne znam... to mi zvui zbilja
blesavo [pretjerano, neizvedivo, skupo itd.]." Pravi
prijatelj to nikada nee rei. Umjesto toga rei e... "Ne
znam razumijem li. Reci mi kako ti to vidi. Reci mi
kako e to izvesti."
Imati ljubavnika/prijatelja koji vas smatra ivuom
rastuom criaturom, ba kao i drvo na zemlji, fikus u

kui ili ruinjak vani u dvoritu... imati ljubavnika i

prijatelja koji vas gleda kao pravu ivuu diuu
jedinku, koja je ljudska, ali izraena od vrlo finih,
vlanih i maginih stvari... ljubavnika i prijatelje koji
podupiru criaturu u vama... to su ljudi koje traite. Oni
e itav ivot biti prijatelji vae due. Paljiv odabir
prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo uitelje,
kljuan je zato da bismo ostali svjesni i intuitivni te da
bismo imali kontrolu nad plamteim svjetlom koje vidi i
zna.
Vezu s divljinom zadrat ete ako se upitate to je
to to vi elite. To je razdvajanje zrna od zemlje.
Najvanije razlikovanje koje moemo provesti u toj
stvari razlika je izmeu stvari koje nas vabe i stvari
koje nas dozivaju iz due.
Evo kako to ide: zamislite vedski stol na kojem su
izloeni tueno vrhnje, losos, bejgli i roastbeef, vona
salata, zelene enchilade, ria, curry, jogurt i jo mnoge,
mnoge stvari na stolovima koji se prostiru jedan do
drugoga. Zamislite da to sve pregledate i vidite
odreene
129
stvari koje vas privlae. Kaete sami sebi: "Joj! Zbilja
bih rado jedno od ovih, jedan taj i moda jo malo od
onoga."
Neke ene i mukarci sve svoje ivotne odluke
donose na taj nain. Oko nas se prostire svijet koji nas
stalno doziva, koji se stalno uvlai u nae ivote budei
i stvarajui apetite koji su prije bili maleni ili ih uope
nije bilo. Kod takvih izbora odluujemo se za neto jer
nam sluajno lei pred nosom u tom trenutku. Nije to
nuno ono to elimo, ali je zanimljivo, pa to dulje
gledamo, to nas vie privlai.
Kad smo povezani s instinktivnim sebstvom, s
duom enstva koja je prirodna i divlja, onda umjesto

toga da gledamo to je ponueno, kaemo same sebi:

"ega sam gladna?" Ne gledamo nita izvan nas, nego
uronimo u se i pitamo: "Za ime eznem? to sada
elim?" Alternativna pitanja glase: "Za ime hlepim? Za
ime udim? Za ime patim?" A odgovor obino hitro
doe: "Joj, mislim da elim... zna to bi uistinu bilo
dobro, ima li malo ovoga ili onoga... a da, to je ono to
uistinu elim."
Je li to ponueno na vedskom stolu? Moda jest, a
moda nije. U veini sluajeva vjerojatno nije. Morat
emo krenuti u potragu za time na neko vrijeme kojiput i na znatno vie vremena. No, na kraju emo to
pronai i bit e nam drago to smo ispitale nae dublje
enje.
Razlikovanje koje Vasilisa ui dok razdvaja makova
zrna od zemlje i pljesniv kukuruz od svjeega, jedna je
od najteih stvari koje moemo uiti, jer zahtijeva duh,
volju, duevnost, a esto znai i odgaati ono to
elimo. Nigdje to nije tako razvidno kao u izboru
drugova i ljubavnika. Ljubavnika se ne moe izabrati
prema naelu vedskoga stola. Ljubavnika se mora
izabrati prema onome za ime dua hlepi. Odabrati
neto jer stoji pred nama, pa nam rastu zazubice, nikad
nee zadovoljiti glad duevnoga Sebstva. A tome slui
intuicija: ona je izravni glasnik due.
Da jo malo naglasim, ako vam se prui prilika da
kupite bicikl, ili da otputujete u Egipat i vidite piramide,
morate tu priliku naas gurnuti u stranu, ui u se i
upitati: "ega sam gladna? Za ime eznem? Moda
sam gladna motora, a ne bicikla. Moda sam gladna
putovanja baki koja je sve starija." Odluke ne moraju
biti tako velike.
130
Kojiput valja odluiti izmeu etnje i pisanja pjesme.
Bile te odluke velebne ili trivijalne, valja se

posavjetovati s instinktivnim sebstvom preko jednog ili

vie aspekata koji vam stoje na raspolaganju: lutkino
Sebstvo, Sebstvo stare Babe Jage, plamena lubanja.
Drugi je nain da ojaamo vezu s intuicijom
uskratiti bilo kome mogunost da potisne nau ivu
energiju... to znai naa miljenja, nae misli, ideje,
vrijednosti, moralne postavke, ideale. Postoji vrlo malo
toga na ovome svijetu to je pravilno/pogreno ili
dobro/loe. No, postoji ono korisno i ono nekorisno.
Postoji i ono to je kojiput destruktivno, kao i ono to
raa. No, kao to dobro znate, vrt u jesen valja
prekopati kako bismo ga pripremili za proljee. Ne
moe itavo vrijeme cvasti. No, pustite da vai uroeni
ciklusi odreuju uspone i padove vaega ivota, a ne
neka druga osoba izvan vas.
Postoje odreene stalne entropije i stvaranja koja
su dio naeg unutarnjega ciklusa. Na je zadatak
uskladiti se s njima. Kao i klijetke srca koje se pune, pa
prazne, pa ponovno pune, "uimo kako nauiti" ritam
toga ciklusa ivot/smrt/ivot, a ne da nas on mui.
Usporedite to s uzetom za preskakivanje. Ritam ve
postoji, a vi se ljuljate naprijed-natrag dok ne usvojite
ritam. Tada uskoite. Tako se to radi. Nema tu neke
vee mudrosti.
Nadalje, intuicija stvara opcije. Kad ste povezani s
instinktivnim sebstvom, uvijek imate bar etiri
mogunosti... dvije oprene, ona srednja i "jo emo
razmisliti o tome". Ako niste u vezi s intuicijom, moda
ete pomisliti da imate samo jednu mogunost, a esto
je to ona nepoeljna. Mislit ete da se morate patiti
zbog toga. I pokorili. I prisiliti se na to. No, postoji bolji
nain. Posluajte svoj unutarnji sluh, unutarnji vid,
unutarnje bie. Slijedite ga. Ono zna to valj uiniti.
Ono to je iznimno pri upotrebi intuicije i
instinktivne prirode jest da ona izaziva provalu sigurno

utemeljene spontanosti. Spontanost: ne znai da ovjek

nije mudar. Ne radi se tu o "skoi i lani". I dalje su
vane dobre granice. Seherezada je, na primjer, imala
prilino vrste granice. Upotrijebila je svoju pamet da
ugodi, a istodobno izazivala potovanje. Biti stvaran ne
znai biti bezuman, to znai dopustiti La voz mitolgica,
Mitolokome glasu, da progovori. To inimo
131
tako da na neko vrijeme iskljuimo ego i dopustimo
onome to eli govoriti da govori i govori.
U dogovornoj zbilji, sve mi imamo pristup malim
divljim majkama uivo. To su ene zbog kojih, im ih
vidite, neto u vama poskoi, neto u vama pomisli:
"MaMa." Bacite pogled i pomislite: " Ja sam njezino
potomstvo, ja sam njezino dijete, ona je moja majka,
moja baka." U sluaju hombre con pechos, mukarca s
dojkama, mogli biste pomisliti: "Joj, djede" ili "Brate
moj, prijatelju moj". Jednostavno znate da je taj
mukarac skrban. (Paradoksalno, oni su istodobno
snano muevni i snano enstveni. Oni su poput dobre
vile, poput mentora, poput majke koju nikada niste
imali, ili niste dovoljno dugo imali; to je hombre con
pechos.)liv
Sva bi se ta ljudska bia mogla nazvati malim
divljim majkama. Obino svatko ima bar jednu. Ako
imamo sree, bit e ih nekoliko tijekom naega ivota.
Obino ste odrasli, ili bar u kasnoj adolescenciji, kad ih
sretnete. One su uvelike drugaije od predobre majke.
Male divlje majke vas vode, pucaju od ponosa zbog
vaih postignua. Kritiziraju blokade oko vaega
kreativna, osjetilna, duhovna i intelektualnoga ivota.
Svrha im je da pomognu, da im je stalo do vae
umjetnosti, da vas ponovno spoje s divljim instinktima.
One provode obnovu intuitivna ivota. Oduevljene su
kad stupite u vezu s lutkom, ponosne kad pronaete

Babu Jagu i raduju se kad vas vide kako se vraate s

plamteom lubanjom pred sobom.
Vidjeli smo kako je opasno biti bedast i presladak.
No, moda jo niste uvjereni, moda mislite: "Joj, Bogo
moj, tko bi htio biti poput Vasilise?" A ja vam kaem,
vi. Vi elite biti poput nje, elite postii ono to je ona
postigla, slijediti trag koji je ostavila svojim prolaskom,
jer to je nain na koji ete zadrati i razviti svoju duu.
Jer, Divlja je ena ona koja se usudi i koja stvara i
razara. Ona je primitivna dua izumiteljica koja
omoguuje sve kreativne inove i umjetnosti. Ona oko
nas stvara umu, pa se ponemo nositi sa ivotom iz
svjee i originalne perspektive.
Dakle tu, na kraju ponovna uvoenja inicijacije u
ensku psihu, imamo mladu enu sa zapanjujuim
iskustvima, koja je nauila kako
132
slijediti svoje znanje. Izdrala je sve zadatke do pune
inicijacije. Kruna je njezina. Moda je intuicija jedan od
lakih zadataka. Mnogo ju je tee zadrati u svijesti,
dopustiti onome to moe ivjeti da ivi, a onome to
mora umrijeti da umre, pa ipak - u tome nalazimo
veliko zadovoljstvo.
Baba Jaga isto je to i Majka Nyx, majka svijeta,
jo jedna boica ivot/smrt/ivot. Boica
ivot/smrt/ivot uvijek je i stvaralaka Boica. Ona
izrauje, stvara, udahnjuje ivot, ona prima duu kad
ovjek ostane bez daha. Slijedei njezine tragove,
kreemo put uenja kako omoguiti roenje onome to
se mora roditi, jesu li svi pravi ljudi tamo ili nisu.
Priroda ne trai doputenje. Cvatite i raajte svaki put
kad vam je do toga. U odrasloj dobi ne treba nam
mnogo doputenja, nego vie raanja, vie poticanja
divljih ciklusa.
Dopustiti umiranje tema je s kraja prie. Vasilisa je

dobro nauila. Dobiva li napadaj prodornoga vritanja

dok se plamen lubanje utiskuje u one zle? Ne. Ono to
mora umrijeti, umire.
Kako donijeti takvu odluku? Znamo. La que sab
zna. Zatraite njezin savjet u sebi. Ona je Majka dobi.
Nita je ne iznenauje. Sve je ve vidjela. Dopustiti
umiranje kod veine ena nije suprotno njihovoj prirodi,
nego samo njihovu odgoju. To se moe ponititi. Sve mi
u los ovarios znamo kad je vrijeme za ivot, a kada za
smrt. Iz raznih se razloga moemo pokuati zavarati, ali
znamo.
U svjetlu plamene lubanje, znamo.

133

4. POGLAVLJE
Drug: savez s drugim
Slavopojka divljem mukarcu: Manawee

Ako ene ele da ih mukarci poznaju, uistinu poznaju,

moraju ih nauiti dijelu dubokoga znanja. Neke ene
kau da su umorne, da su ve previe toga uinile u
tom podruju. Ponizno tvrdim da su moda pokuavale
nauiti mukarca koji ne eli uiti. Veina mukaraca
eli znati, eli nauiti. Kad mukarci pokau tu
spremnost, onda je vrijeme da se stvari otkriju, ne
samo zato, ve i zato to je druga dua zamolila, vidjet
ete. Dakle, evo nekih stvari koje e mukarcu uvelike
olakati razumijevanje, olakati izlaenje ususret eni.
Evo jezika, naega jezika.
Nema sumnje da Divlji mukarac trai svoju
podzemnu nevjestu. U keltskim priama postoje slavni
parovi divljih bogova koji jedno drugo silno vole. esto
ive pod jezerom gdje su zatitnici podzemnoga ivota i
podzemnoga svijeta. U babilonskome mitu, cedrobedra
Inanna priziva svoga ljubavnika, Bika Oraa: "Doi,
prekrij me svojom divljinom." Pa ak i u moderna
vremena, ak i sada u gornjemu Srednjem zapadu,
kae se da se boja Majka i boji Otac okreu u svojem
krevetu s oprugama i proizvode gromove.
134
Slino tome, nema nikoga koga divlja ena voli vie
od druga koji joj moe biti ravan. Pa ipak, uvijek
iznova, vjerojatno jo od poetka svijeta i vijeka, oni
koji bi joj rado bili drugom nisu sigurni razumiju li
njezinu pravu prirodu. Za ime ena uistinu udi? To je
drevno pitanje, duevna zagonetka o divljoj i

tajanstvenoj prirodi koju sve ene posjeduju. Dok baba

u "eni iz Batha" krijeti kako je odgovor na to pitanje
da ene ele vlast nad svojim ivotima, to je uistinu
nepobitna injenica, postoji jo jedna, jednako snana
istina koja takoer daje odgovor na to pitanje.
Slijedi pria koja odgovara na prastaro pitanje o
eninoj pravoj prirodi. Oni koji izdre na naine i
sredstvima prikazanima u prii, zauvijek e biti
ljubavnici i drugovi divlje ene. Sljedeu verziju afroamerike prie Manawee ispripovijedila mi je gospoica
V. B. Washington.

Manawee
Bio jednom mukarac koji je doao snubiti dvije sestre
blizankinje. No, njihov otac ree: "Ne moe se njima
oeniti dok ne pogodi njihova imena." Manawee je
pogaao i pogaao, ali nikako nije pogodio imena
sestara. Otac djevojaka zatresao bi glavom i svaki put
ga poslao natrag.
Jednoga dana Manawee povede svojega psia sa
sobom u pogaalaki posjet, a pas uvidje da je jedna
sestra ljepa od druge, a druga milija od prve. Premda
nijedna nije posjedovala sve vrline, psi ih je zavolio jer
su mu davale poslastice i smjekale mu se u oi.
Manawee ni toga dana nije uspio pogoditi imena
djevojaka, pa otklipe kui. No, psi potri natrag
prema djevojakoj kolibi. Tamo je zabio uho ispod
pokrajnjega zida i uo kako ene hihou i govore da je
Manawee naoit i muevan. Sestre su u razgovoru
jedna drugu nazivale imenima, pa je psi uo i potrao
to je bre mogao natrag svojem gospodaru da mu
kae.
135

No na putu kui, psi nanjui veliku kost s mesom

koju je lav ostavio blizu puteljka te se odmah, bez
razmiljanja, povue u gutik vukui kost za sobom.
Tamo je sretno lizao i grickao kost sve dok nije izgubila
sav okus. Joj! psi se odjednom sjeti zaboravljena
zadatka, no, na nesreu, zaboravio je i imena
djevojaka.
Zato potri natrag prema kolibi blizankinja, a ovaj
put ve bjee no, pa su djevojke jedna drugoj uljile
ruke i noge i pripremale se kao za slavlje. Ponovno psi
zau kako se dozivaju imenima. Poskoi sav sretan i
zaleti se na puteljak prema Manaweejevoj kolibi, kadli
iz gutika dopre miris svjeega mukata.
E pa, nije bilo niega na svijetu to je psi volio
vie od mukata. Brzo skrene s puta i potri do mjesta
na kojem se na panju hladila krasna pita od kumkvata6 .
Dakle, uskoro vie nije ostala ni mrvica pite, a psiu je
dah krasno mirisao na mukat. Dok se vukao kui
prepuna trbuha, pokuavao se sjetiti imena mladih
djevojaka, ali ponovno ih je bio zaboravio.
Pa psi naposljetku odjuri natrag ka kolibi sestara,
a ovaj su se put sestre pripremale na vjenanje. "Joj
ne!" pomisli psi. "Imam jo vrlo malo vremena." Pa
kad su se sestre meusobno zazvale imenom, psi
upamti imena i odjuri, potpuno i vrsto odluan da ga
nita nee sprijeiti da ta dva dragocjena imena odmah
dojavi Manaweeju.
Psi je ugledao neku svjeu lovinu na puteljku, ali
se pretvarao da je ne vidi i preskoio je. Psi naas
pomisli kako osjea miris mukata u zraku, ali se
pretvarao da ne osjea i umjesto toga trao i trao
natrag kui i svome gospodaru. No, psi nije raunao s
crnim neznancem koji je iskoio iz grma, zgrabio ga za
vrat i toliko ga snano protresao da je psiu gotovo
otpao rep.

Jer, to je to se dogodilo, a neznanac je itavo

vrijeme vikao: "Reci mi ta imena! Kako se djevojke
zovu, tako da ih ja dobijem."
Psi pomisli da e se onesvijestiti od vrste ake
koja mu je obavijala vrat, ali se hrabro borio. Reao je,
grebao, lupao noicama i napokon ugrizao golema
neznanca izmeu prstiju, a zubi malena psa
136
bodu kao ose. Neznanac zaurla poput bivola, no psi ga
ne pusti. Neznanac otri u bunje s psiem koji mu je
visio s ruke.
"Pusti, pusti, pusti me, psiu, pa u i ja tebe
pustiti", kumio je crni neznanac. A psi prorei kroz
zube: "Ne vraaj se vie, inae nikad vie nee
ugledati svjetlo dana." I tako neznanac pobjegne u
bunje, stenjui u trku. A psi napola odepa, a napola
otri niz puteljak do Manaweeja.
Premda mu je krzno bilo krvavo, a eljust bolna,
imena djevojaka bila su mu bistra u glavi i on doepa
do Manaweeja sav ozaren. Manawee opere psiu rane,
a psi mu ispripovijedi itavu priu i kae imena
djevojaka. Manawee odjuri natrag u selo sestara s
psiem visoko na ramenima, a psee ui letjele su kao
dva konjska repa.
Kad je Manawee doao do oca s imenima njegovih
keri, blizankinje doekaju Manaweeja potpuno
odjevene da krenu s njim, ekale su ga ve itavo
vrijeme. Tako je Manawee osvojio dvije od najljepih
djeva s rijeke. A svi etvero, sestre, Manawee i psi,
ivjeli su sretno jo dugo vremena.
Krika, kraka, kria, gotova je pria.
Krika, kraka, krosta, prianja je dosta.lv

Dvostruka priroda ene

Kad se radi o narodnim priama, kao i kod snova,

njihov sadraj moemo shvatiti subjektivno, pri emu
svi simboli prikazuju aspekte psihe jedne osobe, ali i
objektivno, u pogledu onoga kako se odnose prema
uvjetima i odnosima u vanjskome svijetu. Ovdje bih
rado govorila o prii o Manaweeju u smislu odnosa
izmeu ene i njezina druga, imajui na umu da esto
"onako kako je vani, tako je i unutra".
Pria otkriva staru, prastaru tajnu o enama, a ta
je sljedea: kako bi osvojio divlje srce ene, njezin drug
mora skroz-naskroz razumjeti njezinu prirodnu
podvojenost. Premda bismo te dvije ene u prii s
etnolokoga stajalita mogli shvatiti kao budue
mladenke u poligam137
noj kulturi, s arhetipskoga stajalita pria govori o
tajanstvu dviju enstvenih sila unutar jedne ene.
Pria o Manaweeju sadrava sve bitne injenice
potrebne za bliskost s divljom enom. Manawee,
pomou svojega vjernog psa, pogaa dva imena, dvije
prirode enstvenoga. Ne moe pobijediti ako ne rijei
tajnu. A mora upotrijebiti svoje instinktivno sebstvo da
to postigne - svoje psee sebstvo.
Svatko tko je u blizini divlje ene zapravo je u
prisutnosti dviju ena; vanjskoga bia i unutarnje
criature, one koja ivi u povrinskome svijetu i one koja
ivi u svijetu koji nije tako lako vidljiv. Vanjsko bie ivi
na dnevnome svjetlu i lako ga se promatra. esto je
pragmatina, akulturirana i vrlo ljudska. No, criatura
esto putuje na povrinu izdaleka, esto se pojavljuje, a
onda jednako brzo nestaje, pa ipak uvijek ostavlja neki
osjeaj za sobom: neto iznenaujue, originalno,
znalako.
Da bi shvatili tu dvostruku prirodu u enama,

mukarci, pa ak i same ene, kojiput zatvore oi i

zazivaju nebesa upomo. Paradoks dvojne prirode ena
sastoji se u tome da kad je jedna strana hladnijeg tona
osjeaja, druga je toplija. Kad je jedna strana u odnosu
strpljivija i bogatija, druga je moda pomalo ledena.
esto je jedna strana sretnija i prilagodljivija, dok
druga ezne za "ne znam ime". Jedna je ozarena dok
je druga gorkasta i nujna. Te "dvije ene u jednoj"
odvojeni su ali pridrueni elementi koji se kombiniraju
na tisue naina.
Snaga Dvoga
Premda i jedna i druga strana enine prirode
predstavlja posebnu jedinku s razliitim funkcijama i
znanjem, i jedna i druga moraju, kao i corpus callosum
u mozgu, poznavati ili prevoditi onu drugu kako bi
mogle funkcionirati kao cjelina. Kad ena previe skriva
ili istie jednu stranu, onda ivi vrlo iskrivljenim
ivotom koji joj ne daje pristup itavoj njezinoj moi.
To nije dobro. Potrebno je razvijati obje strane.
Mnogo se toga moe nauiti o snazi Dvoga kad
prouavamo simbol blizanaca. Jo se od drevnih
vremena diljem svijeta smatra da su
138
blizancima dodijeljene natprirodne moi. U nekim
kulturama postoji itava disciplina posveena
uravnoteenju prirode blizanaca jer se smatra da su oni
dvije jedinke koje dijele jednu duu. ak i nakon
njihove smrti, blizancima jo nose hranu, priaju im,
donose darove i podnose rtve.
U raznim afrikim i karipskim zajednicama tvrdi se
da simbol sestara blizankinja u sebi sadrava juju mistinu energiju due. Stoga se valja besprijekorno
skrbiti za blizankinje kako ne bi neka zla srea navalila

na itavu zajednicu. Jedna od stvari na koje se u

haianskom vuduu posebno obraa pozornost jest da se
blizance uvijek hrani tono jednako odmjerenim
porcijama kako bi se otklonila sveukupna ljubomora
meu njima, no jo vie kako bi se sprijeilo kopnjenje
jednoga od njih, jer ako jedan umre, umrijet e i drugi,
pa e se izgubiti ona posebna duevnost koju donose
zajednici.
Na slian nain i ena posjeduje neizmjernu mo
kad se pojedinani dvojni aspekti svjesno prepoznaju i
smatraju jedinstvom, kad ih se dri zajedno, a ne
razdvaja. Snaga Dvoga vrlo je jaka i nijedna strana
dvojnosti ne bi se smjela zanemariti. Treba ih jednako
hraniti, jer zajedno pojedincu daju natprirodnu mo.
Jednom sam ula priu nekoga staroga Afroamerikanca
na Srednjem jugu. Izaao je iz neke uliice dok sam
sjedila okruena grafitima u nekom "parku" u sreditu
grada. Neki bi ga ljudi nazvali ludim jer je govorio
svima i nikome. Vukao se po cesti s istaknutim jednim
prstom kao da ispituje smjer vjetra. Cuentistas takve
osobe smatraju osobama koje su dotaknuli bogovi, pa
ih zovemo El bulto, sveanj, jer nose odreenu vrstu
robe i pokazuju je svakome tko eli vidjeti.
Ovaj ljubazni El bulto ispripovjedio mi je priu o
predakom prenoenju. Nazvao je priu "Jedan tap,
dva tap". "To je obiaj starih afrikih kraljeva",
proaptao je.
U prii, starac umire i sazove svoju porodicu.
Svakome od svojih mnogih potomaka, ena i roaka
prui po jedan kratak, vrst tap. "Slomite tap", kae
im. Uz malo napora, svi uspiju prelomiti tap.
"Ovako je to kad je dua sama bez ikoga. Lako ih je
slomiti."
139
Starac zatim svim roacima prui jo jedan tap i kae:

"Ovako bih htio da ivite nakon to odem. Stavite svoje

tapove u snopove po dva ili tri. Sada prelomite te
snopove na pola."
Nitko nije uspio prelomiti tapove kad ih je bilo po
dva ili tri u snopu. Starac se nasmijei: "Snani smo
kad stojimo s jo jednom duom. Kad smo s nekim, ne
mogu nas slomiti."
Isto tako, kad obje strane dvojne prirode vrsto
drimo skupa u svijesti, one posjeduju neizmjernu mo
i nitko ih ne moe slomiti. To je priroda psihikoga
dualiteta, blizanatva, dvaju aspekata enine osobnosti.
Samom za sebe, civiliziranom sebstvu je dobro... ali
nekako je usamljeno. Samom za sebe, divljem je
sebstvu takoer dobro, ali ezne za odnosom s drugim.
Gubitak eninih psihikih, emotivnih i duhovnih moi
proizlazi iz meusobna odvajanja tih dviju priroda i
pretvaranja da jedna ili druga vie ne postoje.
Ta se pria moe tumaiti kao pria o mukoj, ba
kao i o enskoj dvojnosti. Manawee posjeduje vlastitu
dvojnu prirodu: ljudsku prirodu i pseu prirodu.
Njegova ljudska priroda, iako slatka i skrbna, nije
dovoljna za uspjeh u snubljenju. Njegova psea,
instinktivna priroda posjeduje sposobnost da se priulja
divljim enama i svojim budnim sluhom razabere
njihova imena. Psee je sebstvo ono koje naui kako
prevladati povrno zavoenje i kako zadrati najvanija
znanja. Manaweejeva psea priroda posjeduje otar
sluh i upornost, instinkte koji su potrebni da bi kopao
pod zidovima i nalazio, slijedio i izvlaio vrijedne ideje.
Muevne sile mogu nositi onu vrstu energije kakvu
imaju Modrobradi ili ubojiti Gos'n Lisac 7 , pa stoga
pokuati razoriti dvojnu strukturu ena. Takav prosac
ne moe podnijeti dvojnost i trai savrenstvo, jednu
istinu, jednu nepokretnu, nepromjenjivu feminina
substancia, ensku supstanciju, utjelovljenu u toj

jednoj savrenoj eni. Avaj! Ako ikad susretnete takvu

osobu, otrite u suprotnom smjeru najbre to moete.
Bolje je imati ljubavnika kakav je Manawee i iznutra i
izvana. On je mnogo bolji prosac jer je arko odan ideji
Dvoga. Snaga Dvoga djeluje kao integralna cjelina.
140
Dakle, Manawee eli dotaknuti taj sveprisutni a
tajanstveni spoj duevnoga ivota u eni, ali posjeduje
vlastitu suverenost. Budui da je i on sam divlji,
prirodni mukarac, reagira i ima smisla za divlju enu.
U tom skupnom plemenu mukaraca u eninoj
psihi, ije lanove jungovci nazivaju animus, postoji i
manaweejevski pristup koji nalazi i osvaja ensku
dvojnost, smatra je vrijednom i poeljnom, a ne
avolskom, runom i vrijednom prezira.lvi Manawee,
bilo u unutarnjem ili u vanjskom svijetu, predstavlja
drska, ali vjerna ljubavnika ija je glavna udnja
imenovati i razumjeti to tajanstveno i numinozno
dvojstvo enske prirode.
Snaga imena
Imenovanje sile, stvorenja, osobe ili stvari ima nekoliko
konotacija. U kulturama u kojima se imena paljivo
odabiru zbog njihova arobna ili sretna znaenja, znati
neije pravo ime znai poznavati ivotni put i duevne
atribute te osobe. A razlog zbog kojega se pravo ime
esto dri u tajnosti je taj da se zatiti vlasnik/ca tog
imena, kako bi mogao/la urasti u njegovu snagu, kako
bi ga mogao/la skrivati da ga nitko ne omalovaava ili
odvue te da se tako duhovni autoritet osobe razvije do
punih razmjera.
U bajkama i narodnim priama postoji nekoliko
dodatnih aspekata imena, a oni su na djelu u prii o
Manavveeju. Premda postoje neke prie u kojima junak

trai ime zle sile kako bi je mogao svladati, ee se

ime trai da bi se mogla zazvati kakva sila ili osoba, da
se osoba prizove blie ili da se izgradi odnos s tom
osobom.
Poslednje je sluaj u prii o Manaweeju. On putuje
amo-tamo, amo-tamo, sve u iskrenomu pokuaju da
privue snagu Dvoga blie k sebi. Htio bi im pridati
imena, ne zato da zarobi njihovu mo, nego zato da
stekne mo sebstva jednaku njihovoj. Znati imena
znai dosegnuti i zadrati svijest o dvojnoj prirodi.
Koliko god eljeli, pa ak i uz upotrebu svoje moi, ne
moemo imati dubinski odnos, a da ne poznajemo
imena.
141
Pogoditi imena dvojne prirode, dviju sestara, isprva
je jednako teak zadatak enama kao i mukarcima.
No, nema potrebe za trajnijim strahom. Ako nas zanima
pronalaenje imena, na pravom smo putu.
A koja su to tona imena tih dviju simbolinih
sestara u eninoj psihi? Imena dvojnosti naravno
variraju od osobe do osobe, ali obino su neka vrsta
opreke. Kao i toliko toga u prirodnome svijetu, isprva
moda djeluju tako neizmjerno kao da ne slijede
obrazac ili se ne ponavljaju. No, ako pozorno
promatramo dvojnu prirodu, pitamo za nju i sluamo
njezine odgovore, uskoro e nam se pokazati neki
obrazac, istina, neizmjeran, ali postojan kao izmjena
valova, s predvidivim plimama i osekama, s
mogunou praenja dubljih struja.
Kad se radi o pogaanju imena, izricanje imena
osobe jednako je izricanju elje ili blagoslova upuena
toj osobi. Dvojni temperament u sebi imenujemo kako
bismo se mogli povezati s njime. Prilikom imenovanja
otkrivamo osobna i skrivena znaenja te divlju ljepotu
enstvenosti, bez obzira na osobnosti naih opreka.

Ljudskim jezikom, to se imenovanje i povezivanje zove

ljubav prema sebi. Kad se dogaa izmeu dviju osoba,
onda se to zove voljeti drugoga.
Manawee pogaa i pogaa, ali nikako da samo uz
pomo svoje svjetovne prirode pogodi imena
blizankinja. Psee sebstvo djeluje u Manaweejevoj
slubi. ene esto prieljkuju druga koji posjeduje
takvu izdrljivost i pamet koja mu omoguuje da i dalje
pokuava shvatiti njezinu duboku prirodu. Kad nae
tako sazdanoga druga, podarit e mu doivotnu
privrenost i ljubav.
U prii otac blizankinja slui kao uvar
tajanstvenoga para. On je simbol stvarne intrapsihike
crte koja osigurava da stvari "ostanu zajedno", a ne da
ih se rascijepi. On je taj koji ispituje valjanost,
"ispravnost" prosca. Za ene je dobro da imaju takva
uvara.
U tome smislu moemo rei da zdrava psiha
ispituje nove elemente koji joj se obraaju radi
prihvaanja, da psiha posjeduje neki integritet, neki
proces filtriranja. Zdrava psiha koja sadrava oinskoga
uvara nee samo tako prihvatiti ba svaku misao,
pristup ili osobu, nego samo one koje su svjesne ili koje
tome tee.
142
Otac dviju sestara kae: "ekaj. Dok me ne uvjeri
da te zanima stvarno poznavanje prave biti - pravih
imena - ne moe dobiti moje keri." Otac kae: ne
moe samo upitom doi do razumijevanja enskih
tajna. Mora prvo obaviti posao. Mora pokazati
izdrljivost u istraivanju toga. Mora se probiti to
blie pravoj istini te enske duevne slagalice, pothvata
koji je i silazak i zagonetka.
Nepopustljiva psea priroda

Psi u prii tono pokazuje kako djeluje psihika

upornost. Psi su arobnjaci svemira. Samom
prisutnou pretvaraju mrzovoljne ljude u nasmijane,
tune u manje tune, stvaraju odnose. Kao i u
drevnome babilonskom epu Gilgameu, u kojem
Enkadu, dlakavi spoj ivotinje i mukarca, stoji
nasuprot Gilgameu, preracionalnom kralju, pas je
itava jedna strana dvojne prirode mukarca. On je
umska priroda, onaj koji prati tragove, koji osjetilima
prepoznaje to je to.
Pas voli sestre jer ga hrane i smjekaju mu se.
Mistino ensko spremno razumije i prihvaa
instinktivnu prirodu psa. Pas, meu ostalim, predstavlja
onoga (ili onu) koji lako i dugo voli iz srca, koji bez
muke zaboravlja, koji moe dugo trati, ili, ako je
potrebno, boriti se do smrti. Psea prirodalvii nudi
konkretne pokazatelje kako e drug osvojiti srce
dvojnih sestara... i divlje ene.
Manawee ponovno doivljava neuspjeh u
pogaanju imena i odvue se kui. No, psi trci natrag
prema kolibi mladih ena i slua sve dok ne uje
njihova imena. U svijetu arhetipova, psea priroda nije
samo psihopomp - glasnik izmeu povrinskoga i
sumranoga svijeta - ve pripada i podzemlju tamnijim ili udaljenijim predjelima psihe, osobito
podzemnom svijetu. U takvu senzibilnost drug posee
da bi shvatio dvojnost.
Pas je slian vuku, samo mrvicu civiliziraniji,
premda, kao to vidimo iz ostatka prie, ne previe.
Psi kao psihopomp predstavlja instinktivnu psihu. On
uje i vidi drugaije od ljudi. Putuje na razine kojih se
ego sam nikada ne bi sjetio. uje rijei i upute koje ego
ne moe uti. I slijedi to uje.
143

Jednom sam u znanstvenom muzeju San Francisca

ula u komoru prepunu mikrofona i zvunika koji su
simulirali psei sluh. Palma koja leluja na vjetru zvuala
je kao Armagedon, koraci iz daljine djelovali su kao da
mi netko drobi milijune vrea kukuruznih pahuljica tik
do uha. Svijet psa ispunjen je stalnim kataklizminim
zvukovima... zvukovima koje mi, kao ljudi, uope ne
ujemo. No, psi primjeuje.
Dakle kanid uje izvan dometa "ljudskoga" sluha.
Aspekt duhovnoga medija instinktivne psihe intuitivno
uje duboki rad, duboku glazbu, duboke tajne enske
psihe. Upravo je ta priroda u stanju spoznati divlju
prirodu u ena.
Neosjetni zavodniki apetit
Nije sluajno da se mukarci i ene bore kako bi nali
dublju stranu svoje prirode, a da im panja ipak odluta
iz raznih razloga, uglavnom zbog uitaka raznih vrsta.
Neki postanu ovisni o tim uicima, pa se zauvijek
uhvate u njihovu mreu i nikad ne nastave rad.
Psia takoer isprva smetu njegovi apetiti. Apetiti
su esto oaravajui mali forajidos, pljakai, posveeni
krai vremena i libida. Vaega. Jung je rekao da ljudski
apetit valja donekle kontrolirati. Inae emo, kao to
vidimo, zastati zbog svake kosti na puteljku, svake pite
na panju.
Drugovi koji trae imena dvojnosti mogli bi, kao i
pas, izgubiti odlunost kad ih se odvue s puta. Osobito
ako su i sami podivljali ili izgladnjeli. Mogli bi izgubiti i
sjeanje na ono zbog ega su krenuli. Moglo bi ih
vabiti/napasti neto iz vlastitoga nesvjesnog to se eli
nametnuti enama u svrhu iskoritavanja, to ih eli
namamiti zbog vlastita uitka ili u pokuaju da otjera
lovev osjeaj praznine.

Na putu natrag ka gospodaru, pseu pozornost

odvlai slasna kost, pa zbog toga zaboravi imena
djevojaka. Ta epizoda sadrava vrlo estu pojavu u
djelovanju duboke psihe: rastresenost koja se
pojavljuje zbog apetita teti primarnome procesu. Ne
proe ni mjesec dana a da ne ujem kako mi neke od
ena koje analiziram kau: "Pa, nisam se
144
mogla posvetiti dubokome radu jer sam se seksualno
napalila i trebalo mi je nekoliko dana da uguim vatru"
ili "... zato to sam odluila da je ovaj tjedan ba pravo
vrijeme da poiam svih svojih pet-sto kunih biljaka"
ili "... jer sam zapoela sa sedam novih kreativnih
pothvata i sjajno se zabavljala, a onda shvatila da ni
jedan zapravo ne obeava, pa sam ih sve odbacila."
Dakle, vidite, kost na cesti eka sve nas. Isputa
onaj zamamni vonj koji pas teko moe odbiti. U
najgorem je sluaju vjerojatno najdraa ovisnost, neto
to nas je ve kotalo i kotalo. No, ak i ako ve
nebrojeno puta nismo uspjeli, moramo ponovno
pokuati, sve dok ne proemo pokraj nje i nastavimo s
primarnim poslom.
Duboki rad uvelike je nalik na seksualno
uzbuenje. Poinje od nitice, ubrzava se u fazama,
odrava i postaje intenzivno. Ako se koja faza naglo
prekine (zamislite glasnu i neoekivanu buku) morate
poeti ispoetka. Slina napetost uzbuenja postoji i u
radu s arhe-tipskim slojem psihe. Kad se napetost
prekine, moramo poeti gotovo ispoetka. Dakle,
postoje mnoge kosti na cesti, sone, lijepe, zanimljive,
divljaki uzbudljive. No, nekako nas odvlae u
amneziju, gdje zaboravimo ne samo da smo usred
posla, nego i usred kojega posla.
Kuran mudro savjetuje: "Trait e od tebe da
poloi raun za sve doputene uitke u ivotu u kojima

nisi uivao dok si bio na zemlji." Pa ipak, previe ili ak

malo neke dobre stvari u loem trenutku moe
prouzroiti veliki gubitak svjesnosti. Zatim, umjesto
nagla naleta mudrosti, hodamo po svijetu poput
rastresena profesora koji mumlja: "Gdje sam ono
stao?" Potrebni su tjedni, kojiput mjeseci, da se
oporavimo od toga to nam odvlai pozornost.
U prii pas tri natrag prema kolibi sestara,
ponovno uje njihova imena i ponovno potri kui.
Kanid ima pravi instinkt, treba uvijek ponovno pokuati.
Ali, o-joj, eno pite od kumkvata koja mu odvue
pozornost i on ponovno zaboravi imena. Stvorenje je
napao drugi aspekt apetita i ponovno ga odvukao od
njegova zadatka, pa premda mu je trbuina
zadovoljena, rad na dui nije.
Poinjemo shvaati da je taj proces zadravanja
svijesti, a osobito proces nepoputanja apetitima koji
nam odvlae pozornost dok po145
kuavamo iskamiti psihiku vezu, dugotrajan i teko
odriv. Vidimo kako lukavi psi pokuava iz petnih ila.
Pa ipak, dugaak je put od duboka arhetipskoga
nesvjesnog natrag u svjestan um. Dugaak je to put
odozdo od imena, pa sve natrag gore na povrinu. Nije
lako odrati znanje u svijesti kad nas ekaju zamke na
putu.
Pita od kumkvata i kost predstavljaju zavodnika
iskuenja koja su na svoj nain divna... drugim
rijeima, to su elementi svaije psihe koji su lukavi,
varavi i slasni. Ti elementi su antisvijest, bujaju kad
dre stvari mranima i uzbudljivima. Ponekad se nije
lako sjetiti da izdravamo zbog uzbuenja svjetla.
Pas je luonoa, on pokuava uspostaviti svjesnu
vezu s tajanstvenom dvojnom prirodom. "Neto" to
ritmiki pokuava sprijeiti, neto nevidljivo, ali zacijelo

ono to podmee kosti i izlae pite. Nesumnjivo je to

onaj mrani neznanac, jo jedna verzija prirodnoga
grabeljivca psihe koji je u oporbi sa svijeu. Zbog
toga prirodnog oporbenjaka psihe svih ljudi, ak i
najzdravija psiha podlona je gubitku svoga mjesta.
Ako se sjetimo pravoga zadatka, ako se uvijek iznova
prisjeamo kao da govorimo kakvu mantru, onda emo
se vratiti u svijest.
Postizanje estine
Psi ponovno dozna imena ena i juri natrag gospodaru.
Ne obraa pozornost na gozbu na puteljku, a ni na
primamljive mirise iz bunja. Tu vidimo kako se budi
svijest psihe. Instinktivna se psiha nauila svladavati,
nauila je odreivati prioritete i usredotoiti se. Odbija
skretanje na krivi put. Sada je usmjerena.
No, odjednom niotkuda iskoi neka mrana stvar i
baci se na psia. Crni neznanac trese psia i vie: "Reci
mi ta imena! Kako glase imena djevojaka, tako da ih ja
mogu osvojiti." Crni neznanac ne mari za dvojnost ili za
finije nijanse psihe. enstvenost za njega predstavlja
samo posjed koji valja osvojiti.
Crni neznanac moe se personificirati kao stvarna
osoba u vanjskome svijetu ili kao negativni kompleks
iznutra. Nije vano o emu
146
se radi, jer razorni je uinak isti. Ovaj put psi se baca
u neobuzdanu borbu. Bili mi muko ili ensko, to se
dogaa u vanjskome ivotu kad neki dogaaj, neka
rije koja izleti, neka udna stvar, iskoi i pokua nas
natjerati da zaboravimo tko smo. Uvijek postoji neto u
psihi to nam pokuava oteti imena. U vanjskome
svijetu takoer postoji mnogo kradljivaca imena.
U prii se psi bori za svoj ivot. Kojiput nauimo

zadrati svoje dublje znanje samo zato to iskoi neki

neznanac. Tada smo prisiljeni boriti se za ono to
smatramo dragocjenim - borimo se da budemo ozbiljni
u pogledu onoga to jesmo, borimo se da prebrodimo
nae povrne duhovne motive koje Robert Bly naziva
"eljom da se osjeamo gala"lviii, borimo kako bismo
zadrali dublje znanje, borimo kako bismo dovrili
zapoeto.
Psi se bori kako bi zadrao imena i tako pobjeuje
opetovani pad u nesvjesno. Nakon zavretka borbe,
psi zaudo nije zaboravio imena, jer to je bilo ono
zbog ega su se borili, spoznaja o divljem enskom.
Tko god je ima, posjeduje mo jednaku eninoj. Psi se
borio da bi tu mo predao dostojnom mukarcu,
Manaweeju. Borio se kako bi tu mo spasio od aspekta
drevne ljudske prirode koji bi je zloupotrijebio. Staviti
mo u prave ruke jednako je vano kao i pronai
imena.
Junaki pas otkriva imena Manaweeju, koji ih
predaje ocu djevojaka. Djevojke su spremne na odlazak
s Manaweejem. Otpoetka ve ekaju da Manavvee
otkrije njihove uroene prirode i u svijesti zadri
spoznaju o njima.
Dakle, vidimo da su dvije stvari koje sprjeavaju
napredak u tim stvarima, nai apetiti i mrani neznanac
- kod kojega se kojiput radi o uroenom tlaitelju u
psihi, a kojiput o osobi ili situaciji u vanjskome svijetu.
Bez obzira na to, svaki putnik u sebi zna kako svladati
te pljakae i razbojnike. Upamtite imena, imena su
sve.
147
Unutarnja ena
Ponekad se ene umore i postanu mrzovoljne dok
ekaju da ih njihov drug shvati. ene kau: "Zato ne

shvaa to mislim, to elim?" ene se iscrpe

postavljanjem toga pitanja. Pa ipak, postoji rjeenje te
dvojbe, rjeenje koje je uinkovito i donosi rezultate.
Ako ena eli druga koji pravilno reagira, otkrit e
mu tajnu enske dvojnosti. Rei e mu za unutarnju
enu, onu koja, pridodana njoj, ini dvoje. To e uiniti
tako to e ga nauiti da joj postavi dva naizgled
jednostavna pitanja koja e je uiniti vidljivom, ujnom
i poznatom. .
Prvo pitanje glasi: "to eli?" Gotovo svatko
postavlja neku verziju toga pitanja, tek tako, prirodno.
No, postoji i vanije pitanje, a to je: "Za ime udi tvoje
dublje sebstvo?"
Ako previdimo eninu dvojnu prirodu i prihvaamo
samo ono to vidimo, uvelike emo se iznenaditi, jer
kad se divlja priroda ene uzdigne iz svojih dubina i
pone nametati, esto pokae zanimanje, osjeaje i
ideje koje su poprilino drugaije od onih prije
izraenih.
Da bi isplela sigurnosnu mreu oko odnosa, ena
e ista ta dva pitanja postaviti svojemu drugu. Mi ene
znamo kako istraiti miljenje obiju strana svoje prirode
i prirode drugih. Prema informacijama koje primimo s
obje strane, vrlo jasno moemo odrediti to se najvie
cijeni i kako reagirati u skladu s tim.
Kad se ena savjetuje s vlastitom dvojnom
prirodom, ona je u procesu gledanja, pregledavanja,
mjerenja materijala koji je s onu stranu svijesti, pa
esto zaprepauje po svojemu sadraju i procesu, ali
najee je i vrlo vrijedan.
Kako bi ljubio enu, drug mora ljubiti i njezinu
divlju prirodu. Ako ena prihvati druga koji ne moe ili
ne eli voljeti tu drugu stranu, ona e se zacijelo na
neki nain raspasti, pa e nepopravljena epati uokolo.
Dakle, mukarci, ba kao i ene, moraju imenovati

svoju dvojnu prirodu. Najvredniji ljubavnik, najvredniji

roditelj, najvredniji prijatelj, najvredniji "divljak" onaj je
koji eli uiti. Oni koje uenje ne
148
oduevljava, oni koji se ne daju nutkati novim idejama
ili doivljajima ne mogu se razviti dalje od miljokaza na
kojem se sada nalaze. Ako postoji jedna sila koja hrani
korijen boli, onda je to odbijanje daljnjega uenja.
Znamo da je stvorenje koje trai Divlji mukarac
njegova vlastita zemaljska ena. Bojali se mi ili ne,
dopustiti da nas potakne divlja dua druge osobe, in je
najdublje ljubavi. U svijetu u kojemu se ljudi toliko boje
"gubitka" postoji znatno previe zatitnih zidova koji
nam prijee da se rastopimo u numinoznosti druge
ljudske due.
Pravi drug divljoj eni onaj je koji posjeduje
duevnu upornost i izdrljivost, onaj koji moe odaslati
svoju instinktivnu prirodu da viri pod ator enskoga
duevnoga ivota i shvati to tamo uje i vidi. Dobar je
par onaj mukarac koji se stalno vraa u pokuaju da
razumije, onaj koji ne doputa da mu neto odvrati
pozornost.
Dakle, divlji je zadatak mukarca pronai njezina
prava imena, pa ne zloupotrijebiti to znanje kako bi
stekao mo nad njom, nego shvatiti i razumjeti
numinoznu tvar od koje je sazdana, dopustiti da ga
preplavi, zapanji, zaprepasti, ak prestrai. I ostati s
njom. Pojati njezina imena nad njom. Od toga e joj se
zaiskriti oi. Od toga e se njemu zaiskriti oi.
No, da se ne bismo prebrzo opustile, postoji jo
jedan aspekt imenovanja dvojnosti, mnogo strasniji, ali
sutinski za sve ljubavnike. Dok se jedna strana enske
dvojne prirode moe nazvati ivot, sestra blizankinja
ivota sila je po imenu Smrt. Sila zvana Smrt jedan je
od dvaju magnetskih odvojaka u divljini. Ako nauimo

imenovati dvojnost, na kraju emo nabasati tono na

elavu lubanju Smrtne prirode. Kau da to samo junaci
mogu izdrati. Sigurno je da divlji mukarac to moe
izdrati. Nesumnjivo je da divlja ena to moe izdrati.
Dapae, to ih posve preobrazi.
I zato, izvolite se upoznati s Kosturkom.

149

5. POGLAVLJE
Lov: kad je srce usamljen lovac

Kosturka:
Suoavanje s prirodom ljubavi ivot/smrt/ivot
Vukovima veze dobro idu. Svi koji su promatrali vukove
znaju koliko se duboko veu. Parovi najee ostaju
zajedno itav ivot. Premda se sukobljavaju, iako
postoje neslaganja, njihove im veze pomau da
prebrode otre zime, vode ih kroz bujna proljea, duga
hodanja, nove mladune, stare grabeljivce, plemenske
plesove i skupna pjevanja. Potrebe ljudi u vezama nisu
nimalo drugaije.
Dok instinktivni ivoti vukova ukljuuju lojalnost i
doivotne veze povjerenja i odanosti, ljudi kojiput imaju
problema u tim stvarima. Kad bismo upotrijebili
arhetipski izraz za opisivanje onoga to odreuje
snane veze meu vukovima, mogli bismo zakljuiti da
integritet njihovih veza proizlazi iz pokoravanja drevnoj
prirodi ivot/smrt/ivot.
Priroda ivot/smrt/ivot ciklus je oivljavanja,
razvoja, pada i smrti kojem uvijek slijedi ponovno
oivljavanje. Taj ciklus utjee na sav fiziki ivot i na
sve dijelove psihikoga ivota. Sve - sunce, nove, mje150
sec, kao i ljudske stvari i stvari najsitnijih stvorenja,
kao to su stanice i atomi - poznaje to treperenje,
posrtanje, pa ponovno treperenje.
Za razliku od ljudi, vukovi ne doivljavaju uspone i
padove ivota, energije, snage, hrane i mogunosti kao
iznenaenje ili kaznu. Vrhovi i doline jednostavno
postoje, a vukovi se po njima kreu koliko god brzo i

glatko mogu. Instinktivna priroda ima tu udesnu

sposobnost da prolazi kroz sve pozitivne blagoslove i
sve negativne posljedice, a da i dalje zadri vezu sa
sobom i s drugim.
Vukovi ponosno, pametno i izdrljivo prate prirodni
ciklus ivot/smrt/ivot i sudbinu kako bi mogli ostati u
blizini svoga druga i ivjeti to je mogue dulje i bolje.
No, da bismo mi ljudi ivjeli i podarili odanost na taj
vrlo prikladan, mudar, zatitniki i osjeajan nain,
moramo se sukobiti s onime ega se najvie bojimo.
Kao ro emo vidjeti, nema naina da to zaobiemo.
Moramo spavati s Gospom Smrti.
Kosturka je lovaka pria o ljubavi. U priama sa
sjevera, ljubav nije romantini rendes-vous dvoje
ljubavnika. Prie s podruja oko Sjevernoga pola
opisuju ljubav kao savez dvaju bia ije udruene snage
omoguuju jednome ili oboma stupiti u vezu s
duevnim svijetom i sudjelovati u sudbini kao plesu sa
ivotom i smrti.
Kako bismo razumjeli tu priu, moramo uvidjeti da
u jednom od najokrutnijih okolia i jednoj od
najnaglaenijih lovakih kultura na svijetu, ljubav ne
znai oijukanje ili traenje jednostavnih uitaka ega,
nego vidljivu vezu koja se sastoji od psihikih struna
izdrljivosti, savez koji izdrava obilje i neimatinu,
najsloenije i najjednostavnije dane i noi. Savez dvaju
bia smatra se sam po sebi angakok arolijom,
odnosom kojim se "snage koje jesu" oituju obojim
pojedincima.
No, postoje uvjeti za takav savez. Zato da izgrade
takvu izdrljivu ljubav, pozivaju treega partnera u
savez. Trei partner je Kosturka. Zovu je i Gospa Smrt,
a kao takva, ona je priroda ivot/smrt/ivot s jednom
od svojih mnogih krinki. U tom obliku, Gospa Smrt nije
bolest, nego boanstvo.

U vezi ona nosi ulogu proroice koja zna kad je

vrijeme za poetak i kraj ciklusa.lix Kao takva, ona je
divlji aspekt veze, ona koje se mukarci uasavaju... a
kojiput i ene, jer kad se izgubi vjera u ono
151
to preobraava, budi se strah od prirodnih ciklusa
poveanja i smanjenja.
Oba ljubavnika moraju pripustiti Kosturku u vezu i
prigrliti je kako bi stvorili izdrljivu ljubav. U sljedeoj
staroj inuitskoj prii navode se psihike faze za
svladavanje toga prihvaanja. Priu mi je ispripovijedila
Mary Uukalat. Zavirimo u slike koje se uzdiu iz dima te
prie.

Kosturka
Uinila je neto s ime se njezin otac nije slagao,
premda se vie nitko ne sjea to je to bilo. No, otac ju
je odvukao na liticu i bacio je s ruba u more. Tamo su
ribe pojele njezino meso i iskopale joj oi. Dok je leala
na dnu mora, kostur joj se vrtio noen strujama.
Jednoga dana doao je u tu uvalu neki ribar,
zapravo, mnogi su ribari jednom bili. No, taj je ribar
odlutao daleko od svoga doma, a nije znao da se
tamonji ribari klone toga rukavca jer se prialo da je
uklet.
Ribareva udica klizila je niz vodu u dubine i
zakvaila se, ni manje ni vie, nego za rebra Kosturke.
Ribar pomisli: "Joj, sada sam ulovio neku zbilja veliku!
Sada sam stvarno neto ulovio!" Razmiljao je o tome
koliko bi ljudi nahranila ta velika riba, koliko bi trajala,
koliko bi dugo bio osloboen dunosti lova. I dok se
borio s tom velikom teinom na kraju udice, more se
uzburkalo i bacalo pjenu, a kajak se propinjao i tresao,

jer se ta koja je bila ispod borila da se oslobodi. A to

se vie borila, to se jae zapetljavala. to god inila,
nemilice ju je vuklo na povrinu, vukle su je kosti
vlastitih rebara.
Lovac se okrene i posegne za mreom, pa nije
vidio kako joj se elava glava uzdie nad valovima, nije
vidio ni mala koraljna stvorenja kako se sjaje u dubini
njezine lubanje, a nije vidio ni koljkae na njezinim
starim bjelokosnim zubima. Kad se okrenuo natrag sa
svojom mreom, itavo joj je tijelo, takvo kakvo je bilo,
ve bilo izro152
nilo na povrinu, pa je sad na dugim prednjim zubima
visjelo s vrha kajaka.
"Jao!" povika ovjek, a srce mu spuzne u pete, oi
mu se od uasa skriju u dnu duplji, a ui mu se zaarie
jarko crveno. "Jao!" zavriti, udarcem vesla zbaci je s
prove pa zavesla kao demon prema obali. Nije shvatio
da mu je zapela za udicu, pa se jo vie uplaio jer se
doimala kao da stoji na vrcima prstiju i ganja ga sve
do obale. Kako god vijugao kajakom, ona je bila tono
iza njega, dah joj je kolutao po vodi u oblaku pare, a
ruke mahale kao da ga eli epati i odvui u dubine.
"Jaaaao!" zatuli on dok je iskakao na tlo. U jednom
koraku iskoi iz kajaka, zgrabivi udicu, pa potri, a
koraljnobijelo tijelo Kosturke, i dalje zarobljeno
njegovom udicom, zaklepee za njim. Bjeao je preko
stijena, a ona ga je slijedila. Trao je preko zamrznute
tundre, a ona ga je slijedila u stopu. Pretrao je preko
mesa izloena da se osui i zdrobio ga u komade
pritisnuvi ga svojim muklucima.
itavim je putem drala korak, ustvari zgrabila i
neto smrznute ribe dok ju je vukao za sobom. Zagrizla
je u nju, jer nije se gostila ve dugo, dugo vremena.
Napokon, mukarac dospije do svoje kue od snijega i

zaroni ravno u tunel te se na rukama i nogama odvue

unutra. Daui i jecajui leao je tako u mraku, srca
poput bubnja, mona bubnja. Napokon siguran, joj,
siguran, da, siguran, hvala Bogovima, Gavranu, da,
hvala Gavranu, da i blagorodnoj Sedni, siguran...
napokon.
Zamislite kad je upalio svoju svjetiljku od kitove
masti, a eno nje - toga - kako lei u hrpi na njegovu
podu od snijega, pete preko ramena, koljena u rebrima,
stopala na laktu. Nije poslije znao rei to se zbilo,
moda je svjetlo svjetiljke ublailo njezine crte, a
moda je on bio tek usamljen mukarac. No, osjeti
neku blagost u svome dahu i polako isprui umrljane
ruke, pa je stade oslobaati udice, govorei joj blago
kao majka djetetu.
"Joj, na, na, na." Prvo joj oslobodi prste na
nogama, zatim glenjeve. "Joj, na, na, na." Radio je i
radio duboko u no, sve dok je nije odjenuo u krzna da
joj bude toplo. Kosturki su kosti bile namjetene onako
kako kod ljudi i treba biti.
153
Posegnuo je u rukav za kresivom, pa je upotrijebio
neto kose da potpali jo vatre. Gledao ju je s vremena
na vrijeme dok je uljio dragocjeno drvo svojega
ribarskog tapa i ponovno namotao povraz. A ona u
krznima nije izrekla ni rije - nije se usudila, da je lovac
ne bi uzeo i bacio niz stijene, pa joj kosti do kraja
razbio na komadie.
Mukarac je postao dremljiv, pa se zavukao u koe
za spavanje i uskoro usne. A kojiput se, dok ljudi
spavaju, znate, iz oka oslobodi koja suza, ne znamo
tono kakav san to izaziva, ali znamo da je to san tuge
ili enje. A to se dogodilo i naem ovjeku.
Kosturka ugleda suzu kako bljeti u svjetlu vatre,
pa odjednom jaaaako oedni. Zaklepee, kljocnu i

dopue do usnula ovjeka, pa prisloni usta na suzu. Ta

jedna suza bila je poput rijeke, a ona je pila i pila i pila
dok nije utaila dugogodinju e.
Dok je tako leala pokraj njega, posegnu u zaspala
mukarca i izvadi mu srce, taj moni bubanj. Sjela je i
lupala po objema stranama bubnja: Bum, bumm!...
Bum, bumm!
Dok je bubnjala, zapjeva: "Meso, meso, meso!
Meso, meso, meso!" to je vie pjevala, to joj se tijelo
sve vie popunjavalo. Pjevala je za kosu i dobre oi i
lijepe debele ake. Pjevala je razdjelnicu meu nogama
i dojke dovoljno duge da obgrle toplinom te sve ono to
eni treba.
Kad je bila gotova, pjevanjem skine mukarevu
odjeu i uvue se u krevet zajedno s njime koom o
kou. Vrati mu veliki bubanj, njegovo srce, u tijelo, i
tako su se probudili, obavijeni jedno oko drugoga,
zapetljani nou, no sada drugaije, trajno i dobro.
Ljudi koji se ne mogu sjetiti kako je prvi put
nastradala, kau da su ona i ribar otili i da su ih dobro
hranila stvorenja koja je dobro poznavala tijekom
svojega ivota pod vodom. Ljudi kau da je to istina i to
je sve to znaju.
154
Smrt u Kui ljubavi
Nemogunost da se suoimo s Kosturkom i da je
raspetljamo uzrok je propasti mnogih ljubavnih veza.
Da bismo voljeli, moramo biti i mudri, a ne samo
snani. Snaga proizlazi iz duha. Mudrost dobivamo od
Kosturke.
Kao to vidimo iz prie, ako se u ivotu elimo
nahraniti, moramo se suoiti s prirodom
ivot/smrt/ivot i razviti odnos s njom. Kada to
uinimo, neemo vie eprtljavo pecati matarije, nego

emo stei mudrost u pogledu potrebnih smrti i

zaprepaujuih roenja koja stvaraju pravi odnos. Kad
se suoimo s Kosturkom, nauimo da strast nije neto
to "nabavimo", ve neto to se stvara u ciklusima i
dijeli. Kosturka nam pokazuje da je dijeljenje
zajednikoga ivota kroz sve uspone i padove, kroz sve
zavretke i poetke ono to stvara neizmjerljivo
privrenu ljubav.
Pria je dobra metafora za problem moderne
ljubavi, strah od prirode ivot/smrt/ivot, osobito
aspekta smrti. U velikome dijelu zapadne kulture,
izvorni znaaj prirode smrti prekriven je raznim
uenjima i doktrinama, pa je tako odsjeen od svoje
druge polovice, ivota. Pogreno nas ue da prihvatimo
slomljeni oblik jednog od najdubljih i najtemeljnijih
aspekata divlje prirode. Ue nas da nakon smrti dolazi
samo jo vie smrti. To jednostavno nije tako, smrt je
uvijek u procesu inkubacije novoga ivota, ak i ako
nam je postojanje srezano na najmanju mjeru.
Umjesto da arhetipove smrti i ivota promatramo
kao suprotnosti, moramo ih drati na kupu kao lijevu i
desnu stranu jedne misli. Istina je da unutar jedne
ljubavne veze postoje mnogi zavreci. Pa ipak, nekako i
negdje u tim njenim slojevima bia koje se stvara kad
se dvoje ljudi meusobno voli, postoje i srce i dah. Dok
se jedna strana srca prazni, druga se puni. Kad jedan
dah istekne, drugi zapoinje.
Ako vjerujemo da se sila ivot/smrt/ivot ne
nastavlja nakon smrti nije ni udo da se neki ljudi boje
vezivanja. Boje se proivljavanja ak i jednoga
zavretka. Ne mogu podnijeti prelazak s verande u
unutarnje prostorije. Strah ih je, jer osjeaju da u sobi
za doruak u Kui ljubavi sjedi Gospa Smrt, lupka
vrkom stopala i preslaguje svoje ru155

kavice. Ispred nje je popis zadataka, na jednoj strani je

ono to ivi, na drugoj ono to umire. Ona kani provesti
svoje. Kani odrati ravnoteu.
Arhetip ivot/smrt/ivot u modernim je kulturama
uvelike neshvaen. Vie ne razumiju da je Gospa Smrt
puna ljubavi i da e se ivot obnoviti njezinim
djelovanjem. U mnogim folklorima uz nju su vezani
mnogi skandali: da nosi kosu i "poanje" one koji to ni
ne slute, da ljubi svoje rtve i ostavlja njihova trupla
razasuta za sobom, ili da ih utapa a zatim tuli dugo u
no.
No, u drugim kulturama, kao u indijskoj i
majanskoj, koje se vie trude da prenesu znanje o kolu
ivota i smrti, Gospa Smrt obavija one koji ve umiru,
olakava im bol i prua im utjehu. Kae se da ona
okree dijete glavom prema naprijed u utrobi tako da
se moe roditi. Kae se da ona babici vodi ruke, da
otvara puteve majina mlijeka u dojkama te da prua
utjehu svakome tko plae sam. Oni koji poznaju itav
njezin ciklus ne kleveu je, nego potuju njezinu
velikodunost i njezino uenje.
U arhetipskom smislu, priroda ivot/smrt/ivot
temeljna je sastavnica instinktivne prirode. U svjetskim
mitovima i folkloru personificirana je kao Dama del
Muerte, Gospa Smrt, Coatlique, Hel, Berchta, Ku'an Yin,
Baba Jaga, Gospa u Bijelom, Suutna nona sjenka ili
kao skupina ena koju su Grci zvali Graje, Sive ene.
Od Banshee u koiji od nonog oblaka, do La llorone,
uplakane ene na rijeci, od mranog anela koji ljude
dodiruje vrhom krila pa oni padaju u ekstazu, do
movarnoga plamena8 koji se pojavljuje kad je smrt
neizbjena, prie su prepune tih ostataka starih
personifikacija Boice ivot/smrt/ivot.lx
Velik dio naega znanja o prirodi ivot/smrt/ivot
oneien je naim strahom od smrti. Stoga nam je

sposobnost kretanja u ciklusu prirode ivot/smrt/ivot

prilino krhka. Nije istina da nam te sile "neto rade".
One nisu kradljivci koji otimaju nama drage stvari. Ta
priroda nije voza koji bjei s mjesta nesree poto
pregazi ono to cijenimo.
156
Ne, ne, sile ivot/smrt/ivot dio su nae vlastite
prirode, unutarnji autoritet koji poznaje korake,
poznaje ples ivota i Smrti. Sastavljen je od dijelova
nas samih koji znaju kad se neto moe, treba i mora
roditi, a kada mora umrijeti. Postaje dubokim uiteljem
im nauimo njegov tempo. Rosario Castellanos,
meksiki pjesnik misticizma i ekstaze, pie o predaji
silama koje upravljaju ivotom i smrti:
... dadme la muerte que me falta...
... dajte mi smrt koja mi nedostaje...
Pjesnici shvaaju da bez smrti nema niega
vrijednog. Bez smrti nema pouke, bez smrti nema
mraka iz kojega sjaji dijamant. Dok se osobe koje su
prole inicijaciju ne boje Gospe Smrti, kultura nas esto
potie na to da Kosturku bacimo niz liticu, jer ne samo
to zastrauje, nego bi nam i predugo trebalo da
nauimo njezine obiaje. Svijet bez due potie bru,
hitriju potragu za ba onom niti koja djeluje kao da e
se zauvijek i odmah sada zaariti. Pa ipak, udu koje
traimo treba vremena, vrijeme da ga naemo, vrijeme
da ga oivimo.
Moderna potraga za "vjenim motorom" usporediva
je s potragom za vjenim ljubavnim strojem. Nije ni
udo da se ljudi u potrazi za ljubavlju zbune i mue, pa
kao u prii Crvene cipele Hansa Christiana Andersena,
pleu divlji ples, ne mogu zaustaviti divlje
pocupkivanje, pa projure ravno pokraj onih stvari koje

u najdubljoj dubini srca najvie cijene.

Pa ipak, postoji drugaiji put, bolji put, koji uzima
u obzir ljudske slabosti, strahove i muice. No, kao to
se esto dogaa u ciklusima individuacije, veina se nas
tek spotakne preko njega.
Prve faze ljubavi
Sluajno nalaenje blaga
U svim priama postoji materijal koji se moe shvatiti
kao zrcalo koje odraava bolesti ili blagostanje
unutarnjega ivota. U priama postoje i mitske teme
koje se mogu shvatiti kao teme koje pruaju upute i
opisuju faze odranja ravnotee u unutarnjem i
vanjskome svijetu.
157
Kako bismo priu o Kosturki mogli tumaiti kao
priu koja predstavlja kretanje unutar jedne psihe,
smatram je najvrednijom kad je shvatimo kao niz od
sedam zadataka koji jednu duu poduavaju kako
drugu voljeti duboko i valjano. Zadaci su sljedei:
otkriti drugu osobu kao kakvo duhovno blago, premda
isprva moda i ne shvatimo to smo pronali. Zatim u
veini ljubavnih veza dolazi potjera i skrivanje, doba
nadanja i strahovanja za oboje. Zatim u vezi valja
razmrsiti i shvatiti aspekte ivot/smrt/ivot te pronai
suosjeanje za taj zadatak. Nadalje dolazi oputanje i
prelazak na povjerenje, sposobnost da se odmorimo u
prisutnosti i dobroj volji drugoga, a nakon toga, doba
dijeljenja buduih snova i prolih tuga, jer to je poetak
vianja starih rana vezanih uz ljubav. I naposljetku,
upotreba srca da se ispjeva novi ivot te proimanje
tijela i due.
Prvi zadatak, nalaenje blaga, nalazi se u desecima

pria diljem svijeta koje opisuju hvatanje stvorenja s

dna mora. Kad se to dogodi u prii, uvijek znamo da e
uskoro poeti neka velika borba izmeu onoga to
obitava u povrinskome svijetu i onoga to obitava ili
to je potisnuto u podzemni svijet. U ovoj prii ribar
ulovi mnogo vie nego to je oekivao. "Joj, ovo je
neka velika", pomisli on dok uzima mreu.
Ne shvaa da e izvui najstranije blago koje e
ikada vidjeti, da izvlai neto s ime se jo ne moe
nositi. Ne zna da e se morati pomiriti s time, da stoji
pred velikim ispitom svih svojih moi. I to je jo gore,
ne zna da ne zna. To je stanje svih ljubavnika na
poetku: potpuno su slijepi.
Ljudi koji ne shvaaju imaju tu sklonost da ljubavi
prilaze onako kako ribar u prii prilazi lovu: "Joj, nadam
se da u uloviti veliku, neku koja e me hraniti jo
dugo, koja e me uzbuditi, olakati mi ivot, s kojom u
se moi hvalisati pred svima drugim lovcima kod
kue."
To je prirodni put naivna ili izgladnjela lovca. Vrlo
mlade osobe, one koje nisu prole inicijaciju, gladni i
ranjeni potuju vrijednosti koje se vrte oko nalaenja i
osvajanja trofeja. Vrlo mlade osobe uistinu jo ne znaju
to trae, gladni trae okrepu, ranjeni trae utjehu za
prijanje gubitke. Svima njima e se "dogoditi" blago.
158
Kada smo u drutvu velikih moi psihe, u ovom
sluaju ene ivot/smrt/ivot, a naivni smo, onda emo
zacijelo dobiti vie nego to pokuavamo uloviti. esto
matamo o tome da se iz duboke prirode okrijepimo
ljubavnim odnosima, poslom ili novcem te se nadamo
da e to hranjenje dugo potrajati. Rado bismo da ne
moramo vie nita dalje raditi. Da budemo iskreni,
postoje vremena kad bismo se rado hranili a da gotovo
nita ne radimo. Zapravo, znamo da se na taj nain

nikad ne razvije nita vrijedno. No, svejedno to

prieljkujemo.
Lako je besposleno leati i samo sanjariti o
savrenoj ljubavi. To je neko mrtvilo od kojega emo se
oporaviti samo ako nemilosrdno potegnemo neto
vrijedno na povrinu, ega ipak nismo svjesni.
Djelovanje psihe doima vam se udesnim ako ste naivni
i ranjeni, jer ete, iako ste obeshrabreni, nevjerni,
nemate namjeru, zapravo se ne nadate, ne elite,
osjeate se nevrijednima, niste spremni, ipak naletjeti
na blago. Sad ovisi o radu vae due da ne previdite
ono to je izronilo, da prepoznate blago kao blago, bez
obzira na neobinost njegova oblika te da dobro
razmislite to ete dalje uiniti.
Motivi ribara i lovca imaju neto zajednikoga
arhetipskoga simbolizma, a meu ostalim predstavljaju
i psihike elemente ljudi koji ele znati, koji tee okrepi
sebstva spajanjem s instinktivnom prirodom. U priama
i u ivotu lovac i ribar zapoinju svoju potragu na jedan
od sljedea tri naina: sveto, zlonamjerno ili eprtljavo.
U prii o Kosturki vidimo da je ribar pomalo na ovoj
eprtljavoj strani. Nije zlonamjeran, a nema ba ni neki
sveti pristup ili namjeru.
Kojiput i ljubavnici poinju na taj nain. Na poetku
veze love tek malo uzbuenja, ili antidepresiv tipa
"pomozi da preivim no". Nita ne slutei, sluajno
ulaze u dio svoje i tue psihe u kojem prebiva
Kosturka. Dok dva ega moda pecaju malo zabave,
psihiki prostor Kosturki predstavlja sveto tlo.
Panulamo li u tim vodama, ona e nam se jamano
uhvatiti za udicu.
Ribar misli da lovi istu hranu i okrepu, dok
zapravo izvlai na povrinu itavu elementarnu ensku
prirodu, zanemarenu prirodu ivot/smrt/ivot. Ne moe
je se previdjeti, jer gdje god zapoinje novi

159
ivot, Mrtvaka kraljica se pojavi. A kad se to dogodi,
ljudi joj, pa makar na trenutak, puni straha posveuju
svu pozornost.
Motiv Kosturke slian je Sednilxi, jo jednom liku
ivot/smrt/ivot iz inuitske mitologije. Sedna je velika
izobliena Boica stvaranja koja ivi u inuitskom
podzemlju. Sednin otac bacio ju je preko ruba svojega
kajaka, jer je za razliku od drugih pokornih keri
plemena, pobjegla s pseim mukarcem. Kao i otac u
bajci Bezruka djeva, Sednin otac odsjekao joj je ruke.
Prsti i udovi potonuli su joj na dno mora, gdje su se
pretvorili u ribe, tuljane i druge oblike ivota koji otada
hrane Inuite.
Preostali dio Sednina tijela isto je tako potonuo na
dno mora. Tamo se pretvorila u kosti i dugu, dugu
kosu. Prema inuitskom ritualu, zemaljski amani plivaju
k njoj na dno, donose joj hranu u znak mira kako bi
stiali reanje njezina pseega supruga i uvara.
amani joj eljaju dugu, dugu kosu i pjevajui je mole
da izlijei duu ili tijelo osobe koja je na obali, jer ona
je velika angakok, arobnica, ona predstavlja velika
Sjeverna vrata ivota i smrti.
Kosturku, koja je provela vjenost leei na dnu
mora, moemo shvatiti kao enu koju je sila
ivot/smrt/ivot zaboravila i zloupotrijebila. U vitalnom i
uskrsnulom obliku upravlja intuitivnom i emotivnom
sposobnou dovravanja ivotnih ciklusa raanja i
zavravanja, alovanja i slavlja. Ona je ta koja zuri u
stvari. Ona prepoznaje kad je vrijeme da neko mjesto,
stvar, in, skupina ili veza umre. Taj dar, ta psihika
osjetljivost, eka one koji e je u svijest privesti inom
ljubavi prema drugome.
Dio svake ene i svakoga mukarca odupire se,
znajui da smrt mora imati udjela u svim ljubavnim

odnosima. Pretvaramo se da moemo voljeti a da ne

umru nae iluzije o ljubavi, pretvaramo se da moemo
nastaviti a da ne umru naa povrna oekivanja,
pretvaramo se da moemo napredovati a da naa
najdraa uzbuenja nikad ne umru. No, u ljubavi se u
psihikome smislu sve rastavlja, sve. Ego ne eli da to
bude tako. Pa ipak, to je kako treba biti, a osoba
duboke i divlje naravi ne moe zanijekati da je taj
zadatak privlai.
to umire? Umiru iluzije, oekivanja, pohlepa za
posjedovanjem svega, za eljom da sve bude samo
lijepo, sve to umire. Budui da
160
ljubav uvijek izaziva silazak u prirodu Smrti, jasno nam
je da su potrebne silna snaga sebstva i duevnost da
bismo uli u takvu obvezu. Kad se obveemo na ljubav,
obvezujemo se i na ponovno oivljavanje Kosturke i
svega njezina uenja.
Ribar u prii sporo shvaa prirodu onoga to je
ulovio. Isprva to vrijedi za sve. Teko je shvatiti to
radite kad lovite po nesvjesnom. Ako nemate iskustva,
ne znate da tamo dolje ivi priroda Smrti. Kad jednom
otkrijete s ime imate posla, doe vam da je bacite
natrag. Postajemo poput oeva koji svoje divlje keri
bacaju iz kajaka u more. Znamo da se veze kojiput
kolebaju kad prelaze s faze oekivanja u fazu
suoavanja s onime to nam je uistinu na udici. To
vrijedi za vezu izmeu majke i njezina
osamnaestomjesena djeteta, kao i za vezu roditelja i
tinejdera, vezu izmeu prijatelja te vezu izmeu
dugogodinjih ljubavnika ili onih koji su tek kratko
zajedno. Veza koja je poela u dobroj volji sad se,
nakon zavretka faze "taubeka", klima i ljulja, a kojiput
i posre. Umjesto da glumimo neto iz mate, sada kad
uistinu zapoinje izazovnija veza valja prizvati sve svoje

vjetine i mudrost.
Kosturka koja lei pod vodom nepokretan je oblik
duboka instinktivnoga ivota koji napamet zna
stvaranje ivota i stvaranje Smrti. Ako ljubavnici
inzistiraju na ivotu usiljene vedrine, stalnih uitaka i
drugih oblika umrtvljujueg intenziteta, ako inzistiraju
na seksualnom Donner und Blitz, gromovima i
munjama, ili na potocima slasti bez imalo napetosti, eto
ti prirode ivot/smrt/ivot kako pada niz liticu i ponovno
se utapa u moru.
Zabrana svih ciklusa ivot/smrt/ivot u ljubavnoj
vezi izbacuje Kosturku iz njezina psihikoga obitavalita
i utapa je. Ljubavna veza tada pod svaku cijenu navlai
izraz na lice koji govori "... hajdemo nikad ne biti tuni,
hajdemo se uvijek zabavljati". Dua veze nestaje iz
vida, predodreena da potone pod vodu, besmislena i
beskorisna.
Kosturka uvijek pada s litice kad je jedan ili oba
ljubavnika ne mogu izdrati ili razumjeti. Pada s litice
kada pogreno protumaimo primjenu ciklusa
preoblikovanja: kad neto mora umrijeti i biti
nadomjeteno drugime. Ako ljubavnici ne mogu
podnijeti te procese ivot/smrt/ivot, ne mogu se voljeti
dalje od hormonalnih aspiracija.
161
Bacanje prirode ivot/smrt/ivot niz liticu,
ljubavnicu, a i duevnu silu u mukaraca, uvijek
pretvara u kostur lien iskrene ljubavi ili skrbi. Kako je
ena uvarica ciklusa, ciklusi ivot/smrt/ivot sredite
su njezine pozornosti. Budui da nema mnogo novoga
ivota bez umanjivanja onoga to je bilo prije,
ljubavnici koji ustraju na tome da sve ostane na onom
vrhuncu na kojem im je iskrilo u psihi, provodit e svoje
dane u vezi koja sve vie okotava. elja za
prisiljavanjem ljubavi da ivi u svojem najpozitivnijem

obliku upravo je ono to na kraju natjera ljubav da se

srui mrtva, i to zauvijek.
Izazov koji stoji pred ribarom sastoji se u tome da
se suoi s Gospom Smrti, njezinim zagrljajem i njezinim
ciklusima ivota i smrti. Za razliku od drugih pria u
kojima se vodeno stvorenje ulovi, ali zatim i vrati u
vodu, nakon to ribaru ispuni elju u znak zahvalnosti,
Gospa Smrt ne puta, Gospa Smrt ne ispunjava
ljubazno nikakve elje. Ona se pojavi, htjeli mi to ili ne,
jer bez Gospe Smrti nema pravoga poznavanja ivota,
a bez toga poznavanja nema vjernosti, nema prave
ljubavi ili odanosti. Ljubav kota. Kota hrabrosti. Kota
truda, kao to emo vidjeti.
Uvijek iznova primjeujem jednu pojavu kod
ljubavnika, bez obzira na njihov spol. To ide nekako
ovako: dvoje ljudi zaponu ples da bi otkrili bi li se rado
voljeli. Odjednom se Kosturka sluajno ulovi na udicu.
Neto u vezi pone slabiti i sklizne u entropiju. esto se
umanji onaj bolni uitak seksualna uzbuenja, ili jedno
ugleda slabu, povrijeenu stranu onoga drugoga ili ga
pak ne smatra "ba u potpunosti trofejem" i to je
trenutak u kojemu se naa elava utozuba cura die
na povrinu.
ini se tako jezivim, a opet, to je prvi put da
postoji prava prilika za pokazivanje hrabrosti i
upoznavanje ljubavi. Ljubiti znai ostati prisutan. To
znai izroniti iz svijeta mate u svijet u kojemu je
mogua odriva ljubav, licem u lice, kostima uz kosti,
odana ljubav. Ljubiti znai ostati kad svaka stanica u
tijelu vie: "Bjei!"
Kad su ljubavnici u stanju podnijeti prirodu
ivot/smrt/ivot, kad su je u stanju shvatiti kao
kontinuum - kao no izmeu dva dana -i kao upravo
onu silu koja stvara ljubav za itav ivot, onda su u
stanju suoiti se s Kosturkom svoje veze. Onda su

zajedno jai i oboje

162
su pozvani na dublje razumijevanje dvaju svjetova u
kojima ive, onoga svjetovnoga i onoga koji pripada
duhu.
Tijekom mojih dvadeset godina prakse, i mukarci i
ene bacali su mi se na kau govorei s prizvukom
sretnog uasa: "Upoznao/la sam nekoga - nisam
namjeravao/la, gledao/la sam svoja posla, nisam
traio/la - i bum! Upoznam toga Nekoga. I to u
sada?" Dok se bave svojom novom vezom, poinju
uzmicati. Povlae se, brinu se. Osjeaju li napetost zbog
ljubavi prema toj osobi? Ne. Osjeaju strah jer naziru
elavu lubanju koja se uzdie iz valova njihove strasti.
Jao! to e sada?
Govorim im kako je to arobno vrijeme. To ih ba
ne umiruje. Govorim im kako emo sad ugledati neto
krasno. Ne vjeruju ba. Kaem im neka ustraju i to im
uspijeva, ali jedva. Prije nego li se snaem, s gledita
psihoanalize, mala barka njihove ljubavne veze vesla
sve bre i bre. Prevali se na obali i prije nego to
uspijete rei "keks", oni ve tre koliko ih noge nose.
Kao psihoanalitiar trim uz njih pokuavajui rei koju
dobru rije, dok pogodi-tko klepee za nama.
Kad se tek susretnu s Kosturkom, veina ljudi
najradije bi otrala brzinom vjetra i to to je dalje
mogue. Tranje je dio procesa. Trati je ljudski, samo
ne predugo i ne zauvijek.
Potjera i skrivanje
Priroda Smrti ima udan obiaj da se pojavi u ljubavnim
odnosima upravo u trenutku kad mislimo da smo
osvojili ljubavnika, upravo kad pomislimo da smo ulovili
"veliku ribu". U tom se trenutku pojavi priroda

ivot/smrt/ivot i sve prestrai na mrtvo ime. Tada

poinje daljnje iskrivljavanje injenica o tome zato
ljubav ne moe, nee, ne bi trebala "uspjeti" ni jednom
ni drugom. Tada se skrivamo po zejim rupama. Radi
se o pokuaju da postanemo nevidljivi. Nevidljivi
ljubavniku? Ne. Nevidljivi Kosturki. Otud sve to
bjeanje i skrivanje. No, kao to vidimo, nemamo se
kamo sakriti.
Racionalna psiha peca neto duboko, pa ne samo
to to i ulovi nego je toliko zaprepatena da to jedva
moe izdrati. Ljubavnici
163
imaju osjeaj da ih neto proganja. Kojiput misle da ih
to ono drugo proganja. Ustvari, to je Kosturka. Isprva,
kad uimo iskreno voljeti, mnoge stvari pogreno
shvatimo. Mislimo da nas proganja, a zapravo nas se
ne moe rijeiti jer se zakvaila za nau udicu namjere
da se prema nekome drugom ljudskom biu odnosimo
na poseban nain. Svagdje gdje se raa ljubav, na
povrinu e izroniti sila ivot/smrt/ivot. Uvijek.
Dakle, eto ribara i Kosturke zapetljanih jedno o
drugo. Dok Kosturka klopara za prestravljenim ribarom,
pone primitivno sudjelovati u njegovu ivotu: ogladni i
jede suhu ribu. Poslije, kad jo malo oivi, gasit e e
ribarevom suzom.
Tu udnu pojavu vidimo u svim ljubavnim vezama:
to on bre tri, to ona sve vie ubrzava. Kad jedno od
ljubavnika pokuava pobjei od veze, paradoksalno
unosi jo vie ivota. A to se stvori vie ivota, to je
ribar prestraeniji. to vie tri, to se stvara vie ivota.
Ta je pojava jedna od glavnih tragikomedija ivota.
Jedna je osoba u takvoj situaciji sanjala da
upoznaje enu/ljubavnicu ije se meko tijelo otvara
poput ormaria. U upljini njezina tijela sjali su i
pulsirali embriji, na policama su stajali bodei s kojih

curi krv i vree ispunjene prvim proljetnim zelenilom.

Sanjar se itekako pokolebao, jer to je bio san o prirodi
ivot/smrt/ivot.
Takvi letimini pogledi u unutranjost Kosturke
tjeraju ljubavnike-pripravnike da zgrabe svoje udice i
vratolomnom brzinom pojure preko brda i dolina u
pokuaju da se to vie udalje od nje. Kosturka je
velika i tajanstvena, ona je zapanjujue numinozna.
Psihiki se prostire od obzora do obzora i od raja do
pakla. Prigrliti je nije lako. Pa ipak, nije udo da ljudi
jure kako bi je prigrlili. Ono ega se bojimo moe nas
osnaiti, izlijeiti.
Faza bjeanja i skrivanja doba je tijekom kojeg
ljubavnici pokuavaju racionalizirati svoj strah od
ljubavnih ciklusa ivot/smrt/ivot. Kau: "Bolje e mi
biti s nekim drugim" ili "Ne elim se odrei svoje/ga
(popuni crtu)_____" ili "Ne elim promijeniti svoj ivot"
ili "Ne elim se suoiti sa svojim ranama, a ni neijim
tuim" ili "Nisam jo spreman/na" ili "Ne elim se
promijeniti a da prije toga ne saznam sve detalje o
tome kako u izgledati/osjeati se poslije".
164
To je vrijeme kad se misli roje, kad se oajniki
bacamo u zaklon, kad srce lupa, ne zato to ljubimo i
to nas ljube, nego zbog oajnoga straha. Da nas
Gospa Smrt zarobi! Jao! Uas susreta sa silom ivot/
/smrt/ivot licem u lice! Dvostruko jao!
Neki grijee, pa misle da bjee od veze s
ljubavnikom. Ne. Ne bjee od ljubavi, od pritisaka veze.
Pokuavaju prestii tajanstvenu silu ivot/smrt/ivot.
Psihologija to dijagnosticira kao "strah od prisnosti,
strah od vezivanja". No, to su samo simptomi. Ispod
toga se skrivaju pogrena razmiljanja i nepovjerenje.
Oni koji bjee uvijek se boje istinskoga ivota u skladu
s ciklusima divlje prirode.

Dakle, Mrtvaka ena sad juri mukarca preko

vode, preko granice nesvjesnoga do svjesnoga tla uma.
Svjesna psiha postaje svjesna toga to je ulovila i
oajniki to pokuava prestii. To u ivotu stalno
inimo. Pojavi se neto zastraujue. Ne obraamo
pozornost i dalje izvlaimo udicu, mislimo da se radi o
blagu. Radi se o pravoj krinji s blagom, samo ne
onakvoj kakvu zamiljamo. Na alost uili su nas da se
takvoga blaga bojimo. I stoga pokuavamo pobjei ili
baciti ga natrag, uljepati ga i uiniti neime to nije.
No, to nam nee uspjeti. Na kraju emo svi morati
poljubiti vjeticu.
Isti je proces i u ljubavi. elimo jedino ljepotu, ali
zavrimo tako da se moramo suoiti sa "zlokom".
Odgurujemo Kosturku, no ona ide dalje. Bjeimo. Ona
slijedi. Ona je velika uiteljica za koju smo rekli da je
elimo. "Ne, ne tu uiteljicu!", vritimo. elimo neku
drugu. Ba mi je ao. To je uiteljica koju svi dobivaju.
Postoji izreka da kad je uenik spreman, uitelj se
pojavi. To znai da se uitelj pojavi kad je dua
spremna, a ne ego. Uitelj doe kad ga dua pozove hvala nebesima, jer ego nikada nije potpuno spreman.
Kad bismo ovisili iskljuivo o spremnosti ega da nam
privue uitelja, ostali bismo bez uitelja itav ivot.
Blagoslovljeni smo, jer dua i dalje prenosi tu elju, bez
obzira na stalno promjenjiva miljenja naeg ega.
Kad se stvari u ljubavnoj vezi zamrse i postanu
zastraujue, ljudi se boje da se pribliava kraj, ali to
nije tako. Budui da je to arhetipska stvar i budui da
Kosturka obavlja posao Sudbine, od junaka se oekuje
da pojuri preko obzora, od Mrtvake ene se oekuje da
ga
165
slijedi u stopu, od ljubavnika-pripravnika oekuje se da
odjuri u svoju kolibicu i da dahe, hroplje i nada se da

je na sigurnom. A od Kosturke se oekuje da ga slijedi

ravno u to sklonite. Od njega se oekuje da je razmrsi
i tako dalje.
Modernim ljubavnicima "potreba za prostorom" isto
je to i ribaru njegova kuica od snijega, tamo gdje
misli da je na sigurnom. Kojiput se taj strah od prirode
smrti iskrivljuje u "izvlaenje", pokuaj zadravanja
samo ugodnih strana veze a da se ne moramo baviti
Kosturkom. To nikako nee uspjeti.
Kod onog ljubavnika koji ne pria o "potrebi za
prostorom" to izaziva veliku napetost, jer je voljan
upoznati Kosturku. Pripremio se, utaborio, svoj strah
pokuava drati uravnoteenim. A sada, ba kad se
spremio razmrsiti tu tajnu, ba kad je spreman
zabubnjati po srcu i ispjevati zajedniki ivot, drugo
vie: "Ne jo, ne jo" ili "Ne, nikada".
Postoji golema razlika izmeu potrebe za samoom
i obnavljanjem i elje za "prostorom" kako bi se
izbjegao neizbjean odnos s Kosturkom. No, odnos, u
smislu razmjene s prirodom ivot/smrt/ivot i njezina
prihvaanja, upravo predstavlja sljedei korak za
jaanje vlastite sposobnosti za ljubav. Oni koji uu u
vezu s njom usvojit e trajnu vjetinu ljubavi. Oni koji
to ne uine, nee. Nema naina da se to zaobie.lxii
Sve one o "nespremnosti" i "potrebi za vremenom"
shvatljive su, ali samo nakratko. Istina je da nikada
nismo "potpuno spremni", da nikada nije ba "pravo
vrijeme". Kao i kod silaska u nesvjesno, postoji doba
kad se jednostavno nadamo najboljem, kad zaepimo
nos i skoimo u ponor. Kad to ne bi bilo tako, ne bismo
imali nikakvu potrebu da stvorimo rijei junakinja,
junak ili sranost.
Posao upoznavanja s prirodom ivot/smrt/ivot
mora se obaviti. Ako je odbijemo, Kosturka potone u
vodu, ali uvijek e iznova izroniti i uvijek e iznova

krenuti u potjeru. To je njezin posao. Na je posao da

nauimo. Ako elimo voljeti, nema nam druge. Rad na
tome da je prigrlimo jest zadatak. Bez zadatka koji
pred nas postavlja izazove nema transformacije. Bez
zadatka nema pravog osjeaja zado166
voljstva. Za ljubav prema uitku nije potrebno mnogo.
Za stvarnu ljubav potreban je junak koji zna izai na
kraj s vlastitim strahom.
Priznajem, mnogi, mnogi ljudi dolaze do te faze
bijega i skrivanja. Neki na alost do nje dolaze uvijek
iznova. Ulaz u zeju rupu izgreban je od sve te
jurnjave. No, oni kojima je stalo do ljubavi oponaaju
ribara. Tee tomu da zapale vatru i da se suoe s
prirodom ivot/smrt/ivot. Promiljaju svoj strah i
reagiraju, paradoksalno, s uvjerenjem i divljenjem.
Razmrsiti kostur
Pria o kosturki jedna je od mnogih univerzalnih pria o
"iskuavanju prosca". Pri iskuavanju prosca, ljubavnici
moraju dokazati svoje prave namjere i snagu, to
obino znai da moraju pokazati kako imaju cojnes 9 ili
ovarios, suoiti se s monom i zastraujuom
numinoznou neke vrste... Premda je tu nazivamo
prirodom ivot/smrt/ivot, drugi bi je mogli zvati
aspektom Sebstva, duhom ljubavi, a neki bi mogli rei
da je to Bog ili Gracia, duh energije, itd.
Ribar svoje prave namjere, svoju mo, sve jau
vezu s Kosturkom pokazuje tako to je razmrsi. Gleda
je iskrivljenu na sve strane i u njoj ugleda naznaku
neega, ne zna ega. Bjeao je od nje, daui i
jecajui. Sad razmilja o tome da je dodirne. Ona mu
nekako dira srce samim postojanjem. Kad shvatimo
usamljenost prirode ivot/smrt/ivot, koju, ne njezinom

pogrekom, stalno odbacuju... onda moda i nas mogu

dirnuti njezine muke.
Ako je to to inimo ljubav, onda smo voljni
razmrsiti kosti prirode Smrti premda smo napeti i
ustraeni. Voljni smo vidjeti kako se sve to slae jedno
s drugim. Voljni smo dodirnuti ono nelijepolxiii u
drugome i u sebi samima. Iza tog izazova skriva se
lukav ispit iz Sebstva. Jo se jasnije javlja u priama
gdje se lijepo pojavljuje kao runo kako bi ispitalo neiji
znaaj.
U prii "Dijamanti, rubini i biseri" dobra, ali
zlostavljana pokerka izvue iz bunara vode za bogatu
neznanku, pa joj za nagradu dok go167
vori iz usta padaju dijamanti, rubini i biseri. Maeha
naredi svojim lijenim kerima da stanu pokraj istoga
bunara i ekaju bogatu neznanku. No, ovaj put prie
druga neznanka, u ritama. Kada zamoli za kutljau
vode, zle keri gordo odbiju. Neznanka ih nagradi tako
to im nakon toga zauvijek iz usta ispadaju zmije, abe
i guteri.
Prema pravdi iz bajki, kao i u dubokoj psihi,
dobrota prema onome to se doima niega ranga
nagrauje se dobrim, a onoga koji odbije uiniti dobro
djelo nekome tko nije lijep napada se i kanjava. Isto
se zbiva i u velikim osjeajnim stanjima kao to je
ljubav. Kad smo dovoljno veliki da dotaknemo nelijepo,
dobivamo nagradu. Ako prezremo ne-lijepo, odsjeeni
smo od ivota i izbaeni.
Nekima je lake misliti uzviene, ljepe misli i
dodirivati one stvari koje nas pozitivno transcendiraju,
nego dotaknuti ili pruiti pomo i potporu onome to
nije tako pozitivno. tovie, kao to pria prikazuje,
lako je ne-lijepome okrenuti lea s osjeajem
pogrenoga zadovoljstva. To je ljubavni problem

ophoenja s Kosturkom.
to je to ne-lijepo? Naa vlastita tajna glad za time
da budemo voljeni, to je ne-lijepo. Nae zanemarivanje
i zloupotrebljavanje ljubavi, to je ne-lijepo. Naa izdaja
odanosti i privrenosti je neljupka, na osjeaj duevne
odvojenosti je neugledan, nae psiholoke izrasline,
nedostaci, nerazumijevanja i infantilne matarije su nelijepe.
Razmrsiti Kosturku znai shvatiti tu konceptualnu
pogreku i ispraviti je. Razmrsiti Kosturku znai shvatiti
da ljubav nije sazdana samo od svjetlucanja svijea i
raskoi. Razmrsiti Kosturku znai nai hrabrost, a ne
strah u mraku regeneracije. To znai melem za stare
rane. To znai promijeniti svoj nain gledanja i biti u
stanju odraavati zdravlje a ne manjak due.
Kako bismo voljeli, dodirujemo temeljnu i ne-takoljupku kotanu enu, raspetljavamo svoj smisao za
prirodu ivot/smrt/ivot, dovodimo je ponovno u red,
putamo je da ponovno ivi. Nije dovoljno onu
nesvjesnu izvui na povrinu, nije ak ni dovoljno
dovui je kui. Kad je se predugo bojimo ili je predugo
preziremo, zaustavljamo napredovanje ljubavi.
Kad razmrsimo Kosturku, poinjemo razbijati
aroliju - to jest, strah da e nas prodrijeti, zauvijek
usmrtiti. Arhetipski gledano, kad
168
neto razmrsimo to je isto kao i silaziti, slijediti labirint,
sii u podzemlje ili u mjesto gdje se stvari otkrivaju na
potpuno nov nain, biti u stanju slijediti zamren
proces. U bajkama otputanje pojasa, razvezivanje
vora, odvezivanje i raspetljavanje znai poetak
razumijevanja neega, shvaanja primjene i koristi
toga, znai pretvoriti se u maga, znalaku duu.
Kada ribar razmrsi Kosturku, poinje "iz prve ruke"
usvajati znanje o izrazima ivota i Smrti. Kostur je

sjajna slika prirode ivot/smrt/ivot. Kao psihika slika,

kostur se sastoji od stotina malih i velikih udnovato
oblikovanih tapova i kvrga u trajnom skladnom
meusobnom odnosu. Kad se jedna kost okrene,
okreu se i druge, pa makar nezamjetno. Ciklusi
ivot/smrt/ivot upravo nalikuju tome. Kad se ivot
pomakne, kosti Smrti pomiu se u skladu s time. Kad
se Smrt pokrene, kosti ivota takoer se okreu.
Osim toga, kada kakva siuna kost nije na mjestu,
kad je okrhnuta, rascijepljena ili iaena, ona naruava
integritet cjeline. Isto se dogaa i kad je potisnuta
priroda ivot/smrt/ivot u nama ili u vezi. ivot nam
tada epa, hvata korak, hrama, tedi pokrete. Kada su
te strukture i ciklusi ozlijeeni, uvijek se prekida libido.
Ljubav tada nije mogua. Leimo pod vodom, tek hrpa
kostiju noena naprijed-natrag.
Razmrsiti prirodu ivot/smrt/ivot znai nauiti
njezino slabljenje, njezine obiaje i pokrete. To znai
nauiti cikluse ivota i smrti, upamtiti ih i tako shvatiti
na koji nain se slau, kako zajedno predstavljaju
jedinstven organizam, ba kao to je i kostur jedinstven
organizam.
Strah je slaba isprika za neobavljanje posla. Svi se
bojimo. To nije nita novo. Ako ste ivi, bojite se. Kod
Inuita, Gavran je varalica. U svojoj nerazvijenoj strani,
on se ravna prema svojim apetitima. Voli iskljuivo
uitak, pokuava izbjei svaku nesigurnost i strahove
koje nesigurnost donosi sa sobom. Dobrano je oprezan,
a i dobrano pohlepan, i jedno i drugo. Boji se svega to
ne djeluje kao da donosi trenutno ispunjenje. A kad
donosi, on skae.
On voli sjajnu koljku periske, srebrne perlice,
beskrajne zalihe, ogovaranja i topla spavanja nad
dimnjakom. Gavranski ego budui je ljubavnik koji eli
"sigurnu stvar". Gavranski se ego boji da e strast

169
nestati. Boji se i pokuava izbjei kraj obroka, kraj
vatre, kraj dana i kraj uitka. Postaje prepreden i to na
svoju tetu, jer kad zaboravi svoju duu, gubi i svoju
mo.
Gavranski se ego boji da ako pripustimo prirodu
ivot/smrt/ivot, nikad vie neemo biti sretni. A jesmo
li itavo vrijeme bili ba tako savreno sretni, ha?
Nismo. Ali gavranski ego vrlo je jednostavan, poput
nesocijalizirana djeteta i ne ba osobito bezbrina
djeteta. Vie je slian djetetu koje itavo vrijeme gleda
ija krika je vea, iji krevet je meki, iji ljubavnik
najljepi.
Tri stvari dijele ivot iz due od ivota iz ega. To
su: sposobnost da osjetimo i nauimo nove obiaje,
ustrajnost koja nam omoguuje da jaemo kvrgavom
stazom, strpljivost da s vremenom nauimo duboku
ljubav. Gavranski ego, meutim, ima sklonost i
nagnue da izbjegava uenje. Strpljenje nije najjaa
strana ega. Izdrljivost u vezama nije Gavranova jaa
strana. Dakle, ne volimo drugu osobu iz naega vjeno
promjenjiva ega, nego iz divlje due.
Da bismo razmrsili kosti, nauili znaenje Gospe
Smrti, stekli upornost da ostanemo uz nju, potrebna
nam je "divlja strpljivost", kako to naziva pjesnikinja
Adrienne Rich.lxiv Pogreno bi bilo misliti da je za to
potreban miiav junak. Nije. Potrebno je srce koje je
spremno umrijeti i roditi se i umrijeti i roditi se uvijek
iznova.
Raspetljavanje Kosturke otkriva da je drevna i
starija od vremena koje poznajemo. Ona je ta koja
mjeri energiju spram udaljenosti, koja vae vrijeme
spram libidu, koja odmjerava duh spram preivljavanju.
Ona meditira o tome, prouava, razmatra, a zatim
proima iskrama ili naglim plamenom poara ili pak

smiruje, zatrpava ili u potpunosti gasi. Ona zna to je

potrebno. Ona zna kad je vrijeme.
Raspetljavajui je usvajamo sposobnost da
osjetimo to slijedi, da bolje razumijemo kako se
meusobno odnose svi aspekti psihe prirode, kako
moemo sudjelovati. Razmrsiti je znai usvojiti jasno
znanje o sebi i drugima. To znai osnaiti nau
sposobnost da miroljubivo slijedimo faze, projekte,
doba inkubacije, raanje i transformacije, uz onoliko
dostojanstva koliko moemo sakupiti.
Dakle, u tom smislu, ljubavnik koji je nekada bio
prilino nevjet u ljubavi postaje mnogo bolji u tome
zato to je promatrao Kostur170
ku i zato to joj je posloio kosti. Kako ponemo
odreivati obrasce ivot/smrt/ivot, tako moemo
predviati i cikluse veze u smislu poveanja koje slijedi
manjak i bijede koja slijedi obilje.
ovjek koji je razmrsio Kosturku poznaje
strpljivost, bolje zna kako ekati. Nije zapanjen ili u
strahu od neimatine. Ostvarenje ga ne koi. Potrebe
za dobivanjem, za "trenutnim posjedovanjem"
pretvaraju se u profinjeniju vjetinu iznalaenja svih
slojeva veze, promatranja kako ciklusi veze zajedniki
djeluju. Ne boji se odnosa s ljepotom estine, ljepotom
nepoznatoga, ljepotom ne-lijepoga. A uei i radei sa
svim time, pretvara se u kvintesenciju divljega
ljubavnika.
Kako mukarac naui sve te stvari? Kako ih bilo tko
naui? Uite u izravni dijalog s prirodom
ivot/smrt/ivot sluajui unutarnji glas koji nije ego.
Nauite tako to ete prirodi ivot/smrt/ivot postaviti
izravna pitanja o ljubavi i ljubljenju i zatim sluati
njezine odgovore. To nas sve ui da nas ne zavede ono
zanovijetalo u primozgu koje kae: "To je bedasto...

Sve to samo izmiljam". Nauimo ignorirati taj glas i

uti ono to se uje iza njega. Nauimo slijediti ono to
ujemo - sve ono to nas pribliava otroj svijesti,
odanoj ljubavi i jasnom pogledu na duu.
Bilo bi dobro kad bismo opetovano raspetljavanje
prirode ivot/smrt/ivot pretvorili u meditativnu
svakodnevnu praksu. Ribar stalno pjevui onaj jedan
stih kako bi olakao raspetljavanje. To je pjesma koja
pomae svijesti, pomae razmrsiti prirodu Kosturke. Ne
znamo to on to pjeva. Moemo samo pogaati. Kada
raspetljavamo tu prirodu, bilo bi dobro za nas da
pjevamo neto kao: emu danas moram podariti vie
smrti da proizvedem vie ivota? to bi trebalo umrijeti
od onoga to poznajem, ali se ja kolebam da to i
dopustim? to u meni mora umrijeti kako bih mogao
voljeti? to je to ne-lijepo ega se bojim? Ili: Od koje
koristi mi je danas mo ne-lijepoga? to bi danas
trebalo umrijeti? to bi trebalo ivjeti? Kojem ivotu se
bojim podariti ivot? Ako ne sada, kada?
Ako pjevamo pjesmu svijesti sve dok ne osjetimo
ar istine, bacamo plamen u tamu psihe, tako da
vidimo to radimo... to uistinu radimo, ne samo to
bismo rado vjerovali da radimo. To je raspetljavanje
naih osjeaja i poetak razumijevanja zato se ljubav i
ivot moraju ivjeti prema onome to nam je u
kostima.
171
Da bismo se suoili s Kosturkom, ne moramo
preuzeti ulogu zlatnoga junaka, ui u oruanu borbu ili
staviti ivot na kocku u divljini. Jednostavno moramo
osjeati elju da je razmrsimo. Mo poznavanja prirode
ivot/smrt/ivot eka ljubavnike koji nastave bez
bjeanja, koji prevladaju elju da budu na sigurnome.
Nai stari koji su traili to znanje o ivotu i smrti,
nazivali su ga Biserom velike cijene, Nenadmanim

blagom. Drati i razmrsiti konce tih tajni donosi sa

sobom mono znanje o Sudbini i Vremenu, vremenu za
sve stvari, sve u svoje vrijeme, izdrati buru, kliziti po
glatkome. Nema znanja koje jae ouva, hrani i jaa
ljubav od toga.
To je to eka ljubavnika koji e sjediti pokraj vatre
s Kosturkom, koji e razmiljati o njoj i dopustiti svojim
osjeajima prema njoj da se jave. eka one koji
dotaknu njezinu ne-ljepotu i koji njeno razmrse
njezinu prirodu ivot/smrt/ivot.
San povjerenja
U toj fazi veze, ljubavnik se vraa u stanje bezazlenosti,
u stanje u kojemu ga osjeajni elementi jo zapanjuju,
u stanje u kojemu je prepun elja, nada i snova.
Bezazlenost je drugaija od naivnosti. Postoji stara
izreka: "Neznanje je kad nita ne zna, a privlai te
dobro. Bezazlenost je kad sve zna, a ipak te privlai
dobro."
Da vidimo dokle smo doli. Ribar-lovac izvukao je
prirodu ivot/smrt/ivot na povrinu. "Proganjala" ga
je, ne njegovom voljom. No, uspio je suoiti se s
njome, osjetio je suut prema njezinu zamrenu stanju
i dodirnuo je. Sve to dovelo ga je do punoga
sudjelovanja s njom. Sve to dovelo ga je do
transformacije, do ljubavi.
Premda metafora sna moe oznaiti nesvjesno,
ovdje simbolizira stvaranje i obnovu. San je simbol
ponovnoga raanja. U mitovima stvaranja, dua zaspe
tijekom neke transformacije, jer u snu se ponovno
stvaramo, obnavljamo.
... san

172

to zamrenu brig prede kudjelju,

[...], kupelj munom trudu,
Za rne de melem, prirode obnavlja,
Na gozbi ia glavni hranitelj
Shakespeare, Macbeth, II. in, 2. prizor

Kad biste najprekaljeniju, najokrutniju i

najnemilosrdniju osobu na svijetu, mogli pogledati
tijekom njezina sna i u trenutku buenja, ugledali biste
u njoj na tren onaj netaknut djeji duh, istu
bezazlenost. U snu se ponovno vraamo u stanje
ljupkosti. U snu se ponovno stvaramo. Od glave do pete
ponovno se sastavljamo, svjei i novi u bezazlenosti.
U to stanje mudre bezazlenosti ulazimo
odbacivanjem cininosti i samozatite te ponovnim
ulaskom u ono stanje zauenosti koje vidimo kod
veine vrlo mladih i mnogih koji su vrlo stari. To je
praksa gledanja oima znalakoga i skrbnoga duha,
umjesto oima pretuena psa, proganjana stvorenja,
gladna trbuha, ljutita ranjena ovjeka. Bezazlenost je
stanje koje se obnavlja dok spavamo. Na alost, mnogi
ga odbacuju zajedno s pokrivaem kad ujutro ustaju.
Bilo bi bolje kad bismo sa sobom ponijeli tu budnu
bezazlenost i privili je k sebi da nas grije.
Premda je za poetni povrat u to stanje moda
potrebno skidanje dugogodinjih slojeva blaziranih
stajalita, ruenje bezosjeajno i paljivo izgraenih
obrambenih zidina, kad se jednom vratimo, nikad ga
vie ne moramo traiti i iskopavati. Povratak u budnu
bezazlenost, kao ni premjetanje hrpe opeka s jednoga
mjesta na drugo, nije toliki napor kao to je dovoljno
dugo stajati na jednom mjestu da bi vas duh pronaao.
Kae se da sve to traite trai vas, pa da e vas, ako
mirno leite, mirno sjedite, ono i pronai. eka vas ve

dugo. Kad jednom doe, nemojte se odmaknuti.

Odmorite se. Vidite to e se dalje dogoditi.
Tako valja pristupati prirodi Smrti, ne lukavo, nego
s povjerenjem u duh. Rije bezazlen esto se rabi za
osobu koja ne posjeduje znanje ili za budalu. No,
korijen rijei znai biti bez zla. panjolska rije inocente
znai osobu koja pokuava ne povrijediti drugu, ali i
osobu koja je u stanju izlijeiti svaku ranu ili ozljedu.
173
La Inocenta ime je koje se esto daje curanderi,
vidarici. Biti bezazlen znai imati sposobnost da jasno
uvidimo o emu se radi, pa to i ispraviti. Snani su to
pojmovi koji stoje iza bezazlenosti. Bezazlenost se ne
smatra samo pristupom u kojem izbjegavamo nanositi
zlo drugima ili sebi, nego i sposobnou da ispravimo i
vratimo ne samo sebe, ve i druge. Pomislite samo.
Kojeg li blagoslova za cikluse ljubavi!
Putem te metafore bezazlena sna, ribar pokazuje
dovoljno povjerenja u prirodu ivot/smrt/ivot da se u
njezinoj prisutnosti odmori i osnai. Ulazi u tranziciju
koja e ga odvesti u dublje razumijevanje, vie stanje
zrelosti. Kad ljubavnici ulaze u tu fazu, predaju se
silama u sebi, onima koje posjeduju povjerenje, vjeru i
duboku snagu bezazlenosti. U tom duhovnom snu,
ljubavnik vjeruje da e se u njemu obavljati rad due,
da e sve biti onako kako treba. Ljubavnik spava snom
mudrih, a ne snom opreznih.
Postoji opreznost koja je stvarna, kad je opasnost
u blizini, a postoji i nepozvana opreznost koja proizlazi
iz ranijih ozljeda. Ova posljednja uzrokom je
osjetljivosti i nezanimanja ljudi ak i kad misle kako bi
rado pokazali toplinu i skrbnost. Osobe koje se boje
toga da ih se "vue za nos" ili "ulovi u zamku" ili one
koje buno uvijek iznova trae "slobodu", to su one
osobe kojima e zlato iscuriti ravno kroz prste.

esto sam ula mukarce kako kau da imaju

"dobru ensku" koja je zaljubljena u njih i oni u nju, ali
da se jednostavno ne mogu dovoljno "opustiti" da bi
otkrili to uistinu osjeaju za nju. Za takvu osobu
prijelomna je toka kada dopusti samoj sebi da voli
"unato"... unato grenju, unato nervozi, unato
prijanjim ozljedama, unato strahovima od
nepoznatoga.
Kojiput nema rijei koje bi nas mogle ohrabriti.
Kojiput jednostavno moramo skoiti. Mora postojati
neki trenutak u ovjekovu ivotu, neko doba kad e
imati povjerenja u smjer kojim ga ljubav vodi, kad e
se vie bojati nemogunosti da se makne iz suha
napukla rijenoga korita psihe, nego lutanja po bujnom,
ali neistraenom teritoriju. Kad previe kontroliramo
ivot, imamo sve manje ivota koji moemo
kontrolirati.
174
U tom stupnju bezazlenosti, ribar se vraa u stanje
mlade due, jer u snu nema oiljaka, nema sjeanja na
ono to je bilo juer ili prije toga. U snu ne tei nikakvu
poloaju ili mjestu. U snu se obnavlja.
Unutar muke psihe postoji stvorenje, neranjeni
mukarac koji vjeruje u dobro, koji ne sumnja u ivot,
koji nije samo mudar, nego se i ne boji umiranja. Neki
bi to nazvali ratnikim sebstvom. No, to nije to. To je
duhovno sebstvo i to mladoga duha, duha koji bez
obzira na muenje, ranjavanje i izgon nastavlja ljubiti,
jer je to na svoj nain samolijeenje, samozacjeljivanje.
ene e rei da su vidjele to stvorenje kako se
skriva u mukarcu izvan njegove svijesti. Sposobnost
toga mladoga duha da primijeni mo lijeenja na
vlastitu psihu toliko je golema da zapanjuje. Povjerenje
mu ne proizlazi iz toga da ga ljubavnica nee ozlijediti.
Povjerenje mu proizlazi iz vjerovanja da se svaka rana

koju dobije moe izlijeiti, vjerovanja da novi ivot

dolazi nakon staroga. Vjerovanja da postoji dublje
znaenje svih stvari, da naizgled nebitni dogaaji nisu
bez znaenja, da se sve u neijem ivotu - otrcano,
nepravilno, uzbibano i uzvieno - moe upotrijebiti kao
ivotna energija.
Valja rei i to da koji put, dok se mukarac
oslobaa i pribliava Kosturki, u njegovoj ljubavnici
raste strah, pa da i ona sama mora poraditi na
raspetljavanju, promatranju, snu koji vraa
bezazlenost, uenju povjerenja u prirodu
ivot/smrt/ivot. Kad oboje prou dobranu inicijaciju,
zajedno onda posjeduju mo kojom e ublaiti svaku
ranu, prevladati svaku bol.
Kojiput se osoba boji zaspati u prisutnosti neke
druge osobe, boji se povratka u psihiku bezazlenost ili
se pak boji da e ga druga osoba iskoristiti. Takvi ljudi
projiciraju svakojake motive na onog drugog i
jednostavno nemaju povjerenja u sebe. Pa ipak, nije
ljubavnik taj u kojega nemaju povjerenja. Ono s ime
nisu raunali jest priroda ivot/smrt/ivot. Ona je ta u
koju moraju stei povjerenje. Kao i kod sna, priroda
ivot/smrt/ivot u svojemu je najdivljem obliku
jednostavna kao i ljupki izdisaj (zavretak) i udisaj
(poetak). Jedino povjerenje koje je potrebno jest
spoznaja da e nakon zavretka doi drugi poetak.
175
Da bismo to uinili, ako imamo sree, umorimo se,
pa se prepustimo struji povjerenja. Strmiji je put kad
se na silu bacimo u povjerljivo stanje razuma - kad se
prisilimo da uklonimo sve uvjete, sve "ako" i "samo
da". Pa ipak, obino nema smisla ekati da se osjeamo
dovoljno snani da imamo povjerenja, jer taj trenutak
nee nikada doi. Stoga, da, prihvaamo tu mogunost
da je sve pogreno to su nas uili o prirodi

ivot/smrt/ivot i da nai instinkti imaju pravo.

Kako bi ljubav mogla cvasti, drug mora vjerovati
da e sve to bude biti preobraajno. Mora se prepustiti
tome stanju sna koje nas vraa u mudru bezazlenost,
stanju koje, kako i valja, uvijek iznova stvara one
dublje spirale doivljaja ivot/smrt/ivot.
Davanje suze
Dok ribar spava, iz kuta oka mu kane suza. Kosturka je
ugleda, preplavi je osjeaj ei, pa ona nespretno
dopuza do njega kako bi pila iz aice njegova oka. O
emu bi on to, pitamo se, mogao sanjati, to proizvodi
takvu suzu?
Suze sadravaju stvaralaku mo. U mitovima
davanje suza izaziva golemo stvaranje i srdano
sjedinjenje. U biljnome folkloru, suze se rabe kao
vezivo, za osiguranje elemenata, ujedinjavanje ideja,
sjedinjavanje dua. U bajkama, bacanje suza prestrai
razbojnike ili izazove izlijevanje rijeka. Kad se njima
kropi, prizivaju se duhovi. Kad se izlijevaju na tijelo,
lijee rane i vraaju vid. Kad se dodirnu, izazivaju
zaee.
Kad uemo u tako dubok odnos s prirodom
ivot/smrt/ivot, isplakana suza izmijeana je suza
strasti i suuti, za sebe i za drugoga. Takvu suzu
najtee je isplakati, osobito mukarcima i nekim
"ovrsnulim" enama.
Ta se suza strasti i suuti najee ispusti nakon
sluajnoga nalaenja blaga, ustraena bijega i
raspetljavanja - jer spoj svega toga, ono je to izaziva
iscrpljenost, zaustavljanje obrambenih mehanizama,
suoavanje sa samima sobom, skidanje do kostiju,
elju za znanjem i olakanjem. To dvoje tjera duu da
se zagleda u ono to dua uistinu eli i da plae za

gubitkom i ljubavi prema njima.

176
Ba kao to je Kosturka izvuena na povrinu, tako
se sad i ta suza, taj osjeaj u mukarcu, izvlai na
povrinu. Ona je uputa za ljubav prema sebi i drugome.
Sad kad je osloboen svih bodlji, udica i otrica
dnevnoga svijeta, mukarac privlai Kosturku da legne
pokraj njega, pije i hrani se njegovim najdubljim
osjeajima. U tome novom obliku posjeduje sposobnost
da nahrani edno drugo.
Njegovo plakanje prizvalo je prikazu - ideje i moi
iz dubine psihikoga svijeta ujedinjuju se u toplini te
suze. Povijest simbola vode kao stvarateljice, kao puta,
duga je i raznovrsna. Proljee dolazi s kiom suza. Ulaz
u donji svijet nalazi se u vodopadu suza. Kad je uje
netko sa srcem, suza se shvaa kao poziv da se
pribliimo. Pa tako plae i ribar, a ona se uistinu priblii.
Da nema njegove suze, ona bi ostala samo hrpa
kostiju. Da nema njegove suze, on se nikada ne bi
probudio za ljubav.
Suza spavaa dolazi kad budui ljubavnik dopusti
sam sebi da osjea i povee vlastite rane, kada dopusti
sam sebi da sagleda samorazaranje koje je izazvao
gubitkom povjerenja u dobrotu sebstva, kad osjea
odcijepljenost od okrepljujuega i oivljavajuega
ciklusa prirode ivot/smrt/ivot. U tom trenutku zaplae
jer osjea svoju usamljenost, svoju akutnu nostalgiju
za tim psihikim mjestom, za tim divljem znanjem.
To je mukarac koji zacjeljuje, koji se razvija u
svojem shvaanju. Hvata se ukotac sa spravljanjem
vlastitih lijekova, hvata se ukotac sa zadatkom
hranjenja "izbrisana drugoga". Poinje stvarati svojini
suzama.
Nije dovoljno voljeti drugoga, nije dovoljno "ne biti
zapreka" u ivotu drugoga. Nije dovoljno biti "podrka"

i "na raspolaganju" i sve ono ostalo. Svrha je poznavati

obiaje ivota i smrti, u vlastitome ivotu i svagdje oko
nas. A jedini nain da mukarac postane znalac jest da
pohaa kolu u kostima Kosturke. Ona eka znak dubob
osjeaja, onu jednu suzu koja kae: "Priznajem ranu."
To priznanje hrani prirodu ivot/smrt/ivot, izaziva
povezivanje i duboko znanje u mukarcu. Svi smo
uinili tu pogreku da smo mislili kako netko drugi
moe biti na vidar, nae uzbuenje, nae ispunjenje.
Potrebno je mnogo vremena da uvidimo kako to nije
tako,
177
uglavnom zato to smo ranu izbacili na povrinu,
umjesto da smo se za nju pobrinuli iznutra.
Vjerojatno ne postoji nita to ena toliko eli od
mukarca kao to da napusti svoje projekcije i suoi se s
vlastitom ranom. Kad se mukarac suoi sa svojom
ranom, suza doe prirodno, pa se razjasne i pojaaju i
njegove odanosti prema unutra i prema van. On
postaje vlastitim vidarom, vie ne ezne za dubljim
sebstvom. Vie ne trai od ene da bude njegov
analgetik.
Postoji pria koja to dobro opisuje. U grkome mitu
postoji mukarac imenom Filoktet. Kau da je naslijedio
arobni luk i strijele od Herakla. Filoktet je u borbi
ranjen u nogu. Meutim, rana mu nikako nije htjela
zacijeliti, nego je umjesto toga poela iriti nepodnoljiv
smrad. Zbog toga, a i zbog njegovih stravinih krikova,
suborci su ga ostavili na otoku Lemnu da umre.
Filoktet je jedva izbjegao umiranju od gladi tako
to se koristio Heraklovim lukom za gaanje manjih
ivotinja. No, rana mu je gnjilila, a smrad se jo vie
irio, tako da su mornari morali zaobilaziti otok u
irokom luku. Pa ipak, skupina mukaraca urotila se da
e izdrati smrad Filoktetove rane kako bi ukrali arobni

luk i strijele.
Mukarci su izvlaili drijeb i zadatak je pripao
najmlaemu. Stariji mukarci poticali su ga da bude brz
i putuje pod okriljem noi. I tako mladi zaplovi.
Meutim, noen vjetrom, prevladavi smrad mora,
pristigne drugi vonj, tako straan da je mukarac
morao zamotati lice tkaninom umoenom u morsku
vodu kako bi mogao slobodno disati. No, nita ga nije
moglo zatititi od Filoktetovih stravinih krikova.
Mjesec je bio zastrt oblakom. Dobro, pomisli mladi
dok je vezivao amac i uljao se prema Filoktetu koji je
bio na mukama. Kako je posegnuo za dragocjenim
lukom i strijelama, luna odjednom baci svjetlo na
ispaeno lice umiruega starca. Mladia neto - nije
znao to - odjednom gane do suza. Preplavi ga suut i
postojana samilost.
Umjesto da ukrade starev luk i strijele, mladi je
oistio Filoktetovu ranu, previo je i ostao uz njega,
hranio ga, istio, odravao vatru i njegovao starca sve
dok ga nije uspio prenijeti do Troje, gdje ga je izlijeio
polubog Eskulap 10 , lijenik.
178
Suza suuti isplakana je kao reakcija na otkrivanje
smradne rane. Smradna rana kod svake osobe ima
drugaiju konfiguraciju i izvor. Nekima ona predstavlja
itav ivot mukotrpna puzanja uz planinu kako bismo
prekasno otkrili da smo se penjali po krivoj planini. Nekima je to neki nerijeen i nelijeen problem
zlostavljanja u djetinjstvu.
Drugima je to kakav bolan gubitak u ivotu ili
ljubavi. Jedan je mladi pretrpio gubitak prve ljubavi, a
nije imao niiju podrku, ni spoznaju kako se izlijeiti.
Godinama je lutao slomljen, tvrdei da nije povrijeen.
Drugi je bio novi igra u profesionalnoj momadi.
Sluajno je ozlijedio nogu, to se nije dalo izlijeiti, pa

je njegov ivotni san nestao preko noi. Smradna rana

kod njega nije bila samo ta tragedija, ta ozljeda, nego i
injenica da je dvadeset godina viao ranu samo
gorinom, zloupotrebom opojnih tvari, pijanstvom. Kad
mukarci imaju takve rane, moete po mirisu osjetiti da
su blizu. Takvu ranu ne moe izlijeiti nijedna ena,
nikakva ljubav ili panja, samo suut prema vlastitome
ranjenom stanju.
Kad mukarac ispusti tu suzu, znai da je naiao na
svoju bol, i on to zna kad je dodirne. Uvia kakvim je
samozatitnikim ivotom ivio zbog te rane. Uvia
koliko je zbog nje propustio od ivota. Uvia koliko
sputava svoju ljubav prema ivotu, prema sebi, prema
drugome.
U bajkama suze mijenjaju ljude, podsjeaju ih na
ono to je vano i spaavaju njihove due. Samo tvrdo
srce sprjeava plakanje i sjedinjenje. Postoji izreka,
zapravo molitva, meu sufijama koja trai od Boga da
mu slomi srce: "Skri moje srce kako bi se mogao
stvorili novi prostor za Bezgraninu ljubav."
Unutarnji osjeaj njenosti koji nagne ribara da
razmrsi Kosturku omoguuje mu da osjeti i druge
zaboravljene enje, da ponovno uspostavi suut prema
samome sebi. Budui da je u stanju bezazlenosti, tj.
misli da je sve mogue, nije ga strah izrei udnje svoje
due. Nije ga strah eljeti, jer vjeruje da e njegovim
potrebama biti udovoljeno. Veliko mu je olakanje to
vjeruje da e mu dua biti ispunjena. Kad ribar isplae
svoje prave osjeaje, potie se ponovno sjedinjenje s
prirodom ivot/smrt/ivot.
179
Ribareve suze privlae Kosturku, izazivaju kod nje
e, udnju za daljnjom razmjenom s njime. Kao i u
bajkama, suze nam dovikuju, ispravljaju stvari, daju
nam onaj dio ili komad koji manjka. U afrikoj prii

"Zlatni slap" arobnjak skriva odbjeglu ropkinju tako

to isplae toliko suza da se stvori vodopad pod kojim
se ona sakrije. U afrikoj prii "Kotana zveka" due
mrtvih vidara prizivaju se kapanjem djejih suza na tlo.
Uvijek se iznova prisjetimo moi toga snanog osjeaja.
Suze mogu risati, pa se unutar svake suze nalaze
snane slike koje nas vode. Suze ne predstavljaju samo
osjeaje, nego i lee kroz koje drugaije vidimo.
U prii ribar doputa da mu srce pukne - ne
prepukne ve da se raspukne. Nije to teta, majino
mlijeko, ljubav koju eli, ne eli ni ljubav prema novcu,
prema moi, slavi ili seksualnosti. Radi se o ljubavi koja
raste u njemu, ljubavi koju je uvijek nosio u sebi, ali je
nikad prije nije priznavao.
Mukareva dua smjeta se dublje i jasnije kad
shvati tu vezu. Pojavljuje se suza. Ona pije. Sad e se u
njemu razviti i ponovno roditi neto drugo, neto to joj
moe pruiti: golemo, neizmjerno srce.
Kasnije faze ljubavi
Srce kao bubanj i glasan pjev
Kae se da koa i tijelo bubnja odreuje koga i to e
se prizvati u postojanje. Za neke bubnjeve se vjeruje
da se radi o bubnjevima putovanja koji bubnjara i
sluatelje (ili "putnike", kako ih se naziva u
pripovjedakoj tradiciji) prenose na razna i ina mjesta.
Drugi bubnjevi moni su na drugaije naine.
Bubnjevi izraeni od ljudske kosti prizivaju mrtve.
Bubnjevi izraeni od koe odreenih ivotinja dobri su
za prizivanje ivotinjskih duhova. Bubnjevi koji su
osobito lijepi prizivaju Ljepotu. Bubnjevi s privrenim
zvoncima prizivaju djetinje duhove i vremenske prilike.
Bubnjevi mukla zvuka prizivaju duhove koji uju mukle

tonove. Bubnjevi visoka zvuka prizivaju duhove koji

uju visoke tonove i tako dalje.
180
Bubanj izraen od srca prizvat e duhove koji su vezani
uz ljudsko srce. Srce simbolizira bit. Srce je jedan od
rijetkih sutinskih organa koje ljudi (i ivotinje) moraju
imati kako bi ivjeli. Odstranite jedan bubreg, ovjek
ivi. Osim toga, odstranite obje noge, unu vreicu,
jedno plue, ruku, slezenu, ovjek ivi - moda ne
dobro, ali ivot postoji. Oduzmite odreene modane
funkcije i ovjek jo ivi. Uzmite srce, osoba istoga
trena umre.
Srce je psihiko i fizioloko sredite. U
hinduistikim Tantrama, koje su boje upute ljudima,
srce je anahata akra, ivano sredite koje obuhvaa
osjeaj za drugog ovjeka, osjeaj za sebe, osjeaj za
zemlju i osjeaj za Boga. Srce nam omoguuje da
volimo kao to dijete voli: do kraja, bez zadrke i bez
ovojnice sarkazma, omalovaavanja ili samozatite.
Kad se Kosturka koristi ribarevim srcem, ona se koristi
sredinjim pokretaem itave psihe, jedinom stvari koja
je uistinu vana, jedinom stvari koja je u stanju stvoriti
ist i bezazlen osjeaj. Kau da je mozak taj koji misli i
stvara. Ova pria govori drugaije, kae da je srce ono
koje misli i saziva molekule, atome, osjeaje, enje i
sve to je ve potrebno da se stvori tvar koja
omoguuje stvaranje Kosturke.
Pria sadrava sljedee obeanje: dopustite da
Kosturka postane opipljivija u vaem ivotu, pa e vam
ona zauzvrat poveati ivot. Kad je oslobodite iz njezina
zamrena i neshvaena stanja i afirmirate kao uiteljicu
i ljubavnicu, ona vam postaje saveznicom i druicom.
Davanje vlastita srca za novo stvaranje, nov ivot,
za sile ivot/smrt/ivot, silazak je u podruje osjeaja.
Moda nam je to teko, osobito ako su nas povrijedili

razoaranje ili tuga. No, miljeno je da se srce dobro

izbubnja, da se Kosturki podari cjelovit ivot, da se
pribliimo onoj osobi koja je uvijek bila blizu nas.
Kad mukarac daje itavo srce, on postaje
zapanjujua sila - postaje nadahnjivaica, uloga koja je
u prolosti pripadala samo enama. Kad Kosturka spava
s njim, on postaje plodan, proimaju ga enske moi u
muevnom okruju. Nosi sjemenke novoga ivota i
nunih smrti. Nadahnjuje nova djela u sebi, ali i u
onima u svojoj blizini.
Vidjela sam to kod drugih i doivjela u sebi tijekom
godina. Snaan je to dogaaj kad stvorite neto
vrijedno s pomou vjere vaega lju181
bavnika u vas, kroz njegove iskrene osjeaje prema
vaemu radu, vaemu projektu, vaemu subjektu. To je
zapanjujua pojava. A nije ak ni ograniena na
ljubavnika: moe se dogoditi s pomou bilo koga tko
vam tako duboko nudi svoje srce.
Dakle, mukareva veza s prirodom
ivot/smrt/ivot napokon e mu ponuditi desetke ideja,
ivotnih pria, situacija, notnih zapisa, boja i slika bez
premca - jer prirodi ivot/smrt/ivot, arhetipu Divlje
ene, na raspolaganju stoji sve to postoji i to e ikada
postojati. Kad stvara, ispunjava tijelo mesom s pomou
pjesme, a to ovjek, ijim se srcem koristi, osjea i sam
biva ispunjen stvaranjem koje se prelijeva i izlijeva iz
njega.
Pria takoer opisuje dvostruku mo koja proizlazi
iz psihe putem simbola bubnjanja i pjevanja. U
mitovima, pjesme viaju rane i njima se priziva divlja.
Ljude se priziva pjevanjem njihova imena. Olakava se
bol, arobni dah obnavlja tijelo. Pjesmom se prizivaju ili
uskrisuju mrtvi.
Kae se da je sve stvaranje popraeno zvukom ili

rijeju izreenom naglas, zvukom ili rijeju

proaptanom ili dahnutom. Izgovaratelj takvih "zvunih
rijei" moda jest a moda i nije znao ili razumio
njihovo znaenje. Smatra se da pjevanje proizlazi iz
nekoga tajanstvenog izvora, izvora koji mudrou
proima itavo stvaranje, sve ivotinje, ljude, drvee,
biljke, sve koji ga uju. Pripovjedai kau da sve to
ima "soka" ima i pjesmu.
Slavopojke stvaranja donose psihiku promjenu.
Njihova je tradicija golema: pjesme koje stvaraju ljubav
postoje na Islandu i u indijanskim narodima Wichita i
Micmac. U Irskoj se arobnom pjesmom priziva arobna
mo. U jednoj islandskoj prii, netko padne na ledenim
stijenama i ostane bez jednog od udova, ali se obnavlja
pjevanjem pjesme.
U gotovo svim kulturama bogovi prilikom stvaranja
ljudima udjeljuju pjesme, pa im kau da e upotrebom
tih pjesama u svakome trenutku prizvati bogove
natrag, da e im pjesma donijeti one stvari koje
trebaju, te preoblikovati ili izbaciti one stvari koje ne
ele. U tom smislu, davanje pjesme milosrdan je in
koji ljudima omoguuje
182
prizivanje bogova i velikih sila u ljudske krugove.
Pjesma je posebna vrsta jezika koja u tome uspijeva
onako kako izgovoreni glas ne moe.
Pjesma, kao i bubanj, stvara neobinu svijest,
stanje transa, stanje molitve. Svi ljudi i mnoge ivotinje
podlone su promjenama svijesti putem zvuka.
Odreeni zvukovi, kao kapanje slavine ili automobilska
truba, mogu izazvati napetost, ak ljutnju. Drugi
zvukovi, kao rika oceana ili vjetar u kronjama,
ispunjavaju nas dobrim osjeajem. Zvuk udaraca - kao
koraanje - izaziva negativnu napetost kod zmija. No,
njeno pjevanje zmiju navodi na ples.

Rije pneuma (dah) dijeli podrijetlo s rijeju psyhe

- obje se smatraju rijeima za duu. Pa kad neki mit ili
pria sadrava pjesmu, znamo da se prizivaju bogovi
kako bi svoju mudrost i mo udahnuli onome to je na
stvari. Tada znamo da u duhovnome svijetu djeluju sile
koje su zaposlene izraivanjem due.
Dakle, pjevanje pjesme i koritenje srca kao
bubnja mistini su inovi buenja slojeva psihe koji se
mnogo ne upotrebljavaju i ne vide. Protok daha ili
pneume nad nama pretresa odreene otvore, budi
odreene sposobnosti koje inae nisu dostupne. Ne
moemo za svaku osobu rei to je to to e se prizvati
pjesmom i bubnjanjem, jer to otvara vrlo udne i
neobine otvore u ljudima koji u tome sudjeluju. Pa
ipak, moemo biti sigurni da e, to god se stvorilo, biti
numinozno i zadivljujue.
Ples tijela i due
Kroz svoja tijela, ene ive u velikoj blizini prirode
ivot/smrt/ivot, Kad ene imaju zdrav instinktivni um,
onda se njihove ideje i impulsi za ljubav, staranje,
vjerovanje i udnju raaju, provode neko vrijeme,
blijede i umiru, pa se ponovno raaju. Moglo bi se rei
da ene svjesno ili nesvjesno prakticiraju to znanje u
svakome mjesenom ciklusu svoga ivota. Nekima se
taj mjesec koji odreuje cikluse nalazi na nebu.
Drugima je to Kosturka koja ivi u njihovoj vlastitoj
psihi.
ena prema vlastitu mesu i krvi te stalnim
ciklusima punjenja i pranjenja crvene vaze svojega
trbuha fiziki, emotivno i duhovno razumije da zeniti
blijede i nestaju te da se ono to preostane ponovno
183
raa na neoekivane naine i nadahnutim sredstvima,

samo zato da ponovno padne u nitavilo, pa da se

ponovno zane u punome sjaju. Kao to vidite, ciklusi
Kosturke prolaze kroz, pod i u itavu enu. Drugaije ne
ide.
Kojiput se mukarci, koji jo bjee od prirode
ivot/smrt/ivot, boje takvih ena, jer osjeaju da su
prirodne saveznice Kosturke. No, to nije uvijek bilo
tako. Simbol Kosturke podsjea na vrijeme kad se
mnogo toga znalo o smrti kao o duhovnom
preobrazitelju; kad je Gospa Smrt bila jednako
dobrodola kao i blizak roak, kao sestra, brat, otac,
majka ili ljubavnik. U enskom izrazu, Mrtvaka ena,
Mrtvaka majka ili Mrtvaka djeva uvijek su
predstavljale donositeljicu sudbine, initeljicu, etvenu
djevu, majku, etaicu po rijekama, ponovnu
stvarateljicu, sve to u ciklusu.
Kojiput onaj koji bjei od prirode ivot/smrt/ivot
uporno o ljubavi razmilja iskljuivo kao o blagodati. Pa
ipak, ljubav je u svojemu punom obliku niz smrti i
ponovnih roenja. Naputamo jednu fazu, jedan aspekt
ljubavi i ulazimo u drugi. Strast umire i vraa se.
Otjeramo bol, pa se nanovo pojavi drugi put. Ljubiti
znai prihvatiti i istodobno izdrati mnoge, mnoge
zavretke i mnoge, mnoge poetke - a sve to u istoj
vezi.
Proces se komplicira injenicom da velik dio nae
pretjerano civilizirane kulture teko izlazi na kraj s
onime to preobraava. No, postoje bolji pristupi za
prihvaanje prirode ivot/smrt/ivot. Diljem svijeta, pod
raznim nazivima, mnogi tu prirodu vide kao un baile
con la muerte, ples sa smru - Smrt je plesaica, a
ivot njezin plesni partner.
Daleko gore na dinama Velikih jezera, gdje jo ima
ljudi koji govore dijalektom koji sadrava biblijske
oblike, postoji pria koja se zove "Smrtni skok". Prema

onome to mi je ispriala gospoa Arlen Scheffeler, u

prii neka ena ljubazno prima putnika imenom Smrt uz
svoje ognjite. Starica se ne boji. ini se da poznaje
Smrt kao davatelja ivota, jednako kao i djelitelja
smrti. Sigurna je da je Smrt uzrok svim suzama i
svemu smijehu.
ena kae Smrti da je dobrodoao za njezinim
ognjitem i da ga je voljela kroz "sve dozrele usjeve i
sva usahla polja, kroz raanje
184
moje djece, kroz smrt moje djece". Kae mu da ga
poznaje i da joj je prijatelj: "U meni ti izazva mnoge
jecaje i plesove, Smrti. Stog' stani izvikivati likove, ta
korake znam!"
Da bismo vodili ljubav, ako kanimo ljubiti, bailamos
con la muerte, pleemo sa Smru. Bit e teenja i
sahnjenja, novoroenih i mrtvoroenih, pa ponovno
roenih iz neega novog. Voljeti znai nauiti korake.
Voditi ljubav znai plesati ples.
Energija, osjeaji, bliskost, usamljenost, udnja,
dosada, sve to raste i pada u relativno vrsto zbijenim
ciklusima. udnja za bliskou i za odvajanjem raste i
pada. Priroda ivot/smrt/ivot ne samo to nas ui
plesati, nego nas ui i da je suprotnost uvijek rjeenje
slabosti: nova radnja lijek je dosadi, bliskost
usamljenosti, a samoa zaguenosti.
Ako ne poznaje taj ples, osoba naginje tome da za
raznih razdoblja bonace iskae potrebu za novom
osobnom akcijom u obliku rasipanja novca, ulaenja u
opasnost, donoenja bezumnih odluka, nalaenja
novoga ljubavnika. To ine budale i lude. To ine oni
koji ne znaju.
Isprva svi mislimo da moemo pretei smrtni
aspekt prirode ivot/smrt/ivot. injenica je da ne
moemo. Slijedi nas u stopu, klip-klap, tup-tap, ravno u

nau kuu, ravno u nau svijest. Za tu tamniju prirodu

saznamo, ako nikako drugaije, a ono kad priznamo da
svijet nije pravedan, da se prilike gube, a mogunosti
dolaze nezvane, da ciklusi ivot/smrt/ivot postoje,
htjeli mi to ili ne. Meutim, ako ivimo kako diemo,
uvuemo i pustimo, ne moemo pogrijeiti.
U ovoj prii postoje dvije preobrazbe, lovca i
Kosturke. Modernim rjenikom, loveva preobrazba
tee ovako nekako. Isprva je nesvjestan lovac: "Bok, to
sam samo ja. Doao sam u ribolov i gledam svoja
posla." Zatim je prestraen lovac u bijegu: "to? Mene
hoe? Joj, mislim da moram ii." Sad se premilja i
pone raspetljavati svoje osjeaje, pa pronalazi nain
komunikacije s njom: "Osjeam kako mi privlai duu.
Tko si ti uistinu, kako si sazdana?"
Zatim spava: "Imat u povjerenja u tebe. Dopustit
u da se pokae moja bezazlenost." Tako se otkriva
suza duboka osjeaja koja je krijepi: "Toliko sam te
dugo ekao." Posuuje svoje srce da je stvori u
potpunosti: "Evo, uzmi moje srce i oivi se u mojem
ivotu." 1 tako
185
je lovcu-ribaru uzvraena ljubav. To je tipina
preobrazba ovjeka koji ui voljeti.
Preobrazba Kosturke pomalo je drugaija. Isprva,
kao priroda ivot/smrt/ivot, navikla je na zavretak
veze s ljudima odmah nakon to je ulove. Nije ni udo
da e toliko blagoslivljati onoga koji e se potruditi za
nju, jer je navikla na to da ljudi prerezu konopac i
pojure na obalu.
Prvo je odbace i istjeraju. Zatim je sluajno uhvati
netko tko je se boji. Poinje se vraati u ivot iz
svojega nepomina stanja, jede, pije od njega koji ju je
podignuo, preobraava se s pomou snage njegova
srca, s pomou njegove snage da se suoi s njome. Od

kostura se preobraava u ivo bie. On voli nju, a ona

njega. Ona mu daruje mo, kao to on daruje njoj.
Ona, veliko kolo prirode, i on, ljudsko bie, sada
skladno ive jedno s drugim.
Vidimo iz prie to smrtna sila trai od ljubavi. Ona
trai njezinu suzu - njezine osjeaje - i njezino srce.
Trai da se vodi ljubav s njom. Priroda ivot/smrt/ivot
od ljubavnika trai da se odmah suoe s tom prirodom,
da ne uzmiu pred njom, da je ne zavaravaju, da se
meusobno poveu jae nego da su samo "zajedno", da
im se ljubav temelji na zajednikome znanju i snazi da
se suoe s tom prirodom, da je vole i da pleu zajedno
s njom.
Kosturka pjesmom stvara bujno tijelo za sebe. To
tijelo koje Kosturka ispjeva funkcionalno je na sve
naine: ne radi se tu o komadima i dijelovima enskoga
mesa koje neki u nekim kulturama oboavaju, nego o
itavom enskom tijelu, tijelu koje moe hraniti
dojenad, voditi ljubav, plesati i pjevati, raati i krvariti
a da ne umre.
Pjevanje mesa na svoje tijelo uobiajen je narodni
motiv. U afrikim, papuanskim, idovskim, hispanskim i
inuitskim priama kosti se pretvaraju u osobu. Asteka
Coatlique 11 stvara zrele ljude iz kostiju mrtvih u
podzemnom svijetu. Tlingitski aman pjevanjem svlai
odjeu sa ene koju voli. U priama diljem svijeta
pjevanje dovodi do arolija. Pjevanje donosi poveanje.
186
Osim toga, svagdje na svijetu razne vile, nimfe i
orijaice imaju tako dugake dojke da ih mogu prebaciti
preko ramena. U Skandinaviji, meu Keltima i u
predjelima oko Sjevernoga pola, prie govore o enama
koje po volji mogu stvarati svoja tijela.
Vidimo iz prie da je davanje tijela jedna od
posljednjih faza ljubavi. To je onako kako treba biti.

Dobro je svladati prve faze upoznavanja s prirodom

ivot/smrt/ivot, a tek onda ui u doivljaje tijelom o
tijelo. Uvijek upozoravam ene da se ne uputaju s
ljubavnikom koji bi htio s faze sluajnoga ulova prijei
na fazu davanja tijela. Inzistirajte na svim fazama.
Tada e posljednja faza doi sama od sebe, vrijeme
tjelesnoga jedinstva doi e u pravi trenutak.
Kad jedinstvo zapoinje tjelesnom fazom, proces
suoavanja s prirodom ivot/smrt/ivot moe se jo
uvijek obaviti poslije... no trebat e mnogo vie
odlunosti. To je tei posao, jer ego uitka morat emo
odvui od karnalnoga kako bismo mogli obaviti rad na
temeljima. Psi u prii o Manaweeju upozorava na to
koliko je teko upamtiti pravi put kad nam uici prebiru
po ivcima.
Dakle, voditi ljubav znai spojiti dah i tijelo, duh i
tvar, jedno se slae s drugim. U naoj prii dogaa se
parenje smrtnoga i besmrtnoga, a to vrijedi i za trajnu
ljubavnu vezu. Postoji besmrtna veza izmeu dviju
dua, koju ne moemo dobro opisati, pa ak niti
odluiti, no koju duboko doivljavamo. Postoji predivna
pria iz Indije u kojoj smrtnik udara u bubanj kako bi
vile mogle plesati pred Boicom Indrom. Za tu uslugu
bubnjaru dodjeljuju vilu za enu. Tako neto postoji i u
ljubavnoj vezi: nagrada se dodjeljuje onome mukarcu
koji e ui u kooperativnu vezu s carstvom enske
psihe, to za njega predstavlja tajnu.
Na kraju prie, ribar se s prirodom ivot/smrt/ivot
nalazi dahom o dah, koom o kou. to to znai,
razlikuje se od mukarca do mukarca. Jedinstveno je i
kako doivljava produbljivanje njezine veze s njim.
Znamo jedino da moramo poljubiti vjeticu kako bismo
mogli voljeti. I jo neto. Moramo voditi ljubav s njom.
No, pria nam takoer govori kako ui u
kooperativnu i bogatu vezu s onime ega se bojimo.

Ona je upravo to emu on mora pokloniti svoje srce.

Kad se mukarac sjedini s Kosturkom, pribliava joj
187
se koliko je god mogue, a to ga maksimalno pribliava
i njegovoj ljubavnici. Kako bismo pronali tu uzvienu
ivotnu i ljubavnu savjetnicu, moramo samo prestati
trati, neto raspetljati, milosrdno se suoiti s ranom i
vlastitom enjom te u taj proces unijeti itavo svoje
srce.
Dakle, na kraju, u stvaranju vlastita tijela,
Kosturka izvodi itav proces stvaranja, no, umjesto da
zapoinje kao dijete, kao to su Zapadnjaci navikli
razmiljati o ivotu i smrti, ona poinje kao kostur i
stvara meso svojega ivota. Ona poduava mukarca
kako stvoriti nov ivot. Pokazuje mu da je put srca
ujedno put stvaranja. Pokazuje mu da je stvaranje niz
roenja i smrti. Poduava ga da samozatita nita ne
stvara, da sebinost nita ne stvara, da nita ne
proizlazi iz zadravanja i vritanja. Putanje, davanje
srca, velikoga bubnja, velikog instrumenta divlje
prirode, jedino to dovodi do stvaranja.
Ljubavna je veza miljena da funkcionira tako da
se partneri meusobno preobraavaju. Njihova se
snaga i mo razmrsuju, dijele. On joj daje bubanj srca.
Ona mu daje znanje o najsloenijim ritmovima i
osjeajima koje moe zamisliti. Tko zna to e zajedno
uloviti? Znamo samo da e imati hrane do kraja ivota.

189

6. POGLAVLJE
Pronalaenje opora: blagoslov pripadanja
Runo pae

Kojiput divljoj eni ivot od samoga poetka krene

krivim putem. Mnoge su ene imale roditelje koji su ih
kao djecu promatrali i razbijali glavu nad time kako se
taj mali izvanzemaljac uspio uvui u njihovu obitelj.
Drugi su roditelji uvijek gledali put nebesa,
zanemarivali ili zlostavljali ker ili joj pak upuivali onaj
ledeni pogled.
Neka se ene koje su imale to iskustvo tjee.
Osvetile ste se tako to vas je, ne vaom krivnjom, bilo
vrlo teko odgajati i to ste im vjeno bile trn u oku.
Moda im i danas unosite strah u kosti kada pokucate
na vrata. Na ljestvici bezazlenih osveta to i nije tako
loe.
Potrudite se sada da troite manje vremena na ono
to vam roditelji nisu dali, a vie na pronalaenje ljudi
kojima pripadate. Moda uope ne pripadate obitelji
koja vas je odgojila. Moda ste genetski usklaeni, ali
prema temperamentu pripadate drugoj skupini ljudi. Ili
moda povrno pripadate svojoj obitelji, a dua vam
iskae, tri niz cestu i prodrljivo uiva u vakanju
duhovnih keksa negdje drugdje.
190
Hans Christian Andersenlxv napisao je na desetke
pria o arhetipu siroeta. Bio je glavni borac za
izgubljenu i zanemarivanu djecu te je snano podupirao
traenje i nalaenje vlastite vrste.
Njegova pria "Runo pae", prvi put objavljena
1845. godine, govori o arhetipu neobinoga i izgnanoga

- savrena polu-povijest Divlje ene. Tijekom

posljednjih dvaju stoljea "Runo pae" jedna je od
rijetkih pria koja potie ve generacije "autsajdera" da
izdre dok ne nau svoju skupinu.
To je psihika i duhovna pria o korijenima. Pria o
korijenima pria je koja sadrava istinu toliko temeljnu
ljudskome razvoju da bez prihvaanja te injenice svaki
daljnji napredak postaje nesiguran, a osoba se u
psihikom smislu ne moe dalje razvijati dok se to ne
ostvari. Dakle, evo prijevoda "Runog paeta", kako su
mi ga izvorno na maarskom ispriale falusias meslk,
seoske pripovjedaice.lxvi

Runo pae
Bilo je to negdje u doba etve. Starice su izraivale
etvene lutke od snopova kukuruza. Starci su krpali
prekrivae. Djevojke su vezle krvavo crvene cvjetove
na svoje bijele haljine. Djeaci su pjevali dok su vilama
bacali zlatno sijeno na hrpu. ene su plele grube
koulje za nadolazeu zimu. Mukarci su pomagali u
berbi, vui, rezanju i noenju plodova koje su polja
podarila. Vjetar je ba poeo pomalo labaviti lie, pa je
svakoga dana sve vie padalo. A dolje na rijeci, patka
je sjedila na gnijezdu punom jaja.
Majci patki sve je ilo kako treba i napokon, jedno
po jedno, jaja su se poela tresti i pomicati sve dok
ljuske nisu popucale, a novi paii bauljke izali. No,
preostalo je bilo jo jedno jaje, vrlo veliko jaje. Sjedilo
je tamo ba poput kamena.
Neka stara patka prolazila je pokraj gnijezda i
majka patka joj pokae svoju djeicu. "Nisu li lijepi?"
hvalisala se. No, staroj patki pozornost privue ono jaje
koje se nije izleglo, pa ona pokua odvratiti majku da

dalje sjedi na njemu.

191
"To je puree jaje", uzvikne stara patka, "uope
nije prava vrsta jajeta. Ne moe natjerati purana u
vodu, zna." Ona je znala, jer je bila pokuala.
No, majka patka smatrala je da, ako ve toliko
dugo sjedi na jajetu, jo malo nee koditi. "Ne brinem
se zbog toga", ree, "nego zna li da me taj nitkov od
njihova oca nije doao nijednom posjetiti?"
No, napokon se veliko jaje poelo tresti i okretati.
Napokon se raspukne i ispadne veliko, nezgrapno
stvorenje. Koa mu je bila proarana vijugavim crvenoplavim ilama. Noge blijedo ljubiaste. Oi - prozirno
ruiaste.
Majka patka nakrivila je glavu, istegnula vrat i
zabuljila se u njega. Nije si mogla pomoi: proglasi ga
runim. "Moda je ipak puran", brinula se. No, kad je
runo pae skoilo u vodu zajedno s drugim paiima,
majka patka uvidje da pliva vrsto i dobro. "Da, on je
jedan od mojih, iako je naizgled vrlo neobian. No,
zapravo, na pravom svjetlu... gotovo je zgodan."
Tako ga je predstavila drugim stvorenjima na
imanju, ali prije nego li se snala, neki se patak zaleti
preko dvorita i ugrize runo pae ravno u vrat. Majka
patka poviknu: "Stani!" No, nasilnik se zapjeni: "Pa,
izgleda vrlo udno i runo. Treba ga muiti."
A kraljica patka, ona s crvenom krpicom oko noge,
ree: "Joj, jo jedno leglo! Kao da ve ne hranimo
dovoljno usta. A ono tamo, ono veliko runo, pa, to je
zacijelo bila pogreka."
"Nije on pogreka", ree majka patka. "Bit e vrlo
snaan. Samo je malo predugo leao u jajetu, pa je jo
pomalo neskladan. Ve e se on razviti. Vidjet ete",
ree i stade njegovati perje runoga paeta i lizati ono
koje je strilo.

No, drugi su inili sve to su mogli kako bi

uznemiravali runo pae. Letjeli su na njega, grizli ga,
kljucali, siktali i vritali na njega. Muenje se pojaavalo
kako je vrijeme prolazilo. Skrivao se, izbjegavao ih,
trao lijevo-desno, ali nije mogao pobjei. Pai se
osjeao kao najjadnije stvorenje na svijetu.
Isprva ga je majka branila, ali onda se ak i ona
umorila od svega toga, pa je u oaju uzviknula: "Da bar
ode odavde." Tako je runo
192
pae pobjeglo od kue. Iupana perja i pokisla izgleda,
tralo je i tralo sve dok nije dolo do bare. Tamo je
leglo uz rub vode ispruena vrata i pijuckalo vodu.
Iz trske su ga promatrala dva gusana. Bili su mladi
i puni sebe. "Ej, ti, rugobo", cerili su se. "eli li poi s
nama do sljedeeg okruga? Tamo je jato neudanih
gusaka, upravo stasalih za izbor."
Odjednom se zauju pucnji i gusani pljusnu u baru
koja se zacrveni od njihove krvi. Runo pae se baci u
zaklon, a oko njega se sve ispuni pucnjavom, dimom i
psima koji su lajali.
Napokon se sve smirilo, a pai otri i odleti to je
dalje mogao. Pred sumrak stigne do neke straare.
Vrata su visjela o koncu, a bilo je vie pukotina nego
zidova. Tu je ivjela neka odrpana starica s
nepoeljanom makom i kiljavom kokom. Maku je
hranila jer je hvatala mieve. Koku je hranila jer je
nesla jaja.
Starica se osjetila sretnom to je pronala patku.
Moda e nesti jaja, pomisli, a ako ne, onda emo je
zaklati i pojesti. Tako je pae ostalo, ali su ga maka i
koka muile. Pitale su ga: "Koje koristi od tebe ako ne
moe nesti i ne zna loviti?"
"Ono to najvie volim", uzdahnu pae "jest biti
'ispod', bilo to pod velikim plavim nebom ili pod

hladnom plavom vodom." Maka nije mogla shvatiti

zato bi netko htio biti pod vodom, pa je ismijala
njegove glupe snove. Koka takoer nije mogla shvatiti
zato bi netko htio smoiti sve perje, pa se i ona rugala
paetu. Na kraju je postalo jasno da paiu ni tu nema
mira, pa krene niz cestu, da vidi hoe li tamo stvari biti
bolje.
Naiao je na jezerce i dok je plivao, postajalo je
sve hladnije i hladnije. Iznad njega je proletjelo jato
najljepih stvorenja koje je ikada vidio. Doviknuli su mu
neto, a od toga mu zvuka srce poskoi i prepukne u
istome mahu. Poviknu i on, glasom koji nikad prije nije
ispustio. Nikada nije vidio ljepih stvorenja i nikad se
nije osjeao tako usamljeno.
Okretao se i okretao po vodi kako bi ih gledao sve
dok nisu nestali s vidika, a zatim zaroni na dno jezera,
pa se tamo drui sklupa. Bio je izvan sebe, jer je
osjetio oajniku ljubav prema tim velikim bijelim
pticama, ljubav koju nije razumio.
193
Vjetar je postajao sve hladniji i jai kako su dani
prolazili, a za mrazom je doao snijeg. Starci su lomili
led u vjedrima s mlijekom, a starice su prele do kasno u
no. Majke su hranile troja usta odjednom pri svjetlu
svijee, a mukarci su traili ovce pod bijelim nebom u
pono. Mladii su do struka propadali u snijeg na putu
za munju, a djevojke su zamiljale lica naoitih
mladia dok su gledale u plamen nad kojim su kuhale.
A dolje na oblinjem jezeru, pai je morao plivati u
krugovima sve bre i bre, kako bi odrao svoje mjesto
okrueno ledom.
Jednoga jutra pai se probudi smrznut u ledu i
osjeti da e umrijeti. Dvije divlje patke slete i doskliu
do njega po ledu. Promotrile su paia. "Ruan si",
zalaju. "teta, teta. Nita se ne moe uiniti za takve

kao to si ti." I odletjee.

Sreom, proao je neki seljak i oslobodio paia
probivi led tapom. Podignuo ga je, stavio ga pod
kaput i poao kui. U seljakovoj kui djeca su
posegnula za paiem, no on se prestrai. Poleti na
grede i podigne prainu koja je pala u maslac. Zatim
zaroni ravno u vjedro s mlijekom, a kad se izvukao, sav
mokar i smuen, upadne u bavu s branom. Seljanka
ga je hvatala metlom, a djeca su vritala od smijeha.
Pai zalepeta kroz maja vrataca i, napokon vani,
legne u snijeg polumrtav. Zatim s mukom krene i
nastavi dok nije doao do drugog jezerca, zatim druge
kue, pa sljedeega jezerca i sljedee kue, sve dok
tako, izmeu ivota i smrti, nije prola itava zima.
Tako je ponovno doao blagi daak proljea, starice su
tresle perine, a starci spremali duge gae. Nou su
stizala nova djeca, dok su oevi koraali po dvoritu
pod zvjezdanim nebom. Danju su djevojke stavljale
sunovrate u kosu, a mladii prouavali djevojake
glenjeve. U oblinjem jezercu, voda se zagrijavala, a
runo pae koje je na njemu plutalo sada rastegne
svoja krila.
Kako su mu samo narasla snana i velika. Podigla
su ga visoko nad zemlju. Iz zraka ugleda vonjake u
bijelome ruhu, seljake kako oru, mlado svih vrsta kako
se izlijee, posre, zuji i pliva. Osim toga su na jezeru
plivala i tri labuda, ona ista prelijepa stvorenja koja je
bio ugledao jesenas, ona zbog kojih ga je srce toliko
bilo zaboljelo. Vuklo ga je k njima.
194
No, to ako pokau da me ne vole, pa odlete sa
smijehom tek to im se pridruim?, pomisli pae. Ipak
se spusti i sleti na jezero, a srce mu je glasno lupalo.
im ga ugledae, labudovi zaplivaju prema njemu.
Nedvojbeno mi je sada doao kraj, pomisli pai, no,

ako moram poginuti, neka me radije ubiju ta predivna

stvorenja, nego lovci, seljanke ili duge zime. Pae
pognu glavu u oekivanju udarca.
Ali, gle! U odrazu u vodi ugleda labuda u punom
sjaju: snjenobijelo perje, crnomodre oi i sve to
treba. Runo pae isprva se nije prepoznalo, jer je
izgledalo ba kao i oni prelijepi neznanci, ba poput
onih kojima se divio izdaleka.
Pokazalo se da ipak pripada njima. Jaje iz kojega
se izleglo sluajno se otkoturalo u obitelj pataka. Bio je
labud, velianstveni labud. I prvi put u njegovu ivotu,
pribliila mu se vlastita vrsta, pa su ga labudovi sad
njeno i puni ljubavi dodirivali vrhovima krila. Ureivali
su ga kljunovima i za pozdrav plivali u krugovima oko
njega.
Djeca koja su dola komadiima kruha nahraniti
labudove povikala su: "Eno jednoga novog." Pa, kao to
to djeca svagdje ine, potrala su da svima kau.
Starice su sile na vodu, raspleui duge srebrne kose.
Mladii su grabili duboku zelenu vodu u ake i prskali je
po djevojkama koje su se rumenile poput latica.
Mukarci su odvojili vrijeme od munje tek toliko da
udahnu zraka. ene su odvojile vrijeme od krpanja tek
toliko da se nasmiju zajedno sa svojim drugovima. A
starci su pripovijedali o tome kako su ratovi predugi a
ivot prekratak.
I jedno po jedno, zbog ivota, strasti i prolaska
vremena, svi su otplesali u raznim smjerovima, mladii
i djevojke, svi su otplesali. Starci, muevi, ene, svi su
otplesali. Djeca i labudovi otplesali su... ostavili samo
nas... i proljee... i novu majku patku dolje pokraj
rijeke kako sjedi na jajima.

195

Problem izgnanih postoji jo od pretpovijesti. Mnoge

bajke i mitovi bave se sredinjom temom izopenika. U
takvim priama, glavni lik mue dogaaji izvan njegove
moi, esto zbog nekoga nesretnog previda. U
Uspavanoj ljepotici zaborave na trinaestu vilu i ne
pozovu je na krtenje, zbog ega na dijete pada
prokletstvo koje svakoga, ovako ili onako, uspjeno
istjeruje. Kojiput se izgon dogaa zbog iste zlobe, kao
kad maeha istjera pokerku u mranu umu u Vasilisi
Premudroj.
U nekim drugim prilikama izgon se dogaa zbog
kakve naivne pogreke. Grki bog Hefest stao je na
stranu svoje majke Here u njezinoj prepirci sa Zeusom,
njezinim muem. Zeus se razbjesnio i bacio Hefesta s
Olimpa, te ga time istjerao i obogaljio.
Kojiput izgon proizlazi iz dogovora postignuta u
nerazumijevanju, kao to je to sluaj u prii o mukarcu
koji pristane na to da odreeni broj godina luta kao
zvijer kako bi dobio neto zlata, a poslije otkrije da je
predao svoju duu preruenom vragu.
Runo pae ima mnogo inaica, od kojih sve
sadravaju sr znamenja, ali su obavijene raznim
ukrasima koji odraavaju kulturnu pozadinu prie i
poetiku pojedinanoga pripovjedaa.
Glavna znaenja kojima se ovdje bavimo su
sljedea: pae u prii simbolizira divlju prirodu, koja u
krtim uvjetima instinktivno tei preivljavanju pod
svaku cijenu. Divlja priroda instinktivno izdrava i
preivljava, kojiput sa stilom, kojiput s vrlo malo
dostojanstva, ali u svakom sluaju se dri. I hvala Bogu
za to. Jedna od najjaih strana divlje ene njezina je
izdrljivost.
Drugi vaan aspekt prie je taj da, kada psihiko
priznanje i prihvaanje okruuju osobitu vrstu
duevnosti pojedinca, koja je istodobno instinktivni i

duhovni identitet, onda ta osoba osjea ivot i mo kao

nikada prije. Potvrivanje vlastite psihike obitelji osobi
donosi vitalnost i pripadnost.
Izgon nesrodnoga djeteta
Razna seoska stvorenja u prii zure u "runo" pae i na
razne naine ga proglaavaju neprihvatljivim. Ono nije
uistinu runo, ve nije srod196
no drugima. Toliko je razliito da izgleda kao tamno
zrno graha u zdjeli graka. Majka patka isprva
pokuava obraniti to pae za koje vjeruje da je njezin
potomak. No, na kraju je emotivno toliko rastrzana da
odustaje od skrbi za to strano dijete.
Braa i drugi lanovi zajednice zalijeu se na njega,
kljucaju ga, mue. ele ga otjerati. Runom paetu
uistinu puca srce jer ga roena vrsta odbacuje. To je
strana stvar, osobito zato to to niime nije zasluilo,
osim to izgleda drugaije i pomalo se drugaije
ponaa. Ako emo pravo, tu se radi o sluaju paeta
koje, prije nego to imalo odraste, ve ima masivni
psihiki kompleks.
Djevojice koje izraavaju snanu instinktivnu
narav esto doivljavaju velike patnje u ranom ivotu.
Jo od dojenakog doba ih zarobljavaju, pripitomljuju,
govore im da su tvrdoglave i nepristojne. Njihova se
divlja narav rano pokae. Znatieljne su, umjetniki
nastrojene, pomalo su na razne naine ekscentrine,
to e, ako se razvije, biti temelj njihove kreativnosti
do kraja ivota. Ako pomislimo da je kreativni ivot
hrana i pie due, onda je taj prvi razvoj iznimno
kljuan.
U veini sluajeva, rani izgon ne zapoinje
vlastitom pogrekom, a pogorava se

nerazumijevanjem, okrutnou neznanja ili namjernom

zlobom drugih. Temeljno sebstvo psihe tako se ranjava
ve u ranoj dobi. Kad se to dogodi, djevojica povjeruje
da je negativna slika koju njezina kultura i obitelj
projiciraju na nju ne samo savreno tona, nego i
savreno osloboena ikakvih predrasuda, miljenja ili
osobnih ukusa. Djevojica povjeruje da je slaba, runa,
neprihvatljiva i da e to i dalje biti, bez obzira na to
koliko se ona trudila to promijeniti.
Djevojica doivljava izgon iz istih razloga koje
vidimo i u Runom paetu. U mnogim se kulturama
oekuje da e ensko dijete bili ii postati odreeni tip
osobe, da e se ponaati onako kako to drutvo cijeni,
da e posjedovati odreeni skup vrijednosti koji e se,
ako ve nije identian onome njezine obitelji, a ono
barem temeljiti na njenu te da ni na koji nain nee
podizati prainu. Ta se oekivanja vrlo usko definiraju
kad jedan ili oba roditelja pate od elje za "anelkom",
"savrenim" krotkim djetetom.
197
U roditeljskoj mati svako je budue dijete
savreno i odraava samo roditeljske obiaje i manire.
Ako je dijete divlje, roditelji bi ga, na alost, mogli
podvrgnuti opetovanim pokuajima psihike kirurgije
kojima ga pokuavaju preobraziti, tovie, promijeniti
ono to dua zahtijeva od njega. Premda djetetova
dua zahtijeva gledanje, kultura oko njega trai sljepilo.
Premda dua trai izgovaranje istine, na nju se ini
pritisak da uti.
Ni dua, a ni psiha djeteta tome ne mogu
udovoljiti. Pritisak da bude "primjereno" onako kako to
autoritet definira moe dijete otjerati ili ga potjerati pod
zemlju, ili ga pak odvesti na dugotrajna lutanja u
traenju mjesta okrepe i mira.
Kada kultura nudi uske definicije uspjeha ili

poeljna savrenstva u bilo emu - izgledu, visini,

snazi, obliku, moi uenja, gospodarenju, muevnosti,
enstvenosti, dobroj djeci, dobrom ponaanju,
religijskom vjerovanju - u psihi svih njezinih lanova
postoje odgovarajui diktati i nagoni za mjerenjem.
Zato su problemi izagnane divlje ene obino dvojaki:
unutarnji i osobni te vanjski i kulturni.
Rado bih se ovdje pozabavila unutarnjim pitanjima
izgona, jer kad osoba razvije dovoljnu snagu - ne
savrenu snagu, nego umjerenu i odrivu snagu - da
bude ono to jest i da nae ono emu pripada, onda
uspjeno moe utjecati na vanjsko drutvo i kulturnu
svijest. to znai umjerena snaga? To znai da
unutarnja majka koja se skrbi o vama nije sto posto
sigurna to joj valja initi. Sedamdeset pet posto
sigurnosti bit e posve dovoljno. Sedamdeset pet posto
pristojna je koliina. Sjetite se, kaemo da cvijet cvate
bez obzira na to je li na pola svojega cvata, na trietvrt
ili pak u punome cvatu.
Vrste majki
Premda majku u prii moemo tumaiti kao simbol nae
vanjske majke, veina nas odraslih nosimo nasljedstvo
stvarne, unutarnje majke. To je aspekt psihe koji
djeluje i reagira istovjetno eninu iskustvu s roenom
majkom u djetinjstvu. Nadalje, ta unutarnja majka
izgraena je ne samo od doivljavanja roene majke,
nego i od drugih
198
majinskih likova u naem ivotu, kao i od predodbi o
dobroj i looj majci koje je promicala kultura u doba
naega djetinjstva.
Za veinu odraslih vrijedi da ako su neko imali
nevolja s majkom, ali ih sad vie nemaju, jo uvijek

postoji preslika majke u psihi koja zvui, djeluje i

reagira jednako kao u ranome djetinjstvu. Pa iako se
enina kultura moda i razvila u svjesnije razmiljanje o
ulozi majke, unutarnja e majka odraavati one
vrijednosti i predodbe o tome kako bi majka trebala
izgledati i ponaati se, koje su vrijedile u doba kulture
naega djetinjstva.Ixvii
U jungovskoj se psihologiji itav taj splet naziva
kompleksom majke. To je jedan od kljunih aspekata
enine psihe, pa je vano prepoznati stanje u kojem se
nalazi, osnaiti odreene aspekte, neke ispraviti, druge
rastaviti, a ako je potrebno, poeti iznova.
Majka patka u prii ima nekoliko kvaliteta koje
emo analizirati jednu po jednu. Ona je istodobno
rastrzana majka, smalaksala majka i majka bez majke.
Istraujui te majinske strukture moemo poeti
procjenjivati podupire li unutarnja majka vrsto nae
jedinstvene kvalitete ili ju je ve odavno trebalo
uskladiti s potrebama.
RASTRZANA MAJKA
U naoj je prii majka patka odsjeena, otjerana od
svojeg instinkta. Rugaju joj se zbog djeteta koje je
drugaije. Majka je emotivno rastrzana, pa stoga
malaksa i prestaje se skrbiti za svoje strano dijete.
Premda u poetku pokuava biti vrsta, "razliitost"
paeta poinje ugroavati njezinu sigurnost u vlastitoj
zajednici, pa ona pogne glavu i zaroni.
Niste li ve vidjeli majku natjeranu na takvu
odluku, ako ne potpuno, a ono djelomino? Majka se
radije podvrgava eljama svojega sela nego da stane
na stranu djeteta. Jo i u dananje doba majke
izraavaju utemeljene strahove ena koje su im
prethodile kroz stoljea. Izbacivanje iz zajednice u

najmanju ruku znai da ih nee primjeivati ili da e ih

sumnjiavo gledati. U najgorem sluaju, to znai da e
ih proganjati i unititi. U takvu okruju ena e esto
pokuati oblikovati svoju ker tako da se "pristojno"
ponaa u vanjskom svijetu.
199
U tom sluaju rastrzani su i majka i dijete. U
Runom paetu, majka patka rastrzana je psihiki, pa
je to vue u raznim smjerovima, to je i glavna oznaka
rastrzanosti. Svaka majka koja je ikada bila pod
paljbom prepoznat e tu situaciju. Jedan je smjer
vlastita elja da bude prihvaena u selu. Drugi je smjer
samoouvanje. Trei je strah da e selo kazniti,
progoniti ili ubiti nju i njezino dijete. Strah je normalna
reakcija na abnormalnu prijetnju psihikoga ili fizikoga
nasilja. etvrti je smjer instinktivna ljubav majke
prema djetetu i ouvanje toga djeteta.
U kulturama koje kanjavaju nije rijetko da su ene
rastrzane izmeu elje da ih vladajua klasa (njihovo
selo) prihvati i ljubavi prema djetetu, bilo to simboliko
dijete, kreativno dijete ili bioloko dijete. To je stara,
prastara pria. ene umiru, psihiki i duhovno, zbog
pokuaja da zatite neprihvaeno dijete, bilo ono
njihova umjetnost, njihov ljubavnik, politika,
podmladak ili duevni ivot. U krajnjem sluaju ih
vjeaju, spaljuju i ubijaju kad se pobune protiv seoskih
propisa pa zatite neprihvaeno dijete.
Majka drugaijega djeteta mora biti izdrljiva poput
Sizifa, zastraujua poput Kiklopa i debelokoac poput
Kalibanalxviii da bi se mogla suprotstaviti toj zlobnoj
kulturi. Najrazorniji kulturni uvjeti u kojima se ena
moe roditi i ivjeti oni su koji inzistiraju na poslunosti
bez savjetovanja s duom, oni u kojima nema njenih
rituala pratanja, oni koji prisiljavaju enu da bira
izmeu due i drutva, oni u kojima se milosre prema

drugima ograniava sustavom ekonomskih slojeva ili

kasta, u kojima se tijelo smatra neime to valja
"istiti" ili hramom kojim se upravlja nalogom, gdje ono
novo, neobino ili razliito ne izaziva oduevljenje, gdje
se radoznalost i kreativnost kanjavaju ili
omalovaavaju, a ne nagrauju ili pak nagrauju samo
ako se ne radi o eni, gdje se na tijelu izvode bolni
obredi koje nazivaju svetima, ili kad god enu
nepravedno kanjavaju, kao to to Alice Miller saeto
kae, "za njezino dobrolxix, gdje duu ne priznaju kao
bie za sebe.
Kad ena u psihi nosi konstrukt rastrzane majke,
moda e olako poputati, moda e se bojati toga da
zauzme neko stajalite, trai potovanje, nametne
svoje pravo da radi, ui, ivi na svoj nain.
200
Bez obzira na to proizlaze li te potekoe iz nekog
unutarnjega konstrukta ili iz vanjske kulture, da bi
majinska funkcija mogla izdrati takva ogranienja,
ena mora posjedovati neke otre kvalitete, kvalitete
koje se u mnogim kulturama smatraju muevnima.
Majke koje u sebi i svojem potomstvu ele uzgojiti
ugled ve generacijama na alost trebaju ba one
kvalitete koje joj izriito zabranjuju: estinu,
neustraivost i strahotnost.
Kako bi majka mogla sretno odgajati dijete koje
ima pomalo ili uvelike drugaije psihike i duevne
potrebe od glavnine svoje kulture, mora nekako doi do
tih junakih kvaliteta. Mora ih moi ukrasti ako joj nisu
doputene, skrivati ih i pustiti s lanca u pravom
trenutku, pa se boriti za sebe i ono u to vjeruje.
Gotovo i da nema naina na koji se moemo na to
pripremiti, osim da hrabro udahnemo i krenemo na
posao. Jo otkako je svijeta i vijeka priznat junaki in
najbolji je lijek za tu rastrzanost koja nas umrtvljuje.

SMALAKSALA MAJKA
Na kraju, majka patka ne moe vie izdrati
zlostavljanje djeteta koje je donijela na svijet. No, to
je jo gore, ne moe dalje trpjeti muenje kojemu je
njezina zajednica izlae zato to pokuava zatititi svoje
"strano" dijete. Stoga malaksa, pa paiu kae: "Da si
bar negdje daleko." A izmueni pai pobjegne.
Kad majka smalaksa, to znai da je izgubila osjeaj
za svoju osobu. Moda je zloesta narcisoidna majka
koja smatra da ima pravo i sama biti dijete. Meutim,
vjerojatnije je da je odsjeena od svojega divljeg
sebstva i da je smalaksala od straha zbog neke stvarne
fizike ili psihike prijetnje.
Kad ljudi smalaksaju, obino prijeu u jedno od
sljedea tri osjeajna stanja: zbrka (zbunjeni su),
kaljua (smatraju da nitko dovoljno ne suosjea s
njihovim nevoljama) ili ponor (ponovno proivljavanje
starog ranjavanja, esto neispravljene i neopravdane
nepravde koja im je nanesena u djetinjstvu).
Smalaksalost majke izaziva se njezinim emotivnim
lomljenjem. Najee je natjeraju da izabere izmeu
ljubavi prema djetetu i straha od
201
kazne koju e ona ili dijete pretrpjeti ako se ne
podvrgne pravilima sela. U Sofijinu izboru Williama
Styrona, junakinja Sophie zatvorenica je u
koncentracijskom logoru. Stoji pred nacistikim
zapovjednikom i dri svoje dvoje djece na rukama.
Zapovjednik je natjera da odabere koje e od njezine
djece ivjeti a koje umrijeti time to joj kae da e
oboje djece stradati ako odbije donijeti tu odluku.
Premda je nezamislivo stajati pred takvom
odlukom, radi se o psihikoj odluci kakvu su majke ve

odavna prisiljene donositi. Ponaaj se prema pravilima i

usmrti svoju djecu, inae... To i danas postoji. Kad se
majku natjera da odabere izmeu svoga djeteta i
kulture, onda u toj kulturi postoji neto to je stravino
okrutno i nepromiljeno. Kultura koja trai da se
nanese teta neijoj dui kako bi se slijedila njezina
pravila, uistinu je vrlo bolesna kultura. Ta "kultura"
moe biti ona u kojoj ena ivi, ali, to je jo stranije, i
ona koju nosi sa sobom i kojoj se podvrgava u vlastitoj
glavi.
Postoje nebrojeni doslovni primjeri toga diljem
svijetalxx, od ega su meu najodvratnijima oni u
Americi, gdje su ene tradicionalno prisiljene raditi
daleko od svoje obitelji i od stvari do kojih im je stalo.
Postoji duga i runa povijest razdvajanja obitelji koje su
pale u ropstvo u osamnaestom, devetnaestom i
dvadesetom stoljeu.lxxi Ve dugi niz stoljea postoji
propis da majke moraju narodu predati svoje sinove u
ratne svrhe, pa jo i biti sretne zbog toga.
Diljem svijeta na razne su naine i u razna
vremena branili enama da vole koga vole i to onako
kako ele.
Oblik ugnjetavanja enskoga duevnog ivota o
kojem se najmanje govori svagdje na svijetu, pa tako i
u Sjedinjenim Dravama, tie se milijuna rastavljenih i
nevjenanih majki koje su zbog kulturnih obiaja bile
prisiljene skrivati trudnou ili svoju djecu, ili pak ubiti ili
predati svoj podmladak ili ivjeti nekim poluivotom
pod lanim imenom i kao oklevetane i obespravljene
graanke.lxxii
Generacijama su ene prihvaale svoju ulogu
potvrenih ljudskih bia tek brakom s mukarcem.
Sloile su se da ovjek nije prihvatljiv ako mukarac to
ne potvrdi. Bez takve "muke" zatite, majka je ranjiva.
Ironino je da se u "Runom paetu" otac samo jednom

spominje. To je trenutak kada majka patka sjedi na

jajetu runa paeta.
202
Lamentira o ocu svojega podmlatka: "Taj nitkov
nije me doao nijednom posjetiti." Dugo vremena u
naoj kulturi otac - na alost, i zbog raznih razlogalxxiii nije mogao ili nije elio biti "prisutan" za bilo koga, pa,
to je najgore, ni za sebe. Moe se rei da je mnogim,
mnogim divljim djevojicama otac bio smalaksao
ovjek, tek sjenka koja se svake veeri zajedno s
kaputom ovjesila u ormar.
Kad ena u svojoj psihi i/ili kulturi nosi konstrukt
smalaksale majke, onda se ne pouzdaje u svoju
vrijednost. Vjerojatno osjea da se kod izbora izmeu
ispunjavanja vanjskih oekivanja i oekivanja due radi
o pitanjima ivota i smrti. Moda se osjea kao
izmueni autsajder koji nikamo ne pripada - to je
relativno normalno kod izgona - no, ono to nije
normalno jest sjesti i plakati zbog toga te nita ne
poduzimati. Od nas se oekuje da ustanemo i krenemo
u potragu za onime emu pripadamo. Za izgnane to
uvijek predstavlja sljedei korak, a za enu s
unutarnjom smalaksalom majkom to je kljuan korak.
Ako ena ima smalaksalu majku, ne smije prihvatiti
mogunost da to postane i sama sebi.
DJETINJA MAJKA I MAJKA BEZ MAJKE
Majka patka, kao to vidimo, vrlo je priprosta i naivna.
Znatno najea vrsta krhke majke jest majka bez
majke. U prii ona koja toliko ustraje na izlijeganju
svoje djece na kraju okrene lea jednome od njih.
Postoje mnogi razlozi zbog kojih bi se ljudska i/ili
psihika majka mogle tako ponijeti. Moda je ena koja
nema majku. Moda je jedna od onih krhkih majki koje

su psihiki vrlo mlade ili vrlo naivne.

Moda je psihiki toliko dislocirana da smatra kako
je ak ni dijete ne moe voljeti. Moda su je njezina
obitelj ili kultura toliko muile da se ni izdaleka ne
smatra vrijednom toga da dotakne skute arhetipa
"blistave majke" koji prati rano majinstvo. Vidite, tu
nema drugoga naina: za majku se valja majinski
skrbiti tijekom njezina majinstva. Premda ena ima
neotuivu duhovnu i tjelesnu vezu sa svojim
potomstvom, u svijetu instinktivne Divlje ene, ona ne
moe sama od sebe odjednom postati potpuno
oblikovana stvarna majka.
U staro doba blagoslov arhetipa Divlje ene obino
se prenosio rukama i rijeima ena koje su se skrbile za
mlade majke. Majke koje
203
raaju svoje prvo dijete, u sebi ne nose iskusnu staricu,
nego djetinju majku. Djetinja majka moe biti svih
dobi, moe imati osamnaest ili etrdeset godina, nema
veze. Svaka nova majka poinje kao djetinja majka.
Djetinja majka dovoljno je stara za raanje i posjeduje
prave instinkte u pravome smjeru, ali joj treba
majinska pomo starije ene ili ena koje je zapravo
nukaju, hrabre i podravaju u njezinoj majinskoj skrbi
za djecu.
Stoljeima su tu ulogu ispunjavale starije ene
plemena ili sela. Te ljudske "majke-boice" koje su
poslije preko vjere dobile ulogu "kuma", predstavljale
su sutinski ensko-enski sustav skrbi koji je osobito
sluio mladim majkama da se naue kako hraniti psihe i
due svojega podmlatka. Kad se uloga majke-boice
intelektualizirala, "kuma" je postala ona osoba koja se
stara da dijete ne skrene s pravoga puta koji je
propisala Crkva. U tom se prijelazu mnogo toga
izgubilo.

Starije su ene u sebi nosile instinktivno znanje i

ponaanje i znale su ga prenijeti na mlade majke. ene
to znanje prenose jedna drugoj rijeima, ali i drugim
sredstvima. Sloene poruke o tome to i kako biti alju
se i jednostavno pogledom, dodirom dlana, mrmljanjem
ili posebnim zagrljajem koji kae: "Cijenim te".
Instinktivno sebstvo uvijek blagoslivlje i pomae
onima koji slijede. Tako je meu zdravim stvorenjima i
meu zdravim ljudima. Na laj se nain djetinja majka
prenosi preko praga u krug zrelih majki koje joj izriu
dobrodolicu uz ale, darove i prie.
Taj krug ena-eni neko je bio podruje Divlje
ene, a lanstvo nije bilo ogranieno, svatko je mogao
pristupiti. No, danas nam je od toga preostala tek
mrvica zvana "darivanje djeteta" 12 , kad se sve ale o
poroaju, majinskim vjetinama i prie o genitalijama
zbiju u dva sata, i vie nisu dostupne eni tijekom
itava njezina majinstva.
U veini industrijaliziranih zemalja mlade majke
danas potpuno same nose i raaju svoj podmladak i
pokuavaju mu biti od koristi. To je tragedija golemih
razmjera. Budui da se mnoge ene raaju od
204
krhkih majki, djetinjih majki i majki bez majki, one se
na slian unutarnji nain "skrbe same o sebi".
ena koja konstrukt djetinje majke ili majke bez
majke nosi u psihi ili doivljava da ga veliaju u njezinoj
kulturi i odravaju na poslu i u obitelji, vjerojatno e
patiti od naivnih predodbi i manjka zrelosti te osobito
od oslabljene instinktivne sposobnosti da predvidi to
e se dogoditi za sat, tjedan, mjesec, godinu, pet ili
deset godina.
ena koja u sebi ima djetinju majku poprima auru
djeteta koje se pretvara da je majka. ene u tom
stanju esto svemu pristupaju jednako, kao da govore

"ivjelo sve", kao da se bave onom vrstom hipermajinstva "inim sve, igram sve uloge za svakoga".
Nisu u stanju usmjeravati i podravati svoju djecu, ve
su, kao i seljakova djeca u Runom paetu, nadasve
oduevljene to imaju neko stvorenje u kui, ali ne
znaju kako ga valjano njegovati, pa im dijete zavri
izbubetano i pokislo. Ona to ni ne primjeuje, ali
djetinja majka svoje potomstvo mui raznim oblicima
razorne panje, a u nekim sluajevima i nedostatkom
panje.
Kojiput je krhka majka onaj labud kojega su
odgojile patke. Nije uspjela dovoljno rano pronai svoj
pravi identitet a da bi mogla pomoi svojoj djeci. Kad
zatim njezina ki tijekom adolescencije otkrije veliku
tajnu divlje enske prirode, majka takoer osjeti sline
trzaje i labue nagone. Kerina bi potraga za
identitetom mogla ak oznaiti i poetak majina
"djevojakog" traganja za izgubljenim sebstvom. U tom
e se kuanstvu majke i keri, dakle, u podrumu nai
dva divlja duha koji se dre za ruke i nadaju se da e ih
pozvati gore.
Eto to sve moe krenuti po zlu kad je majka
odvojena od svoje instinktivne prirode. No, nemojte
preduboko ili predugo uzdisati, jer svemu se tome
moe doskoiti.
SNANA MAJKA, SNANO DIJETE
Lijek je pronai majinsku skrb za svoju mladu
unutarnju majku. Dobivamo je od stvarnih ena u
vanjskome svijetu koje su starije i mudrije te po
mogunosti prekaljene kao elik: osnaene su onime
pnalaenje opora: blagoslov pripadanja
205
kroz to su prole. ak i sada, bez obzira na cijenu,

njihove oi vide, njihove ui uju, njihovi jezici govore,

a i blage su.
ak i ako ste imali najdivniju majku na svijetu,
moda ete na kraju imati vie od jedne. Kao to sam
esto govorila svojim kerima: "Rodile ste se jednoj
majci, ali ako imate sree, imat ete vie od jedne. A u
toj ete skupini onda pronai vei dio onoga to vam je
potrebno." Veza koju imate s las todas madres, svim
majkama, najvjerojatnije e biti stalna, jer potrebu za
vodstvom i savjetom nikad ne prerastemo, a sa
stajalita dubokoga kreativnoga ivota ena, ne bismo
niti trebale.lxxiv
Dijelile one istu krv ili imale psihiki srodne due,
bio to odnos izmeu psihoanalitiarke i klijentice,
izmeu uiteljice i naunice, ili izmeu slinih duhova,
odnosi meu enama najvaniji su srodniki odnos.
Premda neki koji danas piu o psihologiji promiu
naputanje cjelokupna majinskoga obrasca, kao da se
radi o mudrom potezu koji e nas, ako ga ne ostvarimo,
zauvijek okaljati te premda neki kau kako je
omalovaavanje osobne majke dobro za mentalno
zdravlje pojedinca, zapravo se konstrukt i koncept
divlje majke nikada ne moe i ne smije napustiti. Jer
ako ga napustimo, naputamo i svoju duboku narav,
onu koja posjeduje sve znanje, sve vree sjemena, sve
igle za krpanje i sve lijekove za rad, odmor, ljubav i
nadu.
Umjesto da se odvojimo od majke, trebamo
potraiti divlju majku. Nismo odvojene od nje, ne
moemo biti. Na se odnos s tom duevnom majkom
treba preokretati i mijenjati, to je paradoks. Ta je
majka istodobno kola u kojoj se rodimo, kola u kojoj
uimo i kola u kojoj poduavamo do kraja ivota.
Imale mi djecu ili nemale, bavile se mi vrtom,
znanostima ili gromovitim svijetom pjesnitva, uvijek

emo se oeati o divlju majku na putu ka bilo kojem

odreditu. Tako to i treba biti.
No, to emo rei eni koja je uistinu iskusila
razornu majku u svojem djetinjstvu? Naravno da se to
vrijeme ne moe izbrisati, ali se moe olakati. Ne
moe ga se zasladiti, ali ga se moe ponovno izgraditi i
to ovaj put snano i valjano. Ono to mnoge plai nije
ponovna izgradnja unutarnje majke, nego strah da je
tada umrlo neto
206
sutinsko, neto to se nikada vie nee moi oivjeti,
neto to nije primalo nikakvu njegu, jer je, u
psihikom smislu, roena majka bila mrtva. Vama
kaem, budite mirne, niste mrtve, niste ni smrtno
ranjene.
Kao i u prirodi, dua i duh imaju zapanjujue
zalihe. Kao i vukovi i druga stvorenja, dua i duh mogu
ivjeti od vrlo male koliine, a kojiput dugo vremena ni
od ega. Za mene je to udo nad udima. Jednom sam
presaivala red grmova ljiljana. Zbog neka tajanstvena
uzroka jedan je grm bio mrtav, ali ostali su bili upavi i
ljubiasti u proljee. Mrtvi je grm pucketao i praskao
kao ljuske kikirikija dok sam kopala da ga izvadim.
Otkrila sam da mu je korijen privren za druge ljiljane
uz i niz ogradu.
Najvie me zapanjila injenica da je mrtvi grm bio
"majka". Imala je najdeblji i najstariji korijen. Sva su
njezina velika djeca uspjeno rasla, premda je ona
sama bila botas arribas, otegnula papke, kako bi se
reklo. Ljiljani se razmnoavaju sustavom izdanaka, tako
da je svako stablo izdanak korijena roditeljskoga stabla.
U tom sustavu, ak i ako majka ne uspije preivjeti,
njezin podmladak moe. To je psihiki uzorak i
obeanje za one koje ne primaju majinsku njegu, koje
je primaju vrlo malo, ali i za one kojima to predstavlja

muenje. Premda se majka nekako srui, premda nema

to ponuditi, podmladak e se razviti i rasti neovisno o
njoj, pa cvasti unato tome.
Loe drutvo
Runo pae ide od nemila do nedraga kako bi pronalo
mjesto gdje bi se moglo smiriti. Premda mu se nije jo
potpuno razvio instinkt o tome kamo ii, instinkt lutanja
dok ne nae to mu je potrebno, potpuno je ouvan.
Ipak u sindromu runoga paeta postoji kojiput i neto
patoloko. Stalno kuca na pogrena vrata, ak i kad
naui lekciju. Teko je zamisliti kako bi ovjek trebao
znati koja su vrata prava, ako ih nikada nismo niti
vidjeli. Pa ipak, pogrena su vrata ona koja vas
natjeraju da se uvijek iznova osjeate kao izopenik.
To je reakcija na izgon koju nazivam "traenje ljubavi
svagdje gdje ne treba". Kad ena, zato da bi se spasila
od izgona, prijee na su207
stavno kompulzivno ponaanje - kad stalno ponavlja
neto to ne donosi ispunjenje, to uzrokuje pad
umjesto odranja vitalnosti - zapravo izaziva jo veu
tetu jer se ne bavi svojim izvornim ranjenim stanjem,
nego se dalje ranjava svakim novim pothvatom.
To moemo usporediti sa stavljanjem slabana
lijeka u nos, kad zapravo imate duboku porezotinu na
ruci. Razne ene odabiru razne vrste "pogrenoga
lijeka". Neke odaberu onaj koji je oito pogrean, bo
to su loe drutvo, prekomjerno uivanje u tetnim ili
zatupljujuim stvarima, stvarima koje je prvo uzdignu u
velike visine, a zatim je silovito bace duboko u podrum.
Postoje razna rjeenja za takve loe odluke. Kad bi
ena mogla sjesti i zaviriti u vlastito srce, otkrila bi u
njemu potrebu da se njezini talenti, nadarenost i

ogranienja potuju i prihvate sa tovanjem. Dakle, da

biste poele lijeenje, prestanite se zavaravati da e
vam mala koliina neke pogrene tvari od koje ete se
naas dobro osjeati pomoi da zacijelite slomljenu
nogu. Budite iskreni u pogledu svoje rane, pa ete
dobiti iskrenu sliku o lijeku koji valja primijeniti.
Nemojte u prazninu natrpati ono to je najlake ili
najdostupnije. Priekajte pravi lijek. Prepoznat ete ga
jer e vam ivot uiniti snanijim, a ne slabijim.
Pogrean izgled
Kao i runo pae, autsajder se naui drati podalje od
situacija gdje se moda zna ponaati kako treba, ali jo
ne izgleda kako treba. Pai, na primjer, dobro pliva, ali
ipak ne izgleda dobro. Isto tako, ena noda izgleda
kako treba, ali nije u stanju pravilno se ponaati.
Postoje mnoge izreke o osobama koje ne mogu sakriti
ono to jesu (a zapravo i ne ele), od teksake: "Moe
ih nalickati, ali ih ne moe izvesti" do panjolske:
"Ona je ena s crnim perom pod suknjom".lxxv
U prii se pai pone ponaati kao Dummlinglxxvi,
netko tko nita ne moe uiniti kako treba... otprhne
prainu u maslac, padne u bavu s branom, ali tek
nakon to prvo padne u vr s mlijekom. Svi smo se mi
kojiput tako ponaali. Ne mogu nita dobro uiniti.
Pokuam ispraviti. Samo pogoram. Pai nije imao to
traiti u toj kui.
208
Ali vidite to se dogaa kad smo oajni. Odlazimo
na pogrena mjesta u potrazi za pogrenom stvari. Kao
to je rekao moj dragi pokojni kolega: "Ne moe traiti
mlijeka u ovnovoj kui.lxxvii
Iako je korisno graditi mostove prema onim
skupinama kojima ne pripadamo, iako je vano biti

ljubazan, takoer je vano ne truditi se preko mjere, ne

vjerovati previe da emo, ako se ponaamo ba kako
treba, ako uspijemo pritegnuti sve trzaje divlje criature,
uistinu djelovati kao pristojna, obuzdana, krotka i
pokorna damska ena. Takvo ponaanje, takva elja
ega da pripadamo pod svaku cijenu, prekida vezu s
Divljom enom u psihi. Umjesto vitalne ene onda
imate pristojnu enu kojoj su odrezane pande. Onda
imate nervoznu enu koja se dobro ponaa, dobro misli
i dahe od silne elje da bude dobra. Ne, bolje je,
dostojanstvenije i mnogo povezanije s duom
jednostavno biti to i kakve jesmo te dopustiti drugim
stvorenjima da i ona budu to jesu.
Zamrznut osjeaj, zamrznuta kreativnost
ene izlaze na kraj s izgonom na razne naine. Kao i
pai koji se smrzne u ledu na jezeru, i one se smrznu.
Smrzavanje je najgore to moemo uiniti. Hladnoa za
kreativnost, veze i sam ivot predstavlja poljubac smrti.
Neke se ene ponaaju kao da je to kakav uspjeh kad
su hladne. Nije. To je in defenzivne ljutnje.
U arhetipskoj psihologiji hladnoa znai biti bez
osjeaja. Postoje prie o zamrznutom djetetu, djetetu
koje ne osjea, truplima smrznutima u ledu, pa se za to
vrijeme nita ne pomie, ne postaje, ne raa. Za
ovjeka zamrznutost znai zapravo biti bez osjeaja,
osobito prema sebi, ali i, kojiput ak i vie, prema
ostalima. Premda se radi o mehanizmu samozatite,
psiha due to teko podnosi, jer dua ne moe djelovati
u hladnoi, nego u toplini. Ledeni pristup ugasit e
kreativnu vatru ene. Sputat e njezinu kreativnu
funkciju.
To je ozbiljan problem, no pria nam nudi ideju.
Valja slomiti led i otopiti duu.

Kada pisci, primjerice, osjete da su potpuno

presuili, znaju da e se ovlaiti pisanjem. No, ako su
uhvaeni u ledu, nee pisati. Postoje
209
slikari koji ude za slikanjem, ali sami sebi govore:
"Bjei odavde. Tvoji su radovi neobino udni i runi."
Postoje mnogi umjetnici koji jo nisu nali pravo
uporite, a i oni koji su ve veterani razvoja svojega
kreativnoga ivota, pa ipak svaki put kad posegnu za
olovkom, kistom, trakicama, rukopisom, zauju: "S
tobom same nevolje, tvoje je djelo marginalno ili
potpuno neprihvatljivo - zato to si ti marginalan/na i
neprihvatljiv/a."
Pa to je onda rjeenje? Uinite isto to i pai.
Krenite dalje, izborite se. Pokupite ve jednom tu
olovku, pritisnite je o papir i prestanite cviliti. Piite.
Pokupite taj kist i budite gadni prema sebi za promjenu,
slikajte. Plesai, odjenite tu kouljicu, sveite vrpce u
svojoj kosi, oko struka, oko glenjeva i recite tijelu
neka izvoli. Pleite. Glumice, dramaturginjo,
pjesnikinjo, glazbenice i sve ostale. Uglavnom,
prestanite priati. Nemojte vie rei ni rije dok ne
postanete pjevaica. Zatvorite se u sobu ili pak na
istinu pod nebom. Stvarajte svoju umjetnost.
Uglavnom, stvar se ne moe smrznuti ako se kree. Pa
onda krenite. I kreite se.
Stranac u prolazu
Seljak koji u prii odvede paia kui djeluje tek kao
knjievno sredstvo pripovijedanja, a ne kao arhetipski
lajtmotiv o izgonu, no smatram da u sebi ima vrijednu
misao. Osoba koja nas moda oslobodi leda, koja nas
ak psihiki moda oslobodi naega manjka osjeaja,
nije nuno osoba kojoj pripadamo. Moglo bi se pokazati

da je, kao i u prii, samo jo jedan od onih arobnih ali

prolaznih dogaaja koji se dogode kada to najmanje
oekujemo, neka ljubaznost stranca u prolazu.
Takva briga za psihu dogaa se kad smo na kraju
svojih snaga i vie ne moemo izdrati. Tada se
niotkuda pojavi neto to nas odri, pomogne nam, a
zatim nestane u no. Pitamo se je li to bila osoba ili
duh? Moda je to bio nagli nalet sree koja vam je kroz
vrata dodjela neto vrlo potrebno. Moda je to neto
tako jednostavno poput predaha, poputanja napetosti,
maleno mjesto odmora i mirnoe.
210
Sada ne govorimo o bajci, nego o stvarnome
ivotu. to god to bilo, to je trenutak kad nas duh,
ovako ili onako, hrani, izvlai, pokazuje nam tajni
prolaz, skriveno mjesto, izlaz za nudu. A dok smo na
dnu i dok se osjeamo olujno mrani ili mrano mirni,
taj je dolazak ono to nas izgura kroz tunel do
sljedeega koraka, sljedee faze u uenju snage
izopenika.
Izgon kao blagodat
Ako ste se pokuali prilagoditi raznim oblicima i niste
uspjeli, onda ste vjerojatno sretni. Moda ste kakav
izopenik, ali ste sauvali svoju duu. Postoji udna
pojava koja se dogaa kad se netko stalno pokuava
prilagoditi i ne uspijeva. Premda je izopenik istjeran,
istodobno ga se gura ravno u naruje psihikih i pravih
roaka, bio to kakav studij, vrsta umjetnosti ili skupina
ljudi. Loije je ostati tamo gdje uope ne pripadamo,
nego neko vrijeme izgubljeno lutati uokolo i traiti ono
psihiko i duevno srodstvo koje nam je potrebno.
Nikad nije pogreno traiti ono to nam je potrebno.
Nikada.

Postoji neto korisno u svemu tom obrtanju i

napetosti. Neto se kali u paetu, neto se snai tim
izgonom. Iako ta situacija nije neto to bismo ikome
poeljeli zbog bilo kojega razloga, uinak je slian kao i
kad se isti prirodni ugljik pod pritiskom pretvara u
dijamant - na kraju dovodi do duboke uzvienosti i
bistrine psihe.
Postoji vid alkemije u kojem se temeljna tvar,
olovo, tue i sabija. Premda izgon nije neto to
prieljkujemo iz iste zabave, postoji neoekivana
korist: mnogo se darova skriva u izgonu. Lupanjem se
izvlai slabost. Uklanja se cendravost, omoguuje otar
uvid, poveava intuicija, daje se mo otroumna
promatranja i vidika koji "netko iznutra" nikad ne moe
postii.
Divlja psiha moe izdrati izgon, premda postoje
negativni aspekti. Zbog toga emo samo utoliko vie
eznuti za vlastitom pravom naravi i kulturom koja ide
uz to. ak i ta enja moe nas natjerati da nastavimo.
ena zbog nje nastavi traiti, pa ako ne moe pronai
kulturu koja ju podrava, onda je obino odlui sama
sazdati. A to je dobro, jer ako je izgradi, jednoga e se
dana iznenada pojaviti ljudi
211
koji ve dulje vremena trae i nadobudno to proglasiti
ba pravom stvari.
Nepoeljane make i kiljave koke svijeta
Nepoeljana maka i kiljava koka paieve tenje
smatraju glupavima i besmislenima. To prua ba dobar
uvid u osjetljivost i vrijednosti onih koji omalovaavaju
sve koji nisu slini njima. Tko bi oekivao da maka voli
vodu? Tko bi oekivao da koka ode plivati? Nitko,
naravno. No, kad ljudi jedni na druge nisu nalik,

preesto se, gledalo oima izopenika, dogaa da je

izopenik taj koji je manje vrijedan, a ne onaj drugi.
Pa, u duhu elje da ne umanjimo jednu osobu a
uzvisimo drugu, ili bar ne vie nego to moramo,
recimo samo da pai ovdje prolazi isto iskustvo kroz
koje prolaze i tisue izopenih ena - iskustvo temeljne
nespojivosti s razliitim osobama, to nije niija
pogreka, premda su mnoge ene preuslune, pa
preuzimaju to na sebe kao da su ba one odgovorne za
to.
Kad se to dogodi, vidimo ene koje su se spremne
ispriati to uzimaju mjesto. Vidimo ene koje se boje
toga da jednostavno kau: "Ne, hvala" i odu. Vidimo
ene koje uvijek iznova sluaju kako im netko govori da
su tvrdoglave, a uope ne shvaaju da make ne
plivaju, a koke ne rone.
Moram priznati, u svojoj praksi kojiput smatram
vrlo korisnim razne tipove linosti opisati kao make,
koke, patke, labudove i tako dalje. Ako je potrebno,
moda zamolim klijenticu da se naas pretvara da je
labud koji nije svjestan toga da je labud. Da se naas
pretvara da su je odgojile patke ili da je trenutano
okruuju.
Nema nieg loeg na patkama, uvjerim ih, ili na
labudovima. Meutim, patke su patke, a labudovi
labudovi. Kojiput, da bih dokazala svoju tezu, moram
posegnuti za drugim ivotinjskim metaforama. Volim se
koristiti mievima. to bi bilo da su vas odgojili miji
ljudi? A to bi bilo da ste, recimo, labud. Labudovi i
mievi uglavnom mrze hranu one druge skupine. I jedni
i drugi smatraju da ovi drugi udno vonjaju. Nemaju
nikakvu elju provoditi vrijeme
212
jedni s drugima, a kad bi provodili vrijeme zajedno,
stalno bi muili jedni druge.

No, to se dogaa ako se vi kao labud morate

pretvarati da ste mi? to ako se morate pretvarati da
ste sivi, dlakavi i siuni? to ako nemate dugaak
zmijolik rep koji moete drati u zraku na dan dranja
repova u zraku? to ako svuda kuda idete pokuavate
hodati kao mi, a zapravo se gegate? to ako
pokuavate govoriti kao mi, a umjesto toga svaki put
zatrubite? Ne biste li bili najjadnije stvorenje na
svijetu?
Odgovor je, nedvojbeno, da. Dakle, zato se, ako
je tomu tako, ene stalno pokuavaju presaviti i ugurati
u oblike koji nisu njihovi? Moram rei, sudei prema
godinama klinikoga promatranja toga problema, da to
uglavnom ne proizlazi iz tekoga mazohizma ili iz
zloudne predanosti samorazaranju ili neega takvog.
Najee je to zato to ene jednostavno ne znaju to
bi drugo. Jer nemaju majinsku njegu.
Postoji uzreica, tu puedes saber muchas cosas,
moe znati mnoge stvari, ali to nije isto to i sentido,
posjedovanje razuma. Pai djeluje kao da zna razne
"stvari", ali nema razuma. Ne poznaje majinsku skrb,
to znai da ga nita nisu nauili na onoj temeljnoj
razini. Upamtite, majka je uiteljica koja proiruje
uroeni talent ili instinkt svojega podmlatka.
ivotinjske majke koje svoje mladune ue loviti, ne
ue ih zapravo "kako loviti", jer to im je ve u kostima.
One ih ue ega se valja kloniti, na to obratiti
pozornost: ono to im nije poznato dok im majka to ne
pokae, pa tako aktivira primanje novoga znanja i
uroenu mudrost.
Isto vrijedi i za izopenu enu. Ako je runo pae,
ako nije imala majinsku njegu, njezini instinkti nisu
izotreni. Umjesto toga ui metodom pokuaja i
pogreke. Obino mnogo pokuaja i mnogo, mnogo
pogreaka. No, postoji nada, jer vidite, izopenik se

nikad ne predaje. Ide dalje sve dok ne nae vodia,

miris, dok ne nae svoju stazu, svoj dom.
Vukovi djeluju najsmjenije kad izgube trag mirisa,
pa se trse da ga ponovno pronau. Skau u zrak, tre u
krugovima, ruju nosovima po tlu, kopaju, otre
naprijed, pa natrag, zatim stanu kao ukopani.
213
Izgledaju kao da su poludjeli. No, ono to zapravo rade
jest nalaenje svih tragova koje mogu pronai. Ugrizom
ih vuku iz zraka, plua pune mirisom koji dolazi s tla ili
iz njihove ravnine, kuaju zrak kako bi otkrili to je
nedavno tuda prolo, ui im se okreu poput satelitskih
tanjura i hvataju sve to se odailje izdaleka. Kad sve
te tragove posloe pravim redoslijedom, znaju to
sljedee valja uiniti.
Premda ena moda djeluje rastreseno kad izgubi
dodir sa ivotom koji najvie cijeni, pa ga trei naokolo
pokuava ponovno uloviti, ona najvjerojatnije sakuplja
informacije, kua ovo, uzima apu onoga. U najboljem
sluaju moemo joj nakratko objasniti to je to to ini.
Zatim je ostavimo na miru. im preradi sve informacije
iz tragova koje je sakupila, ponovno e krenuti s ciljem.
Tada e njezina elja da pripada klubu nepoeljanih
maaka i kiljavih koka potpuno nestati.
Sjeanje i nastavak bez obzira na sve
Svi mi osjeamo enju za vlastitom vrstom, vlastitom
divljom vrstom. Pai je, kao to se sjeate, pobjegao
nakon to su ga nemilosrdno muili. Zatim se posvaao
s jatom gusaka, pa su ga lovci zamalo ubili. Otjeran je
iz staje i iz seljakove kue te je konano drhturio na
rubu jezera. Nema ene meu nama koja ne poznaje
taj osjeaj. Ipak, upravo je ta enja ono to nas vue
da izdrimo, nastavimo, krenemo dalje s nadom.

Eto obeanja divlje psihe svima nama. Premda smo

samo ule ili vidjele ili sanjale zaudni divlji svijet
kojemu smo neko pripadale, premda ga jo nismo ili
smo ga tek nakratko dotaknule, premda se ne
osjeamo dijelom toga, sjeanje na taj svijet svjetionik
je koji nas vodi onome emu pripadamo i to do kraja
ivota. U runom paetu budi se neka znalaka enja
kad ugleda labudove na nebu i od toga trenutka
odrava ga sjeanje na taj jedan dogaaj.
Radila sam sa enom koja se jedva odravala na
povrini i koja je razmiljala o samoubojstvu. Pogled joj
je pao na pauka koji je pleo mreu na trijemu njezine
kue. to se tono skrivalo u djelu te male betije to
je probilo led oko njezine due, tako da se oslobodi i
raz214
vije, nikada neemo znati. No, uvjerena sam, i kao
psihoanalitiarka i kao cantadora, da esto najbolje
lijee ba stvari iz prirode, osobito one najpristupanije
i najjednostavnije. Lijekovi u prirodi snani su i izravni:
buba-mara na zelenoj kori lubenice, crvenda s
klupkom konca, kakva travka u savrenu cvatu,
zvijezda repatica, ak i duga na krhotini stakla posred
ulice moe biti pravi lijek. Nastavljanje je snana stvar:
proizvodi neizmjernu energiju, moe ga se mjesec dana
hraniti petominutnim razmiljanjem o tihoj vodi.
Zanimljivo je primijetiti kako vukovi uvijek
nastavljaju, bez obzira na to koliko bili bolesni, stjerani
u kut, usamljeni, uplaeni ili oslabljeni. Kretat e se ak
i sa slomljenom nogom. Pribliit e se drugima u potrazi
za zatitom opora. ekanjem, lukavou, tranjem ili
izdrljivou mukotrpno e prevladati ono to ga
proganja. Svim e silama udisati dah za dahom. Vui e
se, ako je potrebno, ba kao i pai, s mjesta na
mjesto, sve dok ne nae neko dobro ljekovito mjesto,

mjesto za razvoj.
Glavna je odlika divlje prirode da ide dalje. Ona
ustraje. To nije neto to inimo. To je neto to jesmo,
prirodno i uroeno. Kad se ne moemo razvijati, onda
idemo dalje sve dok se ponovno ne uspijemo razvijati.
Bilo da smo odsjeene od naega kreativna ivota, ili da
nas je izbacila naa kultura ili vjera, bilo da smo dobile
izgon iz obitelji, da nas je protjerala kakva skupina ili
da nam je ogranieno kretanje, razmiljanje i osjeaji,
unutarnji divlji ivot e se nastaviti i mi emo krenuti
dalje. Divlja priroda nije priroena kakvoj posebnoj
etnikoj skupini. To je sutinska priroda ena iz Benina,
Kameruna i Nove Gvineje. Ona se nalazi u enama
Letonije, Nizozemske i Sierra Leonea. U sreditu je
Gvatemalki, Haianki i Polineanki. Navedite kakvu
zemlju. Navedite kakvu rasu. Navedite kakvu religiju.
Navedite kakvo pleme. Navedite kakav grad, selo,
usamljeno naselje u divljini. Svim je enama zajedniko
sljedee: Divlja ena, divlja dua. Sve one idu dalje jer
osjeaju i slijede divljinu.
Dakle, ako moraju, ene e zatvorske zidove
oslikati plavim nebom. Ako im spale klupka, one e
presti dalje. Ako im je unitena etva, odmah e
posijati jo. ene e nacrtati vrata tamo gdje ih nema,
pa ih otvoriti i proi u nove obiaje i nov ivot. Budui
da divlja narav ustraje i prevladava, ene ustraju i
prevladavaju.
215
Pai je doveden do ruba izdrljivosti. Osjetio je
usamljenost, hladnou, smrznutost, zlostavljanje, lovili
su ga, pucali po njemu, digli ruke od njega, nije imao
okrepu, bio je udaljen od svega, na rubu ivota i smrti i
nije znao to slijedi. A sad dolazi najvaniji dio prie:
dolazi proljee, novi ivot dolazi, nova prilika, novi
pokuaj. Najvanije je izdrati, ekati svoj kreativni

ivot, svoju samou, svoje vrijeme bivanja i djelovanja,

svoj ivot. Izdrite, jer divlja vam priroda obeaje
sljedee: nakon zime, proljee uvijek dolazi.
Ljubav za duu
ekajte. Izdrite. Radite svoj posao. Nai ete svoj put.
Na kraju prie, labudovi prepoznaju paia kao jednog
od svojih i prije nego li on to shvati. To je prilino
tipino i za izopene ene. Nakon onoga duga lutanja,
uspijevaju prijei granicu na teritorij svojega doma, ali
esto jo neko vrijeme ne primjeuju da drugi ljudi vie
ne gledaju prezrivo, ve ee neutralno, ako ne i puni
potovanja i podrke.
Pomislili bismo da e sada, kad su na vlastitom
psihikom podruju, biti izvan sebe od sree. Ali ne. Bar
e jo neko vrijeme biti rasno nepovjerljive. Zar ti ljudi
uistinu razmiljaju o meni? Jesam li uistinu sigurna
ovdje? Hoe li me otjerati? Mogu li sada uistinu spavati
tako da zatvorim oba oka? Je li u redu ponaati se
kao... labud? Nakon nekog vremena te e sumnje
nestati, pa zapoinje sljedea faza vraanja samoj sebi:
prihvaanje vlastite jedinstvene ljepote, to jest, divlje
due od koje smo sazdane.
Vjerojatno nema boljeg ili pouzdanijeg mjerila da
ustvrdimo je li ena u statusu runoga paeta provela
koji tren ili itav ivot nego to je njezina nemogunost
da probavi iskren kompliment. Iako bi se moglo raditi o
skromnosti, ili stidljivosti - premda se previe ozbiljnih
rana nemarno otpisuje kao "to je samo stidljivost"lxxviii ena najee ne zna to bi s komplimentom jer
automatski izaziva neugodan dijalog u njezinoj glavi.
Ako kaete da je ljupka, ili da joj je umjetnost
lijepa ili pohvalite bilo to drugo to je njezina dua
nadahnula, obojila ili u emu je sudjelovala, neto u

njezinoj glavi kae da ona to ne zasluuje, a da

216
ste vi, onaj koji daje kompliment, idiot to uope takvo
to moete i pomisliti. Umjesto da shvati da ljepota
njezine due prosijava kad se ponaa onako kako je u
skladu s njezinom naravi, ena mijenja temu i
uinkovito uskrauje okrepu svojem duevnom sebsrvu
koje se hrani upravo priznanjem.
To je znai zadnji posao izopenika kad pronae
svoje: ne samo prihvatiti svoju osobnost, svoj posebni
identitet odreene vrste osobe, nego prihvatiti i svoju
ljepotu... oblik svoje due i injenicu da ivot u blizini
toga divljeg stvorenja preobraava ne samo nas, nego i
sve ega se dotie.
Kad prihvatimo vlastitu divlju ljepotu, ona se
relativizira i vie je nismo tako estoko svjesne, ali je
neemo niti napustiti ili je se odrei. Zna li vuica koliko
je lijepa kad skae? Zna li maka kakva je lijepa oblika
kad sjedi? Je li ptica zapanjena zvukom koji uje kad
rastvori krila? Uei od njih, jednostavno se ponaamo
na na pravi nain, ne povlaimo se i ne skrivamo pred
naom prirodnom ljepotom. Kao i ivotinje, jednostavno
jesmo, i to je dobro.
To se traenje i nalaenje kod ena temelji na
tajanstvenoj strasti koju ene osjeaju prema onome
to je divlje, to im je uroeno. Predmet te tenje
nazivamo Divljom enom... no ak i ako je ene ne
poznaju po imenu, ak i ako ne znaju gdje stanuje, ipak
ih neto vue k njoj: ljube je itavim srcem. eznu za
njom, a ta je enja i motivacija i pokreta. Ta enja
uzrokuje nae traenje i nalaenje Divlje ene. To nije
tako teko kao to bismo isprva mogli pomisliti, jer
Divlja ena istodobno trai nas. Mi smo njezina
mladunad.

Zalutala zigota
Tijekom godina u mojoj praksi postalo mi je jasno da
temu pripadanja kojiput valja obraditi s lake strane,
jer lakoa moe izvui dio boli iz ene. Poela sam
svojim klijenticama pripovijedati izmiljena priu pod
nazivom Zalutala zigota, uglavnom kako bih im
omoguila da svoj autsajderski materijal pregledaju s
pomou metafore koja im ulijeva vie snage. Evo kako
ta pria glasi.
217
Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli zavriti u tako
udnoj obitelji kao to je vaa? Ako ste ikada ivjeli kao
autsajder, kao poneto udna ili drugaija osoba, ako
ste samotnjak, netko tko ivi na rubu glavne struje,
onda ste patili. Pa ipak, doe i vrijeme kad treba otii
od svega toga i iskusiti drugaije gledite, vratiti se
natrag u zemlju u kojoj ivi vlastita vrsta.
Neka vie ne bude patnje, ne pokuavajte vie
otkriti gdje ste pogrijeili. Tajna toga zato ste se rodili
kome ste se ve rodili zavrena je, fini, terminado,
gotova. Odmorite se na tren na provi i osvjeite se
vjetrom koji dolazi iz vae domovine.
Godinama ve ene koje u sebi nose mitski ivot
arhetipa Divlje ene potiho jauu: "Zato sam toliko
drugaija? Zato sam se rodila u takvoj udnoj [ili
beutnoj] obitelji?" Kad god im je ivot htio proklijati,
netko se naao da posoli zemlju kako nita ne bi moglo
rasti. Osjeaju se izmuene svim propisima protiv
svojih prirodnih elja. Ako su djeca prirode, onda ih
dre pod krovom. Ako su znanstvenice, onda im kau
da trebaju biti majke. Ako ele biti majke, onda im
kau da bi se trebale potpuno uklopiti u tu ulogu. Ako
ele neto izumiti, onda im kau neka budu praktine.
Ako ele stvarati, onda im kau da nema kraja eninim

kuanskim poslovima.
Koji put pokuavaju biti dobre, ve prema tome
koji su standardi najpopularniji, a tek poslije shvate to
uistinu ele, kako uistinu moraju ivjeti. Tada
proivljavaju bolne amputacije, jer moraju napustiti
obitelj, brak kojem su se zavjetovale do kraja ivota,
posao koji je trebao biti odskona daska za neto to
jo vie zatupljuje, ali je bolje plaen. Ostavljaju snove
razasute po putu.
esto su te ene umjetnice koje pokuavaju biti
razumne i provesti osamdeset posto svojega vremena
radei neto to ubija njihove svakodnevno kreativne
ivote. Premda tih scenarija ima beskraj, jedna je stvar
uvijek ista: rano su ih ve istaknuli kao "drugaije" s
negativnim predznakom. Zapravo su strastvene,
osobene, radoznale i razmiljaju na pravi, instinktivni
nain.
Dakle, odgovor na pitanja Zato ja?, Zato ba ta
obitelj?, Zato sam toliko drugaija? glasi, naravno, da
na njih nema odgovora. Pa ipak, egu treba neto to e
provakati prije nego to odustane, pa
218
bez obzira na to, nudim tri odgovora. (Klijentice mogu
odabrati koji god im se svidi, ali moraju odabrati barem
jedan. Veina ih odabere onaj zadnji, ali bilo koji je
dobar.) Pripremite se. Evo ih.
Roene smo takve kakve jesmo i to u tim udnim
obiteljima u kojima smo izdrale 1) zato (to skoro nitko
ne povjeruje), 2) jer sebstvo ima neku namjeru, a nai
mali mozgovi su presiuni da bi to mogli shvatiti
(mnogima e se ta ideja initi utjenom) ili 3) zbog
sindroma Zalutale zigote (pa,., moda da... ali to je
to?)
Vaa obitelj misli da ste izvanzemaljac. Vi imate
perje, oni krljut. Vaa predodba zabave je uma,

divljina, unutarnji ivot, vanjska velianstvenost.

Njihova predodba zabave je slaganje runika. Ako je
to tako i kod vas u vaoj obitelji, onda ste rtva
sindroma Zalutale zigote.
Niste nikad uli za to? E pa, Vila Zigota jedne je
noi letjela nad vaim gradom, a sve malene zigotice u
njezinoj koari skakutale su i poskakivale od uzbuenja.
Zapravo ste bili namijenjeni roditeljima koji bi vas bili
razumjeli, ali je Vila Zigota naletjela na turbulenciju u
zraku i, hop, ispali ste iz koarice nad krivom kuom.
Padali ste i vrtjeli se, vrtjeli se i padali i upali ravno u
obitelj koja vam nije bila namijenjena. Vaa "prava*
obitelj bila je tri kilometra dalje.
Zato ste se zaljubili u obitelj koja nije bila vaa, a
koja je ivjela tri kilometra dalje. Oduvijek ste eljeli da
gospodin i gospoda Netkovi budu vai pravi roditelji.
Vjerojatno su i trebali biti.
Zato pleete po hodnicima premda potjeete iz
obitelji televizijskih spora. Zato se vai roditelji
uznemire svaki put kad doete kui ili nazovete. Brinu
se: "to e sad uiniti? Proli put nas je posramila,
samo Bog zna to e ovaj put izvesti. Avaj!" Prekriju oi
kad vas vide, i to ne samo zato to ih zaslijepi vae
svjetlo.
Sve to vi elite jest ljubav. Sve to oni ele jest
mir.
lanovi vae obitelji, zbog vlastitih razloga (zbog
svojih prioriteta, bezazlenosti, ozljeda, ustroja,
mentalnih bolesti ili kultivirana neznanja), ne znaju biti
spontani s nesvjesnim, a va dolazak, naravno, izaziva
arhetip varalice, onoga koji die prainu. Tako prije
nego to
219
uope sjednete zajedno za stol, varalica ve divlje plee
uokolo pokuavajui ubaciti kakvu dlaku u obiteljsko

jaje.
Premda nemate namjeru uznemiriti obitelj, ona e
se uznemiriti bez obzira na sve. Kad se pojavite, sve i
sva kao da poludi.
Siguran je znak divlje zigote u obitelji kad su
roditelji stalno uvrijeeni, a djeca se osjeaju kao da
nikad ne mogu nita dobro uiniti.
Nedivlja obitelj eli samo jednu stvar, ali Zalutala
zigota nikad ne uspije otkriti to je to, a ak i kad bi
uspjela, kosa bi joj se na glavi uspravila i pretvorila u
same usklinike.
Pripremite se, otkrit u vam tu veliku tajnu. Ono
to zapravo ele od vas, tu tajanstvenu i velebnu stvar.
Nedivlji ele dosljednost.
ele da danas budete tono onakvi kakvi ste bili
juer. Ne ele da se mijenjate svakim danom, nego da
ostanete isti kakvi ste bili na poetku svijeta i vijeka.
Upitajte obitelj eli li dosljednost i odgovorit e
vam potvrdno. U svim stvarima? Ne, rei e, samo u
onim stvarima koje su bitne. to god bilo bitno u
njihovu vrijednosnome sustavu, uvijek je to anatema
divlje prirode ene. Na alost "stvari koje su bitne"
njima nisu istovjetne "stvarima koje su bitne" divljem
djetetu.
Dosljednost u ponaanju za Divlju enu nemogua
je presuda, jer njezina snaga lei u prilagoavanju
promjeni, u inovaciji, plesu, zavijanju, reanju,
dubokom instinktivnom ivotu, kreativnoj vatri. Ona ne
pokazuje dosljednost jednolinou, nego kroz svoj
kreativni ivot, kroz stalno zapaanje, brzookost,
prilagodljivost i spretnost.
Kad bismo morali navesti jednu stvar koja Divlju
enu ini onom koja jest, to bi bila njezina
respondibilnost, sposobnost odgovora na podraaje.
Njezini perceptivni i spretni odgovori dosljedan su

zavjet treativnim silama, bio to Duende, zloduh koji se

skriva iza strasti, ili Ljepota, Umjetnost, Ples ili ivot.
Njezino je obeanje nama, ako ga ne iskrivimo, da e
nas natjerati da ivimo. Ona e nas odgovorno i
dosljedno tjerati da ivimo punim ivotom.
220
Tako Zalutala zigota obeaje vjernost svojem
unutarnjem divljem sebstvu, a ne svojoj obitelji. Zato
se osjea rastrzanom. Majka vuica dri je za rep, a
zemaljska je obitelj dri za ruke. Ubrzo urla od boli, rei
i grize sebe i druge, i napokon, smrtna tiina. Pogledate
je u oi i vidite ojos del cielo, nebeske oi, oi osobe
koja vie nije tu.
Iako je socijalizacija vana za djecu, ubiti
unutarnju criaturu znai ubiti dijete. U zapadnoj Africi
shvaaju da otrina prema djetetu natjera duu da se
povue iz tijela, kojiput na par koraka, a kojiput na
nekoliko dana hoda.
Premda se potrebe djetetove due moraju uskladiti
s potrebama za sigurnou i fizikom njegom, te s
briljivo ispitanim predodbama o "civiliziranom
ponaanju", uvijek mi je ao onih koji se prepristojno
ponaaju, uvijek u oima nose onaj pogled "blijede
due". Neto nije u redu. Zdrava dua veinu vremena
prosijava iz osobe, a kojiput upravo plamti iz nje. Kada
je ozljeda jaka, dua bjei.
Kojiput odluta ili odjuri tako daleko da se moramo
vjeto umiljavati kako bismo je privukli natrag. Mnogo
vremena mora proi prije nego to takva dua stekne
dovoljno povjerenja da se vrati, no to se moe postii.
Za povratak je potrebno nekoliko sastojaka: golo
potenje, izdrljivost, njenost, ljubaznost, izbacivanje
bijesa i duhovitost. Zajedno oni ine pjesmu koja duu
priziva natrag kui.
Koje su potrebe due? One se nalaze u dva

carstva: carstvu prirode i carstvu kreativnosti. U tim

carstvima ivi Na'asbj'ii Asdz, Pauia, Boica
stvaranja naroda Navajo, koja prua psihiku zatitu
onima koji je trae. Ona je zaduena da duu naui
zatiti i ljubavi prema ljepoti.
Potrebe due nalaze se u straari onih triju starih
(ili, ovisno o danu, mladih) sestara - Klote, Laheze i
Atrope - koje predu crveni nit, tj. strast, enina ivota.
One tkaju doba enina ivota i odvajaj ih vorovima
kako jedno zavrava a drugo zapoinje. Nalaze se u
umi lovakih duhova, Diane i Artemide, koje su obje
vuice i predstavljaju sposobnost lova, traganja i
vraanja stvari psihe.
Duevnim potrebama upravlja Coatlique, asteka
boica enske samodostatnosti, koja raa u unju na
punim stopalima. Ona poduava o ivotu usamljene
ene. Raa djecu, to znai novi potenci221
jal za ivot, ali je i majka smrti koja nosi lubanje
objeene o suknju, pa kad hoda zvue kao egrtaljka
zmije, jer to jesu egrtaljke od lubanja, a budui da
zvue kao kia, prizivaju kiu na zemlju. Ona je
zatitnica svih usamljenih ena te onih koje su toliko
mgia, toliko ispunjene snanim mislima i idejama da
moraju ivjeti daleko, tko zna gdje, da ne bi previe
omamile selo. Coatlique je osobita zatitnica enskog
autsajdera.
Koja je temeljna hrana due? Pa, to se razlikuje od
stvora do stvora, ali evo nekih kombinacija. Smatrajte
to psihikom makrobiotikom. Nekim enama su zrak,
no, sunce i drvee osnovne potrebe. Druge e zasititi
jedino rijei, papir i knjige. Treima su nuno potrebne
boje, oblici, sjenke i glina. Neke ene moraju skakati,
sagibati se i trati, jer njihove due ude za plesom.
Druge pak ude samo za mirom oslanjanja o drvo.

Postoji jo jedna tema kojom se valja pozabaviti.

Zalutale zigote naue preivljavati. Teko je provesti
godine i godine meu ljudima koji vam ne mogu pomoi
da procvjetate. Veliko je postignue kad moete rei da
znate preivljavati. Mnogima to ve samo po sebi daje
mo. Meutim, doe trenutak u procesu individuacije
kad su prijetnja ili trauma uglavnom prolost. Tada je
vrijeme da se prijee na sljedeu fazu, nakon
preivljavanja, a to je vianje i bujanje.
Ako samo preivljavamo, a ne teimo bujanju,
ograniavamo se i upola smanjujemo nau energiju
prema nama i nau mo u svijetu. Moe se dogoditi da
se osoba toliko ponosi time to preivljava, da to
dovodi u opasnost daljnji kreativni razvoj. Kojiput se
ljudi boje poi dalje od statusa nekoga tko je preivio,
jer to je upravo to - status, razlikovno obiljeje, jedno
od onih postignua koja govore: "samo da zna, moe
se kladiti, sto posto".
Umjesto da preivljavanje uinimo sreditem
ivota, bolje ga je rabiti kao jedno od mnogih odlija,
ali ne i jedino. Ljudi zasluuju da plivaju u lijepim
sjeanjima, kolajnama i odlikovanjima zato to ive,
zato to uistinu ive i pobjeuju. Kad prijetnja nestane,
mogua zamka lei u tome da se nazivamo imenima
koja smo stekli u najgora vremena u ivotu. To stvara
stanje duha koje nas moe sputavati. Nije dobro
temeljiti identitet due jedino na pothvatima, gubicima i
po222
bjedama iz loih vremena. Premda preivljavanje enu
moe uiniti vrstom poput stijene, u nekom joj
trenutku to pone ograniavati novi razvoj.
Kad ena uporno ustraje na tome "preivjela sam" i
nakon to je prolo doba kad je to bilo korisno, onda je
jasno to valja uiniti. Moramo olabaviti aku kojom se

ta osoba dri za arhetip osobe koja je preivjela. Inae

nita ne moe rasti. To je kao da mala izdrljiva biljka
bez vode, suneve svjetlosti i hranjivih tvari ipak uspije
izbaciti jedan mali hrabri i tvrdoglavi list. Unato
svemu.
Bujati znai sada, kad su prola ona loa vremena,
prijei u rasko i svjetlo te tamo cvasti, bujati
grmolikim, upavim, tekim cvjetovima i liem.
Dodijelimo si radije imena koja nas izazivaju na razvoj
kao slobodnih stvorenja. To znai bujati. To nam je i
namijenjeno.
Ritual je jedan od naina na koji ljudi svoje ivote
stavljaju u suodnos s drugim stvarima, zvao se taj
ritual Purim, Advent, ili prizivanje mjeseca. Rituali
sazivaju sjenke i spektre ljudskih ivota, razvrstavaju ih
i odlau u stranu. Postoji jedna slika na el dia de los
muertos, Dan mrtvih, svetkovine primjenjive kao
pomo enama koje prelaze s preivljavanja na
bujanje. Temelji se na ritualu ofrendas, to su oltari za
one koji su otili s ovoga svijeta. Ofrendas su poasti,
sjeanja i izrazi najdubljega tovanja prema voljenima
koji nisu vie meu nama. Smatram da mnogim
enama pomae kad izrade ofrendu za dijete koje su
neko bile, kao neko priznanje tom junakom djetetu.
Neke ene odaberu predmete, pisma, odjeu,
igrake, uspomene na neke dogaaje i druge simbole iz
djetinjstva. Ofrendu urede na svoj nain, ispriaju priu
koja ide ili ne ide uz to, a zatim je ostave tako
postavljenu koliko god dugo ele. To je dokaz njihovih
prolih potekoa, hrabrosti i pobjede nad nevoljom.lxxix
Takav nain gledanja na prolost postie nekoliko
stvari: daje nam bolji pregled, suosjeajno gledanje na
prola vremena, time to izlae ono to smo iskusili, to
smo od toga uinili, to je vrijedno divljenja. Ono to
nas oslobaa jest kad se tome divimo, a ne kad to

jesmo.
Biti dijete koje je tek preivljavalo dulje nego to je
to potrebno previe se poistovjeuje s arhetipom
ozljede. Bujanje je mogue kad prepoznamo ozljedu
koju zatim spremimo u sjeanje. Bujanje nam je
223
namijenjeno, tu na zemlji. Bujanje, a ne puko
preivljavanje, to je nae pravo koje stjeemo
roenjem kao ene.
Nemojte se povlaiti i umanjivati ako vas nazovu
crnom ovcom, skitnicom, vukom samotnjakom. Oni koji
sporo uviaju, kau da je nekonformist propast
drutva. No, ve se stoljeima pokazuje da biti razliit
znai stajati na rubu, da je gotovo zajameno da e ta
osoba napraviti kakav originalan doprinos, koristan i
zapanjujui doprinos svojoj kulturi.lxxx
Kada traite savjet, nikada ne sluajte one sa
siunim srcima. Budite ljubazni prema njima,
blagoslivljajte ih, laskajte im, ali nemojte sluati njihov
savjet.
Ako su vas ikada nazvali prkosnom,
nepopravljivom, bezobraznom, lukavom, buntovnom,
neukrotivom, neposlunom, onda ste na pravom tragu.
Divlja ena je u blizini.
Ako vas nikada nisu tako nazivali, jo ima
vremena. Vjebajte Divlju enu. Anele! Opet i opet.

225

7. POGLAVLJE
Radosno tijelo: divlje meso

Zadivljuje me nain na koji se vukovi sudaraju tijelima

kad tre i kad se igraju, svaki na svoj nain, stari
vukovi, mladi vukovi, mravi, debeli, dugonogi, oni
mlitavih repova, oni objeenih uiju, oni kojima u
slomljeni udovi kvrgavo zarasli. Svaki od njih ima
posebnu grau tijela i snagu, vlastitu ljepotu. ive i
igraju se u skladu s onim to, tko i kako su. Ne
pokuavaju biti neto to nisu.
Gore na sjeveru promatrala sam staru vuicu s tri
noge - ona se jedina mogla provui kroz neki prolaz
gdje su se irile grane borovnica. Vidjela sam jednom
sivoga vuka kako se skutrio, a zatim poskoio takvom
brzinom da je naas u zraku ostala slika srebrne duge.
sjeam se jedne njene, mlade majke, jo odeblje oko
trbuha, kako je ljupkou plesaice pipala put kroz
mahovinu oko bare.
Pa ipak, unato njihovoj ljepoti i sposobnosti
odranja snage, o likovima kojiput govore ovako: "Ah,
pregladan si, zubi su ti preotri, apetit previe
halapljiv." O enama se takoer, kao i o vukovima,
kojiput razgovara kao da je prihvatljiv samo odreeni
temperament, odreeni sputani apetit. Pa se tome
preesto dodaje i oznaka moralne dobrote ili zloe,
ovisno o tome slau li se enina veliina, visina, hod i
oblik s jedinstvenim ili iskljuivim idealom. Kad se ene
ogranii na ona raspoloenja, geste i obrise koji se
slau s jednim idea226
lom ljepote i ponaanja, onda su zarobljene i duom i
tijelom, pa vie nisu slobodne.

U instinktivnoj psihi, tijelo se smatra senzorom,

mreom za obavjeivanje, glasnikom koji posjeduje
splet komunikacijskih sustava - kardiovaskularni,
respiratorni, kosturni, autonomni, kao i osjeajni i
intuitivni. U zamiljajnom svijetu, tijelo je snaan
nosilac, duh koji ivi u nama, molitva ivota samo za
sebe. U bajkama ga se prikazuje arobnim predmetima
koji imaju nadljudske znaajke i sposobnosti te se
smatra da ima dva para uiju, jedan za sluanje
svjetovnih stvari, drugi za sluanje due; dva para
oiju, jedan usmjeren na uobiajen pogled, drugi za
dalekovidnost; dvije vrste snage, snagu miia i
nepobjedivu snagu due. Popis tih parova u tijelu nema
kraja.
U sustavima tjelesnoga rada kao to su
Feldenkraisova metoda, Ayurveda i drugi, smatra se da
tijelo ima est, a ne pet osjetila. Tijelo se koristi koom,
vezivnim tkivom i mesom kako bi zabiljeilo to se oko
njega dogaa. Kao i Rozetski kamen, za one koji ga
znaju itati, tijelo je ivui zapis danih ivota, oduzetih
ivota, oekivanih ivota, izlijeenih ivota. Cijeni se
zbog svoje istanane sposobnosti da zabiljei izravnu
reakciju, da duboko osjea i da osjeti unaprijed.
Tijelo je viejezino bie. Ono govori svojom bojom
i temperaturom, naletom prepoznavanja, arom ljubavi,
pepelom boli, toplinom uzbuenja, hladnoom
neuvjerenosti. Govori stalnim sitnim plesom, kojiput se
ljulja, kojiput trza, a kojiput trese. Govori srcem koje
skae, duhom koji pada, ponorom u sreditu, porastom
nade.
Tijelo se sjea, kosti se sjeaju, zglobovi se
sjeaju, ak se i mali prst sjea. Sjeanje je zabiljeeno
u slikama i osjeajima unutar samih stanica. Kao i
spuva ispunjena vodom, gdje god pritisnemo,
izamemo, ak lagano dotaknemo, sjeanja iz tijela

izlaze u potocima.
Umanjiti ljepotu i vrijednost tijela na bilo to manje
od velianstvenosti znai natjerati tijelo da ivi bez
pravoga duha, pravog oblika, bez svojega prava na
ushit. Smatrati nekoga runim ili neprihvatljivim, jer
ljepota te osobe nije ukljuena u trenutanu modu,
nanosi duboke povrede prirodnoj radosti koja je dio
divlje prirode.
ene razumno odbacuju psihike i fizike standarde
koji vrijeaju duh i prekidaju vezu s divljom duom.
Jasno je da instinktivna pri
227
roda ena cijeni tijelo i duh mnogo vie zbog
sposobnosti da budu vitalni, primljivi i izdrljivi, nego
zbog ikakva dijela pojavnosti. To ne znai da valja
odbaciti sve i sva to se smatra lijepim u bilo kojemu
segmentu kulture, nego da treba ocrtati iru krunicu
koja e obuhvatiti sve oblike ljepote, oblika i funkcije.
Govor tijela
Moja prijateljica Opalanga, afroamerika griota,
pripovjedaica, i ja tandemski izvodimo pripovijest koja
se zove "Govor tijela" o otkrivanju predakih blagoslova
nae zajednice i roaka. Opalanga je vrlo visoka, kao
tisa i jednako vitka. Ja imam nisko teite i raskono
tijelo. Osim to su joj se rugali zbog visine, Opalangi su
dok je bila dijete govorili da je praznina izmeu njezinih
gornjih sjekutia znak laljivca. Meni su govorili da su
moj oblik i veliina tijela znakovi manje vrijednosti i
manjka samokontrole.
U naoj zajednikoj pripovijesti o tijelu, Opalanga i
ja govorimo o udarcima i strelicama koje smo primale
tijekom ivota, jer su uzvieni "oni" smatrali da su naa
tijela imala previe ovoga i nedovoljno onoga. Tijekom

naeg pripovijedanja, pjevamo alopojku za tijelima u

kojima ne smijemo uivati. Ljuljamo se, pleemo,
gledamo jedna drugu. Obje. mislimo kako ona druga
izgleda tako predivno tajanstveno, da nam nije jasno
kako je ikada netko mogao pomisliti neto drugo?
Kad sam tek upoznala Opalangu, imale smo, kao
to pripovjedai esto imaju, osjeaj da se znamo, ne
itav ivot, ve stoljeima. Upale smo u razgovor o
najintimnijim priama. Kako sam bila zapanjena kad
sam ula da je ve kao odrasla otputovala u Gambiju u
Zapadnoj Africi i nala roake u ijem plemenu su, gle!,
bili mnogi ljudi visoki poput tise i jednako vitki, a koji
su imali i razmak meu sjekutiima. Taj razmak,
objasnili su joj, zove se Sakaya Yallah, to znai Boji
otvor"... a smatra se znakom mudrosti.
Kako je tek ona bila iznenaena kad sam joj
ispriala kako sam, takoer ve kao odrasla, otputovala
na prevlaku Tehuantepec u Meksiku i nala neke svoje
roake koji su, gle!, bili pleme s divovskim
228
enama koje su bile snane, koketne i impozantne
veliine. Tapale su melxxxi, upkale, otvoreno
komentirajui da jo nisam dovoljno debela. Jedem li
dovoljno? Jesam li bila bolesna? Moram se vie truditi
objasnile su mi, jer su ene la tierra, okrugle kao i
sama zemlja, jer zemlja toliko toga sadrava.lxxxii
Dakle, predstava koju izvodimo Opalanga i ja, ba
kao i nai ivoti kao nae osobne prie, koje su
zapoele kao opresivna i depresivna iskustva, zavrava
s radou i snanim osjeajem sebstva. Opalanga
shvati da njezina ljepota lei u njezinoj visini, da je
njezin osmijeh osmijeh mudrosti i da je Boji glas
uvijek blizu njezinih usnica. Ja shvatim da mi je tijelo
povezano sa zemljom, da su mi stopala oblikovana da
mi daju potporu, a da mi je tijelo nosilac mnogih stvari.

Nauile smo, od ljudi koji se nalaze izvan nae

sjedinjenoamerike kulture, tijelu pripisati nove
vrijednosti, odbaciti predodbe i jezik koji bi oklevetao
tajanstveno tijelo, koji bi previdio ensko tijelo kao
instrument znanja.lxxxiii
Uivati u svijetu ispunjenome mnogim vrstama
ljepote ivotno je veselje na koje sve ene imaju pravo.
Podupirati samo jednu vrstu ljepote znai zapravo ne
primjeivati prirodu. Ne moe postojati samo jedna
vrsta ptica pjevica, jedna vrsta bora, jedna vrsta vuka.
Ne moe postojati samo jedna vrsta djeteta, jedna
vrsta mukarca ili jedna vrsta ene. Ne moe postojati
samo jedna vrsta dojki, jedna vrsta struka, jedna vrsta
koe.
Moje iskustvo s krupnim meksikim enama
natjeralo me da preispitam mnoge psihoanalitike
premise o raznim veliinama i oblicima, osobito
teinama ena. Postoji jedna stara psiholoka premisa
koja mi se osobito inila groteskno pogrenom: ideja da
su sve krupne ene gladne neega, da "u njima ui
mrava osoba koja vriti jer eli izai". Kad sam
metaforu o "mravoj eni koja vriti" spomenula jednoj
od tih velianstvenih tehuanskih ena, zurila je u mene
po malo zabrinuto. Mislim li na "opsjednutost kakvim
zlim duhom? Ta tko bi stavio takvu zlu stvar u enu?",
upitala je. Jednostavno nije mogla shvatiti da bi "vidari"
ili bilo tko drugi mogao smatrati da ena u sebi nosi
enu koja vriti samo zato to je prirodno krupna
229
Kompulzivni i destruktivni poremeaji u prehrani
koji izobliuju veliinu tijela stvarni su i tragini, ali za
veinu ena to nije norma. ene koje su velike ili
malene, krupne ili vitke, visoke ili niske, najvjerojatnije
imaju takav oblik jer su naslijedile tjelesnu grau od
svojih roaka, ako ne onih neposrednih, a ono koju

generaciju unatrag. Napadi i osude nasljednih znaajki

enskih tijela raaju generacije i generacije tjeskobnih i
neurotinih ena. Donoenje destruktivnih i iskljuivih
sudova o eninu naslijeenu obliku otima joj nekoliko
kljunih i vrijednih psihikih i duhovnih blaga. Otima joj
ponos koji osjea prema tipu tijela koji je dobila preko
loze svojih predaka. Ako se naui prezirati to
nasljedstvo, odmah prekida vezu svojega enskog tijela
s ostatkom obitelji.
Ako se naui mrziti vlastito tijelo, kako moe voljeti
tijelo svoje majke koje je jednako graeno kao i
njezino?lxxxv - tijelo svoje bake, a i svojih keri? Kako
moe voljeti tijela drugih ena (i mukaraca) u svojoj
blizini koji su naslijedili tijela svojih predaka? Tako
napadati enu unitava njezino prirodno pravo da se
ponosi pripadnou obitelji i otima joj onaj prirodni stav
koji osjea u tijelu bez obzira na to koje je veliine,
visine i oblika. Zapravo, napad na enska tijela
dalekoseni je napad na one koji su joj prethodili, kao i
na one koji dolaze nakon nje.lxxxvi
Otre prosudbe o prihvatljivosti tijela stvaraju
naciju zgrbljenih visokih djevojaka, niskih ena na
tulama, krupnih ena odjevenih kao da su u koroti,
vrlo vitkih ena koje se pokuavaju napuhnuti kao abe
te raznih drugih ena u ilegali. Unitavanje instinktivne
pripadnosti koju ena osjea prema svojem prirodnom
tijelu oduzima joj samouvjerenost. Tjera je na to da
stalno razmilja o tome je li dobra osoba ili nije te da
temelji svoju vrijednost na tome kako izgleda umjesto
na tome kakva je. Tjera je i na to da troi energiju na
razmiljanje o koliinama hrane koju konzumira, na
oitavanje vage i na mjerenje krojakim metrom.
Zaokuplja je, utjee na sve to ini, planira i predvia.
U instinktivnom svijetu nezamislivo je da ena na taj
nain bude zaokupljena izgledom.

Vie je nego razumno brinuti se da ostanemo

zdrave i jake, da se skrbimo za tijelo to vie
moemo.lxxxvii Pa ipak bih se morala sloiti s tim da u
mnogim enama postoji jedna "gladna". No, nije gladna
230
odreene veliine, oblika ili visine, a ni gladna
uklapanja u stereotip. ene su gladne toga da im
kultura koja ih okruuje iskae temeljno potovanje.
Ona "gladna" u njima ezne za time da joj se obraaju
sa tovanjem, da je se prihvatilxxxviii i, u najmanju ruku,
da je ne svrstavaju u stereotipe. Ako uistinu postoji
ena koja "vriti jer eli izai" onda vriti jer eli da
prestanu tue drske projekcije na njezino tijelo, lice,
dob.
Patologizacija raznolikosti enskih tijela duboka je
predrasuda koju podupiru mnogi teoretiari psihologije,
posebice Freud. Na primjer Martin Freud, u knjizi o
svojem ocu Sigmundu, govori kako je itava obitelj
aktivno prezirala i ismijavala ugojene ljude.Ixxxix Razlozi
za Freudova stajalita nisu obuhvaeni opsegom ove
knjige, meutim, teko je shvatiti kako bi takav pristup
mogao pridonijeti uravnoteenom odnosu prema
enskim tijelima.
Bit e dovoljno kazati da razni praktiari u
psihologiji i dalje prenose te predrasude prema
prirodnome tijelu, potiui ene da obrate pozornost na
stalan nadzor tijela, pa im tako otimaju dublji i
profinjeniji odnos s oblikom koji im je podaren.
Napetost vezana uz tijelo oduzima eni velik dio njezina
kreativna ivota i pozornost koju bi obratila drugim
stvarima.
Poticanje na rezbarenje svojih tijela neobino
podsjea na rezbarenje, paljenje, guljenje slojeva,
ogoljivanje kostiju od mesa same zemlje. Gdje god
postoji rana na psihi i tijelu ene, tamo postoji

odgovarajua rana na istome mjestu u samoj kulturi i,

naposljetku, na samoj prirodi. U pravoj holistikoj
psihologiji svi se svjetovi smatraju meusobno
ovisnima, a ne odvojenim jedinkama. Uope ne
iznenauje da u naoj kulturi postoji tema rasijecanja
enina prirodnoga tijela, da postoji odgovarajui
problem rasijecanja krajolika, i nadalje rasijecanja
kulture u moderne dijelove. Premda ena moda nita
ne moe uiniti kako bi preko noi zaustavila
komadanje nae kulture i zemlje, moe prestati
komadati vlastito tijelo.
Divlja priroda nikad ne bi podrala muenje tijela,
kulture ili zemlje. Divlja priroda nikad ne bi pristala na
ibanje oblika kako bi dokazala vrijednost, dokazala
"kontrolu", dokazala karakter, bila ugod nija za oko ili
financijski isplativija.
231
ena kulturu ne moe uiniti svjesnijom tako da
kae: "Promijeni se." No, moe promijeniti vlastiti
pristup sebi i time postii da se omalovaavajui
projekcije preusmjere. To e uiniti tako da vrati svoje
tijelo. Tako da ne napusti radost svojega prirodnog
tijela, da ne prihvati popularnu tlapnju da srea dolazi
samo onima koji imaju odreenu grau ili godine, da ne
eka i ne odgaa bilo koji pothvat, te tako da vrati svoj
pravi ivot, da ga ivi punim jedrima, bez zadrke.
Takvo dinamino samoprihvaanje i samopouzdanje
zainje promjenu u pristupu kulture.
Tijelo u bajkama
Postoje mnogi mitovi i bajke koji opisuju slabosti i
divljinu tijela. Postoje grki Hefest, epavi kova
plemenitih metala; meksiki Hartar dvostrukoga tijela;
Venera roena iz mora; najmanji kroja koji je bio

ruan, ali je mogao stvoriti novi ivot; ene s Divovske

planine, kojima udvaraju zbog njihove snage; Palica
koja se po svijetu kree s pomou arolije; i mnogi
drugi.
Odreeni arobni predmeti u bajkama imaju
sposobnosti prenoenja i otkrivanja to su spretne
metafore za tijelo, kao to su arobni list, sag, oblak.
Kojiput platevi, cipele, titovi, eiri i kacige podaruju
mo nevidljivosti, nadljudsku snagu, dalekovidnost i
tako dalje. Oni su arhetipski roaci i lanovi zajednice.
Svaki od njih fizikom tijelu podaruje mogunost
boljega uvida, sluha, bijega ili neke zatite za psihu i
duu.
Prije nego to su izumili kola, koije, fijakere, prije
pripitomljivanja ivotinja za vuu i jahanje, motiv koji
je prikazivao sveto tijelo bio je aroban predmet.
Odjevni predmeti, amuleti, talismani i drugi predmeti
kojima se moralo rukovati na odreen nain, prenosili
su osobe preko rijeke ili na drugi kraj svijeta.
arobni sag sjajan je simbol osjetilne i psihike
vrijednosti prirodnoga i divljeg tijela. Bajke u kojima se
pojavljuje motiv leteeg saga prikazuju ne-basavjestan odnos prema tijelu u naoj kulturi. Letei sag
isprva se smatra obinim i bezvrijednim. No, za onoga
koji sjedne na njegove guste niti i kae "Poleti", sag
istoga trena zadrhti, malo
232
se uzdigne, zalebdi i zatim, fiju! odleti i prenese putnika
na drugo mjesto, sredite, gledite, znanje.xc Kroz svoja
stanja uzbuenja, svijesti i osjetilnih doivljaja - kao
to je, na primjer, sluanje glazbe, ili kad zaujemo
glas voljene osobe ili osjetimo odreen miris - tijelo
takoer ima tu sposobnost da nas prenese nekamo
drugamo.
U bajkama, kao i u mitovima, tepih predstavlja

nain kretanja, ali poseban nain - onaj koji nam

omoguava da vidimo u svijet, ali i u podzemni ivot. U
priama Srednjeg Istoka on je sredstvo za duhovni let
iscjelitelja. Tijelo nije samo kakva tupava stvar iz koje
se pokuavamo izvui. Valjano gledano, ono je raketa,
niz atomskih krivulja, splet neurolokih poveznica s
drugim svjetovima i doivljajima.
Osim arobnoga tepiha, postoje i drugi simboli
tijela. Jedna pria posebno spominje tri. Priu mi je
prenijela Fahtah Kelly. Zove se jednostavno "Pria o
arobnome saguxci U toj prii, sultan poalje trojicu
brae u potragu za "najdragocjenijim predmetom na
svijetu". Onaj brat za kojega se bude smatralo da je
pronaao najvee blago osvojit e itavo jedno
kraljevstvo. Jedan brat potrai i donese arobni tapi
izraen od slonove kosti s pomou kojega se moe stei
uvid u sve to ovjek poeli. Drugi brat donese jabuku
miris koje moe izlijeiti svaku boljku. Trei se brat
vrati s arobnim sagom koji osobu moe prenijeti bilo
kamo, samom pomisli na to mjesto.
"Dakle, to je dragocjenije?", upita sultan.
"Vidovitost? Sposobnost vianja i oporavka? Ili
mogunost duhovnoga uzleta?"
Naizmjence braa stanu hvaliti predmete koje su
pronala. Pa ipak, sultan konano odmahne rukom i
proglasi: "Nijedan od ovih predmeta nije dragocjeniji od
drugoga, jer bez i jednoga od njih drugi ne bi bili od
koristi." I tako podijeli kraljevstvo brai na tri jednaka
dijela.
U toj prii skrivaju se snane ideje koje nam
otkrivaju to je prava ivost tijela. Ta pria (kao i druge
poput nje) opisuje sjajne moi intuicije, uvida,
osjetilnog vianja te ushit koji se skriva u tijelu.xcii
Skloni smo razmiljati o tijelu kao o neem "drugome"
koje ini to ini, donekle bez nas, pa ako ga

"tretiramo" kako treba, onda e nam pruiti "dobar

osjeaj". Mnogi se ljudi odnose prema tijelu kao da je
233
ono kakav rob, ili se ak i dobro odnose prema njemu,
ali ipak oekuju da slijedi njihove elje i muice kao da
je rob.
Neki kau da dua prosvjetljuje tijelo. No,
zamislimo za trenutak da tijelo prosvjetljuje duu, da
joj pomae u prilagoavanju svjetovnome ivotu, da
procesira, prevodi, prua istu stranicu, tintu i pero
kojima dua moe ispisivati na ivot? Zamislimo, kao u
bajkama o onima koji mijenjaju oblik, da je tijelo Bog
za sebe, uitelj, mentor, dokazani vodi? to onda? Je li
mudro itav ivot kanjavati toga uitelja koji mnogo
toga moe ponuditi i prenijeti? elimo li provesti itav
ivot doputajui drugima da nas odvajaju od naega
tijela, da sude o njemu i pronalaze mu mane? Jesmo li
dovoljno snane da prestanemo sluati glas veine te
da iskreno i duboko posluamo tijelo kao mono i sveto
bie?xciii
Pogrena je ta iskljuiva predodba nae kulture o
tijelu kao skulpturi. Tijelo nije mramor. To mu nije
svrha. Njegova je svrha da titi, sadrava, podupire i
potpaljuje duh i duu u sebi, da bude spremnik za
sjeanje, da nas ispuni osjeajima - to je vrhunska
psihika okrepa. Svrha mu je da nas uzdigne i hitne
uvis, da nas ispuni osjeajima koji dokazuju da
postojimo, da smo ovdje, da nam da temelje, vanost,
teinu. Pogreno je razmiljati o tijelu kao o mjestu
koje naputamo kako bismo poletjeli prema duhu.
Tijelo je pokreta tih doivljaja. Bez tijela ne bi bilo
osjeaja da prelazimo pragove, ne bismo osjeali
podizanje, visinu, besteinsko stanje. Sve to proizlazi iz
tijela. Tijelo je lansirna rampa. U prednjoj kapsuli dua
omamljena gleda kroz prozor u tajanstvenu zvjezdanu

no.
Snaga slabina
Od ega se sastoji zdravo tijelo u instinktivnom svijetu?
Na onoj osnovnoj razini - prsa, trbuh, svagdje gdje ima
koe, svagdje gdje postoje neuroni koji prenose osjeaj
- ne radi se o tome kojeg je oblika, koje veliine, boje,
dobi, nego o tome osjea li, funkcionira li onako kako
treba, moemo li reagirati, osjeamo li raspon, spektar
osjeaja. Boji li se, je li ukoeno od boli ili straha,
umrtvljeno nekom
334
starom traumom, ili sadrava neku svoju glazbu, slua
li, kao Baubo kroz trbuh, gleda li svojim raznim
nainima vienja?
Kad sam bila u svojim ranim dvadesetim godinama
dogodile su mi se dvije prijelomne stvari, dogaaji koji
su se protivili svemu to su me dotad bili uili o tijelu.
Bila sam na jednotjednoj enskoj radionici. Nou smo
se okupile oko vatre blizu vruih izvora, a ja sam
ugledala nagu enu od kojih tridesetpet godina. Dojke
su joj bile ispranjene od raanja, trbuh prepun strija
od poroaja. Bila sam vrlo mlada i sjeam se da sam je
alila zbog tih ozljeda njezine svijetle i tanke koe.
Netko je svirao marakas13 i bubnjeve i ona je zaplesala
a kosa, dojke, koa i udovi su joj se kretali u svim
smjerovima. Kako je samo bila lijepa, kako vitalna.
Njezina je ljupkost parala srce. Uvijek sam se smijala
engleskoj frazi koja govori o "vatri u preponama". No,
te sam je veeri vidjela. Vidjela sam mo u njezinim
slabinama. Vidjela sam ono to su me uili da
zanemarim, snagu enskoga tijela kad se pokree
iznutra. Dosad je prolo skoro tri desetljea, a ja je jo
vidim kako plee u noi i jo me zapanjuje snaga tijela.

Drugo buenje ticalo se mnogo starije ene. Njezini

su bokovi, prema uobiajenim standardima, bili previe
krukoliki, njezine grudi vrlo malene u usporedbi s
njima, po bedrima je imala tanke ljubiaste, popucale
kapilarice, a oko tijela joj se ovijao dugaak oiljak od
neke ozbiljne operacije, od rebra pa sve do kraljenice,
onako kako gulimo jabuke. Struk joj je bio irok, pa
valjda etiri ake.
Tada uope nisam shvaala zato se mukarci oko
nje roje kao oko saa. eljeli su grickati njezina
krukolika bedra, liznuti onaj oiljak, primiti ta prsa,
poloiti svoje obraze na njezine razgranate kapilare.
Smjeak joj je opijao, imala je krasan hod, a kad je
gledala, uistinu je upijala ono u to je gledala. Vidjela
sam ponovno ono to su me uili da zanemarim, mo u
tijelu. Kulturna mo tijela nalazi se u njegovoj ljepoti,
ali mo u tijelu je rijetkost, jer ju je veina otjerala
muenjem tijela ili svojom posramljenou njime.
U tom svjetlu divlja ena moe istraiti
numinoznost vlastita tijela i prihvatiti ga, ne kao uteg
koji je osuena nositi do kraja ivota, ne
335
kao marvu za teglenje, dobro zbrinutu ili ne, koja nas
nosi uokolo za ivota, nego kao niz vrata, sanjarija i
pjesama kroz koje moemo nauiti i saznati kojeta. U
divljoj psihi tijelo je shvaeno kao bie za sebe, bie
koje nas voli, ovisi o nama, kojemu smo mi ponekad
majka, a ponekad je ono majka nama.

La mariposa, Leptirica
Kako bih vam na drugaiji nain pripovijedala o snazi
tijela, moram vam ispriati priu, istinitu podulju priu.
Godinama ve turisti hrle preko velike amerike

pustinje, jurei po "duhovnom krugu": Monument

Valley, Canyon Chaco, Mesa Verde, Kayenta, Canyon
Keems, Painted Desert i Canyon de Chelly. Zure u
zdjelicu majke Grand Canyon, protresu glavama, slegnu
ramenima i odjure kui, a onda ponovno juriaju preko
pustinje sljedeega ljeta, gledaju i gledaju, trae i
trae.
Iza toga se skriva ona ista glad za numinoznim
doivljajima koju ljudi osjeaju jo otkako je svijeta i
vijeka. No, kojiput se ta glad poveava jer ljudi izgube
svoje pretke.xciv esto ne znaju ni imena onih koji su
prethodili njihovim bakama i djedovima. Posebice
zaboravljaju obiteljske prie. Takvo stanje izaziva
duhovnu tugu... i glad. I tako mnogi za volju due
pokuavaju vratiti neto vano.
Godinama ve turisti dolaze i na Puy, veliku
pranjavu mesu 14 "usred niega" u New Mexicu. Tu su
se nekada Anasazi, Drevni, meusobno dovikivali s
jedne mese na drugu. Prapovijesno more, tvrdi se,
urezalo je tamo u stijene tisue nacerenih, iskeenih i
iskrivljenih usta i oiju.
Narodi Navajo, Apai Jicarille, juni Ute, Hopi, Zuni,
Santa Clara, Santa Domingo, Laguna, Picuris, Tesuque
- svi se oni sastaju ovdje. Tu se plesom vraaju u drvo
amerikoga borovca 15 , u jelene, u orlove i u Katsinas,
snane duhove.
236
Ovamo takoer dolaze posjetitelji, a neki od njih
vape za svojim geno-mitovima jer su odvojeni od
duhovne posteljice. Zaboravili su i svoje drevne
Bogove. Dolaze kako bi gledali one koji nisu zaboravili.
Cesta koja vodi na Puy izgraena je za konjska
kopita i mokasine. No, s vremenom su automobili
postali snaniji, pa sada domai i stranci dolaze u
svakojakim autima, kamionima, kamionetima i

kombijima. Sva ta vozila cvile i dime po cesti u

polaganoj pranjavoj paradi.
Svi parkiraju trochimochi, dr-nedaj, po kvrgavim
brdacima. U podne rub mese izgleda kao lanani sudar
tisuu automobila. Neki ljudi parkiraju tik do
dvometarskoga trandovilja16 i misle kako e
jednostavno prignjeiti biljku da izau iz auta. No, sto
godina staro trandovilje je poput eljeznih starica. Oni
koji parkiraju pokraj njega ostaju zarobljeni u autu.
Sunce se usred dana pretvara u uarenu pe. Svi
se vuku u pretoplim cipelama, nakrcani kiobranom za
sluaj kie (bit e je), sklopivim aluminijskim stolcem
za sluaj da se umore (budu) te, ako su posjetitelji,
moda fotografskim aparatom (ako imaju dozvolu) i
rolama filma, objeenim oko vrata poput vijenaca
enjaka.
Posjetitelji dolaze s raznim oekivanjima, od svetih
do profanih. Dolaze kako bi vidjeli neto to nee
svatko moi vidjeti, neto najdivlje od divljega, ivui
numen, la mariposu, Leptiricu.
Zadnji dogaaj je Ples leptira. Svi s velikom
radou oekuju taj ples. Plee ga jedna osoba, ena, i
to, uh!, kakva ena. Kako se sunce pone sputati, tako
se pojavi starac koji blista pod teretom dvadeset kila
tirkiznih ukrasa za sveane prigode. Dok zvunici cie
kao pile kad ugleda jastreba, on proape u kromirani
mikrofon iz 30-ih godina: "A sa' emo vidjet kako s'
plee Ples leptira", pa odepa gazei po manetama
svojih traperica.
Za razliku od baletnih predstava, gdje se toka
najavi, zastor se podigne i eto plesaa kako se gegaju
po pozornici, ovdje na Puy,
237
kao i na drugim plemenskim plesovima, najava plesa
16

Biljka iz roda althaea. (op. prev.)

moe prethoditi plesaevu pojavljivanju negdje od

dvadeset minuta pa do vjenosti. Gdje je plesaica?
Moda posprema kamp-kuicu. Temperature vie od 38
stupnjeva su uobiajene, pa je u zadnji tren moda
potrebno popraviti znojem iarane boje na tijelu. Ako
plesni pojas koji je pripadao plesaevu djedu pukne na
putu prema pozornici, plesa se uope ne pojavi, jer se
duh pojasa mora odmoriti. Plesai kasne i zato to svira
kakva dobra pjesma u emisiji "Indijanski sat s Tonyjem
Lujanom" na radio Taosu, postaje KKIT (prema Kitu
Carsonu).
Kojiput plesaica ne uje zvunik pa je mora
pozvati kakav tekli. A zatim, naravno, uvijek mora
razgovarati sa svim roacima na putu prema pozornici i
svakako stati kako bi svi mali neaci i neakinje dobro
vidjeli kostim. Mala djeca se tako zapanje kad vide
golemi duh katsina koji je sumnjivo slian, bar malo,
stricu Tomasu ili kukuruznu plesaicu koja uvelike
nalikuje teti Yazie. Na kraju, postoji i stalna mogunost
da je plesaica jo uvijek negdje na autocesti Tesuque i
mae nogama koje vire iz kamioneta dok ispuh prlja
zrak itav kilometar niz vjetar.
Dok ekaju Ples leptira s vrckavim nestrpljenjem,
svi brbljaju o leptirskim djevama i ljepoti djevojaka
naroda Zuni koje su plesale u drevnim crveno-crnim
kostimima, obnaena ramena i arkoruiastih krugova
na obrazima. Hvale mlade jelene plesae koji su plesali
s borovim granama privezanim za ruke i noge.
Vrijeme prolazi.
I prolazi.
I prolazi.
Ljudi zveckaju kovanicama u depu. Siu zube.
Gledatelji nestrpljivo ekaju da vide tu udesnu leptiricu
plesaicu.
Zatim iznenada, jer svi se ve mrte od dosade,

bubnjareve ruke zabubnjaju u svetom leptirskom ritmu,

a pjevai poinju zazivati Bogove iz petnih ila.
Posjetiteljima leptir predstavlja njenu stvarcu. "O
krhka ljepoto", tako sanjare. Zato su obvezno
iznenaeni kad iskoi Maria Lujan.xcv A ona je krupna,
uistinu krupna, kao Willendorfska Venera, kao
238
Majka dana, kao ena junakih dimenzija sa slike Diega
Rivere koja je izgradila Mexico City jednim zamahom
zglavka.
A ta Maria Lujan, joj, stara je, vrlo, vrlo stara,
poput ene koja se vratila iz praine, stara poput stare
rijeke, stara poput starih borova na granici ume. Rame
joj je obnaeno. Njezina crveno-crna manta, halja,
skae gore-dolje zajedno s njom koja je unutra. Njezino
teko tijelo i vrlo mrave noge ine je nalik na skakutav
pauk umotan u tamale.17
Skae na jednoj nozi, zatim na drugoj. Mae
lepezom od perja amo-tamo. Ona je Leptirica koja je
stigla kako bi osnaila slabe. Ona je ta za koju veina
misli da nije snana: dob, leptirica, ensko.
Kosa leptirske djeve dosee do poda. Gusta je kao
deset snopova kukuruza i kameno siva. Djeva nosi
leptirova krila - onakva kakva vidite na djeici kad
glume anele u kolskim predstavama. Bokovi su joj
kao dvije velike skakutave koare, a mesnata polica
povrh guzova dovoljno iroka da ponese dvoje djece.
Skae, skae, skae, ne kao zec, nego koracima
koji jee.
"Ja sam ovdje, ovdje, ovdje...
"Ja sam ovdje, ovdje, ovdje...
"Probudite se vi, vi, vi!"
Meksiko jelo od zainjena mljevenoga mesa u tijestu
od kukuruzna brana umotano u listove kukuruza i
kuhano na pari. (op. prev.)
17

Mae pernatom lepezom gore-dolje, prekrivajui

zemlju i ljude te zemlje opraujuim duhom leptira.
Njezine narukvice izraene od koljki zvekeu kao
egrtue, a praporci na glenjevima zveckaju tiho poput
kie. Njezina sjenka velika trbuha i malih nogu plee s
jedne strane plesnoga kruga na drugu. Stopala joj
ostavljaju oblaie praine za sobom.
Plemena su smjerna, ponesena. No, neki
posjetitelji gledaju jedni u druge i mrmljaju: "To je to?
Ovo je Leptirska djeva?" Zbunjeni su, neki ak
razoarani. Izgleda da se vie ne sjeaju kako je svijet
duhova mjesto gdje su vukovi ene, medvjedi muevi,
a starice bujnih dimenzija leptirice.
239
Meutim, prikladno je da Divlja ena/Leptirica bude
stara i golema, jer ona nosi gromovit svijet u jednoj
dojci, a podzemni svijet u drugoj. Njezina su lea
krivulja planeta Zemlje zajedno sa svim usjevima,
hranom i ivotinjama. Na zatiljku nosi izlazak i zalazak
sunca. Lijevo bedro joj nosi sve borovce, a desno sve
vuice svijeta. Trbuh joj sadrava svu djecu koja e se
ikada roditi.
Leptirska djeva enska je sila oplodnje. Raznosei
pelud s jednoga mjesta na drugo, ona oprauje, ba
kao to dua oplouje mozak snovima, kao to
arhetipovi oplouju svakodnevni svijet. Ona je sredite.
Ona spaja opreke tako to uzima malo odavde i stavlja
onamo. Preobrazba nije nimalo sloena. To je njezino
uenje. Tako to ini leptirica. Tako to dua ini.
Leptirica ispravlja pogrenu predodbu da je
preobrazba samo za muenike, svece ili za one koji su
udesno snani. Sebstvo ne mora dizati planine zato da
bi se preobrazilo. Malo je dovoljno. Malo moe dugo
potrajati. Malo mnogo toga mijenja. Sila oploivanja
zamjenjuje premjetanje planina.

Leptirska djeva oprauje due svijeta. Kae: "Lake

je nego to misli". Trese pernatom lepezom i skae,
jer baca duhovnu pelud na sve ljude koji su tu,
Indijance, djeicu, posjetitelje, sve. Koristi se itavim
tijelom kao blagoslovom, starim, krhkim, krupnim,
kratkonogim, kratkovratim, istokanim tijelom. Ta je
ena povezana sa svojom divljom prirodom, ona je
prevoditeljica instinktivnog, sila oplodnje, ispravlja,
ona se sjea starih ideja. Ona je La voz mitolgica. Ona
je otjelovljenje Divlje ene.
Leptirska plesaica mora biti stara jer predstavlja
staru duu. Ona je iroka boka i vrsta trupa jer mnogo
toga nosi. Njezina sijeda kosa kae da ne mora vie
tovati tabue o dodirivanju drugih. Ona smije dodirnuti
svakoga: djeake, novorodenad, mukarce, ene,
ensku djecu, stare, bolesne i mrtve. Leptirica smije
svakoga dotaknuti. To je, na kraju, i njezina povlastica.
To je njezina snaga. Njezino je tijelo tijelo La maripose,
Leptirice.
240
Tijelo je kao zemlja. Ono je zemlja za sebe. Ono je
jednako osjetljivo na divlju gradnju, na diobu parcela,
na odsjeenost, prekomjerno iscrpljivanje i oduzimanje
moi kao i bilo koji krajolik. Divlju enu nee samo tako
pokolebati razvojni planovi. Za nju pitanje ne glasi kako
oblikovati, nego kako osjeati. Dojka u svim oblicima
ima funkciju osjeanja i hranjenja. Hrani li? Osjea li?
To je dobra dojka.
Bokovi su iroki s razlogom, u njima je kolijevka
novoga ivota izraena od slonovae presvuene
satenom. enini su bokovi boni plovci za tijelo iznad i
ispod, oni su portali, raskoni jastuci, drke za voenje
ljubavi, mjesto iza kojega se skrivaju djeca. Noge, one
su miljene da nas odvedu, kojiput ponesu, one su

poluge koje nam pomau dizati, one su anillo, prsten za

obuhvaanje ljubavnika. Ne mogu biti previe ovakve ili
previe onakve. One su takve kakve jesu.
Kod tijela ne postoji "trebalo bi biti". Ne radi se tu
o veliini, obliku ili godinama, ak ni o tome da imamo
po dvoje od svega, jer neki nemaju. Divlje je pitanje,
osjea li tijelo, ima li ono pravu vezu s uitkom, sa
srcem, duom, divljinom? Posjeduje li sreu, radost?
Moe li se na svoj nain kretati, mrdati, njihati, moe li
plesati, udarati? Nita drugo nije vano.
Kad sam bila dijete, vodili su me na izlet u
Prirodoslovni muzej u Chicagu. Tamo sam vidjela
kipove Malvine Hoffman, desetke tamnih bronanih
kipova prirodne veliine izloenih u velikoj dvorani.
Stvorila je uglavnom naga tijela ljudi s raznih strana
svijeta i pritom je imala divlju viziju.
Svojom ljubavlju obasula je tanku potkoljenicu
lovca, duge dojke majke s dvoje odrasle djece, usiljeno
tkivo na prsima djevice, jaja starca koja vise do pola
bedra, nos s nosnicama veim od oiju, kukast nos
poput jastrebova, ravan nos nalik na trokut. Zaljubila
se u ui poput semafora i u malene ui koje se nalaze
blizu brade. Voljela je svaku kosu uvijenu poput zmije,
svaku kosu valovitu poput razmotane trake, svaku kosu
ravnu poput travke. Osjeala je divlju ljubav tijela.
Razumjela je snagu tijela.
Postoji redak u koreopjesmi 18 for colored girls who
have considered suicide when the rainbow is enufxcvi
Ntozake Shange kad ena u
241
ljubiastom govori nakon to se mukotrpno suoila sa
Vrlo uspjean kazalini komad Ntozake Shange iz
1975. godine koji se sastoji od 20 pjesama za sedam
glumaca i govori o sposobnosti crnkinja da preive
unato oaju i boli. (op. prev.)
18

svim svojim psihikim i fizikim aspektima koje kultura

zanemaruje ili potcjenjuje. Saeto se prikae sljedeim
mudrim i mirnim rijeima:
evo to imam...
pjesme
iroka bedra
male cice
&
toliko ljubavi
To je snaga tijela, naa snaga, snaga divlje ene. U
mitovima i bajkama boanstva i drugi veliki duhovi
ljudska srca stavljaju na kunju tako da se pojavljuju u
raznim oblicima koji skrivaju njihovu boanstvenost.
Pojavljuju se u platevima, prnjama, srebrnim almama
ili blatnjavih nogu. Pojavljuju se tamne koe poput
staroga drva ili s krljutima od ruinih latica, kao krhko
dijete ili uvela starica, kao mukarac koji ne moe
govoriti ili kao ivotinja koja moe. Velike moi
iskuavaju ljude da vide jesu li ve nauili prepoznati
veliinu due u svim njezinim promjenjivim oblicima.
Divlja ena pojavljuje se u mnogim veliinama,
oblicima, bojama i stanjima. Ostanite budni kako biste
mogli prepoznati divlju duu u njezinim mnogim
preobrazbama.

243

8. POGLAVLJE

Samoouvanje: prepoznavanje zamki, kaveza i

otrovnih mamaca
Podivljala ena
Podivljala ena je ona koja je nekad bila u svojem
prirodnomu psihikom stanju - to jest u pravom divljem
stanju - pa je poslije zarobljena nekim slijedom
dogaaja, zbog ega se previe pripitomila, a njezini
instinkti postali umrtvljeni. Kada doe u priliku da se
vrati svojoj izvornoj divljoj prirodi, odvie lako upada u
kojekakve zamke i otrove. Zbog toga to su joj naruili
cikluse i sustave samozatite, ona se u svojem
nekadanjem prirodnomu divljem stanju nalazi u
opasnosti. Nije vie oprezna i budna, ve lako postaje
plijenom.
Postoji odreeni obrazac gubitka instinkta. Valja
prouiti taj obrazac, zapravo ga valja upamtiti, tako da
moemo obraniti blago temeljne prirode, ne samo nae,
nego i naih keri. U psihikim umama postoje mnoge
stupice izraene od hrava eljeza koje lee tik ispod
lisnate zeleni umskoga tla. Psiholoki promatrano, to
vrijedi i za svijet u velikome. Postoje razni mamci
kojima smo podloni: veze, ljudi i pothvati koji nas
privlae, ali unutar te naoko lijepe meke postoji neto
usiljeno, neto to nam ubije duh im zagrizemo.
244
Podivljale ene svih dobi, a osobito mlade, imaju
straan nagon da nadoknade dugu glad i izgon. U
opasnosti su zbog prekomjerne i bezumne tenje k
ljudima i ciljevima koji nisu okrepljujui, sadrajni ili
trajni. Bez obzira na to gdje i kada ive, uvijek postoje

kavezi koji ekaju na njih, premaleni ivoti u koje se

ene moe namamiti ili ugurati.
Ako su vas ikada zarobili, ako ste ikad osjetili
hambre del alma, glad due, ako ste ikada pali u
zamku, a osobito ako imate nagon za stvaranjem, vrlo
je vjerojatno da ste bili ili jeste podivljala ena.
Podivljala ena obino osjea iznimnu glad za neim
duevnim, pa e esto uzeti kojekakve otrove skrivene
na vrhu usiljena tapa, vjerujui da e to biti ono za
ime njezina dua udi.
Premda neke podivljale ene izbjegnu zamci u
zadnjem trenutku uz samo neznatan gubitak krzna,
mnogo ih vie, nita ne slutei, upadne u nju, i
privremeno izgubi svijest. Druge se slome u zamkama,
a neke se uspiju iskobeljati i odvui do pilje da tamo
same vidaju svoje rane.
Kako bi se izbjeglo tim zamkama i iskuenjima koja
se poveavaju s vremenom koje ena provodi u
zarobljenitvu i gladi, moramo ih moi unaprijed
ugledati i krenuti oko njih. Moramo ponovno razviti mo
uvida i oprez. Moramo nauiti zaobilaziti. Kako bismo
mogle prepoznati prava skretanja, moramo biti u stanju
prepoznati ona pogrena.
Postoji pouna pria koju starice pripovijedaju, a
govori o nevoljama izgladnjelih i podivljalih ena.
Poznata je pod raznim naslovima, "Vraje plesne
cipele", "Vatrenocrvene vraje cipele" i "Crvene cipele".
Hans Christian Andersen napisao je priu koja se
temelji na toj staroj bajci i dao joj je isti naslov. Kao
pravi pripovjeda, temeljnu je priu uvelike uresio
doskoicama vlastita naroda, ali kostur je prie isti.
Postoji maarsko-njemaka verzija koju nam je
kad smo bili djeca priala teta Tereza. Njezina verzija
prie uvijek je zapoinjala rijeima: "Pogledajte svoje
cipele i budite zahvalni to su obine... jer ovjek mora

vrlo paljivo ivjeti ako su mu cipele precrvene."

245
Crvene cipele
Bilo jednom jedno jadno siroe koje nije imalo cipela.
No, djevojica bi spremala sve krpice koje bi nala i s
vremenom je imala dovoljno da saije par crvenih
cipela. Bile su nezgrapne, ali ona ih je voljela. Davale
su joj osjeaj bogatstva premda je dane provodila u
skupljanju hrane po gustim umama do duboko u no.
Jednoga dana dok je tako koraala po putu
odjevena u krpe i s crvenim cipelama na nogama, kraj
nje se zaustavi pozlaena koija. U njoj se vozila starica
koja joj je rekla da e je povesti svojoj kui i odgajati je
kao da je njezina roena ki. I tako odoe do stariine
kue, gdje su djevojici oprali i oeljali kosu. Dali su
joj isto bijelo rublje i finu vunenu haljinu, bijele arape
i sjajne crne cipele. Kad je dijete zamolilo da joj vrate
staru odjeu, a osobito crvene cipele, starica joj je rekla
da je odjea bila toliko uprljana, a cipele toliko
smijene, da ih je bacila u vatru, gdje su se pretvorile u
pepeo.
Djevojica bijae vrlo tuna, jer ak i uz sve to
bogatstvo koje ju je okruivalo, skromne crvene cipele
izraene vlastitom rukom pruale su joj osjeaj najvee
sree. Sad su je tjerali da sve vrijeme mirno sjedi, da
ne skakue dok hoda i da ne govori, osim ako joj se
obrate, a u njezinu srcu zaplamti tajna vatra i ona
stade eznuti za svojim starim crvenim cipelama vie
nego za bilo ime na svijetu.
Kad je djevojica stasala za firmu na Dan nevine
djeice, starica je povede starom obogaljenom
postolaru da joj izradi poseban par cipela za tu priliku.
U postolarevu izlogu stajao je par najfinijih crvenih
cipela izraenih od najfinije koe: djelovale su kao

uarene. Pa, premda su te cipele bile upravo

sablanjive za crkvu, dijete koje je biralo gladnim
srcem, izabere njih. Stariin je vid bio tako slab da nije
vidjela boju cipela, pa plati za njih. Stari postolar
namigne djevojici i zamota cipele.
Sljedeega dana, pripadnici crkve bili su zapanjeni
cipelama na djevojinim nogama. Crvene cipele sjale su
kao ulatene jabuke, poput srca, poput crvenih ljiva.
Svi su zurili, ak i ikone na zidu, ak su i
246
kipovi s neodobravanjem buljili u njezine cipele. No,
ona je samo jo vie zavoljela svoje cipele. Tako da ni
kad je biskup poveo misu, ni kad je zbor zapjevao, ni
kad su se orgulje zaorile, djevojici nita nije bilo tako
lijepo kao njezine crvene cipele.
Do veeri starica je ve bila saznala za crvene
cipele svoje tienice. Zaprijetila je: "Nikada, nikad vie
nemoj obuti te crvene cipele!". No, sljedee nedjelje,
djevojica si nije mogla pomoi, pa je odabrala crvene,
a ne crne cipele i tako su ona i starica pole u crkvu kao
obino.
Na vratima crkve stajao je stari vojnik s rukom u
povezu. Bio je odjeven u kaputi i imao je crvenu
bradu. Naklonio se i zamolio za doputenje da obrie
prainu s djevojinih cipela. Dijete izbaci nogu, a on
zakucka po potplatima njezinih cipela pjevuei neku
veselu pjesmicu, od ega su je zasvrbjeli tabani.
"Svakako ostani na plesu", nasmijei se on i namigne
joj.
Ponovno su svi iskosa gledali u djevojine crvene
cipele. No, njoj su se toliko dopadale te cipele koje su
bile arke kao grimiz, arke kao maline, arke kao
ipak, tako da skoro ni na to drugo nije mogla misliti
te je jedva ula misu. Bila je tako zauzeta okreui
stopala amo-tamo i divei se svojim crvenim cipelama,

da je zaboravila pjevati.
Kad su ona i starica naputale crkvu, ranjeni vojnik
povie: "Kakvih li lijepih plesnih cipela!" Od tih se rijei
djevojka na mjestu zavrti nekoliko puta. Ali kako su joj
se noge poele kretati, tako vie nisu htjele stati, pa je
plesala kroz cvjetne lijehe i oko crkve sve dok se nije
inilo kako je izgubila svaki nadzor nad sobom. Plesala
je gavotu, pa arda, a zatim valcer i tako je prola
kroz polja prekoputa.
Stariin koija poskoi sa svoje klupice i potri za
djevojicom, podigne je i odnese natrag do koije, ali
djevojine noge plesale su i dalje u zraku, kao da su jo
uvijek na tlu. Starica i koija stanu vui i potezati,
pokuavajui joj silom svui crvene cipele. Bio je to
itekakav prizor, eiri su letjeli, a noge udarale, ali na
kraju su uspjeli smiriti djevojine noge.
Kad su doli kui, starica uz udarac stavi crvene
cipele visoko na policu i upozori djevojicu da ih nikad
vie ne takne. No, djevojica nije mogla a da ih ne
gleda i ezne za njima. Za nju su one jo uvijek bile
najljepa stvar na svijetu.
247
Nedugo zatim, kako to sudbina ve odredi, starica
postade vezana uz postelju, pa se djevojka, im su
lijenici otili, odulja u sobu u kojoj su se uvale
crvene cipele. Pogleda u njih onako visoko na polici.
Prvo je gledala, pa zurila, i na kraju tako snano udila
da je spustila cipele s police i obula ih, mislei da
nikakvo zlo ne moe iz toga proizai. No im su joj
cipele dotakle prste i pete, preplavi je elja za plesom.
I tako zaplee kroz vrata, niza stube, prvo gavotu,
zatim arda, a onda krene brzim hrabrim okretima
plesati valcer. Djevojka je uivala i nije shvaala u
kakvoj je nevolji, sve dok nije zaplesala nalijevo, a
cipele su htjele nadesno. Kad je htjela zaplesati u krug,

cipele su uporno plesale prema naprijed. I kako su

cipele plesale s djevojkom, umjesto ona u njima, one
otpleu s njom ravno niz cestu, kroz blatnjava polja i
van u mranu i sumornu umu.
Tamo stajae, oslonjen o drvo, onaj stari vojnik
crvene brade s rukom u povezu, odjeven u svoj
kaputi. "Jao", ree on. "Kakvih li lijepih plesnih cipela."
Uasnuta, ona pokua izuti cipele, ali bez obzira na to
koliko snano vukla, cipele ostadoe privrene.
Skakutala je na jednoj nozi, a zatim na drugoj
pokuavajui izuti cipele, ali ona noga na tlu nastavi
plesati, a stopalo u njezinim rukama vrtjelo se i dalje
prema svojem dijelu plesa.
I tako je plesala, plesala i plesala. Preko najviih
planina i kroz doline, po kii, snijegu i suncu, ona je
plesala. Plesala je u najmranijoj noi i u zoru, a jo je i
dalje plesala u sumrak. No, to nije bio dobar ples. Bio
je to stravian ples i za nju nije bilo odmora.
Uplesala je u crkveno dvorite, ali duh strave nije
joj dopustio da ue. Duh joj uputi sljedee rijei:
"Plesat e u svojim crvenim cipelama dok ne postane
poput prikaze, poput sablasti, dok ti koa ne bude
visjela s kostiju, dok ne ostane vie nita od tebe doli
utrobe koja plee. Plesat e od vrata do vrata kroz sva
sela i pokucat e na svaka vrata tri puta, a kad ljudi
pogledaju van, ugledat e tebe i prestraiti se tvoje
sudbine. Pleite crvene cipele, pleite."
Djevojka pone moliti za milost, ali prije nego to
je uspjela zaustiti jo koju rije, crvene cipele je odnesu
dalje. Plesala je preko trnja i kroz potoke, preko ivica i
dalje i dalje, plesala je i plesala, sve dok
248
se nije vratila do svoje stare kue, a tamo su bili
alobnici. Umrla je starica koja ju je bila posvojila. No,
bez obzira na to, ona proe pleui, a plesala je i dalje,

jer je morala. Potpuno iscrpljena i uasnuta, otplee u

umu gdje je ivio gradski krvnik. A sjekira na njegovu
zidu zatrese se im je osjetila kako se ona pribliava.
"Molim te!" zamoli ona krvnika dok je plesala
pokraj njegovih vrata. "Molim te odrei mi cipele, da
me oslobodi te strane sudbine." A krvnik sjekirom
presjee kope njezinih crvenih cipela. No, cipele i dalje
ostadoe na njezinim stopalima. Stoga mu ona dovikne
da joj ivot nita ne vrijedi i da joj mora odrezati
stopala. I tako joj je odrezao stopala. A crvene cipele
zajedno sa stopalima otplesae kroz umu, preko brda i
nestadoe s vidika. Sada je sirota djevojka bila bogalj i
morala je skrbiti se za sebe kao slukinja drugima, ali
nikada, nikad vie nije poeljela crvene cipele.

Okrutan gubitak u bajkama

Uistinu zvui razumno kad pitamo zato u bajkama
postoje takvi okrutni prizori. Ta pojava postoji diljem
svijeta u mitovima i narodnoj predaji. Stravian
zavretak ove prie tipian je kraj u bajkama u kojima
duhovni protagonist ne moe zavriti zapoetu
preobrazbu.
Psiholoki gledano, ta okrutna epizoda izraava
vanu psihiku istinu. Istina je toliko vana da
vjerojatno neemo posluati upozorenja ako ih se izrazi
slabijim rijeima - a opet ju je tako lako zanemariti kad
kaemo: "Oh, aha, razumijem", a onda ipak
odskakuemo u svoju propast.
U modernome tehnolokom svijetu, okrutne
epizode iz bajki zamijenjene su slikama u televizijskim
kampanjama, kao to su one kad se prikae obiteljska
fotografija s tragovima krvi na kojoj je jedan lan
izbrisan kako bi se prikazalo to se dogaa ako vozimo

pijani, ili one koje pokuavaju ljude odvratiti od

zloporabe opojnih droga, pa prikazuju kako jaje krka u
tavi, jer je to ono to se dogaa mozgu pod utjecajem
droge. Motiv okrutnosti prastari je nain usmjeravanja
panje emotivnoga sebstva na vrlo ozbiljne poruke.
249
Psiholoka istina u "Crvenim cipelama" govori da e
smisleni ivot ene biti ugroen, otet ili zaveden na krivi
trag ako ona ne zadri ili bar povrati svoje temeljne
radosti i divlju vrijednost. Pria nam usmjerava
pozornost na zamke i otrove u koje odvie lako
upadamo kad nam divlja dua gladuje. Kad nema
vrstog sudjelovanja divlje prirode, ena gladuje i
postane opsjednuta eljama za time da se "bolje
osjea", da je "puste na miru" i da je, molim, vole.
Kada gladuje, ena e prihvatiti svaku zamjenu
koja se nudi, pa tako i one koje joj, poput placeba,
nimalo ne pomau, kao i one koje su razorne i
ugroavaju ivot, one zbog kojih strahovito gubi
vrijeme i talent ili svoj ivot izlae fizikoj opasnosti.
Radi se o gladi due koja enu prisiljava na to da
odabere stvari koje e je natjerati u divlji, neobuzdani
ples - a zatim, odvie blizu krvnikovim vratima.
Kako bismo bolje razumjeli tu priu, moramo
shvatiti da ena vrlo drastino moe izgubiti svoj put
kad izgubi instinktivni i divlji ivot. Jedan od naina na
koji moemo zadrati ono to imamo, jedan od naina
da pronaemo svoj put natrag u divlju enstvenost,
sastoji se u tome da uvidimo kakve sve pogreke moe
uiniti zarobljena ena. Zatim se moemo vratiti po tom
putu i ispraviti stvari. Zatim se moemo ponovno
sjediniti.
Kao to emo vidjeti, gubitak runo izraenih cipela
predstavlja gubitak strastvene vitalnosti i ivota koji je
ena sama stvorila te poetak prekrotkoga ivota. To

konano vodi gubitku sposobnosti tonog zapaanja,

koji pak vodi pretjerivanju, gubitku stopala, platforme
na kojoj stojimo, naega temelja, dubokoga dijela nae
instinktivne prirode koja podupire nau slobodu.
"Crvene cipele" pokazuju nam kako zapoinje
propadanje i u kakvom se stanju naemo ako ne
interveniramo uime nae divlje prirode. Da se
razumijemo, kad ena poduzme taj napor da
intervenira i da se bori sa svojim demonom, ma kakav
god on bio, to predstavlja jednu od najvrednijih bitaka,
i u arhetipskom smislu, a i u dogovornoj zbilji. Premda
bi joj se, kao i u bajci, moglo dogoditi da potone na dno
zbog gladi, zarobljenitva, povrijeenog instinkta,
destruktivnih odluka i svega drugoga, sjetite se, dno je
tamo gdje su ivi korijeni psihe. To je mjesto gdje su
enini divlji temelji. Na dnu je naj250
bolje tlo da se ponovno zasadi i razvije neto novo. U
tom je smislu udarac u tlo, iako iznimno bolan, ujedno i
mogunost sadnje.
Premda nikad ne bismo ni sebi ni drugima poeljeli
crvene cipele, a ni onakvu propast, u vatrenoj i
razornoj sri toga postoji ono neto to stapa estinu s
mudrou u eni koja je plesala taj kleti ples, koja je
izgubila sebe i svoj kreativni ivot, koja se dovezla do
pakla u jeftinim (ili skupim) kolima, a koja se ipak dri
neke rijei, misli, predodbe, sve dok ne pobjegne
svojemu demonu kroz neki prolaz u vremenu i danas
nam o tome pria.
Dakle, ena kojoj je izmaknuo nadzor nad plesom,
koja je izgubila svoj oslonac i svoja stopala i koja
razumije ono oajno stanje na kraju bajke, to je ena
koja posjeduje osobitu i vrijednu mudrost. Ona je poput
saguara, vrstog i divnog kaktusa koji ivi u pustinji.
Saguaro moete prostrijeliti mecima, moete rezbariti

po njemu, sruiti ga, zgaziti, a on e ipak ivjeti, ipak

e u sebi nositi spremite ivodajne vode, ipak e divlje
rasti i s vremenom se sam izlijeiti.
Premda bajke zavravaju nakon desetak stranica,
na ivot to ne ini. Mi smo zbirke od nekoliko svezaka.
U naem ivotu, premda se neka epizoda zavri uz
tresak i propast, uvijek postoji kakva nova epizoda koja
nas eka. Uvijek postoje daljnje prilike da ispravimo, da
oblikujemo svoj ivot onako kako zasluujemo.
Nemojte troiti vrijeme mrzei neuspjeh. Neuspjeh je
bolji uitelj od uspjeha. Posluajte, nauite i krenite
dalje. To je ono to inimo s ovom bajkom. Sluamo
njezinu drevnu poruku. Uimo o unitavalakim
obrascima zato da bismo mogli nastaviti snagom osobe
koja moe osjetiti stupice, kaveze i mamce prije nego
to na njih naleti.
Krenimo ralaniti tu vanu bajku tako to emo
pogledati to se dogaa kad se onaj vitalni ivot, koji
nam je najvaniji, bez obzira na to kako se inio
drugima, kad se onaj ivot koji najvie volimo,
obezvrijedi i pretvori u pepeo.
251
Runo izraene crvene cipele
U prii vidimo da dijete izgubi crvene cipele koje je
izradilo za sebe, one koje su mu davale osjeaj
posebnoga bogatstva. Djevojica je bila siromana, ali
inovativna i traila je svoj put. Napredovala je od toga
da ne posjeduje nikakve cipele, do toga da ima cipele
koje joj pruaju osjeaj due bez obzira na potekoe u
vanjskome ivotu. Runo izraene cipele znak su
njezina uzdizanja iz tekoga psihikog postojanja u
strastveni ivot koji si je sama stvorila. Te cipele
predstavljaju doslovce golem korak ka uvoenju
njezine snalaljive enske prirode u svakodnevni ivot.

Nije vano to je njezin ivot nesavren. Ima neto to

je raduje. Razvit e se.
Taj tipino siromaan, ali inventivan lik u bajkama
moe predstavljati psiholoki motiv za nekoga tko je
bogat duhom i koji se polagano osvjeuje i osnauje
tijekom duljega razdoblja. Moe se rei da taj lik tono
prikazuje svakoga od nas, jer svi mi napredujemo,
polako, ali sigurno.
Drutveno gledano, cipele odailju neki signal,
nain razlikovanja jedne osobe od druge. Umjetnici
obino nose cipele koje su poprilino razliite od cipela,
recimo, inenjera. Cipele nam mogu rei neto o tome
kakvi smo, kojiput ak i o tome to pokuavamo biti,
kakva je ta persona koju iskuavamo.
Arhetipski simbolizam cipele see do drevnih
vremena, kad su cipele bile oznaka vlasti: vladari su ih
posjedovali, robovi nisu. ak i danas, velik dio
modernoga svijeta ui donositi neumjerene sudove o
inteligenciji i sposobnosti osobe na temelju toga nosi li
cipele ili ne, i jesu li oni u cipelama "dobro potkovani" ili
nisu.
Ova verzija prie dolazi iz hladnih sjevernih
zemalja, gdje se cipele smatraju sredstvom
preivljavanja. Odrati stopala suhima i toplima znai
odrati se na ivotu u cioj zimi. Sjeam se kako mi je
teta govorila da je kraa neijih cipela zimi zloin ravan
umorstvu. enina kreativna i strastvena priroda u istoj
je opasnosti ako ne moe zadrati izvore svojega
razvoja i radosti. Oni su njezina toplina, njezina zatita.
252
Simbol cipela moe se shvatiti kao psiholoka
metafora - one tite i brane ono na emu stojimo, naa
stopala. U arhetipskom simbolizmu, stopala
predstavljaju pokretnost i slobodu. U tom smislu,
posjedovati cipele za svoja stopala znai imati vrsta

uvjerenja i sredstva da djelujemo u skladu s njima. Bez

psihikih cipela ena se ne moe kretati po unutarnjoj i
vanjskoj okolini to zahtijeva otrinu, ula, oprez i
otpornost.
ivot i rtvovanje idu jedno s drugim. Crvena je
boja ivota i boja rtvovanja. Kako bismo mogli ivjeti
uzbudljivim ivotom, moramo podnositi razne rtve.
Ako elite studirati, morate rtvovati vrijeme i novac i
tom pothvatu podariti iznimnu koncentraciju. Ako elite
stvarati, morate rtvovati povrnost, neto sigurnosti, a
esto i svoju elju da budete omiljeni, da iskaete svoje
najee uvide, svoje najdalekovidnije vizije.
Problemi se pojavljuju kad se podnose mnoge
rtve, a iz svega toga ne proizlazi ba neki ivot. Kad je
crveno boja gubitka krvi, a ne ivotne krvi. To se tono
dogaa u bajci. Jedna vrsta ivahne i omiljene crvene
gubi se spaljivanjem djetetovih runo izraenih crvenih
cipela. To izaziva enju, opsesiju te napokon ovisnost
o drugoj vrsti crvene: one koja pripada brzim, jeftinim
uzbuenjima, seksu bez due; one koja vodi ivotu bez
znaenja.
Dakle, kad shvatimo sve aspekte bajke kao
sastavnice psihe jedne ene, onda vidimo da dijete
izradom crvenih cipela postie velik uspjeh. Prenosi
ivot s razine bosonoga roba - koji samo ide svojini
putem, nosom do poda, ne gleda ni lijevo ni desno - na
razinu svijesti koja se zaustavi kako bi stvarala, koja
primjeuje ljepotu i osjea radost, koja sadrava strast
i osjea sitost... kao i sve one stvari koje ine tu
integralnu prirodu to je nazivamo divljom.
injenica da su cipele crvene upozorava na to da
e se raditi o procesu ivahnoga ivota, to ukljuuje
rtvovanje. Tako i treba biti. injenica da su cipele
izraene rukom i sastavljene od krpica upozorava na to
da dijete simbolizira kreativni duh koji, budui da iz

nekog razloga nema ni majku ni poduku, sve to

sastavlja koristei se svojom naivnom percepcijom. I,
bravo!, kakva li lijepog i duevnoga postignua.
253
Kad bi se samo moglo ostaviti na miru ono to je
dovoljno dobro, situacija bi za kreativno sebstvo lijepo
napredovala. U prii je dijete oduevljeno svojim
runim radom, injenicom da je uspjelo, injenicom da
je imalo strpljenja traiti i skupljati, oblikovati,
sastavljati i prilagoivati, iskazivati svoje ideje. Nema
veze to je proizvod isprva nezgrapan - ta mnogi
Bogovi stvaranja raznih kultura i vremena nisu stvorili
savrenstvo prvi put. Prvi se pokuaj uvijek moe
poboljati, kao i drugi, a esto i trei i etvrti. To nema
nikakve veze s neijom dobrotom ili vjetinom. ivot je
jednostavno takav, podsjea i razvija.
Ako dijete puste na miru, ono e izraditi jo jedan
par crvenih cipela, pa jo jedan, pa jo jedan, sve dok
ne budu tako nezgrapne. Ono e se razvijati. No, bez
obzira na djetetovu zavidnu dovitljivost i uspjenost u
tekim uvjetima, za nj je sjajna stvar da mu te cipele
koje je izradilo pruaju neizmjernu radost, a radost je
njegovu ivotu istodobno krv, duevna hrana i duevni
ivot.
Radost je osjeaj koji ena ima kad paljivo sloi
rijei na papiru, kad otprve pogodi note al punto. Huu!
Nevjerojatno! To je osjeaj koji ena ima kad ustvrdi da
je trudna i da to eli biti. To je radost koju ena osjea
kad gleda ljude, koje rado gleda, kako se zabavljaju. To
je ona radost koju ena osjea kad uini neto do ega
joj je stalo, o emu ima jako miljenje, neto riskantno,
neto zbog ega se napregnuta, dala sve od sebe i
uspjela - moda elegantno, moda ne, ali je to uinila,
stvorila neto, nekoga, umjetnost, bitku, trenutak: svoj
ivot. To je prirodno i instinktivno stanje ene. Divlja

ena proizlazi iz takve radosti. Ta duevna situacija

priziva Divlju enu poimence.
No, kako to ve biva, u prii se jednoga dana, u
izravnoj opreci s jednostavnim crvenim cipelicama
izraenima od krpica, s jednostavnom ivotnom
radou, pojavi pozlaena koija te se uz kripu
dokotura u djetetov ivot.
254
Zamke
Zamka br. 1: Pozlaena koija, obezvrijeen ivot
U arhetipskom simbolizmu, koija je doslovna slika,
vozilo koje neto prenosi s jednoga mjesta na drugo. U
modernom materijalu snova i suvremenoj narodnoj
predaji uglavnom je zamijenjena automobilom, koji
djeluje jednako arhetipski. Prema klasinom nainu
shvaanja, takvo "prijenosno" vozilo smatra se
sredinjim raspoloenjem psihe koje nas prenosi s
jednoga mjesta u psihi na drugo, s jedne ideje na
drugu, s jedne misli na drugu i s jednoga pothvata na
drugi.
Djetetov ulazak u stariinu pozlaenu koiju vrlo je
slian ulasku u pozlaen kavez - toboe nam nudi neto
udobnije, manje stresno, ali umjesto toga nas zapravo
zarobljava. Nismo u stanju odmah pojmiti nain na koji
nas hvata u stupicu, budui da pozlata isprva tako
zabljesne. Zamislimo, dakle, da hodamo niz svoju
ivotnu cestu, obuveni u svoje runo izraene cipele i
odjednom nas preplavi neko raspoloenje, neto poput:
"Moda bi neto drugo bilo bolje, neto to nije tako
teko, neto to e mi oduzeti manje vremena i
energije, to e mi omoguiti manje naprezanja."
To se esto dogaa u ivotu ena. Nalazimo se
usred nekog pothvata i to nam daje neki osjeaj koji se

moe protezati od loega do dobroga. Kako

napredujemo, tako razvijamo svoj ivot i trudimo se
koliko moemo. No, uskoro nas neto preplavi, neto
to kae: "Ovo je prilino teko. A pogledaj tamo ono
prelijepo neto. Ona nacifrana stvar djeluje lakom,
finijom, izazovnijom." Odjednom se pojavi pozlaena
koija, vrata se otvore, spusti se ona malena stuba i mi
uemo. Zavedeni smo. Takva se iskuenja pojavljuju
redovito, kojiput svaki dan. Kojiput je teko rei ne.
Tako se i udamo za pogrenu osobu, jer nam to
financijski olaka ivot. Napustimo ono novo djelo na
kojem radimo, pa se vratimo na ono lake, ali
izmueno, koje utamo po podu ve posljednjih deset
godina. Ne podignemo onu dobru pjesmu na njezinu
najfiniju razinu, nego se zaustavimo na treoj skici,
umjesto da je jo jedanput proeljamo.
255
Scenarij pozlaene koije prekriva onu jednostavnu
radost crvenih cipela. Premda bismo to mogli
protumaiti kao enino traenje materijalnih dobara i
ugode, ee predstavlja izraz jednostavne psiholoke
elje da nam rad na temeljnim stvarima kreativna
ivota ne bude tako naporan. elja da nam bude lake
nije stupica, to je neto to ego prirodno prieljkuje.
Joj, ali cijena. Cijena je stupica. Stupica se zatvori kada
dijete ode ivjeti kod bogate starice. Tamo se mora
pristojno ponaati i biti tiho... otvorene enje nisu
doputene, a pogotovo ispunjenje tih enji. To je
poetak duevne gladi kreativnoga duha.
Klasina jungovska psihologija istie da se gubitak
due dogaa osobito sredinom ivota, oko ili nakon
tridesetpete. No, za ene u modernoj kulturi, gubitak
due svakodnevna je opasnost, bile mi osamnaest ili
osamdeset, udane ili ne, bez obzira na podrijetlo,
obrazovanje ili gospodarenje. Mnogi "obrazovani" ljudi

popustljivo se smjekaju kad uju da "primitivni" ljudi

imaju beskrajne popise doivljaja i dogaaja za koje
smatraju da im mogu ukrasti duu - od toga da u
pogreno doba godine ugledaju medvjeda, do ulaenja
u kuu koja jo nije blagoslovljena nakon to se u njoj
zbila smrt.
Premda postoji mnogo toga u modernoj kulturi to
je udesno i to podaruje ivot, samo u jednoj ulici
postoji vie medvjeda u pogreno vrijeme i
neposveenih mjesta smrti nego to ih ima na tisuu
etvornih kilometara u divljini. Sredinja psihika
injenica i dalje ostaje: stalno moramo straariti nad
naom vezom sa znaenjem, strau, duevnosti i
dubokom prirodom. Postoje mnoge stvari koje silom
pokuavaju odvui ili zavesti one runo izraene cipele,
naoko jednostavne stvari kao na primjer kad kaemo:
"Poslije u obaviti taj ples, sadnju, zagrljaj, nalaenje,
planiranje, uenje, pomirenje, ienje... poslije." Sve
su to stupice.
Zamka br. 2: Suha starica, ostarjela sila
U tumaenju snova i bajki onoga tko posjeduje "nosa
pristupa", pozlaenu koiju, smatramo glavnom
vrijednou koja pritie psihu, koja je tjera naprijed,
pokree u smjeru u kojem eli. U ovom sluaju, psihom
poinju upravljati vrijednosti starice koja posjeduje
koiju.
256
U klasinoj jungovskoj psihologiji, arhetipski lik
starijih kojiput se zove "senex". U latinskom senex
znai starac. Tonije i bez rodne atribucije simbol
starijih moemo shvatiti kao ostarjelu silu: ona koja
djeluje onako kako je svojstveno starcima.xcvii
U bajkama se ta ostarjela sila otjelovljuje starijom

osobom koja je esto prikazana nekako jednostrano,

upozoravajui na to da se psihiki proces takoer
jednostrano razvija. U idealnom sluaju, starica
simbolizira dostojanstvo, mentorstvo, mudrost,
poznavanje sebe, sluanje tradicije, dobro odreene
granice i iskustvo... uz dobru mjeru angrizave,
starake, izravne, koketne drskosti za ravnoteu.
No, kad se starica iz bajke tim znaajkama koristi
negativno, kao u "Crvenim cipelama", onda nam je to
upozorenje da e se aspekti psihe koji bi trebali ostati
topli na licu mjesta smrznuti. Ono to je u psihi obino
ivahno, sad e se ukoiti, poraeno, ili e se iskriviti do
neprepoznatljivosti. Kada dijete ue u stariinu
pozlaenu koiju te zatim u njezino kuanstvo, jednako
je vrsto zarobljeno kao da je namjerno gurnulo apu u
dvostruku elinu stupicu.
Kao to vidimo u prii, kad dopustite da vas primi
starica, umjesto da potujete novu enu, zapravo
doputate ostarjelome pristupu da razori inovacije.
Umjesto da poduava svoju tienicu, starica e je
pokuati zakoiti. Starica u prii nije mudrac, nego je
odana ponavljanju jedne vrijednosti bez
eksperimentiranja ili obnavljanja.
Kroz sve prizore u crkvi vidimo da ta jedna
vrijednost znai da je kolektivno miljenje vanije od
svega i da bi trebalo prekriti potrebe divlje due
pojedinca. Kolektivno se obino smatra kulturomxviii koja
okruuje pojedinca. Premda je to tono, Jungova
definicija je glasila: "mnogi u usporedbi s jednim". Na
nas utjee mnogo kolektiva, kako skupine kojima se
pridruujemo, tako i one kojih nismo lanovi. Bez obzira
na to jesu li kolektivi oko nas akademski, duhovni,
financijski, radni, obiteljski ili drugi, oni na isti nain
dijele utjecajne nagrade i kazne i lanovima i onima
koji to nisu. Rade na tome da utjeu i nadziru kojeta -

od naih misli preko naeg izbora ljubavnika do naega

ivotnog djela. Osim toga, mogu i omalovaavati ili
obeshrabrivati nastojanja koja nisu u skladu s njihovim
eljama.
257
U ovoj prii, starica je simbol vrstoga uvara
kolektivne tradicije, nekoga tko provodi neupitni status
quo, tko podupire ono stajalite: "pristojno se ponaaj,
ne dii prainu, nemoj previe misliti, nemoj pretjerivati
s idejama, nemoj se isticati, budi kao i drugi, budi
simpatina, reci 'da' premda ti se ne svia, ne odgovara
ti, nije prave veliine i nanosi bol." I tako dalje.
Slijediti takav beivotni sustav vrijednosti znai do
kraja izgubiti povezanost due. Bez obzira na kolektivne
pripadnosti ili utjecaje, u ime divlje due i naega
kreativnog duha ne smijemo se stopiti ni s kojim
kolektivom, nego se moramo isticati meu onima koji
nas okruuju te graditi mostove prema njima ako
poelimo. Mi odluujemo koji e mostovi biti snani i
prometni, a koji e ostati tek naznaka. Oni kolektivi
kojima podarimo vezu s nama, bit e oni koji naoj dui
i kreativnom ivotu pruaju najvie pomoi.
Ako ena radi na fakultetu, ona je u akademskom
kolektivu. Ne treba se stopiti s bilo kojom okolinom
koja taj kolektiv stvara, ve mu treba pridodati neku
osobnu nijansu. Osim ako je stvorila druge snane
stvari u ivotu koje to opravdavaju, kao cjelovito
stvorenje ne moe si priutiti da se pretvori u
jednostranu, zlovoljnu osobu koja se dri one: "obavim
posao, idem kui, vratim se...". Ako ena pokua
postati dijelom kakve organizacije, udruge ili obitelji
koja propusti pogledati u nju da bi vidjela od ega je
sazdana, koja se ne pita: "to pokree tu osobu?" i
koja niime ne nastoji da je izazove ili potakne na neki
pozitivan nain, onda se smanjuje njezina sposobnost

bujanja i stvaranja. to su gori uvjeti, to dublje ulazi u

slanu pustinju gdje nita ne moe rasti.
Odvajanje enina ivota i misli od uravnjena
kolektivnoga razmiljanja te razvoj njezinih
jedinstvenih talenata meu najvanijim su
postignuima koje ena moe ostvariti, jer to duu i
psihu sprjeava da skliznu u zarobljenitvo. U kulturi
koja uistinu promie individualni razvoj, nikad ne bi
mogla postojati ropska klasa bilo koje skupine ili roda.
Pa ipak, dijete se u prii podreuje stariinim
konzerviranim vrijednostima. Dijete zatim podivlja,
prelazi iz prirodnoga stanja u za258
robljeno. Uskoro e je istjerati u divljinu avolskih
crvenih cipela, ali bez uroenih osjeta i mogunosti da
osjeti opasnost.
Ako se iskljuimo iz naega zbiljskog strasnoga
ivota te uemo u pozlaenu koiju sasuene starice,
zapravo preuzimamo personu i ambicije krhkoga starog
perfekcionista. Kao i sva zarobljena stvorenja, upadamo
zatim u tugu koja nas vodi opsesivnoj enji, koja se
esto karakterizira kao bezimeni nemir. Potom smo u
opasnosti da zgrabimo prvo to obeava da e nam
ponovno podariti osjeaj da ivimo.
Vano je drati oi otvorenima i paljivo odmjeriti
ponude jednostavnijeg ivljenja, lagodnoga puta,
osobito ako zauzvrat svoju kreativnu radost moramo
ubaciti u vatru krematorija, umjesto da potaknemo
kakvu vlastitu.
Zamka br. 3: Paljenje blaga, bambre del alma,
glad due
Postoji plamen koji ide uz radost, a postoji i plamen koji
ide uz unitenje. Jedno je vatra preobrazbe, a drugo je

tek vatra desetkovanja. Mi elimo vatru preobrazbe.

No, mnoge ene predaju svoje crvene cipele i pristanu
na prekomjerno pranje, ljubaznost, slaganje s neijim
tuim vienjem svijeta. Predajemo svoje radosne
crvene cipele kad u cijelosti progutamo vrijednosti,
propagande i filozofije, pa tako i one psihike. Crvene
cipele pretvaraju se u pepeo kad slikamo, djelujemo,
piemo i bivamo tako da se nam ivot stiava, vidik
smanjuje, a duhovne kosti lome.
enin ivot tada prekrije bljedilo jer postaje
hambre del alma, izgladnjela dua. Jedino to eli, jest
povrat njezina dubokoga ivota. Jedino to eli, jesu
one runo izraene crvene cipele. Divlja radost koju
predstavljaju moda je spaljena u vatri neupotrebe, ili u
vatri obezvrjeivanja vlastita rada. Moda je spaljena
plamenom samonametnute utnje.
Znatno previe ena taj stravian zavjet daje
godinama prije nego to naue da postoji drugaiji put.
Dok su bile mlade, nedostajalo im je temeljnog
ohrabrenja i podrke, pa su tune i bezvoljne odloile
svoje pero, zatvorile svoje rijei, ugasile svoje
pjevanje, zamotale svoja
259
platna i zavjetovale se da ih nikad vie nee dotaknuti.
U takvim uvjetima ena zajedno sa svojim runo
izraenim ivotom nehotice ulazi u pe. ivot joj se
pretvara u pepeo.
enin ivot moe gasnuti u vatri samomrnje, jer
je kompleksi mogu snano ugristi i, bar na neko
vrijeme, uspjeno odvratiti od toga da se odve priblii
radu ili ivotu do kojega joj je stalo. Godine prolaze, a
ona ne ide, ne kree se, ne ui, ne saznaje, ne dobiva,
ne suoava se, ne postaje.
Planovi koje ena ima sa svojim ivotom mogu se
isto tako desetkovan u plamenu neije tue ljubomore

ili otvorene destruktivnosti prema njoj. Obitelj, mentori,

uitelji i prijatelji ne bi trebali razorno djelovati ako i
kada osjete zavist, ali to ine, neki neprimjetno, a neki i
ne ba tako neprimjetno. Nijedna si ena ne moe
priutiti da joj kreativni ivot visi o koncu dok ona slui
nekoj antagonistikoj ljubavnoj vezi, roditelju, uitelju
ili prijatelju.
Kad se osobni duevni ivot pretvori u pepeo, ena
izgubi ivotno blago i postaje suhokosna kao Smrt.
Nesvjesno, njezina udnja za crvenim cipelama, divljom
radosti, ne samo istraje, nego buja i prelijeva se, pa se
konano pridie i preuzima vlast, surova i izgladnjela.
Biti se u stanju hambre del alma, izgladnjele due,
znai da nam nesmiljeno uskrauju hranu. Tada ena
izgara od gladi za bilo ime to e joj ponovno pruiti
osjeaj ivota. ena koja je bila zarobljena ne zna
drugaije, pa e uzeti neto, bilo to, to djeluje slino
prvotnome blagu, bilo to dobro ili ne. ena koja umire
od gladi za svojim stvarnim duevnim ivotom moda
izvana djeluje "oprano i poeljano", ali iznutra je
ispunjena praznim ustima i ispruenim dlanovima.
U takvu e stanju uzeti svaku hranu, bez obzira na
njezino stanje ili uinak, jer pokuava nadoknaditi
prole gubitke. Premda je to strana situacija, divlje
sebstvo uvijek e nas iznova pokuati spasiti. Ono
ape, cvili, zove, povlai nae beivotno truplo po
snovima dok ne postanemo svjesne svojega stanja i ne
uinimo neto kako bismo vratili svoje blago.
enu koja prekomjerno uiva - obino u drogama,
alkoholu i looj ljubavi - i koju tjera glad due, bolje
emo razumjeti ako promatramo ponaanje izgladnjele
i halapljive zvijeri. Vuka, kao i izgladnjelu
260
duu, prikazuju kao zlobna, prodrljiva stvora koji
napada nevine i nezatiene, koji ubija ubijanja radi i

koji nikada ne zna kad je dosta. Kao to vidite, vuka

bije nezasluen zao glas, kako u bajkama, tako i u
stvarnom ivotu. Ustvari, vukovi su predano drutvena
bia. itav opor instinktivno je organiziran tako da
zdravi vukovi ubijaju samo ono to je potrebno za
preivljavanje. Taj se normalni obrazac mijenja samo
kad pojedini vuk ili itav opor doivi kakvu traumu.
Postoje dva sluaja u kojima vuk prekomjerno
ubija. U oba, vuk nije zdrav. Vuk ubija sve to stigne
kad boluje od bjesnoe ili teneaka. Prekomjerno ubija
nakon razdoblja gladi. Pomisao da izgladnjelost moe
mijenjati ponaanje vrlo je vana za ene izgladnjele
due, jer u devet od deset sluajeva ene s
duhovnim/psihikim problemom koji ih tjera u stupice i
teko ranjava zapravo su ene koje skapavaju od
duevne gladi.
Kod vukova izgladnjelost se javlja kad je dubok
snijeg, pa je nemogue doi do lovine. Jeleni i sobovi
prte snijeg, a vukovi slijede njihove tragove. Kad su
jeleni zameteni snijegom, prtine nema, pa su i vukovi
zameteni. Nastaje razdoblje gladovanja. Vukovima je
najopasnije vrijeme za gladovanje zimi. Kod ena
gladovanje moe nastati u svako doba i to iz bilo kojega
smjera, ukljuujui njezinu vlastitu kulturu.
Za vukove glad obino prestaje u proljee, kad se
snijeg stane topiti. Nakon razdoblja gladi, opor
vjerojatno dobije napadaj ubijanja. Veinu lovine
lanovi opora nee pojesti, a nee je niti zakopati.
Ostave je. Ubiju mnogo vie nego to bi ikad mogli
pojesti, mnogi vie nego to bi im ikad moglo
zatrebati.XCiX Slian proces dogaa se kad enu zarobe i
izgladnjuju. Kad je onda odjednom slobodna da ide,
ini, bude, ona se takoer nae u opasnosti da krene u
divljako uivanje u prekomjernosti... i da to smatra
opravdanim. Djevojka u bajci takoer smatra

opravdanim da se pod svaku cijenu dokopa otrovnih

crvenih cipela. Ima neto u izgladnjivanju to zamuti
mo prosuivanja.
Dakle, kad se blago enina duevna ivota pretvori
u pepeo, umjesto da je tjera oekivanje, enu opsjedne
prodrljivost. Tako, na primjer, ako eni nije bilo
doputeno izraivati kipove, onda e odjed261
nom danonono kipariti, nee spavati, izgladnjivat e
svoje nevino tijelo, ugroziti svoje zdravlje i tko zna to
jo. Moda vie ne moe ni trenutka ostati budna, ma,
posegnimo za drogom... jer tko zna koliko e dugo biti
slobodna.
Hambre del alma vezana je i za izgladnjivanje
atributa due: kreativnosti, osjetilne budnosti i drugih
instinktivnih darova. Ako se od ene oekuje da bude
dama koja sjedi tako da joj koljena iskljuivo ljube
jedno drugo, ili ako su je odgajali da padne u nesvijest
kad zauje grub govor, ili ako joj nikad nisu dopustili da
pije ita osim pasterizirana mlijeka... pazite se kad se
jednom oslobodi! Odjednom joj nee vie biti dosta
koktela, razvalit e se poput pijana mornara, a koijai
e padati u nesvijest kad zauju njezin govor. Nakon
gladi, uvijek postoji strah da emo jednoga dana
ponovno pasti u zarobljenitvo. Pa onda grabimo to
moemo dok moemo.c
Prekomjernost kroz ispade ili pretjerano ponaanje
pratimo kod ena koje su gladne smislenoga ivota,
ivota koji ima smisla za njih. Kad ena dulje razdoblje
ivi bez svojih ciklusa ili kreativnih potreba, onda pone
divljati po svemu, alkoholu, drogama, ljutnji,
duhovnosti, ugnjetavanju drugih, promiskuitetu,
trudnoi, uenju, stvaranju, kontroli, kolovanju,
urednosti, vjebanju tijela, nezdravoj hrani, da
nabrojimo samo nekoliko podruja uobiajena

pretjerivanja. Kad ene to rade, one nadomjetaju

gubitak redovitih ciklusa samoizraavanja, izraavanja i
zadovoljavanja due.
Izgladnjela ena trpi razdoblja gladi jedno za
drugim. Moda planira bijeg, ali vjeruje da je cijena
bijega previsoka, da e je stajati previe libida, previe
energije. Moda na druge naine nije ba dobro
pripremljena za to, na primjer u pogledu kolovanja,
financija, duha. Na alost moglo bi se dogoditi da nas
gubitak blaga i duboko sjeanje na glad natjeraju na
racionalizaciju kako je prekomjernost poeljna. Osim
toga, naravno, takvo je olakanje i uitak napokon
dobiti priliku da uivamo u osjetima... bilo kakvim
osjetima.
ena koja se tek oslobodi gladi jednostavno za
promjenu eli uivati u ivotu. No, umjesto toga njezino
otupjelo poimanje emotivnih, racionalnih, psihikih,
duhovnih i financijskih granica potrebnih za
preivljavanje dovodi je u opasnost. Tamo negdje eka
je ua262
ren par otrovnih crvenih cipela. Uzet e ih, ma gdje ih
nala. To je problem s izgladnjivanjem. Ako neto
djeluje kao da e utoliti enju, ena e to zgrabiti, bez
suvinih pitanja.
Zamka br. 4: Povreda temeljnoga instinkta,
posljedice zarobljavanja
Instinkt je teko definirati jer su njegove konfiguracije
nevidljive, pa premda osjeamo da su dio ljudske
prirode otkako je svijeta i vijeka, nitko ba pouzdano ne
zna gdje bi se mogle nalaziti u neurolokom smislu, ili
kako tono djeluju na nas. U psiholokome smislu, Jung
je nagaao da instinkti proizlaze iz psihoidnoga

nesvjesnog, onoga sloja psihe u kojem bi se biologija i

duh mogli dodirivati. Promislivi o tome, sloila bih se,
premda bih otila i dalje, te rekla da je posebno
kreativni instinkt jednako tako lirski jezik sebstva kao
to je to i sim-bologija snova.
Etimoloki, rije instinkt dolazi od latinskih rijei
instingere, to znai "podbosti", ali i instinctus
"pobuda", tj. pobuditi ili potaknuti kakav uroeni
nagon. Ideja instinkta moe se pozitivno vrednovati kao
unutarnje neto to u spoju s promiljanjem i svijesti
vodi ljude cjelovitome ponaanju. ena se raa s
netaknutim instinktima.
Premda bismo mogli rei da je dijete u prii
preneseno u novu okolinu, u kojoj izglade njegovu
neotesanost i uklone potekoe iz njegova ivota,
zapravo to oznauje kraj djetetove individuacije,
njegove tenje za razvojem. A kad zatupljujui lik
starice rad kreativna duha vidi kao otpatke, a ne kao
bogatstvo, i spali njezine crvene cipele, djevojica
potpuno zanijemi. Rastui se, to je oekivano stanje
kad se kreativni duh izdvoji iz prirodnoga ivota due.
tovie, djevojin pravilni instinkt da pobjegne iz te
muke priguuje se do nitavila. Umjesto da hrli novome
ivotu, ona sjedne u psihiku lokvu ljepila. Propustiti
bijeg, kad je itekako potreban, izaziva depresiju. Jo
jedna stupica.
Nazovite duu kako god elite - brak s divljinom,
nade za budunost, bujica energije, kreativna strast,
moj nain, ono to inim, Voljena, divlji mladoenja,
"pero na Bojem dahu".ci Kakve god rijei
263
ili predodbe imali o tom procesu u vaemu ivotu, to
je ono to je zarobljeno. Zato se kreativni duh psihe
tako osiromai.
Prouavanjem raznih vrsta divljih ivotinja u

zarobljenitvu, zakljuak je da, bez obzira na to s

kolikom ljubavlju bila ureena njihova stanita u
zoolokom vrtu, bez obzira na to koliko im ljubavi
poklanjali njihovi ljudski uvari, a uistinu im poklanjaju
mnogo ljubavi, ivotinje se esto ne mogu
razmnoavati, apetit za hranom i ostalim se smanjuje,
a njihovo ivahno ponaanje pretvara se u letargiju,
bezvoljnost ili nerazmjernu agresiju. Zoolozi takvo
ponaanje zarobljenih ivotinja nazivaju "ivotinjskom
depresijom". Kad neki stvor padne u zarobljenitvo,
njegovi se prirodni ciklusi spavanja, odabira partnera,
estrusa, njege, roditeljstva itd. uvijek pogoravaju. Kad
se izgubi prirodni ciklus, slijedi praznina. Ta praznina
nije ispunjena, kao to je to budistika ideja svetoga
nitavila, nego se doima kao da smo u nekoj zatvorenoj
kutiji bez prozora.
Tako ena kad ue u kuanstvo osuene starice
doivi gubitak odlunosti, moralnu propast, dosadu,
jednostavne depresije i nagle napadaje tjeskobe koji su
slini simptomima kakve imaju ivotinje kad ih otupe
zarobljenitvo i trauma. Pretjerano pripitomljivanje
istiskuje snane temeljne nagone da se igramo,
odnosimo jedni s drugima, nosimo s neim, lutamo,
komuniciramo i tako dalje. Kad ena pristane na
pretjeran "pristojan odgoj", njezini instinkti za te
nagone padnu u najdublju tamu njezina nesvjesnoga,
izvan njezina automatskoga dosega. Tada se kae da
su joj povrijeeni instinkti. Ono to bi trebalo doi
prirodno, ne dolazi uope, ili tek nakon previe upanja,
izvlaenja, racionaliziranja i borbe sa samom sobom.
Kad govorim o prekomjernom pripitomljavanju kao
o zarobljenitvu, ne govorim o socijalizaciji, procesu
kojim se djeca ue ponaati na manje-vie civiliziran
nain. Drutveni razvoj kljuan je i vaan. Bez njega
ena ne moe napredovati u svijetu.

No, kad pretjerujemo s pripitomljavanjem, onda je

to kao da vitalnoj biti zabranimo plesati. Divlje sebstvo
u svojemu pravilnom i zdravom stanju nije pokorno ili
isprazno. Ono je budno i reagira na svaki pokret ili
trenutak. Nije ukoeno u nekom apsolutnom i stalnom
obrascu za sve i svaku priliku. Ono ima priliku da
donese krea264
tivnu odluku. ena iji je instinkt povrijeen nema tu
priliku. Ona je jednostavno nasukana.
Postoje mnogi naini na koje moemo biti
nasukani. ena koja ima povrijeen instinkt obino se
predaje jer joj je teko traiti pomo, prepoznati
vlastite potrebe. Njezin prirodni instinkt da se bori ili da
bjei drastino se usporio ili je uope izbrisan. Sputana
joj je, ili pretjerana, sposobnost da prepozna osjeaj
sitosti, ueglosti, budnosti, opreza ili nagona da voli
potpuno i slobodno.
Kao i u prii, jedan od najpodlijih napada na divlje
sebstvo sastoji se u tome da nas tjeraju na pravilno
ponaanje, tvrdei da slijedi nagrada (ako je uope
dobijemo). Premda tom metodom, moda, (naglaavam
"moda") privremeno moemo nagovoriti
dvogodinjakinju da pospremi svoju sobu (nema igranja
dok ne pospremi krevet)cii, ta metoda nikad nee
uspjeti u vitalnom ivotu ene. Iako su dosljednost,
upornost i organizacija kljune za provoenje
kreativnoga ivota, stariina naredba djevojici da se
"pristojno ponaa" ubija svaku priliku za razvojem.
Igra je ta, a ne pristojnost, koja predstavlja glavnu
arteriju, sr, modano deblo kreativna ivota. Nagon za
igrom je instinkt. Ako nema igre, nema ni kreativnoga
ivota. Budite dobre, nee biti kreativnoga ivota.
Sjedite mirno, nee biti kreativnoga ivota. Govorite,
mislite i djelujte samo pokorno, nee biti mnogo

kreativnih sokova. Svaka skupina, drutvo, institucija ili

organizacija koja potie ene da preziru ekscentrino,
da budu sumnjiave prema novome i neobinom, da
izbjegavaju ar, vitalnost i inovativnost te da obezliuje
osobno, trai kulturu mrtvih ena.
Janis Joplin, blues pjevaica iz ezdesetih godina
dvadesetoga stoljea, dobar je primjer podivljale ene
ije su instinkte povrijedile sile koje razaraju duh.
Njezini nastavnici i mnogi lanovi njezine bijelake
junobaptistike zajednice, koja je vjerovala u "dobre
curice", nesmiljeno su napadali njezin kreativni ivot,
bezazlenu znatielju, ljubav prema ivotu i poneto
drzovit pristup svijetu tijekom godina odrastanja.
Premda je bila odlina uenica i nadarena slikarica,
druge su je djevojke izbjegavale jer se nije minkalaciii,
a susjedi zato to se rado
265
penjala na stijenu koja se uzdizala nad gradom pa tamo
pjevala s prijateljima i sluala jazz. Kad je napokon
umaknula u svijet bluesa, bila je toliko izgladnjela da
vie nije znala kad je dosta. Nije poznavala nikakva
ogranienja vezana za seks, pie i droge.civ
Postoji neto i kod Bessie Smith, Anne Sexton,
Edith Piaf, Marilyn Monroe i Judy Garland to slijedi taj
isti uzorak povrijeena instinkta i duevne gladi:
pokuaji da se "uklope", neumjerenost, nemogunost
da se zaustave.cv Mogli bismo izraditi dugaak popis
nadarenih ena kojima su povrijeeni instinkti, a koje
su u tom stanju ranjenosti donosile neke vrlo loe
odluke. Kao i dijete u prii, negdje su usput izgubile
svoje runo izraene cipele i pronale put do otrovnih
crvenih cipela. Sve su one bile ispunjene tugom, jer su
gladovale za duhovnom hranom, za priom due,
prirodnim lutanjem, samoukraavanjem prema
vlastitim potrebama, Bojem uenju, te jednostavnom i

zdravom seksualnou. No, nehotice su odabirale

proklete cipele - vjerovanja, radnje, ideje koje su
izazivale sve veu propast ivota - koje su ih pretvarale
u lude rasplesane prikaze.
Nikako ne moemo precijeniti vanost povrede
instinkta kad se ene ponaaju suludo ili opsesivno, ili
kada zapnu u nekom manje zloudnom, ali svejedno
razornom obrascu. Lijeenje povrijeenoga instinkta
poinje priznanjem da se dogodilo zarobljavanje, da je
slijedilo izgladnjivanje due, te da su poremeene
uobiajene granice uvida i zatite. Valja izbrisati taj
proces koji je izazvao eninu zarobljenost i glad koja je
slijedila. No, prvo mnoge ene prolaze kroz sljedeih
nekoliko faza opisanih u prii.
Zamka br. 5: Pokuaj krijumarenja tajnoga
ivota, podjela na dvoje
U ovome dijelu prie dijete se sprema na firmu, pa je
vode postolaru po nove cipele. Motiv firme relativno je
moderan dodatak prii. Vrlo je vjerojatno da su Crvene
cipele u arhetipskom smislu debelo prekriven fragment
znatno starije prie ili mita o poetku menstruacije i
ivota u kojem majinska zatita vie nije tako snana,
o mladoj eni koju su ranijih godina starije ene iz
njezine zajednice uile budnosti i nainu reagiranja
prema vanjskome svijetu.cvi
266
Kae se da je u matrijarhalnim kulturama drevne
Indije, Egipta, Turske i dijelova Azije - za koje se
vjeruje da su na tisue kilometara u svim smjerovima
utjecale na nau predodbu o enskoj dui -predavanje
kane i drugih crvenih pigmenata mladim djevojkama
radi bojenja stopala, bilo sredinji dio rituala vezanih za
prelazak praga.cvii Jedan od najvanijih rituala prelaska

praga ticao se prve menstruacije. Taj ritual slavi

prelazak iz djetinjstva u vane sposobnosti darivanja
ivota iz vlastite utrobe te noenja pripadajue
seksualne moi i svih perifernih enstvenih moi. Obred
se bavio crvenom krvlju u svim fazama: matemina krv
menstruacije, raanje djeteta, pobaaj, a sve to tee
prema stopalima. Kao to vidite, izvorne crvene cipele
imale su mnoga znaenja.
Spomen Dana nevine djeice takoer je kasniji
dodatak. Tie se kranske svetkovine koja je u Europi
na kraju zamijenila slavlja staroga poganskoga svijeta
vezana za zimski solsticij. Tijekom starijih poganskih
slavlja, ene su provodile ritualno proienje enskoga
tijela i enske due/duha pripremajui se za prenesen i
doslovan novi ivot u skoranjem proljeu. Rituali su,
vjerojatno, ukljuivali skupinu koja tuguje za gubitkom
trudnoecviii, ukljuujui smrt djeteta ili pobaaj,
mrtvoroenad, izazvane pobaaje i druge vane
dogaaje u seksualnom i reproduktivnom ivotu ena
tijekom stare godine.cix
Sad se u prii dogaa jedna od najindikativnijih
epizoda psihikoga ugnjetavanja. Djetetova silovita
udnja za duom kida niti njezina sasuena ponaanja.
Kod postolara, ona pokraj starice prokrijumari
neobine crvene cipele. Divlja glad za duevnim
ivotom pojurila je na povrinu psihe, pa uzima sve to
joj padne aka, jer zna da e uskoro ponovno biti
potisnuta.
Takvo eksplozivno psiholoko "krijumarenje"
dogaa se kad ena velike dijelove sebstva potiskuje u
sjenovite predjele psihe. Prema miljenju analitike
psihologije, potiskivanje negativnih i pozitivnih nagona,
instinkta i osjeaja u nesvjesno izaziva njihov prelazak
u carstvo sjena. Premda ego i superego pokuavaju i
dalje nadzirati sjenovite nagone, upravo ta napetost,

koju izaziva potiskivanje, djeluje kao mjehuri na

automobilskoj gumi. Kako se kota okree i guma se
zagrijava, pritisak u mjehuriu se pojaava, pa guma
na kraju eksplodira i izbacuje sav sadraj.
267
Sjena djeluje na slian nain. Zato neka mrgodna
osoba moe zapanjiti ljude i odjednom darovati milijune
dolara kakvom sirotitu. Ili, zato neka obino draga
osoba moe odjednom poludjeti i ponaati se kao
podivljala raketa. Smatramo da moemo umanjiti
opasnost potajnih napada i neoekivanih eksplozija iz
sjene, time to emo malko otvoriti vrata prema
carstvu sjena, pa polako isputati razne elemente u
manjim skupinama, suoiti se i pregovarati s njima te
im nai neku primjenu.
Iako se vrijednosti od kulture do kulture razlikuju,
pa se tako u sjenu trpaju razni "negativni" i "pozitivni"
aspekti, tipini nagoni koje smatraju negativnima i
stoga potiskuju u carstvo sjenki, obuhvaaju one koji
potiu osobu na krau, varanje, ubojstvo, pretjerano
ponaanje itd. Negativni sjenoviti aspekti obino su
udno uzbudljivi, a opet entropijski po svojoj prirodi, jer
pojedincima, vezama i veim skupinama otimaju
ravnoteu i staloenost raspoloenja i ivota.
Meutim, sjena osim toga moe sadravati i
boanske, bujne, lijepe i mone aspekte osobe. Osobito
kod ena sjenka gotovo uvijek sadrava vrlo profinjene
aspekte bia koji su zabranjeni ili nemaju potporu u
njezinoj kulturi. Previe ena na dnu svojega psihikog
bunara nosi vidovitu stvarateljicu, osobu koja precizno
izraava istinu, koja daleko vidi, koja bez
omalovaavanja moe govoriti o sebi, koja se ne
povlai pred suoavanjem sa samom sobom, koja radi
na usavravanju svoje vjetine. Pozitivni impulsi u sjeni
kod ena u naoj kulturi obino se vrte oko doputenja

da stvaraju runo izraen ivot. Takvi odbaeni,

obezvrijeeni i "neprihvatljivi" aspekti due i sebstva ne
lee samo u mraku, nego se i urote oko toga kada e i
kako pobjei u slobodu. Oni krkaju tamo u
nesvjesnome, kuhaju se, kipe, sve dok jednoga dana,
bez obzira na vrstinu poklopca, ne eksplodiraju na sve
strane kao razlivena bujica na koju se ne moe utjecati.
Tada se dogaa ono to ameriki seljaci zovu
pokuajem da deset kila blata utrpamo u vreu od pet
kila. Ono to izleti iz sjene nije lako zaustaviti nakon to
jednom eksplodira. Premda bi bilo mnogo bolje da se
mogao nai kakav cjelovit put da ena svjesno proivi
radost kreativna duha, a ne da je mora zakopati,
kojiput je stjerana uza zid, i to je rezultat.
268
ivot u sjeni dogaa se kad spisateljice, slikarice,
plesaice, majke, traiteljice, mistiarke, studentice ili
putnice prestanu pisati, slikati, plesati, skrbiti se,
traiti, gledati, uiti i provoditi. Moda prestaju jer ono
na to su potroile mnogo vremena nije ispalo onako
kako su se nadale, ili jer nije dobilo priznanje koje
zasluuje, ili iz nebrojenih drugih razloga. Kad initeljica
zbog bilo ega prestane, energija koja prirodno tee
prema njoj tada krene u podzemlje, iz kojega izvire
gdje i kad moe. Budui da ena osjea da ne moe za
dana punom parom navaliti na ono to eli, ona poinje
voditi udan dvostruki ivot te se tijekom dana
pretvara, a kad joj se prui prilika, ini drugo.
Kad se ena pretvara da ivot utiskuje u ljubak i
uredan paketi, ona zapravo pritie svu svoju vitalnu
energiju dolje u sjenu kao na kakvu oprugu. "Dobro
sam, dobro", kae takva ena. Gledamo je kako stoji na
drugome kraju sobe ili u ogledalu. Znamo da joj nije
dobro. Onda jednoga dana ujemo kako se spetljala sa
sviraem piccola i zbrisala na Tippicanoe da bude

prvakinja u bilijaru. Pa se pitamo to se dogodilo, jer

znamo da mrzi piccolo i da je uvijek eljela ivjeti na
Otoku Orcas, a ne na Tippicanoe, te da nikad nije nita
spominjala u vezi s bilijarom.
Kao i Hedda Gabler u drami Henrika Ibsena, divlja
ena moe se uz krgut zuba pretvarati da ivi "obinim
ivotom", ali to uvijek ima svoju cijenu. Hedda potajno
ivi strastvenim i opasnim ivotom, uputajui se u igre
s bivim ljubavnikom i Smru. Izvana se pretvara da je
zadovoljna, nosi eirie i slua kako njezin posueni
mu rogobori o svojemu pranjavu ivotu. ena izvana
moe biti pristojna, ak cinina, a krvariti iznutra.
Isto tako ena se, kao Janis Joplin, moe pokuati
pokoravati sve dok vie ne moe izdrati, pa njezina
kreativna priroda, zahrala i bolesna od prisilna
boravka u sjeni, silovito izleti kako bi se pobunila protiv
zakona "odgoja", na onaj bezglavi nain koji ugroava
njezine talente i ivot.
Moete to nazvati kako god elite, ali vrlo je
naporno za eninu vitalnost kad mora krijumariti ivot
zato to njezinu stvarnom ivotu nisu odobrili dovoljno
prostora za razvoj. Zarobljene i izgladnjele ene tota
krijumare: neodobrene knjige i glazbu, prijateljstva,
sek269
sualne osjeaje, vjersku pripadnost. Krijumare tajne
misli, snove o revoluciji. Kradu vrijeme od svojih
drugova i obitelji. Krijumare blago u kuu. Kradomice
uzimaju vrijeme za pisanje, za razmiljanje, za duu.
Krijumare duh u spavau sobu, pjesmu prije rada,
skok ili zagrljaj kad nitko ne gleda.
Da bi skrenula s toga podvojena puta, ena mora
predati svoju krinku. Krijumarenje lanoga duevnog
ivota nikad ne funkcionira. Uvijek izleti negdje gdje to
najmanje oekujemo. Onda svi oajavaju. Bolje je

ustati, stati, bez obzira na runu izradu platforme te

ivjeti najvie to moete, najbolje to moete i prestati
krijumariti kopije. Drite se onoga to za vas nosi
pravo znaenje i zdravlje.
U prii, dijete prokrijumari cipele pokraj
slabovidne ene. Time se potvruje da osueni
perfekcionistiki sustav vrijednosti ni sam nema
sposobnost otra uvida, da ne moe budno pratiti sve
to se dogaa oko njega. Za povrijeenu unutarnju
psihu i kulturu takoer je tipino da ne primjeuju
osobni jad sebstva. I tako djevojka donosi jo jednu u
dugom nizu loih odluka.
Pretpostavimo da je svoj prvi korak u
zarobljenitvo, ulazak u pozlaenu koiju, napravila u
neznanju. Recimo da je naputanje vlastita runoga
rada nesmotreno, ali tipino za one koji nemaju
ivotnog iskustva. No, sad ona eli te cipele iz
postolareva izloga, a to je paradoksalno, takav nagon
za novim ivotom dobar je i valjan, ali je ipak provela
previe vremena kod starice, pa se njezini instinkti ne
pobune kad odabere taj smrtonosni potencijal. Ustvari,
postolar staje na djetetovu stranu. Namigne i nasmijei
se njezinoj looj odluci. Zajedno prokrijumare crvene
cipele.
ene tako varaju same sebe. Odbacile su blago,
to god to bilo, ali kriomice uzimaju razne komadie
kako god stignu. Piu li? Da, ali u tajnosti, tako da ne
dobivaju nikakvu podrku, nikakvu reakciju. Tjera li
studentica samu sebe do krajnjih granica? Da, ali
potajno, tako da ne dobiva nikakvu pomo i nema
mentora. to je s ambicioznom enom koja hini da
nema ambicija, ali je srce vue prema postignuima za
sebe, svoje ljude, svoj svijet? Ona je snana sanjaica,
ali se ograniava na teko napredovanje u tiini. Kad
nemate osobu

270
od povjerenja, nemate vodia, nemate makar sitnu
skupinu navijaa, to vas ubija.
Teko je tako krijumariti krpice ivota, ali ene to
ine svaki dan. Kad se ena osjea prisiljenom da
krijumari ivot, onda se nalazi na najniem stupnju
preivljavanja. Ona kradomice odvlai ivot iz "njihova"
vidokruga, tkogod "oni" bili u njezinu ivotu. Hini
nepristranost i mirnou na povrini, ali kad god vidi
kakvo svjetlo, njezina izgladnjela dua izjuri, tri k
najbliem ivom biu, ozari se, udara, divlje juria,
luaki plee, iscrpljuje se, a zatim se pokua povui
natrag u mranu eliju prije nego to itko primijeti da je
nema.
To ine ene u loim brakovima. To ine ene
kojima nameu osjeaj manje vrijednosti. To ine ene
ispunjene stidom, ene koje se boje kanjavanja,
izrugivanja ili ponienja. To ine ene kojima je
povrijeen instinkt. Krijumarenje je dobro za
zarobljenu enu samo ako krijumari pravu stvar, samo
ako ta stvar vodi k njezinu osloboenju. Zapravo,
krijumarenje dobrih djelia ivota koji zadovoljavaju i
hrabre, duu tjera da jo odlunije djeluje na
zaustavljanju krijumarenja te da se oslobodi kako bi
mogla ivjeti ivot na otvorenome onako kako se njoj
ini prikladnim.
Vidite, divlja dua sadrava neto to nam nee
dopustiti da dovijeka ivimo od komadia, jer je eni
koja tei svijesti zapravo nemogue nekoliko puta plitko
udahnuti zdrav zrak i time se zadovoljiti. Sjeate li se
kad ste bili dijete i kad ste otkrili da ne moete umrijeti
od zadravanja daha? Premda moete pokuati izdrati
s malo ili nimalo zraka, neki veliki mijeh preuzme
kontrolu, neto divlje i zahtjevno na kraju vas natjera
da uvlaite zrak to bre moete. Gutate ga, odgrizate,

sve dok ponovno ne diete punim pluima.

Sreom, takvo to postoji i u dui/psihi. Preuzme
nas i natjera na duboko udisanje zdravoga zraka.
Iskreno, znamo da ne moemo uistinu preivjeti od
krijumarenja malih gutljaja ivota. Divlja sila u eninoj
dui trai pristup svemu. Moemo ostati budne i primati
one stvari koje su za nas dobre.
Postolar iz prie najavljuje starog vojnika koji
poslije oivljava cipele za luaki ples. Postoji previe
slinosti izmeu toga lika i onoga to znamo o drevnom
simbolizmu a da bismo pomislili kako je on
271
tek bezazleni promatra. Prirodni grabeljivac u psihi (i
onaj u kulturi) bie je koje mijenja oblik, sila koja se
zna preruiti, ba kao to su stupice, kavezi i otrovni
mamci prikriveni kako bi primamili nesvjesne. Moramo
uzeti u obzir i to da postolar varanje starice pretvara u
alu.
Ne, vrlo je vjerojatno da je u dosluhu s vojnikom,
koji je naravno slika preruenoga vraga.cx U stara
vremena su vrag, vojnik, postolar, grbavac i drugi bili
slike koje su se rabile za prikazivanje negativnih sila u
zemaljskoj prirodi i ljudskoj naravi.cxi
Premda bismo se s pravom mogli ponositi duom
koja je dovoljno hrabra da neto, bilo to, krijumari u
takvim sunim uvjetima, injenica je da se ne moe
raditi samo o tome. Cjelovita psihologija ne smije
ukljuiti samo tijelo, um i duh, ve jednako tako i
kulturu i okolinu. U tome se smislu, na svakoj razini,
valja upitati zbog ega neka pojedina ena uope ima
osjeaj da mora ustuknuti, trznuti, puzati i moliti za
ivot koji joj pripada. Kad se pozabavi pritiscima koje
stvara svaki sloj unutarnjega i vanjskog svijeta, ena
nee niti pomisliti da je krijumarenje vrajih cipela
konstruktivna odluka.

Zamka br. 6: Ustuknuti pred kolektivnim, pobuna

u sjeni
Djevojica prokrijumari crvene cipele, odmarira do
crkve, ne obraa pozornost na guvu oko sebe i drutvo
je napadne. Suseljani je "tue". Kanjena je. Uzimaju
joj crvene cipele. No, prekasno je, ona je ve zagrizla.
Tu se jo ne radi o opsesiji, nego o tome da kolektiv
nadahnjuje i jaa njezino unutarnje gladovanje time to
trai da kapitulira pred njegovim uskogrudnim
vrijednostima.
Moete pokuati imati tajni ivot, ali prije ili poslije
na vas e se obruiti superego, negativni kompleks i/ili
sama kultura. Teko je skrivati neto to nije
doputeno, a za ime udite. Teko je skrivati ukradene
uitke, ak i ako nisu od onih koji pruaju okrepu.
U prirodi je negativnih kompleksa i kultura da se
bace na svaku razliku izmeu onoga to je
konsenzusom prihvaeno ponaanje i drugaijega
nagona pojedinca. Ba kao to neki ljudi polude kad
vide ot272
pali list na prilazu kui, tako i negativne prosudbe
izvlae svoje pile kako bi amputirale svakoga lana koji
se ne pokorava pravilima.
Ponekad kolektiv tjera enu da bude svetica, da
bude prosvijeena, da se ponaa u skladu s pravilima
politike korektnosti, da bude staloena, jer svaki od
njezinih pothvata ini opus. Ako ustuknemo pred
kolektivnim i popustimo pred pritiscima da se
prilagodimo bez razmiljanja, onda nas nee izgnati, ali
istodobno izdajniki ugroavamo svoj divlji ivot.
Neki misle da su prola ona vremena kad bi ena
postala prokleta, jer su je nazvali divljom. Ako je bila

divlja, to znai da je djelovala u skladu s prirodnim

duevnim sebstvom, onda bi tvrdili da ima "krivo" ili je
"pokvarena". Nije istina da su ta vremena prola. Ono
to se promijenilo, to su tipovi ponaanja kod ena za
koje se smatra da su "izmaknuli kontroli". Primjerice, u
raznim dijelovima svijeta danas, ako ena zauzme
kakvo politiko, drutveno ili ekoloko stajalite, njezine
motive preesto analiziraju da bi utvrdili je li
"podivljala", tj. poludjela.
Kad se divlje dijete rodi u strogoj zajednici, to
obino zavri sramotnim iskustvom izbjegavanja.
Izbjegavanje je odnos prema rtvi kao da ona ne
postoji. Ono osobi uskrauje duhovnu brigu, ljubav i
druge psihike potrebe. Time je se eli natjerati na
podreivanje, ili pak ubiti njezin duh i/ili istjerati je iz
sela kako bi skapavala i umrla negdje u pustoi.
Kad enu izbjegavaju, to je gotovo uvijek zbog
toga to je uinila ili se sprema uiniti neto iz divlje
palete, a to je esto tek izraavanje poneto drugaijeg
vjerovanja ili noenje neke neodobrene boje - sitne
stvari, ali i velike. Moramo imati na umu da se ne radi
toliko o tome da se potlaena ena ne eli prilagoditi,
nego da se ona ne moe prilagoditi a da ne umre. Na
kocki je njezin duhovni integritet, pa e se ona pokuati
osloboditi na sve mogue naine, ak i ako dovode u
rizik i nju samu.
Evo nedavnoga primjera. Prema rijeima CNN-a,
kad je poeo rat u Zaljevu, muslimanke iz Saudijske
Arabije, kojima su vjerske zabrane prijeile vonju,
sjele su u automobile i vozile. Nakon rata, te su ene
doveli pred sud koji je osudio njihovo ponaanje, pa su
ih, nakon
273
mnogo ispitivanja i osuivanja, predali na skrb njihovim
oevima, brai ili muevima, koji su morali obeati da

e ih ubudue drati pod nadzorom.

To je primjer kad se ivodajni i napredni biljeg koji
ene daju ludom svijetu definira kao skandalozan,
sumanut i nekontroliran. Dijete u prii doputa kulturi
oko sebe da ga potisne u jo veu suu. Ponekad je
jedina alternativa da ustuknemo pred isuenim
kolektivom poduzimanjem nekog uistinu sranoga
koraka. To ne mora nuno biti neto velebno. Sranost
znai slijediti srce. Postoje milijuni ena koje svakoga
dana poduzimaju korake za koje je potrebno mnogo
srca. Kolektiv se ne preoblikuje samo tim jednim inom,
ve trajnim izvoenjem toga ina. Kao to mi je jednom
rekla mlada budistika redovnica: "Kapi vode prou
kroz kamen".
Osim toga, postoji vrlo skriven aspekt veine
kolektiva koji potiu ugnjetavanje divljih, duevnih i
kreativnih ivota ena, a to je poticaj koji kultura daje
samim enama da "tue" jedna drugu i da rtvuju svoje
sestre (ili brau) zabranama koje ne odraavaju
vrijednosti enske prirode. To ne obuhvaa samo
poticanje jedne ene da prijavi drugu, pa je tako izloi
kazni za to to se ponaa enstveno i cjelovito ili za
osjeaj primjerena uasa ili neslaganja s nepravdom,
nego i poticanje starijih ena da kolaboriraju u fizikom,
mentalnom i duhovnom zlostavljanju ena koje su
mlade, nemonije, bespomone te poticanje mladih
ena da odbace i zanemare potrebe ena koje su
mnogo starije od njih.
Kad ena odbije pruiti potporu osuenom
kolektivu, ona odbija zaustaviti svoje divlje
razmiljanje, pa su njezina djela u skladu s time.
"Crvene cipele" zapravo nas ue da divlju psihu
moramo valjano zatititi - time to emo je same
nedvosmisleno cijeniti, to emo braniti njezine interese
i to je neemo predati nezdravim uvjetima psihe. Osim

toga ue nas i tome da netko, neto, neka skupina

uvijek mjerka ono divlje zbog njegove energije i
ljepote, jer ga eli posjedovati kao trofej ili ga eli
umanjiti, promijeniti, svladati, umoriti, preoblikovati ili
nadzirati. Divljem uvijek treba kakav uvar na vratima,
inae e biti zlouporabljeno.
274
Kad se kolektiv neprijateljski odnosi prema eninu
prirodnom ivotu, ona moe i mora, kao i runo pae,
izdrati, odrati se i traiti ono emu pripada, ne
prihvatiti omalovaavanje i nepotovanje te, po
mogunosti, nadivjeti, prerasti i nadii one koji je
kleveu.
Problem s djevojicom u crvenim cipelama jest u
tome da ona, umjesto da se osnai za bitku, gubi dodir
s realnou pa je zarobljava romantika tih crvenih
cipela. Vaan je vid pobune da njezin oblilc bude
uinkovit. Djevojina oaranost crvenim cipelama
zapravo je odvraa od suvisle pobune, neke koja bi
promicala promjenu, pronosila poruku, izazvala
buenje.
Bilo bi mi drago da mogu rei da danas vie ne
postoje sve te stupice za ene, ili da su ene tako
mudre da ih ve izdaleka mogu otkriti. No, nije tako.
Jo postoji grabeljivac u kulturi koji i dalje pokuava
potkopati i unititi svaku svijest i svako nastojanje za
cjelovitou. Postoji mnogo istine u uzreici koja kae
da se za slobode treba svakih dvadeset godina ponovno
izboriti. Ponekad se ini da se za njih moramo boriti
svakih pet minuta.
No, divlja nas priroda ui da se moramo suoavati
s izazovima kako dolaze. Kad netko zlostavlja vukove,
oni ne kau: "Joj, ne. Ne opet! Oni skau, bacaju se,
tre, zalegnu, grebu, prave se mrtvi, skau za vrat,
togod ve treba. Zato se ne smijemo zaprepastiti da

postoji entropija, propadanje, crne godine. Moramo

shvatiti da e se stvaril koje zarobljavaju eninu radost
uvijek mijenjati i pretvarati, ali u apsolutnu izdrljivost,
libido potreban za sve nune srane poteze, nazimo u
vlastitoj divljoj prirodi.
275
Zamka br. 7: Pretvaranje, pokuaj dobrote,
normalizacija abnormalnoga
U nastavku prie, djevojka je kanjena zato to je obula
crvene cipele za crkvu. Premda joj pogled bjei prema
crvenim cipelama na polici, ona ih ne dira. Prvo je
pokuavala ivjeti bez due - nije uspjelo. Zatim je
pokuala krijumariti dvostruki ivot - ni to nije uspjelo.
Sada, na zadnjoj crti obrane, pokuava "biti dobra".
Problem s tim "biti dobra" jest u tome da ne
rjeava one skrivene probleme iz sjene, pa e se oni
ponovno uzdii kao orkanska oluja, kao golemi val i
sruiti se, unitavajui sve to im se nae na putu. Kad
je "dobra", ena zatvara oi pred svime to je
tvrdoglavo, iskrivljeno ili tetno oko nje i pokuava
jednostavno "ivjeti s time". Njezini pokuaji da prihvati
to abnormalno stanje samo nanose daljnju tetu
njezinu instinktu da reagira, istakne, promijeni, utjee
na ono to nije dobro, to nije pravedno.
Anne Sexton je o bajci "Crvene cipele" pisala u
pjesmi koja se takoer zove Crvene cipele:
Stojim u ringu
u mrtvome gradu
veem crvene cipele...
Nisu moje.
Majine su.
I njezine majke prije nje.
Prenosimo ih kao nasljedstvo

no skrivamo kao sramotno pismo.

Kua i ulica kamo pripadaju
skrivene su i sve ene, takoer
skrivene su...
Pokuavati biti dobar, uredan i pokoran pred
unutarnjom ili vanjskom opasnou ili radi skrivanja
kljune psihike ili zbiljske situacije, enama oduzima
duu. To ih odvaja od njihova znanja; odvaja ih od
njihove sposobnosti djelovanja. Kao i dijete u prii, koje
se ne
276
buni naglas, koje pokuava sakriti svoju izgladnjelost,
koje se pokuava pretvarati kao da nita ne izgara u
njemu, suvremene ene takoer imaju taj poremeaj,
normalizaciju abnormalnoga. Taj poremeaj hara
raznim kulturama. Normalizacija abnormalnoga tjera
duh koji bi inae skoio i ispravio situaciju, da potone
jo dublje u dosadu, pokornost i na kraju, kao i starica,
u sljepou.
Postoji vana studija koja nam prua uvid u
gubitak samozatitnikog instinkta u ena. Ranih
ezdesetih godina dvadesetoga stoljea znanstvenicicxii
su izvodili pokuse na ivotinjama da bi odredili neto o
"instinktu bijega" kod ljudi. U jednom pokusu proveli su
icu kroz polovicu velikoga kaveza, tako da pas u
kavezu osjeti udar struje svaki put kad stavi nogu na
desnu stranu. Pas je vrlo brzo nauio drati se lijeve
strane.
Zatim su, u istu svrhu, proveli icu po lijevoj strani,
a desna je bila sigurna. Pas se brzo preorijentirao i
nauio drati se desne strane. Zatim su proveli ice
tako da cijeli pod u kavezu proizvodi nasumine udare,
pa bi pas osjetio udar bez obzira na to gdje je stajao ili
leao. Isprva je bio zbunjen, zatim se prestraio. Na

kraju je "odustao", legao i primao udare onako kako ih

je dobivao, a nije ih vie pokuavao izbjei ili
nadmudriti.
No, pokus nije bio gotov. Na kraju su otvorili vrata
kaveza. Znanstvenici su oekivali da e pas izjuriti, ali
on nije pobjegao. Premda je mogao izai iz kaveza kad
je htio, pas je leao i primao nasumine udare struje. Iz
toga su znanstvenici zakljuili sljedee: stvorenje koje
je izloeno nasilju sklono je tome da se tome prilagodi,
tako da je zdrav instinkt bijega uvelike smanjen kad
nasilje jednom prestane ili se stvorenju omogui
sloboda, pa ono ostaje na mjestu.cxiii
Kad se radi o divljoj prirodi ena, takva
normalizacija nasilja i ono to su znanstvenici zatim
nazvali "nauenom bespomonou", utjee na ene, pa
one ne samo da ostaju sa svojim pijanim partnerima,
nasilnim poslodavcima i skupinama koje ih iskoritavaju
i uznemiruju, nego osjeaju nemogunost da ustanu u
obranu stvari u koje vjeruju svim srcem: svoje
umjetnosti, ljubavi, ivotnoga stila, politike.
Normalizacija abnormalnoga, ak i u sluajevima
kad postoje jasni dokazi da to inimo na vlastitu
tetucxiv, primjenjiva je na svako zlo277
stavljanje fizike, emotivne, kreativne, duhovne i
instinktivne prirode. ene se s tim problemom susreu
svaki put kad ih se dovoljno prigui da ne stanu u
obranu svojega duevnog ivota pred invazivnim
projekcijama, bile one kulturne, psihike ili druge.
Psihiki, nauimo se na udare koji su usmjereni na
nau divlju prirodu. Prilagoavamo se nasilju prema
divljoj i znalakoj prirodi psihe. Pokuavamo biti dobre i
normalizirati abnormalno. Posljedica je toga da gubimo
svoju sposobnost bijega. Gubimo sposobnost lobiranja
za one elemente due i ivota koje smatramo

najvrednijima. Kad smo opsjednuti crvenim cipelama,

onda razna vana osobna, kulturna i ekoloka pitanja
padaju u zaborav.
Kad predamo rukom izraen ivot, gubi se gotovo
itav smisao, pa se tada mogu dogoditi svakakve
povrede psihe, prirode, kulture, obitelji i ostalog. teta
nanesena prirodi u skladu je s umrtvljivanjem ljudske
psihe. Nisu odvojeni, i ne moemo ih smatrati
odvojenima. Kad jedna skupina govori o tome da je ono
divlje u krivu, a druga skupina tvrdi da je divljem
nanesena nepravda, onda neto svakako nije u redu. U
instinktivnoj psihi, Divlja ena gleda u umu i vidi dom
za sebe i sve ljude. No, drugi bi mogli gledati u tu istu
umu i zamisliti je ogoljelu, a svoje depove ispunjene
novcem. To predstavlja ozbiljan razdor u sposobnosti
da ivimo i pustimo druge ivjeti tako da svi mogu
ivjeti.
Kad sam bila dijete, pedesetih godina dvadesetoga
stoljea, na poetku sramotnoga odnosa industrije
prema Zemlji, potonuo je tanker u ikakom bazenu
jezera Michigan. Na kraju dana provedena na plai,
majke su ribale svoju djeicu onom estinom koju
obino uvaju za ribanje drvenih podova, jer su im
djeca bila umrljana naftom.
Iz tankera je curila ljigava masa koja je poput
velikih ploveih otoka plutala u krpama dugakim i
irokim kao gradski blokovi. Pri susretu s molovima te
su se krpe trgale na komade i tonule u pijesak, a valovi
su ih zatim izbacivali na obalu. Godinama plivai nisu
mogli plivati a da ih ne prekrije crno blato. Djeca koja
su gradila dvorce od pijeska, odjednom bi lopatom
ulovila komad gumaste nafte. Ljubavnici se vie nisu
mogli valjati po pijesku. Psi, ptice, ivot u vodi,
278
ljudi - svi su oni patili. Sjeam se da sam imala osjeaj

kao da su mi bombardirali katedralu.

Povreda instinkta, normalizacija abnormalnoga, to
je ono to je majkama dopustilo da sa svoje djece
obriu naftne mrlje, a poslije i druge grijehe tvornica,
rafinerija i talionica, da oiste rublje i unutranjost
svojih voljenih najbolje to znaju. Premda su bile
zbunjene i zabrinute, ene su uinkovito odbacile
pravedan bijes. Ne sve, ali veina njih nauila je da ne
mogu utjecati na zaprepaujue dogaaje. Postojale
su goleme kazne za prekidanje utnje, za bijeg iz
kaveza, za isticanje nepravdi, za traenje promjena.
Razvidno je, iz slinih dogaaja tijekom ivota, kad
ene ne govore, kad ne govori dovoljno ljudi, da se
utiava glas Divlje ene, i tako se u svijetu utia ono
prirodno i divlje. Na kraju se utiaju i vukovi i medvjedi
i grabeljivice. Utia se pjevanje, ples i stvaranje. Utia
se ljubljenje, ispravljanje i odravanje. Utia se zrak i
voda, i glasovi svijesti.
No, u ono doba, iako su sve ene bile zaraene
enjom za divljom prirodom, izvana su i dalje
utrljavale deterdent na sue, rabile solnu kiselinu i
ostajale, kao to je kazala Svlvia Plath: "privezane za
svoje Bendix perilice za rublje". U njima su prale i
ispirale odjeu u vodi koja je prevrua za ljudski dodir i
sanjarile o drugaijem svijetu.cxv Kad su instinkti
povrijeeni, ljudi e "normalizirati" jedan napad za
drugim, nepravde i razaranja usmjerena na njih same,
njihov podmladak, voljene, domovinu, ak i Bogove.
Normalizacija zaprepaujuega i nasilnikoga
prekida se kad izlijeimo ranjeni instinkt. Kad se
instinkt izlijei, vraa se Divlja ena. Umjesto da
otpleemo u umu u crvenim cipelama dok nam se
ivot ne pretvori u muenje bez svrhe, moemo se
vratiti runo izraenu ivotu, potpuno svjesnom ivotu,
moemo ponovno izraditi svoje cipele, hodati na svoj

nain, govoriti na svoj nain.

Premda je istina da mnogo toga moemo nauiti
prekidanjem projekcija (zao si, nanosi mi bol) i
promatranjem naina na koje smo zloesti prema sebi,
kako samima sebi nanosimo bol, to svakako ne bi
trebao biti kraj naih istraivanja.
279
Kad mislimo da je sve rijeeno prekidanjem
projekcije i nalaenjem svijesti u sebi, onda padamo u
stupicu u stupici. Kojiput to je istina, akojiput nije.
Umjesto paradigme ili/ili - ili neto ne valja oko mene f
ili neto sa mnom nije u redu - korisnije je rabiti model
i/i. Tu se radi o unutarnjem problemu ; o vanjskom
problemu. Ta paradigma omoguuje potpuno novo
istraivanje i svestranije vianje. Takva paradigma
potie ene da samopouzdano propitaju status quo i da
ne gledaju samo sebe, nego i svijet koji ih sluajno,
nesvjesno ili zlobno pritie. Paradigma i/i nije miljena
kao model okrivljivanja, okrivljivanja sebe ili drugih,
nego kao nain odmjeravanja i procjenjivanja
odgovornosti, i unutarnje i vanjske, te onoga to valja
promijeniti, traiti, skicirati. Ona zaustavlja
fragmentaciju ene koja pokuava ispraviti sve to je u
njezinu dosegu, tako da ne umanjuje njezine potrebe, a
niti je odvraa od svijeta.
Mnoge se ene nekako znaju odrati u tom stanju,
ali ive poluivotom, ili etvrtivotom ili ak n-tinom
ivota. Uspijevaju, ali potkraj ivota postaju ogorene.
Moda osjeaju beznae, pa se esto, kao i
novoroene koje plae i plae a nitko mu ne priskoi u
pomo, namrtvo iscrpe i oajavaju. Slijede umor i
rezignacija. Kavez je zakljuan.
Zamka br. 8: Ples bez kontrole, opsesija i ovisnost

Starica je donijela tri pogrene prosudbe. Premda bi u

idealnoj situaciji trebala biti zatitnica, voditeljica psihe,
toliko je slijepa da ne vidi pravu prirodu cipela koje je
sama platila. Ne vidi koliko je dijete oarano njima, a
nije u stanju niti prozreti znaaj mukarca s crvenom
bradom koji eka kraj crkve.
Starac s crvenom bradom pokucka po potplatima
djevojinih cipela, a peckav osjeaj potjera djevojine
noge na ples. I tako ona plee, joj, kako plee, ali ne
moe prestati. Obje, i starica, koja bi trebala djelovati
kao uvarica psihe, i djevojica, koja bi trebala izraziti
radost psihe, odvojene su od instinkta i zdravoga
razuma.
Dijete je sve pokualo: prilagoditi se starici, ne
prilagoditi se, krijumariti, "biti dobro", izgubiti nadzor i
otplesati, ponovno se pri280
brati i pokuati biti dobro. Tada je akutna izgladnjelost
due i znaenja natjera da jo jednom dograbi crvene
cipele, obuje ih i pone svoj zadnji ples, ples u prazninu
nesvjesnoga.
Normalizirala je suni okrutni ivot, pa je tako u
sjeni izgradila jo jau enju za cipelama ludila.
Mukarac s crvenom bradom oivio je neto, ali ne
dijete, nego cipele za muenje. Djevojka svakim
okretom sve vie odbacuje svoj ivot, to joj, kao i kod
ovisnosti, ne donosi obilje, nadu ili sreu, ve traumu,
strah i iscrpljenost. Za nju nema odmora.
Kad pokua uplesati u crkveno dvorite, tamo je
doeka duh strave koji joj ne doputa da ue. Duh
izgovara svoju kletvu: "Plesat e u crvenim cipelama
dok ne postane poput prikaze, poput sablasti, dok ti
koa ne bude visjela s kostiju, dok ne ostane vie nita
od tebe doli utrobe koja plee. Plesat e od vrata do
vrata kroz sva sela i pokucat e na svaka vrata tri

puta, a kad ljudi pogledaju van, ugledat e tebe i

prestraiti se tvoje sudbine. Pleite crvene cipele,
pleite." Duh strave time je zarobljuje u opsjednutost
koja je usporediva s ovisnou.
ivoti mnogih kreativnih ena slijedili su taj
obrazac. Kao tinejderka, Janis Joplin se pokuavala
prilagoditi obiajima svojega gradia. Zatim se pomalo
bunila, penjala se nou na brdo i tamo pjevala, druei
se s "umjetnikim tipovima". Nakon to su njezini
roditelji bili pozvani u kolu da opravdaju ponaanje
svoje keri, poela je ivjeti dvostrukim ivotom, izvana
djelujui nenametljivo, ali potajno prelazei dravnu
granicu kako bi sluala jazz. Krenula je na fakultet,
prilino se razboljela zbog zlouporabe raznih opojnih
tvari, "reformirala se" i pokuala djelovati normalno.
Polako se ponovno propila, sakupila mali glazbeni
sastav, petljala s drogama i za ozbiljno obula crvene
cipele. Plesala je i plesala dok nije umrla od
predoziranja drogom u dobi od dvadeset sedam godina.
Nije je ubila ni glazba, ni pjevanje, ni konano
osloboenje njezina kreativna ivota. Ubio ju je manjak
instinkta kojim bi prepoznala stupice, da zna kad je
dosta, da stvori granice oko zdravlja i boljitka, da
razumije zato pretjerivanje lomi male psihike kosti, a
zatim ve281
like, sve dok se konano ne srue svi temelji psihe, pa
se osoba pretvori u lokvu, umjesto u snanu silu.
Bila joj je potrebna samo neka mudrija unutarnja
struktura koje bi se bila mogla drati, neki ostatak
instinkta koji bi joj dostajao dok ne pone dugotrajan
rad na ponovnoj izgradnji unutarnjeg osjeaja i
instinkta. Trebala je samo posluati onaj divlji glas koji
ivi u svima nama, onaj koji ape: "Ostani ovdje
dovoljno dugo... ostani ovdje dovoljno dugo da

ponovno probudi nadu, da odbaci svoju vjenu

fasadu, da odustane od defenzivnih poluistina, da se
provue, probije, ostani dovoljno dugo da vidi to je
za tebe dobro, ostani dovoljno dugo da se osnai, da
pokua s onim pokuajem s kojim e uspjeti, ostani
dovoljno dugo da doe do cilja, bez obzira na to koliko
potrajalo i kojim stilom to postigne."
Ovisnost
Duh djeteta u "Crvenim cipelama" ne ubije ivotna
radost, ve njezin manjak. Kad ena nije svjesna
svojega gladovanja i posljedica uporabe sredstava i
tvari koje donose smrt, ona plee i plee. Bile to stvari
poput negativna razmiljanja, loih veza, nasilnikih
situacija, droga ili alkohola - sve su one poput crvenih
cipela, kad jednom zaposjednu osobu, teko joj ih je
oduzeti.
Suha starica psihe ima glavnu ulogu u toj
kompenzacijskoj ovisnosti o prekomjerju. Ve je bila
slijepa. Sad se, pak, razboli. Nepokretna je i ostavlja
potpunu prazninu u psihi. Sada nema nikoga tko bi
raskalaenu psihu mogao privesti razumu. Na kraju
starica potpuno umre i psihi ne ostavlja nimalo
sigurnosti. A dijete plee. Isprva zakoluta oima u
ekstazi, ali poslije, kad je cipele ispleu do
iznemoglosti, koluta oima od uasa.
Unutar divlje psihe nalaze se enini najei
instinkti preivljavanja. No, ako ne provodi redovito
svoje unutarnje i vanjske slobode, onda e pokornost,
pasivnost i vrijeme provedeno u zarobljenitvu, otupjeti
njezin uroeni dar vida, zapaanja, sigurnosti i tako
dalje, sve ono to joj je potrebno da bi mogla stajati na
svojim nogama.
282

Instinktivna priroda govori nam kada je dosta. Ona

je trezvena i radi na ouvanju ivota. ena ne moe
itav ivot ispunjen prevarama i ranjavanjem
nadomjestiti prekomjernim uivanjem, bijesom ili
nijekanjem. Starica u psihi trebala bi odrediti trenutak,
ona bi trebala rei kada. U ovoj prii, starica je gotova,
krepana.
Kojiput nam je teko primijetiti da gubimo svoje
instinkte, jer to je esto podmukao proces koji se ne
dogodi itav u jednom danu, nego tijekom duljega
razdoblja. Osim toga, gubitak ili umrtvljivanje instinkta
esto ima punu podrku okolne kulture, a kojiput i
drugih ena koje trpe gubitak instinkta zato da bi mogle
pripasti kulturi koja prirodnoj eni ne daje mjesta za
razvoj.cxvi
Ovisnost poinje kad ena izgubi svoj runo izraen
i smisleni ivot, pa se svim silama usredotoi na
pronalaenje neega to mu nalikuje. U prii, dijete
stalno iznova pokuava doi do avolskih crvenih
cipela, iako zbog njih sve vie gubi nadzor nad sobom.
Izgubila je mo razlikovanja, sposobnost da primijeti
pravu prirodu stvari. Zbog gubitka izvorne vitalnosti,
spremna je prihvatiti smrtonosan surogat. U analitikoj
psihologiji rekli bismo da je predala svoje Sebstvo.
Ovisnost i podivljalost su povezane. Veina je ena
barem nakratko bila zarobljena, a neke su to bile
beskrajno dugo. Neke su bile slobodne samo in utero.
Sve one tijekom tog vremena gube razne koliine
instinkta. Nekima je povrijeen instinkt prepoznavanja
tko je dobra osoba, pa takva ena esto krene na krivi
put. Drugima se uvelike uspori sposobnost reakcije na
nepravdu, pa esto postaju neodlune muenice koje se
spremaju na osvetu. Treima je oslabljen instinkt za
bijeg ili borbu, pa postaju rtvama nasilja. Popis je dug.
Za razliku od toga, ena koja posjeduje svoj pravi divlji

razum, odbacuje nezdrave i nerazumne konvencije.

Zlouporaba opojnih tvari vrlo je stvarna stupica.
Droge i alkohol uvelike nalikuju kakvom nasilnom
ljubavniku koji se isprva prema vama dobro ponaa, a
zatim vas prebije, ispria se, neko vrijeme se lijepo
ponaa prema vama, pa vas zatim ponovno prebije.
Zamka je u tome da pokuavate to izdrati zbog onih
dobrih trenutaka, pa se
283
trudite da previdite one loe. To je pogreno. Tako to
nikada ne funkcionira.
Joplinova je takoer poela provoditi tue divlje
elje. Preuzela je neku arhetipsku pojavu jer su se
drugi bojali toga da je sami preuzmu. Navijali su za
njezino buntovnitvo kao da bi ih ona mogla osloboditi
tako to e umjesto njih podivlja.
Janis se jo jedanput pokuala prilagoditi prije
svoga dugog puta u opsjednutost. Pridruila se
redovima drugih monih, ali povrijeenih ena koje su
se odjednom nale u ulozi leteih amana za mase. I
one su se iscrpile i pale s neba. Frances Farmer, Billie
Holiday, Anne Sexton, Sylvia Plath, Sara Teasdale, Judy
Garland, Bessie Smith, Edith Piaf i Frida Kahlo - na
alost, ivoti nekih od nama najdraih uzora meu
divljim enama i umjetnicama zavrili su prerano i
tragino.
Podivljala ena nije dovoljno snana da nosi taj
eljeni arhetip za sve ostale a da se ne prelomi.
Podivljala ena nalazi se u procesu ozdravljenja.
Neemo rekonvalescenta moliti da nam klavir odnese
na kat. eni koja se vraa moramo dati dovoljno
vremena da joj se vrati snaga.
Kad crvene cipele nekoga zgrabe i odvedu, ta
osoba uvijek isprva ima osjeaj da je ta tvar o kojoj je
ovisna, svejedno koja, neka vrsta spasioca. Kojiput im

daje osjeaj neizmjerne moi, kojiput laan osjeaj da

imaju dovoljno energije da probdiju no, stvaraju do
zore, nastave bez jela. Ili im, moda, omoguuje san
bez straha od demona, smiruje ivce, pomae da se ne
brinu toliko o stvarima koje ih tako jako zabrinjavaju, a
moda im pomae da vie ne ele ljubiti i biti voljeni.
Meutim, naposljetku, kao to vidimo u prii, ona samo
stvara zamuenu pozadinu koja tako brzo proleti kraj
nas, da zapravo ne moemo ivjeti stvarnim ivotom.
Ovisnostcxvii je poludjela Baba Jaga koja jede izgubljenu
djecu i ostavlja ih pred krvnikovim vratima.
284
U krvnikovoj kui
Pokuaj skidanja cipela, prekasno
Kad je divlja priroda gotovo pa izumrla, mogue je, u
krajnjem sluaju, da enu svlada kakav shizoidni
poremeaj i/ili psihoza.cxviii Mogla bi odjednom ostati u
krevetu, odbiti da ustane, bauljati naokolo u kunom
ogrtau, rastreseno ostavljati po tri upaljene cigarete u
pepeljarama, ili pak plakati i ne prestajati, lutati
ulicama raupane kose, naglo ostaviti svoju obitelj
kako bi to mogla. Mogla bi biti suicidalna, mogla bi
sluajno ili namjerno poiniti samoubojstvo. No, mnogo
je uobiajenije da se ena jednostavno umrtvi. Ne
osjea se ni dobro ni loe; jednostavno ne osjea.
to se dakle dogaa sa enama kad se njihove ive
psihike boje izmuljaju? to se dogaa kad izmijeate
skrletnu, safirnu i boju topaza? Slikari znaju. Kad
izmijeate ive boje, dobit ete boju blata. Ali ne plodna
blata, nego sterilna, bezbojna, neobino mrtva blata
koje ne zrai nikakvom svjetlou. Kad slikari na platnu
dobiju tu boju, moraju poeti ispoetka.
To je onaj teak dio, to je trenutak u kojem valja

odrezati cipele. To boli, kad se odvajamo od ovisnosti o

razaranju. Nitko ne zna zato. Pomislili biste da e
ljudima laknuti. Pomislili biste da e se osjeati spaeni
u zadnji as. Pomislili biste da e slaviti. Ali ne,
odjednom se prestrave i zauju krgut zubiju, pa otkriju
da sami proizvode taj zvuk. Osjeaju se kao da nekako
krvare, iako nigdje ne vide krv. Pa ipak, upravo je ta
bol, to odvajanje, to neposjedovanje vrstoga uporita,
to nepostojanje doma kojem bismo se mogli vratiti, ono
to nam je potrebno da bismo poeli iznova, od
poetka, da bismo se vratili runo izraenom ivotu,
onome koji sami oprezno i paljivo izraujemo iz dana
u dan.
Jest da osjeamo bol zbog odvajanja od crvenih
cipela. No, to nam je jedina nada. Radi se o odvajanju
ispunjenom apsolutnim blagoslovom. Stopala e nam
ponovno izrasti, pronai emo svoj put, oporavit emo
se, jednoga emo dana ponovno trati, skakati i
pocupkivati. Do tada e na runo izraen ivot biti
spreman. Uvui emo se u njega i diviti se kako smo
sretne to smo dobile jo jednu priliku.
285
Vraanje u runo izraen ivot, lijeenje
povrijeenih instinkta
Kad bajka tako zavri, smru ili razdvajanjem
protagonista, pitamo se: Je li mogla drugaije zavriti?
U psihikom smislu, dobro je, nakon to
izbjegnemo gladovanju, stati na pol puta, na usputnom
stajalitu, na kakvu dobru mjestu. Nije pretjerano ako
odvojimo godinu, dvije da bismo procijenili nae rane,
zatraili vodstvo, primijenili lijekove, razmislili o
budunosti. Godina, ili dvije, vrlo je malo vremena.
Podivljala ena jest ena koja je na putu natrag. Ui se
buditi, obraati pozornost, prestati biti naivna,

neprosvijeena. Preuzima ivot u svoje ruke. Da bi ih

ponovno nauila, od presudne je vanosti da otkrije
kako su se duboki enski instinkti uope ugasili.
Bilo da je ta povreda nanesena vaoj umjetnosti,
rijeima, ivotnome stilu, mislima ili idejama, ili da ste
oko sebe ispleli pulover s mnogo rukava, presjecite tu
zbrku i krenite dalje. Onkraj elje i udnje, onkraj
paljivo racionaliziranih metoda o kojima volimo priati
i raspravljati, postoje jednostavna vrata koja ekaju da
prodemo kroz njih. S druge strane su nova stopala.
Krenite onamo. Na sve etiri ako treba. Prestanite
priati i brinuti se. Jednostavno poite.
Nemamo nadzora nad time tko nas donosi na ovaj
svijet. Ne moemo utjecati na tijek naeg odgoja, ne
moemo natjerati kulturu da odjednom postane
gostoljubiva. No, dobra je vijest da ak i nakon
povrede, ak i u podivljalom stanju, ak i (kad smo ve
kod toga) u jo zarobljenom stanju, moemo vratiti
svoj ivot.
Psiholoki, duevni plan za povratak na svoje je
sljedei: budite posebno oprezni i briljivi pri ponovnom
postupnom putanju u divljinu, izgradite neku etiku ili
zatitnu strukturu koja e vam sluiti kao mjerni
instrument kad neega ima previe. (Obino ste ve
vrlo osjetljivi na situaciju u kojoj neega ima premalo.)
Tako se, dakle, povratak u divlju i slobodnu psihu
mora obaviti hrabro, ali i promiljeno. U psihoanalizi
volimo rei da je jednako vano kad se kolujemo za
terapeuta/lijenika, nauiti to ne initi,
286
kao to je nauiti to initi. Isto vrijedi i za povratak iz
zarobljenitva u divljinu. Pogledajmo to izbliza.
Zamke, stupice i otrovne meke postavljene za
divlju enu oblikovane su unutar njezine kulture. Evo
popisa onih koje su zajednike veini kultura. ene

drugaijeg etnikog ili vjerskoga podrijetla imat e

dodatan poseban uvid. Ono to stvaramo jest plan
ume u kojoj ivimo, u kojoj ive grabeljiva te onoga
to je njihov nain djelovanja. Kau da vuica poznaje
sva stvorenja na svojem teritoriju kilometrima
unaokolo. To joj znanje omoguuje najslobodniji
mogui ivot.
Pronalaenje izgubljenih instinkta i lijeenje
ranjenih instinkta uistinu su nam nadohvat ruke, jer se
instinkt vraa kad ena paljivo obraa pozornost
sluanjem, gledanjem i osjeanjem svijeta oko sebe i
kad zatim djeluje onako, kako vidi da to druge ine,
brzo, uinkovito i duevno. Prilika da promatramo
druge, iji su instinkti neoteeni, vrlo je vana kod
povrata instinkta. Naposljetku sluanje, promatranje i
djelovanje na cjelovit nain postaje obrazac s vlastitim
ritmom, neto to provodimo dok ga ne nauimo i dok
ponovno ne postane automatski.
Ako nam je divlja priroda bila neime ranjena,
odbijamo lei i umrijeti. Odbijamo normalizirati tu ranu.
Prizivamo svoj instinkt i inimo to nam je initi. Divlja
ena po prirodi je estoka i nadarena. Ali, budui da su
je odvojili od njezina instinkta, ona postaje naivna,
navikla na nasilje, prilagodljiva kod ekspatrijacije i
eksmatrijacije. Ljubavnici, droge, pie, novac, slava i
mo ne mogu ba ublaiti uinjenu tetu. Postupno
vraanje u instinktivni ivot moe. Za to je eni
potrebna majka, "dovoljno dobra" divlja majka. A
pogodite tko eka da postane takva majka? Divlja ena
pita se zato vam tako dugo treba da budete s njom,
da uistinu budete s njom, ne samo kojiput, nego stalno.
Ako teite tome da uinite neto to cijenite, vrlo je
vano okruiti se ljudima koji apsolutno podupiru va
rad. Takozvani prijatelji koji imaju iste ozljede, ali
nemaju stvarnu elju da ih izlijee, predstavljaju i

stupicu i otrov. Takvi vas prijatelji potiu na ispade koji

su izvan
287
vaih prirodnih ciklusa, koji nisu usklaeni s vaim
duevnim potrebama.
Podivljala ena ne moe si priutiti da bude naivna.
Kako se vraa svojem uroenom ivotu, tako
skeptinim okom mora promotriti neumjerenost i
postati svjesna cijene koju zbog nje plaaju dua, psiha
i instinkt. Kao i vuii, pamtimo stupice, njihovu izradu i
njihov poloaj. Na taj emo nain ostati slobodne.
Instinkti se ne povlae a da ne ostavljaju za sobom
jeku i stazice osjeaja kojima moemo krenuti kad ih
budemo traile. Iako se ena nalazila u barunastoj aci
pristojnosti i pravila, iako bila na korak od unitenja
zbog neumjerenosti, ili je tek zaronila u nju, uvijek uje
apat divljeg Boga u svojim ilama. ak i u najgorim
uvjetima, onakvima kakvi su prikazani u Crvenim
cipelama, instinkti se mogu izlijeiti, koliko god teko
bili ranjeni.
Da bismo sve to ispravili, uskrisujemo Divlju enu
u svojoj prirodi, uvijek iznova, a svaki put se ravnotea
prevrne previe u ovom ili onom smjeru. Znat emo
kad se valja zabrinuti, jer u veini sluajeva ravnotea
nam poveava ivot, a neravnotea smanjuje.
Jedna od najvanijih stvari koje moemo uiniti
jest ivot - sav ivot - smatrati ivim tijelom za sebe,
tijelom koje die, u kojemu se stanice obnavljaju,
umiru i odbacuju. Bilo bi bedasto kad bismo oekivali
od naih tijela da nemaju otpad ee nego jedanput u
pet godina. Bilo bi suludo misliti da danas ne bismo
trebali osjeati glad jer smo jeli dan prije.
Jednako je blesavo misliti da kad jednom neto
rijeimo, to ostaje rijeeno, da kad jednom nauimo,
zauvijek ostajemo svjesni. Ne, ivot je golemo tijelo

koje raste i smanjuje se na raznim mjestima u razna

vremena. Kad smo poput toga tijela, kad inimo to je
potrebno za nov rast, kad se provlaimo kroz izmet,
kad samo diemo ili se odmaramo, onda smo vrlo ivi,
onda smo unutar ciklusa divlje ene. Kad bismo mogle
shvatiti da se itav posao sastoji u tome da i dalje
radimo, bile bismo mnogo ee i mnogo mirnije.
Kako bismo mogle ostati u svojoj radosti, moramo
se kojiput boriti za nju, moramo se ojaati i krenuti
punom parom, boriti se onako kako nam se ini
najpametnije. Da bismo se pripremile za opsadu,
288
moramo izdrati to vrijeme bez mnogih udobnosti.
Moemo izdrati bez veine stvari, gotovo bez svega,
tijekom duljih razdoblja, ali ne i bez svoje radosti, ne
bez svojih runo izraenih crvenih cipela.
Stvarno udo individuacije i ponovnoga
preuzimanja Divlje ene skriva se u injenici da sve
zapoinjemo taj proces prije nego to smo spremne,
prije nego to smo dovoljno snane, prije nego to
dovoljno znamo; zapoinjemo neki dijalog s mislima i
osjeajima koji nas iznutra kakljaju i grme u nama.
Odgovaramo prije nego to nauimo jezik, prije nego
to nauimo sve odgovore i prije nego to tono znamo
s kim razgovaramo.
No, kao i vuica koja svoje mladune ui loviti i
paziti, tako Divlja ena buja kroz nas. Progovaramo
njezinim glasom, preuzimamo njezinu viziju i njezine
vrijednosti. Ona nas ui kako emo poruke o naem
povratku odailjati onima koji su poput nas.
Poznajem nekoliko pisaca kojima nad radnim
stolom visi cedulja sa sljedeom reenicom. Znam ak
jednu koja je dri preklopljenu u cipeli. Reenica je iz
pjesme Charlesa Simica, a predstavlja vrhovni naputak
za sve nas: "Onaj tko ne zna zavijati, nikad nee

pronai svoj opor. "cxix

Ako elite ponovno prizvati Divlju enu, nemojte se
dati zarobiti.cxx S izotrenim instinktima - skoite kamo
elite, zavijajte kad vam je do toga, uzmite ega ima,
saznajte sve o tome, neka vam oi pokau to osjeate,
sve pregledajte, vidite to moete vidjeti. Pleite u
crvenim cipelama, ali provjerite jesu li to one rune
izrade. I tada ete uistinu biti vitalna ena.

289

9. POGLAVLJE
Kuenje: povratak sebi

Postoji ljudsko vrijeme i postoji divlje vrijeme. Kad sam

bila dijete u sjevernim umama, prije nego to sam
nauila da postoje etiri godinja doba, mislila sam da
ih je na desetke: doba nonih oluja s grmljavinom,
doba munja, doba umskih krijesova, doba krvi na
snijegu, doba ledenoga drvea, pognutoga drvea,
rasplakanoga drvea, svjetlucavoga drvea, paniranoga
drvea, drvea koje se njie samo pri vrhu, drvea koje
izbacuje svoju djecu. Sviala su mi se doba
dijamantnoga snijega, snijega koji se pui, kripavoga
snijega, pa ak i prljavog snijega i kamenoga snijega,
jer je to znailo da se pribliava doba cvjetova na rijeci.
Ta su doba bila poput vanih i svetih posjetitelja, a
svako je slalo svoje glasnike: otvorene eere,
zatvorene eere, miris truloga lia, miris nadolazee
kie, pucketavu kosu, ravnu kosu, bujnu kosu, labava
vrata, vrsta vrata, vrata koja se uope nee zatvoriti,
prozorska okna prekrivena ledenim vlatima, prozorska
okna prekrivena mokrim laticama, prozorska okna
prekrivena utom peludi, prozorska okna pokapana
smolom drveta. Naa je koa takoer imala svoje
cikluse: suha, znojna, prljava, opaljena, meka.
Psiha i dua ena takoer imaju svoje cikluse i
doba djelovanja i samoe, tranja i ostajanja,
sudjelovanja i odmaka, traenja i odmora, stvaranja i
inkubacije, ovosvjetovnosti i povrata na mjesto due.
290
Kad smo djeca i djevojke, instinktivna priroda
primjeuje sve te faze i cikluse. Ona se zadrava u
naoj blizini, a mi smo svjesne i aktivne u raznim

razdobljima u skladu s onime to smatramo prikladnim.

Djeca jesu divlja priroda, pa se pripremaju za
dolazak tih razdoblja a da im to nitko nije niti rekao,
ona ih pozdravljaju, ive s njima i iz tih razdoblja
uvaju recuerdos, uspomene, za sjeanje - onaj
grimizni list u rjeniku, ogrlice od aneoskih krilca
srebrnolisnoga javora, snjene grude u zamrzivau,
onaj posebni kamen, kost, tap ili ljuska, ona neobina
koljka, ona vrpca s ptijeg ukopa, dnevnik mirisa iz
onoga doba, mirno srce, uzbuena krv i sve slike u
glavi.
Neko smo ivjeli u skladu s tim dobima i ciklusima
godinu za godinom, a oni su ivjeli u nama. Smirivali su
nas, plesali, tresli, ohrabrivali i natjerali da uimo onako
kako to ine sva stvorenja. Bili su dio naega duevnog
krzna - koe koja je obavijala nas, divlji i prirodni svijet
- barem dok nam nisu rekli da zapravo postoje samo
etiri godinja doba, a da ene zapravo imaju samo tri
doba - djevojatvo, odraslu dob i starost. I to je to,
smatralo se.
No, ne smijemo dopustiti da mjesearimo umotani
u tu nestalnu i kratkovidnu izmiljotinu, jer zbog nje
ene skreu iz svojih prirodnih i duevnih ciklusa, pa
zato pate od suhoe, umora i nostalgije. Mnogo je bolje
redovito se vraati naim jedinstvenim duevnim
ciklusima, svima ili nekima. Sljedea pria govori o
najvanijem enskom ciklusu, povratku kui, divljoj
kui, duevnoj kui.
Priu pripovijedaju diljem svijeta, jer je arhetipska,
jer sadrava univerzalno znanje o pitanjima due.
Kojiput se bajke i narodne prie izrode iz nekog
osjeaja mjesta, osobito duevnih mjesta. Priu
pripovijedaju u hladnim zemljama na sjeveru, u bilo
kojoj zemlji u kojoj postoji hladno more ili ocean.
Verzije te prie pripovijedaju se meu Keltima,

kotima, plemenima sjeverozapadne Amerike,

narodima u Sibiru i na Islandu. Pria se obino zove
"Tuljanova djeva" ili "Sel-kie-o, Pamrauk, Mala
tuljanica"; "Eyalirtaq, Tuljanovo meso". Naslov koji sam
nadjenula svojoj psihoanalitikoj i izvoakoj inaici
glasi "Tuljanovo krzno, Duevno krzno". Pria govori o
tome otkud uistinu potjeemo, od ega smo sazdani i
kako se svi moramo, redovito, koristiti naim
instinktima i pronai put kui.cxxl
291
Tuljanovo krzno, duevno krzno
Tijekom jednog doba koje je neko bilo, sada je
zauvijek nestalo, ali e se ubrzo vratiti, dan za danom
je bijelo nebo, bijeli snijeg... a sve one siune toke u
daljini, to su ljudi ili psi ili medvjedi.
Tu nita ne raste samo od sebe. Vjetar tako snano
pue da su ljudi sad poeli svoje parke i mamleke,
izme, namjerno nositi postrance. Tu se rijei
smrzavaju na zraku, a itave se reenice moraju lomiti
s usana govornika i rastopiti nad vatrom da bi ljudi
znali to je reeno. Tu ljudi ive u bijeloj i bujnoj kosi
stare Annuluk, stare bake, stare arobnice, same
Zemlje. A ivio je tu i mukarac... mukarac koji je bio
tako usamljen da su tijekom godina suze izbrazdale
duboke jame na njegovim obrazima.
Pokuavao se smijati i biti sretan. Lovio je. Polagao
je stupice i dobro spavao. No, prieljkivao je drutvo
ljudi. Kojiput, kad je bio u kajaku u pliaku, pa bi se
pribliio kakav tuljan, kojiput bi se sjetio starih pria o
tome kako su tuljani neko bili ljudi, a jedini podsjetnik
na to doba bile su njihove oi, koje su odraavale one
poglede, mudre, divlje i njene poglede. Kojiput bi onda
osjetio takvu bol usamljenosti da su mu suze krenule
niz dobro poznate pukotine na njegovu licu.

Jedne veeri lovio je sve do u no, ali nita nije

pronaao. Kako se mjesec uzdigao na nebu, a ledeni
plovci poeli svjetlucati, doao je do velike istokane
stijene u moru. Njegovu se otru oku uini da se na toj
staroj stijeni neto vrlo ljupko pokree.
Veslao je tiho i dubokim zamasima da se priblii, a
tamo navrh stijene plesala je mala skupina ena, nagih
kao prvoga dana kad su ih poloili na majin trbuh. Eto,
bio je usamljen mukarac, bez ljudskih prijatelja, osim
u sjeanju, pa je ostao i gledao. ene su bile poput bia
sazdanih od mjeseeva mlijeka, koa im je sjala malim
srebrnim tokama nalik na one na lososu u proljee, a
ruke i noge bile su im duge i ljupke.
292
Bile su toliko lijepe da je mukarac opinjen sjedio
u amcu, a voda je pljuskala i nosila ga sve blie i blie
stijeni. uo je kako se te velianstvene ene smiju...
bar se doimalo kao da se smiju, ili je to moda bila
voda koja se smijala na rubu stijene? Mukarac je bio
zbunjen, jer je bio toliko oaran. No, nekako se
samoa, koja mu je poput mokra krzna pritiskala grudi,
odignula, pa je bez razmiljanja, kao da mu je to bilo
predodreeno, skoio na stijenu i ukrao jedno od
tuljanovih krzna to su tamo leala. Sakrio se iza nekog
izdanka i gurnuo krzno u svoju qutnguq, parku.
Uskoro, jedna od ena povika glasom koji je bio
najljepi to ga je ikada uo... poput kitova koji se
dozivaju u zoru... ili ne, moda je vie nalikovao
novoroenim vuiima koji se koturaju u proljee... ili,
zapravo ne, bilo je to neto bolje od toga, ali nema
veze jer... ta to te ene sad rade?
Gle, navlaile su svoja tuljanova krzna, pa su
tuljanice jedna po jedna spuznule u more, sretno lajui
i dozivajui. Osim jedne. Najvia meu njima traila je
svoje krzno na sve strane, ali nigdje ga nije bilo.

Mukarac osjeti hrabrost - zbog ega, nije znao. Izae

iz svojega skrovita i obrati joj se: "eno... budi...
moja. Ja sam... usamljen... mukarac."
"Joj, ne mogu biti ena", ree ona. "Ja sam od onih
drugih, onih koji ive temeqvanek, ispod."
"Budi... mi... enom", ustraje mukarac. "Za
sedam ljeta, vratit u ti tvoje krzno, pa moe ostati ili
otii po elji."
Mlada se tuljanica zagleda u njegovo lice oima
koje bi, da nije njezina prava podrijetla, bile ljudske.
Nevoljko ree: "Poi u s tobom. Za sedam ljeta, odluka
e biti donesena."
I tako su s vremenom dobili dijete koje su nazvali
Ooruk. A dijete bijae spretno i debelo. Zimi je majka
Ooruku pripovijedala prie o stvorenjima koja su ivjela
pod morem dok je otac svojim dugakim noem
rezbario medvjeda u granulitu. Kad je majka nosila
Ooruka u krevet, kroz dimni otvor pokazivala mu je
oblake i sve njihove oblike. No, umjesto da mu pria o
oblicima gavrana, medvjeda i vuka, priala mu je prie
o morevima, kitovima, tuljanima i lososima... jer to su
bila bia koja je poznavala.
293
No, kako je vrijeme prolazilo, njezino se tijelo
poelo suiti. Prvo se perutalo, zatim pucalo. Poela joj
se ljutiti koa s vjea. Kosa joj stade padati na tlo.
Postala je naluaq, blijedo bijela. Punanost je nestajala.
Pokuala je skrivati epanje. Svakog su joj dana oi,
bez njezine volje, postajale sve mutnije. Poela je
rukom pipati put jer vid joj se mraio.
I tako je to ilo dok jedne noi Ooruka ne probudi
povika i on se uspravi u koama za spavanje. Zau riku
poput medvjede, a to je njegov otac korio njegovu
majku. Zau pla poput srebra to udara o stijenu, a to
bjee pla njegove majke.

"Sakrio si moje tuljanovo krzno prije dugih sedam

godina, a sada dolazi osma zima. elim da mi se vrati
ono od ega sam sazdana!", povika tuljanica.
"A ti, eno, ti bi me ostavila kad bih ti ga dao",
urlao je mu.
"Ne znam to bih uinila. Znam samo da moram
imati ono emu pripadam."
"A ti bi me ostavila bez ene, a djeaka bez majke.
Ti si zla."
Tako rekavi, povue u stranu kou koja je
prekrivala vrata i nestane u no.
Djeak je jako volio svoju majku. Bojao se da e je
izgubiti, i usnu plaui... a onda ga je vjetar probudio.
Neobian vjetar... kao da ga je dozivao: "Oooruk,
Ooorukkk."
Ustane iz kreveta, tako urno da je parku odjenuo
obrnuto, a mukluke navukao tek napola. uvi kako
netko stalno doziva njegovo ime, izleti u zvjezdanu no.
"Oooooooorukkkkk."
Djeak otri do stijene nad morem, a tamo, daleko
na vjetrovitoj puini, plivao je golemi odrpani srebrni
tuljan... glava mu je bila neizmjerna, brkovi su mu
padali na prsa, oi su mu bile duboko ute.
"Oooooorukkkkk."
294
Djeak se s mukom spusti niz stijenu i na dnu se
spotakne o kamen - ne, o smotuljak koji se otkoturao iz
pukotine u stijeni. Kosa mu je ibala lice kao tisuu
ledenih igala,
"Oooooorukkk."
Djeak raskopa smotuljak i istrese ga - bilo je to
tuljanovo krzno njegove majke. Joj, i mirisalo je na nju,
pa kad je privukao krzno licu i udahnuo njezin miris,
njezina dua proleti kroz njega kao nagli ljetni
povjetarac.

"Joooj", zajaue od boli i radosti te ponovno

podigne krzno k licu i ponovno njezina dua proe kroz
njegovu. "Joooj", ponovno zajaue, jer ga ispuni
beskrajna ljubav prema majci.
A stari srebrni tuljan tamo daleko... polako utone
pod vodu.
Djeak se popne na stijenu i otri kui s krznom
koje je lepralo za njim. Upadne u kuu. Majka zgrabi
njega i krzno u naruaj te zatvori oi od zahvalnosti
zbog toga to je oboje na sigurnome.
Odjene svoje krzno. "Joj, majko, ne!", povie
dijete.
Ona podigne sina, obgrli ga rukom pa krene trei i
posrui prema moru koje je rikalo.
"Joj, majko, ne ostavljaj me!", povie Ooruk.
I odmah se vidjelo da ona eli ostati s djetetom,
eljela je to, ali neto ju je zvalo, neto to je starije od
nje, starije od njega, starije od vremena.
"Joj, majko, ne, ne, ne!", vikalo je dijete. Ona ga
pogleda s izrazom goleme ljubavi. Primi djeakovo lice
meu dlanove, pa mu udahne sladak dah u plua,
jedanput, dvaput, triput. Zatim, s njim kao s nekim
dragocjenim svenjem pod rukom, zaroni u more, sve
dublje i dublje, pa jo malo dublje, a tuljanica i njezino
dijete s lakoom su disali pod vodom.
Plivali su tako, duboko, snanim zamasima sve dok
nisu uli u podvodnu pilju tuljana, gdje su svakakva
stvorenja blagovala, pjevala, plesala i razgovarala, a
veliki srebrni tuljan koji je prizivao Oorukas nonoga
mora zagrli djeaka i nazove ga svojim unukom.
295
"Kako ti je tamo gore, keri?", upita veliki srebrni
tuljan.
Tuijanica skrene pogled i ree: "Povrijedila sam
ovjeka... mukarca koji mi je pruio sve to ima. Ali,

ne mogu mu se vratiti, jer u inae biti zarobljena."

"A djeak?" - upita stari tuljan. "Moje unue?"
Rekao je to tako ponosno da mu je glas zadrhtao.
"Mora se vratiti, oe. Ne moe ostati. Nije mu jo
vrijeme da bude tu s nama." Pa zaplae. Zajedno su
plakali.
I tako proe nekoliko dana i noi, sedam - da
budemo toni, a sjaj se vrati u tuljaniinu kosu i oi.
Poprimila je krasnu tamnu boju, vratio joj se vid, tijelo
joj se ponovno zaobli, a plivala je neobogaljena. Pa
ipak, doe vrijeme da vrati djeaka na zemlju. Te su
noi djed tuljan i djeakova prekrasna majka plivali s
djeakom izmeu sebe. Vraali su se sve vie i vie,
prema gornjem svijetu. Tamo su njeno poloili Ooruka
na kamenu obalu na mjeseini.
Majka ga je uvjeravala: "Uvijek u biti s tobom.
Samo dotakni to sam ja doticala, prue za vatru, moj
ulu, no, rezbarije vidri i tuljana u kamenu, a ja u ti
udahnuti dah u plua da moe pjevati svoje pjesme."
Stari srebrni tuljan i njegova ki dugo su ljubili
dijete. Naposljetku se otrgnu i otplivaju natrag na
puinu, pa bacivi jo jedan pogled na djeaka, nestanu
pod povrinom. A Ooruk ostane, jer jo nije bilo
njegovo vrijeme.
Kako je vrijeme prolazilo, izrastao je u mona
bubnjara, pjevaa i pripovjedaa, a govorilo se da je to
sve zato to je kao dijete preivio to to su ga veliki
duhovi tuljana odnijeli na puinu. Ponekad ga se i sada,
u sivoj jutarnjoj izmaglici, moe vidjeti kako klei na
jednoj stijeni u moru kraj izvuena kajaka, pa se doima
kao da razgovara s jednom tuljanicom koja esto dolazi
blizu obale. Premda su je mnogi pokuali uloviti, nikad
nisu uspjeli. Poznata je pod imenom Tanqigcaq, bistra,
sveta, a kau da njezine oi, premda je tuijanica, mogu
prikazati ljudske poglede, one mudre, divlje i njene

poglede.
296

Gubitak osjeaja due kao inicijacija

Tuljan je jedan od najljepih simbola divlje due. Kao i

instinktivna priroda ena, tuljani su osobita stvorenja
koja su se tijekom stoljea razvijala i prilagoivala. Kao
i naa tuljanica, pravi tuljani dolaze na obalu samo u
doba parenja i sisanja. Majka tuljanica snano je
predana svojem mladuncetu oko dva mjeseca, voli ga,
titi i hrani iskljuivo iz onoga to je pohranjeno u
njezinu tijelu. Tijekom toga razdoblja, teina se maloga
petnaestokilaa uetverostrui. Tada se majka vrati u
more, a mladunac koji je sada sposoban za ivot i
odrastao, pone samostalan ivot.
Meu etnikim skupinama diljem svijeta, pa tako i
mnogima u polarnom krugu i Zapadnoj Africi, kae se
da ljudi nisu uistinu ivi sve dok im dua ne rodi duh,
skrbi se za njega i hrani, ispunjavajui ga snagom.
Naposljetku se dua povlai u neki udaljen dom, a duh
poinje samostalan ivot u svijetu.cxxii
Simbol tuljana kao due jo je snaniji jer kod
tuljana postoji neka "poslunost", neka pristupanost
koja je dobro znana onima koji ive u njihovoj blizini.
Tuljani imaju pomalo pseu prirodu, prirodno su njeni.
Iz njih zrai neka istoa. No znaju vrlo brzo reagirati,
povui se ili napasti ako im se prijeti. Dua je takoer
takva. eka u blizini. Njeguje duh. Ne otri kad ugleda
neto novo, neobino ili teko.
No ponekad, osobito kad nije naviknuo na ljude i
samo lei tako u onom blaenom stanju u kojem se
tuljani s vremena na vrijeme izgleda nalaze, tuljan ne
zna predvidjeti ljudske obiaje. Kao i tuljanica u prii,
kao i due mladih i/ili neiskusnih ena, tuljan nije

svjestan tuih namjera i mogue opasnosti. I tada mu

uvijek ukradu krzno.
Tijekom godina rada s priama o "zarobljenitvu" i
"krai blaga" te analize mnogih mukaraca i ena,
utvrdila sam da se gotovo u svaijem procesu
individuacije dogaa bar jedna vana kraa. Neki ljudi
to nazivaju kraom neke "velike prilike" u ivotu.
Drugima je to otimanje ljubavi ili oduzimanje duha,
slabljenje osjeaja sebstva. Neki to opisuju kao
odvlaenje pozornosti, prekid, smetnju ili raskid s
neim to im je od sutinske vanosti: umjetnost,
ljubav, snovi, nada, vjera u dobro, razvoj, ast, tenje.
297
Najee nas ta velika kraa jednostavno zaskoi.
Kod ena se to dogaa iz istih razloga kao i u ovoj
inuitskoj prii: zbog naivnosti, loeg uvida u motive
drugoga, manjka iskustva kod projekcije budunosti, ili
zato to ne obraa pozornost na sve okolne pokazatelje
i zato to sudbina u tkanje ivota uvijek uplee i kakvu
pouku.
Ljudi koji su pokradeni nisu loi. Nemaju krivo.
Nisu glupi. Ali su, na neki vaan nain, neiskusni ili su
pak u nekoj vrsti psihikoga drijemea. Bilo bi pogreno
kad bismo ta stanja pripisali samo mladima. To se
moe svakome dogoditi, bez obzira na godine, etniku
pripadnost, godine kolovanja ili ak dobre namjere.
Jasno je da se kraa zacijelo razvije u udnovatu priliku
za arhetipsku inicijacijucxxiii onih kojima se dogodila... a
to su gotovo svi.
Proces ponovnoga pronalaenja blaga i smiljanja
kako da se osvjeimo, razvija etiri sutinska
konstrukta u psihi. Kad se izravno suoimo s dvojbom i
kad se spustimo do ro abajo ro, rijeke pod rijekom,
onda se uvelike pojaa naa odlunost u traenju
povrata svijesti. S vremenom postaje nam jasno to

nam je najvanije. Ispunjava nas potrebom da smislimo

kako emo se osloboditi, psihiki ili na neki drugi nain,
i upotrijebiti novosteenu mudrost. Naposljetku, to je
najvanije, razvija nau srednju prirodu, onaj divlji i
znalaki dio psihe koji putuje i po duevnom i po
ljudskom svijetu.
Tuljanovo krzno, duevno krzno iznimno je vrijedna
pria, jer nam daje jasne i saete naputke o tonim
mjerama koje moramo poduzeti da bismo se razvili i
pronali svoj put kroz taj arhetipski zadatak. Jedan od
glavnih i potencijalno najrazornijih problema s kojima
se ene suoavaju jest taj da zapoinju razne
psiholoke inicijacijske procese a da nemaju inicijatore
koji su i sami zavrili taj proces. Nemaju iskusnu osobu
koja zna kako postupati. Kad inicijatori ne prou itav
proces inicijacije, previaju vane vidove procesa a da
to i ne znaju, pa novaku kojiput nanose veliku tetu, jer
rade s fragmentiranom slikom inicijacije, slikom koja je
esto umrljana ovime ili onime.cxxiv
Na drugom kraju spektra nalazi se ena koja je
doivjela krau, koja tei znanju i svladavanju situacije,
ali koja je ostala bez uputa pa ne zna da vie toga valja
provjebati kako bi se dovrio proces uenja, pa tako
stalno ponavlja prvu fazu, fazu krae. Zapravo nema
napu298
taka. Umjesto da otkrije koje su potrebe zdrave divlje
due, ona postaje rtvom nedovrene inicijacije.
Budui da su kod tolikih ena kroz tolike generacije
prekinuti ili fragmentirani matrilinearni pravci inicijacije
- kad starije ene poduavaju mlade odreenim
psihikim injenicama i procedurama divljega enskog sva srea da imamo arheologiju bajke iz koje moemo
uiti. Iz tih dubokoumnih uzoraka moemo
rekonstruirati sve to moramo znati, a moemo i

usporediti nae predodbe o cjelovitim psiholokim

procesima ene s onima koje nalazimo u bajkama. U
tom su smislu bajke i mitovi nai inicijatori: oni su
mudraci koji poduavaju one koji slijede.
Dakle, dinamika prie Tuljanova krzno, duevno
krzno najvrednija je enama koje nisu dovrile ili su
samo napola prole proces inicijacije. Kad znamo sve
to valja poduzeti kako bismo dovrile cikliki povratak
kui, onda se ak i iskrivljena inicijacija moe razmrsiti,
ponovno posloiti i pravilno dovriti. Pogledajmo to
nam pria kazuje o tome kako postupiti.
Gubitak krzna
Razvoj znanja, kao u inaicama "Modrobradog",
"Matovilke", "Vraje babice", "Trnoruice" i drugih,
proizlazi iz toga da isprva nismo svjesni, zatim nas
nekako prevare, pa onda nekako ponovno pronaemo
svoj put do moi. Tema sudbonosnog zarobljavanja
koje iskuava nau svijest i zavrava dubokom
spoznajom vjena je tema bajki o enskim likovima.
Takve bajke sadravaju bremenite upute za sve nas o
tome to nam je initi ako i kad nas zarobe te kako se
izvui iz toga sposobne da pasar atravez del bosque
como una loba, da se provuemo kroz umu poput
vuice, con un ojo agudo, prodorna oka.
Tuljanovo krzno, duevno krzno ima retrogradni
motiv. Pripovjedai takve prie zovu "povratne prie". U
veini bajki ovjek je zaaran, pa se pretvori u
ivotinju. Ovdje imamo suprotnu situaciju: ivotinja se
privodi ljudskom ivotu. Pria nam daje uvid u
strukturu enske psihe. Tuljanska djeva, kao i divlja
priroda enine psihe,
299
tajanstven je spoj ivotinjskoga i neega to moe

snalaljivo ivjeti meu ljudima.

Krzno u toj prii nije toliko predmet koliko prikaz
osjeajnog i bivstvenoga stanja - stanja koje je
kohezivno, duevno i pripada enskoj divljoj prirodi.
Kad se ena nalazi u tom stanju, ona je potpuno u sebi
i svoja, a ne izvan sebe, a i ne pita se radi li dobro,
dobro djeluje i misli dobro. Premda je to stanje bivanja
"u sebi" neto s ime povremeno gubi vezu, vrijeme
koje je prije toga provela u njemu odrava je dok
obavlja svoj posao u svijetu. Periodiki povratak u
divlje stanje puni njezine psihike baterije koje su joj
potrebne za projekte, obitelj, veze i kreativni ivot u
povrinskom svijetu.
Na kraju se umori svaka ena koja je daleko od
svojega duevnog doma. Tako i treba. Tada ona
ponovno potrai svoje krzno kako bi oivjela svoj
osjeaj sebstva i due, kako bi ponovno izgradila svoje
prodorno, oceansko znanje. Taj veliki ciklus odlaenja i
vraanja, odlaenja i vraanja, refleksivan je u
instinktivnoj prirodi ene i uroen svim enama itav
ivot, od djevojatva, adolescencije i rane odrasle dobi,
preko ljubavi, majinstva, vjetina, mudrosti, pa sve do
starjeinske dobi i dalje. Te faze nisu nuno kronoloki
poredane, jer esto su sredovjene ene novoroene,
starije ene strasne ljubavnice, a malene djevojice
dobro upoznate s vjetijim arima.
Uvijek iznova zbog ve navedenih razloga i trajnije
prisile gubimo taj osjeaj da se potpuno nalazimo u
svojoj koi. One koje predugo rintaju bez odmora
takoer su u opasnosti. Duevno krzno nestaje onda
kad ne obraamo pozornost na ono to zapravo radimo,
a osobito na cijenu koju to ima za nas.
Duevno krzno gubimo kad se previe poveemo s
egom, kad smo prezahtjevne, perfekcionisticxxv,
nepotrebno muene, tjerane slijepom ambicijom, ili

nezadovoljne - sobom, obitelji, zajednicom, kulturom,

svijetom - a nita ne govorimo ili inimo protiv toga, ili
kad se pretvaramo da smo drugima neiscrpan izvor, ili
kad ne poduzimamo sve to bismo mogle da
pomognemo sebi. Joj, postoji jednako toliko naina da
izgubimo duevno krzno, koliko ima i ena na svijetu.
To sutinsko duevno krzno moemo zadrati
jedino ako zadrimo i iznimno istu svijest o njegovoj
vrijednosti i upotrebi. No, kako
300
nitko ne moe dosljedno odravati otru svijest, tako
nitko ne moe niti zadrati duevno krzno apsolutno
svakoga trenutka dana i noi. No, moemo njegovu
krau odravati na istom minimumu. Moemo razviti
ono ojo agudo, ono prodorno oko koje nadzire situaciju
i u skladu s njom titi na psihiki teritorij. No,
Tuljanovo krzno, duevno krzno pria je o dogaaju koji
bismo mogli nazvati tekom pljakom. Takva velika
kraa moe se ubudue ublaiti, uz svijest, ako
obratimo pozornost na nae cikluse i na zov koji nam
kae da odemo i da se vratimo kui.
Svako stvorenje na zemlji vraa se kui. Ironino
je da smo izgradili sklonita u divljini za ibise, pelikane,
aplje, vukove, dralove, jelene, mieve, losove i
medvjede, ali ne i za sebe na onim mjestima na kojima
ivimo iz dana u dan. Shvaamo da je gubitak stanita
najkatastrofalniji dogaaj za slobodna stvorenja.
Strastveno istiemo kako su prirodni teritoriji drugih
vrsta okrueni gradovima, ranevima, autocestama,
bukom i drugim smetnjama, kao da nismo i mi time
okrueni, kao da to ne utjee i na nas. Znamo da
ivotinje, kako bi preivjele, moraju bar s vremena na
vrijeme imati neki dom, mjesto na kojem se osjeaju i
zatieno i slobodno.
Gubitak mirnijeg stanita tradicionalno

nadomjetamo odlaskom na odmor ili praznike, to

toboe predstavlja pruanje uitka sebi, samo to su
praznici obino sve samo to ne. Nemir nae radne
svakodnevice moemo ispraviti time to emo smanjiti
one aktivnosti koje nae deltoide i trapezoide veu u
bolne vorove. Sve je to vrlo dobro, ali za psihu
duevnoga sebstva odmor nije isto to i sklonite.
"Izlasci" i "slobodno vrijeme" nisu isto to i povratak
kui. Mirnoa nije isto to i samoa.
Gubitak due moemo kontrolirati time to emo se
odmah na poetku drati krzna. Na primjer, kod
nadarenih ena koje upoznajem kroz praksu, vidim da
se kraa duevnoga krzna moe dogoditi putem veze
koja nije u svojoj pravoj koi, a neke od tih veza su
upravo otrovne. Potrebne su i volja i snaga da
prevladamo takve veze, ali se to moe postii, osobito
ako se, kao i u prii, probudimo i ujemo glas iz kue
koji nas priziva natrag k sutinskome sebstvu u kojem
je naa neposredna mudrost itava i dostupna. S toga
mjesta ena moe bistra oka odluiti to mora imati i
to eli initi.
301
Teka pljaka duevnoga krzna dogaa se i mnogo
suptilnije kroz krau eninih resursa i njezina vremena.
Svijet ezne za utjehom, za ' bokovima i grudima ene.
Priziva nas tisuama ruku, milijunima glasova, mae
nam, tipka nas i vue, trai nau panju. Kojiput nam
se ini kao da svagdje kamo se okrenemo postoji netko
ili neto u svijetu to treba, eli, prieljkuje. Neki ljudi,
problemi i stvari privlani su i armantni; drugi su
moda zahtjevni i ljutiti; a trei se pak ine tako
srcedrapateljno bespomoni, da naa suut, protiv nae
volje, pretekne, pa nam mlijeko stane tei po trbuhu.
No, osim ako se radi o pitanju ivota i smrti, uzmite si
vremena, stvorite vrijeme za koje ete "navui mjedeni

grudnjak"CXXVi. Nemojte vie biti krava-muzara. Obavite

rad koji je potreban da se vratite kui.
Premda vidimo da se krzno moe izgubiti zbog
razorne i pogrene ljubavi, ono se moe izgubiti i u
pravoj, najdubljoj ljubavi. Krau krzna ba ne izaziva
ispravnost neke osobe ili stvari ili pak njihova
neispravnost, nego se radi o cijeni koju neto ima za
nas. Radi se o tome koliko nas vremena, energije,
promatranja, panje, strepnje, nukanja, upuivanja,
uenja i vjebanja to stoji. Sve te djelatnosti psihe
nalikuju gotovinskoj isplati s psihike tedne knjiice.
Ne radi se tu o samim energijskim isplatama, jer one su
vaan dio ivotne razmjene. Radi se o minusu zbog
kojega ostajemo bez krzna, o tome da nam blijede i
otupljuju najotriji instinkti. Radi se o manjku buduih
uplata energije, znanja, priznanja, ideja i uzbuenja,
zbog ega ena osjea da psihiki umire.
U trenutku kad mlada tuljanica u prii izgubi svoje
krzno, ona je u krasnoj potrazi, bavi se poslom slobode.
Plee i plee, pa ne obraa pozornost na ono to se
zbiva oko nje. Sve mi osjeamo taj arki ivot kad smo
u naoj pravoj divljoj prirodi. To je jedan od znakova da
smo u blizini Divlje ene. Sve ulazimo u svijet u stanju
plesa. Uvijek kreemo netaknuta krzna.
Pa ipak, bar dok se malo ne osvijestimo, sve
prolazimo kroz tu fazu individuacije. Sve mi doplivamo
do stijene, pleemo i ne obraamo pozornost. To je
trenutak u kojem se na nas obrui najvarljiviji aspekt
psihe, pa poslije odjednom pogledamo i vie ne
moemo pronai ono to nam pripada ili ono emu mi
pripadamo. Tada nam nekako udno nedostaje osjeaj
due, tovie, skriven je. Pa lutamo
302
naokolo, napola oamuene. Nije dobro donositi odluke
kad smo oamuene, a ipak to inimo.

Znamo da se loe odluke donose na razne naine.

Jedna ena se prerano uda. Druga prerano ostane
trudna. Trea nae loeg druga. etvrta napusti svoju
umjetnost zato da bi "imala stvari". Petu zavedu razni
prividi, estu obeanja, sedmu previe "dobrog
ponaanja" a premalo due, a osmu pak previe
zranosti i nedovoljno zemlje. U sluajevima u kojima
ena nosi samo polovicu svojeg krzna, a druga je
polovica nestala, ne radi se nuno o loim odlukama,
nego o tome da predugo izbiva iz duevnoga doma pa
presui i nikome, a osobito sebi, nije ba od neke
koristi. Postoje stotine naina na koje moemo ostati
bez duevnoga krzna.
Ako se pozabavimo simbolom ivotinjske koe,
otkrit emo da se u svih ivotinja, pa tako i u nas,
piloerekcija - nakostrijeena dlaka - pojavljuje kao
reakcija na stvari koje vidimo i na stvari koje osjeamo.
Dizanje dlake izaziva "srhove" i budi sumnjiavost,
oprez i druge zatitnike crte. Inuiti kau da i krzno i
pera vide to se dogaa u daljini, pa stoga angakok,
aman, nosi mnoga krzna i mnoga pera kao stotine
oiju da bi bolje vidio tajanstva. Tuljanovo krzno jest
simbol due koji ne prua samo toplinu, nego svojim
osjetilom vida predstavlja i sustav pravodobna
upozoravanja.
U lovakim kulturama, krzno je jednako hrani kao
najvaniji sastojak preivljavanja. Rabi se za izradu
izama, podstavljanje vjetrovki, za vodootpornost kako
bi se sprijeile ozebline na licu i zglobovima. Krzno
djeicu dri na sigurnom i suhom, titi i grije ranjiv
ljudski trbuh, lea, stopala, ake i glavu. Gubitak krzna
predstavlja gubitak zatite, topline, upozorenja,
instinktivnog uvida. U psiholokom smislu, gubitak
krzna navodi enu da trai ono to misli da bi trebala,
umjesto onoga to uistinu eli. Navodi je da slijedi

onoga ili ono to na nju ostavlja najsnaniji dojam - bilo

to za nju dobro ili ne. Zatim slijede mnogi skokovi i
premalo gledanja. Postaje aljiva umjesto otra,
smijehom odbacuje i odgaa stvari. Povlai se pred
sljedeim korakom, pred silaskom u dubine psihe koji je
potreban kako bi tamo dovoljno dugo ostala da se
neto dogodi.
303
Vidimo, dakle, da je u svijetu u kojem cijene ene
koje neto stalno tjera da idu sve dalje i dalje i dalje,
vrlo lako ukrasti duevna krzna, lako do te mjere da se
prva kraa dogaa negdje izmeu sedme i osamnaeste
godine. U toj dobi veina djevojaka ve zapone svoj
ples na stijeni u moru. U toj dobi veina ih je ve
posegnula za duevnim krznom, ali ga nije pronala
tamo gdje ga je ostavila. Pa, premda se isprva ini da
se to dogaa radi razvoja srednje strukture u psihi - to
jest, sposobnosti da nauimo istodobno ivjeti u svijetu
duha i u vanjskoj stvarnosti - preesto nema toga
razvoja, a ni ostatka inicijacijskog iskustva, pa ena
odrana luta kroz ivot.
lako smo moda pokuali sprijeiti ponovnu krau
time to smo se praktiki uili u svoje duevno krzno,
samo mali broj ena doivi zrelost a da sauvaju vie
od tek nekoliko uperaka poetnoga krzna. Odloimo
krzno dok pleemo. Uimo o svijetu, ali gubimo krzno.
Otkrijemo da bez krzna polako ponemo kopniti. Budui
da je veina ena odgojena tako da to stoiki podnosi,
kao to su to inile i njihove majke prije njih, nitko ne
primjeuje to kopnjenje, sve dok jednoga dana...
Kad smo mlade, a na je duevni ivot u sukobu sa
eljama i zahtjevima kulture i svijeta, uistinu se
osjeamo kao da smo nasukane daleko od kue.
Meutim, kao odrasle i dalje same sebe tjeramo sve
dalje od kue kao rezultat naih odluka o tome tko, to,

gdje i koliko dugo. Ako nas u djetinjstvu nisu nikad

nauili povratku duevnom domu, onda ad infinitum
ponavljamo obrazac "krae i izgubljenog lutanja". No,
ak i ako nas je vlastita loa odluka skrenula s pravoga
smjera - predaleko od onoga to nam je potrebno - ne
gubite nadu, jer ureaj za navoenje u naoj je dui.
Sve mi moemo nai put natrag.
Usamljen mukarac
U vrlo slinoj prii radi se o eni koja namami kita na
snoaj tako to mu ukrade peraju. U drugim verzijama
"Tuljanova krzna, duevnoga krzna" dijete je kojiput
djevojica, a kojiput riblji djeak. Kojiput je starina na
puini ugledna starica. Budui da se rodovi tako esto
za304
mjenjuju u inaicama tih pria, mukost i enskost
likova znatno je manje vana od samoga propisanoga
procesa.
U tom smislu, razmotrimo usamljena mukarca koji
krade ono krzno koje predstavlja ego enine psihe.
Zdravlje ega esto je odreeno time kako odreujemo
granice u vanjskome svijetu, koliko je snano oblikovan
na identitet, do koje mjere razlikujemo prolost,
sadanjost i budunost, te koliko se nae vienje
poklapa s dogovornom stvarnou. Motiv da se ego i
dua nadmeu u nadzoru ivotne sile vjean je motiv
ljudske psihe. Ego i njegovi apetiti esto vode na
poetku ivota; esto nam skuha neto to uistinu
dobro mirie. Ego je vrlo snaan tijekom toga razdoblja.
Duu tjera da bude "mala od kuine".
No, u nekom trenutku, ponekad nakon dvadesete,
ponekad nakon tridesete, najee nakon etrdesete,
premda neke ene nisu zapravo spremne do pedesete,

ezdesete, pa ak sedamdesete ili osamdesete,

napokon doputamo dui da preuzme vodstvo. Mo se
premjeta s drangulija i prkarija na duevnost. Pa
premda dua ne preuzima vodstvo tako da ubije ego,
ego je svrgnut i dobiva druga zaduenja u psihi, a ona
se uglavnom svode na to da slui pitanjima due.
Od trenutka kad se rodimo u nama postoji neki
divlji nagon koji eli da nam dua upravlja ivotom, jer
ego ne razumije sve. Zamislite ego na trajnoj,
razmjerno kratkoj uzici; njegovo prodiranje u tajne
ivota i duha je ogranieno. Obino se prestrai. Loa
mu je navika da svu numinoznost svodi na "to je
samo". Ego zahtijeva razvidne injenice. Dokazi vezani
za osjeaj ili tajanstvenost kod ega ne nailaze esto na
dobrodolicu. Zato je ego usamljen. Vrlo je ogranien u
svojim konstruktima: ne moe potpuno sudjelovati u
tajanstvenijim procesima due i psihe. Pa ipak,
usamljen mukarac ezne za duom, kao kroz maglu
prepoznaje duevne i divlje stvari kada su blizu.
Neki ljudi rabe rijei dua i duh kao da su
meusobno zamjenjive. No, u bajkama je dua uvijek
pro-gynitor i progenitor duha. U ezoterinoj
hermeneutici, duh je bie koje se raa iz due. Duh
zadobiva tvarnost ili se otjelovljuje kako bi sakupio
novosti o obiajima svijeta, pa ih zatim nosi natrag
dui. Odnos izmeu due i duha, kad se ne ometa,
odnos je savrene simetrije - jedno obogauje drugo,
305
Zajedno, dua i duh tvore ekosustav, kao u jezercu u
kojem bia s dna hrane ona s povrine, a ona s
povrine hrane ona s dna.
U jungovskoj psihologiji, ego se esto opisuje kao
maleni otok svijesti koji pluta u moru nesvjesnog.
Meutim, u folkloru je ego prikazan kao bie s
apetitom, a esto ga simboliziraju ne pretjerano bistar

ovjek, ili ivotinja, okruen silama koje mu se doimaju

vrlo zaudne i nad kojima pokuava zadobiti kontrolu.
Kojiput ego vrlo barbarskim i razornim sredstvima u
tome uspijeva, ali na kraju, napretkom junaka ili
junakinje, najee izgubi vlast.
Na poetku naega ivota, ego znatieljno pristupa
duevnom svijetu, ali najee ga zanima taenje
vlastitih apetita. Ego se izvorno raa kao potencijal, a
oblikuje ga, razvija i ispunjava idejama, vrijednostima i
dunostima svijet oko nas: nai roditelji, uitelji, naa
kultura. A tako i treba biti, jer on postaje na pratilac,
na oklop i na izvia u vanjskome svijetu. Meutim,
ako se divlja priroda ne moe probiti kroz ego, pa mu
pridati boje, soka i instinktivne reakcije, onda dua
nee, ne moe, biti zadovoljna tom nepotpunou
svojega rada, bez obzira na to to je kultura moda
zadovoljna onime to je stvoreno u egu.
Usamljeni mukarac u prii pokuava sudjelovati u
ivotu due. No, kao i ego, on nije ba sazdan za to, pa
pokuava na silu zgrabiti duu, umjesto da razvije neki
odnos s njom. Zato ego krade tuljanovo krzno? Kao i
sva druga usamljena i gladna bia, svia mu se svjetlo.
On vidi svjetlo i mogunost pribliavanja dui, pa se
priulja i ukrade jednu od njezinih kljunih krinki. Ego si
ne moe pomoi. On je onakav kakav jest: privlai ga
svjetlo. Premda ne moe ivjeti pod vodom, ezne za
vezom s duom. Ego je sirov u usporedbi s duom.
Nain na koji obavlja stvari obino nije evokativan ili
osjeajan. No osjea siunu i slabo shvaenu enju za
prelijepim svjetlom. A to ga nekako i na neko vrijeme
smiruje.
I tako, gladno due, nae vlastito sebstvo ega
krade krzno. "Ostani sa mnom" - proape ego. "Usreit
u te - time to u te izolirati od duevnoga sebstva i
tvojih ciklusa vraanja duevnom domu. Jako, jako,

jako u te usreiti. Molim te, molim te ostani." I tako,

kao to i treba biti na poetku enske individuacije,
dua se prisiljava na vezu
306
s egom. Svjetovna funkcija podlonosti due egu
dogaa se zato da bismo nauile obiaje u svijetu,
naine prikupljanja, kako djelovati, kako razlikovati
dobro od ne tako dobrog, kada krenuti, kada ostati,
kako ivjeti s drugim ljudima, da bismo nauile
mehaniku i makinacije kulture, zadrale posao, drale
dijete, brinule se o tijelu, brinule se za posao... sve one
stvari koje se tiu vanjskoga svijeta.
Izvorna je svrha razvoja takva vanoga konstrukta
u psihi ene, brak tuljanice i usamljena mukarca, brak
u kojem je ona definitivno podlona, stvaranje
privremenog aranmana koji e na kraju proizvesti
duhovno dijete koje istodobno moe ivjeti u
svjetovnom i divljem svijetu te prelaziti iz jednoga u
drugi. Kad se jednom to dijete rodi, razvije i proe
inicijaciju, ono se ponovno pojavljuje u vanjskome
svijetu i veza s duom je izlijeena. Premda usamljeni
mukarac, ego, ne moe vjeno dominirati - jednoga e
se dana, naime, morati pokoriti zahtjevima due do
kraja enina ivota - ivot s tuljanicom/duevnom
enom pruio mu je dodir veliine, pa je stoga
zadovoljen, obogaen i smjeran, sve u isti as.
Duhovno dijete
Vidimo, dakle, da savez suprotnosti izmeu ega i due
proizvodi neto beskrajno vrijedno, duhovno dijete.
Istina je i to da se meuoplodnja dogaa ak i kad ego
grubo prodire u suptilnije aspekte psihe i due.
Paradoksalno je da kraom duevne zatite i njezine
sposobnosti da nestane u vodi kad joj se prohtije, ego

sudjeluje u stvaranju djeteta koje e imati dvojno

podrijetlo, svijet i duu, djeteta koje e moi amo-tamo
prenositi poruke i darove izmeu njih.
U nekim od najsjajnijih pria, kao to su galska
"Ljepotica i zvijer", meksika "Bruja Milagra" i japanska
"Tsukino Waguma: Bjelosrpi medvjed", nalaenje puta
natrag k svojemu pravom psihikom poretku zapoinje
hranjenjem ili njegom usamljene i/ili ranjene ene,
mukarca ili ivotinje. injenica da se takvo dijete,
dijete koje e imati mogunost da putuje po dva vrlo
razliita svijeta, moe roditi eni koja je u tom odranom
stanju i "udana" za neto u sebi ili vanjskom svijetu to
je tako usamljeno i nerazvijeno, jedno je od stalnih
uda
307
psihe. Kad smo u takvom stanju, neto se dogaa u
nama, neto to proizvodi osjeajno stanje, siuni novi
ivot, mali plamen koji raste pod nesavrenim, tekim,
pa ak neljudskim uvjetima.
To duhovno dijete je la nia milagrosa, udesna
djevojica, koja ima sposobnost da zauje poziv, da
uje onaj udaljen glas koji kae da je vrijeme povratka,
vraanja sebi. Dijete je dio nae srednje prirode koja
nas tjera, jer ono uje upueni poziv. To dijete koje
ustaje iz sna, iz kreveta, odlazi iz kue u vjetrovitu no
i silazi do divljega mora, navodi nas da kaemo: "Bog
mi je svjedok, krenut u ovim putem" ili "Izdrat u" ili
"Neu dopustiti da me odvrate", ili "Pronai u nain da
nastavim".
Dijete je ono koje vraa tuljanovo krzno, duevno
krzno svojoj majci. Dijete je ono koje joj omoguuje da
se vrati kui. Dijete je duhovna sila koja nas tjera da
nastavimo na vaan rad, da se odgurnemo,
promijenimo svoj ivot, poboljamo zajednicu,
pridruimo se pokuajima da se svijet uravnotei... a

sve to tako da se vratimo kui. Ako elimo sudjelovati u

tim stvarima, valja sklopiti taj teki brak izmeu due i
ega, i donijeti duhovno dijete na svijet. Vraanje i
povratak ciljevi su za majstorstvo.
Bez obzira na okolnosti u kojima se ena nalazila,
duhovno dijete, stari tuljan koji se izdie nad morem da
pozove svoju ker kui, te otvoreno more uvijek su
blizu. Uvijek. Nedavno su me, zajedno sa skupinom
umjetnica/vidaricacxxvii pozvali u savezni enski zatvor u
Pleasantonu u Kaliforniji, da odrim predstavu i
predavanje skupini od stotinu ena koje su se
intenzivno ukljuile u program duhovnoga razvoja.
Tamo sam vidjela malo "prekaljenih" ena.
Umjesto toga, vidjela sam na desetke ena u raznim
stanjima tuljanitva. Mnoge od njih bile su figurativno,
ali i doslovno "zarobljene" zbog krajnje naivnih odluka
koje su donosile u ivotu. Kakvi god bili razlozi njihova
boravka tamo, te unato vrlo sputanim uvjetima, svaka
od njih je oito bila u procesu stvaranja duhovnoga
djeteta koje je oprezno i bolno sazdano od njezina
vlastita tijela, od njezinih kostiju. Svaka je od njih
istodobno traila i svoje duevno krzno, svaka od njih
bila je u procesu prisjeanja na put povratka duevnom
domu.
308
Jedna od umjetnica u naoj druini, mlada crna
violinistica imenom India Cook, svirala je enama. Bile
smo vani u dvoritu. Bilo je vrlo hladno, a vjetar je
fijukao oko prospekta na otvorenoj sceni. India je
povlaila gudalo po icama svoje elektrine violine i
svirala u nekom molu tako da nam je probijalo grudi.
Njezina je violina uistinu jecala. Velika ena iz plemena
Lakota navalila mi se na ruku i promuklo proaptala:
"Taj zvuk... ta violina otvara neko mjesto u meni.
Mislila sam da je ono zauvijek vrsto zakljuano."

Njezino iroko lice bilo je i zbunjeno i eterino. Srce mi

je prepuklo, ali nekako dobro, jer sam vidjela da bez
obzira na to to joj se bilo dogodilo, ona jo uje onaj
zov preko mora, onaj zov kui.
U prii o tuljanovu krznu, tuljanica pripovijeda
djetetu prie o tome to ivi i raste pod morem. Daje
mu upute svojim priama, oblikuje dijete koje se rodilo
iz njezina saveza s egom. Ona oblikuje dijete i
poduava ga podruju i obiajima "drugog". Dua svoje
divlje dijete psihe priprema za neto vrlo vano.
Isuenje i obogaljenje
Veinom su enske depresije, dosade i lutalaka
zbunjenost izazvane otro ogranienim duevnim
ivotom u kojem su inovacija, impuls i stvaranje ili
ogranieni ili zabranjeni. ene iz kreativne sile primaju
snane impulse za djelovanje. Ne moemo previdjeti
injenicu da kultura kanjavanjem i ograniavanjem
prirodnih i divljih instinkta kod ena jo uvijek otima i
onemoguuje njezine talente.
Iz te situacije moemo pobjei ako negdje postoji
kakva podzemna rijeka ili makar izvori koji utjee iz
nekoga duevnog predjela u na ivot. Ali ako ena
"daleko od kue" preda svu svoju mo, onda e se prvo
pretvoriti u maglu, zatim u izmaglicu, a na kraju u
daak svojega prijanja divljega sebstva.
Potajno odnoenje enina prirodnoga krzna i
njezino daljnje suenje i obogaljenje podsjea me staru
priu koju je jednom moj ujak Vilmos priao kako bi
umirio i poduio ljutita lana nae porodice koji se
prestrogo odnosio prema nekom djetetu. Ujak Vilmos
posjedovao je beskrajnu strpljivost i njenost u odnosu
prema ljudima i
309

ivotinjama. Bio je prirodni pripovjeda u tradiciji

mesemondk te vjet u primjeni pria kao blagoga
lijeka.
Doe neki ovjek krojau, szab, i proba odijelo. Dok je
tako stajao pred ogledalom, primijeti da mu je donji rub
prsluka pomalo neravan.
"Joj" - ree kroja, "ne brinite se zbog toga. Samo
povucite krai kraj lijevom rukom i nitko nee niti
zamijetiti."
Muterija to uini, ali primijeti da mu rever na
kaputiu stri.
"Ah, to" - ree kroja. "Nije to nita. Samo malo
okrenite glavu i pritisnite ga bradom."
Muterija pristane, a kako to uini, tako primijeti
da mu je unutarnji av hlaa malo prekratak, pa kroj
nije dovoljno dubok kako mu ne bi bilo tijesno meu
nogama.
"Joj, ne brinite se zbog toga" - ree kroja. "Samo
povucite unutarnji av desnom rukom i sve e biti
savreno." Muterija se sloi i kupi odijelo.
Sljedei dan odjene odijelo i uini sve "preinake"
rukama i bradom. Dok je tako epesao kroz park s
bradom na reveru, jednom rukom na prsluku, a drugom
se drei za prepone, dva starca prekinu igru dame
kako bi ga promotrila dok je teturao pokraj njih.
"Joj, m'Isten, Boe moj!", ree prvi. "Pogledaj toga
jadnog bogalja!"
Drugi malo razmisli, a zatim promrmlja, "Igen, da,
strano je kad si takav bogalj, ali zna, pitam se... gdje
je kupio takvo lijepo odijelo?"
Reakcija ovoga drugog starca predstavlja
uobiajenu reakciju kulture na enu koja je razvila
besprijekornu personu, ali koja je u sebi sva skvrena
od pokuaja da ju i odri. No, da, bogalj je, ali pogledaj

kako lijepo izgleda, pogledaj kako je dobra, pogledaj

kako je uspjena. Kad se isuimo, takvi obogaljeni
pokuavamo hodati i doimati se kao da sve drimo pod
nadzorom, kao da je sve u redu i tono kako treba
310
biti. Bilo da nam nedostaje duevno krzno, ili da nam
ne odgovara krzno koje nam je kultura izradila, zgreni
smo od pokuaja da se pretvaramo da to nije tako. No,
kad to inimo, ivot nam se smanjuje, a cijena za nas
raste.
Kad se ena pone suiti, sve joj je tee
funkcionirati unutar divlje prirode. Ideje, kreativnost,
sam ivot, sve to buja od vlage. ene u tom stanju
esto sanjaju snove o mranome mukarcu: nasilnici,
uhode ili silovatelji im prijete, dre ih taocima, kradu od
njih ili jo mnogo gore. Kojiput su takvi snovi
traumatski snovi koji proizlaze iz stvarnoga nasilja. No,
ee su to snovi ena koje se isuuju, koje ne obraaju
pozornost na instinktivnu stranu svojega ivota, koje se
potkradaju i koje same sebi uskrauju kreativnu
funkciju. To su snovi ena koje nita ne poduzimaju da
bi si pomogle ili ak svesrdno rade na tome da preuju
poziv koji stie s mora.
Tijekom godina svoje prakse vidjela sam mnoge
ene u tom isuenom stanju. Neke od njih imale su tek
blagi oblik toga, druge su jae patile. Uz to sam od tih
ena ula mnoge snove o ranjenim ivotinjama, a
uestalost tih snova u posljednjih deset godina
dramatino raste (u ena i mukaraca). Teko je
previdjeti da se porast uestalosti snova o ranjenim
ivotinjama poklapa s razaranjem divlje prirode u
ljudima, ali i oko njih.
U tim je snovima ivotinja - srna, guter, konj,
medvjed, bik, kit i tako dalje - obogaljena, ba kao i
ovjek u prii s odijelom, ba kao i tuljanica. Premda su

snovi o ranjenim ivotinjama komentari uvjeta u kojima

je enina instinktivna psiha i njezin odnos s divljom
prirodom, istodobno ti snovi zrcale i duboke rane u
kolektivnom nesvjesnom vezane za gubitak instinktivna
ivota. Ako kultura iz bilo kojeg razloga enama brani
cjelovit i zdrav ivot, one e sanjati snove o ranjenim
ivotinjama. Premda psiha redovito poduzima sve
mogue napore da se proisti i osnai, svaki trag
bievanja "izvana" biljei se i na nesvjesnom "iznutra".
Sanjaica tako ne osjea samo uinak toga to je sama
izgubila vezu s Divljom enom, nego i toga to je svijet
izgubio svoju vezu s dubokom prirodom.
Kojiput, dakle, nije samo ena ta koja se isuuje.
Ponekad se sue i pucaju sutinski oblici njezine mikrookoline - obitelji ili radnoga
311
mjesta, na primjer - ili ire kulture, a to utjee na nju i
titi je. Da bi mogla pridonijeti poboljavanju tih uvjeta,
mora se vratiti u vlastitu kou, vlastitom instinktivnom
razumu i svojoj kui.
Kao to smo vidjeli, teko je prepoznati situaciju u
kojoj se nalazimo sve dok ne postanemo kao tuljanica u
njezinoj muci: gulimo se, epamo, gubimo sapu,
postajemo slijepi. Stoga je poseban dar neizmjerne
vitalnosti psihe to nam se duboko u nesvjesnom nalazi
pozivatelj, neka starina koja se izdigne na povrinu
nae svijesti i bez prestanka zove kako bismo se vratili
svojoj pravoj prirodi.
Zauti zov starine
Kakav je to uzvik s mora? Taj glas na vjetru koji priziva
dijete iz kreveta i tjera ga u no slian je onom snu koji
ulazi u svijest spavaa kao bestjelesni glas i nita vie.
To je jedan od najsnanijih snova koje uope moemo

sanjati. Ono to nam taj glas u snu govori smatra se

izravnim prijenosom iz due.
Kae se da se snovi s bestjelesnim glasovima mogu
javljati u bilo koje vrijeme, ali osobito kad je dua u
nevolji: kad duboko sebstvo, da tako kaemo, prijee
na stvar. Puf! enina dua govori. I kae nam to
slijedi.
U prii stari tuljan izlazi iz svojeg elementa zato da
stane pozivati. To predstavlja duboku karakteristiku
divlje psihe. Ako ne obraamo panju na izmjenu svojih
doba i vrijeme povratka, Starina e doi po nas, pa e
nas zvati i zvati dok neto u nama ne reagira.
Hvala Bogu za taj prirodni zov koji se pojaava
kako naa potreba za povratkom raste. Taj se znak za
povratak kui ukljui kad se postaje "pre-", bilo u
pozitivnom ili u negativnom smislu. Vrijeme za povratak
kui moe isto tako biti kad postoji previe pozitivne
stimulacije, kao i kad je trajan nesklad. Moemo
neemu preintenzivno pristupati. Neto nas moe
previe iscrpiti. Moda nas previe vole, premalo vole,
moda previe radimo, premalo radimo... sve to mnogo
stoji. Kad je neega "previe", onda se postupno
isuujemo, srce nam se umori, energija nam slabi, a
ona tajanstvena enja za "ne312
ime" - gotovo nikad nemamo neko drugo ime za to sve se vie budi u nama; Starina zove.
Zanimljivo je u ovoj verziji prie da je maleno
duhovno dijete ono koje uje zov s mora i na njega
reagira. Dijete je ono koje krene preko leda i stijena,
koje nasumce slijedi zov i koje sluajno naleti na
zamotano krzno svoje majke.
Djetetov nemiran san pronicav je i toan prikaz
nemira koji ena osjea kad ezne za povratkom u
svoju psihiku domovinu. Budui da je psiha potpun

sustav, svi njezini elementi zabruje na poziv. enin

nemir tijekom toga razdoblja esto je popraen
razdraljivou i osjeajem da je sve preblizu za utjehu
ili predaleko za mir. Osjea se pomalo, do jako
"izgubljeno", jer je predugo izbivala iz kue. Takvi su
osjeaji upravo oni osjeaji koje valja osjeati. Oni su
poruka koja kae: "Sada doi ovamo." Taj osjeaj
rastrzanosti dolazi od toga da, svjesno ili nesvjesno,
ujemo kako nas neto doziva, priziva, neto to ne
moemo odbiti a da sebi ne nanesemo tetu.
Ako ne krenemo kad je vrijeme, dua e doi po
nas, kao to vidimo iz sljedeih redaka pjesme pod
nazivom "ena to ivi na dnu jezera".
... jedne noi
otkucaj srca na vratima.
Vani, ena u magli,
kose od granja, u haljini od korova,
s nje kaplje zelena jezerska voda.
Kae: "Ja sam ti,
dolazim izdaleka.
Doi sa mnom, neto ti moram pokazati..."
Okrene se da poe, plat joj se rastvori,
Odjednom, zlatna svjetlost... svagdje, zlatna
svjetlost...cxxviii
Stari tuljan die se nou, a dijete lunja nou. U
ovoj, kao i u mnogim drugim priama, vidimo kako
glavni lik otkriva neku zapanjujuu istinu ili kakvo
neprocjenjivo blago dok tapka u mraku. Taj motiv
nalazimo svagdje u bajkama, a dogaa se bez obzira na
sve, milom ili silom. Nita ne istie svjetlo, udo ili
blago tako dobro kao mrak. "Mrana no due" ve je
skoro postala potapalica u nekim dijelo313

vima kulture. Pronalazak boanskoga dogaa se u

mraku Hela ili Hada ili "tamo". Povratak Krista dolazi
kao ar iz sumraka pakla. Azijska boica sunca
Amaterasu provali iz mraka ispod planine. Sumerska
boica Inanna, u svojem vodenom obliku, plamti kao
bijelo zlato u netom izbrazdanoj crnoj zemlji. U
planinama u Chiapas kae se da uto sunce mora
probuiti rupu u najcrnjoj huipil, koulji, kako bi se
moglo uzdii na nebu.
Slika lutanja i prolaenja kroz mrak pronosi drevnu
poruku koja govori "Nemoj se bojati neznanja". U
raznim fazama i razdobljima naega ivota tako treba
biti. Taj motiv u priama i mitovima potie nas da
slijedimo zov, ak i ako nemamo pojma kamo valja
krenuti, u kojem smjeru i koliko dugo. Znamo samo da
se, kao i dijete u prii, moramo uspraviti, ustati i
izvidjeti. Moda emo se potepati po mraku neko
vrijeme pokuavajui nai ono to nas doziva, ali budui
da smo uspjele ne ogluiti se o poziv divljega, bez
iznimke emo naletjeti na duevno krzno. Kad
udahnemo to stanje due, automatski ulazimo u
osjeajno stanje koje govori "Ovo je dobro. Znam to
mi treba."
Lutanje u mraku i traenje duevnoga krzna
mnogim dananjim enama nije najgora stvar. Ono to
ih mnogo vie plai jest uranjanje u vodu, stvarni
povratak kui, a osobito stvarni odlazak. Premda se
ene vraaju same sebi, navlae krzno, vrsto ga
zatvore i sad su spremne krenuti, teko je poi. Uistinu
je vrlo, vrlo teko prestati, predati ono ime su se tako
predano bavile i jednostavno otii.
Predugi ostanak
Tuljanica iz prie sui se jer je predugo ostala. Njezine

boljke jednake su onima koje mi doivljavamo kad

predugo ostajemo. Koa joj se posui. Koa je najbolji
osjetilni organ koji imamo, govori nam kad nam je
hladno, pretopio, kad smo uzbueni, prestraeni. Kad
ena predugo izbiva iz kue, njezina sposobnost da
primijeti svoja stajalita prema sebi i drugima isuuje i
puca. Ulazi u "stanje leminga". Budui da ne primjeuje
to je previe a to nije dovoljno, ona odjuri ravno
preko vlastita ruba.
314
Vidimo u prii da joj kosa ispada, da gubi na teini,
postaje anemina verzija onoga to je neko bila. Kad
mi predugo ostanemo, takoer gubimo svoje ideje, na
odnos s duom se istanji, krv nam se razrijedi pa tee
polako. Tuljanica poinje epati, oi joj gube vlagu,
polako slijepi. Kad mi kasnimo kui, oi nam nemaju
zato sjajiti, kosti nam oteaju, ini nam se kao da nam
se ivane ovojnice odmataju i vie se ne moemo
usredotoiti na to tko smo i to smo.
Na umovitim breuljcima Indiane i Michigana ivi
dojmljiva skupina farmera iji su se preci prije mnogo
vremena doselili s breuljaka Kentuckyja i Tenneseeja.
Premda im je govor pretrpan gramatikim
izmiljotinama - "Ne imam..." i "Prije neki dan..." itaju Bibliju, pa rabe i one lijepe, zvune rijei kao to
su opaine, miomirisan i hvalospjev.cxxix Osim toga,
poznaju i mnoge opise primjenjive na ene koje su
iscrpljene i nesvjesne. Ljudi iz zalea ne poliraju svoje
rijei, nego ih odsijecaju, naniu u komade koje zovu
reenicama i onda ih grubo odbace. "Predugo
upregnuta", "od rada joj otpale stranje noge", "toliko
umorna da ne vidi jarko crvenu talu", te osobito grubi
opis "sisu daje krepanom leglu", to znai da joj ivot
protjee u nekom jalovu ili jadnu braku, poslu ili
pothvatu.

Kad ena predugo izbiva iz kue, sposobnost da se

pogurne naprijed u ivotu sve joj vie slabi. Umjesto da
vue izabranu zapregu, ona visi u nekoj drugoj. Ve
kilji od umora, pa niti ne vidi mjesto na kojem bi nala
pomo i utjehu. Krepano leglo su ideje, zadaci, zahtjevi
koji ne uspijevaju, ne ive i ne donose joj ivot. Takva
ena blijedi, ali je svadljiva, sve manje spremna na
kompromis, a opet - raspada se. Fitilj joj je sve krai i
krai. Pop-kultura to zove "izgorjeti", ali to je vie od
toga - to je hambre del alma, izgladnjela dua. Tada
postoji samo jedna mogunost, napokon ena zna to
joj je initi - ne to bi mogla, moda, onako, nego to
mora - vratiti se kui.
U prii je obeanje ludom radovanje. Mukarac koji
je i sam prilino isuen, sa svim onim dugim brazdama
na licu zbog toga to je tako dugo bio usamljen, navede
tuljanicu da ue u njegovu kuu i srce obeavi joj da
e joj nakon nekoga vremena vratiti krzno, a ona onda
po elji moe ostati s njim ili se vratiti u svoju zemlju.
315
Koja jo ena to obeanje ne zna naizust? "im ovo
zavrim, mogu otii. im uspijem otii... Kad doe
proljee, idem. Kad zavri ljeto, idem. Kad djeca opet
krenu u kolu... Kasnije u jesen, kad je drvee onako
lijepo, onda u otii. Pa, ne moe ovjek u zimi nikamo.
Jednostavno u priekati proljee... Ovaj put, asna
rije."
Povratak kui osobito je vaan za one koje su bile
zapletene u zemaljske stvari pa su predugo ostale.
Koliko je to dugo? To je razliito od ene do ene, ali
dovoljno je rei da ene znaju, tono znaju, kad su
predugo ostale u svijetu. Znaju kad je vrijeme da se
vrate kui. Tijela su im tu, sada, ali misli su im negdje
daleko, daleko.
Umiru za novim ivotom. Dahu u elji za morem.

ive jo samo za sljedei mjesec, samo dok ne proe

polugodite, ne mogu doekati kraj zime pa da se
ponovno osjete ivima, samo ekaju onaj tajanstveno
odreen datum negdje u budunosti kad e biti
slobodne da uine neto udesno. Misle da e umrijeti
ako ne... (popunite prazninu). Sve je to popraeno i
nekom crtom alovanja. Javlja se angst. Javlja se
ucviljenost. Javlja se nujnost. Javlja se enja. Javlja se
upanje niti iz suknje i dugo zurenje kroz prozor. A to
nije privremena nelagoda. To ostaje i postaje sve jae i
jae kako vrijeme prolazi.
Pa ipak, ene nastavljaju svoju svakodnevnu
rutinu, djeluju posramljeno, ponaaju se kao da su
krive i nategnuto se smijee. "Da, da, da, znam" govore. "Trebala bih, ali, ali, ali..." Upravo je "ali" u
njihovim reenicama ono to jasno otkriva da su ostale
predugo.
ena koja nije prola proces inicijacije, a koja se
nalazi u tom jadnom stanju, misli - to je pogreno - da
e imati vee duhovne koristi od ostanka nego od
odlaska. Druge su pak zauzete time da, kao to kau u
Meksiku, dar a algo un tirn fuerte, uvijek vuku Djevicu
za rukav, to znai da svesrdno rade na tome da
dokau kako su prihvatljive, da su dobre osobe.
No, ima i drugih razloga za podijeljenu enu. Nije
navikla da drugima prepusti kormilo. Moda je navikla
na "litaniju o klincima" koja glasi: "Ali moji klinci
trebaju ovo, moji klinci trebaju ono i tako dalje".cxxx Ne
shvaa da rtvujui svoju potrebu za povratkom ui
djecu da podnesu istu rtvu kad odrastu.
316
Neke se ene boje da njihova okolina nee shvatiti
njihovu potrebu za povratkom. Svi moda i nee. Ali
ena mora ovo sama shvatiti: kad ena ode kui u
skladu sa svojim ciklusima, onda se oni oko nje ponu

baviti svojim individuacijskim radom, vlastitim ivotnim

problemima. Njezin povratak kui i drugima omoguuje
rast i razvoj.
Kod vukova ne postoji taj podijeljen osjeaj oko
dolaenja i odlaenja, jer oni rade, mnoe se, odmaraju
i lutaju u ciklusima. Oni su dio skupine koja dijeli rad i
skrb dok drugi iskoritavaju slobodno vrijeme. Dobro je
tako ivjeti. To je ivot koji sadrava sav integritet
divljega enskog.
Valja objasniti da odlazak kui raznim enama
predstavlja razne stvari. Moj prijatelj slikar, Rumunj,
znao je da mu je baka u fazi odlaenja kui kad bi
odnijela drveni stolac u stranji vrt i sjedila zurei
otvorenih oiju u sunce. "To je lijek za moje oi, to je
korisno" - govorila bi. Ljudi su znali da je ne treba
uznemirivati, a ako nisu znali, uskoro bi saznali. Vano
je shvatiti da odlazak kui ne stoji nuno novaca. Stoji
vremena. Stoji snane volje da kaete "Odlazim" i da to
i mislite. Moete doviknuti preko ramena, kao to to
preporuuje moja draga prijateljica Jean: "Idem sad, ali
u se vratiti", ali svejedno morate nastaviti put kui.
Postoje mnogi putevi kui: neki su svakodnevni,
neki boanski. Klijentice mi nabrajaju sljedee
svakodnevne pothvate koji za njih predstavljaju
vraanje kui... premda vas moram upozoriti da se
toan poloaj prolaza prema kui mijenja s vremena na
vrijeme, tako da mjesto na kojem se nalazi ovaj mjesec
moe biti drugaije nego proli. Ponovno itanje
poglavlja u knjigama ili pojedinih pjesama koje su ih
dirnule. Provesti, pa makar samo nekoliko minuta,
pokraj rijeke, brzaca ili potoka. Leati na tlu u
nejednakom, pjegavom svjetlu. Biti s voljenom osobom
a da djeca nisu prisutna. Sjediti na trijemu i vaditi
neto iz ljusaka, plesti, guliti voe. etati ili voziti jedan
sat u bilo kojem smjeru, a zatim se vraati. Sjesti na

bus u nepoznatom smjeru. Izraivati bubnjeve i sluati

glazbu. Pozdravljati izlazee sunce. Voziti nekamo gdje
se gradska svjetla ne sukobljavaju s nonim nebom.
Moliti. Vaan prijatelj. Sjediti na mostu i mahati
nogama preko ruba. Drati dojene. Sjediti pokraj
prozora u kafiu i pisati. Sjediti okruena drveem.
Suiti kosu na suncu. Staviti ruke u bavu kinice. Sa317
diti biljke i svakako jako uprljati ruke. Ugledati ljepotu,
ljupkost, dirljivu krhkost ljudskih bia.
Dakle, kod povratka kui ne radi se nuno o
transkontinentalnom i mukotrpnom putovanju, ali ipak
ne elim ostaviti dojam da je jednostavan, jer bilo
putovanje lako ili teko, osjeat ete veliki otpor vezan
za odlazak kui.
Postoji jo neto to e nam objasniti odgodu
povratka kod ena, neto to je mnogo tajanstvenije, a
to je enina prekomjerna identifikacija s arhetipom
vidarice. Arhetip je golema sila koja je za nas istodobno
tajanstvena i pouna. Kad smo blizu nje, kad je
oponaamo i kad imamo uravnoteen odnos s njom, u
nama se taloe goleme rezerve. Svaki arhetip nosi
svoje karakteristike koje opravdavaju ime koje mu
nadjenemo: velika majka, boansko dijete, sunani
junak i tako dalje.
Arhetip velike vidarice sadrava mudrost, dobrotu,
znanje, skrb i sve one druge stvari koje povezujemo s
vidanjem. Dakle, dobro je biti onako velikoduan, mio i
susretljiv kao to je arhetip velike vidarice. Ali samo do
neke mjere. Taj nagon ena da "sve izlijee, sve
poprave" velika je zamka sazdana od onoga to vlastita
kultura oekuje od nas, a to je uglavnom pritisak da
dokaemo kako ne stojimo samo besposleno,
zauzimamo mjesto i zabavljamo se, nego da nosimo
neku vrijednost koja e nas iskupiti - za neke dijelove

svijeta ak je opravdano rei, da dokaemo kako

imamo neku vrijednost, pa nam zato valja dopustiti da
ivimo. Takvi se pritisci uvode u nau psihu kad smo
vrlo mlade i kad ih jo nismo u stanju procijeniti i
oduprijeti im se. To za nas postaje zakon... osim ako, ili
do onog trena, kad ih krenemo propitivati.
No, jedna osoba ne moe itavo vrijeme odgovarati
na krikove svijeta koji pati. Iskreno moemo samo
odabrati da reagiramo na one koji nam doputaju
redovit povratak kui, inae nam se svjetla u srcu
gotovo u potpunosti prigue. Kojiput postoji razlika
izmeu onoga emu srce eli pomoi i bogatstva nae
due. Ako ena cijeni svoje duevno krzno, odluivat e
o tim stvarima u odnosu prema tome koliko je blizu
"kue" i koliko se esto vraala.
318
Premda arhetipovi mogu kroz kraa razdoblja
izbijati iz nas tijekom onoga to nazivamo numinoznim
doivljajem, nijedna ena ne moe stalno emanirati
arhetip. Samo sam arhetip moe izdrati takve
projekcije kao to su svemogui, velikoduni, vjeno
ispunjen energijom. Moemo ih pokuati dostii, ali to
su ideali, a ljudi ih ne mogu, a i ne trebaju dosegnuti.
Pa ipak, zamka trai od ena da se izmue pokuavajui
dosegnuti tu nestvarnu razinu. Da bismo izbjegle toj
zamci, moramo nauiti rei "Stani" i "Prestani" i,
naravno, stajati iza toga.
ena mora otii, biti sama sa sobom i dokuiti kako
se uope uhvatila u neki arhetip.cxxxi Treba vratiti i
razviti temeljni divlji instinkt koji odreuje "samo dotud
i ne dalje, samo toliko i ne vie". Tako e ena ostati na
pravom tragu. Preporuuje se da ode kui na neko
vrijeme, ak i ako time razljuti druge, a ne da ostane i
propadne, pa na kraju otpuzi u ritama.
Dakle, umorne ene, ene privremeno umorne od

svijeta, ene koje se bojite toga da odvojite vrijeme za

sebe, koje se bojite prestanka, probudite se ve
jednom! Prebacite pokriva preko onog zvona koje vas
stalno poziva da vjeno pomaete ovome, pomaete
onome, pomaete u onoj drugoj stvari. Ako to budete
htjele, ono e i dalje biti na svojem mjestu, da ga
otkrijete kad se opet vratite. Ako ne odemo kui kad je
vrijeme, onda izgubimo fokus. Ako pronaemo krzno,
ponovno ga vrsto navuemo i izgladimo, pa odemo
kui, onda emo biti mnogo uinkovitije kad se vratimo.
Postoji izreka koja glasi: "Ne moe se ponovno vratiti
kui." To nije istina. Iako se ne moete ponovno zavui
u maternicu, moete se vratiti svojoj duevnoj kui. I to
nije samo mogue, to je i prijeko potrebno.
Oslobaanje, uranjanje
to je to nagon povratka? To je instinkt vraanja,
odlaenja na mjesto koje pamtimo. To je sposobnost
da, nou ili danju, pronaemo svoj dom. Svi znamo
kako se vratiti kui. Bez obzira na to koliko je vremena
prolo, svi emo nai put. Prolazimo kroz no, kroz
nepo319
znate zemlje, kroz strana plemena, bez zemljovida i
pitamo starije osobe koje susreemo putem: "Koji je
pravi put?"
Toan odgovor na pitanje "Gdje je dom?" sloeniji
je... ali na neki nain to je unutarnje mjesto, mjesto
negdje u vremenu, vie nego u prostoru, gdje se ena
osjea itavom. Dom je tamo gdje se neka misao ili
osjeaj moe odrati, a ne da ih netko prekine ili nam
ih otme, jer neto drugo zahtijeva nae vrijeme ili
panju. Kroz povijest, ene su nalazile razne puteve da
to postignu, da stvore to mjesto za sebe, ak i ako su

im dunosti i zadaci bili beskrajni.

To sam prvi put vidjela u zajednici svojega
djetinjstva, gdje su mnoge pobone ene ustajale prije
5 ujutro i u dugim tamnim haljinama koraale kroz sivu
zoru kako bi kleknule u hladnom brodu crkve, a
periferni bi im vid bio prekriven rupcima koje bi navukle
nad elo. Zabile bi lice u svoje crvene ake i molile,
priale Bogu prie, uvlaile u se mir, snagu i uvid. S
vremena na vrijeme teta Katerina bi me povela sa
sobom. Kad sam jednom rekla: "Tu je tako tiho i
lijepo", namignula mi je dok me utiavala. "Nemoj
nikome rei; to je jako vana tajna." A to je i bila, jer u
to su doba puteljak koji je vodio prema crkvi u zoru i
zamraena unutranjost same crkve bila jedina dva
mjesta na kojima je bilo zabranjeno ometati enu.
Pravo je i valjano da se ene izbore, oslobode,
uzmu, izrade, smiljaju kako postii, primijeniti svoje
pravo da idu kui. Dom je odrano raspoloenje, ili
smisao koji nam doputa da iskusimo osjeaje koje ne
doivljavamo nuno u svakodnevnom svijetu:
udivljenje, viziju, mir, slobodu od briga, slobodu od
zahtjeva, slobodu od stalnoga kljucanja. Svi ti darovi od
kue namijenjeni su tome da ih pohranimo u psihi kako
bismo ih poslije mogle upotrijebiti u povrinskom
svijetu.
Premda postoje mnogi fiziki prostori kamo
moemo otii kako bismo "napipale" put natrag u svoj
posebni dom, fiziki prostor sam po sebi nije dom: on
je samo sredstvo koje uljuljka ego u san tako da same
moemo prijei ostatak puta. Sredstva kojima ene
dolaze do doma su mnogobrojna: glazba, umjetnost,
uma, pjena oceana, izlazak sunca, samoa. Sve nas to
prenosi kui u hranjiv unutarnji svijet koji posjeduje
vlastite ideje, red i hranu.
320

Dom je onaj netaknut instinktivni ivot koji jednako

tako lako funkcionira kao i podmazani zglob, gdje je
sve onako kako treba biti, gdje sve zvui dobro, gdje je
dobro svjetlo, a mirisi nas vie smiruju nego
uznemiruju. Kako tamo provodimo vrijeme nije vano.
Vano je samo ono to e vratiti ravnoteu. To je dom.
To nije samo vrijeme kontemplacije, nego i uenja,
otkrivanja zaboravljenoga, neupotrebljavanog i
zakopanog. Tamo moemo zamiljati budunost i
mozgati nad putokazom oiljaka u psihi, nauiti to je
dovelo do ega i kamo emo dalje ii. Kao to o
povratku Sebstva pie Adrienne Rich u svojoj dojmljivoj
pjesmi "Uranjanje u olupinu"cxxxii
Postoje ljestve.
Ljestve su uvijek tamo
vise bezazleno
kraj boka kune...
Sputam se...
Dola sam da istraim olupinu...
Dola sam da pogledam nanesenu tetu
i blaga koja su ostala...
Najvanije to vam mogu rei o vremenu tog
ciklusa povratka kui jest: kad je vrijeme, onda je
vrijeme. ak i ako niste spremni, ak i ako stvari nisu
dovrene, ak i ako vas ba danas eka dobra zarada.
Kad je vrijeme, onda je vrijeme. Tuljanica se vrati u
more, ne zato to joj je ba do toga, ne zato to je
danas ba dobar dan za to, ne zato to joj je ivot sav
divan i uredan - nema divnog i urednog vremena ni za
koga. Ona ide jer je vrijeme, pa mora.
Svi mi imamo svoje najdrae metode kako emo
sami sebe nagovoriti da ne odvojimo to vrijeme za
odlazak kui. Pa ipak, kad vratimo svoje instinktivne i

divlje cikluse, nalazimo se pod psihikom obvezom da

svoj ivot uredimo tako da ga sve vie ivimo u skladu
s njima. Argumenti o valjanosti i pogrenosti odlaenja
u svrhu povrata kui su beskorisni. Jednostavna istina
glasi: kad je vrijeme, onda je vrijeme.cxxxiii
321
Neke se ene nikad ne vrate kui, pa umjesto toga
ive a la zona zombi, u zoni zombija. Najokrutniji oblik
toga beivotnog stanja je taj da ena funkcionira, hoda,
govori, djeluje, ak i postie mnoge stvari, ali vie ne
osjea uinak onoga to je polo po krivu - jer da
osjea, njezina bi je bol istoga trena nagnala da se
posveti ispravljanju toga.
Ali ne, ena u takvom stanju epesa dalje,
ispruenih ruku, obranjena od bolna gubitka doma,
slijepa i, kao to kau na Bahamima, "Ode u sparat",
to znai da joj je dua otila bez nje, pa se ona sad,
bez obzira na to to inila, osjea nekako nesadrajno.
U tom stanju ene imaju udan osjeaj da mnogo toga
postiu, ali ne osjeaju ba neko zadovoljstvo. ine ono
to su mislile da ele, ali blago u njihovim rukama
nekako se pretvorilo u prainu. Vrlo je dobro kad je
ena u takvom stanju svjesna toga. Nezadovoljstvo
predstavlja tajna vrata u vanu ivotvornu promjenu.
ene s kojima radim, a koje nisu bile kod kue
dvadeset ili vie godina, uvijek plau kad prvi put
ponovno stanu na to psihiko tlo. Iz raznih razloga, koji
su se u danom trenutku inili dobrima, provele su
godine prihvaajui stalan izgon iz domaje, zaboravile
su kako je neizmjerno dobro kad kia padne na suhu
zemlju.
Za neke je dom poetak nekoga pothvata. ene
ponovno zapjevaju nakon to su godinama nalazile
razloge zato ne bi. Posvete se uenju neega to ve
dugo snano prieljkuju. Trae izgubljene ljude i stvari

u svojim ivotima. Vrate svoj glas i piu. Odmaraju se.

Stvore neki kutak svijeta za sebe. Donose velike ili
teke odluke. ine neto to e ostaviti trag.
Nekima je dom uma, pustinja, more. Zapravo je
dom holograf. Sva sila mu se nalazi u makar jednom
drvetu, u usamljenom kaktusu u prozoru cvjearnice, u
smirenoj bari. Isto je tako u punoj snazi u utom listu
koji lei na asfaltu, u crvenoj glinenoj tegli koja eka na
neku sadnicu, u kapi vode na koi. Kad usmjerite
duevni pogled, vidjet ete dom na nebrojenim
mjestima.
Na koliko dugo se vraamo kui? Na onoliko
vremena koliko moemo, ili dok ponovno ne pronaemo
sebe. Koliko esto je to potrebno? Mnogo ee ako ste
"senzitivac" i vrlo aktivni u vanj322
skom svijetu. Rjee ako ste debelokoac i ne toliko
"istaknuti". Svaka ena u svojem srcu zna koliko esto i
na koliko dugo. Radi se o procjeni stanja sjaja u oima,
ustreptalosti raspoloenja, vitalnosti osjeta.
Kako emo uskladiti potrebu za povratkom kui sa
svakodnevnim ivotom? Moramo "uplanirati" dom u
svoj ivot. Zapanjujue je kako ene lako "odvoje
vrijeme" ako se radi o bolesti, ako ih dijete treba, ako
se auto pokvari, ako imaju zubobolju. Odlasku kui
mora se pripisati jednaka vrijednost, ak je valja izraziti
kriznim razmjerima, ako je potrebno. Jer, neporeciva je
istina da e, ako ena ne ode kad je vrijeme, ona tanka
napuklina u njezinoj dui/psihi postati usjek, a usjek e
se pretvoriti u razjapljenu provaliju.
Ako ena apsolutno cijeni svoje cikluse odlaenja
kui, onda e ih i oni oko nje nauiti cijeniti. Istina je da
se znatni "dom" moe dosegnuti ako odvojimo vrijeme
od klepetanja svakodnevne rutine, vrijeme koje je
nepovredivo i iskljuivo za nas. "Iskljuivo za nas"

predstavlja razne stvari raznim enama. Nekima je

boravak u sobi sa zatvorenim vratima, ali ipak
dostupnoj drugima, lijep povratak kui. Drugima je,
meutim, potrebno da na mjestu s kojega e zaroniti
kui nema ni najmanje smetnje. Da nema onog:
"Mama, mama, gdje su mi cipele?". Da nema onog:
"Duo, treba li nam neto iz duana?"
Takva ena ulaz u svoj duboki, dom priziva
tiinom. No me molestes. Potpuna Tiina, pisano
velikim poetnim slovima. Njoj je tiina zvuk vjetra
kako prolazi gustom umom. Njoj je tiina huk
planinskog brzaca. Za nju je grom tiina. Za nju je
ivotvorna tiina prirodni red u prirodi, koji nita ne
trai zauzvrat. Svaka ena izabere ono to moe i ono
to mora.
Bez obzira na trajanje vaega boravka kod kue,
bio to sat ili dani, drugi ljudi vam mogu gladiti maku,
premda vaa maka tvrdi da jedino vi to inite kako
treba. Va pas e vam pokuati usaditi grinju savjesti
kao da naputate dijete na autocesti, ali oprostit e
vam. Trava e malo posmeiti, ali e ponovno oivjeti.
Vi i vae dijete meusobno ete si nedostajati, ali ete
biti sretni nakon povratka. Va partner e moda
grintati. Preivjet e. Va ef e moda prijetiti. I
on/ona e preivjeti. Predugi ostanak je ludilo. Odlazak
kui sauvat e vam razum.
323
Kada kultura, drutvo ili psiha ne podupiru ciklus
povratka kui, mnoge ene bez obzira na to naue kako
preskoiti ogradu ili prokopati prolaz ispod nje.
Kronino se razbole ili kradu vrijeme za itanje u
krevetu. Smijee se onim zubatim osmijehom kao da je
sve u redu, a onda za to vrijeme neprimjetno uspore
svoj rad.
Mnoge ene misle, kad im se narui ciklus povratka

kui, da se moraju posvaati sa efom, s djecom,

roditeljima ili partnerom kako bi se oslobodile da mogu
otii, kako bi nametnule svoje psihike potrebe. Tako se
dogaa da usred neke svae ena uporno govori: "E pa,
ja odoh. Budui da si takav/va________[popuni
prazninu] i oito ne mari za________[popuni
prazninu], onda ja jednostavno odlazim, hvala na
pitanju." Motor zabruji, zarie, ljunak poleti i ode ona.
Ako se ena mora izboriti za ono to joj po pravu
pripada, onda osjea da je njezina elja za odlaskom
kui opravdana, njezino pravo apsolutno dokazano.
Zanimljivo je primijetiti da se i vukovi, kad je potrebno,
bore za ono to ele, bilo to hrana, san, seks ili mir.
ini se da je borba za ono to elimo, pravilna
instinktivna reakcija na zapreku. Pa ipak, za mnoge se
ene ta borba mora voditi i iznutra, ili iskljuivo iznutra,
protiv itavog unutarnjega kompleksa koji je isprva
uope doveo do negacije njezine potrebe. Agresivnu
kulturu takoer moete potisnuti mnogo bolje nakon
to ste otili kui pa se vratili.
Ako se morate boriti svaki put kad odlazite, moda
biste trebali paljivo procijeniti odnos s ljudima u vaoj
blizini. Ako moete, bolje je nauiti ljude oko sebe da
ete biti vie toga i drugaiji kad se vratite, da ih ne
naputate, nego da uite neto novo o sebi i da se
vraate u stvarni ivot. Osobito ako ste umjetnica,
okruite se ljudima koji razumiju vau potrebu za
domom, jer je vjerojatno da ete ee od ostalih
morati kopati po psihikom tlu doma kako biste mogli
nauiti cikluse stvaranja. Dakle, budite kratki, ali jasni.
Moja prijateljica Normandi, nadarena spisateljica, kae
da je vjebala i da je reenicu svela na: "Idem ja." To
su najbolje rijei. Recite ih. Zatim idite.
Razne ene imaju razne kriterije s pomou kojih
procjenjuju koliko traje korisno i/ili potrebno vrijeme

koje provode kod kue. Veina

324
nas ne moe uvijek otii na onoliko dugo koliko eli, pa
odlazimo na onoliko dugo koliko moemo. Tu i tamo
odemo na onoliko dugo koliko moramo. Kojiput odemo
do kad nam pone nedostajati ono to smo ostavili za
sobom. Kojiput uronimo, izronimo, pa ponovno uronimo
"na refule". Veina ena koja se vraa u svoje prirodne
cikluse ponovno se kree izmeu to dvoje, usklauje
okolnosti i potrebe. Jedna stvar je sigurna, dobro je
drati maleni koveg pokraj vratiju. Za svaki sluaj.
Srednja ena: disanje pod vodom
U prii se pojavljuje udan kompromis. Umjesto da
tuljanica ostavi dijete, ili da ga zauvijek povede sa
sobom, ona ga povede u posjet onima koji ive "ispod".
Dijete zbog majine krvi prihvate kao lana tuljanskoga
klana. U podzemnom svijetu poduavaju ga obiajima
divlje due.
Dijete predstavlja novi poredak u psihi. Tuljanica
mu je u plua udahnula neto svojega daha, posebnu
vrstu oivljavanja, i time ga je, u psiholokom smislu,
pretvorila u srednje biecxxxiv, bie koje je poveznica
izmeu dvaju svjetova. Pa ipak, premda je dijete prolo
inicijaciju u podzemlju, ono ne moe tu i ostati, nego se
mora vratiti na zemlju. Otad ono ima posebnu ulogu.
Dijete koje je zaronilo i ponovno izalo na povrinu nije
u potpunosti ego, nije u potpunosti dua, nego je
negdje izmeu.
U dubokoj sri svih ena postoji ono to Toni
Wolffe, jungovska psihoanalitiarka koja je ivjela u
prvoj polovici dvadesetoga stoljea, zove "srednja
ena". Srednja ena stoji izmeu svijeta dogovorne
stvarnosti i mistinoga nesvjesnog, te posreduje

izmeu njih. Srednja ena je odailja i primatelj

izmeu dviju ili vie vrijednosti ili ideja. Ona je ta koja
provodi nove ideje, mijenja stare za inovativne, prevodi
izmeu svijeta racionalnoga i svijeta zamiljenog. Ona
"uje" stvari, "zna" stvari i "osjea" to bi trebalo
uslijediti.
Ta srednja toka izmeu svijeta razuma i svijeta
zamiljaja, izmeu osjeaja i razuma, izmeu tvari i
duha - izmeu svih suprotnosti i svih nijansi znaenja
koje moemo zamisliti - dom je srednje ene.
325
Tuljanica iz prie emanacija je due. Ona moe ivjeti u
svim svjetovima, u povrinskom svijetu tvari i u
dalekom svijetu, ili podzemlju, koji je njezin duhovni
dom, ali ne moe predugo ostati na zemlji. Ona i ribar,
ego-psiha, stvore dijete koje takoer moe ivjeti u oba
svijeta, ali ne moe predugo ostati u duevnom domu.
Tuljanica i njezino dijete zajedno tvore sustav u
eninoj psihi koja je kao ivi lanac. Tuljanica, duevno
sebstvo, prenosi misli, ideje, osjeaje i impulse iz vode
u srednje sebstvo, koje zatim iznosi te stvari na kopno i
u svijest vanjskoga svijeta. Struktura djeluje i u
obratnom smjeru. Dogaaji iz naega svakodnevnoga
ivota, nae prole traume i radosti, nai strahovi i
nade za budunost, sve se to prenosi iz ruke u ruku
prema dui, koja to komentira u naim snovima, alje
svoje osjeaje kroz naa tijela ili nas probija trenutkom
nadahnua s idejom na kraju.
Divlja ena je spoj zdravoga razuma i duevnoga
razuma. Srednja ena je njezin dvojnik, pa takoer
poznaje oboje. Kao i dijete u prii, srednja ena potjee
s ovoga svijeta, ali s lakoom putuje u dublje slojeve
psihe. Neke ene raaju se s tim darom. Druge to
usvajaju kao vjetinu. Nije bitno kako do toga
dolazimo. AJi, jedan od uinaka redovita odlaenja kui

je taj da se srednja ena psihe svaki put osnai kad

ena ode i vrati se.
Izranjanje
uenje i bol povratka na mjesto divljega doma sastoji
se u tome da moemo doi u posjet, ali ne moemo
ostati. Bez obzira na to koliko je divno u tom
najdubljem domu, ne moemo zauvijek ostati pod
vodom, nego se moramo vratiti na povrinu. Kao i
Ooruk, kojega njeno poloe na stjenovitu obalu, tako
se i mi vraamo svojem svakodnevnom ivotu proeti
novim ivotom. Bez obzira na to, tuan je trenutak kad
vas vrate na obalu i kad ste ponovno preputeni sami
sebi. U drevnim mistinim ritualima, osobe koje su
prole inicijaciju, a sad se vraaju u vanjski svijet,
takoer osjeaju kako ih proima gorkasto
raspoloenje. Radosni su i osvjeeni, ali i isprva pomalo
nujni.
326
Lijek protiv takve kratkotrajne tuge tuljanica daje
sinu kad kae: "Uvijek u biti s tobom. Samo dotakni
to sam ja doticala, prue za vatru, moj ulu, no,
rezbarije vidri i tuljana u kamenu, a ja u ti udahnuti
dah u plua da moe pjevati svoje pjesme."cxxxv
Njezine su rijei neko posebno divlje obeanje. One
govore da ne bismo trebali provesti previe vremena
odmah udei za povratkom. Umjesto toga, trebamo
shvatiti to orue, baviti se njime, pa emo osjetiti
njezinu prisutnost kao da smo koa na bubnju o koju
lupka divlja ruka.
Inuiti to orue nazivaju oruem "prave ene". To je
ono to ena treba da bi "izrezbarila ivot za sebe".
Njezin no ree, kroji, oslobaa, oblikuje, prilagodava
materijale. Njezino poznavanje prua za vatru

omoguava joj da zapali vatru u najteim uvjetima.

Njezine rezbarije u kamenu izraavaju njezino mistino
znanje, njezine vjetine vidanja i njezin osobni savez s
duhovnim svijetom.
U psiholokom smislu, te metafore tipiziraju snagu
koja je uobiajena za divlju prirodu. U klasinoj
jungovskoj psihologiji, neki bi taj tandemski savez
mogli nazvati Os ego-sebstvo. Rjenikom bajki, no je
meu ostalim vidovito orue kojim presijecamo tminu i
uviamo skrivene stvari. Orue za potpalu tipizira
sposobnost da si priskrbimo hranu za sebe, da
pretvorimo stari ivot u novi, da odbijemo negativnost i
da prekalimo razne materijale. Izrada fetia i talismana
pomae junaku ili junakinji bajke da se prisjete kako je
snaga divljega svijeta blizu.
Za modernu enu, ulu, no, simbolizira uvid, volju i
sposobnost da ukloni ono povrno, odredi jasan
zavretak i stvori novi poetak. Kad pali vatru ona
izjavljuje da je spremna uzdii se iz neuspjeha, stvoriti
strast u svoje ime i spaliti neto do temelja ako je to
potrebno. Rezbarije u kamenu utjelovljuju njezino
sjeanje na vlastitu divlju svijest, njezin savez s
prirodnim instinktivnim ivotom.
Kao i dijete tuljanice, doznajemo da e nas
duevna majka proeti ako se pribliimo njezinu djelu.
Iako je otila k svojem narodu, njezina se puna snaga
moe osjetiti kroz ensku snagu uvida, strasti i veze s
divljom prirodom. Njezino obeanje glasi da emo
osjetiti njezin dah ako se poveemo s oruem psihike
snage - njezin dah ui e u naa plua i ispuniti nas
svetim dahom pjevanja. Stari Inuiti kau,
327
kad se boanski dah izmijea s ljudskim, ovjek stvara
snane i svete pjesme.CXXXVI
Mi teimo za tim svetim pjesmama i pjevanjem.

elimo snane rijei i pjesme koje se uju pod vodom i

diljem zemlje. Teimo za tom divljom pjesmom, za
prilikom da pod morem upotrijebimo taj divlji jezik koji
uimo naizust. Kad ena izgovara svoju istinu, pokree
svoje namjere i osjeaje, ostaje u vezi s instinktivnom
prirodom, ona pjeva, ona ivi u bujici divljeg daha u
dui. Takav ivot predstavlja ciklus za sebe, ciklus koji
se stalno nastavlja, dalje i dalje i dalje.
Zato Ooruk niti ne pokuava zaroniti natrag pod
vodu ili moliti majku da ide s njom kad ona krene
natrag na puinu i nestane iz vida. Zato on ostaje na
zemlji. Dobio je obeanje. Kad se vraamo u taj
klepetavi svijet, osobito ako smo na neki nain bili
izolirani na putu kui, ljudi, strojevi i drugi predmeti
djeluju nam nekako nepoznato, pa ak i amor naih
blinjih pomalo udno zvui. Ta faza povratka zove se
ponovni ulazak i prirodna je. Osjeaj da potjeemo s
nekoga stranog svijeta proe nakon nekoliko sati ili
dana. Nakon toga emo provesti dobar komad vremena
u naem svakodnevnom ivotu, osnaene energijom
koju smo skupile na putu kui i prakticirajui
privremeno jedinstvo s duom kroz praksu samoe.
Dijete tuljanice u prii oituje zatim svoju srednju
prirodu. Postane bubnjar, pjeva, pripovjeda. U
tumaenju bajki, bubnjar bubnjanjem postaje srce u
sreditu novoga ivota ili osjeaja koji se treba
probuditi i odzvanjati. Bubnjar moe prestraiti i
otjerati, ali i prizvati. Pjeva prenosi poruke amo-tamo
izmeu velike due i svakodnevnoga sebstva. Prirodom
i tonom glasa pjeva moe rastaviti, unititi, izgraditi i
stvoriti. Za pripovjedaa se kae da se priuljao i sluao
Bogove kako govore u snu.Cxxxvii
Dakle, kroz sva ta kreativna djela, dijete ivi ono
to mu je tuljanica udahnula. Dijete ivi ono to je
nauilo pod vodom, ivot odnosa s divljom duom. Tad

se naemo ispunjene udarcima bubnja, ispunjene

pjevanjem, ispunjene sluanjem i izgovaranjem
vlastitih rijei: novim pjesmama, novim nainima
gledanja, novim nainima djelovanja i razmiljanja.
Umjesto da pokuavamo "produljiti aroliju",
jednostavno ivimo. Umjesto da se opiremo poslu koji
smo odabrale
328
ili ga se bojimo, s lakoom mu se posvetimo: ive,
ispunjene novim predodbama, znatieljne da vidimo
to slijedi. Ta ipak je osoba koja se vratila kui
preivjela odlazak na puinu s velikim duhovima
tuljana.
Praksa namjerne samoe
U sivoj izmaglici jutra, sad odraslo dijete klei na stijeni
u moru i razgovara ni manje ni vie nego s tuljanicom.
Ta namjerna i svakodnevna praksa samoe doputa mu
da bude u blizini doma, i to je kljuno, ne samo time
to e na dulja razdoblja zaroniti onamo gdje se nalazi
dua, nego, to je jednako vano, time to moe
nakratko prizvati duu natrag na povrinski svijet.
Kako bi mogla razgovarati s divljim enskim, ena
mora privremeno napustiti svijet i ui u stanje samoe.
U engleskom jeziku nekad se rije alone (sam) smatrala
dvjema rijeima - all one (itav)cxxxviii, u znaenju
cjelovitosti, biti jedinstven, bilo sutinski ili privremeno.
upravo je to cilj samoe, biti cjelovit. Ona je lijek za
ono iskrzano stanje koje je tako uobiajeno za
suvremenu enu, ono koje je natjera, kako veli stara
uzreica: "da skoi na konja i odjae u svim
smjerovima".
Samoa nije manjak energije ili radnje, kao to
neki misle, nego blagodat divljih zaliha koje dobivamo

iz due. U drevna vremena, svrhovita samoa sluila je

i olakanju i prevenciji. Koristila se za lijeenje umora i
sprjeavanje iscrpljenja. Koristila se i kao proroanstvo,
kao nain sluanja unutarnjega sebstva da bi se
zatraili savjeti i upute koje inae nije mogue uti u
amoru svakodnevnog ivota.
ene u stara vremena, ali i suvremene
domorodake ene oznauju neko izdvojeno sveto
mjesto za takvu razmjenu i propitivanje. Kau da se
tradicionalno ena izdvaja tijekom menstruacije,
tijekom onoga vremena kad ena ivi mnogo blie
samospoznaji nego obino, kad se opna izmeu
nesvjesnoga i svjesnog uma znatno stanji. Osjeaji,
sjeanja, osjeti koji su obino iskljueni iz svijesti bez
otpora sad prelaze u nju. Kad ena odabere samou
tijekom toga vremena, vea je koliina materijala koju
moe prosijati.
329
Meutim, razmjenom koju sam imala sa enama iz
Sjeverne, Srednje i June Amerike, te enskim
potomcima nekih slavenskih plemena, otkrila sam da se
"enska mjesta" rabe u svako doba, ne samo tijekom
menstruacije, tovie, svaka ena esto ima vlastito
"ensko mjesto", to je obino neko odreeno drvo,
mjesto uz vodu, u nekoj umi, pustinji ili oceanskoj
pilji.
Iskustvo koje sam stekla analizirajui ene navodi
me na pomisao da predmenstrualna angrizavost ena
nije samo fiziki sindrom, nego se jednako tako moe
pripisati guenju njezine potrebe da odvoji dovoljno
vremena za svoje oivljavanje i obnovu.cxxxix Uvijek se
smijem kad netko citira rane antropologe koji su tvrdili
da su razna plemena ene smatrala "neistima" kad su
imale menstruaciju i tjerala ih da napuste selo dok to
ne "proe". Sve ene znaju da bi, ak i kada bi postojao

takav prisilni ritualni izgon, svaka ena, sve do jedne,

naputale selo, kad bi dolo vrijeme, tuno objeene
glave, bar dok ne bi nestala s vidika, a onda bi
odjednom zaplesala niz puteljak i itavim se putem
hihotala.
Kao i u prii, ako utvrdimo redovitu praksu
namjerne samoe, onda prizivamo razgovor izmeu
sebe i divlje due koja dolazi do obale. To ne inimo
samo zato da bismo "bili u blizini" svoje divlje i duevne
prirode, nego je, kao i u tradiciji mistike otkako je
svijeta i vijeka, svrha toga saveza da postavljamo
pitanja i da nas dua savjetuje.
Kako moemo prizvati duu? Postoji mnogo naina:
meditacijom, ili ritmovima tranja, bubnjanja, pjevanja,
pisanja, slikanja, sviranja, vizijama velike ljepote,
molitvom, kontemplacijom, obiajima i ritualima,
mirnim stajanjem, ak i raspoloenjima i idejama koje
nas prenose u stanje transa. Sve su to psihika
zazivanja koja dozivaju duu iz njezina obitavalita.
Meutim, zauzimam se za one metode za koje nisu
potrebni rekviziti i odreena mjesta te koje se mogu
jednako tako postii za minutu kao i za dan. To znai da
se koristimo samo svojim umom kako bismo prizvale
duevno sebstvo. Svatko od nas poznaje bar jedno
stanje uma kojim e prizvati takvu samou. Za mene je
samoa poneto nalik na presavijenu umu koju nosim
svagdje sa sobom, pa je ras330
tvorim oko sebe kad osjetim potrebu. Sjednem pokraj
velikoga starog drvea svojega djetinjstva. S te
izvidnice postavljam pitanja, dobivam odgovore, a
zatim do sljedee prigode samem svoj umski predio
natrag na veliinu ljubavne poruke. To je neposredan i
kratak doivljaj prosvjetljenja.
Za namjernu samou uistinu nam je potrebna

samo sposobnost da iskljuimo sve to nam odvlai

pozornost. ena moe nauiti kako iskljuiti druge
ljude, buku i brbljanje, bez obzira na to je li usred
rasprave kakvoga upravnog odbora, bez obzira na to
proganja li je kua koju treba oistiti buldoerom, bez
obzira na to okruuje li je osamdeset blagoglagoljivih
roaka koji se svaaju, pjevaju i pleu kako bi se probili
kroz trodnevne karmine. Ako ste ikad bili tinejderka,
zacijelo znate tehniku iskljuivanja. Ako ste ikad bili
majka dvogodinjaka koji pati od nesanice, znate kako
stvoriti namjernu samou. To nije teko uiniti, teko je
samo prisjetiti se kako se to radi.
Premda bi nam svima bilo drae da za odlazak kui
imamo neko skrovite koje je mnogo vre, kamo
odlazimo da nitko ne zna gdje smo, pa se vratimo
mnogo kasnije, vrlo je korisno prakticirati samou i u
sobi prepunjenoj stotinama ljudi. Isprva vam to moda
zvui udno, ali iskreno reeno, ljudi stalno razgovaraju
s duom. No, umjesto da svjesno ulaze u to stanje,
mnogi odjednom padnu u nj ili "progledaju" i "nau se"
u njemu.
Budui da se to smatra tako neprikladnim, nauili
smo kamuflirati takva razdoblja duevne komunikacije
nazivajui ih trivijalnim imenima. Tako su dobila
sljedee nazive: "razgovarati sa sobom", biti "izgubljen
u mislima", "zuriti u prazno", ili "snatriti". Ti eufemizmi
usaeni su u mnoge dijelove nae kulture jer nas na
alost odmalena ue osjeaju srama ako nas ulove kako
razgovaramo s duom, osobito na tako prozainim
mjestima kao to su posao ili kola.
Svijet obrazovanja i poslovanja nekako smatra da
je vrijeme provedeno nasamo neproduktivno, a zapravo
je najplodnije. Divlja dua usmjerava ideje prema naoj
mati, nakon ega ih razvrstavamo kako bismo pronali
one koje emo provesti, koje su najprikladnije i

najproduktivnije. Druenje s duom obasjava nas

svjetlom duha, voljom da nametnemo nae talente, ma
koji god oni bili. Upravo je taj kra331
tak, ak trenutaan, ali svejednako namjeran savez ono
to nam prua potporu da bismo izrazili na unutarnji
ivot. Tako umjesto da ga sakrijemo u samoinverziji
srama, straha od kazne ili napada, letargiji,
samodopadnosti ili drugih opravdanja i izgovora koji
nas ograniavaju, putamo unutarnji ivot na povrinu
da se valja, bljeti, plamti svima na vidjelo.
I tako, osim to skupljamo informacije o svemu o
emu neto elimo saznati, koritenje samoe moe se
primijeniti i da bismo procijenili koliko smo dobri u
podruju koje odaberemo. Prije smo vidjeli kako dijete
ostaje pod vodom sedam dana i noi, to je uenje
jednoga od najstarijih ciklusa prirode. Sedam se esto
smatra enskim brojem, mistinim brojem koji je
jednak podjeli mjeseeva ciklusa na etiri dijela:
mlaak, prva etvrt, pun mjesec, posljednja etvrt. U
enskoj tradiciji uobiajeno je da na puni mjesec treba
propitati stanje vlastita bivanja: stanje prijateljstava,
kunoga ivota, druga, djece.
U stanju samoe to moemo uiniti jer za to
vrijeme moemo usredotoiti sve aspekte sebstva na
jednu toku u vremenu, pa ih moemo ispitivati,
propitivati, saznati to oni/mi/dua eli u tom trenutku,
pa onda to i postii, ako je mogue. Tako moemo
napraviti kljuna mjerenja naega sadanjeg stanja.
Postoje mnogi aspekti naega ivota koje moemo
stalno procjenjivati: ivotno okruje, posao, kreativni
ivot, obitelj, drug, djeca, majka/otac, seksualnost,
duhovni ivot i tako dalje.
Mjerenja kojima se koristimo u toj procjeni
jednostavna su: to treba manje? i to treba vie?

Propitujemo instinktivno sebstvo, ne logino, ne vezano

za ego, nego vezano uz Divlju enu, koji posao, koje
prilagodbe, otputanje ili naglaavanje treba poduzeti.
Jesmo li jo uvijek duhom i duom na pravom smjeru?
Vidi li se unutarnji ivot na povrini? to valja
podebljati, zatititi, opteretiti ili oteati? to valja
odbaciti, premjestiti ili promijeniti?
Nakon nekog razdoblja vjebanja, kumulativni
uinak namjerne samoe poinje djelovati kao kakav
nuni sustav disanja, prirodan ritam pridodavanja
znanja, sitnih prilagodbi i vjenoga brisanja
nepotrebnog. Taj uinak nije samo snaan, nego i
praktian, jer samoa ivi duboko dolje na hranidbenom
lancu: premda nam treba neto
332
namjere i dosljednosti, ona se moe prakticirati bilo
kada, bilo gdje. Tijekom vremena, to vie vjebate,
vidjet ete kako ete sami smiljati pitanja za duu.
Kojiput ete imati samo jedno pitanje. Kojiput moda
neete imati ba nijedno, pa ete se samo htjeti
odmarati na stijeni pokraj due i disati s njom.
Uroena ekologija ene
U prii se kae kako mnogi pokuavaju uloviti duu da
bi je zarobili i ubili, ali nijednom lovcu to ne uspijeva.
Tako nam bajke govore da je divlja dua neunitiva.
ak i ako radimo, opimo, odmaramo se ili igramo
izvan ciklusa, to nee ubiti Divlju enu, to e samo
iscrpiti nas. Dobra je vijest da moemo uiniti potrebne
ispravke i ponovno se vratiti naem prirodnom ciklusu.
S pomou ljubavi i skrbi za naa prirodna doba titimo
ivot od toga da ga povue neiji tui ritam, neiji tui
ples, neija tua glad. Potvrujui nae jasno odreene
cikluse za seks, stvaranje, odmor, igru i rad ponovno

uimo definirati i razlikovati sva naa divlja osjetila i

doba.
Znamo da ne moemo ivjeti konfisciranim
ivotom. Znamo da postoji vrijeme kad privremeno
moramo napustiti sve ljudske, ovjeanske i zemaljske
stvari. Nauili smo da smo poput vodozemaca: moemo
ivjeti na zemlji, ali ne zauvijek, moramo se povremeno
vraati u vodu i kui. Prekomjerno civilizirane i
prekomjerno opresivne kulture pokuavaju sprijeiti
ene da se vrate kui. Odvie esto je tjeraju s vode,
sve dok ne postane tanka poput trske i dok se ne
zamrai.
No, kad se zauje poziv na dulji odlazak kui, dio
nje uvijek uje, eka da bi uo. Kad se zauje poziv
kui, ona e slijediti, ona se tajno ili ne tako tajno
pripremala da ga slijedi. Ona i svi saveznici njezine
unutarnje psihe vratit e mo povratka. Taj proces
ulijevanja snage ne tie se samo tu i tamo neke ene,
tie se svih nas. Sve se mi zapetljamo u zemaljske
obveze. No, Starina na puini doziva sve nas. Sve se
moramo vratiti.
Nijedan od naina povratka ne ovisi o financijama,
drutvenom statusu, obrazovanju ili tjelesnoj
pokretljivosti. ak i ako vidimo samo
333
jednu vlat trave, ak i ako ne vidimo ni pedalj neba,
ak i ako imamo samo jednu ilavu travku koja se
probija kroz pukotinu na nogostupu, ipak moemo
vidjeti svoje cikluse u prirodi i s njom. Sve mi moemo
otplivati na puinu. Sve moemo razgovarati s tuljanom
sa stijene. Sve ene moraju osjetiri taj savez, majke s
djecom, ene s ljubavnicima, ene bez partnera,
zaposlene ene, ene u depresiji, ene na visokom
poloaju, introvertirane ene, ekstrovertirane ene,
ene s iznimnim odgovornostima.

Jung je rekao: "Bilo bi mnogo bolje kad bismo

jednostavno priznali nae duhovno siromatvo... Kad
duh otea, on se obrati vodi... Stoga put due... vodi k
vodi."cxl Povratak kui i razdoblja razgovaranja s
tuljanom sa stijene u moru naa su djela uroene
cjelovite ekologije jer to predstavlja povratak vodi,
susret s divljim prijateljem, onim koji nas vie od svih
drugih voli neprekidno, bez zadrke i iznimno trajno.
Trebamo samo pogledati u te duevne oi i nauiti da
smo "divlji, mudri i skrbni".

335

10. POGLAVLJE
Bistra voda: njegovanje kreativna ivota

Kreativnost mijenja oblik. Jedan tren je ovakva, drugi

onakva. Ona je nalik na bljetav duh koji nam se svima
pojavi, a opet ga je teko opisati jer se miljenja o
tome to su vidjeli u tom sjajnom bljesku ne slau. Je li
uporaba pigmenata i platna, ili komadia boje i tapeta,
dokaz njezina postojanja? A to je s perom i papirom,
cvjetnim rubovima vrtnih stazica, izgradnjom
sveuilita? Je, je. A lijepo izglaati ovratnik ili zakuhati
revoluciju? Je. S ljubavlju dodirivati lie biljaka,
zaraditi u "onoj sjajnoj prilici", pronai svoj glas, ljubiti
nekoga kako treba? Je. Primiti vrue tijelo
novoroeneta, odgojiti dijete do odrasle dobi, pomoi
u podizanju naroda s poda? Je. Baviti se brakom kao i
vonjakom, to on i jest, traiti psihiko zlato, nalaziti
onu ljupku rije, saiti plavi zastor? Sve je to dio
kreativna ivota. Sve te stvari potjeu od Divlje ene,
ro abajo ro, rijeke pod rijekom, koja neprestance
utjee u nae ivote.
Neki kau da se kreativni ivot nalazi u idejama,
neki kau da je u djelima. ini se, u veini sluajeva, da
se nalazi u jednostavnom biu. Ne radi se o
majstorstvu, premda je to samo za sebe vrlo dobro.
Radi se o ljubavi za neto, o tolikoj ljubavi za neto bila to osoba, rije, slika, ideja, zemlja, ovjeanstvo da s tim pretekom moemo
336
jedino stvarati. Ne radi se o tome da elimo, to nije
nikakav in volje: jednostavno moramo.
Kreativna sila prolazi tlom nae psihe i trai
prirodne udoline, arroyos, kanale koji postoje u nama.

Pretvaramo se u njezine pritoke, njezin bazen: mi smo

njezine bare, jezera, brzaci i sklonita. Divlja kreativna
sila tee u naa korita, kako u ona s kojima se rodimo,
tako i u ona koja kopamo vlastitim rukama. Ne moramo
ih ispuniti, moramo ih samo sagraditi.
Arhetipska predaja sadrava ideju da e bie,
kreativna sila, izvor due uti, napipati i nastaniti se u
posebnom psihikom mjestu koje pripremimo. Bez
obzira na to priziva li se ta sila biblijskim "kreni i
pripremi mjesto za duu" ili, kao u filmu Polje snova"cxli
u kojem farmer zauje glas koji zatrai od njega da
duhovima igraa iz prolosti sagradi polje za baseball,
"Ako ga sagradi, doi e", priprema prikladna mjesta
navodi veliku kreativnu silu na juri.
Kad jednom ta velika podzemna rijeka nae svoje
estuarije i grane u naoj psihi, na kreativni ivot puni
se i prazni, die i pada u mijeni doba, ba kao i divlja
rijeka. Takvi ciklusi navode na izradu, hranjenje,
padanje i umiranje, sve u svoje vrijeme, uvijek iznova.
Kad neto stvorimo u rijeci u nekom trenutku, to
hrani one koji dolaze na rijeku, hrani ivotinje daleko
niz rijeku, i druge u dubini. Kreativnost nije usamljen
pokret. U tome se sastoji njezina mo. to god ona
dotakne, tko god je uje, vidi, osjeti, poznaje, sve
okrijepi. Zato nas pogled na neiju tuu kreativnu rije,
sliku, ideju ispunjava i nadahnjuje na vlastiti kreativni
rad. Jedan kreativni in sadrava potencijal da nahrani
itav kontinent. Jedan kreativni in moe bujicu navesti
da proe kroz kamen.
Zato je enina kreativna sposobnost njezina
najvrednija imovina jer izvana daje, a iznutra je hrani
na svim razinama: psihiki, duhovno, mentalno,
emotivno i financijski. Divlja priroda prua beskrajne
mogunosti, djeluje kao poroajni kanal, krijepi, tai
e, hrani nau glad za dubokim divljim ivotom. U

idealnom sluaju, na toj rijeci nema brana,

preusmjeravanja i zlouporabe.cxlii
Rijeka Divlje ene hrani nas i odgaja da postanemo
bia nalik na nju: ivotvorna bia. Dok stvaramo, to nas
divlje i tajanstveno bie
337
stvara i ispunjava ljubavlju. Prizvane smo onako kako
sunce i voda prizivaju ivotinje. Toliko nas to oivi da i
mi zauzvrat stvaramo ivot: raspucavamo se,
cvjetamo, dijelimo i mnoimo, oploujemo, inkubiramo,
prenosimo i proizvodimo.
Kreativnost oito proizlazi iz neega to se uzdie,
kotura, provali i ulijeva u nas, a ne iz neega to samo
tako stoji i nada se da bismo, koiiko god zaobilazno,
mogle pronai svoj put u nj. U tome smislu nikad ne
moemo "izgubiti" svoju kreativnost. Ona je uvijek tu,
pa nas ili ispunjava ili se sukobljava sa svim
preprekama koje joj se nau na putu. Ako ne pronae
neki put koji vodi u nas, ona e se povui, skupiti
energiju i ponovno pojuriti glavom prema naprijed sve
dok ne probije svoj put. Toj upornoj energiji moemo
izbjei samo ako stalno gradimo ograde prema njoj, ili
ako dopustimo da je otruju razorna negativnost i
nemar.
Ako vapimo za kreativnom energijom, ako nam je
teko provesti ono plodno, matovito, idejno, ako se
teko koncentriramo na vlastitu viziju, teko djelujemo
u skladu s njome ili je teko provodimo, onda se neto
poremetilo na spoju glavnoga toka i pritoka. Istodobno,
moda vam kreativne vode teku kroz zagaen okoli u
kojem svi oblici ivota mate ugibaju prije nego to
uspiju sazreti. Kad je eni oduzet kreativni ivot, onda
su najee sve te okolnosti uzrok problema.
Budui da je Divlja ena ro abajo ro, rijeka pod
rijekom, kad utjee u nas i mi teemo. Ako je otvor iz

nje k nama zaprijeen, onda smo i mi zaprijeene. Ako

su njezine struje zatrovane naim negativnim
unutarnjim kompleksima ili okolinom osoba oko nas,
onda su oneieni i osjetljivi procesi koji oblikuju nae
ideje. Tada postajemo kao rijeka koja sahne. To nije
mala stvar, neto to moemo zanemariti. Gubitak
jasnoga kreativnog tijeka vodi psihikoj i duhovnoj
krizi.
Kad se rijeka oneisti, sve stane ugibati, jer jedno
ovisi o drugome. Kod stvarne rijeke a na rubu vode
smei zbog manjka kisika, pelud ne nalazi nita to je
dovoljno ivo da bi se moglo oploditi, aboun se rui i
vie nema kolijevki meu njegovim korijenjem u kojima
bi se skrili vodeni ljiljani, na vrbama vie nema resa,
guteri ne
338
nalaze druice, a vodencvjetovi se ne izlijeu. Zato ribe
nee skakati, ptice nee zaranjati, a vukovi i druge
ivotinje koje se dolaze osvjeiti, odu dalje ili pak
uginu, jer su pili zatrovanu vodu ili jeli lovinu koja je
jela biljke koje su umirale pokraj vode.
Kada kreativnost na ovaj ili onaj nain stagnira,
ishod je uvijek isti: glad za svjeinom, krhkost
plodnosti, premalo mjesta za manje oblike ivota koji bi
ivjeli meu veim oblicima ivota, nepretvaranje ove
ideje u onu, nepostojanje novih legla, novoga ivota.
Tad se osjetimo bolesnima i elimo krenuti dalje.
Besciljno lutamo, pretvarajui se da moemo ivjeti bez
bujna kreativnoga ivota, ali ne moemo, ne smijemo.
Kako bismo vratile kreativni ivot, moramo oistiti i
razbistriti vode. Moramo gacati po mulju, oistiti otrove,
osloboditi otvore, zatititi tok od budue tete.
Meu govornicima panjolskoga jezika pripovijeda
se stara pria pod nazivom La Llorona, Uplakana ena.
Neki kau da potjee iz ranog 16. stoljea, kad su

konkvistadori pokorili asteke i nahuatl narode Meksika,

ali je znatno starija od toga. To je pria o rijeci ivota
koja se pretvorila u rijeku smrti. Protagonista je
sablasna rijena ena koja je plodna i velikoduna, a
koja stvara iz vlastita tijela. Ona je siromana,
oaravajue lijepa, a bogata duom i duhom.
La Llorona je neobina pria jer se s vremenom
stalno razvija kao da ima kakav vlastiti unutarnji ivot.
Poput velike pjeane dine koja napreduje po tlu, uzima
to joj se nae na putu i gradi na tome sve dok zemlja
ne postane dio njezina tijela, tako se ova pria
izgrauje na psihikim problemima svake generacije.
Kojiput se pria o La Lloroni pripovijeda kao pria o Ce.
Malinalli ili Malinche, domorodakoj eni za koju kau
da je bila prevoditeljica i ljubavnica panjolskog
osvajaa Hernna Cortsa.
No, prva verzija La Llorone koju sam ula, opisuje
je kao junakinju sindikalnoga rata gore u umama
Sjevera, gdje sam odrasla. Sljedei put kad sam je
ula, La Llorona se bavila likom koji je dio prisilne
repatrijacije Meksikanaca iz Sjedinjenih Drava
pedesetih godina dvadesetog stoljea. ula sam tu
priu i u nebrojenim verzijama na jugozapadu, od kojih
jednu od panjolskih farmera podrijetlom od
doseljenika kojima je dodijeljena zemlja, a koji kau da
je ena sud339
jelovala u ratovima to su se vodili zbog dodjeljivanja
zemlje u Novom Meksiku; bogati poduzetnik iskoristio
je siromanu ali lijepu panjolku.
Nedavno sam sakupila tri druge verzije. Prva je
pria o duhovima: La Llorona luta i zapomae nou u
kampu autodomova. Druga je pria o prostitutki koja
ima sidu: La Llorona obavlja svoj zanat pokraj jezera u
Austinu. Posljednju verziju, koja me zapanjila, isprialo

mi je maleno dijete. Prvo u vam ispriati glavne crte

velike prie o La Lloroni, a onda ete uti najnoviji,
najzaudniji obrat prie.
La Llorona
Bogati hidalgo, plemi, udvara se lijepoj, ali siromanoj
eni i zadobije njezinu naklonost. Ona mu rodi dva sina,
ali on se ne udostoji oeniti je. Jednoga dana objavi da
se vraa u panjolsku, gdje e se oeniti bogatom
enom koju mu je odabrala njegova obitelj i da e
povesti svoje sinove sa sobom.
Mlada ena poludi i pone se ponaati kao i sve
velike luakinje koje su vritale kroz povijest. Noktima
izgrebe njegovo lice, izgrebe vlastito lice, upa njegovu
odjeu, upa svoju odjeu. Podigne dva sinia i otri s
njima do rijeke, gdje ih baci u bujicu. Djeca se utope, a
La Llorona padne na obali od tuge i umre.
Hidalgo se vrati u panjolsku i oeni onom
bogatom enom. Dua La Llorone uspne se na nebo.
Tamo joj uvar vrata kae da e ii u raj, jer je patila,
ali da ne moe ui dok ne vrati due svoje djece iz
rijeke.
I zato se danas kae da La Llorona, uplakana ena,
obalu rijeke mete svojom dugom kosom i uranja duge
prste sline trskama u vodu kako bi pretraila dno
rijeke da nae svoju djecu. A zato i iva djeca ne smiju
ii na rijeku poslije mraka, jer bi ih La Llorona mogla
zamijeniti s vlastitom djecom i zauvijek ih odvesti sa
sobom.cxliii
340
E sad, to se tie moderne verzije La Llorone. Kako se
kultura mijenja pod raznim utjecajima, tako se mijenja
i nae razmiljanje, na pristup i nai problemi. Pria o
La Lloroni takoer se mijenja. Dok sam lani u Coloradu

skupljala prie o duhovima, Danny Salazar,

desetogodinjak bez prednjih zubiju i s nadrealno
velikim stopalima na mravom tijelu (koje e jednoga
dana biti visoko), ispriao mi je tu priu. Rekao mi je da
La Llorona nije ubila djecu iz razloga opisanih u staroj
prii.
"Ne, ne" tvrdio je Danny. La Llorona je ila s
bogatim hidalgom koji je imao tvornice na rijeci. Ali
neto je polo po krivu. Za vrijeme trudnoe La Llorona
je pila iz rijeke. Njezina djeca, blizanci, rodili su se
slijepi i s plivaim koicama izmeu prstiju, jer je
hidalgo otrovao rijeku otpadom iz svojih tvornica.
Hidalgo je rekao La Lloroni kako ne eli ni nju ni
njezinu djecu. Oenio se bogataicom koja je eljela
stvari proizvedene u njegovim tvornicama. La Llorona
je bacila djecu u rijeku jer bi imala preteak ivot.
Zatim se ona sruila mrtva od tuge. Otila je na nebo,
ali joj je Sveti Petar rekao da e moi ui u raj tek
nakon to nae due svojih sinova. Sada La Llorona
trai i trai svoju djecu po oneienim rijekama, ali
jedva neto vidi, jer je voda tako zamuena i tamna.
Sada njezin duh pretrauje dno svojim dugim prstima.
Sada luta obalama rijeka i itavo vrijeme doziva svoju
djecu.
Oneienje divlje due
Ta verzija La Llorone pripada onoj kategoriji koju
cantadoras y cuentistas nazivaju tembln, prie za
drhtanje. One izvana zabavljaju, ali su namijenjene
izazivanju drhtaja svijesti u sluateljima, drhtaja koji
treba dovesti do misaonosti, kontemplacije i djelovanja.
Bez obzira na promjenjivost motiva u toj prii tijekom
vremena, tema ostaje ista: razaranje plodnoga
enskog. Bilo da se trovanje divlje ljepote dogaa u

unutarnjem svijetu ili u vanjskome, bolno je tome

svjedoiti. U modernoj kulturi ponekad jedno smatramo
razornijim od drugoga, ali oba su jednako kljuna.
341
Premda kojiput tu priu s dvjema verzijama priam
u drugim kontekstimacxliv, kad je uzimam kao metaforu
za slabljenje kreativnoga tijeka, ona kod ena izaziva
drhtaj jer odve znaju. Ako gledamo tu priu kao stanje
psihe pojedine ene, dobro emo razumjeti slabljenje i
rasipanje enina kreativnoga procesa. Kao i druge prie
s grubim zavretkom, i ova slui da bi poduila enu to
ne valja initi i kako povui loe odluke da umanji
njihov negativni utjecaj. Ako odaberemo suprotni
psihiki smjer od onoga koji je odabrao protagonist u
prii, uglavnom moemo nauiti kako jahati na
valovima, a ne utopiti se u njima.
Ova pria koristi se metaforama prelijepe ene i
iste rijeke kako bi opisala enin kreativni proces u
njegovu normalnome stanju. No tu, kad se nalazi u
interakciji s razornim animusom, i ena i rijeka sahnu.
U toj situaciji ena iji kreativni ivot nestaje, poput La
Llorone doivljava otrovanje, deformaciju, elju da sve
ubije. Naposljetku, to je tjera na naizgled beskrajnu
potragu kroz ruevine njezina prijanjega kreativnog
potencijala.
Kako bi se popravio njezin psihiki ekoloki sustav,
rijeka se mora ponovno oistiti. U ovoj nas prii ne
zanima kvaliteta naih kreativnih proizvoda, nego
odreenje naega kreativnog ivota i skrb za njega. Iza
samog pisanja, slikanja, razmiljanja, vianja,
djelovanja, kuhanja, razgovora, smjekanja,
izraivanja, nalazi se rijeka, ro abajo ro. Rijeka pod
rijekom krijepi sve to inimo.
U simbologiji velike vode predstavljaju mjesto za
koje se smatra da iz njega potjee sam ivot. Na

hispanskome jugozapadu, rijeka simbolizira sposobnost

ivljenja, stvarnoga ivljenja. Slave je kao enu,, la
madre grande, Veliku Majku, ije rijeke ne samo to
teku jarcima i koritima, nego se i izlijevaju iz enskih
tijela pri raanju. Rijeku smatraju Gran Dama koja ee
zemljom i vrti svoju punu suknju satkanu od plavetnila
ili srebra, a kojiput i zlata, pa lijee s tlom kako bi ga
napravila dobrim za uzgoj.
Neke od mojih starih prijateljica u Junom Teksasu
kau da El Ro Grande nikako ne moe biti muka
rijeka, nego da je enska. Smiju se i kau: Ta kako bi
rijeka mogla biti ita drugo doli La Dulce Acequia, slatka
raspuklina, izmeu stvari zemlje? O rijekama za vri342
jeme oluje, vjetra, nagla izlijevanja u sjevernom Novom
Meksiku govore kao o rijeci koja se tjera, rijeci koja u
svojem stanju uzbuenosti dodiruje sve to moe kako
bi potaknula razvoj.
Vidimo da rijeka tu simbolizira neku ensku
velikodunost koja uspaljuje, uzbuuje, ini
strastvenim. Dok stvaraju, enama blijete oi, rijei im
izlaze u melodiji, lica im se zaare ivotom, sama kosa
kao da im jae sjaji. Uzbuuju ih ideje, uspaljuju
mogunosti, misli ih strastveno obuzimaju i u tom
trenutku, kao i od velikih rijeka, oekuje se da poteknu
i ostanu u stalnom tijeku na svojem kreativnom putu.
Tako se ene osjeaju ispunjene. A to je i stanje rijeke
pokraj koje je La Llorona neko ivjela, prije razaranja.
No kojiput, kao i u prii, enin kreativni ivot
preuzme neto to eli stvarati samo iz ega, to nema
trajne duevne vrijednosti. Ponekad iz njezine kulture
dolaze pritisci koji govore da su njezine kreativne ideje
beskorisne, da ih nitko nee eljeti, da bi bilo jalovo
nastaviti. To je oneienje. To je ulijevanje olova u
rijeku. To truje psihu.

Zadovoljavanje ega je dopustivo i na svoj nain

vano. Problem je u tome da riganje negativnih
kompleksa napada svu svjeinu, novost, potencijal,
novorodenost, sve to je u stanju pupanja, lakunu, ali i
ono to je napola izraslo i to je staro i tovano. Kad
pone prekomjerna bezduna proizvodnja, otrovni
otpad ulijeva se u iste rijeke, pa ubija i kreativni
impuls i energiju.
Otrov u rijeci
Postoje mnogi mitovi o oneienju i zaustavljanju
kreativnoga i divljega, bilo da govore o trovanju istoe
u obliku otrovne magle koja se nekad irila otokom
Lecijom, gdje su bila pohranjena povjesma to su ih
prele Suenicecxlv, ili o zloincima koji bi zatrpavali
seoske izvore, tako izazivajui patnju i smrt. U
posljednje vrijeme najdublje su prie "Jean de Florette"
i "Manon des Sources".cxlvi U tim priama, dva
mukarca, koji se nadaju kako e siromanom grbavcu,
njegovoj eni i kerkici oteti zemlju koju oni pokuavaju
oploditi cvijeem i drveem, zatrpavaju izvor koji hrani
tu zemlju i time izazivaju propast duevne i radine
obitelji.
343
Najuobiajeniji uinak oneienja u eninu
kreativnu ivotu jest gubitak vitalnosti. On
onemoguuje ensku sposobnost stvaranja ili
djelovanja "tamo vani" u svijetu. Premda postoje doba
u eninim ciklusima zdravoga kreativnoga ivota, kad
rijeka kreativnosti privremeno nestane pod zemljom,
ipak se neto u to vrijeme razvija. Tada inkubiramo. To
je poprilino drugaiji osjeaj od osjeaja duhovne
krize.
U prirodnome ciklusu moda postoji kakav nemir ili

nestrpljivost, ali nikada nemamo osjeaj da nam umire

divlja dua. Znamo razliku jer procjenjujemo naa
oekivanja: ak i kad nam je kreativna energija vezana
za dugu inkubaciju, ipak se radujemo ishodu, osjeamo
kako u nama pucketa i izvire taj novi ivot koji se raa i
bruji u nama.
No, kad kreativni ivot odumire jer se ne brinemo
za zdravlje rijeke, onda je to potpuno druga stvar. Tada
se osjeamo upravo kao ta rijeka koja umire, osjeamo
gubitak energije, umor. Nita ne prilazi, ne uzburkava,
ne podie lie, ne hladi, ne grije. Gasnemo,
usporavamo se u negativnom smislu, zatrovani
oneienjem, ili uzmicanjem i stagnacijom svih naih
bogatstava. Sve nam se ini umrljanim, mutnim i
otrovnim.
Kako bi se enin kreativni ivot mogao oneistiti?
Zamuljanost kreativna ivota prodire kroz svih pet faza
stvaranja: nadahnue, koncentraciju, organizaciju,
provedbu i odravanje. ene koje su izgubile jednu ili
vie tih faza navode da se "ne mogu dosjetiti" niega
to bi im bilo novo, korisno ili dojmljivo. Lako ih
"smetu" ljubavne veze, previe posla, previe igre,
umor ili strah od neuspjeha.cxlvii
Kojiput ne mogu ujediniti djelovanje organizacije,
pa njihov projekt lei razasut naokolo u stotinama
dijelova. Kojiput problemi proizlaze iz enine naivnosti
glede vlastite ekstroverzije: misli kako nekoliko koraka
prema vanjskome svijetu znai da je uistinu neto
uinila. To je kao da neemu izradite ruke, ali ne i noge
ili glavu i onda to nazovete dovrenim. ena se tada
nuno osjea nepotpunom.
Ponekad ena posrne preko vlastite
introvertiranosti, pa bi najradije eljom prizvala stvari u
ivot: moda misli da je dovoljno promiljati neku ideju
i da nema potrebe za vanjskom manifestacijom. Osim

to se ipak osjea orobljenom i nedovrenom. Sve su to

poka344
zatelji oneienja u rijeci. Proizvodi se neto to nije
ivot, nego neto to sprjeava ivot.
Kojiput je napadaju oni oko nje ili glasovi koji
kukaju u njezinoj glavi: "Tvoj rad nije dovoljno
pravilan, nije dovoljno dobar, nije dovoljno ovo, nije
dovoljno ono. Previe je grandiozan, previe
infinitezimalan, previe nevaan, predugo traje,
prejednostavan je, preteak". To je kao ulijevanje
kadmija u rijeku.
Postoji jo jedna pria koja opisuje isti proces, ali
se koristi drugim simbolima. U grkoj mitologiji postoji
epizoda u kojoj Bogovi odrede da e skupina ptica
imenom Harpijecxlviii kazniti Fineja. Kad god se pred
Finejem nae hrana, jato uleti, dio hrane ukrade, dio
raspe, a ostatak oneisti izmetom, pa tako jadnik
ostane potpuno izgladnio.cxlix
To doslovno oneienje moe se shvatiti i u
prenesenom znaenju kao niz kompleksa unutar psihe
iji je jedini raison d'tre oneienje stvari. Ta je pria
svakako tembln, pria za drhtanje. Zbog nje drhtimo,
jer to poznajemo, jer smo svi to iskusili. "Sindrom
Harpija" ocrnjivanjem unitava talente i napore i to
unutarnjim dijalogom koji uvelike omalovaava. ena
razradi kakvu ideju, a Harpija se posere na nju. ena
kae: "Pa, mislila sam uiniti to i to." Harpija kae: "To
je glupa ideja, nikome do toga nije stalo, upravo je
smijeno pojednostavnjena. Pazi to govorim, tvoje su
ideje sve blesave, ljudi e se smijati, uistinu nema to
rei". Tako govore Harpije.
Izgovori su drugi oblik oneienja. Od raznih
spisateljica, slikarica, plesaica i drugih umjetnica ve
sam ula sve izgovore koji su smiljeni otkad se

Zemljina kora ohladila. "Joj, prihvatit u se toga

uskoro." U meuvremenu je dri ona nacerena
depresija. "Trudit u se, da, ugurat u svoje pisanje tu i
tamo, ta napisala sam dvije pjesme lani, da, i zavrila
jednu sliku i dio druge u posljednjih osamnaest mjeseci,
da, kua, djeca, mu, deko, maka, beba, trebaju
moju svekoliku panju. Prihvatit u se ja ve toga,
nemam novca, nemam vremena, ne mogu nai
vrijeme, ne mogu odvojiti vrijeme, ne mogu zapoeti
dok nemam one najfinije i najskuplje instrumente ili
iskustva, jednostavno mi sad nije do toga, atmosfera
mi jo nije prava. Samo mi treba jo barem jedan dan
da to dovrim, samo mi treba jo ne345
koliko dana da to dovrim. Samo mi treba nekoliko
tjedana samo za mene da to dovrim, samo, samo,
samo..."
Vatra na rijeci
Davne 1970., rijeka Cuyahoga kod Clevelanda postala
je tako oneiena da se zapalila. Oneien kreativni
tok moe odjednom provaliti u obliku otrovne vatre
koja ne gori samo od otpadnih plinova u rijeci, nego
spaljuje i sve oblike ivota. Previe psihikih kompleksa
koji svi djeluju istodobno mogu rijeci nanijeti golemu
tetu. Negativni psiholoki kompleksi se propinju i
dovode u pitanje vau vrijednost, vae namjere, vau
iskrenost i va talent. Osim toga odailju upozorenja
koja jasno daju do znanja da morate teko raditi kako
bi "zaradili za ivot", da morate raditi ono to vas
iscrpljuje, to vam ne ostavlja vremena za stvaranje,
to razara vau volju za matanjem.
Zlonamjerni kompleksi kradu i kanjavaju eninu
kreativnost, a to se uglavnom vrti oko obeanja

duevnom sebstvu da e "vrijeme za stvaranje" dobiti

negdje daleko u mutnoj budunosti. Ili obeanja da e
dogaanja napokon poeti im bude imala nekoliko
dana zaredom slobodno. To su gluposti. Kompleks
jednostavno nema tu namjeru. To je samo jo jedan od
naina guenja kreativnog impulsa.
Istodobno, glasovi moda apuu: "Samo ako ima
doktorat, onda je tvoj rad pristojan, samo ako te
Kraljica pohvali, samo ako primi tu i tu nagradu, samo
ako te objave u tom i tom asopisu, samo ako, ako,
ako."
To samo-akanje je zapravo trpanje nezdrave hrane
u duu. Jedno je hraniti se bilo ime, drugo je primiti
pravu okrepu. Najee je logika kompleksa krajnje
pogrena, premda e vas pokuati uvjeriti u suprotno.
Jedan od najveih problema kreativnoga
kompleksa jest optuba da nita od onoga to radite
nee uspjeti, jer ne razmiljate logino, jer niste logini,
jer ono to ste dosad uinili nije logino i zato je
osueno na propast. Prvo i prvo, prvotne faze stvaranja
nisu logine - niti bi trebale biti. Ako vas kompleks time
uspije zaustaviti, onda vas
346
je zarobio. Recite mu nek sjedne i zauti ili neka ode
dok ne zavrite. Upamtite, da je logika ba sve na
svijetu, onda bi zacijelo mukarci jahali postrance.
Vidjela sam ene koje satima rade poslove koje
preziru kako bi mogle kupiti vrlo skupe predmete za
svoju kuu, partnere ili djecu, a svoje velike talente
guraju u stranu. Vidjela sam ene koje inzistiraju na
tome da oiste sve u kui prije nego to sjednu kako bi
pisale... a znate, s tim ienjem kue vam je udno...
nema kraja. Sjajan nain da se ena zaustavi.
ena mora pripaziti da joj pretjerana odgovornost
(ili pretjeran ugled) ne pokradu njezine prijeko

potrebne kreativne odmore, oduke i oduevljenja.

Mora lupiti akom o stol i odbiti pola onoga to misli da
bi "trebala" raditi. Nije miljeno da se umjetnost stvara
samo u ukradenim trenucima.
Rasipanje planova i projekata, kao da ih vjetar
nosi, dogaa se kad ena pokua organizirati kakvu
kreativnu ideju, a ta ideja jednostano leti sve dalje i
dalje, pa se sve vie zbuni i spetlja. Ona je ne slijedi
konkretno jer, opet, nema vremena da sve zapie i
organizira, ili je pak doziva toliko drugih stvari da izgubi
nit i vie je ne moe pronai.
Osim toga moe se dogoditi da enina okolina
pogreno shvati ili ne potuje enin kreativni proces. Na
njoj je da ih obavijesti o tome da "onaj pogled" u
njezinim oima ne znai da je ona tek prazno podruje
koji valja ispuniti. Znai da na vrku prsta balansira
veliku kuu od karata na kojima su ispisane ideje, da
paljivo spaja te karte s pomou siunih kristalnih
kostiju i sline, pa kad bi ih samo mogla sve spustiti na
stol, a da se ne raspadnu ili polete na sve strane, onda
bi mogla ostvariti prizor iz neviena svijeta. Kad joj se
obrate u takvom trenutku, stvaraju harpijski vjetar koji
uniti itavu strukturu. Kad joj se obrate u takvom
trenutku, slamaju joj srce.
Meutim, ena bi to mogla i sama sebi uiniti, ako
govori o svojim idejama sve dok iz njih ne nestane
svako uzbuenje, ili ako ne lupi akom o stol zbog ljudi
koji kriom odnose njezino kreativno orue i materijale,
ili zbog jednostavnoga previda kad ne kupi pravu
opremu kako bi pravilno izvela svoje kreativno djelo, ili
kad nebro347
jeno puta stane pa krene, kad doputa svima do jednog
da je prekidaju kad god ele, tako da joj projekt
neslavno propadne.

Ako kultura u kojoj ena ivi napada kreativnu

funkciju svojih lanova, ako cijepa ili lomi bilo koji
arhetip ili izopauje njegov ustroj ili znaenje, onda e
se to jednako tako ugraditi u psihu lanova te kulture u
slomljenome stanju - kao sila slomljenih krila, a ne
zdrava i ispunjena vitalnou i mogunostima.
Kad se u eninoj psihi aktiviraju ti ranjeni elementi
vezani uz omoguivanje kreativnog ivota i njegovo
hranjenje, onda nije lako imati ak i najmanji uvid u to
to ne valja. Bivanje u kompleksu nalik je na boravak u
crnoj vrei. Mrano je, ne vidite to vas dri, znate
samo da vas je neto zarobilo. Tada privremeno nismo
u mogunosti organizirati nae misli ili prioritete, pa
ponemo djelovati bez razmiljanja, kao i ivotinje u
vrei. Premda kojiput djelovanje bez razmiljanja moe
biti vrlo korisno, kao npr. u pretpostavci "prva misao,
dobra misao", sada to nije tako.
Tijekom zatrovana ili zaustavljena stvaranja, ena
svojemu krasnom duevnom sebstvu daje "lanu
hranu". Ona se pokuava ne obazirati na stanje
animusa. I tako mu ona tu i tamo dobaci kakvu malu
radionicu ili omogui malo vremena za itanje. No, na
kraju u svemu tome nema sadraja. ena zavarava, a
koga drugoga, nego sebe.
Dakle, kad ta rijeka umre, u njoj nema tijeka,
nema ivotne sile. Hindusi kau da se iva, koji
sadrava sposobnost djelovanja, bez akti, otjelovljene
enske ivotne sile, pretvara u beivotno tijelo. Ona
predstavlja ivotnu energiju koja oivljava muki
princip, a muki princip zauzvrat oivljava djelovanje u
svijetu.cl
Vidimo, stoga, da rijeku valja uravnoteeno
odravati izmeu njezina otrovanja i proienja, inae
se sve svede ni na to. No, da bismo mogli nastaviti na
isti nain, neposredna okolina mora biti hranjiva i

dostupna. to su osnovne potrebe, poput hrane i vode,

sigurnosti i zatite manje dostupne, to su nam
skuenije mogunosti. A to su nam mogunosti
skuenije, to imamo manje kreativnog ivota, jer
kreativnost raste iz mnotva, iz beskonane
kombinacije svih stvari.
Razorni hidalgo iz prie dubok je, ali istodobno
prepoznatljiv, dio ranjene ene. On je njezin animus,
koji je tjera na borbu, ali ne borbu
348
sa stvaranjem - esto ne moe niti dospjeti do te toke
- nego borbu za jasno doputenje, vrst unutarnji
potporni sustav, da stvara po volji. Zdrav animus
miljen je da sudjeluje u radu rijeke, a tako to i treba
biti. On je pomaga, gleda kako bi vidio treba li neto
obaviti. No, u prii La Llorona on preuzima vodstvo,
sprjeava vitalni novi ivot. ena tada ima sve manje i
manje kreativnih opcija. Animus dobiva na snazi, pa se
poigrava sa enom, omalovaava njezin rad. On to radi
tako da unitava rijeku.
Pogledajmo prvo parametre tog animusa openito,
a zatim moemo prijei na otkrivanje naina na koji
enin kreativni ivot propada kada dolazi do negativnog
utjecaja animusa te to i kako ona treba poduzeti u vezi
s tim. Kreativnost je miljena da bude in jasne svijesti.
To je in koji odraava bistrinu rijeke. Animus je ovjek
na rijeci. On je upravitelj. On je skrbnik i zatitnik vode.
Mukarac na rijeci
Prije nego to moemo pojmiti to je mukarac u prii
uinio time to je oneistio rijeku, moramo vidjeti kako
ono to on predstavlja treba biti pozitivan konstrukt u
eninoj psihi. Prema klasinoj jungovskoj definiciji,
animus je duevna sila u ena i smatra se mukom. No,

mnoge psihoanalitiarke, pa tako i ja, osobnim su

promatranjem stale pobijati klasino vienje i tvrditi
umjesto toga da oivljujui izvor u ena nije muki i
stran, nego enski i poznat.cli
Bez obzira na to, mislim da muki koncept animusa
nosi veliko znaenje. Postoji vrlo snana meduveza
izmeu ena koje se boje stvaranja, iskazivanja svojih
ideja u svijetu i slika u njihovim snovima o ranjenim ili
ranjavajuim mukarcima. Isto tako, snovi ena koje
imaju snanu sposobnost iskazivanja, esto sadravaju
snani muki lik koji se stalno pojavljuje u raznim
oblicima.
Animus se najlake moe shvatiti kao sila koja
enama pomae da u vanjskome svijetu djeluju u svoje
ime. Animus pomae eni da izrazi svoje posebne
enske unutarnje misli i osjeaje na konkretne naine emotivno, seksualno, financijski, kreativno i drugaije a ne
349
unutar nekoga konstrukta koji se oblikuje prema
standardnome mukom razvoju u danoj kulturi.
Muki likovi u enskim snovima kao da pokazuju da
animus nije dua ene, ve "od, iz i za" duu ene.clii U
uravnoteenom i neizopaenom obliku, animus je onaj
potrebni "premostitelj". On posjeduje udesne
sposobnosti koje ga osposobljavaju da radi kao
donositelj i premostitelj. On je kao trgovac due. Izvozi
i uvozi znanje i proizvode. Odabire najbolje od
ponuenog, ureuje najbolju cijenu, slijedi, prati.
Drugi nain na koji to moemo razumjeti jest ako
razmiljamo o Divljoj eni, o duevnom sebstvu, kao o
umjetnici, a o animusu kao o ruci umjetnice.cliii Divlja
ena je voza, animus tjera motor. Ona napie pjesmu,
on je uglazbi. Ona smisli, on daje savjet. Bez njega se
drama stvara u mati, ali nikad ne napie ili izvede. Bez

njega je pozornica moda prepuna, ali se zastor nikada

ne digne i svjetla nikad ne upale.
Kad bismo zdrav animus preveli panjolskom
metaforom, bio bi el agrimensor, zemljomjer, koji
poznaje poloaj zemlje i svojim kompasom i pagom
mjeri udaljenost izmeu dviju toaka. On odreuje
rubove i utvruje granice. Zovite ga i el jugador,
metrom od igara, onime tko prouava i zna kako i gdje
poloiti oznaku kako bi se zaradilo ili pobijedilo. To su
neki od najvanijih aspekata vrstog animusa.
Animus tako putuje po stazi izmeu dvaju
teritorija, a kojiput i tri: podzemnoga svijeta,
unutarnjeg svijeta i vanjskog svijeta. Animus u oba
smjera prenosi sve enine osjeaje i ideje kao sveanj
preko tih jazova, jer on se snalazi u svim svjetovima.
On unosi ideje "izvana" natrag u nju, a ideje iz njezina
duevna sebstva prenosi preko mosta do sazrijevanja i
"na trnicu". Bez graditelja i odravatelja takve
transkontinentalne prevlake, enin unutarnji ivot ne
moe se namjerno odraavati u vanjskom svijetu.
Ne morate ga nazivati animusom, zovite ga kako
elite. No, shvatite da trenutano unutar enske kulture
postoji sumnjiavost prema mukome, strah od
"potrebe za mukim". To proizlazi iz trauma koje su
nastale u obitelji ili kulturi tijekom prijanjih vremena, a
koje su
350
tek poele zacjeljivati. Tada su se prema enama
odnosili kao prema robovima, a ne osobama. Svjee je
sjeanje Divlje ene na vrijeme kad su nadarene ene
odbacivane kao otpad, kad ena nije smjela imati ideje
osim ako ih je potajno ugraivala i hranila u mukarcu
koji ih je onda iznosio u svijet pod vlastitim imenom.
No, na kraju, mislim da ne moemo odbaciti ni
jednu metaforu koja nam pomae vidjeti i biti. Ne bih

imala povjerenja u paletu na kojoj nedostaje crvena,

plava, uta ili crna i bijela boja. A ne biste ni vi. Animus
je jedna od osnovnih boja na paleti enske psihe.
Dakle, animus, ili kontraseksualna narav ena, nije
sama duevna priroda ena, nego duboka psihika
inteligencija koja ima sposobnost djelovanja, koja
putuje amo-tamo izmeu svjetova. Ta se sila moe
otvoriti prema van i djelovati prema eljama ega,
provoditi podraaje i ideje due, izazivati eninu
kreativnost i to na javne i konkretne naine. Glavni je
klju za razvoj animusa stvarna manifestacija
unutarnjih misli, podraaja i ideja.
Nadalje, animus je element enine psihe koji valja
vjebati, zadavati mu redoviti trening kako bi mogao
djelovati. Ako ga se zanemari u psihikome ivotu ene,
onda atrofira kao i mii koji je predugo bio
nepokretan.
Iako neke ene teoretiziraju kako priroda ratnice,
amazonska priroda, priroda lovkinje moe zamijeniti taj
"element mukoga u enskome", prema mojemu
miljenju, postoji toliko nijansi i slojeva muke prirode,
kao to je odreeno intelektualno odreivanje pravila,
zakonodavstvo, postavljanje granica, koji su enama u
suvremenom svijetu iznimno vrijedni. Takvi muki
atributi ne proizlaze iz enina instinktivna psihikoga
temperamenta u istomu obliku ili tonu kao oni iz
njezine enske prirode.cliv
Dakle, budui da ivimo u svijetu koji trai i
meditativno i vanjsko djelovanje, mislim da je vrlo
korisno primijeniti koncept mukej prirode ili animusa u
ena. Kod prave ravnotee, animus djeluje kao
pomaga, sudrug u pomaganju, ljubavnik, brat, otac,
kralj. To znai da je animus kralj enske psihe, kao to
bi rado mislio netko tko to promatra s ranjenoga
patrijarhalnoga gledita. To znai da postoji kraljevski

aspekt u enskoj psihi, kralj koji predano slui divljoj

351
prirodi, kojemu je zadatak da djeluje uime ene i za
njezinu dobrobit, da upravlja onime to mu ona
dodjeljuje, da vlada onim psihikim prostorom koji mu
ona daruje.
E, to je kako bi trebalo biti, ali u naoj prii animus
trai druge ciljeve na tetu divlje prirode, pa kako se
rijeka puni otpadom, tako i sam tijek pone trovati
druge aspekte kreativne psihe, a osobito eninu jo
neroenu djecu.
to to znai kad psiha animusu preda snagu rijeke,
pa je on zloupotrijebi? Kad sam bila dijete, netko mi je
jednom rekao da je jednako tako lako stvarati za
dobro, kao i stvarati za loe. Ne slaem se s time.
Znatno je tee odravati rijeku istom. Mnogo je lake
dopustiti da propadne. Recimo zato da je odravanje
istoe toka prirodni izazov s kojim se svi moramo
suoiti. Nadamo se da emo oistiti mrlje to bre i to
pomnije moemo.
No, to ako nam neto preuzme kreativni tok, pa
ga ini sve prljavijim? to ako nas to zarobi, to ako u
tome ponemo izopaeno nalaziti sadraj, ne samo da
nam se to svia, nego i da se oslanjamo na to, da od
toga ivimo i da se kroz to osjeamo ivima? to ako
nas to ujutro die iz kreveta, odvodi nekamo, natjera
da u vlastitoj glavi postanemo netko? To su sve stupice
koja ekaju na nas.
Hidalgo u prii predstavlja onaj vid enine psihe
koji se, da to kaemo obinim rjenikom, "pokvario".
Iskvario se, izvlai korist iz proizvodnje otrova, vezan je
nekako za nezdrav ivot. Nije mudar, a ena kojoj
toboe slui, nikada ga nee voljeti.
Za enu je vrlo dobro ako ima odani lik animusa,
koji je snaan, dalekovidan, koji uje i u vanjskome i u

podzemnomu svijetu, koji moe predvidjeti to e se

vjerojatno dalje dogoditi, i koji odreuje zakone i
pravdu prema ukupnosti onoga to osjea i vidi u svim
svjetovima. No ovaj je nevjernik. Uloga hidalga, kralja
ili mentora u eninoj psihi trebala bi pomoi u
ostvarenju njezinih mogunosti i ciljeva, izraziti ideje i
ideale koji su joj vani, odvagnuti pravdu stvari, brinuti
se za oruje, smiljati strategiju kad je ugroena,
pomoi u ujedinjavanju svih njezinih psihikih teritorija.
Kad animus postane opasnost ovako kako vidimo u
prii, ena gubi povjerenje u svoje odluke. Kako njezin
animus slabi zbog svoje jedno352
stranosti, voda se u rijeci iz neega to je bitno za ivot
pretvara u neto emu valja pristupati s jednakom
opreznou kao i prema plaenom ubojici. Tada dolazi
do gladi u zemlji i oneienja na rijeci.
Stvarati se na latinskom kae creare, to znai
proizvoditi, initi (ivot), proizvoditi ono ega ranije nije
bilo. Kad pijemo iz oneiene rijeke, onda zavrava
unutarnji, a time i vanjski ivot. U prii se zbog
oneienja deformiraju djeca, a ta djeca predstavljaju
mlade ideje i ideale. Djeca predstavljaju nau
sposobnost da proizvedemo neto ega prije nije bilo.
Moramo shvatiti da ta deformacija novoga potencijala
dolazi kad ponemo propitivati svoje sposobnosti, a
osobito na legitimitet razmiljanja, djelovanja ili
bivanja.
Nadarene ene, ak i kad vrate svoj kreativni ivot,
ak i kad lijepe stvari teku iz njihovih ruku, iz njihovih
pera, iz njihovih tijela, jo sumnjaju jesu li one prave
spisateljice, slikarice, umjetnice, ljudi. Naravno da su
prave, premda moda vole biti opsjednute pitanjem to
je to "pravo". Poljoprivrednica je prava poljoprivrednica
kad pregledava svoju zemlju i planira to e sijati u

proljee. Trkaica je prava kad napravi prvi korak,

cvijet je pravi kad je jo skriven u matinoj peteljci,
drvo je pravo kad je tek sjemenka u eeru. Staro drvo
je pravo ivo bie. Pravo je ono to sadrava ivot.
Razvoj animusa razlikuje se od ene do ene. On
nije savreno oblikovano stvorenje koje proizade iz
bojega krila. ini se da posjeduje neku priroenu ili
uroenu znaajku, no mora i "odrasti", mora ga se uiti
i vjebati. Miljeno je da bude snana i izravna sila. No,
kad razne kulturne sile povrijede animus, neto to je
umorno ili zlobno ili pak neko mrtvilo koje neki nazivaju
"neutralnou" isprijei se izmeu unutarnjega svijeta
psihe i vanjskoga svijeta praznog lista, istog platna,
praznog plesnog podija, upravnog odbora, skupa. To
"neto" zgruava rijeku, zatrpava miljenje, pokvari
pero ili kist, ukoi zglobove na neodreeno vrijeme,
skoruje svjee ideje i zato patimo.
U psihi postoji neobina pojava: kad ena ima
negativan animus, svaki pokuaj kreativna stvaranja
izaziva ga na napad. Ona primi pero, tvornica na rijeci
izbaci otrov. Ona razmilja o upisu na fakultet ili krene
na neki teaj, ali zastane na pola puta, guei se od
manjka unutarnje okrepe i potpore. ena se zaleti, ali
stalno zapinje. Sve je
353
vie nedovrenih runih radova, nikad zasaenih
cvjetnih gredica, nepoduzetih etnji, nenapisanih
brinih poruka, nenauenih stranih jezika, neposjeenih
satova glazbe, neistkanih tkanina koje ekaju i ekaju...
To su deformirani oblici ivota. To su otrovana
djeca La Llorone. I sva su ona odbaena u rijeku, sva
su baena natrag u onu istu zatrovanu vodu koja im je
uope i nanijela tetu. U najboljim arhetipskim uvjetima
oekuje se da grgolje u vodi i onda se poput feniksa
izdignu iz pepela u nekom novom obliku. No, tu neto

nije u redu s animusom, pa tako i sa sposobnou da

pokaemo i provedemo svoje ideje u svijetu. A rijeka je
tako ispunjena izmetom kompleksa da se iz nje nita ne
moe izdii u novi ivot.
Sad dolazimo do onoga tekoga dijela: moramo ui
u mulj i sve to ponovno pronai. Kao i La Llorona,
moramo pretraiti rijeku da bismo nali svoj duevni
ivot, svoj kreativni ivot. I jo neto, jednako teko:
moramo oistiti rijeku, tako da La Llorona moe gledati,
da zajedno s njom naemo due te djece i u miru
ponovno stvaramo.
Kultura pogorava "tvornice" i oneienje svojom
neizmjernom moi da obezvrijedi ensko - a i svojim
nerazumijevanjem muke prirode premoivanja.clv
Kultura preesto enin animus dri u progonstvu tako
to ustraje na onim nerjeivim i besmislenim pitanjima
koje kompleksi toboe smatraju valjanima, a koja
zastrauju mnoge ene: "No, jesi li ti prava spisateljica
[umjetnica, majka, ki, sestra, ena, ljubavnica,
radnica, plesaica, osoba]?" "Jesi li uistinu talentirana
[nadarena, vrijedna]?" "Zar uistinu moe rei neto
to je vrijedno [zanimljivo, korisno ovjeanstvu,
korisno u pronalaenju lijeka za bedrenicu]?"
Ne udi da se enina produktivnost smanjuje kad
se enski animus bavi negativnom psihikom
proizvodnjom, jer nestaju njezina sigurnost i
stvaralaka snaga. ene koje se bore s tim problemom
kau mi da "ne vide izlaz" iz takozvane spisateljske
blokade (kad smo ve kod toga, ne vide ni uzrok).
Njihov animus izvlai sav kisik iz rijeke, pa se osjeaju
"iznimno umorne" i pate od "golema gubitka energije",
ini im se da se ne mogu "pokrenuti", osjeaju se kao
da ih "neto koi".
354
Vraanje rijeke

Priroda ivot/smrt/ivot pokree Sudbinu, veze, ljubav,

kreativnost i sve drugo u velikim i divljim obrascima u
kojima se sljedee izmjenjuje ovim redom: stvaranje,
poveanje, snaga, rastvaranje, smrt, inkubacija,
stvaranje itd. Kraa ili nedostatak ideja, misli, osjeaja,
ishod je poremeena toka. Evo kako vratiti rijeku.
Primite okrepu kako biste poeli istiti rijeku.
Kvarni otrovi u rijeci oiti su kad ena odbija iskrene
komplimente vezane za njezin kreativni ivot. Moda se
dogodilo malo oneienje, kao u usputnom "Joj, ba
lijepo to mi dajete takav kompliment" ili na rijeci neto
dramatino nije u redu: "Joj, ta krama" ili "Mora da ste
ludi". Pa ak i defenzivno pitanje "Naravno da sam
krasna, kako to niste primijetili?" Sve su to znakovi
ranjena animusa. Dobre stvari utjeu u enu, ali se
istoga trena oneiste.
Da bi uklonila tu pojavu, ena vjeba primanje
komplimenata (ak i ako isprva djeluje kao da se baca
na kompliment kako bi ga ovaj put sauvala za sebe),
uiva u njima, bori se sa zloudnim animusom koji
davatelju komplimenta eli rei "To ti samo misli, niti
ne sluti koje je sve pogreke uinila, ne vidi uistinu
kakav je ona zapravo bezveznjak... itd."
Negativne komplekse osobito privlae najsonije
ideje, najrevolucionarnije i najkrasnije ideje i
najneobuzdaniji oblici kreativnosti. Dakle, tu nema ale,
moramo prizvati ii animus i upokojiti stari, to jest,
poslati ga u arhivski sloj psihe kamo pohranjujemo
ispuhane i sloene podraaje i katalizatore. Tamo
postaju izloci, a ne imbenici ili afekti.
Reagirajte - tako se, naime, isti rijeka. Vukovi
vode neobino kreativan ivot. Svaki dan donose na
desetke odluka, odabiru ovaj ili onaj put, procjenjuju
udaljenost, koncentriraju se na lovinu, izraunavaju

svoje izglede, grabe priliku, snano reagiraju kako bi

postigli svoj cilj. Njihova sposobnost da pronau
skriveno, da ujedinjuju namjere, da se fokusiraju na
eljeni ishod i djeluju u svoje ime kako bi ga postigli,
sve su to znaajke koje su potrebne za kreativnu
dosljednost u ljudi.
355
Da bismo stvarali, moramo moi reagirati.
Kreativnost je sposobnost da reagiramo na sve to se
oko nas zbiva, da odaberemo neku od stotina moguih
misli, osjeaja, radnji i reakcija i da to ujedinimo ujedan
odgovor, izraz ili poruku koji nose trenutak, strast i
znaenje. U tome smislu, zbog gubitka naega
kreativnog miljea zapravo smo ogtanieni samo na
jedan put, oduzeti su nam, potisnuti ili cenzurirani
osjeaji i misli, ne djelujemo, ne govorimo, ne radimo
ili ne bivamo.
Budite divlje - tako ete, naime, oistiti rijeku.
Rijeka ne utjee oneiena, to je nae postignue.
Rijeka ne presuuje, mi je zaustavljamo. Ako joj elimo
dati njezinu slobodu, moramo dopustiti i naem
idejnom ivotu da se oslobodi, da buja, da sve pripusti,
da isprva ne cenzurira nita. To je kreativni ivot.
Sazdan je od boanskoga paradoksa. Da bismo mogli
stvarati, moramo biti spremni da budemo krajnje glupi,
da sjedimo na prijestolju na leima magarca i da nam
padaju rubini iz usta. Onda e rijeka potei, onda
moemo stajati u bujici i pustiti da nas preplavi.
Moemo rairiti svoje suknje i koulje i uloviti onoliko
koliko moemo nositi.
Zaponite - tako se, naime, isti oneiena rijeka.
Ako ste prestraeni, bojite se neuspjeha, kaem, ta
ponite napokon, doivite neuspjeh ako morate,
pridignite se, ponite ponovno. Ako ponovno doivite
neuspjeh, nema veze. Pa to onda? Ponite ponovno.

Ne koi nas neuspjeh, nego nas zaustavlja nevoljkost

da ponovno ponemo. Bojite se, pa to onda? Ako se
bojite da e neto iskoiti i ugristi vas, dajte to onda, za
ime svijeta, napokon obavite. Neka iskoi taj va strah i
neka vas ugrize, tako da moete prijei preko toga i
nastaviti. Prijei ete preko toga. Strah e proi. U
ovom je sluaju bolje da se suoite s njime, osjetite ga
i prebrodite, nego da ga stalno iskoritavale kako biste
izbjegli ienje rijeke.
Zatitite svoje vrijeme - tako se, naime, izbacuju
otrovi. Poznajem vatrenu slikaricu ovdje na Stijenjaku
koja objesi sljedei znak na lanac kojim zatvara prilaz
svojoj kui kad slika ili razmilja: "Danas radim i ne
primam goste. Znam da mislite kako se to ne odnosi na
vas jer ste moj bankar, agent ili najbolji prijatelj. Ali odnosi se."
356
Kiparica koju poznajem objesi sljedei znak: "Ne
ometajte, osim ako sam dobila na lutriji ili je vien Isus
na autocesti za Taos". Kao to vidite, pozitivni animus
ima izvrsne granice.
Budite dosljedni. Kako jo bolje izbaciti otrove?
Uporno tvrdei da nas nita nee sprijeiti da oitujemo
animus, da nastavimo sa svojim pothvatima koji nam
pokreu duu i daju krila, sa svojom umjetnou, s
psihikim krpanjem i ivanjem, bilo da se osjeamo
snane ili ne, bilo da se osjeamo spremne ili ne. Ako je
potrebno, privezat emo se za jarbol, stolac, stol, drvo,
kaktus - gdjegod stvaramo.
Negativni kompleksi se protjeruju ili preobraavaju
- zadnjim dijelom puta vodit e vas vai snovi - tako da
lupimo akom o stol, jednom zauvijek i kaemo: "Volim
svoj kreativni ivot vie nego suraivati s vlastitom
opresijom". Kad bismo zlostavljale svoju djecu, na
vratima bi nam se pojavila Sluba za socijalni rad. Kad

bismo zlostavljale svoje kune ljubimce, dolo bi nam

Drutvo za zatitu ivotinja. Ali ne postoji Kreativna
ophodnja ili Duevna policija koja intervenira kad
izgladnjujemo vlastitu duu. Samo smo mi tu. Mi smo
jedine koje bdijemo nad duevnim sebstvom i junakim
animusom. Neobino je okrutno ako ih polijevamo
samo jedanput na tjedan, jedanput u mjesecu ili ak
jedanput na godinu. Oboje imaju cirkadijalne ritmove.
Trebaju nas i trebaju vodu nae djelatnosti svaki dan.
Zatitite svoj kreativni ivot. Ako elite izbjei
hambre del alma, duevnu glad, nazovite problem
pravim imenom - i ispravite ga. Vjebajte svoj posao
svaki dan. I onda nemojte dopustiti nijednoj misli,
nijednom mukarcu, nijednoj eni, nijednom partneru,
nijednom prijatelju, nijednoj vjeri, nijednom poslu i
nijednome podmuklom glasu da vas prisili na glad. Ako
je potrebno, pokaite sjekutie.
Oblikujte svoj pravi rad. Izgradite tu kolibu topline i
znanja. Dovucite svoju energiju odande ovamo.
Ustrajte na ravnotei izmeu svakodnevnih obveza i
osobnog ushienja. Zatitite duu. Ustrajte na kvaliteti
kreativnoga ivota. Ne dopustite da vam to ukradu
vlastiti kompleksi, vlastita kultura, intelektualni otpad,
ili kakve uplje, aristokratske, pedagoke ili politike
tralalajke.
Pruite okrepu kreativnom ivotu. Premda su
mnoge stvari dobre i hranjive za duu, veina njih
pripada etirima temeljnim skupinama
357
hrane Divlje ene: vrijeme, pripadanje, strast i
suverenost. Napravite zalihu. To odrava istou rijeke.
Kad oistite rijeku, ona moe slobodno potei,
enin kreativni uinak poveava se i zatim nastavlja u
prirodnim ciklusima poveanja, smanjenja i ponovnoga
poveanja. Nita se nee odvui ili predugo trovati. Ako

se i dogodi kakvo prirodno oneienje, ono e se brzo

neutralizirati. Rijeka, kao na sustav okrepe, vraa se,
moemo ui u nju bez straha, moemo bezbrino iz nje
piti i pokraj nje smirivati izmuenu duu La Llorone,
viati njezinu djecu i vratiti ih njoj. Moemo sprijeiti
proces oneienja iz tvornice, ustoliiti novi animus.
Moemo ivjeti svoj ivot onako kako elimo i kako mi
smatramo da je prikladno, tamo pokraj rijeke, drei
svoju mnogobrojnu djecu na rukama i pokazivati im
njihov odraz u istoj i bistroj vodi.
Koncentracija i rvanj mate
U Sjevernoj Americi je najpoznatija verzija prie o
djevojici sa igicama ona Hansa Christiana Andersena.
Govori o osjeaju koji se pojavljuje kad nemamo
okrepe i izgubimo koncentraciju te emu to vodi. To je
vrlo stara pria koja se odavna pria na razne naine,
kojiput se radi o ugljaru koji upotrijebi zadnje komade
ugljena da se zagrije dok sanja o prolim vremenima. U
nekim se verzijama simbol igica zamijeni neim
drugim, kao u "Malom cvjearu" o mukarcu slomljena
srca koji se zagleda u nutrinu svojih zadnjih cvjetova,
pa mu dua odleti iz ovoga ivota.
Premda bi netko prema povrinskom sloju samoga
pripovijedanja mogao rei da su to sentimentalne prie,
mislei pritom na njihovu prekomjernu emotivnu
sladunjavost, bilo bi pogreno odbaciti ih tek tako.
Zapravo su te prie, u svojoj sri, duboki izrazi psihe
koja je negativno zatravljena do one mjere kad duh
stvarnog blistavog ivota pone odumirati.clvi
Teta Katerina, koja je dola u Ameriku nakon
Drugoga svjetskoga rata, bila je prva koja mi je
ispriala ovu verziju Djevojice sa igicama. Tijekom
rata, tri neprijateljska naroda provalila su i zauzela

njezino skromno maarsko selo. Uvijek je zapoinjala

priu govorei
358
kako njeni snovi u tekim uvjetima nita ne valjaju,
kako u grubom asu valja imati grube snove, stvarne
snove, one koji e se ostvariti ako predano radimo i
ispijamo svoje mlijeko u zdravlje djevice Marije.
Djevojica sa igicama
Bila jednom mala djevojica koja nije imala ni majke ni
oca, a ivjela je u mranoj umi. Na rubu ume bilo je
selo i ona je saznala da bi tamo mogla kupiti igice za
pola novia, pa da bi ih mogla prodati na ulici za itav
novi. Kad bi prodala dovoljno igica, mogla bi kupiti
koru kruha, vratiti se u svoj zaklon u umi i spavati
tamo u odjei koju je imala.
Zima je dola i bilo je vrlo hladno. Nije imala
cipele, a kaput joj je bio tako tanak da je mogla gledati
kroza nj. Noge su joj ve prele onaj stupanj kad
poplave, prsti na njima bili su bijeli, a takvi su joj bili i
prsti na rukama i vrak nosa. Lutala je ulicama i molila
neznance bi li, molim lijepo, kupili igice od nje? Ali
nitko nije zastao i nitko nije obraao pozornost.
I tako je sjela jedne veeri i rekla: "Imam igice.
Mogu zapaliti vatru i ugrijati se." No nije imala ni
potpale ni drva. Odlui ipak zapaliti igice.
Dok je sjedila tako ispruenih nogu, zapali prvu.
im je to uinila, doimalo se kao da su zima i snijeg
potpuno nestali. Umjesto snijega koji je letio, ugleda
sobu, krasnu sobu s velikom tamnozelenom
keramikom pei na kojoj su bila ukrasna eljezna
vrataca. Pe je isijavala toliko topline da je zrak
lelujao. Priljubila se uz pe i osjeala boanstveno.
No odjednom vatra ugasne i ona se ponovno nae

na snijegu drhtei tako snano da su joj zveckale kosti

na licu. I tako kresne drugu igicu, a svjetlo padne na
zid zgrade do nje i ona odjednom ugleda to je s druge
strane. U sobi koja se vidjela kroza zid nalazio se
snjeno-bijeli stolnjak koji je prekrivao stol i na kojem
je stajao por359
culanski servis najie bijele boje, a na pladnju je bila
netom ispeena guska, no tek to je posegnula za tim
jelom, slika nestade.
Ponovno je bila u snijegu. No sad je vie nisu
boljela koljena i bedra. Sad ju je zima tipala i arila
penjui se uz njezine ruke i tijelo, pa ona upali treu
igicu.
U njezinu svjetlu ugleda prekrasno boino drvce,
lijepo ukraeno bijelim svijeama s ipkastim volanima,
krasnim staklenim ukrasima i tisuama malih tokica
svjetla za koje nije znala otkud dolazi.
Pa pogleda uz to golemo drvo, koje se penjalo i
penjalo i uzdizalo sve dalje i dalje prema stropu, sve
dok se nije pretvorilo u zvijezde na nebu iznad njezine
glave, a jedna zvijezda proleti nebom i ona se sjeti
kako joj je majka rekla da kad netko umre, zvijezda
padne.
I odjednom se niotkuda pojavi njezina baka, tako
topla i mila, a dijete osjeti veliku sreu to je vidi. Baka
podigne svoju pregau, omota je oko djeteta i objema
rukama vrsto ga zagrli tako da se dijete osjeti
zadovoljnim.
No baka pone nestajati. A dijete je palilo sve vie i
vie igica da zadri baku kod sebe... sve vie i vie
igica da zadri baku kod sebe... sve vie i vie... i
zajedno se ponu uspinjati put neba gdje nije bilo zime,
ni gladi ni patnje. A ujutro, meu kuama, nali su
djevojicu kako lei, mrtvu.

360

Odvraanje destruktivne mate

To je dijete u okolini koja ne mari. Ako ste i vi u takvoj

okolini, otiite. Dijete je u sredini koja ne cijeni ono to
ona posjeduje - plamike na igicama - poetak svake
kreativne prilike. Ako je i vas to snalo, okrenite lea i
odeite. Dijete se nalazi u psihikoj situaciji u kojoj
nema mnogo opcija. Prepustila se svojemu "mjestu" u
ivotu. Ako se to vama dogodilo, izvucite se iz toga
preputanja i navalite. Kad se Divlja ena nae u
stupici, ona se ne predaje, ona krene naprijed izbaenih
kandi i bori se.
to bi trebala uiniti naa djevojica sa igicama?
Da su joj instinkti ouvani, imala bi velik izbor. Otii u
neki drugi grad, uuljati se u vagon, sakriti u podrum s
ugljenom. Divlja bi ena znala to sljedee treba uiniti.
Ali djevojica sa igicama vie ne poznaje Divlju enu.
Divlja mala djevojica se smrzava i od nje ostaje samo
osoba koja hoda naokolo u transu.
Za tijek kreativnoga ivota vano je da budemo
okrueni stvarnim ljudima koji nas griju, koji pomau i
slave nau kreativnost. Inae se smrzavamo. Okrepa je
zbor glasova iznutra i izvana, koji primjeuje stanje
enina bivanja, koji se brine da je ohrabri i, ako je
potrebno, da joj prui utjehu. Nisam sigurna koliko
prijatelja ovjeku treba, ali svakako jedno ili dvoje koji
smatraju da je va talent, koji god on bio, pan de cielo,
mana s neba. Svaka ena ima pravo na zbor koji pjeva
Aleluja.
Kad je ena izloena hladnoi, naginje tome da ivi
od matarija a ne od djelovanja. Mata te vrste velik je
anestetik za ene. Poznajem ene koje su nadarene
krasnim glasovima. Poznajem ene koje su prirodne
pripovjedaice, gotovo sve to dopire iz njihovih usta,

svjee je oblikovano i fino istkano. No, one su izolirane

ili se na neki nain osjeaju obespravljeno. Plahe su,
to je esto krinka za izgladnjeli animus. Teko im je
stei dojam da dobivaju potporu iznutra ili od prijatelja,
obitelji, zajednice.
Da biste izbjegli sudbinu djevojice sa igicama,
postoji jedna vrlo vana stvar koju morate poduzeti.
Tko god ne podupire vau umjetnost, va ivot, nije
dostojan vaega vremena. Grubo, ali istinito. Inae
361
samo ueemo u priu o djevojici sa igicama,
odjevene u njezine rite, pa smo prisiljene ivjeti nekim
etvrt-ivotom koji nam smrzava svaku misao, nadu,
nadarenost, pisanje, glumu, oblikovanje i ples.
Glavni cilj djevojice sa igicama trebao bi biti
toplina. No, u prii nije. Umjesto toga, ona pokuava
prodati igice koje su izvor topline. Kad to inimo,
ensko ne dobiva vie topline, a ni vie bogatstva,
mudrosti ili daljnjega razvoja.
Toplina je misterij. Nekako nas lijei i raa. Ona
olabavljuje prevrste stvari, potie tijek, tajanstveni
nagon bivanja, prvi let svjeih ideja. to god bila,
toplina nas privlai sve blie i blie.
Djevojica sa igicama nalazi se u okolini u kojoj
ne moe napredovati. Nema topline, nema potpale,
nema ogrjeva. to bismo mi uinili da smo na njezinu
mjestu? Ponajprije, mogli bismo ne odravati taj svijet
mate koji djevojica gradi time to pali igice. Postoje
tri vrste matarija. Prva je ugodna matarija, neka
vrsta sladoleda za razum, iskljuivo za uivanje, kao
npr. sanjarije. Druga vrsta mate je namjerno
zamiljanje. To se rabi kao sredstvo koje nas gura u
djelovanje. Svaki uspjeh - psiholoki, duhovni,
financijski i kreativni - zapoinje takvim matarijama.
Zatim postoji i trea vrsta, ona koja sve zaustavi. To je

matarija koja u presudnim trenucima zaustavlja

pravilno djelovanje.
Na nesreu, to je ona matarija kojom se bavi
djevojica sa igicama. To je matarija koja nema
nikakve veze sa zbiljom. Tu se radi o osjeaju da se
nita ne moe poduzeti, tako da bismo ba mogli
potonuti u jalove matarije. Kojiput je matarija u
eninoj glavi. Kojiput joj dolazi putem boce alkohola ili
igle (ili njezina nedostatka). Kojiput je prenosnik dim
trave, ili mnoge sobe, opremljene krevetom i
neznancem, koje lako padaju u zaborav. ene u tim
situacijama glume djevojicu sa igicama iz noi u no
neprestano matajui, a svako se jutro bude mrtve i
smrznute. Postoji mnogo naina na koje moemo
zaboraviti svoju namjeru, izgubiti koncentraciju.
Dakle, to bi to moglo sprijeiti i vratiti pouzdanje
due i samopouzdanje? Moramo pronai neto to se
uvelike razlikuje od onoga to je imala djevojica.
Moramo prenijeti nae ideje na mjesto gdje za njih
postoji potpora. To je vrlo velik korak i ide zajedno s
foku362
som: pronai okrepu. Nema nas mnogo koji moemo
stvarati iskljuivo na vlastiti pogon. Potreban nam je
ba svaki dodir aneoskih krila do kojega moemo doi.
Veinu vremena ljudi imaju krasne ideje: oliit u
taj zid u boju koja mi se svia; osmislit u projekt u
koji se moe ukljuiti itav grad; izradit u ploice za
svoju kupaonicu, pa ako mi se uistinu svide, onda u
neke i prodati; nastavit u kolovanje, prodati kuu i
putovati, imati dijete, ostaviti ovo i zapoeti ono,
krenuti svojim putem, srediti se, pomoi da se ispravi
ova ili ona nepravda, zatititi nezatiene.
Takvi projekti trebaju njegu. Treba im vitalna
potpora - toplih ljudi. Djevojica sa igicama je

odrpana. Kao u onoj staroj pjesmi, tako je ve dugo na

dnu da joj se to ini kao vrh. Na njezinoj razini nitko ne
moe uspijevati. elimo se postaviti u situaciju u kojoj
se poput biljaka i drvea moemo okrenuti prema
suncu. No, mora postojati sunce. A da bismo to uinili,
moramo se kretati, a ne samo tako sjediti. Moramo
neto poduzeti to e promijeniti nau situaciju. Ako se
ne pomaknemo, vratit emo se na ulicu i ponovno
prodavati igice.
Prijatelji koji vas vole i pruaju toplinu vaem
kreativnom ivotu najbolja su sunca na svijetu. Kad
ena, kao djevojica sa igicama, nema prijatelja, ona
se takoer smrzava od tjeskobe, a kojiput i od ljutnje.
ak i ako ima prijatelja, ti prijatelji moda nisu sunca.
Moda pruaju utjehu, umjesto da enu obavijeste o
njezinim sve smrznutijim uvjetima. Oni je tjee - ali to
je daleko od okrepe. Okrepa vas pokree s jednoga
mjesta na drugo. Okrepa je nalik na psihike itne
pahuljice.
Razlika izmeu utjehe i okrepe jest sljedea: ako
imate biljku koja je bolesna jer je drite u mranom
ormaru, pa joj uputite neke brine rijei, onda je to
utjeha. Ako izvadite biljku iz ormara, stavite je na
sunce, napojite je i onda s njom razgovarate, onda je
to okrepa.
Smrznuta ena bez okrepe sklona je neprestanim
snatrenjima o tome "to bi bilo kad bi bilo". No, ak i
ako je u tom smrznutu stanju, osobito ako je u takvu
smrznutu stanju, mora odbaciti utjenu matariju.
Utjena matarija zacijelo e nas ubiti. Znate kako idu
ubo363
jite matarije: "Jednog dana..." i "E, da bar imam..." i
"On e se promijeniti..." i "Kad bih se samo znala
kontrolirati... kad uistinu budem spremna, kad budem

imala dovoljno xyz, kad djeca odrastu, kad budem

sigurnija, kad naem nekoga drugog, im..." i tako
dalje.
Djevojica sa igicama ima unutarnju baku koja je
odvede u svijet mate, u "nebesa", umjesto da zalaje
"Probudi se! Ustani! Bez obzira na sve, pronai
toplinu!". No, nebesa u toj situaciji nee pomoi Divljoj
eni, zarobljenom divljem djetetu ili djevojici sa
igicama. Ne valja ukljuiti utjene matarije. One su
zavodljive, ubojite i odvlae nam pozornost s pravoga
zadatka.
Vidimo da djevojica sa igicama u prii izvodi neku
trampu, neku loe smiljenu trgovinu, kad prodaje
svoje igice, jedinu stvar koju posjeduje a koja bi joj
mogla dati topline. Kad ene vie nisu u vezi sa
skrbnom ljubavi divlje majke, onda se njihov ivot u
vanjskome svijetu svodi na puko preivljavanje. Ego se
jedva bori za ivot, uzima izvana tek osnovnu okrepu,
pa se svake veeri vraa onamo otkud je krenuo, uvijek
iznova. Zatim tamo iscrpljen zaspi.
Takva se ena ne moe probuditi u ivot s
budunou, jer je njezin jadni ivot nalik na kuku na
kojoj iz dana u dan visi. Kad u sklopu nekoga
inicijacijskog obreda provodimo neko vrijeme pod
tekim uvjetima, onda je to dio odvajanja od lagode i
ugodnosti. Kao dio inicijacije, uvijek doe do zakljuka,
pa "novoizbruena" ena zapoinje duhovni i kreativni
ivotom koji se osvjeio i postao mudriji. Meutim, za
enu u stanju djevojice sa igicama moglo bi se rei da
je prolazila kroz inicijaciju koja je pola krivo.
Neprijateljski uvjeti tu ne slue produbljivanju, nego
desetkovanju. Valja odabrati drugo mjesto, drugu
okolinu, druge potpore i voditeljstvo.
Kroz povijest, a osobito u mukoj psihologiji,
bolest, izgon i patnja esto su shvaeni kao inicijacijsko

odvajanje koje ponekad nosi vano znaenje. No, za

ene postoje dodatni inicijacijski arhetipovi koji
proizlaze iz enine uroene psihologije i tjelesnosti:
raanje je jedan od njih, snaga krvi drugi, a njima
pripadaju i zaljubljenost ili primanje skrbne ljubavi. Kad
primate blagoslov nekoga u koga se ugledate, kad vam
netko stariji prua dubokoumnu podrku svojim
364
pouavanjem, sve to predstavlja intenzivne inicijacije,
inicijacije koje sadravaju vlastite napetosti i
uskrsnua.
Moglo bi se rei da je djevojica sa igicama dola
tako blizu, a opet ostala tako daleko od tranzicijske
razine kretanja i djelovanja koja bi bila dovrila
inicijaciju. Premda posjeduje materijal potreban za
inicijacijsko iskustvo u svojemu jadnom ivotu, nema
nikoga u njoj ili oko nje tko bi vodio taj psihiki proces.
U najnegativnijem psihikom smislu, zima donosi
poljubac smrti - to jest, hladnou - svemu to dotie.
Hladnoa ispisuje kraj svake veze. Ako elite neto
ubiti, samo budite hladni prema tome. im se smrznu
osjeaji, razmiljanje ili djelovanje neke osobe, veza
nije vie mogua. Kad ljudi ele napustiti neto u sebi ili
ostaviti nekoga drugoga, onda ga zanemaruju, odbijaju,
izostave, ulau veliki napor da ne bi morali uti ni glas
onoga drugog ili baciti pogled na nj. Takvo je stanje i u
psihi djevojice sa igicama.
Djevojica sa igicama luta ulicama i preklinje
neznance da od nje kupe igice. Taj prizor nas
upozorava na pojavu koja najvie uznemiruje kod
ranjenoga instinkta u ena, a to je davanje svjetla za
nisku cijenu. Malena svjetla na igicama ovdje, nalik su
na vea svjetla, lubanje na tapu, u prii o Vasilisi.
Predstavljaju mudrost, a to je jo vanije, potpaljuju
svijest, zamjenjuju mrak svjetlom, bacaju novo svjetlo

na neto to je ve bilo sagorjelo. Vatra je glavni simbol

ponovnoga oivljavanja u psihi.
Nalazimo nau djevojicu u velikoj nevolji, ona moli
da joj, u zamjenu za neto, u stvari, mnogo vrednije od
onoga to bi primila - za svjetlo - udijele novi. Bilo da
se ta "velika vrijednost u zamjenu za manju vrijednost"
nalazi unutar nae psihe ili da je to nae iskustvo u
vanjskome svijetu, ishod je isti: daljnji gubitak
energije. ena tada ne moe reagirati na vlastite
potrebe. Neto to eli ivjeti moli za taj ivot, ali ga ne
uslii. To je netko tko, poput grkoga duha mudrosti,
Sofije, uzima svjetlo iz ponora, ali ga rasprodaje u
naletima beskorisnih matarija. Loi ljubavnici, gadni
efovi, situacije u kojima je iskoritavaju, podmukli
kompleksi svih vrsta - sve to navodi enu na takve
odluke.
365
Kad djevojica odlui paliti igice, ona svoje
bogatstvo troi na matarije umjesto na djelovanje.
Ona iskoritava svoju energiju trenutano. To je
razvidno i u eninu ivotu. Odluila je krenuti na
fakultet, ali joj treba tri godine da se odlui na koji.
Naslikat e tu seriju slika, ali budui da nema mjesta na
kojem bi ih izloila, onda joj slikanje nije prioritet. Ona
eli uiniti ovo ili ono, ali ne troi vrijeme za uenje, za
razvoj osjeajnosti ili vjetine potrebne da bi to dobro
inila. Ispisala je deset biljenica snovima, ali ju je
zarobilo oaranje tumaenjem, pa njihovo znaenje ne
moe provesti u djelo. Zna da mora napustiti, zapoeti,
prestati, otii, ali to ne ini.
A vidimo i zato. Kad su enini osjeaji smrznuti,
kad vie ne osjea samu sebe, kad njezina krv, njezina
strast vie ne dopiru do ekstremiteta njezine psihe, kad
je oajna - onda je svijet mate mnogo ugodniji od bilo
ega drugoga ega se moe dokopati. Njezine malene

igice gore, jer nema drva koje bi mogle zapaliti, pa

umjesto toga spaljuju psihu, kao da se radi o velikoj
suhoj cjepanici. Psiha poinje zavaravati samu sebe,
ivi u matanome plamenu ispunjenih enji. Takvo
matanje je la: ako je dovoljno esto ponovite, poet
ete vjerovati u nju.
Takva preobrazba tjeskobe, u kojoj se problemi ili
teme umanjuju nadobudnim matarijama o
neostvarivim rjeenjima ili ljepim vremenima, ne
napada samo ene, ona je glavni kamen spoticanja
itavog ovjeanstva. Pe u mati djevojice sa
igicama predstavlja tople misli. Ona je i simbol
sredita, srca, ognjita. Govori nam da djevojica
mata o stvarnome sebstvu, srcu psihe, toplini
unutarnjega doma.
No, odjednom se pe ugasi. Djevojica sa igicama,
kao i sve ene u toj psihikoj situaciji, odjednom se
ponovno nae kako sjedi u snijegu. Iz toga vidimo da je
takva matarija trenutana i razorna. Jedino gorivo joj
je naa energija. ak i ako se ena koristi svojim
matarijama kao grijanjem, opet e se nai izloena
gadnoj hladnoi.
Djevojica sa igicama i dalje pali igice. Svaka
njezina matarija sagorijeva, pa se dijete ponovno nae
u snijegu i smrzava se. Kad se psiha smrzava, osoba se
okree samoj sebi i nikome drugome. Pali se i trea
igica. To je trojka iz bajke, aroban broj, trenutak u
kojem
366
se treba zbiti neto novo. No, u ovom sluaju ne zbiva
se nita novo jer mata zatrpava djelovanje.
Ironino je da pria sadrava boino drvce.
Boino drvce se razvilo iz pred-kranskoga simbola
vjenoga ivota - zimzelena. ovjek bi mogao pomisliti
kako e je to spasiti, ideja o zimzelenoj duevnoj psihi

koja vjeno raste i vjeno se kree. No, soba nema

stropa. Ideja ivota ne moe se zadrati u psihi.
Zatravljenost je preuzela maha.
Baka je tako topla, tako ljubazna, pa ipak je ona
onaj zadnji morfij, onaj san pod utjecajem kukute.
Privlai dijete u smrtni san. U krajnje negativnom
smislu, to je san pokornosti, san otupjelosti - "Sve je u
redu, podnijet u ja to", san nepriznavanja "Jednostavno u pogledati na drugu stranu". To je san
zloudne matarije, i nadamo se da e u njemu arobno
nestati sve nedae.
Psihika injenica jest, kad se libido ili energija
smanje do one toke u kojoj im se dah vie ne poznaje
na zrcalu, pojavljuje se priroda ivot/smrt/ivot, koju
ovdje utjelovljuje baka. Njezin je zadatak pojaviti se u
prigodi neije smrti, inkubirati tu duu koja je za sobom
ostavila svoju ljusku i njegovati je do onoga trenutka
kad se bude mogla iznova roditi.
To je blagoslov svaije psihe. ak i u sluaju
bolnoga kraja, kao to je to kod djevojice sa igicama,
postoji zraka svjetla. Kad proe dovoljno vremena i
podnesemo dovoljno nezadovoljstva i pritiska, onda e
Divlja ena psihe raspiriti novi ivot u eninoj glavi, pa
joj tako dati priliku da jo jednom djeluje u svoje ime.
Kao to vidimo iz patnje koja je prethodila, mnogo je
bolje lijeiti ovisnost o matarijama, nego sjediti i
ekati da vas uskrise.
Obnavljanje kreativne vatre
Zamislimo sad da imamo sve na broju, da su nam jasne
nae namjere, da se ne utapamo u eskapistikim
matarijama, da smo zaokrueni i da nam kreativni
ivot cvjeta. Potreban nam je jo jedan atribut,
moramo znati to valja poduzeti kada, a ne ako,

izgubimo fokus, tj. kad se na neko vrijeme iscrpimo.

to? Zar nakon sveg toga rada
367
moemo izgubiti fokus? Da, samo privremeno, ali to je
prirodan poredak. Sreom su umjesto nas sve to ve
smislili ljudi iz naroda Istone Europe. Poznaju krasnu
priu pod nazivom "Tri zlatne vlasi".
Pria je to koju pripovjedai prenose ve
stotinama, moda tisuama godina, jer ona prikazuje
arhetip. Takva je priroda arhetipova... ostavljaju trag
za sobom, probijaju se u prie, snove, ideje smrtnika.
Tamo se pretvaraju u univerzalnu temu, u niz
naputaka. Prebivaju tko zna gdje, ali putuju kroz
vrijeme i prostor da u svaku novu generaciju unesu
mudrost. Postoji uzreica koja kae da prie imaju krila.
Mogu preletjeti Karpate i smjestiti se na Uralu. Mogu
zatim zavinuti do Sierra, letjeti uz prijevoj i skoknuti na
Stijenjak, pa dalje i dalje.
Sljedea verzija "Tri zlatne vlasi" potjee iz
Rumunjske. Postoje i germanska i keltska verzija.
Poznaju je i u pustinjskom graninom podruju koje
pokriva dio Meksika i Sjedinjenih Drava. Radi se o prii
koja govori o ponovnom fokusiranju nakon gubitka
koncentracije. Fokus se sastoji od toga da osjetimo,
ujemo i slijedimo upute duevnoga glasa. Mnogim
enama fokusiranje dobro uspijeva, ali kad izgube
fokus, onda podsjeaju na perinu koja pukne, pa se
razleti po poljima.
Vano je spremati nae osjete i ono to ujemo iz
divlje prirode. Neke ene to ine u svojem dnevniku, u
koji biljee svako pero koje proleti, druge to ine
kreativnom umjetnou, plesom, slikanjem ili pisanjem
scenarija. Sjeate se Babe Jage? Ona posjeduje veliki
lonac, leti nebom u kotliu koji je zapravo muar s
tukom. Drugim rijeima, posjeduje spremnik u koji

stavlja stvari. Posjeduje nain razmiljanja, nain da se

pokrene s jednoga mjesta na drugo, a da se nita ne
izgubi. Da, spremanje je rjeenje problema kad gubimo
energiju. To i jo neto. Da vidimo...
Tri zlatne vlasi
Jednom je, u dubokoj mranoj noi, onakvoj noi kad je
zemlja crna, drvee nalikuje kvrgavim akama, a nebo
je tamnomodre boje ponoi, dakle, jednom je neki
starac teturao kroz umu, a grane goto368
vo da su ga oslijepile. Greble su ga po licu, a on je u
ruci drao siuni fenjer. Svijea u fenjeru sve se vie
smanjivala. Mukarac je imao dugu poutjelu kosu,
okrhnute ute zube i zavinute ute nokte. Bio je
pognut, a lea su mu bila obla kao vrea brana. Koa
mu je bila tako izbrazdana da mu je u naborima visjela
s brade, pazuha i bokova.
Primio bi se za jedno drvo, pa bi se povukao
naprijed, zatim zgrabio drugo drvo i povukao se
naprijed, pa se tako veslajui i teko diui probijao
kroz umu.
Svaka koica u njegovim stopalima bola ga je kao
eravica. Sove u drveu kriale su zajedno s njegovim
zglobovima dok se tako pomicao kroz tamu. Na velikoj
udaljenosti ugleda siuno treperavo svjetlo, kolibu,
vatru, dom, mjesto za odmor, pa se s mukom nastavi
probijati prema tome malenome svjetlu. Napokon
stigne do vrata, tako umoran, tako iscrpljen, siuno
svjetlo u njegovu fenjeru zgasne, a starac upadne kroz
vrata i srui se.
U kolibi, sjedila je starica ispred krasne vatre koja
je plamtjela svom snagom, pa se pouri k njemu, skupi
ga u naruje i odnese do vatre. Drala ga je na rukama

poput majke koja dri svoje dijete. Sjedila je i ljuljala

ga sjedei na svojem stolcu za ljuljanje. I tako su
sjedili, jadni krhki starac, tek vrea kostiju, i snana
starica koja ga je ljuljala amo-tamo i govorila: "No, no.
No, no. No, no."
Ljuljala ga je tako itavu no, pa prije nego to je
dolo jutro, a bilo je ve blizu, on se pretvori u mnogo
mlaega mukarca - sad je postao krasan mladi zlatne
kose i vrlo snanih udova. A ona ga je i dalje ljuljala.
"No, no. No, no. No, no."
Kako se jutro jo vie pribliilo, mladi se pretvorio
u maleno, vrlo lijepo dijete zlatne kose ispletene kao
penica.
Ba kad je trebalo svanuti, starica brzo istrgne tri
zlatne vlasi s djetetove prelijepe glavice i baci ih prema
ploicama. Zazvuale su ovako: Ciiiiiiiin! Ciiiiiiiiiin!
Ciiiiiiiiiin!
A djetece u njezinim rukama, spuzne joj niz krilo i
potri prema vratima. Pogleda na tren preko ramena u
staricu, dobaci joj aroban osmijeh, a zatim se okrene i
poleti u nebo gdje je postalo sjajno jutarnje sunce.cIvii
369
Stvari su nou drugaije, pa da bismo razumjeli ovu
priu, moramo se spustiti u nonu svijest, u stanje u
kojem smo bre svjesni svake kripe i pucketanja. No
je vrijeme kad smo blii svojem ja, kad smo blii
sutinskim idejama i osjeajima koje toliko i ne
primjeujemo tijekom dana.
No je svijet Majke Nyx, ene koja je stvorila
svijet. Ona je Stara majka dana, jedna od baba ivota i
smrti. Kad je u bajkama no, znamo da se nalazimo u
nesvjesnom. Sveti Ivan od Kria nazivao je to "mrana
no due". U naoj prii doba je kad energija u obliku
prastaroga mukarca sve vie slabi. Vrijeme je kad nam
snaga visi o koncu, to e se pokazati vanim.

Izgubiti fokus znai izgubiti energiju. Apsolutno

najgore to moemo pokuati kad izgubimo fokus jest
uurbano se trsiti da sve ponovno zbijemo na hrpu. Ne
valja pourivati. Kao to vidimo iz prie, valja sjesti i
ljuljati se. Strpljenje, mir i ljuljanje obnavljaju ideje.
Drati ideju i imati strpljenje da je ljuljamo neto je to
bi neke ene mogle nazvati luksuzom. Divlja ena kae
da je to prijeka potreba.
Vukovi sve znaju o tome. Kad se pojavi kakav
uljez, vukovi e moda reati, lajati, pa ak i ugristi
nametljivca, ali e se isto tako moda povui na sigurnu
udaljenost u svoju skupinu i sjesti s njima kao to bi to
uinila kakva obitelj. Samo tako sjede i zajedno diu.
Prsni koevi se diu i sputaju, ire i skupljaju. Oni se
fokusiraju, uvruju tlo pod nogama, usredotouju se i
donose odluke o tome to je bitno, to dalje valja
uiniti. Odlue "nita ne poduzeti odmah, samo tako
sjediti i disati, samo se skupa ljuljati."
esto nam se dogodi, kad ideje ne teku glatko, ili
kad ih ne obraujemo kako treba, da izgubimo fokus.
To je dio prirodnoga ciklusa i dogaa se jer se ideja
otra ili izgubimo sposobnost da je sagledamo na neki
novi nain. Ostarimo i ponemo kripati kao i starac u
"Tri zlatne vlasi". Premda postoje mnoge teorije o
kreativnim "konicama", istina je da blaga pristiu i
nestaju kao i klimatske prilike ili godinja doba - uz
iznimku psiholokih konica o kojima smo prije govorili,
kao kad ne posegnemo za vlastitom istinom, kad se
bojimo odbacivanja, kad nas je strah rei to znamo,
kad se brinemo jesmo li dostatni, kad se oneisti tok i
tako dalje.
370
Pria je sjajna upravo zato to opisuje itav ciklus
ideje, maleno siuno svjetlo koje joj je pridrueno, a
prikazuje naravno samu ideju, pa zatim kako se umara

i zamalo ugasi, to je sve dio njezina prirodnoga

ciklusa. U bajkama lo dogaaj znai da valja iskuati
neto novo, da treba uvesti novu energiju, da se valja
savjetovati s pomagaem, vidaricom, arobnom silom.
Ponovno se susreemo sa starom La que sab,
enom starom dva milijuna godina. Ona je "ta koja
zna". Obnavljamo se i lijeimo kad se nalazimo uz
njezinu vatru.clviii Starac se vue upravo prema toj vatri
i njezinim rukama, jer bez njih e umrijeti.
Starac je iscpljen dugotrajnim radom na zadatku
koji smo mu zadali. Jeste li kad vidjeli enu koja radi
kao da je sam vrag vue za noni palac, a onda se
samo odjednom srui i vie ne ide dalje? Jeste li ikad
vidjeli kako ena die paklenu buku oko nekoga
drutvenog problema, a onda samo jednog dana okrene
lea i veli "Ma, k vragu i s tim." Animus joj se iscrpio.
Prijeko mu je potrebno da ga ljulja La que sab. ena
ija je ideja ili energija oslabjela, usahla ili uope
nestala mora znati put k toj staroj curanderi, vidarici,
tako da moe svoj umorni animus odnijeti onamo na
obnavljanje.
Radim s mnogim enama koje su vrlo vatrene
drutvene aktivistice. Bez iznimke, na kraju ciklusa, one
se izmore, vuku se kroz umu kripavih nogu, fenjer im
treperi, samo to se ne ugasi. To je trenutak u kojem
vele: "Dosta mi je. Odustajem. Vratit u svoju
novinarsku iskaznicu, propusnicu, sindikalnu
knjiicu...", to god. Sele se u Auckland. Gledat e
televiziju, grickati kekse i nikad vie nee pogledati
kroz prozor u svijet. Kupovat e loe cipele, preseliti se
u naselje u kojem se nikada nita ne dogaa i ostatak
ivota gledat e televizijski prodajni kanal. Od sada e
se baviti svojim poslom, okretati glavu... i tako dalje, i
tako dalje.
Kakva god bila njihova predodba o odmoru,

premda iz njih progovara krajnji umor i frustracija,

tvrdim da je to dobra ideja, da je to vrijeme za odmor.
Na to obino zakrie: "Odmor?! Kako se mogu odmarati
kad itav svijet ide kvragu tono pred mojim oima?"
No, na kraju, ena se sad mora odmoriti, ljuljati,
fokusirati. Mora se pomladiti, vratiti energiju. Misli da
ne moe, ali moe, jer krug
371
ena, bile to majke, studentice, umjetnice ili aktivistice,
uvijek se zatvori da popuni mjesto onih koji odlaze na
odmor. Kreativna se ena mora sada odmoriti i poslije
se vratiti svojem intenzivnom radu. Mora otii do
starice u umi, do oivljavatelja, do Divlje ene u
jednom od njezinih mnogih lajtmotiva. Divlja ena
oekuje da e se animus redovito iscrpljivati. Ona se ne
zaprepasti kad joj upadne kroz vrata. Spremna je. Nee
nam priskoiti sva u panici. Jednostavno e nas
pridignuti i zagrliti dok ne vratimo svoju snagu.
Ni mi ne bismo trebali paniariti kad izgubimo zalet
ili fokus. Kao i ona, moramo se mirno drati ideje i
provesti neko vrijeme s njom. Bez obzira na to
fokusiramo li se na vlastiti razvoj, svjetska pitanja ili
nau vezu, animus e se iscrpiti. Ne radi se tome hoe
li, nego kad e. Svako dovravanje dugotrajnih
pothvata, kao to su zavravanje kolovanja,
ispisivanje zadnje stranice rukopisa, zaokruivanje
svojega djela ili njega bolesnika, sadrava u sebi
trenutke kad neko mlada energija ostari, padne i ne
moe vie dalje.
Za ene bi bilo bolje da to prihvate na poetku
pothvata, jer ih umor obino iznenadi. Onda zapomau,
mucaju, apu o neuspjehu, nedostatnosti i slinome.
Ne, ne. Taj gubitak energije je takav kakav jest. To je
priroda.
Pretpostavka o vjenoj snazi u mukome jest

pogrena. To je introjekcija kulture koju valja

iskorijeniti iz psihe. Takve nas krive predodbe dovode
do toga da nas razoaraju, kako muka energija u
unutarnjem krajoliku, tako i mukarci u kulturi. Svi oni
samo prirodno trebaju odmor da vrate snagu. Modus
operandi prirode ivot/smrt/ivot ciklian je i primjenjiv
je na sve i sva.
U prii se tri vlasi bacaju na pod. Postoji uzreica:
"Baci neto zlata na pod." Izvedena je iz desprender las
palabras, koja u pripovjedakoj tradiciji, tradiciji
cuentistas, znai da valja odbaciti neke rijei kako bi se
pria uinila snanijom.
Vlas simbolizira misao, ono to proizlazi iz glave.
Kad se dio odbaci, djearac postaje nekako laki, pa iz
njega krene jo jaa svjetlost. Tako e i nae istroene
ideje ili pothvati jae sjati, ako im oduzmete koji dio pa
ga odbacite. Upravo to ini i kipar kad uklanja jo koji
komadi mramora da otkrije to vie skrivena oblika.
Namjere,
372
ili djela koja su se umorila, uvelike emo obnoviti ili
osnaiti ako neke ideje odbacimo, pa se fokusiramo na
ono to ostane.
Izvadite tri vlasi iz svojeg pothvata i odbacite ih na
tlo. Tamo se pretvaraju u budnicu. Kad ih odbacite,
proizvodite psihiku notu, zvon, brujanje u enskom
duhu koje ponovno priziva djelovanje. Kad ujemo kako
padaju neke od naih mnogih ideja, onda to zvui kao
najava nove ere ili nove prilike.
Zapravo, stara La que sab pomalo obrezuje ono
muko. Znamo da e drvo snanije rasti ako otpilimo
dijelove koji su se sasuili. Takoer znamo da e neke
biljke rasti u veem grmu ili mnogo bujnije, ako im
odreemo cvjetove. Za divlju je enu ciklus porasta i
padanja animusa prirodan. To je drevni, prastari

proces. Otkako je svijeta i vijeka, ene tako pristupaju

svijetu ideja i njihovoj pojavnosti. Tako to ene ine.
Starica u bajci o Tri zlatne vlasi nas poduava, zapravo
nas ponovno poduava, kako se to radi.
Dakle, u emu se sastoji svrha tog povrata i
fokusiranja, toga prizivanja jastreba, toga tranja s
vukovima? Sastoji se u tome da naemo najosjetljiviju
toku, da krenemo ravno na klicu i kosti svega i bilo
ega u naemu ivotu, jer u tome je na uitak, u tome
je naa radost, tamo se nalazi enin Rajski vrt, ono
mjesto gdje postoji i vrijeme i sloboda da bivamo,
lutamo, pitamo se, piemo, pjevamo, stvaramo i ne
bojimo se. Kad vukovi otkriju uitak ili opasnost, isprva
se potpuno umire. Postaju nalik na kipove, potpuno se
fokusiraju, tako da vide, da uju, da osjete to je tamo,
to je tamo u najelementarijem obliku.
To nam nudi Divlja ena: sposobnost da vidimo to
je pred nama, usredotoivanjem, zaustavljanjem,
gledanjem, mirisanjem, sluanjem, osjeanjem i
kuanjem. Fokusiranje je upotrebljavanje svih naih
osjeta, ukljuujui intuiciju. ene pristiu iz toga svijeta
kako bi zatraile svoje pravo glasa, pravo na vlastite
vrijednosti, matu, vidovitost, prie, davna enska
sjeanja. A to je djelo fokusa i stvaranja. Ako izgubite
fokus, sjednite i budite mirni. Uzmite tu ideju i ljuljajte
je amo-tamo. Zadrite dio, a dio odbacite i ona e se
sama obnoviti. Ne morate uiniti nita vie.

373

11. POGLAVLJE

Strastvenost: pronalaenje svete seksualnosti

Prljave boice
Postoji bie koje ivi u divljem podzemlju enine
prirode. To bie je naa osjetilna priroda, pa kao i
svako cjelovito bie posjeduje vlastite prirodne i
hranjive cikluse. To je ljubopitljivo bie, drutveno,
kojiput prti energijom, a kojiput je nepomino. Reagira
na podraaje koji obuhvaaju osjete: na glazbu,
kretnje, jelo, pie, mir, tiinu, ljepotu, tamu.clix
Upravo taj vid ene posjeduje strastvenost. To nije
strastvenost kao u "mala, mala, bi l' mi dala". To je
nalik na podzemnu vatru koja se rasplamsa pa se smiri,
u ciklusima. S pomou energije koja se tu oslobaa,
ena djeluje onako kako misli da je prikladno. enina
strastvenost nije samo stanje seksualnog uzbuenja,
nego stanje intenzivne osjetilne budnosti koje obuhvaa
njezinu seksualnost, ali se ne ograniava na nju.
Dalo bi se mnogo toga napisati o iskoritavanju i
zlouporabi enine osjetilne prirode te o tome kako ona i
drugi potiu vatru suprotno njezinim prirodnim
ritmovima ili je potpuno pokuavaju uguiti. No,
374
usredotoimo se radije na jedan aspekt koji je arko,
definitivno divlji i koji isijava toplinu koja nas grije
dobrim osjeajem. Tom se osjetilnom izrazu kod
suvremenih ena pridaje malo pozornosti, a esto je i u
potpunosti zabranjen.
Postoji vid enine seksualnosti koji se u drevna
vremena nazivao svetim opscenim, ne onako kako mi
danas rabimo tu rije, nego u znaenju duhovite

seksualne mudrosti. Nekad su postojali kultovi boica

koji su bili posveeni razuzdanoj enskoj seksualnosti.
Nisu bili pogrdni, nego su se bavili predstavljanjem
dijelova nesvjesnoga koji su jo i danas tajanstveni i
uglavnom neistraeni.
Sama ideja seksualnosti kao neega svetog, te
posebno opscenosti kao oblika svete seksualnosti,
kljuna je za divlju prirodu. U drevnim enskim
kulturama postojale su boice opscenosti - a tako su ih
nazivali zbog njihove bezazlene, a opet prepredene
raskalaenosti. Pa ipak, jezik, barem engleski, oteava
nae razumijevanje "opscenih boica" kao neega to
ne bi bilo vulgarno. Evo to znai rije opsceno i neke
druge srodne rijei. Iz tih znaenja, mislim da je oito
zato se taj oblik staroga tovanja boica potisnuo.
Razmislite o sljedee tri definicije iz rjenika i
doite sami do zakljuka:
Dirt: srednjovjekovni engleski, drit, vjerojatno iz
islandskoga -izmet. Znaenje se proirilo na prljavtinu.
uglavnom zemlju, prainu i sl. te opscenost svake
vrste, osobito jezinu.
Dirty word (prljav izraz): opscen izraz, trenutno se
rabi i za ono to je drutveno ili politiki neprihvaeno
ili sumnjivo, esto zbog nezasluene kritike ili
klevetanja ili zbog neusklaenosti s trenutanim
trendovima.
Opscen: iz hebrejskog, ob, u znaenju arobnjak,
vraara.
Uza sve to klevetanje, ipak postoje ostaci pria
diljem svjetskih kultura koji su preivjeli razne istke.
Oni nam daju do znanja da opsceno uope nije
vulgarno, nego da prije nalikuje kakvom arobnom
prirodnom biu koje bismo vrlo rado primili u goste i

prihvatili kao najboljeg prijatelja.

375
Prije nekoliko godina, kad sam zapoela s
pripovijedanjem pria o "prljavim boicama", ene su
se smijeile, a zatim smijale kad su ule za enske
pothvate, stvarne i mitoloke, koji su se koristili
seksualnou, senzualnou u neku svrhu: da olakaju
tugu, izazovu smijeh, i tako isprave neto to je polo
naopako. Takoer me se dojmilo kako su ene dolazile
do praga kad su se smijale tim stvarima. Prvo su
morale odbaciti naueno koje im je govorilo da to ne
prilii dami.
Vidjela sam kako u pogrenoj situaciji ono to bi
priliilo damama upravo gui enu, umjesto da joj
omogui disanje. Kako biste se smijali, morate biti u
mogunosti hitro udahnuti, pa izdahnuti. Kineziologija i
tjelesne terapije poput Hakomi metode19 govore nam
da disati znai osjeati svoje osjeaje, pa kad ne elimo
osjeati, onda prestanemo disati i zadrimo dah.
Kad se smije, ena uistinu prodie, a kad to ini,
onda moda osjeti nedoputene osjeaje. A koji bi to
mogli biti? Pa, ispostavi se da se ne radi toliko o
osjeajima koliko o olakanju za osjeaje, a u nekim
sluajevima melemima za osjeaje, kao to su
izbacivanje zaustavljenih suza i zaboravljenih sjeanja,
ili pucanje lanaca oko senzualne osobnosti.
Shvatila sam da je vanost tih starih boica
opscenosti u njihovoj sposobnosti da olabave ono to je
pretijesno, da odagnaju nujnost, da dovedu tijelo u
humor koji ne pripada razumu nego samome tijelu, da
Hakomi terapija je sustav psihoterapije koju su
utemeljili Ron Kurtz i drugi iz Hakomi Instituta u
Boulderu, drava Kolorado. Terapija se temelji na
naelima misaonosti, nenasilja i jedinstva duha i tijela,
(op. prev.)
19

odravaju prohodnost tih prolaza. Tijelo se smije

priama o kojotu, o Ujaku Trungpauclx, reenicama Mae
West i sl. Opscene boice izazivaju protok vanih
neurolokih i endokrinih lijekova kroz tijelo.
Slijede tri prie koje utjelovljuju opsceno, onako
kako mi ovdje rabimo tu rije, u znaenju neke
seksualne/osjetilne oaranosti koja izaziva dobre
emocije. Sve tri prie mogu se iskoristiti kao poune
prie za ene. Dvije su drevne, jedna je suvremena.
Govore o prljavim boicama. Tako ih nazivam jer ve
dugo lutaju podzemljem. U pozitivnom smislu, one
pripadaju plodnoj zemlji, blatu, gnojivu psihe kreativnoj tvari iz koje potjee sva umjetnost. Zapravo,
prljave boice predstavljaju onaj vid Divlje ene koji je
ujedno seksualan i svet.
376
Baubo: Boica trbuha
Postoji dojmljiva uzreica: Ella habla por en medio en
las piernas, "progovara iz mjesta meu nogama".
Takve priice "iz mjesta meu nogama" nalazimo diljem
svijeta. Jedna od njih pria je o Baubo, boici iz drevne
Grke, takozvanoj "Boici opscenosti". Ima ona i starija
imena, npr. Jamba, a ini se da su je Grci posudili iz
mnogo starijih kultura. Arhetipske divlje boice svete
seksualnosti, i plodnosti ivot/smrt/ivot, postoje
otkako je svijeta i vijeka.
Postoji samo jedan poznati osvrt na Baubo u
pisanju koje nam je preostalo iz drevnih vremena, to
nam izravno daje na znanje da je njezin kult razoren i
zakopan pod navalom raznih osvajanja. Imam snaan
osjeaj da negdje, moda pod nebrojenim umovitim
breuljcima i umskim jezerima Europe i Istoka,
postoje hramovi izgraeni njoj u ast, zajedno s
artefaktima i kotanim ikonama.clxi

Dakle, nije sluajno da su rijetki uli za Baubo, no

upamtite, treba nam samo okrhak kako bismo
rekonstruirale cjelinu. A okrhak imamo, jer postoji pria
u kojoj se Baubo pojavljuje. Ona je jedna od
najljupkijih i najpikarskijih visosti koje su ivjele na
Olimpu. Ovo je moja pripovjedaka, cantadora, verzija
koja se temelji na starim divljim ostacima Baubo koji se
jo presijavaju u postmatrijarhalnim grkim mitovima i
homerskim himnama.clxii
Majka Zemlje, Demetra, imala je prekrasnu ker,
Perzefonu. Ta se ki jednoga dana igrala vani i naila
na osobito ljubak cvijet, pa posegne vrcima prstiju
kako bi obuhvatila njegovo ljupko lie. Odjednom se
zemlja zatrese i raspukne u golemu nepravilnu brazdu.
Iz dubine zemlje dojuri Had, Bog podzemlja. Stajao je
visok i moan u crnoj koiji koju su vukla etiri konja
boje duhova.
Had zgrabi Perzefonu u svoju koiju, a njezini
velovi i sandale samo polete. Duboko, duboko, duboko
u zemlju potjera on svoje konje. Perzefonini krikovi
gubili su se kako se pukotina na zemlji zatvarala kao da
se nita nije niti dogodilo. Zemljom se proire tiina i
vonj izgaena cvijea.
377
Djevojini jauci pronosili su se kroz planinske
stijene, grgoljili u vodenom uzviku s dna mora.
Demetra zau kako stijene viu. Zau i kako voda
plae. Strgne vijenac iz besmrtne kose i razmota tamne
velove s ramena, pa poleti preko zemlje nalik na veliku
pticu, trae, dozivajui svoju ker.
Te noi neka starica na rubu pilje kazala je svojim
sestrama kako je taj dan zaula tri krika: jedan,
mladim glasom koji je vrisnuo od uasa, drugi koji je
moleivo dozivao, a trei, majke koja jeca.

Perzefone nigdje nije bilo, pa tako pone

Demetrina luda, dugo-mjesena potraga za voljenim
djetetom. Demetra je bjesnila, jecala, vritala, pitala,
pretraivala sva kopna, ispod, iznutra, iznad, molila
milost, molila smrt, ali nikako da pronae svoje zlato.
I tako ona, koja je sve navodila na vjeni rast, baci
prokletstvo na sva plodna polja na svijetu, vritei od
jada: "Umri! Umri! Umri!" Zbog Demetrina prokletstva,
djeca se nisu raala, penica za kruh nije rasla, nije bilo
cvijea za proslave, ni grana za mrtve. Sve je lealo
uvelo i sisalo isuenu zemlju i usahlu dojku,
Demetra se vie nije kupala. Halje su joj bile
natopljene blatom, kosa raupana. Premda joj je bol
razdirala prsa, nije se predavala. Nakon dugog pitanja i
traenja, te raznih zgoda, od ega nije bilo nikakve
koristi, napokon se srui kraj bunara u selu u kojem je
nisu poznavali. Dok je tako oslonila bolno tijelo o
hladan kamen bunara, prilazila joj je neka ena, ili bolje
reeno, neka vrsta ene. Ta ena doplesala je do
Demetre njiui bokovima onako kao da predlae
snoaj i pritom tresui dojkama. Kad ju je Demetra
ugledala, nije mogla a da se malko ne nasmije.
To rasplesano ensko bilo je uistinu arobno, jer
nije imala glavu, nego su joj bradavice bile na mjestu
oiju, a vulva na mjestu usta. Poe uveseljavati
Demetru izgovarajui tim ljupkim ustima zgodne masne
ale. Demetra se nasmijei, zatim zahihoe, pa se
nasmije iz dubine trbuha. I tako su se dvije ene
zajedno smijale, mala Baubo, Boica trbuha i snana
Boica Majka Zemlje, Demetra.
Upravo je taj smijeh izvukao Demetru iz njezine
depresije i dao joj energije da nastavi potragu za
svojom keri, koja je uz pomo Baubo,
378
starice Hekate i sunca Helija naposljetku urodila

plodom. Perzefonu su vratili majci. Svijet, zemlja i

enski trbusi ponovno su bujali.
Oduvijek sam tu malu Baubo voljela vie nego bilo koju
drugu boicu u grkoj mitologiji, moda i vie od bilo
kojega drugoga lika. Bez sumnje potjee od neolitskih
boica trbuha koje su prikazane kao tajanstvene figure
bez glave, a kojiput i bez ruku i nogu. Smijeno je
tvrditi da su to figure plodnosti, jer one su mnogo vie
od toga. One su talismani enskih razgovora - znate,
onih koje ene nikad, nikad ne bi vodile pred
mukarcem, osim u vrlo neobinim prigodama. Takvih
razgovora.
One predstavljaju senzibilnosti i izraze koji su
jedinstveni u svijetu: grudi i ono to osjeaju u tim
osjetljivim stvorenjima, usne vulve, u kojima ena
osjea ono to drugi tek mogu zamisliti, ali samo ona
zna. A smijeh iz trbuha jedan je od najboljih lijekova za
ene.
Oduvijek sam vjerovala da je Kaffeeklatsch ostatak
drevnih enskih rituala zajednitva, nekoga starog
rituala razgovora iz trbuha, kad ene govore iz utrobe,
kad govore istinu, kad se smiju k'o blesave, kad se
osjeaju ive, kao da se vraaju kui, kao da je sve
bolje.
Kojiput je teko navesti mukarce da odu kako bi
ene mogle biti nasamo zajedno. Znam samo da su u
nekadanja vremena ene poticale mukarce da odu na
"ribiiju". To je trik kojim se ene odavna koriste kako
bi natjerale mukarce da odu na neko vrijeme, kako bi
mogle biti ili same ili s drugim enama. ene rado s
vremena na vrijeme ive u iskljuivo enskom okruju,
bilo same ili s drugima. To je prirodni enski ciklus.
Muka energija je zgodna. Vie nego zgodna raskona je, velebna. Ali, kojiput je isuvie nalik na

Godiva okolade. udimo za istom hladnom riom i

bistrom vruom juhom za nekoliko dana, da proistimo
nepce. To s vremena na vrijeme moramo uiniti.
Uz to nam Baubo, mala boica trbuha, daje
zanimljivu ideju da malo opscenosti moe pomoi u
prekidanju depresije. Istina je i da odreene vrste
smijeha, koje proizlaze iz svih tih pria koje ene go379
vore jedne drugima, onih enskih pria koje se kreu u
rasponu od dvosmislenih do potpuno neukusnih... da
sve te prie potiu libido. One ponovno potiu vatru
enina zanimanja za ivot. Ono to traimo su Boica
trbuha i trbuni smijeh.
Spremite, dakle, te "prljave priice", one koje bi
Baubo priala, u svoju vidarsku krinjicu. Ta mala
pripovjedaka vrsta snaan je lijek. Smijena, "prljava"
pria ne samo da uklanja depresiju, nego moe izrezati
ono crno srce iz bijesa, pa ena biva sretnija nego prije.
Pokuajte, vidjet ete.
E sad, ne mogu mnogo toga rei o daljnja dva
aspekta prie o Baubo, jer o tome treba raspravljati u
malim, iskljuivo enskim skupinama, ali mogu rei
sljedee: Baubo ima jo jedan aspekt, ona vidi kroz
bradavice. Mukarci to ne razumiju, ali ene u
radionicama oduevljeno kimaju glavom i kau: "Znam
tono to eli rei!"
Vidjeti kroz bradavice svakako je osjetilni atribut.
Bradavice su psihiki organi koji reagiraju na
temperaturu, strah, ljutnju, buku. One su jednako tako
osjetila kao i oi u glavi.
to se tie "govorenja iz vulve", to je, simbolino,
govorenje iz primae materiae, temeljne, najiskrenije
razine istine - ivotnoga otvora. to jo treba rei nego
da Baubo govori iz glavne ile, duboka rudnika,
doslovno iz dubine. U prii o Demetri koja trai svoju

ker, nitko ne zna koje rijei Baubo zapravo izgovara.

Ali, moemo si misliti.
Kojot Dick 20
Mislim da su ale koje je Baubo ispriala Demetri bile
enske ale o svim onim lijepo oblikovanim
predajnicima i prijamnicima: genitalijama. Ako je tako,
onda je Baubo moda Demetri ispriala priu poput ove
koju sam ula prije nekoliko godina od ravnatelja
starog kampa za autodomove u Nogalesu. Zvao se Stari
Red i tvrdio je da ima indijanske krvi.
380
Nije stavio zube i nije se brijao ve nekoliko dana.
Njegova draga ena, Willowdean, imala je zgodno, ali
ispaeno lice. Rekla mi je da je jednom slomila nos u
nekoj kavanskoj tunjavi. Imali su tri Cadillaca, od kojih
nijedan nije bio u voznom stanju. Imali su ivavu koju
su drali u ograenom prostoru u kuhinji. On je bio od
onih mukaraca koji imaju eir na glavi ak i dok sjede
na zahodu.
Sakupljala sam prie i parkirala svoju malu
Napanee kamp-kuicu na njihovo podruje. "Onda,
znate li kakve prie o ovim krajevima?", upitala sam,
mislei na zemlju i okoli.
Stari Red podlo pogleda svoju enu, razvue lice u
osmijeh i pone joj se izazovno podsmjehivati. "Ispriat
u joj o Kojotu Dicku."clxiii
"Red, nemoj joj ispriati tu priu. Red, nemoj."
"E ba u joj ispriati o Kojotu Dicku", potvrdi Stari
Red.
Wilowdean zabije glavu u ruke i kao da govori stolu
ree: "Nemoj joj ispriati tu priu, Red, stvarno ti
Igra rijei: Dick je muko ime, skraeno od Richard, ali
i vulgarni naziv za muko spolovilo (op. prev.)
20

kaem."
"Odmah u joj ispriati, Willowdean."
Willowdean sjedne ukoso na stolac i rukama
prekrije oi kao da je upravo oslijepila.
Evo to mi je ispriao Stari Red. Rekao je da je uo
tu priu "od jednog Navajo Indijanca koji je to uo od
Meksikanca koji je to uo od nekog Hopi Indijanca".
Neko davno ivio je Kojot Dick i bio je i najpametnije i
najblesavije stvorenje koje je itko ikad vidio. Uvijek je
bio gladan neega, pa je varao ljude da bi doao do
onoga to eli, a ostalo vrijeme bi spavao.
E, pa, jednoga dana, dok je Kojot Dick spavao,
njegovu penisu postane uistinu dosadno i on odlui
ostaviti Kojota i krenuti u neku svoju pustolovinu. Tako
se penis odvojio od Kojota Dicka i otrao niz cestu.
Zapravo, skakutao niz cestu, s obzirom na samo jednu
nogu i to.
381
I tako je skakao i skakao i dobro se zabavljao, pa
je skoio s ceste u umu, gdje je - O, ne! - uskoio
ravno u gaj kopriva. "Jao!", vikne. "Au, au, au!", vrisne.
"Upomo! Upomo!"
Sve to urlanje probudi Kojota Dicka, pa kad je
posegnuo dolje da pokrene srce uobiajenim kurblom,
njega nije bilo! Kojot Dick trao je niz cestu drei se za
medunoje, pa napokon naie na svoj penis koji je bio
u najgoroj moguoj nevolji. Njeno Kojot Dick podigne
svoj pustolovni penis iz kopriva, pogladi ga i smiri, pa
ga vrati kamo i pripada.
Stari Red se smijao kao luak, u napadu kalja,
izbuljenih oiju i sve to ide uz to. "I to je pria o
starom Kojotu Dicku."
Willowdean ga prekori: "Zaboravio si joj ispriati

kraj."
"Koji kraj? Ve sam joj ispriao kraj", mrgodio se
Stari Red.
"Zaboravio si joj ispriati pravi kraj te prie, ti stari
prdonjo."
"E, pa ako se tako dobro sjea, zato joj ti ne
kae?" Zvono na vratima zazvoni i on ustane sa
svojega kripavog stolca.
Willowdean pogleda ravno u mene, a oi su joj se
krijesile: "Kraj prie je pouka". U tom trenu Baubo je
zaposjela Willowdean, jer se ova pone smijuljiti, pa
cerekati, a zatim se tako dugo smijala iz trbuha da su
joj ak suze dole, pa joj je trebalo nekoliko minuta da
kae ove zadnje dvije reenice, jer je morala ponoviti
svaku rije dva-tri puta dok je lovila zrak.
"Pouka je da ga je zbog tih kopriva, ak i nakon to
ga je Kojot Dick izvadio iz njih, pimpek svrbio ko lud do
kraja ivota. I zato se mukarci uvijek stisnu uz ene i
hoe se trljati o njih s onim pogledom "joj, kako me
svrbi". Zna, taj zajedniki pimpek svrbi ih jo otkako
je prvi put pobjegao."
Ne znam to me se na tome dojmilo, ali smo
sjedile tamo u njezinoj kuhinji, vritale i lupale po stolu
sve dok nismo praktiki izgubile kontrolu nad miiima.
Nakon toga, imala sam osjeaj kao da sam upravo
pojela veliki komad svjeega hrena.
382
To je uistinu pria kakve mislim da je Baubo
pripovijedala. Njezin repertoar obuhvaa sve to ene
navodi na takav smijeh, neobuzdan, kad vas nije briga
to vam se vide krajnici, kad vam trbuh visi i dojke vam
se tresu. Ima neto u tom seksualnom smijehu to se
razlikuje od smijeha zbog pitomijih stvari. "Seksualni"
smijeh dopire daleko i duboko u psihu, rastrese
svakakve stvari, svira nam na kostima i izaziva protok

bajnog osjeaja kroz tijelo. To je neki divlji uitak koji

pripada psihikom repertoaru svake ene.
Sveto i senzualno/seksualno ive vrlo blizu jedno
drugome u psihi, jer obraamo pozornost na njih zbog
nekog osjeaja uenja koji ne proizlazi iz
intelektualizacije, nego iz doivljaja na fizikim
putevima u tijelu, iz neega to nas na trenutak ili
zauvijek promijeni, protrese, dovede do vrhunca,
izgladi nae bore, naui plesnom koraku, zviduku,
pravom naletu ivota, bio to poljubac, vizija, trbuni
smijeh ili neto drugo.
U svetom, opscenom, seksualnom, uvijek eka neki
divlji smijeh, kratki val tihoga smijeha, bapski zloesti
smijeh, onaj piskutavi smijeh, smijeh koji je divlje
ivotinjski ili pak onaj triller koji je kao da prelazimo
glazbenu ljestvicu. Smijeh je skrivena strana enske
seksualnosti, fiziki je, elementaran, strastven,
osnauje nas i stoga uzbuuje. On je seksualnost koja
nema neki cilj, kao to to ima genitalno uzbuenje. To
je seksualnost radosti, samo na trenutak, iskrene
senzualne ljubavi koja leti slobodna, pa ivi, umire i
ponovno ivi od vlastite energije. Svet je, jer je tako
ljekovit. Senzualan je, jer budi tijelo i osjeaje.
Seksualan je, jer uzbuuje i izaziva valove uitka. Nije
jednodimenzionalan, jer smijeh je neto to dijelimo sa
sobom kao i s mnogim drugima. Smijeh je najdivlja
enska seksualnost.
Evo jo jednog uvida u enske prie i prljave
boice. Ovo je pria na koju sam naila kao dijete.
Zapanjujue je to sve djeca uju, a to odrasli misle
da ne uju.
Put u Ruandu
Bilo mi je dvanaestak godina i bili smo na jezeru Big

Bass u dravi Michigan. Nakon to su skuhale doruak i

ruak za etrdesetero ljudi,
383
sve moje lijepe okrugle roakinje, moja majka i moje
tete, sjedile su na suncu na lealjkama, sunale se,
priale i zafrkavale. Mukarci su "lovili ribe" - to je
znailo da su se otili zabavljati, psovati i priati svoje
ale i prie. Ja sam se igrala u blizini ena.
Odjednom sam ula prodorno vritanje. Sva
uplaena potrala sam onamo gdje su sjedile ene. No,
one nisu vikale od boli. ene su se smijale, a jedna od
mojih teta stalno je, kad god bi ulovila zrak izmeu
krikova, ponavljala: "... prekrile lice... prekrile lice!" A
ta udna reenica bi kod svih njih izazvala novi napadaj
smijeha.
Vritale su, urlale, hvatale zrak i dalje vritale jo
dugo, dugo. Jednoj je teti na krilu leao asopis. Mnogo
kasnije, dok su ene drijemale na suncu, izvukla sam
asopis ispod njezine ruke dok je spavala, pa sam legla
ispod lealjke i itala irom otvorenih oiju. Na stranici
je bila anegdota iz Drugoga svjetskoga rata. Glasila je
ovako:
General Eisenhower krenuo je u obilazak svojih
postrojba u Ruandi. [Moda se radilo o Borneu. Moda
se radilo o generalu MacArthuru. Imena mi tada nisu
mnogo znaila.] Guverneru je bila elja da sve
domorotkinje stanu jedna do druge uz cestu tako da, u
znak dobrodolice, pozdravljaju i mau Eisenhoweru
dok on prolazi u svojem dipu. Jedini problem bio je taj
da domorotkinje nisu nosile nikakvu odjeu, nego samo
niske perli i kojiput sitni tanga-pojas.
Ne, ne, to nee ii. Zato je guverner pozvao
poglavicu i izloio mu svoju nevolju. "Nema brige", ree
poglavica. Kad bi guverner mogao nabaviti nekoliko

desetaka suknji i bluza, on e se pobrinuti da ene

budu odjevene za tu jedinstvenu, posebnu prigodu.
Guverner i lokalni misionari pobrinuli su se za nabavu.
No, na dan velike parade, tek nekoliko minuta prije
nego to e se Eisenhower provesti dugom cestom u
svojem dipu, pokazalo se da su domorotkinje odjevene
u suknje, ali im se bluze nisu svidjele, pa su ih ostavile
kod kue. I sad su sve ene stajale s obje strane ceste
u suknjama, ali golih grudi, a nisu odjenule ni ita
drugo, pa tako ni rublje.
384
Dakle, guverner je dobio napadaj kad je uo to se
dogodilo, pa je ljutito pozvao poglavicu koji ga je
uvjerio kako je razgovarao sa enom i da su ene
smislile plan kako da prekriju grudi kad general bude
prolazio pokraj njih. "Jesi li siguran?", urlao je
guverner.
"Jako, jako siguran", rekao je poglavica.
E, pa nije preostalo vremena za raspravu, a mi
samo moemo nagaati kako je general Eisenhower
prolazei u svojem dipu reagirao kad su ene golih
grudi jedna za drugom elegantno podizale prednjicu
svojih irokih sukanja kako bi njome prekrile lice.
Leala sam ispod lealjke priguujui smijeh. Bila je to
najaavija pria koju sam ikada ula. Bila je to divna
pria, uzbudljiva pria. No, intuitivno sam znala da je
zabranjena, pa sam je zadrala za sebe jo godinama.
Ponekad bih usred tekih vremena, napetih vremena,
pa ak i prije pisanja ispita na fakultetu, pomislila na
ene u Ruandi kako suknjama prekrivaju lica i zacijelo
se smiju iza njih. Pa bih se i ja nasmijala i onda bi mi se
javio osjeaj uravnoteenosti, snage i prizemljenosti.
To je nedvobno jo jedan dar enskih ala i
zajednikog smijeha. Sve to postaje lijek za teke dane,

tonik za poslije. To je dobra, ista, prljava zabava.

Moemo li zamisliti seksualno i razulareno kao sveto?
Da, osobito ako je ljekovito. Jung je primijetio da je
esto, kad bi netko doao u njegovu ordinaciju i tuio
se na neki seksualni problem, pravi problem leao u
nekoj boljci duha ili due. Kad bi osoba govorila o
duhovnom problemu, esto bi se radilo zapravo o
problemu seksualne naravi.
U tom smislu, seksualnost se moe pokazati kao
lijek za duh i zato postaje sveta. Kad je seksualni
smijeh ljekovit, onda je to sveti smijeh. A to god bilo,
to to izaziva ljekovit smijeh, takoer je sveto. Kad
smijeh pomae a da ne teti, kad smijeh obasja, uredi,
preuredi, potvrdi silu i snagu, onda je to smijeh koji
izaziva zdravlje. Kad smijeh ljude ini sretnima to su
ivi, to su tu, svjesnijima ljubavi, uzvienima erosom,
kad odagna njihovu tugu i odvoji ih od ljutnje, onda
385
je to sveto. Kad su zbog njega vei, bolji, velikoduniji,
osjeajniji, onda je to sveto.
U arhetipu Divlje ene postoji mnogo vie mjesta
za prirodu prljavih boica. U divljoj prirodi sveto i
razulareno, sveto i seksualno nisu odvojeni, nego ive
zajedno kao, vjerujem, skupina prastarih ena koje
ekaju tamo malo dalje da ih posjetimo. One su tu u
naoj psihi, ekaju da se pojavite, iskuavaju
meusobno svoje prie i smiju se k'o blesave.

387

12. POGLAVLJE

Oznaavanje teritorija: granice bijesa i oprosta

Bjelosrpi medvjed
Pod vodstvom Divlje ene ponovno prisvajamo ono
drevno, intuitivno, strastveno. Kad na ivot odraava
njezin, onda pribrano djelujemo. Provodimo, ili uimo
kako to initi ako ve ne znamo. Poduzimamo korake
potrebne za prikazivanje naih ideja u svijetu.
Usredotoujemo se kad izgubimo koncentraciju,
obaziremo se na osobne ritmove, zbliavamo se s
prijateljima i partnerima koji su u skladu s divljim i
cjelovitim ritmovima. Odabiremo veze koje krijepe na
kreativni i instinktivni ivot. Trudimo se da krijepimo
druge. A i spremne smo primljive partnere uiti divljim
ritmovima, ako je potrebno.
No, postoji jo jedna strana vjetine, a to je kad se
nosimo s onime to se jedino moe nazvati enskim
bijesom. Potrebno je izbaciti taj bijes. Kad se ena sjeti
izvora svojega bijesa, ima osjeaj da nikad nee
prestati krgutati zubima. No, ironino je da osjeamo
snanu potrebu da iskaemo taj bijes, jer nas
uznemirava i truje. Rado bismo pourile i rijeile ga se.
388
No, potiskivanje nee uspjeti. To je kao da
pokuavate vatru spremiti u jutenu vreu. Ne valja ni
sebe ili nekoga drugoga spriti bijesom. I sad stojimo
tako i drimo taj snaan osjeaj koji nam je, tako
smatramo, doao nepozvan. Pomalo je nalik na opasan
otpad - tu je, nitko ga nee, ali nema ba mnogo
smetlita za nj. Moramo daleko putovati da bismo nale
mjesto gdje emo ga zakopati. Evo knjievne verzije

japanske prie koja se zove "Tsukina Waguma,

Bjelosrpi medvjed", a koja nam moe pomoi u
sagledavanju toga problema. Priu mi je ispriao nar. I.
Sagara, veteran Drugoga svjetskoga rata i pacijent
Veteranske bolnice Hines u Illinoisu prije mnogo
godina.
Bila jednom jedna mlada ena koja je ivjela u mirisnoj
borovoj umi. Mu joj je godinama bio daleko, borei se
u ratu. Kad je konano otputen, otklipsao je kui vrlo
loe raspoloen. Nikako nije htio ui u kuu, jer se
naviknuo spavati na kamenju. Drao se postrani i
ostajao u umi dan i no.
Mlada je ena bila vrlo uzbuena kad je saznala da
joj mu napokon dolazi kui. Kuhala je i kupovala i
kupovala i kuhala i pripremila same zdjelice i tanjurie
slasnoga bijelog tofua i triju vrsta ribe, pa triju vrsta
algi i rie zainjene crvenom paprikom i krasnih hladnih
kampa, velikih i naranastih.
Plaho se smijeei, odnijela je hranu u umu i
klekla pokraj svojeg ratom izmuena mua, pa mu
ponudila sva ta krasna jela koja je pripremila. No, on
skoi na noge, prevrne posluavnike tako da se tofu
rasuo, riba poletjela u zrak, alge i ria pale u blato, a
veliki se naranasti kampi otkotrljali niz puteljak.
"Pusti me na miru!", zaurla on i okrene joj lea.
Tako se razbjesnio da ga se ona uplaila. Tako se na
kraju, u oaju, nala pred piljom vidarice koja je
ivjela podalje od sela.
"Mu mi je bio teko ranjen u ratu", ree ena.
"Stalno bjesni i nita ne jede. Ne eli ui u kuu i ivjeti
sa mnom kao prije. Moete li mi dati napitak koji e ga
uiniti onako njenim i skrbnim kao to je nekad bio?"
389
Vidarica je utjei: "Mogu ti to uiniti, ali potreban

mi je poseban sastojak. Ostala sam, na alost, bez

dlaka bjelosrpa medvjeda. Zato se mora popeti na
planinu, pronai crnoga medvjeda i donijeti mi jednu
dlaku iz znaka polumjeseca na njegovu vratu. Tada u
ti moi dati to ti treba, pa e sve opet biti dobro."
Neke ene bi takav zadatak prestraio. Neke bi
ene smatrale da je itav taj trud pretjeran. No, ne i
ona, jer ona je ena koja ljubi. "Joj! Tako sam ti
zahvalna", ree ona. "Dobro je znati da se neto moe
uiniti."
I tako se pripremila za putovanje, pa sljedeega
jutra krene na planinu. Vedro povie: "Arigato zaish",
jer se tako pozdravlja planina i kae: "Hvala ti to mi
doputa da se penjem na tvoje tijelo."
Popela se na obronke planine, gdje su stijene
nalikovale velikim hljebovima kruha. Uspela se na
zaravan prekrivenu umom. Drvee je imalo duge
visee grane i lie nalik na zvijezde.
"Arigato zaish", vedro povie. Tako je zahvaljivala
drveu to je podignulo svoje kose kako bi ona mogla
proi ispod. Pronala je put kroz umu i ponovno se
poela penjati.
Sad je bilo tee. Na planini je raslo trnovito cvijee
koje joj se hvatalo za rub kimona, a stijene su je greble
po sitnim dlanovima. U sumrak su oko nje letjele udne
tamne ptice i straile je. Znala je da su to muenbotoke, duhovi mrtvih koji nemaju roaka, pa stoga
zapjeva neke molitve za njih: "Ja u vam biti
roakinjom. Otpratit u vas na poinak."
I dalje se penjala, jer ona je bila ena koja ljubi.
Penjala se dok nije ugledala snijeg na planinskom
vrhuncu. Uskoro su joj se smoila i smrzla stopala, ali
se i dalje penjala sve vie i vie, jer ona je bila ena
koja ljubi. Poela je oluja, snijeg joj je letio ravno u oi
i duboko u ui. Zaslijepljena i dalje se penjala sve vie i

vie. A kad je snijeg prestao, ena vedro povie:

"Arigato zaish", kako bi zahvalila vjetru to joj vie ne
zastire vid.
Sklonila se u plitku pilju, pa jedva da se cijela
uvukla u nju. Premda je imala sveanj pun hrane, nije
jela, nego se pokrila liem i zaspala. Ujutro, zrak je bio
miran, a kroz snijeg se ak tu i tamo nazi390
rala koja zelena biljica. "E, sad", pomisli ona. "Sad
valja pronai Bjelosrpa medvjeda."
Traila je itav dan i prije sumraka pronala velike
hrpe izmeta, pa nije morala dalje gledati, jer je pred
njom divovski crni medvjed tekim koracima grabio
kroz snijeg, ostavljajui za sobom duboke tragove apa
i pandi. Bjelosrpi medvjed estoko zarie i ue u svoj
brlog. Ona posegne u svoj sveanj pa hranu koju je
ponijela stavi u zdjelicu. Postavi zdjelicu pred brlog i
otri u svoje sklonite da se sakrije. Medvjed osjeti
miris hrane i dojuri iz brloga, riui tako glasno da je sa
stijena poelo otpadati sitno kamenje. Medvjed s
daljine obie hranu, vie puta onjui zrak, a zatim
proguta hranu jednim zalogajem. Veliki medvjed krene
natrag i nestane u svojem brlogu.
Sljedee veeri ena uini isto, stavi hranu u
zdjelu, ali sad, umjesto da se vrati u svoje sklonite,
ona se povue samo na pola puta. Medvjed nanjui
hranu, digne se iz svojega brloga, zarie da su zvijezde
gotovo pale s neba, krene oko hrane, vrlo oprezno
ispita zrak i naposljetku podere hranu i uvue se
ponovno u brlog. To se ponavljalo iz veeri u veer, dok
jedne tamnomodre noi ena ne osjeti dovoljno
hrabrosti da prieka jo blie medvjedovu brlogu.
Stavila je hranu u zdjelicu pred brlog i stane tik do
ulaza. Kad je medvjed nanjuio hranu i izjurio, nije
ugledao samo hranu, kao obino, nego i par sitnih

ljudskih nogu. Medvjed nakrivi glavu i zarie tako

glasno da su kosti u eninu tijelu zabrujale.
ena se tresla, ali nije uzmicala. Medvjed se umah
podigne na stranje noge, kljocne eljustima i zarie
tako da ena ugleda njegovo crvenosmee nepce. Pa
ipak, nije pobjegla. Medvjed zarie jo jedanput i
isprui prednje ape kao da e je zgrabiti, a njegovih
deset panda visjelo je kao deset dugakih noeva nad
njezinom glavom. ena se tresla kao list na oluji, ali
ostade na mjestu.
"Molim te, dragi medvjede", kumila je "molim te,
dragi medvjede, prela sam sav taj put jer mi treba
lijek za mua." Medvjed prednjim apama udari u tlo da
snijeg poleti, pa se zagleda u enino prestraeno lice.
eni se na tren uini kao da u medvjedovim starim,
starim oima vidi odraz planinskih lanaca i itavih
dolina, rijeka i sela. Preplavi je dubok mir i ona se
prestane tresti.
391
"Molim te, dragi medvjede, hranila sam te ovih
nekoliko veeri. Hoe li mi, molim te, dati jednu dlaku
iz polumjeseca na tvome vratu?" Medvjed zastane i
pomisli: ta enica bila bi lak zalogaj. No, odjednom ga
preplavi saaljenje prema njoj. "Istina je", ree
Bjelosrpi medvjed, ali ne odmakne pande od njezine
glave, "bila si dobra prema meni. Moe dobiti jednu od
mojih dlaka. No, uzmi je brzo, zatim otii i vrati se
svojima."
Medvjed podigne svoju veliku njuku tako da se
pokazao bijeli polumjesec na njegovu vratu, pa ena
ugleda snano bilo medvjedova srca. ena poloi jednu
ruku na medvjedov vrat, a drugom uhvati jednu sjajnu
bijelu dlaku. Brzo je iupa. Medvjed krene unazad i
zaurla kao da je ranjen. Njegova se bol zatim stia u
ljutito frktanje.

"Joj, hvala ti, Bjelosrpi medvjede, velika ti hvala."

ena se klanjala i klanjala. Ali medvjed zabrunda i
naglo krene korak naprijed. Rikao je rijeima koje ena
nije razumjela, a ipak ih je nekako znala ve itav ivot.
Okrenula se i pojurila niz planinu koliko su je noge
nosile. Trala je pod kronjama zvjezdolika lia.
itavim putem kroz umu vikala je "Arigato zaish", da
zahvali drveu to podie svoje grane kako bi mogla
proi. Posrtala je preko stijena koje su nalikovale
velikim hljebovima kruha, viui "Arigato zaish" da
zahvali planini to joj doputa da se penje po njezinu
tijelu.
Premda joj je odjea bila odrpana, kosa raupana,
a lice umrljano, otrala je niz kamene stube to su
vodile do sela, niz pranjavu cestu i ravno kroz mjesto
na drugu stranu u straaru u kojoj je vidarica sjedila i
potpirivala vatru.
"Gle, gle! Imam je, nala sam je, zatraila je, dlaku
Bjelosrpa medvjeda!", povie mlada ena.
"Ah, dobro", ree vidarica uz osmijeh. Dobro
pogleda enu, uzme istu bijelu dlaku i okrene je prema
svjetlu. Odvagne dugu dlaku na ruci, izmjeri je prstom i
uzvikne: "Da! To je prava dlaka Bjelosrpa medvjeda."
Zatim se odjednom okrene i baci dlaku duboko u vatru,
a dlaka zapucketa i zacvri sve dok je jarkonaranasti
plamen ne proguta.
"Ne!", vrisne ena. "to ste to uinili!?"
392
"Smiri se. Dobro je. Sve je u redu", ree vidarica.
"Sjea li se svakoga koraka koji si napravila da se
uspne uz planinu? Sjea li se svakoga koraka koji si
poduzela da zadobije povjerenje Bjelosrpa medvjeda?
Sjea li se to si vidjela, to si ula i to si osjeala?"
"Da", ree ena. "Vrlo se dobro sjeam."
Stara vidarica joj se njeno nasmijei i ree:

"Molim te, keri, otii sada kui s tim novim

razumijevanjem i nastavi isto tako sa svojim muem."
Bijes kao uitelj
Glavni motiv ove prie prisutan je diljem svijeta.
Kojiput se ena mora popeti, a kojiput mukarac.
arobne stvari koje trae su trepavica, dlaka iz nosa,
zub ili neki drugi tjelesni element. Varijacije toga
motiva nalaze se u Koreji, Njemakoj i na Uralu. U Kini
je darovatelj tigar. U Japanu je ivotinja u prii kojiput
medvjed, a kojiput lisac. U Rusiji se trai medvjedova
brada. U jednoj verziji dlaka koja se trai jest dlaka s
brade same Babe Jage.
Pria o Bjelosrpom medvjedu spada, kao i druge u
ovoj knjizi, u kategoriju pria koje nazivam priama
otvaranja. Prie otvaranja doputaju nam da nazremo
skrivene ljekovite strukture i dublja znaenja, a ne
samo onaj oit sadraj. Sadraj tih pria pokazuje nam
da e strpljivost pomoi kod ljutnje, ali dublja poruka
govori o tome to ena mora uiniti kako bi vratila red
u psihi, pa time izlijeila ljutito sebstvo.
U priama otvaranja stvari su vie naznaene nego
izreene. Donja struktura ove prie otkriva itav uzorak
prema kojemu se moemo suoiti s bijesom i izlijeiti
od njega. Valja potraiti mudru i mirnu vidarsku silu
(otii vidarici), prihvatiti se izazova da krenemo na
psihiki teritorij na koji nikad prije nismo ili (popeti se
na planinu), prepoznati varke (uhvatiti se ukotac sa
stijenama, trati pod kronjama), smiriti svoje stare
opsesivne misli i osjeaje (susresti se s muen-botoke,
nemirnim duhovima bez roaka koji bi ih pokopali),
pozi393
vati veliko suutno Sebstvo (strpljivo hraniti medvjeda i

primiti njegovu uzvratnu ljubaznost), razumjeti onu

stranu suutne psihe koja rie (shvatiti da medvjed,
suutno Sebstvo, nije pitom).
Pria pokazuje kako je vano dovesti to psiholoko
znanje na zemlju, u na pravi ivot (sii s planine i doi
natrag u selo), nauiti da se vidanje sastoji u procesu
pitanja i vjebanja, a ne u jednoj ideji (spaljivanje
dlake). Sr prie glasi: "Primijeni sve te stvari na neiji
bijes i sve e biti dobro" (savjet vidarice da krene kui i
primijeni ta naela).
Pria spada u skupinu pria koje poinju prizorom u
kojem junak moli ili poziva neko ranjeno, usamljeno
stvorenje ove ili one vrste. Ako promatramo priu kao
da su sve njezine sastavnice dio psihe pojedine ene,
onda vidimo da u psihi postoji vrlo ljutit i izmuen
odjeljak koji se prikazuje slikom mua, povratnika iz
rata. Njean duh psihe, ena, preuzima na sebe
zadatak da pronae lijek za ljutnju i bijes, tako da ona i
njezina ljubav mogu ponovno ivjeti u miru i ljubavi. To
je vrijedan pothvat za sve ene, jer djeluje na bijes i
esto nam omoguuje da pronaemo svoj put k
opratanju.
Pria nam pokazuje da je strpljivost, ba kao i
odlazak u potragu za lijekom, dobra za svjei ili stari
bijes. Premda e za svakoga lijeenje i uvid biti
drugaiji, pria predlae neke zanimljive ideje o tome
kako pristupiti tom procesu.
Pria o Bjelosrpom medvjedu dolazi nam iz Japana
koji je jednom imao velikog kraljevia, filozofa imenom
Shotoku Taishi, koji je ivio na prijelazu estoga i
sedmoga stoljea. Poduavao je, meu ostalim, da
psihiki rad valja obavljati i u unutarnjem i u
vanjskome svijetu. tovie, poduavao je toleranciju
prema svakom ovjeku, svakoj ivotinji i svakom
osjeaju.

ak su i sirovi ili zbrkani osjeaji oblik svjetla to

pucketa i prti od energije. Svjetlo bijesa moemo
iskoristiti u pozitivnom smislu da pogledamo mjesta
koja obino ne vidimo. Negativna je uporaba kad
destruktivno usredotoimo bijes na jednu siunu toku
sve dok poput kiseline koja izaziva ir na elucu ne
progori ravno kroz sve njene slojeve psihe.
394
No, postoji jo jedna upotreba. Svi osjeaji, ak i
bijes, sadravaju znanje, uvid, ono to neki zovu
prosvjetljenje. Na bijes moe na neko vrijeme postati
naim uiteljem... neto ega se neemo tako brzo
rijeiti, nego neto zbog ega emo se popeti na
planinu, to emo personificirati, od ega emo uiti, s
ime emo se suoiti u sebi, a zatim ga oblikovati u
neto korisno na svijetu, ili neto to emo vratiti u
prah. U divljini bijes nije neto to stoji zasebno. On je
tvar koja eka na na trud preobraavanja. Ciklus
bijesa nalik je na sve druge cikluse: raste, opada,
umire i oslobaa se u obliku nove energije.
Kad dopustimo da nas bijes podui, pa ga time
preobrazimo, onda se on raspline. Energija nam se
vraa na koritenje u druga podruja, osobito na
podruje kreativnosti. Premda neki ljudi tvrde da znaju
stvarati iz svojega kroninoga bijesa, problem je u
tome da bijes ograniava pristup kolektivnom
nesvjesnom - neiscrpnom spremniku zamiljajnih slika i
misli - tako da osoba koja stvara iz bijesa naginje tome
da uvijek iznova stvara jedno te isto, pa ne nastaje
nita novo. Nepreobraen bijes moe postati stalna
mantra o tome kako smo potlaeni, povrijeeni i
izmueni.
Jedna od mojih prijateljica i suizvoaica, koja tvrdi
da je oduvijek gnjevna, ne prihvaa ama ba nikakvu
pomo u vezi s tim. Kad pie scenarije o ratu, pie o

tome kako su ljudi zli, kad pie scenarije o kulturi, onda

se pojavljuju slini zli likovi. Kad pie scenarije o
ljubavi, pojavljuju se isti zli ljudi s loim namjerama.
Bijes nagriza nae vjerovanje da se moe dogoditi
neto dobro. Neto se dogodi nadi. A iza gubitka nade
obino stoji ljutnja: iza ljutnje bol; iza boli, obino neka
vrsta muenja, kojiput nedavna, a ee neka od prije
mnogo, mnogo vremena.
U fizikom posttraumatskom radu znamo da, to
prije rijeimo ozljedu, to e se manje proiriti ili
pogorati njezini uinci. Osim toga, to se bre trauma
dovede pod nadzor i razrijei, to je bre vrijeme
oporavka. To vrijedi i za psihike traume. U kojem
bismo stanju bili da smo slomili nogu kao dijete, a
trideset godina poslije jo nije dobro namjetena?
Izvorna trauma izazvala bi goleme smetnje u
drugim sustavima i ritmovima tijela, kao to su
imunoloki, osteopatski i lokomotorni
395
obrasci i tako dalje. Upravo se o tome radi i kod starih
psihikih trauma. Mnogi se nisu njima pozabavili na
vrijeme, bilo iz neznanja ili zbog zanemarivanja. E pa
sad, vratili smo se iz rata, da tako kaemo, ali
osjeamo se kao da smo jo u ratu duhom i tijelom. No,
ako bijes - tj. posljedicu traume - uvamo u sebi,
umjesto da traimo rjeenja za nj, to ga je izazvalo,
to moemo uiniti u vezi s tim, onda se do kraja ivota
zatvaramo u sobu prepunu toga. Tako ne moemo
ivjeti, ni povremeno ni bilo kako. Postoji ivot s onu
stranu bezumna bijesa. Kao to vidimo iz prie,
potrebna je svjesna vjeba da bismo ga doveli pod
nadzor i izlijeili. I mi to moemo. Uistinu, sve to nam
treba jest penjati se korak po korak.
Uvoenje iscjelitelja: penjanje na planinu

Dakle, umjesto da se pokuamo "pristojno ponaati" i

ne osjetiti svoj bijes, ili pak da ga upotrijebimo kako
bismo spalili sve ivo u krugu od sto kilometara, bolje
je pozvati bijes da sjedne s nama, popije malo aja i
porazgovara, tako da saznamo to je prizvalo naega
gosta. Isprva se bijes ponaa kao ljutiti mu iz prie. Ne
eli razgovarati, ne eli jesti, jedino eli sjediti, tuiti
se, ili da ga se pusti na miru. U tom kljunom trenutku
moramo prizvati vidaricu, nae mudro sebstvo, na
najjai izvor da vidimo dalje od ljutnje i razdraenosti
ega. Vidarica je uvijek "dalekovidna". Ona nam moe
rei kakvo dobro moe proizai iz istraivanja toga
naleta osjeaja.
Vidarice u bajkama obino predstavljaju miran i
neuznemiren aspekt psihe. Iako se svijet izvana moda
raspada, unutarnju vidaricu to uope ne potresa, ona
zadrava svoj mir kako bi se domislila najboljem nainu
djelovanja. Svaka enska psiha sadrava tu
"ispravljaicu". Ona je dio divlje prirodne psihe i mi se
raamo s njom. Ako smo je izgubili, moemo je
ponovno prizvati i mirno prouiti situaciju koja u nama
izaziva bijes, projicirati se u budunost i s te izvidnice
odluiti na to bismo bili ponosni, pa se tako i ponijeti.
Gnjev ili razdraljivost koju prirodno osjeamo
vezano za razne vidove ivota i kulture snaniji su ako
su se u djetinjstvu ponavljali sluajevi nepotovanja,
potresnih dogaaja, nemara ili velikih nejas396
noa.clxiv Osoba koja je primala takve udarce osjetljiva
je na daljnje ozljede, pa se koristi svim obrambenim
mehanizmima kako bi ih izbjegla.clxv Veliki gubitak
moi, to znai gubitak sigurnosti da smo vrijedni skrbi,
potovanja i brige, izaziva iznimnu tugu i ljutite djeje
zakletve da, kad jednom budemo odrasli, neemo

dopustiti da nas itko ikada vie tako povrijedi.

Uz to, ako je ena odgajana uz otra ogranienja
sloboda, dranja, jezika i sl. te tako da ima manje
pozitivnih oekivanja od drugih u obitelji, onda e se
njezina normalna ljutnja vjerojatno pogorati zbog
tema, intonacija, gesta, rijei i drugih osjetilnih
podraaja koji je podsjete na izvorne dogadaje.clxvi Rane
iz djetinjstva moemo vrlo dobro rekonstruirati ako
dobro promotrimo zbog ega se odrasli razljute.clxvii
Ljutnju elimo upotrijebiti kao kreativnu silu.
elimo je iskoristiti za promjenu, razvoj i zatitu. Dakle,
bilo da se ena bavi nekim tekim trenutkom vezanim
za potomstvo ili nekom dugovjenijom ranom koja
pee, perspektiva vidarice je ista: kad vlada mir, onda
moemo i uiti, onda moemo doi do kreativnih
rjeenja, ali kad plamti divlja vatra, u nama ili oko nas,
onda ona sve spaljuje i za sobom ostavlja samo pepeo.
Kad budemo gledali unatrag, moramo na naa djela
moi asno pogledati. Moramo imati neto to moemo
pokazati kao rezultat nae ljutnje.
Premda stoji da kojiput moramo bijesu dati oduka
prije nego to se moemo poeti smirivati, to valja initi
uz neki nadzor. Inae je to kao da kresnemo igicu i
bacimo je na benzin. Vidarica kae: da, taj se bijes
moe promijeniti, samo mi treba neto iz drugoga
svijeta, neto iz instinktivnoga svijeta, svijeta u kojem
ivotinje jo govore i u kojem ive duhovi.
U budizmu postoji potraga koja se zove nybu, to
znai odlazak na planinu kako bi shvatili sebe i ponovno
uspostavili vezu s Bogovima. Radi se o veoma starom
ritualu vezanom za cikluse priprema zemlje, sijanja i
etve. Premda bi bilo bolje da se popnemo na pravu
planinu, ako je mogue, postoje planine i u podzemnom
svijetu, u vlastitoj podsvijesti. Na sreu, svi mi nosimo
ulaz u podzemni svijet u samoj naoj psihi, tako da bez

odgaanja moemo krenuti na planinu po obnavljanje.

397
Kod pripovijedanja, kao i u mitovima, planina se
ponekad rabi kao simbol da se opiu razine vjetine
koju netko mora stei prije nego to se moe popeti na
sljedeu razinu. Najnii dijelovi planine, obronci, esto
predstavljaju tenju k svijesti. Sve to se dogaa na
obroncima predstavlja sazrijevanje svijesti. Srednji dio
planine esto se smatra strmim dijelom procesa, onim
dijelom koji preispituje znanje koje je steeno na
donjim razinama. Vii dijelovi prikazuju intenzivnije
uenje: zrak je rijedak, potrebne su izdrljivost i
odlunost da ne odustanemo. Planinski vrh prikazuje
suoavanje s najviom mudrosti, kao to je starica koja
ivi na vrhu planine, ili u ovoj prii, mudri stari brundo.
Dakle, dobro je krenuti na planinu kad ne znamo
to bismo drugo poduzeli. Kad se naemo u potrazi o
kojoj ne znamo mnogo, onda nam to daje ivot i razvija
duu. Penjui se na nepoznatu planinu usvajamo
istinsko znanje o instinktivnoj psihi i kreativnim djelima
na koja je spremna - to nam je cilj. Razni ljudi ue na
razne naine. No, instinktivno, cikliko gledite koje
proizlazi iz divljeg nesvjesnoga postaje jedino koje
shvaa ivot, na ivot, i daje mu znaenje. Upravo
nam ono daje nepogreive upute o tome to sljedee
valja uiniti. Gdje moemo pronai taj proces koji e
nas osloboditi? Na planini.
Na planini nalazimo i dodatne upute o tome kako
prevladati bol, negativizam, durenje, sve ono to je
isprva obino zajameno. Jedna je reenica "Arigato
zaish" koju ena pjeva kao zahvalu drveu i planini to
je proputaju. Doslovce prevedeno, reenica znai
"Hvala ti, privide." Na japanskom zaisho znai jasan
nain gledanja na stvari koje su suprotne dubljim
razumijevanjem nas samih i svijeta.

Privid se dogaa kad neto stvara sliku koja nije

prava, kao to je isijavanje topline na cesti, zbog ega
se cesta doima vijugavom. Tono je da toplina isijava,
ali cesta nije uistinu vijugava. To je obmana. Prvi dio
informacije je toan, no, drugi dio, zakljuak, nije.
Planina u prii eni omoguuje prolaz, a drvee
podie svoje grane kako bi je propustilo. To simbolizira
uklanjanje privida, to ujedno omoguuje eni da
nastavi svoju potragu. U budizmu kau da postoji
sedam velova privida. Svaki put kad jedan od njih
spadne, kae se da osoba shvati jo jedan vid stvarne
prirode ivota i sebstva. Podizanje
398
velova ini nas dovoljno snanima da podnesemo bit
ivota, da sagledamo obrasce dogaaja, ljudi i stvari te
da naposljetku nauimo kako ne valja tako smrtno
ozbiljno shvatiti prvi dojam, nego da treba pogledati iza
toga, sve dalje i dalje.
U budizmu je podizanje velova potrebno za
prosvjetljenje. ena u prii je na putovanju kako bi
unijela svjetlost u tamu bijesa. Da bi to mogla uiniti,
mora shvatiti mnoge slojeve zbilje tamo na planini. U
ivotu ima toliko obmana. "Ona je lijepa, zato je
poeljna", moe biti obmana. "Ja sam dobra, zato u
biti prihvaena", takoer moe biti obmana. Kad
traimo svoju istinu, onda traimo i uklanjanje privida.
Kad progledamo kroz te privide, koji se u budizmu
nazivaju "prepreke prosvjetljenju", onda moemo otkriti
skrivenu stranu bijesa.
Postoje neke uobiajene obmane vezane za bijes:
"Ako moj bijes nestane, onda u se promijeniti, postat
u slabija." (Prva premisa je tona, ali zakljuak je
netoan.) "Nauila sam svoj bijes od oca [majke, bake
itd.] i sada sam osuena na to da se tako osjeam itav
ivot." (Prva izjava tona; zakljuak netoan.) Te

obmane ispitujemo tako da traimo, propitujemo,

prouavamo, virimo pod drvee i penjemo se na tijelo
planine. Privid nestaje kad uemo u rizik da se suoimo
s onim vidom nae prirode koji je uistinu divlji: s
mentorom ivota, bijesa, strpljivosti, sumnje, umora,
tajanstvenosti, udaljenosti i domiljatosti... s Bjelosrpim
medvjedom.
Dok je ena na planini, ptice dolijeu do nje. To su
muen-botoke, duhovi preminulih bez obitelji koja bi ih
hranila, tjeila i stavila na poinak. ena postaje
njihova obitelj dok se moli i brine za njih, dok ih tjei.
To nam je korisno za razumijevanje sirotih mrtvaca u
psihi. To su kreativne misli, rijei i ideje u eninu ivotu
koje su otrpjele preranu smrt, to uvelike pridonosi
njezinu bijesu. Moglo bi se ak rei da je bijes rezultat
duhova koji nisu pravilno pokopani. Na kraju ovoga
poglavlja, pod podnaslovom Descansos, nalaze se
napuci o tome kako izai na kraj s muen-botoke u
eninoj psihi.
Kao i u prii, vrijedi umilostiviti mudra medvjeda,
instinktivnu psihu i davati mu duhovnu hranu, bilo da je
to crkva, molitva, arhetipska psihologija, snovi,
umjetnost, alpinizam, vonja kanuom, pu399
tovanje ili to ve. Da bismo se pribliili misteriju
medvjeda, moramo mu dati hrane. To je poprilian put,
srediti bijes: ukloniti privide, prihvatiti to kao poduku,
zamoliti za pomo instinktivne psihe, pokopati mrtvu
prolost.
Medvjed duha
to nas simbol medvjeda, za razliku od lisca, jazavca ili
ptice quetzal, ui o suoavanju s ljutitim sebstvom? Za
nae pretke, medvjed je bio simbol oivljavanja.

Stvorenje dugo vremena spava, udarci srca mu se

svedu gotovo na niticu. Mujak esto oplodi enku tik
prije zimskoga sna, ali jajace i spermij se udom ne
spoje odmah. Jo dugo zasebno plutaju u materninoj
tekuini. Pri zavretku zimskoga sna, jajace i spermij
se sjedine i pone podjela stanica, tako da se mladunci
kote u proljee kad se majka probudi, tono na vrijeme
da se brine za svoju mladunad i da ih poduava. Ne
samo zbog buenja iz zimskoga sna kao iz smrti, nego
mnogo vie zbog buenja enke s novim mladuncima,
ta je ivotinja duboka metafora naega ivota, jer se
povrat i porast pojave iz neega to se doimalo
umrtvljenim.
Medvjeda povezuju s mnogim boicama lova:
Artemidom i Dianom u Grkoj i Rimu, Muerte i
Hecoteptl, boicama blata u latinskim kulturama.
Boice su enama podarile vjetinu praenja,
znanja, "iskopavanja" psihikih aspekata svih stvari.
Japancima je medvjed simbol odanosti, mudrosti i
snage. U sjevernom Japanu gdje ivi pleme Ainu,
medvjed moe izravno razgovarati s Bogom i ljudima
donositi njegove poruke. Bjelosrpi medvjed smatra se
svetim biem, jer mu je taj bijeli znak na grlu podarila
budistika Boica Kwan-Yin, to je i njezin znak. KwanYin je boica Duboke suuti, a medvjed njezin
poslanik.clxviii
Medvjed se, u psihi, moe razumjeti kao
sposobnost upravljanja ivotom, osobito osjeajnim
ivotom. Medvjea snaga predstavlja sposobnost
kretanja u ciklusima, potpune budnosti, ili smirivanja u
zimskom snu koji obnavlja energiju za sljedei ciklus.
Slika medvjeda ui nas da moemo na emotivni ivot
staviti tlani ventil te osobito da moemo istodobno biti
estoki i velikoduni. Moemo biti
400

suzdrani i dragocjeni. Moemo tititi svoj teritorij,

jasno odrediti granice, protresti nebesa ako treba, a
opet istodobno biti na raspolaganju, dostupni i
ivotvorni.
Dlaka s medvjea grla je talisman, podsjetnik na
ono to smo nauili. Kao to vidimo, neprocjenjivo je
vana.
Vatra koja preobraava i pravilno djelovanje
Medvjed eni iskazuje veliko milosre kad joj doputa
da istrgne dlaku s njegova krzna. Ona uri niz planinu i
vjeba sve one geste, pjesme i hvale koje su spontano
proizale iz nje dok se pela uz planinu. Otri vidarici,
sva napeta. Moda je rekla: "Pogledaj, uinila sam to,
uinila sam to si mi rekla. Izdrala sam. Pobijedila."
Stara vidarica, koja je ujedno i ljubazna, prieka
trenutak, pusti enu da uiva u svojem postignuu, a
zatim ubaci tekom mukom dobivenu dlaku u vatru.
ena je zapanjena. to je ta luda vidarica sad
uinila? "Poi kui", ree vidarica. "Provodi ono to si
nauila." U Zen-budizmu trenutak kad dlaka padne u
vatru i vidarica izgovori te jednostavne rijei
predstavlja upravo onaj trenutak u kojem dolazi do
pravoga prosvjetljenja. Obratite pozornost na injenicu
da se prosvjetljenje ne dogaa na planini. Ono se
dogaa kad se spaljivanjem dlake Bjelosrpa medvjeda
razbija projekcija o arobnom lijeku. Svi se mi
suoavamo s tim problemom jer se svi nadamo da
emo, ako predano radimo i krenemo na kakvu
uzvienu, svetu potragu, nai neto, neku tvar, neko
tvarno ovo ili ono to e - bijes! - sve ponovno dovesti
u red.
No, stvari tako ne funkcioniraju. Sve se dogaa
upravo onako kako je opisano u prii. Moemo imati

sve znanje svijeta, ali se sve svodi na jednu stvar:

provedbu. Sve se svodi na to da odemo kui i korak po
korak provedemo ono to znamo. Koliko god esto to
bilo potrebno, na koliko god dugo moe ili zauvijek, ve
prema tome to doe prije. Vrlo je utjeno znati da
tono znamo to i kako valja uiniti kad nas obuzme
divlji bijes: priekati da proe, ukloniti privid, odvesti
ga na uspon, razgovarati s njim i potivati ga kao
uitelja.
401
Pria nam daje mnoge pokazatelje, mnoge ideje o
uravnoteenju: stvoriti strpljenje, pruiti ljubaznost
razbjesnjelom i dati mu vremena da prebrodi svoj bijes
introspekcijom i potragom. Postoji stara uzreica:
Prije Zena, planine bjehu planine, a drva bjehu drva.
Za vrijeme Zena, planine bjehu prijestolja duhova, a
drva bjehu glasovi mudrosti.
Nakon Zena, planine bjehu planine, a drva bjehu drva.
Dok je ena bila na planini i uila, sve je bilo
arobno. Sad, kad se vratila s planine, takozvana
arobna dlaka spaljena je u vatri koja razara obmane,
pa je sad vrijeme za "nakon Zena". ivot ponovno treba
postati obian. Pa ipak, ona posjeduje ono bogatstvo
iskustva s planine. Ona posjeduje znanje. Sada se
energija koja je bila vezana u bijesu moe upotrijebiti u
druge svrhe.
ena koja je izala na kraj sa svojim bijesom sada
se vraa u svakodnevni ivot s novim znanjem, novim
osjeajem da moe vjetije ivjeti svoj ivot. No,
jednoga dana u budunosti, neto - pogled, rije,
intonacija, osjeaj da gospodare njome, da je cijene ili
manipuliraju protiv njezine volje, jedno od toga - neto
e se opet pojaviti. Tada e ostatak njezine boli

zahvatiti plamen.clxix
Bijes koji je preostao od starih rana moe se
usporediti s ranom od rapnela. Moemo iskopati
gotovo sve komadie rasprsnuta metala, ali ostaju one
najsitnije krhotine. ovjek bi pomislio, kad smo veinu
izvadili, da je to to. Ali nije. U nekim situacijama te
najsitnije krhotine okrenu se i zavrnu u nama, pa
izazovu bol koja se doima jednaka onom izvornom
ranjavanju (bijes se raa).
No taj val ne budi onaj izvorni i preveliki bijes,
nego njegov vrlo sitan djeli, draila koja su zaostala u
psihi nikad neemo moi dokraja izrezati. Ona izazivaju
bol koja je gotovo jednako intenzivna kao i bol prvotne
rane. Tada se osoba ukoi u strahu od punoga naleta
boli, to naposljetku izaziva jo veu bol. Ukljuena su
u drastine manevre na tri fronte: na prvoj pokuavaju
kontrolirati vanjski dogaaj; na drugoj pokuavaju
kontrolirati bol koja se javlja iz stare
402
rane iznutra, a na treoj pokuavaju bijegom osigurati
sigurnost poloaja psiholoki puzei sputene glave.
Jednostavno nadilazi moi pojedinca da se sukobi s tom
trojkom i pokua ih sve odjednom nokautirati. Zato je
prijeko potrebno da zastane usred svega, povue se i
krene u samou. Jednostavno je previe kad se
istodobno morate boriti i izlaziti na kraj sa svime, a
osjeate se kao da su vas ranili samaricom. Kad se
ena popne na planinu, ona se povue, razrijei prvo
stariji dogaaj, zatim onaj noviji, odlui koje joj je
stajalite, zatrese grivom, podigne ui i vrati se kako bi
djelovala s dostojanstvom.
Nitko od nas ne moe potpuno pobjei svojoj
povijesti. Moemo je svakako gurnuti u pozadinu, ali
svejedno je tamo. Meutim, ako uinite to za sebe,
premostit ete bijes, pa e se na kraju sve smiriti i biti

dobro. Ne savreno, ali dobro. Moi ete krenuti dalje.

Vrijeme rapnelskoga bijesa bit e prolost. Svaki ete
put sve bolje i bolje izlaziti s time na kraj, jer ete znati
kad je vrijeme da ponovno pozovete vidaricu, popnete
se na planinu, oslobodite se obmane da je sadanjost
tona i proraunana repriza prolosti. ena se sjeti da
moe istodobno biti estoka i velikoduna. Bijes nije
poput bubrenoga kamenca - ako dovoljno dugo
ekate, onda e ve izai iz vas. Ne, ne. Morate
poduzeti prave korake. Onda e bijes proi i poet e
pojaano stvaranje.
Pravedniki bijes
Okrenuti drugi obraz, to jest, utjeti pred nepravdom ili
zlostavljanjem, to je neto to valja vrlo oprezno
odvagnuti. Jedno je koristiti se pasivnim otporom kao
politikim sredstvom, kao to je to Gandhi uio
mnogobrojne ljude, a potpuno je drugo kad se ene
potie ili prisiljava na tiinu zato da preive nemoguu
situaciju iskvarene ili nepravedne moi u obitelji,
zajednici ili svijetu. ene se tada silom odvajaju od
svoje divlje prirode, pa njihova utnja nije ozbiljnost,
nego snana obrana protiv nasilja. Drugi grijee kad
misle da se ena, samo zato to uti, slae sa ivotom
takvim kakav jest.
Postoje vremena kad je presudno vano da
ispustimo bijes koji e zatresti nebesa. Postoji vrijeme premda je to vrlo rijetko, ali svaka403
ko postoji - kad treba izbaciti sve svoje streljivo. To se
mora dogoditi kao reakcija na ozbiljan prekraj,
prekraj koji je velik i uperen protiv due ili duha. Prvo
valja iskuati sve ostale razumne puteve promjene. Ako
svi oni propadnu, onda moramo odabrati pravo vrijeme.

Svakako postoji pravo vrijeme za stopostotni bijes. Kad

ena obraa panju na svoje instinktivno sebstvo, kao
to to ini mukarac u sljedeoj prii, onda e znati kad
je vrijeme. Intuitivno e znati i djelovati. I to je dobro.
Potpuno u redu.
Pria nam stie sa srednjeg Istoka. Sufije, budisti i
hindusi - svi oni pripovijedaju razne verzije te prie.clxx
Ona spada u kategoriju pria koja govori o izvoenju
zabranjena ili nedoputena djela kako bi se otkupio
ivot.
Usahlo drvee
Bio jednom ovjek kojega je njegova naprasita ud
stajala vie izgubljena vremena i dobrih prijatelja nego
bilo to drugo u njegovu ivotu. Pristupio je starcu u
ritama i upitao: "Kako da steknem nadzor nad tim
demonom gnjeva?" Starac uputi mlaega ovjeka da
ode do isuene oaze daleko u pustinji pa da sjedne
tamo kraj usahla drvea i crpi slankastu vodu za
putnike koji bi onuda mogli proi.
I tako ovjek, pokuavajui prevladati svoj bijes,
odjae u pustinju do mjesta s usahlim drveem.
Odjeven u halje i kaftan da se zatiti od pjeanih oluja,
mjesecima je crpio kiselu vodu i davao je svima koji su
prilazili. Godine su prolazile i vie nije doivljavao
napadaje bijesa.
Jednoga dana doe neki tamni jaha u mrtvu oazu
i s visoka pogleda mukarca koji mu je ponudio vodu iz
zdjelice. Jaha se naruga zamuenoj vodi, odbije je i
nastavi jahati.
Mukarac koji je nudio vodu istoga trena osjeti
napadaj bijesa tako snano da ga zaslijepi, pa sruivi
jahaa s deve ubije ga na licu mjesta. Jao! Istoga trena
bi mu ao to ga je obuzeo takav bijes. Pogledaj samo

to je od toga nastalo.
404
Odjednom, velikom brzinom dojuri drugi jaha.
Jaha ugleda prizor i povie: "Hvala Alahu, ubio si
ovjeka koji je krenuo ubiti kralja!" I u tom trenutku,
mutna se voda u oazi razbistri i ponovno postane
slatka, a usahlo se drvee oaze zazeleni i pone veselo
cvasti.
Priu valja shvatiti simbolino. Ne radi se tu o
ubijanju. Radi se o tome da nauimo kako ljutnju ne
osloboditi nasumce, nego u pravom trenutku. Pria
poinje kad mukarac naui davati vodu, ivot, ak i
pod sunim uvjetima. Veini ena davanje ivota je
uroen impuls. Veinu vremena to im vrlo dobro ide.
Meutim, postoji i vrijeme za navalu osjeaja iz eluca,
vrijeme za pravu ljutnju, pravi bijes.clxxi
Mnoge ene osjetljive su onako kako je pijesak
osjetljiv na val, kako je drvee osjetljivo na kakvou
zraka, kako vuk s udaljenosti od dva kilometra uje
drugu ivotinju koja je dola na njegov teritorij. ene
koje su tako ugoene imaju sjajan dar da brzinom
munje vide, uju, osjete, prime i prenesu slike, ideje i
osjeaje. Veina ena osjea i najmanju promjenu
neijega tueg temperamenta, zna proitati lica i tijela
- a to se zove intuicija - te esto iz spleta sitnih
pokazatelja prepoznaje to im je na umu. Da bi mogla
upotrijebiti te divlje darove, ena mora biti otvorena
prema svim stvarima. No, upravo joj zbog te
otvorenosti granice bivaju ranjive, pa su zato izloene
ranjavanju duha.
ena moe u veoj ili manjoj mjeri imati isti
problem kao i mukarac u prii. Moda u sebi nosi neki
oblik openita bijesa koji je tjera da kljuca, kljuca,
kljuca, da se koristi hladnoom kao anestetikom ili da

dijeli slatke rijei a zapravo kani kazniti ili poniziti.

Moda e nametnuti svoju volju onima koji ovise o njoj
ili e im prijetiti prekidom veze ili njenosti. Moda nee
pohvaliti ili zahvaliti tamo gdje je potrebno te e se
openito ponaati kao da su joj instinkti teko ranjeni.
Podrazumijeva se naravno da osobu koja se prema
drugima tako odnosi estoko napada neki demon u
vlastitoj psihi koji se prema njoj odnosi jednako tako.
405
Mnoge takve ene odlue krenuti u istilaki pohod,
pa odlue da vie nee biti sitniave, da e biti
"ljubaznije", da e vie davati. To je hvalevrijedna
odluka i esto je veliko olakanje za one oko nje, sve
dok se ne poistovjeti previe s idejom velikodune
osobe, kao to je to mukarac u prii. On je tamo u
oazi, slui druge i osjea se sve bolje i bolje. On se
poistovjeti s jednolikou, ali i s ispraznou svojega
ivota.
Tako se i ena koja izbjegava svaki sukob poinje
bolje osjeati. No, to je privremeno. To nije ono uenje
koje traimo. Uenje koje traimo je znanje o tome kad
osloboditi pravu ljutnju, a kad ne. Pria ne govori o
tenji k njenoj svetosti. Ona govori o cjelovitom i
divljem djelovanju. Vukovi veinu vremena izbjegavaju
sukobe, ali kad moraju braniti teritorij, kad ih netko ili
neto stalno proganja, ili pokuava stjerati u kut, onda
eksplodiraju onom estinom koja im je svojstvena. To
se rijetko dogaa, ali sposobnost izraavanja te ljutnje
postoji u njihovu repertoaru, a trebala bi biti i u naem.
Mnogo se govori o tome da ljutita ena posjeduje
golemu mo da izazove strah i drhtanje u svojoj okolini.
No nije pravedno da je na takvu glasu, jer je to zapravo
prevelika projekcija promatraeve osobne tjeskobe. U
svojoj instinktivnoj psihi, ena, kad je se izazove,
posjeduje mo da bude ljutita na promiljen nain - a to

jest mono. Ljutnja je jedan od njoj priroenih naina

da posegne za stvaranjem i ouvanjem ravnotee do
koje joj je stalo, svega onoga to uistinu voli. To je ne
samo njezino pravo, nego i, u odreenim trenucima i u
odreenim okolnostima, njezina moralna dunost.
Za ene to znai da postoji doba kad valja pokazati
onjake, snanu sposobnost obrane teritorija, i rei:
"Dotud i ni mrvicu dalje, odavde ja preuzimam, i sad
pazi, sad u ja neto rei, ovo e se svakako
promijeniti."
Kao i mukarac s poetka Usahla drvea i kao
ratnik u Bjelosrpom medvjedu, mnoge ene u sebi
sadravaju iscrpljena, ratom izmorena vojnika koji
jednostavno vie ne eli nita uti, ne eli razgovarati o
tome, ne eli se time baviti. Zbog toga se u psihi stvara
isuena oaza. To je, izvana ili iznutra, uvijek podruje
velike tiine koje samo eka,
406
samo moli da se dogodi neka rika, da neto pukne, da
se skri ili protrese neto to e ponovno stvoriti ivot.
Mukarac u prii isprva biva potresen to je ubio
jahaa. No, kad shvati da je u tom sluaju primjenjivo
ono pravilo "prva pomisao, prava pomisao", onda ga
vie ne sputava ono prejednostavno pravilo "nikad se
nemoj ljutiti". Kao i u Bjelosrpom medvjedu,
prosvjetljenje se ne dogaa tijekom samoga ina, ve
se dogodi tek kad se razbije obmana, pa dobijemo uvid
u skriveno znaenje.

Descansos
Dakle, vidimo da nam je elja pretvoriti bijes u vatru za
kuhanje umjesto u vatru za spaljivanje. Vidimo da rad
na bijesu ne moemo zakljuiti bez rituala oprosta.

Govorili smo o eninu bijesu koji esto proizlazi iz

situacije u njezinoj izvornoj obitelji, iz kulture oko ene,
a kojiput i iz traume koju je doivjela kao odrasla
osoba. No, bez obzira na izvor bijesa, neto se mora
dogoditi to e ga prepoznati, blagosloviti, staviti pod
nadzor i otpustiti.
Muene ene esto razviju sjajan dar zapaanja
upravo sablasne dubine i irine. Premda nikada ne bih
nikome poeljela muenje zato da naui tajne ulaze i
izlaze iz nesvjesnoga, injenica je da se, kad proivimo
veliku represiju, pojavljuju talenti koji slue kao
nadomjestak i zatita.
U tom smislu ena koja ivi i duboko ulazi u
mueniki ivot nesumnjivo posjeduje neprocjenjiv
uvid. Premda je do njega dola putem boli, ako je
obavila mukotrpan rad na odranju svijesti, svejedno e
ivjeti dubokim i plodnim duevnim ivotom i estoko
vjerovati u sebe, bez obzira na povremena kolebanja
ega.
Postoji razdoblje u naem ivotu, obino u srednjoj
dobi, kad ena mora donijeti odluku - a to je vjerojatno
najvanija psihika odluka njezina budueg ivota hoe li biti ogorena ili nee. ene esto ulaze u to
razdoblje na prijelazu iz tridesetih u etrdesete godine.
Tada se nalaze na toki kad im je svega ve puna kapa,
kad im je "dosta", kad je "kap prelila au" i kad
"poize" i postanu "crknute". Moda
407
su im se sruili svi snovi iz dvadesetih. Moda ima
slomljenih srca, razorenih brakova, prekrenih
obeanja.
Tijelo koje ivi ve neko dulje vrijeme, skuplja
otpad. To se ne moe izbjei. No, kad bi se ena vratila
u svoju instinktivnu prirodu, umjesto da je preplavi
ogorenje, onda bi ponovno oivjela, ponovno bi se

rodila. Vuii se raaju svake godine. Obino su to male

kmeave ivotinjice stisnutih oiju i tamna krzna,
prekrivene blatom i slamom, ali se odmah razbude,
zaigrani i njeni, eljni bliskosti i panje. ele se igrati,
ele rasti. ena koja se vrati Divljoj eni, takoer e se
vratiti u ivot. Ona e se htjeti igrati. Ona e htjeti
rasti. Ali prvo mora doi do proienja.
Rado bih vas upoznala s Descansos. Ako ste ikada
putovali kroz Meksiko, Novi Meksiko, juni Kolorado,
Arizonu ili dijelove Juga, zacijelo ste vidjeli male bijele
krieve pokraj puta. To su descansos, poivalita.clxxii
Nai ete ih i na rubu stijena pokraj vrlo slikovitih, ali
opasnih cesta u Grkoj, Italiji i drugim mediteranskim
zemljama. Kojiput krievi stoje u skupinama po dva, tri
ili pet. Na njima piu imena ljudi - Jess Mendez, Arturo
Buenofuentes, Jeannie Abeyta. Kojiput su imena
ispisana avliima ili bojom, a ponekad su urezana u
drvo.
esto su raskono ukraeni umjetnim ili pravim
cvijeem ili svjetlucaju jer je na njih nalijepljena
nasjeckana ista slama, od ega se sjaje kao zlato u
suncu. Katkad se descanso sastoji samo od dva tapa ili
dva komada cijevi pagom svezana jedan preko
drugog, zabijena u zemlju. Na najstjenovitijim
prijevojima, krievi su samo oslikani na veliku stijenu
pokraj ceste.
Descansos su simboli koji oznaavaju smrt. Tono
tu, upravo na ovom mjestu, neije putovanje kroz ivot
neoekivano je zaustavljeno. Dogodila se automobilska
nesrea, ili je netko hodao uz cestu i umro od
toplinskog udara, ili se pak dogodila neka tunjava.
Neto se dogodilo to je zauvijek promijenilo ivot te i
drugih osoba.
ene umiru stotinama puta ve prije svoje
dvadesete. Krenu u ovom ili onom smjeru i onda ih

presijeku. Imaju nade i snove koje takoer netko

presijee. Svatko tko tvrdi drugaije, jo spava. Sve to
tjera vodu na mlin descansos.
408
Dok sve to produbljuje individuaciju,
diferencijaciju, odrastanje i prerastanje, pupanje,
buenje te raanje svijesti, oni takoer predstavljaju
duboke tragedije i moraju se kao takvi odalovati.
Kad izradite descanso, onda pogledate svoj ivot i
oznaite gdje su se dogodile male smrti, las muertes
chiqitas, i velike smrti, las muertes grandotas. Rado
crtam lentu vremena enina ivota na velikim,
dugakim kolutovima bijeloga masnog papira i stavljam
kri na ona mjesta koja oznauju trenutke u kojima su
umirali dijelovi i djelii njezina sebstva i njezina ivota,
poevi od ranoga djetinjstva, pa sve do danas.
Oznaujemo trenutke u kojima nismo kretali nekim
putem, u kojima su nam preprijeili neke puteve,
trenutke zasjeda, izdaja i smrti. Stavljam male krieve
na one dijelove lente vremena koje je trebalo oplakivati
ili koje jo treba oplakati. Zatim u pozadini napiem
"zaboravljeno" za ono to ena osjea, ali to jo nije
izbilo na povrinu. Napiem i "oproteno" za ono to su
ene uglavnom ve izbacile iz sebe.
Predlaem vam da i vi nainite descanso, da
sjednete s lentom vremena svojega ivota i kaete:
"Gdje su ti krievi? Gdje su ona mjesta koja valja
upamtiti, koja valja blagosloviti?" Svi oni imaju
znaenja koja su vas dovela do vaega ivota danas.
Morate ih se sjetiti, ali ih morate istodobno i zaboraviti.
Za to treba vremena. I strpljenja.
Sjetite se kako je ena u Bjelosrpom medvjedu
izgovorila molitvu i umirila mrtve due koje su lutale
kao siroad. To je ono to inimo s descansos.
Descansos su svjesna praksa koja pokazuje samilost i

tovanje prema sirotim mrtvima u vaoj psihi, pa ih

napokon odvede na poivalite. Oni preobraavaju. Vrlo
je dobro neto pritisnuti o zemlju, tako da vas ne moe
slijediti uokolo. Vrlo je dobro odvesti to na poivalite.
409
Ranjen instinkt i bijes
ene (i mukarci) pokuavaju zakljuiti stare epizode
tako da kau: "Ja/on/ona/oni sam/je/su dao/la/li sve od
sebe". Ali opratanje nije kad kaemo "dali su sve od
sebe". ak i da je istina, ta odsjena reenica otklanja
svaku mogunost zacjeljivanja. To je kao kad vrsto
sveemo zavoj na duboku ranu. Ako tako svezan zavoj
ostavimo dulje vrijeme, onda emo izazvati gangrenu
zbog manjka cirkulacije. Nijekanje ljutnje i boli ne
funkcionira.
Kad je eni ranjen instinkt, onda se obino suoava
s nekoliko izazova glede bijesa. Ponajprije, esto joj je
teko prepoznati kad joj se neto namee, kad joj
provaljuje na njezin teritorij, pa zato ne primjeuje
vlastiti bijes sve dok je ve ne spopadne. Kao i kod
mukaraca na poetku Usahla drvea, njezina ud
spopada je kao iz kakve zasjede.
Ta odgoda izazvana je ranjavanjem instinkta kod
djevojica, kad se od njih trai da ne primijete razdor,
da pokuaju pod svaku cijenu biti mirotvorci, da se ne
mijeaju i da podnesu bol sve dok se stvari ne smire ili
privremeno prou. Obino takve ene ne djeluju u
skladu sa svojim bijesom u pravom trenutku, pa ili
skau pred rudo ili im se reakcija javlja s tjednima,
mjesecima, ili ak godinama zakanjenja, pa onda
shvate to su trebale, mogle ili rado bile rekle ili
napravile.
To se obino ne dogaa zbog stidljivosti ili
povuenosti, nego zbog pretjerana razmiljanja,

pretjeranih pokuaja da budemo ljubazne i nedovoljna

djelovanja iz due. Divlja dua zna kada i kako
djelovati, samo kad bi ena sluala! Pravilna reakcija
donosi sa sobom uvid i pravi omjer suuti i snage.
Povrijeeni instinkt valja ispraviti vjebanjem i
obiljeavanjem vrstih granica te vjebanjem
nepokolebljivih i, kad je mogue, velikodunih reakcija,
ali opet postojanih.
eni e moda biti teko otpustiti ljutnju ak i kad
joj ometa ivot, ak i kad je tjera da opsesivno
razmilja o davnim dogaajima kao da su se juer
dogodili. Razmiljati o traumi, neko vrijeme ak
intenzivno razmiljati o njoj, vrlo je vano za lijeenje.
No, na kraju sve rane valja zaiti i pustiti da zacijele
kao oiljak.
410
Kolektivni bijes
Kolektivna ljutnja ili bijes takoer je prirodna funkcija.
Postoji pojava skupne ozljede, skupne tuge. ene koje
se socioloki, politiki ili kulturno osvijeste esto otkriju
da se moraju pozabaviti tim kolektivnim bijesom koji
uvijek iznova kljua u njima.
Psihiki je vrlo zdravo za ene da osjete tu ljutnju.
Psihiki je vrlo zdravo za njih da tu ljutnju zbog
nepravde upotrijebe kako bi se domislile naina da
izazovu korisne promjene. Psihiki nije zdravo za njih
da neutraliziraju svoju ljutnju tako da ne osjeaju, jer
onda nee poticati na evoluciju i promjenu. Kao i kod
osobnog bijesa, kolektivna ljutnja takoer poduava.
ene se mogu savjetovati s njom, propitivati je nasamo
ili s drugima. Nije isto kad nosimo naokolo neki stari
uroeni bijes i kad ga promijeamo nekim novim
tapom da vidimo ima li kakve konstruktivne koristi od
njega.

Kolektivni bijes moe se dobro upotrijebiti kao

motivacija da potraimo ili ponudimo potporu, smislimo
naine da navedemo skupine ili pojedince na dijalog ili
da traimo odgovornosti, napredak i poboljanja. To su
valjani procesi u ponaanju ena koje dolaze k svijesti,
kojima je stalo do onoga to im je bitno i vrijedno.
Duboke reakcije na nepotovanje, prijetnje i ozljede,
dio su zdrave instinktivne psihe. One su prirodni i
oekivani dio uenja o kolektivnim svjetovima due i
psihe.
Zapeti u starom bijesu
Ako i kada bijes ponovno postane brana kreativnoj misli
i djelovanju, onda ga valja ublaiti ili promijeniti.
Kojiput za one koji su proveli znatno vrijeme izlazei na
kraj s traumom, bilo da je izazvana neijom okrutnosti,
zanemarivanjem, nedostatkom potovanja,
bezobzirnou, oholou, neznanjem ili ak sudbinom,
doe vrijeme da oproste kako bi mogli pustiti psihu da
se vrati u normalno stanje smirenosti i mira.clxxiii
411
Kad ena teko otputa svoju ljutnju ili bijes, onda
je to esto zato to se koristi bijesom da bi se osnaila.
Premda je to moda ispoetka bilo mudro, sada mora
postati oprezna, jer stalan bijes je poput vatre koja
spaljuje njezinu primarnu energiju. Kad ste u tom
stanju, onda to nalikuje brzoj vonji kroz ivot uz "gas
do daske", kao da pokuavate ivjeti uravnoteenim
ivotom, a pritom papuicu ubrzanja drite vrsto
pritisnutu do poda. Plamen bijesa ne bi trebalo shvatiti
kao nadomjestak za strastven ivot. To nije ivot u
svojem najboljem obliku; to je samo obrana koja nam
je bila potrebna radi zatite, ali ju je sada preskupo
odravati. Nakon nekog vremena ta vatra postane

beskrajno vrua, oneiuje nae ideje crnim dimom te

zastire druge naine gledanja i shvaanja.
Neu vam ba bezono lagati i rei da moete sav
svoj bijes proistiti danas ili sljedei tjedan i da e
zauvijek nestati. Tjeskoba i muke prolih vremena
pojavljuju se u psihi na ciklikoj osnovi. Premda duboko
ienje uklanja vei dio prastare boli i bijesa, nikad se
ne mogu dokraja ukloniti njihovi ostaci. Meutim,
trebao bi preostati samo vrlo fini pepeo, a ne
prodrljiva vatra. ienje preostaloga bijesa mora se
pretvoriti u povremen higijenski ritual, ritual koji nas
oputa, jer kad nosimo stari bijes dulje nego to je to
korisno, onda nosimo stalnu, iako nesvjesnu, napetost.
Ponekad se ljudi zbune i misle da zadravanje
preivljena bijesa znai gunati, bjesniti, raditi ispade,
bacati i ruiti stvari oko sebe. U veini sluajeva to se
ne dogaa. Obino to znai da ste itavo vrijeme
umorni, da imate debeli sloj cininosti, da unitavate
nadu, njenost, obeanje. To znai da se bojite kako
ete izgubiti prije nego to otvorite usta. To znai da u
sebi doseete arite, vidjelo se to izvana ili ne. To
znai mune, duboko ukopane tiine. To znai da se
osjeate bespomono. No, postoji i izlaz, putem
oprosta.
"Oh, jao, oprost?", kaete vi. Bilo to, samo to ne?
Ali duboko u srcu znate da e jednoga dana u nekom
trenutku doi do toga. Moda nee doi sve dok ne
budete na samrtnoj postelji, ali doi e. Razmislite o
ovome: mnogi ljudi imaju problema s oprostom jer su
ih uili da je to jedan in koji valja dovriti u jednoj
prilici. To nije tako. Oprost ima mnoge slojeve, mnoga
doba. U naoj kulturi postoji predodba da je oprost
stopostotna ponuda. Sve ili nita. Osim toga ue
412
nas i da oprostiti znai previdjeti, hiniti kao da se stvar

nije niti dogodila. To takoer nije tono.

ena koja moe poraditi na dobrih 95 posto
oprosta za nekoga ili neto tragino i tetno gotovo
zasluuje da je se proglasi blaenom, ako ve ne
sveticom. Ako se omjer sastoji od 75 posto oprosta i 25
posto "Ne znam hou li ikada moi u potpunosti
oprostiti, ak ne znam niti elim li", to je ve blie
normi. No, 60 posto oprosta popraeno s 40 posto "Ne
znam, nisam sigurna, jo radim na tome", potpuno je u
redu. Razina od 50 posto oprosta ili manje dobiva
status djela u nastajanju. Manje od 10 posto? Ili ste tek
poeli ili se zapravo jo niste potrudili.
No, u svakom sluaju, kad dosegnete neto vie od
pola, ostatak e doi s vremenom, obino u malim
obrocima. Vaan dio oprosta jest zapoeti i nastaviti.
Dovravanje svega toga je ivotno djelo. Imate ostatak
ivota da poradite na onom manjem postotku. Iskreno,
kad bismo sve mogli shvatiti, onda bismo mogli sve i
oprostiti. No, veina mora provesti dugo razdoblje u
alkemijskoj kupki da bi dola do toga. To je u redu.
Imamo vidaricu, dakle imamo strpljenja da to izguramo
do kraja.
Neki ljudi zbog svojega priroenog temperamenta
mogu lake oprostiti od drugih. Nekima to doe kao
prirodni dar, a neki to moraju usvojiti kao vjetinu. ini
se, zapravo, da vitalnost i osjeajnost utjeu na nau
sposobnost da neto jednostavno pustimo. Visoka
vitalnost i visoka osjeajnost ne doputaju nam uvijek
da nepravde jednostavno pustimo. Ako ne opratate
lako, ne znai da ste loi. A ne znai ni da ste svetica
ako oprostite. Svakome njegovo i u pravom trenutku.
Meutim, kako bismo uistinu mogli ozdraviti,
moramo izrei svoju istinu, i to ne samo aljenje i bol,
nego i koja je teta nastala, koja ljutnja, koje gaenje i,
osim toga, kakva se elja za samokanjavanjem ili

osvetom rodila. Stara vidarica psihe razumije ljudsku

prirodu sa svim njezinim slabostima i dijeli oprost na
temelju izgovaranja gole istine. Ne samo da nam daje
jo jednu priliku, nego najee daje mnogo prilika.
Promotrimo sad etiri stupnja oprosta kojima se
ve godinama koristim u svom radu s traumatiziranim
ljudima. Svaki stupanj ima ne413
koliko slojeva. Njima se moemo baviti bilo kojim
redoslijedom i koliko god dugo elimo, ali sam ih navela
onim redoslijedom koji predlaem svojim klijentima.
etiri stupnja oprosta
1. Odustajanje - pustiti na miru
2. Susprezanje - suzdrati se od kanjavanja
3. Zaborav - odvratiti od sjeanja, ne razmiljati o
tome
4. Oprost - otpustiti dug
ODUSTAJANJE
Da bismo mogli poeti opratati, dobro je neko vrijeme
namjerno odustati. To znai odmoriti se neko vrijeme
od razmiljanja o osobi ili dogaaju. Ne radi se o tome
da neto ostavimo nedovrenim, nego je to prije kao da
odlazimo na odmor. To nas sprjeava da budemo
iscrpljeni, doputa nam jaanje na drugi nain, da
osjetimo druge radosti u svojem ivotu.
To je dobra praksa za konano otputanje koje
poslije dolazi s opratanjem. Ostavite tu situaciju,
sjeanje, problem onoliko puta koliko vam je potrebno.
To nije zamiljeno kao previd, nego vie kao jaanje i
snaenje odvajanjem od problema. Odustati znai uzeti
ono pletivo, ono pero, otii na to more, uiti ili ljubiti
neto to vas jaa i namjerno odbaciti problem na neko

vrijeme. To je pravilno, dobro i ljekovito. Problemi

prolih ranjavanja opsjedat e enu mnogo manje ako
zajami ranjenoj psihi da e joj sada dati ljekovit
melem, pa se poslije pozabaviti itavom priom o tome
tko ju je gdje ranio.
SUSPREZANJE
Druga faza je susprezanje, osobito u smislu
suzdravanja od kazne - niti misliti o tome, niti
djelovati po tom pitanju, po sitno ili naveliko. Osobito je
korisno vjebati tu vrstu nadzora, jer tako
koncentriramo problem umjesto da dopustimo da se
razlije. To nas usredo414
touje za onaj trenutak kad krenemo na sljedeu
razinu. To ne znai oslijepiti, odumrijeti ili izgubiti
samozatitniku spremnost. To znai unijeti malo
dostojanstva u situaciju i vidjeti hoe li koristiti.
Susprezati se znai imati strpljenja, pripremiti se,
usmjeriti osjeaje. To je moan lijek. Napravite to
moete. To je reim proienja. Ne morate sve uiniti,
odaberite jedno, recimo strpljenje, i vjebajte to.
Moete se suzdrati od toga da kanjavate govorom,
mrmljanjem ili da predbacujete i imate neprijateljski
nastup. Kad se suzdravate od nepotrebna kanjavanja,
onda jaate integritet djelovanja i due. Susprezanje je
vjeba velikodunosti, pri kojoj doputamo velikoj
suutnoj prirodi da sudjeluje u stvarima koje su prije
izazivale osjeaje u rasponu od blage razdraenosti do
bijesa.
ZABORAV
Zaboraviti znai izbaciti iz sjeanja, ne razmiljati o
tome - drugim rijeima, pustiti, olabaviti stisak, osobito
kad se radi o sjeanju. Zaboraviti ne znai pretvarati se

da nam mozak ne radi. Svjesno zaboraviti znai pustiti

neki dogaaj, ne ustrajati na tome da ga zadrimo u
sreditu pozornosti, nego dopustiti da se preseli u
pozadinu ili sie s pozornice.
Svjesno zaboravljanje vjebamo tako da odbijamo
prizvati onaj zapaljivi materijal, odbijamo se sjetiti.
Zaborav je aktivan, a ne pasivan pothvat. To znai ne
izvui odreen materijal, ne okretati ga stalno amotamo, ne uzbuivati se stalnim mislima, slikama ili
osjeajima. Svjesno zaboraviti znai voljno odbaciti
stalne opsesije, namjerno se udaljiti i izgubiti iz vida, ne
okretati se, te tako ivjeti u novom krajoliku, stvarati
novi ivot i nova iskustva o kojima moemo razmiljati
umjesto starih. Takav zaborav ne brie sjeanje nego
smiruje osjeaje vezane za to sjeanje.
OPROST
Postoje mnogi naini i obroci opratanja osobi,
zajednici, narodu zbog nekoga prekraja. Vano je
upamtiti da "konaan" oprost nije predaja. To je
svjesna odluka da prestanemo predbacivati, to
ukljuuje
415
opratanje duga i odustajanje od odluke da se
osvetimo. Vi odluujete o trenutku oprosta i o ritualu
kojim ete obiljeiti taj dogaaj. Vi odluujete za koji
dug ete sada rei da ga ne treba vie plaati.
Neki odabiru svekoliki oprost: osloboenje osobe
od bilo kakve naknade sad ili poslije. Drugi odlue
prekinuti zadovoljtinu koju ve primaju, otpustiti dug,
rei "to je bilo, bilo je" i sad je dosta povrata. Druga
vrsta oprosta je kad otputate a da osoba nije morala
dati nikakvu emotivnu ili drugu naknadu.
Dovravanje oprosta nekima znai popustljivo se
odnositi prema drugome, a to je najlake kod

razmjerno bezopasnih prekraja. Jedan od najdubljih

oblika oprosta jest pruanje neke samilosne pomoi
krivcu.clxxiv To ne znai da morate gurnuti glavu u lavlje
ralje, nego da reagirate sa stajalita milosti, sigurnosti i
pripravnosti.clxxv
Oprost je vrhunac sveg odustajanja, susprezanja i
zaborava. To ne znai odustati od svoje zatite, nego
od svoje hladnoe. Duboki oprost jest kad prestanete
iskljuivati drugoga, tj. kad prestanete odgurivati,
ignorirati, hladno se odnositi, gospodariti i glumiti. Za
duevnu psihu je bolje kad strogo ograniavate vrijeme
koje provodite s ljudima s kojima vam je teko, nego
da se ponaate kao bezosjeajna lutka.
Oprost je in stvaranja. Moete odabrati jedan od
mnogih naina da to uinite. Moete oprostiti za sada,
oprostiti dokad, oprostiti do sljedei put, oprostiti i ne
pruiti vie priliku - pravila se mijenjaju ako se dogodi
jo jedan incident. Moete pruiti jo jednu priliku, jo
nekoliko prilika, jo mnogo prilika, pruiti priliku samo
ako. Moete oprostiti dio, sve ili pola prekraja. Moete
upotrijebiti svekoliki oprost. Odluka je na vama.clxxvi
Kako znamo jesmo li oprostile? Osjeate tugu zbog
tih okolnosti umjesto bijesa, osjeate aljenje prema
osobi, a ne ljutnju. Nekako se ne moete sjetiti to
biste jo rekli o svemu tome. Razumijete patnju koja je
uope bila dovela do prekraja. Radije biste ostali izvan
te okoline. Ne ekate ni na to. Nita ne elite. Nemate
omu oko glenja koja see od tamo daleko do ovamo.
Slobodni ste. Moda se nije pokazalo ba kao ivjeli su
sretni do kraja ivota, ali svakako vas od danas nadalje
eka svjee Bilo jednom davno.

417

13. POGLAVLJE
Oiljci iz bitke: lanstvo u klanu oiljaka

Suze su rijeke koje vas nekud vode. Plakanje stvara

rijeku oko barke koja nosi va duevni ivot. Suze
podiu vau barku sa stijena, sa suhog tla i nose je
nekamo niz rijeku na neko novo, bolje mjesto.
Postoje itavi oceani suza koje ene nisu nikad
isplakale jer su ih nauili da tajne svojih majki i oeva,
tajne svojih mukaraca, tajne svojega drutva i vlastite
tajne odnesu u grob. No za eninu divlju duu je
zapravo bolje kad plau. Za ene su suze poetak
inicijacije u Klan oiljaka, ono bezvremensko pleme
ena svih boja, svih nacija, svih jezika, koje su kroz
stoljea proivjele neto veliko i ostale ponosno stajati.
Sve ene imaju osobne prie koje su jednako velike
i snane kao i numen u bajkama. No, postoji jedna
odreena vrsta pria koje govore o eninim tajnama,
osobito onima koje su povezane sa sramom. Te prie
imaju neke od najvanijih sadraja kojima ena moe
posvetiti svoje vrijeme. Mnogim enama te su prie
usaene, ne kao dragulji u kruni, nego kao sitan crni
ljunak pod koom due.
418
Tajne kao ubojice
Tijekom svoje dvadesetogodinje prakse ula sam
tisue "tajnih pria", pria koje su uglavnom uvane u
tajnosti godinama, ako ne i itav ivot. Bilo da je enina
tajna obavijena utnjom koju je sama nametnula, ili joj
prijeti netko moniji od nje, ona se duboko boji
obespravljenja, glasa nepoeljne osobe, naruavanja
odnosa koji su joj vani, a kojiput i fizike kazne ako

otkrije svoju tajnu.

Neke enske tajne prie govore o izricanju bezone
lai ili iskazivanju neke namjerne zlobe koja je nekome
donijela probleme ili bol. Meutim, prema mojem
iskustvu, takve prie su rijetkost. Veina enskih tajni
vrti se oko krenja nekoga drutvenog ili moralnoga
kodeksa kulture, vjere ili osobnoga vrijednosnog
sustava. Neka od tih djela, dogaaja i odluka, osobito
ona koje se odnose na eninu slobodu u nekom ili svim
podrujima njezina ivota, kultura esto smatra
sramotnima za ene, ali ne i za mukarce.
Problem tajnih pria okruenih sramom jest taj da
one odvajaju enu od njezine instinktivne prirode, koja
je uglavnom radosna i slobodna. Kad u psihi postoji
neka mrana tajna, ena joj ne moe doi ni blizu i
zapravo se osigurava protiv kontakta s bilo ime to e
je na to podsjetiti ili dovesti njezinu ve ionako
kroninu bol do neke jo intenzivnije razine.
Taj obrambeni manevar je uobiajen, pa, kao i
posljedice traume, potajno utjee na odluke koje e
ena donijeti ili nee donijeti u vanjskome svijetu:
kojim knjigama, filmovima ili dogaajima se hoe ili
nee baviti, emu se hoe ili nee smijati, kojim
interesima e se posvetiti. U tom se smislu dogaa
zarobljavanje divlje prirode koja bi trebala biti slobodna
da ini, bude i istrauje to god eli.
Tajne uglavnom prate one teme koje nalazimo u
dramama. Evo nekih: izdaja, zabranjena ljubav,
nekanjena znatielja, oajnika djela, djela pod
prisilom, neuzvraena ljubav, ljubomora i odbacivanje,
osveta i bijes, okrutnost prema sebi ili drugima,
neprihvaene strasti, elje i snovi, neprihvaeni
seksualni interesi i opredjeljenja, neplanirane trudnoe,
mrnja i agresija, sluajna smrt ili ozljeda, prekrena
obeanja, gubitak hrabrosti, ljutnja, nedovravanje

neega, nemogunost
419
da neto uinimo, potajno zadiranje i manipulacija,
zanemarivanje, zlostavljanje - popis se nastavlja, a
veina tema spada u kategoriju alosne pogreke.clxxvii
Tajne takoer, kao i bajke i snovi, prate one iste
energijske obrasce i strukture koje nalazimo u drami.
No, umjesto da prate junaku strukturu, one slijede
traginu. Junaka drama zapoinje junakinjom na
putovanju. Kojiput junakinja nije psihiki budna. Kojiput
je odvie slatka i ne primjeuje opasnost. Kojiput je ve
doivjela zlostavljanje, pa ini oajnike korake
zarobljena stvorenja. Bez obzira na to kako krene,
junakinja na kraju pada u ake neemu ili nekome to
ili tko je stavlja na gadnu kunju. Zatim se s pomou
svoje domiljatosti, i jer ima ljude kojima je do nje
stalo, oslobaa i izae snanija iz svega toga.clxxviii
U tragediji junakinju zgrabe, prisile ili otjeraju
ravno u pakao te je konano svlada injenica da nitko
ne uje njezine krikove ili da zanemaruju njezine
molitve. Ona gubi nadu, gubi dodir s dragocjenou
svojega ivota i malaksa. Umjesto da uiva u pobjedi
nad nedaama ili u mudrosti svojih odluka i svojoj
izdrljivosti, biva poniena i umrtvljena. Tajne koje
ene uvaju gotovo su uvijek junake drame
pretvorene u tragedije koje niemu ne vode.
Postoje i dobre vijesti. Nain na koji emo traginu
dramu ponovno pretvoriti u junaku sastoji se u tome
da otvorimo tajnu, kaemo nekome o njoj, napiemo
drugi kraj, istraimo svoju ulogu u njoj i svoje atribute
dok smo je trpili. Takvo uenje sastavljeno je od
jednakog omjera boli i mudrosti. Preivljavanje toga
predstavlja pobjedu dubokog i divljeg duha.
Dakle, te sramne enske tajne prastara su pria.
Svatko tko je u sebi nosio tajnu na vlastitu tetu,

prekriven je sramom. U tom univerzalnom pothvatu

skriva se arhetipski obrazac: junakinja je ili prisiljena
neto uiniti ili je u neemu zarobljena zbog gubitka
instinkta. Obino nema mogunosti da ispravi te rune
uvjete. uti zbog neke zakletve ili srama. Pokorava se
jer se boji da e izgubiti ljubav, tovanje ili temeljne
uvjete za ivot. Da bi se tajna jo bolje uvala, baca se
kletva na osobu ili osobe koje bi je mogle razotkriti. Toj
osobi prijete neim stranim, ove ili one vrste, ako
ikada otkrije tajnu.
420
enama govore da su odreeni dogaaji, odluke i
okolnosti u njihovu ivotu, obino one povezane sa
seksom, ljubavi, novcem, nasiljem i/ili drugim
potekoama koje haraju ovjeanstvom, krajnje
sramotne prirode i stoga ne pruaju nikakvu mogunost
odrjeenja. To nije tono.
Svatko e donijeti kakvu lou odluku rijeju ili
djelom prije nego to postane pametniji i shvati kakve
posljedice to nosi sa sobom. Nita na ovome svijetu ili u
svemiru nije neoprostivo. Nita. "Oh, ne!" kaete. "To
to sam ja uinila potpuno je neoprostivo." Rekoh, nita
to ovjek moe uiniti, ini ili bi mogao uiniti nije
neoprostivo. Ba nita.
Sebstvo nije neka kaznena sila koja juri naokolo i
kanjava ene, mukarce i djecu. Sebstvo je divlji Bog
koji razumije prirodu svih stvorenja. esto nam je
teko "pravilno postupiti", osobito kad nam oduzmu
temeljne instinkte, ukljuujui intuiciju. Tada je teko
razmiljati o ishodu unaprijed, umjesto tek nakon
gotova ina. Divlja dua posjeduje duboko suutnu
stranu koja rauna i s tom injenicom.
U arhetipu tajne, na dio enine psihe pada neka
arolija poput kakve crne mree, pa ona vjeruje da se
tajna nikada ne smije otkriti, tovie, ona mora

vjerovati da e je, ako ipak otkrije tajnu, sav poten

svijet trajno prezirati. Zbog te dodatne prijetnje,
zajedno s tajnim sramom, ena ne nosi samo taj jedan
teret nego dva.
Takvim se prijeteim arolijama bave samo osobe
koje borave u nekom malom, crnom prostoru svojega
srca. Meu osobama koje posjeduju toplinu i ljubav
prema ovjenosti, dogaa se upravo suprotno. Takve
bi osobe pomogle pri izvlaenju tajne jer znaju da od
nje nastaje rana koja nee zacijeliti sve dok toj stvari
ne posvetimo razgovor i savjet.
Mrtva zona
uvanje tajne odvaja enu od onih koji bi joj mogli
pruiti ljubav, pomo i zatitu. Zbog toga ona sama
nosi taj teret tuge i straha, kojiput i u ime itave
skupine, bila to njezina obitelj ili kultura. Nadalje,
421
kako je govorio Jung, uvanje tajne odvaja nas od
nesvjesnog. Kad postoji kakva sramotna tajna, onda
uvijek postoji i mrtva zona u psihi ene, mjesto koje ne
osjea i ne reagira pravilno na daljnje ivotne emotivne
dogaaje, bilo njezine, bilo tue.
Mrtva zona je pod velikom zatitom. To je mjesto
nebrojenih vrata i zidova, a na svakom je dvadeset
lokota, dok homunculi, mali stvorovi u eninim
snovima, uvijek dalje grade sve vie i vie vrata,
prepreka, osiguranja, da tajna ne bi pobjegla.
Meutim, nema naina da prevarimo Divlju enu.
Ona je svjesna mranih smotuljaka u eninoj glavi koji
su omotani okolo-naokolo raznom uadi i trakama. Ta
mjesta ne reagiraju na svjetlo ili blagost - do te mjere
su prekrivena. I naravno, budui da psiha ima snanu
mo nadomjetanja, tajna e ionako pronai izlaz, ako

ne putem stvarnih rijei, a ono u obliku nagle

melankolije, povremena i tajanstvena bijesa, raznim
vrstama tjelesnih tikova, greva i boli, razgovora koji
ostaju visjeti u zraku nakon nagla i neobjanjiva
prekida te naglih udnih reakcija na filmove pa ak i
televizijske reklame.
Tajna uvijek nalazi izlaz, ako ne izravnim rijeima,
onda somatski i to najee tako da je se ne moe
izravno rjeavati i pomagati joj. Pa to onda ena ini
kad otkrije da tajna izlazi? Juri za njom uz veliku
potronju energije. Tue je, umata i zakapa natrag u
mrtvu zonu te priziva svoje homunkule - unutarnje
uvare i branitelje ega - da sagrade jo vrata, jo
zidova. ena se zatim, oblivena krvavim znojem,
nasloni na najnoviju grobnicu u svojoj psihi i pue kao
lokomotiva. ena koja u sebi nosi tajnu iscrpljena je
ena.
Moje tete, nagynnik, pripovijedale su jednu priicu
o toj temi tajni. Nazivale su je "ena s kosom od zlata"
ili "Arnyos Haj, Zlatna kosa".

ena s kosom od zlata

Bila jednom neobina, ali prelijepa ena duge zlatne
kose, fine kao zlatne niti. Bila je siromana i nije imala
ni majke ni oca, a ivjela je
422
sama u umi i radila za tkalakim stanom izraenim od
crnih orahovih grana. Nasilnik koji je bio ugljenarov sin
pokuao ju je natjerati na brak, a ona mu je, u
pokuaju da ga se rijei, darovala malo svoje zlatne
kose.
No on nije niti znao niti mario to je to bilo
duhovno, a ne materijalno zlato koje mu je ona dala,

pa kad je pokuao prodati njezinu kosu za robu na

trnici, ljudi su mu se rugali i mislili da je lud.
Bijesan, vratio se nou u eninu kolibu i ubio je
svojim rukama, a zatim zakopao njezino tijelo kraj
rijeke. Dugo nitko nije niti primijetio da je nema. Nitko
nije ni pitao za nju ili za njezino zdravlje. No, u grobu je
enina zlatna kosa rasla i rasla. Lijepa kosa uvijala se i
probijala poput opruge prema gore kroz crnu zemlju, pa
je rasla i frkala se, sve vie i vie, dok grob nije bio
prekriven poljem lelujave zlatne trske.
Pastiri su odrezali neto spiralne trske da izrade
frule, a kad su zasvirali u njih, siune su frule
zapjevale i nisu prestajale pjevati sljedeu pjesmu:
Tu poiva ena zlatne kose
Umorena i zakopana
To uini sin ugljenara
Jer ona htjede ivjeti.
Tako su otkrili tko je mukarac koji je ubio enu
zlatne kose, pa su ga doveli pred sud. I otad su svi koji
ive u divljim umama svijeta, kao i mi, ponovno
sigurni.

Premda pria naoko daje onaj uobiajeni naputak da

budemo oprezni na usamljenim mjestima u umi,
unutarnja poruka je duboka, a to je da ivotna sila
prelijepe divljakinje otjelovljena u njezinoj kosi
nastavlja svoj rast i razvoj, pa prenosi svjesno znanje,
premda je naoko uutkana i zakopana. Pria je
vjerojatno djeli neke mnogo dulje i drevnije prie o
smrti i uskrsnuu usredotoene na neku boicu.
423
Ovaj je komadi krasan i vrijedan, a osim toga

nam govori neto i o prirodi tajne, pa ak moda i to

je to to odumire u psihi kad se enin ivot ne cijeni
kako valja. U ovoj prii tajna je ubojstvo ene koja ivi
duboko u umi. Ona predstavlja koru21 , to je u eninoj
psihi aspekt ene koja se ne eli udati. Onaj dio ene
koji se eli drati zasebice mistian je i samotan na
dobar nain te se bavi razvrstavanjem i tkanjem ideja,
misli i pothvata.
Upravo je ta samodostatna divljakinja najizloenija
ranjavanju zbog traume ili uvanja tajne... taj cjelovit
osjeaj sebstva koji ne mora biti okruen mnogim
stvarima da bi bio sretan; to srce enske psihe koje u
miru tka u umi na crnom tkalakom stanu od
orahovine.
Nitko u bajci ne pita zato je ta ivotna ena
odsutna. To nije neobino u bajkama, a ni u pravom
ivotu. Obitelji mrtvih ena u "Modrobradom" takoer
ne dolaze traiti svoje keri. Kulturno gledano, to ne
treba tumaiti. Na alost, svi mi znamo to to znai, a
mnoge ene, previe njih, razumiju iz prve ruke taj
nedostatak pitanja. esto se ena koja u sebi nosi tajnu
susree s istom reakcijom. Premda ljudi moda poimaju
da je ubodena u sredite srca, sluajno ili namjerno
previaju dokaz njezina ranjavanja.
Meutim, udesnost divlje psihe sastoji se
djelomice i u tome da, bez obzira na to koliko strano
ena bila "umorena", bez obzira na teinu njezine rane,
njezin psihiki ivot se nastavlja i uzdie nad povrinu,
gdje e u duevnim uvjetima ponovno ispjevati svoj put
prema gore i van. Tada se svjesno poima strano zlo
koje je uinjeno i psiha se pone obnavljati.
Zanimljiva je ta ideja, zar ne, da enina ivotna sila
moe i dalje rasti, premda je ena naoko beivotna? To
Kora, gr. kore, lik mlade idealizirane djevojke, (op.
prev.)
21

je obeanje da e ak i u beskrvnim uvjetima divlja

ivotna sila odravati ivot i razvoj naih ideja, pa
makar i samo privremeno, pod zemljom. Ve e one s
vremenom probiti svoj put na povrinu. ivotna sila
nee popustiti sve dok mjesto i okolnosti smrti
zakopane ene ne budu razotkrivene.
Kao to to ine pastiri u prii, valja uzeti daha i
proeti trsku duevnim dahom iliti pneumom kako bi se
saznalo pravo stanje stvari
424
u psihi i odluilo to sljedee valja uiniti. To je rad na
uzvikivanju. Zatim slijedi kopanje.
Dok neke tajne snae ovjeka - primjerice, one
koje rabimo kao dio strategije za postizanje
natjecateljskoga cilja ili one sretne koje uvamo samo
zato da bismo uivali u njima - sramne tajne su itekako
drugaije, onoliko drugaije koliko se sjajna kolajna
razlikuje od krvava noa. Ove posljednje trebaju uoiti i
razmotriti suutni ljudi pod velikodunim uvjetima.
Stravino je kad vidimo koliko ena mui i kori samu
sebe kad uva kakvu sramotnu tajnu. Sva ona krivnja i
muenje koje bi navalilo na enu kad bi otkrila tajnu
ionako pada na nju, premda je nije nikome otkrila - ono
je napada iznutra.
Divlja ena ne moe tako ivjeti. Sramotne tajne
proganjaju ljude. Ne mogu spavati jer im se sramotna
tajna poput bodljikave ice zabada u trbuh dok se
pokuavaju osloboditi. Sramotne tajne ne razaraju
samo enino mentalno zdravlje, nego i njezin odnos s
Divljom enom. Divlja ena iskapa stvari, baca ih u
zrak, juri za njima naokolo. Ona ne zakapa i ne
zaboravlja. Ako neto i zakopa, zna to i gdje, pa nee
proi mnogo vremena prije nego to to ponovno iskopa.
Na psihu vrlo loe djeluje kad uvamo tajnu srama.
Tajne izbijaju u materijalu snova. Psihoanalitiar esto

mora pogledati s onu stranu oitog, a kojiput ak i

arhetipskoga sadraja snova da otkrije kako san
zapravo objavljuje upravo onu tajnu koju sanjatelj ne
moe, ne smije izrei naglas.
Postoje mnogi snovi koji se prilikom analize pokau
kao snovi o pregolemim i sveobuhvatnim osjeajima
koje sanjatelj u stvarnom ivotu ne moe izraziti. Neki
od tih snova tiu se tajni. Takvi snovi najee
sadravaju slike svjetla, elektrinog ili nekog drugog,
kako treperi i/ili gasne, to su snovi u kojima se
sanjatelj razboli jer je neto pojeo, snovi u kojima
sanjatelj ne moe umaknuti opasnosti i snovi u kojima
sanjatelj pokuava vikati, ali nema glasa.
Sjeate se canto hondo, duboke pjesme, i hambre
del alma, izgladnjele due? S vremenom se te dvije
sile, kroz snove i eninu vlastitu divlju ivotnu silu,
uzdignu na povrinu psihe i izbacuju onaj nuni urlik,
urlik koji oslobaa. ena tada pronalazi svoj glas. Ona
zapje425
va, povikne svoju tajnu i svijet je uje. Njezin psihiki
oslonac ponovno e se uspostaviti.
Ova bajka, i druge nalik na nju, lijekovi su koje
treba primijeniti na te tajne rane, jer predstavljaju
ohrabrenje, savjet i rjeenje. Ono to stoji iza izgradnje
mudrosti iz bajki jest injenica da je ranjavanje
sebstva, due i psihe s pomou tajni ili drugim
putevima, dio ivota veine ljudi, bili oni ene ili
mukarci. Ne mogu se izbjei ni oiljci. No, postoji lijek
za te rane, a svakako postoji i izljeenje.
Postoje openite rane, a postoje i rane koje su
specifine za mukarce i rane koje su specifine za
ene. Abortus ostavlja oiljak. Spontani pobaaj izaziva
oiljak. Kad izgubite dijete bilo koje dobi, zadobivate
oiljak. Kojiput i bliskost s drugom osobom stvara

oiljno tkivo. Moglo bi nastati vei oiljci kao rezultat

naivnih odluka, zarobljenosti, ali i pravih odluka. Postoji
jednako toliko oblika oiljaka koliko i tipova psihikoga
ranjavanja.
Kad potiskujemo tajni materijal okruen sramom,
strahom, ljutnjom, krivnjom ili ponienjem, zapravo
zatvaramo i sve ostale dijelove nesvjesnog koji su blizu
mjesta tajne.clxxix To je slino kao kad se ubrizgava
anestetik u, recimo, gleanj neke osobe radi operacije.
Vei dio noge iznad i ispod glenja takoer e pasti pod
utjecaj anestetika i u njemu vie nee biti osjeta. Tako
djeluje i uvanje tajne u psihi. To je stalni intravenozni
drip anestetika koji umrtvljuje mnogo vee podruje od
onoga o kojemu se zapravo radi.
Bez obzira na vrstu tajne, bez obzira na to koliko je
boli sadrano u uvanju te tajne, psihu to uvijek
jednako pogaa. Evo primjera. Obitelj mukarca koji je
prije etrdeset godina poinio samoubojstvo tri mjeseca
nakon vjenanja, natjerala je njegovu udovicu da skriva
ne samo dokaze o njegovoj tekoj depresivnoj bolesti,
nego i svoju duboku emotivnu tugu i ljutnju iz toga
vremena. Kao rezultat toga, ona je razvila "mrtvu zonu"
glede njegove tjeskobe, svoje tjeskobe, pa i njezina
bijesa zbog kulturne stigme koja je obiljeavala itav
dogaaj.
Dopustila je muevoj obitelji da je izda time to je
pristala na njihovo traenje da nikad ne otkrije
injenicu njihova dugogodinjega okrutnoga odnosa
prema njezinu muu. Svake godine na godinjicu
njegove smrti, obitelj je utjela. Nitko je nije nazvao da
je pita "Kako
426
se osjea? eli li drutvo? Nedostaje li ti? Zacijelo ti
nedostaje. Kako bi bilo da izaemo i odemo nekamo
zajedno?" ena je iznova kopala grob svojega mua i

zakapala svoju tugu, sama, godinu za godinom.

Na kraju je poela izbjegavati druge dane sjeanja:
godinjice i roendane, pa i vlastiti. Mrtva zona proirila
se iz sredita tajne, ne samo otvoreno prekrivajui
prigode za sjeanje, nego se prostirala i na slavlja, pa i
dalje. ena je prezirala sve te obiteljske i prijateljske
dogaaje, jer ih je naoko smatrala gubljenjem
vremena.
No, na nesvjesnoj razini oni su predstavljali prazne
geste, jer nitko joj se nije pribliavao u njezinim
trenucima oaja. Njezina kronina tuga, to sramotno
uvanje tajne progrizli su svoj put u ono podruje
njezine psihe koje upravlja osjeajima povezanosti.
Najee ranjavamo druge ondje gdje smo i sami
ranjeni, ili pak vrlo blizu tog podruja.
No, ako ena eli zadrati sve svoje instinkte i
slobodno se kretati u svojoj psihi, onda moe otkriti
svoju tajnu ili tajne jednom ovjeku od povjerenja te ih
zatim izgovarati koliko god je potrebno. Obino ne
dezinficiraju ranu samo jedanput, pa onda zaborave na
nju, ve je treba njegovati i ispirati nekoliko puta prije
nego to zacijeli.
Kad se napokon tajna razotkrije, dui je potrebno
da i govornik i sluatelj pokau snaniju reakciju od
"Hmm, joj, zbilja, ba teta" ili "Ha uj, ivot je teak".
Govornik se mora potruditi da ne umanji znaenje te
stvari. Velik je blagoslov ako je sluatelj osoba koja
moe sluati punim srcem i cviliti, drhtati i osjetiti ubod
boli u vlastitom srcu a ne sruiti se. Lijeenje od tajne
djelomice se sastoji i od toga da je ispriamo tako da
drugi budu ganuti. Tako se ena pone oporavljati od
srama jer prima onu pomo i njegu koja joj je
nedostapia tijekom prvotne traume.
Takav razgovor potiem u malim, povjerljivim
skupinama ena tako to zamolim ene da skupe i

donesu fotografije svojih majki, teta, sestara,

partnerica, baki i drugih ena koje su im vane. Zatim
poredamo sve te slike. Neke su ispucale, neke se ljute,
neke su oteene vodom ili otiscima alica od kave,
neke su poderane, pa po427
novno zalijepljene, neke su umotane u flispapir. Mnoge
na poleini imaju krasnim starinskim rukopisom
ispisane poruke: "Ma, ali se!" ili "Zauvijek tvoja" ili
"To smo Joe i ja u Atlantic Cityju" ili "Tu sam ja i moja
gala cimerica" ili "To su cure iz tvornice".
Predloim da svaka ena pone rijeima: "To su
ene moje loze" ili "To su ene od kojih sam
naslijedila". ene promatraju slike svojih roakinja i
prijateljica pa pune suuti ponu pripovijedati prie i
tajne svake od njih onako kako ih one znaju: velike
radosti, velike rane, velike patnje, velike pobjede u
ivotu svake od tih ena. Tijekom vremena koje
provodimo zajedno dolazi do mnogih trenutaka kad vie
ne moemo nastaviti, jer mnoge, mnoge suze podignu
mnoge, mnoge barke sa suhog doka i onda neko
vrijeme sve zajedno jedrimo.clxxx
Ono to je tu vrijedno jest pravo ensko pranje
rublja jednom za svagda. Ona uobiajena zabrana o
pranju obiteljskog vea u javnosti je ironina jer se
obino "prljavi ve" ne pere ni unutar obitelji. Duboko
dolje, u najmranijem kutu podruma, obiteljski "prljavi
ve" samo lei ve skruen od vjene tajne. Ustrajanje
na tome da neto zadrimo za sebe djeluje kao otrov. U
stvarnosti to znai da ena ne prima nikakvu potporu iz
svoje okoline koja bi joj pomogla da se nosi s
problemima koji izazivaju njezinu bol.
Mnoge osobne tajne prie ena spadaju u onu vrstu
o kojoj ne mogu raspravljati s obitelji i prijateljima, jer
oni ili ne vjeruju ili to shvaaju olako ili obilaze oko

toga, a, iskreno, imaju i razumljiv razlog za to. Kad bi

raspravljali, osvjetljavali, radili na tome, onda bi morali
i podijeliti tugu te ene. Onda se ne mogu pribrano
drati. Onda nema onog "Joj, paaaa..." i onda tiina.
Onda ne mogu rei "Moramo raditi i pokuati ne
razmiljati o takvim stvarima". Ne, ako enin drug,
obitelj, zajednica dijele tugu zbog smrti zlatokose ene,
onda svi oni moraju zauzeti svoje mjesto u pogrebnoj
povorci. Onda svi moraju plakati nad grobom. Nitko se
ne moe izvui iz toga, inae e to za njih imati teke
posljedice.
Kad ene vie razmiljaju o problemu vlastitoga
tajnog srama nego to to ine ostali lanovi njihove
obitelji ili zajednice, onda same svjesno pate.clxxxi
Psihika svrha obitelji, da dri zajedno, nikada se ne is428
punjava. Pa ipak divlja priroda trai da se okolina oisti
od draila i prijetnji, da se to vie smanji broj stvari
koje tlae. Dakle, obino je tek pitanje vremena kad e
ena prizvati hrabrost iz svojih duevnih kostiju,
odrezati kakvu zlatnu trsku za sebe i snanim glasom
zapjevati svoje tajne.
No evo to valja initi sa sramotnim tajnama, ako
prouimo arhetipske savjete izvedene iz desetaka bajki
poput "Modrobradog" "Gos'na Lisca", "Mladoenje
razbojnika", "Mary Culhane"clxxxii i drugih, u kojima
junakinja na ovaj ili onaj nain odbija uvati tajnu, pa
se tako oslobaa da ivi punim ivotom.
Pogledajte to vidite. Ispriajte to nekome. Nikada
nije prekasno. Ako smatrate da to ne moete naglas
rei, napiite im. Odaberite osobu za koju instinktivno
osjeate da je pouzdana. Bolje je kad je ona Pandorina
kutija koju se bojite otvoriti negdje vani, umjesto da
trune u vama. Ako vam je to drae, potraite
psihoterapeuta koji zna kako izai na kraj s tajnama. To

e biti osoba koja ima milosti, koja ne trubi stalno o

dobru i zlu, koja shvaa razliku izmeu krivnje i kajanja
i koja poznaje prirodu tugovanja i uskrisivanja duha.
Bez obzira na to o kojoj se tajni radi, shvaamo da
je ona sad doivotni dio naeg rada. Iskupljenje
zacjeljuje neko otvorenu ranu. Ipak e postojati
oiljak. Kod promjene vremena, taj e oiljak ponovno
boljeti. To je priroda iskrene tuge.
Godinama su sve vrste klasine psihologije
pogreno mislile da je alovanje proces koji obavite
jednokratno, po mogunosti tijekom jedne godine, i da
je time stvar zavrena, a sa svakim tko nije pokazao
sposobnost ili volju da to dovri tijekom toga razdoblja,
svakako neto nije u redu. No, sad znamo to ljudi ve
stoljeima instinktivno znaju: da kod odreenih ozljeda,
teta i posramljenosti alovanje nikad nije gotovo, pri
emu je alovanje zbog gubitka djeteta zbog smrti ili
naputanja jedno od trajnijih, ako ne i najtrajnije.
U studijiclxxxiii dnevnika voenih tijekom mnogih
godina, dr. Paul C. Rosenblatt utvrdio je da se ljudi
oporavljaju od najvee duevne tuge u prvih godinudvije nakon tragedije, ovisno o sustavu potpore koju
ovjek prima i slino. Meutim, nakon toga osoba i
dalje doivljava razdoblja aktivnoga alovanja. Premda
se ta stanja sve vie pro429
rjeuju i krae traju, jakost alovanja slina je ili
jednaka onoj razdiruoj boli kakvu je osoba osjetila prvi
put.
Taj podatak nam pomae da shvatimo normalnost
dugotrajne tuge. Ako se tajna i ne otkrije, alovanje se
nastavlja i to doivotno. uvanje tajni suprotno je
prirodnoj samozacjeljujuoj higijeni psihe i duha. To je
samo razlog vie da otkrijemo tajne koje uvamo.
Otkrivanje i alovanje uskrisuju nas iz mrtve zone. To

nam omoguuje da napustimo mrtvaki kult tajni.

Moemo alovati, i to snano alovati, pa iz toga izai
umrljani suzama, a ne stidom. Moemo izai iz toga
produbljeni, potpuno priznati i ispunjeni novim ivotom.
Divlja ena e nas grliti dok alujemo. Ona je
instinktivno Sebstvo. Ona zna kako podnijeti nae
vritanje, nae jauke, nau elju za smru bez
umiranja. Ona e najbolje lijekove staviti na najgora
mjesta. Ona e nam aptati i mrmljati u uho. Ona e
osjetiti bol zbog nae boli. Ona e to podnijeti. Ona
nee pobjei. Premda e biti oiljaka, i to mnogih, valja
upamtiti da je oiljak u svojoj otpornosti i sposobnosti
da podnese pritisak jai od koe.
rtveni kaput
Kojiput u radu sa enama pokazujem kako e izraditi
dugi rtveni kaput od tkanine ili nekog drugog
materijala. rtveni kaput jest kaput koji slikom,
rijeima ili raznim stvarima koje priijemo ili pribodemo
na njega prikazuje sve pogrdne rijei koje je ena
tijekom ivota morala podnositi, sve uvrede, sve
klevete, sve traume, sve rane i sve oiljke. On je izriaj
njezina iskustva rtvenoga janjeta. Kojiput im treba tek
dan-dva za izradu takva kaputa, a ponekad su im
potrebni mjeseci. Osobito je koristan u nabrajanju svih
ozljeda, udaraca i porezotina u eninu ivotu.
Prvo sam izradila rtveni kaput za sebe. Uskoro je
tako oteao da mi je bio potreban zbor Muza da nose
lep. Zamislila sam da u izraditi taj rtveni kaput i da
u, nakon to sav taj psihiki otpad stavim na jedan
fiziki predmet, razbiti dio svoje stare izranjenosti time
to u ga spaliti. No, znate li to se dogodilo? Objesila
sam kaput tako da visi sa stropa u hodniku i svaki put
kad bih prola pokraj

430
njega, osjeala sam se dobro a ne loe. Otkrila sam da
ovarios ena koje nose takav kaput a ipak vrsto
hodaju, pjevaju, stvaraju i mau repom, u meni
izazivaju udivljenje.
Otkrila sam da to vrijedi i za ene s kojima radim.
Na kraju, kad jednom izrade svoj rtveni kaput, nikada
ga ne ele unititi. ele ga zauvijek sauvati, pa to je
gadniji i krvaviji, to bolje. Kojiput ih nazivamo i
borbenim kaputima, jer su dokaz izdrljivosti,
neuspjeha i pobjeda pojedinih ena i njihovih roakinja.
Dobra je ideja i da ene izraunaju svoju starost,
ali ne u godinama, nego u ratnim oiljcima. "Koliko
ima godina?", kojiput me tko pita. "Imam sedamnaest
ratnih oiljaka", odgovaram. Obino ljudi niti ne trepnu,
nego sretno na isti nain ponu raunati svoju dob u
ratnim oiljcima.
Ba kao to su Lakota Indijanci slikali znakove na
ivotinjske koe kako bi zabiljeili zimske dogaaje i
kao to su Asteci, Maye i Egipani imali svoje kodekse
koji su biljeili velike dogaaje u plemenu, ratove i
pobjede, tako i ene imaju svoje rtvene kapute, svoje
borbene kapute. Pitam se to e nae unuke i praunuke
misliti o tim kronikama naega ivota. Nadam se da e
im se sve to morati objanjavati.
Nemojte da to netko pogreno shvati, zasluili ste
to tekim odlukama u svojem ivotu. Ako vas upitaju za
nacionalnost, etniko ili obiteljsko podrijetlo,
tajanstveno se nasmijeite. Recite, "Klan oiljaka".

431

14. POGLAVLJE

La selva subterrnea: inicijacija u podzemnu

umu
Bezruka djeva
Ako je pria sjeme, onda smo mi njezino tlo. Kad samo
ujemo priu, doivljavamo je kao da smo mi junakinja
koja ili propada, ili pobijedi na kraju. Ako ujemo priu
o vuku, onda neko vrijeme lutamo i znamo kao vuk.
Ako ujemo priu o grlici koja napokon pronalazi svoje
ptie, onda nam neko vrijeme neto treperi u naim
pernatim grudima. Kad je to pria o izvlaenju svetoga
bisera iz pande devetoga zmaja, poslije smo iscrpljeni
i zadovoljni. U nas se vrlo stvarno utiskuje znanje
samim sluanjem prie.
Meu jungovcima to se naziva "tajanstvo
sudjelovanja" - izraz posuen od antropologa LevyBruhla - a rabi se da oznai vezu u kojoj se "osoba ne
doivljava odvojenom od predmeta ili stvari koju
promatra". Meu frojdovcima to se naziva
"projektivnom identifikacijom". Meu pripovjedaima se
to zove "suutnom arolijom" i oznauje sposobnost
uma da se odmakne na neko vrijeme od svojega ega,
stopi s nekom drugom zbiljom, tamo doivi i ui ideje
koje ne
432
moe nauiti ni u kojem drugom obliku svijesti, pa ih
zatim donese natrag u dogovornu zbilju.clxxxiv
"Bezruka djeva" je sjajna pria, to je pria u kojoj
vidimo kako noni prsti starih nonih religija vire ispod
slojeva radnje. Pria je oblikovana tako da sluatelj
sudjeluje u ispitu hrabrosti junakinje, jer potrebno je

mnogo vremena da se ispria, a jo vie da vam

sjedne. Obino poduavam tu priu tijekom sedam
veeri, a kojiput, ovisno o sluateljima, tijekom sedam
tjedana ili katkad sedam mjeseci - pri emu provodim
jednu veer, tjedan ili mjesec za svaku muku u prii - a
imam i razloga za to.
Pria nas uvlai u svijet koji lei duboko ispod
korijena drvea. Iz te perspektive vidimo da "Bezruka
djeva" nudi materijal za itav ivotni proces ene. Bavi
se veinom kljunih putovanja enine psihe. Za razliku
od drugih pria koje smo obradili u ovoj knjizi, a koje
govore o odreenom zadatku ili odreenom uenju to
se dogaa tijekom nekoliko dana ili tjedana, "Bezruka
djeva" pokriva dugogodinje putovanje - putovanje
enina cjelokupna ivota. Dakle, ta je pria neto
posebno, pa ako je elite usvojiti u dobrom ritmu, onda
je valja itati i sjediti sa svojom Muzom, okretati dio po
dio prie i to tijekom poduljeg razdoblja.
"Bezruka djeva" govori o inicijaciji ene u
podzemnu umu ritualom izdrljivosti. Rije izdrljivost
zvui kao da znai "nastaviti bez prekida", meutim,
premda je to povremeni dio zadataka koji su sadrani u
prii, rije izdrljivost znai i "ovrsnuti, uiniti
otpornim, robusnim, ojaati". To je glavni smjer prie i
ujedno generativna odlika enina duga psihikoga
ivota. Ne nastavljamo samo nastavljanja radi.
Izdrljivost znai da neto stvaramo.
Uenje izdrljivosti dogaa se u itavoj prirodi.
Jastuii na vujim apama mekani su poput gline kad
se vuii tek rode. Tek kad ih roditelji vode u pregled
teritorija, na lutanje, u etnje, onda im ape otvrdnu.
Onda se mogu penjati i skakati preko otra ljunka,
preko kopriva, ak i preko krhotina stakla, a da se ne
ozlijede.
Vidjela sam vuice kako bacaju mladune u

najhladnije brzace koje mogu nai, kako tre sve dok

mladunac ve pada s nogu, pa onda tre jo malo. One
snae njihov slatki mali duh, unose u nj snagu i
433
otpornost. U mitovima, uenje izdrljivosti jedan je od
rituala Velike divlje majke, arhetipa Divlje ene.
Snaenje potomstva njezin je bezvremenski ritual. Ona
nas kali, ini nas monima i izdrljivima.
Mjesto na kojem se dogaa to uenje i usvajaju ti
atributi jest la selva subterrnea, podzemna uma,
podzemni svijet enskoga znanja. To je divlji svijet koji
ivi ispod ovoga. Dok smo tamo, proete smo
instinktivnim jezikom i znanjem. S te istaknute toke
razumijemo ono to se ne moe tako lako razumjeti s
gledita povrinskoga svijeta.
Djeva u ovoj prii svladava nekoliko silazaka. Kako
zavri jedan krug silaenja i preobrazbe, tako upada u
jo jedan. Ti alkemijski krugovi su potpuni, svaki ima
nigredo, gubitak, rubedo, rtvovanje i albedo, dolazak
svjetla, jedno za drugim. Kralj i kraljeva majka imaju i
svoje krugove. Sve to silaenje i gubitak i nalaenje i
jaanje prikazuje cjeloivotnu ensku inicijaciju u
obnavljanje divljeg.
"Bezruka djeva" se u raznim dijelovima svijeta
naziva "Srebrnoruka", "Bezruka mladenka" ili
"Vonjak". Folkloristi broje vie od stotinu verzija pria.
Naa se verzija, uglavnom, moe nai diljem Istone i
Srednje Europe. No, ako emo pravo, duboko ensko
iskustvo koje je sadrano u prii nalazi se svagdje gdje
postoji enja za Divljom majkom.
Moja teta Magdalena imala je lukav obiaj kod
pripovijedanja. Ulovila bi svoje sluatelje nespremne
tako to bi zapoela priu s "To se dogodilo prije deset
godina", pa nastavila s priom iz srednjega vijeka,
zajedno s vitezovima, opkopima i slinim. Ili bi rekla

"Neko davno, ba proli tjedan...", a onda bi

ispripovjedila priu o vremenu dok ljudi jo nisu ni
odjeu nosili.
Evo dakle novo-drevne prie "Bezruka djeva".

Neko davno prije nekoliko dana, mukarac koji je ivio

malo dalje uz cestu jo je posjedovao veliki kamen
kojim je itarice seljana mljeo u brano. Mlinar je
osiromaio i nije vie imao nita doli velika gruba
mlinskog kamena u spremitu i velika rascvjetala stabla
jabuke iza njega.
434
Jednoga dana, dok je nosio srebrnozubu sjekiru u
umu kako bi odsjekao neke suhe grane, neki udan
starac pojavi se iza drva. Nema potrebe da se mui i
sijee drva", nagovarae ga starac. "Obasut u te
bogatstvom ako mi da ono to stoji iza tvojega mlina."
"to stoji iza mojega mlina osim rascvjetala stabla
jabuke?", pitao se mlinar i pristao na starevu pogodbu.
"Za tri godine doi u da uzmem to mi pripada",
zagrgolji stranac i epesajui nestane meu drveem.
Mlinar sretne svoju enu na putu. Istrala je bila iz
njihove kue, a pregaa joj se vijorila, kosa raupala.
"Muu, muu, kad je otkucao puni sat, u kui nam se
naao ljepi sat na zidu, drvene stolce zamijenili su
stolci presvueni barunom, prazna ostava sad je
prepuna lovine, a iz krinja i kutija nam se sve
prelijeva. Molim te, reci to se dogodilo?" I u tom trenu
na njezinim prstima se pojavie zlatni prstenovi, a kosu
joj obuhvati zlatni dijadem.
"Ah", ree mlinar gledajui u udu kako mu se
haljetak pretvara u saten. Drvene cipele na kojima su
pete ve bile tako izlizane da je koraao nagnut
unatrag, sad mu se pred oima pretvore u fine cipele.

"Pa, to je od nekoga stranca", zapanjeno ree. "U umi

sam naiao na starca u tamnom kaputiu, a on mi je
obeao veliko bogatstvo ako mu dam ono to nam je
iza mlina. Lako emo, eno, zasaditi novu jabuku."
"Jao, muu.!", zavapi ena i problijedi kao mrtvac.
"ovjek u crnom kaputu bio je Vrag, a ono to stoji iza
mlina jest drvo, da, ali i naa roena ki tamo mete
dvorite vrbovom metlom."
Tako roditelji pou kui, posrui i ronei suze koje
su padale na sve to bogatstvo. Ki im ostade neudana
tri godine, a imala je ud nalik na prve slatke proljetne
jabuke. Onoga dana kad je Vrag krenuo po nju, ona se
okupa, odjene bijelu haljinu i stane u krug krede koji je
nacrtala oko sebe. Kad je Vrag posegnuo za njom da je
zgrabi, nevidljiva ga sila odbaci preko dvorita.
Vrag zavriti: "Ne smije se vie kupati, inae joj ne
mogu prii. Roditelji su bili prestravljeni, pa su tako
prolazili tjedni, a ona se nije kupala dok joj kosa nije
ostala bez sjaja, nokti postali kao crni po435
lumjeseci, koa posivjela, a odjea potamnjela i skrutila
se od prljavtine.
Sad, kad je djeva svakoga dana sve vie nalikovala
kakvoj zvijeri, Vrag se vratio. No, djevojka zaplae i
suze joj poteku kroz prste i niz ruke. ake i ruke joj
postanu blistavo bijele i iste. Vrag se razbjesni:
"Odsijeci joj ake, inae joj ne mogu prii." Otac je bio
zgroen. "Hoe da odreem ake roenom djetetu?"
Vrag zaurla: "Sve e pomrijeti ovdje, ukljuujui tebe,
tvoju enu i sva polja dokle ti pogled see."
Otac je bio tako prestraen da je posluao, pa
molei ker za oprotenje, pone brusiti svoju
srebrnozubu sjekiru. Ki se pokori rekavi: "Tvoje sam
dijete, ini to mora."
I on uini, a na kraju nitko nije znao rei tko je

glasnije zavikao, ki ili otac. I tako je zavrio onaj ivot

koji je djevojka poznavala.
Kad je Vrag ponovno doao, djevojka je toliko
plakala da su batrljci koji su joj ostali od udova
ponovno postali isti pa opet neto odbaci Vraga kad ju
je pokuao zgrabiti. Kunui rijeima koje su izazivale
plamene po umi, nestade zauvijek, jer vie nije imao
nikakva prava na nju.
Otac je ostario kakvih stotinu godina, kao i ena
mu. Budui da su bili pravi ljudi iz ume, nastavili su
kako su znali i umjeli. Stari otac ponudi keri da joj
izgradi dvorac velike ljepote i tamo je smjesti u
bogatstvu do kraja ivota, ali ki ree da joj se ini
prikladnijim da postane prosjakinja i ovisi o dobroti
drugih. Tako su joj zamotali ruke u istu gazu i u zoru
ona ode i ostavi za sobom ivot koji je poznavala.
Hodala je i hodala. U podne joj znoj proara
prljavtinu na licu. Vjetar joj razmrsi kosu tako da je
bila nalik na rodino gnijezdo ispleteno na sve strane.
Usred noi doe do kraljevskoga vonjaka gdje je
mjeseina obasjala voe koje je visjelo s drveta.
Nije mogla ui, vonjak je bio okruen opkopom.
Padne na koljena jer je bila izgladnjela. Tad se pojavi
sablasni duh u bijelom i zatvori branu tako da se opkop
isui.
436
Djeva zakorakne meu kruke i nekako osjeti da su
sve te savrene kruke pobrojane i oznaene te da
imaju i uvara. Pa ipak, jedna se grana uz kripu savila
tako nisko da ju je mogla dotaknuti. Prisloni usne uz
zlatnu krukinu kou i pone jesti, stojei tako na
mjeseini, ruku zamotanih u gazu, kose raupane,
nalik na enu iz blata, bez-ruka djeva.
Vrtlar je sve to promatrao, ali je prepoznao aroliju
duha koji je titio djevu, pa se nije umijeao. Nakon to

je pojela kruku, djevojka se povue preko opkopa i

usne u nekom skrovitu u umi.
Sljedeeg jutra kralj doe kako bi izbrojao svoje
kruke. Ustvrdi da jedna nedostaje, pa pogledavi gore
i pogledavi dolje, ne nae nestalu voku. Kad je upitao
vrtlara, ovaj objasni: "Prole noi dva su duha isuila
opkop i ula u vrt pri jakoj mjeseini, a ona bez ruku
pojela je kruku koja joj se sama nudila."
Kralj ree da e te noi on straariti. Kad je pao
mrak, kralj ode u vrt s vrtlarom i arobnjakom koji je
znao kako razgovarati s duhovima. Trojica sjednu pod
drvo i ekahu. U pono, djeva dolebdi kroz umu,
odjevena u prljave rite, kose razuzdane, lica proarana,
ruku bez aka, s duhom u bijelom kraj sebe.
Uli su u vonjak jednako kao i prije. I opet se drvo
ljupko savije do njezina dosega, pa ona poveera
kruku s vrha grane.
arobnjak se priblii, ali ne previe, i upita: "Jesi li
s ovoga svijeta ili nisi?" A djevojka odgovori: "Bila sam
jedno sa svijeta, a opet nisam s ovoga svijeta."
Kralj ispita arobnjaka: "Jesi li ovjek ili duh?"
arobnjak odgovori da je oboje. Kraljevo srce poskoi
pa on potri k njoj i povikne: "Neu te ostaviti. Od
danas nadalje brinut u se za tebe." U dvorcu joj da
izraditi par srebrnih aka koje su joj privrstili na ruke.
I taKo se kralj oenio bezrukom djevom.
Dolo je vrijeme kad je kralj morao otii u rat u
neku daleku zemlju, pa zamoli majku da se brine za
njegovu mladu kraljicu, jer je voli svim srcem. "Ako
rodi, odmah mi poalji poruku."
Mlada kraljica rodi zdravo dijete i kraljeva majka
poalje glasnika da kralju dojavi sretnu vijest. No,
glasnik se putem umori, a to je
437
bio blie rijeci, to mu se sve vie spavalo, pa na kraju

zaspi na obali rijeke. Vrag izae iza drveta i zamijeni

poruku drugom u kojoj je stajalo da je kraljica rodila
dijete koje je napola pas.
Kralja ta vijest uasne, ali ipak poalje poruku
majci neka voli kraljicu i brine se za nju u to strano
doba. Mladi koji je nosio poruku ponovno doe do
rijeke i teak kao da se prejeo na kakvu slavlju, uskoro
zaspi uz rub vode. Nato Vrag ponovno izae i promijeni
poruku tako da je glasila: "Ubij kraljicu i njezino dijete."
Staricu majku potrese takav zahtjev i ona poalje
glasnika da donese potvrdu. Amo-tamo trali su
glasnici, svaki bi zaspao na rijeci, a Vrag bi promijenio
poruke tako da su postajale sve gore, pa je zadnja
glasila "Sauvaj jezik i oi kraljice kao dokaz da je
ubijena."
Starica majka ne mogae ubiti dragu mladu
kraljicu. Umjesto toga, rtvovala je srnu, izvadila joj
jezik i oi, pa ih spremila. Zatim pomogne mladoj
kraljici da privee dijete na grudi, obavije je velom i
ree da mora bjeati kako bi spasila svoj ivot. ene su
plakale i poljubile se za rastanak.
Mlada je kraljica lutala dok nije dola do najvee i
najdivljije ume koju je ikad vidjela. Traila je put
preko, kroz i okolo, pokuavajui pronai puteljak. Kad
se ve mrailo, onaj isti duh u bijelom pojavi se ispred
nje i dovede je do bijedne gostionice koju su drali
ljubazni ljudi iz ume. Neka druga djeva u bijelom
uvede kraljicu unutra, nazvavi je imenom. Dijete su
polegli na poinak.
"Kako znate da sam kraljica?", upita djeva.
"Mi koji smo iz ume pratimo te stvari, kraljice
moja. Sad se odmarajte."
I tako je kraljica ostala u gostionici sedam godina i
bila je zadovoljna svojim djetetom i ivotom. Polako su
joj i ake ponovno izrasle, prvo kao male ruice

dojeneta, ruiaste kao biseri, zatim kao male ruke

djevojice, i naposljetku kao enske ruke.
Tijekom toga vremena, kralj se vratio iz rata, a
starica majka mu se obrati u plau: "Zato si htio da
ubijem ta dva nevinaca?", pa mu pokae oi i jezik.
438
Zauvi tu stranu priu, kralj posrne i neutjeno
zaplae. Majka uvidje njegovu tugu i ree mu kako su
to oi i jezik srne, a da je kraljicu i dijete poslala u
umu.
Kralj se zakleo da nee niti jesti niti piti i da e
pretraiti svaki pedalj zemlje, sve dok ih ne nae.
Traio ih je sedam godina. ake mu postadoe crne,
brada pljesnivo smea poput mahovine, oi crvene i
osuene. Cijelo to vrijeme nije niti jeo niti pio, ali sila
jaa od njega pomagala mu je da preivi.
Napokon je doao do gostionice koju su drali ljudi
iz ume. ena u bijelom pozove ga da ue i on legne,
umoran. ena mu poloi veo na lice i on zaspi. Kako je
disao dahom najdubljeg sna, veo se uzdizao i
naposljetku spuzne s njegova lica. Probudi se i pronae
prelijepu enu i krasno dijete kako ga promatraju.
"Ja sam tvoja ena, a ovo je tvoje dijete." Kralj je
bio spreman povjerovati, ali spazi da djeva ima ake.
"Zbog mojih muka te uz dobru skrb, ake su mi
ponovno izrasle", ree djeva. A ena u bijelom donese
srebrne ake iz krinje u kojoj su ih uvale. Kralj
ustade, zagrli kraljicu i svoje dijete, a radosna se vijest
pronese umom.
U gostionici se lijepo poastie svi duhovi i gosti.
Poslije su se kralj i kraljica s djetetom vratili starici
majci, odrali drugo vjenanje i imali jo mnogo djece,
od kojih je svako ovu priu isprialo stotini drugih, koji
su tu priu ispriali stotini drugih, ba kao to si ti jedno
od stotine drugih kojima ja to priam.

Prva faza - pogodba u neznanju

U prvoj fazi prie, povodljiv i gramzljiv mlinar napravi
lou pogodbu s Vragom. Mislio je da e se obogatiti, a
zatim shvati da e cijena biti vrlo, vrlo visoka. Mislio je
da e trampiti stablo jabuke za bogatstvo, a zapravo
otkrije da je svoju ker obeao Vragu.
U arhetipskoj psihologiji sve elemente neke bajke
smatramo opisima aspekata psihe pojedine ene.
Dakle, ako razmiljamo o ovoj bajci, moramo se kao
ene odmah na poetku pitati: "Koja je to loa pogodba
koju svaka ena napravi?"
439
Premda bismo u razne dane mogle odgovoriti na
razne naine, postoji jedan odgovor koji je stalan u
ivotu svih ena. Iako nam je to mrsko priznati, uvijek
je iznova najgora pogodba naega ivota kad
odustanemo od naeg duboko znalakoga ivota i
prihvatimo neki koji je mnogo krhkiji; kad predamo
svoje zube, svoje pande, svoje osjete, svoj njuh; kad
predamo nau divlju prirodu radi obeanja koje djeluje
bogato, ali se ispostavi da je uplje. Kao i otac u bajci,
pravimo tu pogodbu, a ne shvaamo koliko e nam
jada, boli i tete nanijeti.
Moemo biti jako pametne u stvarima svijeta, a
opet svaka od nas u prvoj prilici isprva odabere onu
lou pogodbu. Takva strana pogodba stvar je golema i
vana paradoksa. Premda se lo odabir moe shvatiti
kao patoloki autodestruktivna reakcija, mnogo ee
se pretvara u prijelomni dogaaj koji nam donosi
goleme mogunosti ponovna razvoja snage instinktivne
prirode. U tome smislu, iako nastaje gubitak i tuga,
loa pogodba, kao i roenje i smrt, predstavlja onaj

itekako potreban skok u dubinu koji nam Sebstvo

prireuje kako bi uvelo enu duboko u njezinu divljinu.
enina inicijacija zapoinje loom pogodbom koju
je uinila davno, dok je jo drijemala. Odabirui ono to
joj se svidjelo kao bogatstvo, zauzvrat je predala vlast
nad nekim, a esto i svakim dijelom svojega
strastvena, kreativna i instinktivna ivota. Takav enski
psihiki drijeme stanje je koje se moe usporediti s
mjesearenjem. Dok traje, hodamo i govorimo a opet
spavamo. Ljubimo, radimo, ali nae odluke pokazuju
pravu stranu naega stanja: senzualna, znatieljna,
dobra i uzbudljiva strana nae prirode ne osjea u
cijelosti.
To je stanje keri u bajci. Ona je oku krasno
stvorenje, bezazlena. Pa ipak, mogla bi zauvijek mesti
dvorite iza mlina - amo-tamo, amo-tamo - a da nikad
ne razvije znanje. Njezina metamorfoza nema
metabolizma.
Dakle, pria poinje nenamjernom ali tekom
izdajom mladoga enskog, bezazlenog.clxxxv Moe se
rei da otac, simbol one funkcije psihe koja bi nam
trebala pokazivati put u vanjskom svijetu, zapravo vrlo
malo zna o tome kako vanjski i unutarnji svijet rade
kao dvojac. Kad oinska funkcija psihe ne posjeduje
znanje o stvarima due, onda
440
nas se lako izdaje. Otac ne shvaa jednu od temeljnih
stvari koje posreduju izmeu svijeta due i svijeta tvari
- to jest, da mnoge stvari koje nam se prikazuju nisu
onakve kakve nam se ine pri prvome susretu.
Inicijacija u takvu vrstu znanja inicijacija je koju
nitko od nas ne eli, premda emo je svi mi, prije ili
poslije, primiti. Tako mnoge bajke - "Ljepotica i zvijer",
"Modrobradi", "Lisac Reynard" - poinju s ocem koji
ker dovodi u opasnost.clxxxvi No, iako otac upada u

smrtonosnu pogodbu jer ne poznaje mranu stranu

svijeta ili nesvjesnoga, u eninoj psihi taj stravian
trenutak za nju oznauje dramatian poetak: proboj
svijesti i lukavosti.
Nijednom svjesnom stvorenju na tom svijetu nije
doputeno da zauvijek ostane bezazleno. Kako bismo
mogli napredovati, vlastita instinktivna priroda tjera nas
da se suoimo s injenicom da stvari nisu kakvima se
isprva ine. Divlja kreativna funkcija tjera nas da uimo
o mnogim stanjima bivanja, poimanja i znanja. To su
oni mnogobrojni kanali kroz koje nam se Divlja ena
obraa. Gubitak i izdaja su, dakle, oni prvi skliski koraci
u dugom inicijacijskom procesu koji nas odvedu u la
selva subterrnea, podzemnu umu. Tamo, kojiput prvi
put u ivotu, dobivamo priliku da se prestanemo
odbijati od zidova koje smo sami izgradili, pa da
nauimo kako, umjesto toga, proi kroz njih.
Dok gubitak bezazlenosti u ene esto zanemaruju
u svijetu, u podzemnoj umi enu koja je proivjela
smrt svoje bezazlenosti smatraju neim posebnim,
djelomice zato to je bila povrijeena, ali mnogo vie
jer je nastavila, jer predano radi na tome da shvati, da
ukloni slojeve svojega poimanja i obrambenih
mehanizama da uvidi to lei ispod toga. U tome
svijetu, gubitak bezazlenosti smatraju ritualom
inicijacije.clxxxvii Pozdravljaju injenicu da ona sad jasnije
vidi. Slave je i potuju jer je izdrala i dalje ui.
Sklapanje loe pogodbe nije tipino samo za psihu
mladih ena, ono se dogaa i enama bilo koje dobi
koje nisu prole inicijaciju ili nisu dovrile inicijaciju u
tim stvarima. Kako bilo koja ena upada u takvu
pogodbu? Bajka zapoinje simbolom mlina i mlinara.
Tako je i psiha mlin ideja; ona preiva predodbe i
usitnjava ih kako bi po441

stale korisna okrepa. Ona prima sirovine u obliku ideja,

osjeaja, misli i poimanja, pa ih otvara tako da ih uini
korisnima za okrepu.
Ta psihika sposobnost esto se naziva
procesiranjem. Kad procesiramo, onda razvrstavamo
sve sirovine u psihi, sve stvari koje smo nauili, uli, za
kojima smo eznuli i koje smo osjetili tijekom nekog
razdoblja. Onda ih razbijemo na sastavne dijelove i
pitamo: "Kako da to najbolje iskoristim?" Takvim se
procesiranim idejama i energijom koristimo kako bismo
proveli najduevnije zadatke i poticali nae razne
kreativne pothvate. Na taj nain ena ostaje i vrsta i
ivahna.
No, u prii mlin ne melje. Mlinar psihe je
nezaposlen. To znai da se nita ne radi sa svim onim
sirovinama koje svaki dan ulaze u na ivot i da ne
izvlaimo smisao iz svih onih zrna znanja koja nam
doiijeu u lice iz svijeta i podzemlja. Ako mlinarclxxxviii
nema posla, onda se psiha prestala hraniti na one
neizmjerno vane naine.
Mljevenje zrnja ima veze s kreativnim nagonom. Iz
nekog razloga, kreativni je ivot enine psihe na mrtvoj
toki. ena koja se tako osjea uti da vie ne odie
idejama, da je ne pokreu zamisli, da vie ne melje fino
kako bi nala sr stvari. Mlin je umuknuo.
Izgleda da postoji neki prirodni drijeme u koji ljudi
upadaju u odreenim trenucima u ivotu. Odgajajui
vlastitu djecu i radei s istom skupinom nadarene djece
tijekom nekoliko godina, vidjela sam kako taj san
obavija djecu oko jedanaeste godine. Tada se ponu
strogo usporeivati s drugima. Tijekom toga razdoblja,
njihove se dotad bistre oi zastiru i premda su uvijek u
pokretu kao skoigume, esto umiru od totalne
hladnoe. Bilo da su previe cool ili prepristojna, ne
reagiraju na ono to se dogaa duboko u njima, pa san

postupno prekriva njihovu bistrooku, ivahnu prirodu.

Zamislimo nadalje da nam tijekom toga razdoblja
ponude neto u zamjenu ni za to. Da smo sami sebe
na silu uvjerili kako e nam neto dopasti ako i dalje
spavamo. ene znaju to to znai.
Kad ena preda svoje instinkte koji joj govore kad
je vrijeme da kae da, a kada da kae ne, kad napusti
svoj uvid, intuiciju i druge divlje odlike, onda se nae u
situaciji koja je obeavala zlato, a na kraju nanosi bol.
Neke ene predaju svoju umjetnost zbog nakaradna
braka iz koristi, neke napuste svoj ivotni san kako bi
bile dobra
442
ena, ki ili djevojka, a neke ostave svoje pravo zvanje
kako bi ivjele ivotom za koji se nadaju da e biti
zdraviji, prihvatljiviji, da e donijeti vie ispunjenja.
Tako, i na druge naine, gubimo svoje instinkte.
Umjesto da su nam ivoti ispunjeni mogunou
prosvjetljenja, prekriva nas neka vrsta "protamnjenja".
Naa izvanjska sposobnost da sagledamo prirodu stvari
i na unutarnji vid veselo hru, tako da kad nam Vrag
pokuca na vrata, mi odmjesearimo do njih i pustimo
ga da ue.
Vrag simbolizira mranu silu psihe, grabeljivca,
kojega u bajci ne prepoznaju kao takvog. Taj Vrag je
arhetipski razbojnik koji treba, eli, sie svjetlo. U
teoriji, kad bi mu se svjetlo dalo - to jest, kad bi mu se
dao ivot s mogunou ljubavi i kreativnosti - onda
Vrag vie ne bi bio Vrag.
U naoj bajci, Vrag je prisutan jer ga je privuklo
slatko svjetlo mlade djevojke. Njezino svjetlo nije bilo
kakvo svjetlo, nego svjetlo djevojake due zarobljene
u stanju mjesearenja. Jao, kakva li slatka zalogaja.
Njezino svjetlo ari srcolomnom ljepotom, ali ona svoje
vrijednosti nije svjesna. Takvo svjetlo, bilo da je to ar

enina kreativna ivota, njezine divlje due, tjelesne

ljepote, inteligencije ili pak velikodunosti, uvijek
privlai grabeljivca. Takvo svjetlo koje je osim toga
nesvjesno i nezatieno uvijek predstavlja metu.
Radila sam sa enom koju su drugi prilino
iskoritavali, bio to mu, djeca, majka, otac ili
neznanci. Imala je etrdeset godina i jo je u
unutarnjem razvoju bila u toj fazi pogodbe/izdaje.
Njezina umilnost, topao i gostoljubiv glas, njezin ljupki
nain, ne samo da su privlaili one koji su uzimali ara
od nje, nego se oko njezine duevne vatre okupila i
takva gomila da se sama nije mogla ogrijati.
Loa pogodba koju je napravila bila je da nikada ne
kae ne, zato da bi je stalno voljeli. Grabeljivac
njezine psihe ponudio joj je zlato ljubavi ako napusti
svoj instinkt koji govori "Dosta je dosta." U potpunosti
je shvatila to ini samoj sebi tek kad je sanjala da
etveronoke puzi kroz gomilu, pokuavajui kroz umu
nogu dosegnuti dragocjenu krunu koju je netko ubacio
u sredinu.
Instinktivni sloj njezine psihe upozoravao ju je na
to da je izgubila suverenitet nad vlastitim ivotom i da
e morati etveronoke raditi
443
na tome da ga vrati. Da bi vratila krunu, ena je morala
promisliti o svojem vremenu, davanju i panji koju
prua drugima.
Rascvjetala jabuka u bajci simbolizira lijepi aspekt
ene, onu stranu prirode iji je korijen uronjen u svijet
Divlje majke, gdje ga hrane od ispod. Stablo je
arhetipski simbol individuacije: ono se smatra
besmrtnim, jer njegove e sjemenke nastaviti ivot,
njegovo korijenje titi i obnavlja, ono je dom itavom
prehrambenom lancu. Kao i ena, stablo ima svoja
doba i faze rasta, ima svoju zimu i svoje proljee.

U jabunjacima Sjevernih uma, seljaci svoje

kobile i pse zovu Cura, a rasvjetale voke Gospa. Stabla
u vonjaku su mlade gole ene proljea - "prvi nos",
kao to smo znali rei. Od svih stvari, to je najbolje
obiljeavalo proljee, miris grmova vonih cvjetova bio
je mnogo vaniji od poludjelih crvendaa koji su
poskakivali izvodei salta u dvoritu i jai od izdanaka
koji su na poljima izlazili kao siuni plamenovi zelene
vatre iz crne zemlje.
Osim toga, postojala je i uzreica o jabukama:
"Mlada u proljee, gorko voe: druga strana, slatka k'o
led." To je znailo da jabuka ima dvojnu prirodu. U
kasno proljee izgleda krasna i okrugla i kao da je
poprskana izlaskom sunca. A ipak je bila prekisela za
jelo: od toga bi vam se nakostrijeili ivci i rekli biste
iju! No, malo dalje u godini, zagristi u jabuku bilo je
kao da rastvarate kakav slatki bombon ispunjen sokom.
Jabuke i djeve meusobno su zamjenjivi simboli
enskoga Sebsrva, a voka je simbol krijepljenja i
sazrijevanja naeg poznavanja toga Sebsrva. Ako je
nae znanje o obiajima vlastite due nezrelo, onda nas
ona ne moe krijepiti, jer znanje jo nije zrelo. Kao i
kod jabuka, potrebno je vrijeme da sazrije, korijeni
moraju pronai uporite, a mora proi bar jedno
godinje doba, ako ne i vie. Ako djevianska dua i
nadalje ne doe u kunju, onda se nita vie ne moe
dogoditi u naem ivotu. No, ako dobijemo podzemne
korijene, onda moemo sazrijeti i krijepiti duu,
Sebstvo i psihu.
Da, rascvjetala jabuka jest metafora za plodnost.
Ali jo vie oznauje iznimno senzualni kreativni nagon i
sazrijevanje ideja. Sve je to djelo las curanderas,
travarki, koje ive duboko u stijenama i montaas,
planinama, nesvjesnog. One tamo kopaju po dubokom
nesvjes-

444
nom, a zatim nama dostavljaju taj rad. Mi radimo na
radu koji nam one daju, pa se kao rezultat raaju
mona vatra, otri instinkti i duboko znanje, a mi se
razvijamo i napredujemo i u unutarnjem i u vanjskom
svijetu.
Drvo koje tu imamo simbolizira rasko divlje i
slobodne prirode u eninoj psihi, a opet psiha ne shvaa
vrijednost toga. Moglo bi se rei da je itava psiha
usnula pred golemim mogunostima enske prirode.
Kad govorimo o eni/stablu, onda mislimo na ensku
rascvjetalu energiju koja nam pripada i koja dopire do
nas u ciklusima, koja redovito opada i vraa nam se
kako psihiko proljee slijedi psihiku zimu. Kad se taj
rascvjetali impuls u naem ivotu ne bi obnavljao, onda
bi se zastrla nada, a zemlja naeg uma i srca ostala bi
nepokretna. Rascvjetala jabuka jest na duboki ivot.
Vidimo kako psiha razorno djeluje kad
omalovaava vrijednost mladoga elementarno enskoga
- kad otac za jabuku kae: "Lako emo zasaditi novu."
Psiha ne prepoznaje vlastitu Boicu stvarateljicu u
njezinu otjelovljenju rascvjetala stabla. Mladim se
sebstvom trguje, a ne prepoznaje se njegova vrijednost
ili uloga kao korijenskoga glasnika Divlje majke. Pa
ipak, upravo to neznanje izaziva poetak inicijacije
izdrljivosti.
Nezaposleni mlinar kojem je loe krenulo, poeo je
sjei drva. Teak je to posao, sjei drva, zar ne? Stalno
neto treba dizati i vui. Pa ipak, sjea drva simbolizira
golema psihika bogatstva, sposobnost prikupljanja
energije za zadatke koji su pred nama, za razvoj ideja,
za dovlaenje sna, koji god on bio, u na doseg. Pa kad
mlinar pone sjei drva, moglo bi se rei da je psiha
zapoela vrlo teak posao privoenja svjetla i topline.
No, siroti ego uvijek trai neki laki put. Kad Vrag

mlinaru predloi da e ga osloboditi tekoga rada u

zamjenu za svjetlo dubokoga enskog, neuki mlinar
pristaje. Na taj nain peatimo svoju sudbinu. Duboko u
zimskim dijelovima naega uma, mi smo otporna loza i
znamo da preobrazba bez rada ne postoji. Znamo da
emo se morati spaliti do temelja, ovako ili onako, a
zatim uspravno sjesti usred pepela onoga to smo
nekad mislili da jesmo pa nastaviti od toga.
445
No, druga strana nae prirode, dio koji vie
prieljkuje mlitavost, nada se da to nee biti tako, nada
se da teak rad moe prestati tako da se drijeme
nastavi. Kad onda doe grabeljivac, ve smo spremni
za njega, jer nam lakne kad zamislimo da moda
postoji kakav laki put.
Kad izbjegavamo sjei drva, onda e se umjesto
toga odsjei ake nae psihe... jer bez psihikog rada,
te ake sahnu. elja za pogodbom o tekome radu tako
je ljudska i uobiajena, da je upravo nevjerojatno ako
naemo ivu osobu koja nije sklopila takav pakt. Ta je
odluka tako uobiajena da kad bismo nabrajali primjere
ena (ili mukaraca) koje bi rado napustile sjeu drva i
ivjele lagodnijim ivotom, pa tako izgubile ake - to
jest, nadzor koji imaju nad vlastitim ivotom - e, onda
bismo jo dugo, dugo bili tu.
Na primjer, ena se uda iz pogrenih razloga i
odsijee svoj kreativni ivot. ena ima jednu
seksualnost, a prisiljava se prihvatiti drugu. ena eli
biti, ii, uiniti neto veliko, a ostane kod kue i
umjesto toga broji spajalice. ena eli ivjeti svoj ivot,
a umjesto toga sakuplja malene komadie ivota, kao
da su ostaci page. ena je svoja osoba, ali daje ruku,
nogu ili onu jabuicu za svakoga ljubavnika koji
pokuca na vrata. ena je ispunjena bujnom
kreativnou a pozove svoje vampirske prijatelje na

skupno sisanje. ena osjea potrebu da nastavi svoj

ivot, a neto u njoj kae: "Ne, kad ima omu, onda si
sigurna." To je ono vraje: "Dat u ti ovo, ako ti meni
da ono", pogodba u neznanju.
Dakle, ono to je trebalo biti hranjivo, rascvjetalo
stablo psihe, gubi mo, gubi svoj cvat, gubi energiju,
prodano je, prisiljeno na predaju svojega potencijala a
ne shvaa pogodbu koju je napravilo. itava drama
gotovo uvijek zapoinje i preuzima nadzor izvan enine
svijesti.
Pa ipak, valja istaknuti da je to mjesto gdje svi
ponu. U prii otac predstavlja gledite vanjskoga
svijeta, kolektivni ideal koji tjera ene da budu usahle
umjesto divlje. Pa ipak, nije sramotno, a ni prijekora
vrijedno, ako ste predale svoje rascvjetale grane. Da,
zacijelo ste patile zbog toga. A moda ste ih i predale
na nekoliko godina, moda ak i desetljea. Meutim,
postoji nada.
446
Majka u bajci objavljuje itavoj psihi to se zbilo.
Ona govori: "Probudi se! Pogledaj to si uinila!" I svi
se tako brzo probude, da boli.clxxxix Svejedno su to
dobre vijesti, jer se ona nikoristi majka u psihi, ona
koja je neko pomagala u razvodnjavanju i otupljivanju
funkcije osjeaja, sada odjednom probudila i shvatila
stravino znaenje pogodbe. Sada enina bol postaje
svjesna. A kad je svjesna, onda ena neto moe uiniti
s njom. Moe je upotrijebiti da neto naui kroz nju, da
se osnai kroz nju, da postane ena koja zna.
Dugorono e biti jo i boljih vijesti. Ono to je
predano moe se ponovno traiti natrag. Moe ga se
vratiti na pravo mjesto u psihi. Vidjet ete.
Druga faza - sakaenje

U drugoj fazi prie, roditelji posrui dou kui, ronei

suze koje padaju na sve ono divno ruho. Na dan tri
godine poslije, Vrag dolazi po njihovu ker. Ona se
okupala i odjenula bijelu haljinu. Stoji u krugu koji je
kredom iscrtala oko sebe. Kad Vrag posegne za njom
da je zgrabi, neviena ga sila odbaci preko dvorita. On
joj naredi neka se ne kupa. Ona postaje nalik na kakvu
ivotinju, ali joj suze kapnu na ruke i Vrag je ponovno
ne moe dotaknuti. On naredi ocu da joj odree ake
tako da joj suze ne mogu kapati na njih. To se i dogodi,
pa tako prestaje onaj ivot koji je poznavala. No, suze
joj se slijevaju i niz batrljke, pa je Vrag ni sada ne
moe svladati i on odustaje.
Ki je obavila iznimno dobar posao, ako uzmemo u
obzir okolnosti. Pa ipak otupimo kad jednom proemo
tu fazu i shvatimo to su nam uinili, kako smo se
pokorili volji grabeljivca i uplaena oca tako da smo
zavrili bez ruku.
Nakon toga, na duh reagira tako da se kree kad
se mi kreemo, da posee kad mi poseemo, da hoda
kad mi hodamo, ali u svemu tome nema osjeaja.
Otupimo kad shvatimo to se dogodilo. Uasnuti smo
tom razmjenom. Mislimo da na konstrukt unutarnjeg
roditelja uvijek mora biti budan, da mora reagirati i
tititi nau rascvjetalu psihu. Sad vidimo to se dogaa
kad to nije tako.
447
Tri godine prou izmeu pogodbe i trenutka kad se
Vrag vrati. Te tri godine predstavljaju vrijeme kad ena
ne posjeduje jasnu svijest o injenici da je ona sama
rtva. Ona je rtva paljenica koja se podnosi zbog neke
loe pogodbe. U mitologiji je trogodinje razdoblje
vrijeme nadolaska odluujuega trenutka, kao kod
trogodinje zime koja prethodi Ragnaroku, Sumraku
bogova u skandinavskoj mitologiji. U mitovima poput

ovih, dogodi se tri godine neega, a zatim poinje

razaranje iz ijih se ruevina raa novi svijet mira.cxc
Taj broj godina simbolizira vrijeme kad se ena pita
to e joj se sad dogoditi, pita hoe li se uistinu dogoditi
ono ega se najvie boji - da e je neka razorna sila
potpuno odnijeti sa sobom. Bajkoviti simbol trojke
slijedi ovaj obrazac: Prvi pokuaj nije dobar. Drugi
pokuaj, i dalje ne valja. Trei pokuaj, ah, sad e se
neto dogoditi.
Uskoro e se napokon skupiti dovoljno energije,
dovoljno duevnoga vjetra da pokrene psihiku barku i
otpue je daleko na puinu. Lao Tzucxci kae: "Tao je
rodio Jedno. Jedno je rodilo Dvoje. Dvoje je rodilo
Troje. Troje je dalo ivot nebrojenome mnotvu." Do
trenutka kad doemo do sile "trojke" bilo ega, to jest,
do transformativnoga trenutka, atomi poskoe, pa tamo
gdje je bila klonulost, sad je kretanje.
Tri godine bez mua moe se shvatiti kao psiha u
inkubaciji u kojoj bi bilo preteko imati jo neku vezu
koja bi nam odvlaila pozornost. Rad koji valja obaviti u
te tri godine jest to jae snaenje samoga sebe,
iskoristiti za sebe sve svoje psihike mogunosti,
postati koliko je god mogue svjesniji. To znai, izai iz
svoje patnje i uvidjeti to ona znai, kako djeluje, koji
obrazac slijedi, prouavati druge s istim obrascem koji
su sve to proli i oponaati ono to nam se ini da ima
smisla.
Upravo to promatranje nevolje i rjeenja trai od
ene da ostane sama, i to je dobro, jer kao to emo
vidjeti poslije u prii, njezin je zadatak da nae
mladoenju u donjem svijetu, a ne u povrinskom.
Gledano unatrag, ene vide da se njihov inicijacijski
silazak dugo pripremao, kojiput godinama, dok
napokon i odjednom ne padnu preko ruba i u brzace,
najee jer ih netko gurne, premda povremeno

naprave elegantan skok sa stijene... no, rijetko.

448
To razdoblje kojiput obiljeava neka dosada. ene
e esto rei da im je raspoloenje takvo da ne mogu
ba tono odrediti to je to to ele, bilo da se radi o
poslu, ljubavniku, vremenu ili kreativnom radu. Teko
je koncentrirati se. Teko je biti produktivan. Ta
ivana uznemirenost tipina je za ovu fazu duhovnoga
razvoja. Samo e nas vrijeme odvesti, ne tako daleko
niz cestu, do ruba s kojega moramo pasti, zakoraknuti
ili zaroniti.
Kad pria doe do te toke, otkriva nam se
fragment starih nonih religija. Mlada ena se kupa,
odjene bijelu odjeu, nacrta krug kredom oko sebe. To
je stari ritual boica, kupanje - proienje - odijevanje
bijele haljine - odora silaska u zemlju mrtvih - te
crtanje kruga arobne zatite - svete misli - oko sebe.
Sve to djeva obavlja u nekoj vrsti transa, kao da izvlai
upute iz nekog davno prologa vremena.
Postoji trenutak krize za nas kad ekamo ono to
zacijelo predstavlja nau propast, na kraj. To nas
natjera da, kao i djeva, naulimo ui kako bismo uli taj
daleki glas iz predakih vremena, glas koji nam govori
kako ostati vrst, kako duh odrati jednostavnim i
istim. Jednom sam u oaju sanjala glas koji je rekao:
"Dotakni sunce." Nakon toga sna, svaki dan, kuda god
bih ila, oslanjala sam lea, taban, dlan na
pravokutnike suneva odsjaja na zidovima, podovima i
vratima. Oslanjala sam se i odmarala na tim zlatnim
oblicima. Djelovali su kao turbina na moj duh. Ne znam
kako, znam samo da jesu.
Ako sluamo glasove iz snova, slike, prie i nau
umjetnost, one koji su nam prethodili, jedni druge,
neto e nam se udijeliti, ak i nekoliko stvari, koje su
ritual, osobni psihiki obiaj, a slue smirivanju te faze

procesa.cxcii
Kosti ove prie potjeu iz doba u kojem su navodno
Boice eljale kosu smrtnicama i jako ih voljele. U tom
smislu, dakle, shvaamo da su silasci u ovoj prii oni
koji vuku enu drevnoj prolosti, njezinim predakim
majinskim lozama u podzemlju. Zadatak je vratiti se
kroz izmaglicu vremena do mjesta na kojem nas eka
La que sab. Ona je za nas pripremila opseno
podzemno uenje koje e naem duhu i nama u
vanjskome svijetu biti od velike koristi.
U starim religijama ovjek postaje imun,
nedostupan zlu, kad se ogrne istoom i pripremi za
smrt. Kad oko sebe postavimo zatitu
449
Divlje majke - krug kredom - onda se na psihiki
silazak moe nastaviti, a da ne skreemo s kursa i da
nam ivost ne oduzima ona vraja oporbena sila psihe.
Eto nas kako sveano odjeveni i to bolje zatieni
ekamo svoju sudbinu. No, djeva plae, suze joj kaplju
na ruke. Isprva, kad psiha nesvjesno plae, to ne
ujemo, nego samo osjetimo kako nas preplavljuje
osjeaj bespomonosti. Djeva i dalje plae. Njezine
suze su raanje onoga to je titi, onoga to proiuje
ranu koju je zadobila.
C. S. Lewis pisao je o boici djejih suza kojih
jedna kap lijei svaku ranu. Suze u mitu otapaju ledeno
srce. U inuitskoj prii "Kameno dijete"cxciii, vrue
djeake suze izazivaju pucanje hladna kamena iz
kojeg izlazi duh-zatitnik. U prii "Mary Culhane",
demon koji je zgrabio Mary ne moe ui ni u koju kuu
u kojoj je neko iskreno srce isplakalo suze: to smatra
"svetom vodicom". Tijekom itave povijesti, suze su
obavljale tri zadatka: prizivale duhove na jednu stranu,
odbijale one koji bi priguivali i vezali jednostavnu duu
te lijeile rane zadobivene loim pogodbama.

Postoje trenuci u eninu ivotu kad plae i plae i

plae, pa premda ima i pomo i potporu svojih blinjih,
ipak i dalje plae. Kojiput to plakanje tjera grabeljivca
od nje, tjera nezdravu elju ili dobit koja e je unititi.
Suze su dio krpanja poderotina u psihi, kroz koje je
curila i nestajala energija. Stvar je ozbiljna, ali ono
najgore se ne dogaa - ne kradu nam svjetlo - jer nas
suze ine svjesnima. Kad plaemo, nikako ne moemo
ponovno zaspati. Kakav god san zatim doao, uvijek
slui kao odmor fizikom tijelu.
Kojiput ena kae: "Dosta mi je plakanja, ve sam
umorna od toga, elim prestati." No, njezina dua je ta
koja proizvodi suze, a one su njezina zatita. Stoga
mora nastaviti dok ne proe vrijeme potrebe. Neke se
ene dive koliini vode koju njihova tijela mogu
proizvesti dok plau. To nee zauvijek trajati, samo dok
dua nije gotova sa svojim mudrim izrazom.
Vrag pokuava prii keri, ali ne moe, jer se
okupala i plakala. On priznaje da mu je mo oslabljena
tom svetom vodicom i trai da se ona vie ne kupa. No,
umjesto da je to ponizi, izaziva upravo suprotan
uinak.cxciv Poinje nalikovati nekoj ivotinjskoj sili,
divljoj pri450
rodi koja se skriva u njoj, a to je takoer oblik zatite.
Moe se dogoditi da se u toj fazi ena manje ili
drugaije zanima za svoj izgled. Moda e hodati
naokolo odjevena vie kao naramak prua nego kao
osoba. Dok razmilja o svojoj nevolji, nestaju mnogi
raniji interesi.
"Pa", kae Vrag, "ako oljutim tvoj civilizirani sloj,
moda ti mogu zauvijek ukrasti ivot." Grabeljivac je
eli poniziti, oslabiti je svojim zabranama. Vrag misli,
ako djeva bude neokupana i prljava, moi u joj ukrasti
vlastitu osobu. No, dogaa se upravo suprotno, jer

aavu enu, enu blata, Divlja ena voli i titi

bezuvjetno.cxcv ini se da grabeljivac ne razumije da je
njegove zabrane samo jo vie pribliavaju snanoj
divljoj prirodi.
Vrag se ne moe pribliiti divljem sebstvu. Takvo
bivanje posjeduje istou koja na kraju odbacuje
nesmotrenu ili razornu energiju. Spoj toga i njezinih
istih suza prijei pristup zloj stvari koja joj eli
propast, pa ona moe ivjeti punijim ivotom.
Nadalje, Vrag navodi oca na sakaenje vlastite
keri, on joj mora odrezati ake. Ako otac ne pristane,
demon prijeti da e ubiti itavu psihu: "Sve e pomrijeti
ovdje, ukljuujui tebe, tvoju enu i sva polja dokle ti
pogled see." Vraji je naum da ki izgubi ake - to
jest, svoju psihiku sposobnost da primi, dri, pomogne
sebi ili drugima.
Oinski element psihe nije zreo, ne moe se
suprotstaviti tom estokom grabeljivcu, pa keri
odsijee ake. On pokuava moliti milost za svoju ker,
ali cijena je - razaranje itave kreativne moi psihe previsoka. Ki se podvrgava oskrvnuu, krvna rtva je
dovrena, ono to je u drevna vremena oznaavalo
potpuni silazak u podzemni svijet.
inom gubitka aka, ena probija svoj put u la
selva subterrnea, podzemno podruje inicijacije. Kada
bi to bila grka drama, tragini zbor bi sad zaridao i
plakao, jer iako joj taj in omoguuje da stekne golemu
mo, to je trenutak u kojem je sasjeena enina
bezazlenost, a ona se nikad vie nee vratiti u istom
obliku.
Srebrnozuba sjekira potjee iz drugoga
arheolokog sloja staroga divljega enskog, u kojem
srebrna boja osobito oznauje mjesec i svijet due.
Srebrnozuba sjekira zove se tako jer se u stara
vremena izraivala od kaljena elika, a otrica se

brusila dok nije postala sjajno

451
srebrnkaste boje. U staroj minojskoj religiji, sjekira
boice oznaavala je ritualni put osobe koja prolazi
inicijaciju i mjesta koja su se smatrala svetima. ula
sam od dvije hrvatske pripovjedaice da se u starim
enskim religijama koristilo malenom ritualnom
sjekirom kako bi se odsjekla pupana vrpca novoroena
djeteta i tako dijete oslobodilo iz podzemlja da moe
ivjeti na ovome svijetu.cxcvi
Srebrna boja sjekire povezana je sa srebrnim
akama koje e naposljetku pripasti djevi. Ovo je
zakuast dio jer prikazuje ideju da odstranjivanje
psihikih aka moe biti ritualno. U starim enskim
religijama postojala je ideja da se mladica obrezuje
sjekirom kako bi mogla bolje rasti.cxcvii Nekad davno
postajalo je duboko tovanje stvarnoga drvea, zbog
njegove sposobnosti da umire pa se zatim povrati u
ivot te zbog svih onih ivotvornih stvari koje prua
ljudima, kao to su drvo za ogrjev i kuhanje, grane za
kolijevke, tapove za hodanje, zidove za skrovite,
lijekove za vruice, a i mjesta za penjanje kako bi se
vidjelo u daljinu i, ako je potrebno, sakrilo od
neprijatelja. Drvo je uistinu bilo velika divlja majka.
U drevnoj enskoj religiji takva sjekira pripada
boici, a ne ocu. Taj dio prie daje naslutiti da je oevo
posjedovanje sjekire rezultat spajanja stare i novije
religije, od kojih je starija razudena, a svakako i
zaboravljena. Pa ipak, bez obzira na izmaglice vremena
i/ili slojeve koji zastiru te stare ideje o enskoj
inicijaciji, ako slijedimo priu poput ove nae, moemo
iz toga spleta izvui ono to nam je potrebno: moemo
od tih djelia sastaviti kartu koja nam pokazuje put
silaska i ponovnog vraanja.
Oduzimanje psihikih ruku moemo razumjeti

onako kako su taj simbol shvaali nai preci. U Aziji,

nebeska se sjekira rabila kako bi se ovjek odvojio od
svojega neprosvijedjenog sebstva. Motiv sjee kao
inicijacije, sredinji je u naoj prii. Ako se u modernim
drutvima ake ega moraju odrezati da ponovno
steknemo svoju divlju funkciju, svoje enske osjete,
onda neka odu, kako bi nas to odvratilo od svih kunji
nevanih stvari u naem dosegu, to god to bilo ega se
moemo drati da ne napredujemo. Ako je tako da se
moramo privremeno liiti svojih aka, onda neka bude.
Predajte ih.
452
Otac zamahne srebrnim sjeivom, pa premda
osjea strano kajanje, vaniji mu je vlastiti ivot i ivot
svekolike psihe, premda neki pripovjedai jasno istiu
da se najvie boji upravo za svoj ivot. Ako shvatimo
oca kao organizacijsko naelo, neku vrstu vladara
izvanjske ili svjetovne psihe, onda vidimo da enino
otvoreno sebstvo, njezino svakodnevno, vladajue
sebstvo ega, ne eli umrijeti.
To je potpuno razumljivo. To se uvijek dogaa kod
silaska. Silazak privlai neki dio nas, kao da je to neto
krasno, tamno, gorko-slatko. Istodobno nas odbija, pa
prelazimo psihike ulice, autoceste, pa ak kontinente
kako bismo ga izbjegli. Ipak, tu vidimo da rascvjetalo
stablo mora otrpjeti amputaciju. Pomisao na to
moemo izdrati jedino uz obeanje da nas netko,
negdje ispod povrine psihe, eka, eka da nam
pomogne, da nas izlijei. A to i jest tako. Netko velik
nas eka da nas ponovno izgradi, da preobrazi ono to
se otetilo, da povee udove koji su ozlijeeni.
Tamo na selu gdje sam odrasla, oluje s munjama i
tuom nazivali su "oluje koje sijeku", kojiput i "oluje
koje kose", kao Smrt s kosom, jer takve oluje sasijeku
sva iva bia uokolo: stoku, a kojiput i ljude, ali

uglavnom plodonosne biljke i drvee. Nakon velike

oluje, itave bi obitelji isplazile iz svojih podruma i
nadvile se nad zemlju da vide kakva je pomo potrebna
usjevima, cvijeu, drveu. Najmlaa djeica kupila bi
rasute grane pune lia i voa. Starija djeca uspravljala
bi biljke koje su jo ivjele, posjeene. Vezali bi ih
drvenim tapiima, daicama i bijelim krpenim
zavojima. Odrasli bi rastavili ili zakopali ono to je
zauvijek bilo posjeeno.
Kao to emo vidjeti, takva brina obitelj eka i
djevu u podzemlju. U toj metafori rezanja aka vidimo
da e neto proizai iz toga. Kad god neto u podzemlju
vie ne moe ivjeti, ono se rui i rasijee zato da bi se
iskoristilo na neki drugi nain. Ta ena u prii nije stara,
nije bolesna, ali ipak je valja rastaviti jer vie ne moe
biti onakva kakva je bila. No, postoje sile koje ekaju
na to da joj pomognu.
Time to joj odree ruke, otac produbljuje njezin
silazak, ubrzava dissolutio, teak gubitak najdraih
vrijednosti, to znai svega, gubitak izvidnice, gubitak
obzora, gubitak sigurnosti u ono to vjerujemo i radi
ega vjerujemo. Ideja koja se skriva u domorodakim
ritualima
453
diljem svijeta jest da valja ispremijeati ono obino
kako bi se onima koji prolaze inicijaciju lako predstavilo
ono mistino.cxcviii
Vanost ostatka psihikoga tijela i njegovih atributa
istie se kad se ruke odsijeku, pa znamo da nerazumni
vladar, otac u psihi vie ne moe dugo ivjeti, jer e
duboka i razudena ena obaviti svoj rad, s njihovom
pomoi i zatitom ili bez nje. Pa kako god se to isprva
inilo odvratnim, ta e nova verzija njezina tijela biti od
pomoi.
Dakle, pri tom silasku gubimo psihike ake, one

dijelove tijela koji su nalik na dva mala ljudska bia

sama za sebe i po sebi. U stara vremena, prsti su se
usporeivali s rukama i nogama, a zglavak s glavom.
Ta bia znaju plesati, znaju pjevati. Jednom sam
pljeskala kadencu s Reneom Herediom, velikim
gitaristom flamenka. U flamenku dlanovi govore,
isputaju zvukove nalik na rijei, kao "Bre, ljepoto,
uzvini se, zaroni, osjeti me, osjeti ovu glazbu, osjeti
ovo i ovo i ovo." Te su ruke bia za sebe.
Ako prouite jaslice na podruju Sredozemlja,
najee vidite da su ruke pastira i Tri kralja, ili pak
Marije i Josipa, okrenute tako da im dlanovi gledaju u
smjeru Boanskoga djeteta, kao da je dijete svjetlo
koje mogu primati kroz kou svojih dlanova. U Meksiku
to vidimo i na kipovima velike Boice Guadelupe koja
svoje ljekovito svjetlo na nas baca pokazujui nam
dlanove svojih aka. Mo ruku zabiljeena je u itavoj
povijesti. U Kayenti, u rezervatu Navajo Indijanaca,
postoji hogan 22 na kojemu se pokraj vrata vidi prastari
crveni otisak dlana. To znai: "Tu smo sigurni".
Mi ene dotiemo mnogo ljudi. Znamo da je na
dlan neka vrsta senzora. Bilo tijekom zagrljaja ili kad ih
potapemo po ramenu ili tek dodirnemo, oitavamo
ljude koje dotiemo. Ako smo povezane s La que sab,
znamo to drugi osjea primajui signal kroz nae
dlanove. Nekima ta informacija dolazi u obliku slika, pa
ak i rijei, pa ih izvjetava o osjeajnom stanju druge
osobe. Moglo bi se rei da u rukama postoji neka vrsta
radara.
Ruke nisu samo prijamnici, nego i odailjai. Kad
se rukujemo s nekom osobom, moemo poslati poruku,
pa to esto i inimo nesvjesKoliba Navajo Indijanaca izgraena od zemlje i prua,
prekrivena blatom. Dolazi od Navajo rijei hooghan u
znaenju kua, dom. (op. prev.)

22

454
no pritiskom, intenzitetom, trajanjem i temperaturom
koe. Osobe koje svjesno ili nesvjesno smjeraju zlo
imaju dodire koji se doimaju kao da bue rupe u
psihikom duevnom tijelu drugoga. Na drugom
psiholokom polu, ruke postavljene na neku osobu
mogu smirivati, tjeiti, uklanjati bol i lijeiti. To je
enino znanje kroz stoljea koje se prenosi s majke na
ker.cxcix
Grabeljivac u psihi zna sve o dubokoj tajni
povezanoj sa akama. U mnogim dijelovima svijeta
postoji krajnje patoloki nain pokazivanja nehumanosti
time to otmu rtvu i onda joj odreu ake, jer time
razude ljudsku funkciju osjeanja, vienja i vidanja.
Ubojica ne osjea, pa ne eli niti da njegova rtva neto
osjea. Upravo je to namjera Vraga, jer neiskupljeni
aspekt psihe ne osjea, pa ga njegova luda zavist
prema onima koji osjeaju tjera na tu razornu mrnju.
Ubiti enu rezanjem, tema je mnogih pria. Ali ovaj
Vrag je vie od ubojice, on sakati. Njemu je potrebno
sakaenje, pri emu se ne radi o onoj vrsti pravljenja
oiljaka koji su dekorativni ili jednostavno slue
inicijaciji, nego o namjeri da enu zauvijek onesposobi.
Kad kaemo da su eni odrezane ake, mislimo da
je odvojena od samoutjehe, od neposredna
samolijeenja, tako bespomona da ne moe uiniti
nita doli slijediti drevni put. Zato je prikladno da i dalje
plaemo tijekom toga vremena. To je naa jednostavna
i mona zatita protiv demona koji nanosi toliku bol da
nitko od nas ne moe u cijelosti shvatiti njegove motive
ili raison d'tre.
U bajkama postoji lajtmotiv koji se naziva "baen
predmet". Junakinja koju progone vadi arobni ealj iz
kose i baca ga iza sebe, a taj ealj naraste u umu
tako gusta drvea da ne bismo mogli ni grablje zabiti

meu njih. Ili pak junakinja posjeduje boicu s vodom,

pa je otvori i poprska put za sobom. Kapljice se
pretvore u poplavu koja uspjeno uspori progonitelja.
U naoj prii, mlada ena plae i plae po svojim
batrljcima, a Vraga odbacuje nekakvo polje sile oko nje.
On je ne moe zgrabiti kako je namjeravao. Tu su suze
"baeni predmet", vodeni zid koji dri Vraga na
udaljenosti, ne zato to ga dimu ili smekaju, ne, nego
zato to ima neeg u istoi iskrenih suza to slama
njegovu mo. A nalazimo da je tomu tako kad plaemo
za ljubav Boju jer na obzo455
ru nema niega, niega doli najtmurnijih, najmranijih i
najneiskuplje-nijih mogunosti, a ipak nas suze spase
da ne izgorimo do temelja.cc
Ki mora alovati. Zapanjuje me koliko malo ena
danas plae, a i kad plau, plau da bi se ispriale.
Zabrinjava me kad stid ili neuporaba ponu zatrpavati
neku prirodnu funkciju. Od sutinske je vanosti da
budete rascvjetalo stablo i da budete vlani, inae ete
se slomiti. Plakanje je dobro, valjano. Ono ne lijei
dvojbu, ali omoguuje da se proces nastavi a ne da
propadne. Sada, dakle, onaj ivot koji je djeva
poznavala, njezino dosadanje razumijevanje ivota
prestaje i ona silazi na jo jednu niu razinu u
podzemlju. Mi slijedimo njezine stope. Idemo dalje,
premda smo ranjivi i lieni zatite ega, poput drva
kojemu je oguljena kora. Pa ipak smo moni, jer smo
nauili kako odbaciti Vraga preko dvorita.
U tom trenutku vidimo da nam u ivotu, bez obzira
na sve to inili, planovi ega jednostavno kliznu iz ruku.
Dogodit e se promjena u naem ivotu, velika
promjena, bez obzira na to kakve zgodne daljnje
planove imao na mali temperamentni ego. Mona
sudbina poinje upravljati naim ivotom - ne mlin, ne

metenje, ne spavanje. Na ivot, onaj koji smo

poznavali, sad je gotov. udimo za time da budemo
sami, moda da nas puste na miru. Ne moemo se vie
oslanjati na oinsku dominantnu kulturu -prvi put smo
usred uenja svojega stvarnoga ivota. Idemo dalje.
To je vrijeme u kojem sve to cijenimo gubi ritam.
Jung nas podsjea na izraz kojim se koristi Heraklit,
enantiodromia - to znai tei unatrag. No, to kretanje
unazad moe predstavljati vie od regresije u osobno
nesvjesno, ono moe biti iskren povratak djelotvornim
drevnim vrijednostima, dubljim idejama.cci Ako
shvatimo tu fazu inicijacije izdrljivosti kao korak
unatrag, onda se mora shvatiti i kao korak od pedeset
kilometara nadolje, natrag u carstvo Divlje ene.
Zbog svega toga Vrag da kopitima vjetra i bijesan
nestane. U tom smislu, kad ena osjeti da joj vie ne
ide, da se ne zna ophoditi sa svijetom kao dosad, ona
jo posjeduje mo u istoi due, snana je u svojem
ustrajanju na tuzi, i time natjera ono to je eli unititi
na povlaenje.
456
Psihiko tijelo izgubilo je svoje dragocjene ake,
istina je. No, ostatak psihe e nadomjestiti taj gubitak.
Jo posjedujemo stopala koja znaju put, duevni razum
kojim vidimo nadaleko, grudi i trbuh kojima osjeamo,
ba kao i egzotina i tajanstvena boica trbuha, Baubo,
koja predstavlja duboku instinktivnu prirodu ena... i
koja takoer nema ruke.
S takvim bestjelesnim i sablasnim tijelom idemo
dalje. Spremamo se uiniti sljedei silazak.
Trea faza - lutanje
U treoj fazi prie, otac nudi keri da je opremi
bogatstvom za itav ivot, ali ki kae da e krenuti

dalje i ovisiti o sudbini. U zoru, s rukama zamotanima u

istu gazu, odlazi od ivota koji je poznavala.
Ponovno postaje neuredna i slina ivotinji. Kasno
u noi, izgladnjela, dolazi do vonjaka u kojem su sve
kruke pobrojene.ccii Duh isputa vodu iz opkopa oko
vonjaka i dok je zapanjeni vrtlar promatra, ona pojede
kruku koja joj se ponudi.
Inicijacija je proces kojim se okreemo od naega
prirodna nagnua da ostanemo nesvjesni i odluimo da
emo, bez obzira na sve -patnju, tenju, izdrljivost pokuati dosegnuti svjesno jedinstvo s dubljim
razumom, divljim Sebstvom. U prii majka i otac
pokuavaju povui djevu natrag u nesvjesno stanje:
"Ah, ostani ovdje s nama, povrijeena si, ali mi emo
neto poduzeti da zaboravi." Hoe li, sad kad je
porazila Vraga, takorei poivati na lovorikama? Hoe li
se, bezruka, povrijeena, povui u neke udaljene
dijelove psihe, gdje e se netko brinuti za nju do kraja
ivota, a ona treba samo plutati dalje i raditi to joj
kau?
Ne, ona se nee poput kiselinom unakaene
ljepotice zauvijek povui u zamraenu sobu. Ona e se
odjenuti, psihiki lijeiti to bolje moe i krenuti niz jo
jedne kamene stube do dubljega carstva psihe. Stari
dominantni dio psihe nudi se da je skrivenu zauvijek
dri na sigurnome, ali njezina instinktivna priroda to
odbija, jer osjea da mora teiti potpunoj budnosti bez
obzira na sve.
457
Rane su joj zamotane u bijelu gazu. Bijelo je boja
zemlje smrti, ali i boja alkemijskog uskrsnua due iz
podzemlja, albedo. To je boja koja navijeta ciklus
silaska i povratka. Tu na poetku djeva postane
lutalica, a to je samo za sebe i po sebi uskrsnue u novi
ivot i smrt u starom. Lutanje je vrlo dobar izbor.

ene u toj fazi esto istodobno osjete oaj i vrstu

odlunost da krenu na to unutarnje putovanje, bez
obzira na sve. Kad napusti jedan ivot radi drugoga, ili
jednu fazu ivota radi druge, ili ak jednoga ljubavnika
radi nijednoga drugog nego radi sebe same, ena to i
ini. Kad prelazi iz doba djevojatva u doba mlade
ene, kad od udane ene postaje usidjelica, kad iz
srednje dobi prelazi u stariju, kad prijee staraku
granicu, kad krene ranjena, ali s novim, vlastitim
sustavom vrijednosti - to je smrt i ponovno ustajanje.
Blago silaska sastoji se u tome da ostavimo neku vezu
ili roditeljski dom, da ostavimo za sobom zastarjele
vrijednosti, da postanemo vlastita osoba te, kojiput,
duboko zaronimo u divljinu jer jednostavno moramo.
Eto nas, dakle, kako silazimo u neko drugo svjetlo,
pod drugo nebo, s nepoznatim tlom pod nogama.
Meutim, hodamo ranjivo jer nemamo oslonac, ne
drimo se, ne hvatamo, ne znamo - jer nemamo ruke.
Majka i otac - kolektivni aspekt i ego aspekt psihe vie nemaju onu mo koju su nekad imali. Otrijeznila ih
je krv koja je prolivena zbog njihove nepanje. Pa
premda djevi nude svaku udobnost, bespomoni su sad
pri usmjerivanju njezina ivota, jer je sudbina vue da
ivi kao lutalica. U tom smislu, majka i otac umiru.
Njezini novi roditelji su vjetar i cesta.
Arhetip lutalice izgrauje ili izaziva pojavu drugog:
arhetipa vuka-samotnjaka ili autsajdera. Ona je izvan
naoko sretnih obitelji u selima, izvan tople sobe i vani
na hladnom - to je sada njezin ivot.cciii To postaje iva
metafora za ene na tom putovanju. Nekako osjeamo
da nismo dio ivota koji se vrti oko nas. Vergl zvui
daleko, izvikivai, icari, sav se taj velianstveni cirkus
vanjskoga ivota zaklima i srui u prainu dok se mi i
dalje sputamo u podzemlje.
Tu nam stara nona religija ponovno prilazi cestom

ususret. Dok stara pria o Hadu koji silom odvlai

Perzefonu u podzemlje pred458
stavlja finu dramu, mnogo starije prie iz majinski
usredotoenih religija, kao to su one o Itar i Inanni,
pokazuju nesumnjivu vezu "enje za ljubavlju" izmeu
djeve i kralja iz podzemlja.
U tim starim vjerskim verzijama, djevu taj neki
mrani Bog ne mora zgrabiti i odvui u podzemlje.
Djeva zna da mora otii, zna da je to dio boanskog
rituala. Premda se moda boji, ona otpoetka eli otii i
upoznati svojega kralja, svojeg mladoenju u
podzemlju. Silazei na svoj nain, ona se tu
preobraava, ui duboko znanje i ponovno izlazi u
vanjski svijet.
Klasini mit o Perzefoni i bajka o Bezrukoj djevi
fragmenti su vre povezanih drama prikazanih u
starijim religijama. Ono to je neko bila enja za
pronalaenjem Voljenoga u podzemlju, s vremenom je
postala pohota i otmica u kasnijim mitovima.
U vrijeme velikih matrijarhata podrazumijevalo se
da e enu prirodno neto povesti u podzemlje, da e je
tamo odvesti i voditi moi njezine duboke enstvenosti.
To se smatralo dijelom njezina naukovanja, a usvajanje
toga znanja neposrednim iskustvom bilo je najvie
postignue. Priroda tog silaska arhetipska je sr i
Bezruke djeve i mita o Demetri i Perzefoni.
Dakle, u naoj prii djeva sad luta naokolo, drugi
put u svojoj neopranoj ivotinjskoj prirodi. To je
pravilan nain silaenja - u stanju koje govori: "Nije me
ba previe briga za svjetovne stvari." A kao to
vidimo, njezina ljepota svejednako blista. Ideja
neopranosti takoer je ritual iz starih vremena koji
kulminira kupanjem i odijevanjem nove odjee, to
predstavlja prelazak u novu ili obnovljenu vezu sa

Sebstvom.
Vidimo da je bezruka djeva prola itav jedan
silazak i preobrazbu - buenje. U alkemiji postoje tri
faze: nigredo: crna faza ili mrana razorna faza,
rubedo: crvena faza ili faza rtvovanja i albedo: bijela
faza ili faza ponovnog ustajanja. Pogodba s Vragom je
bila nigredo, zatamnjenje; rezanje ruku bila je rubedo,
rtva; a odlazak od kue zamotana u bijelo, albedo,
novi ivot. A sada, kao lutalica, ponovno je baena u
nigredo. Ali sada vie nema staroga sebstva, a duboko
sebstvo, golo sebstvo je mona lutalica.cciv
459
Djeva sad nije samo odrpana, nego i gladna. Klei
pred vonjakom kao da je oltar - to i jest, oltar divljih
podzemnih Bogova. Kako se sputamo u primarnu
prirodu, dokida se stari, automatski nain na koji smo
se hranili. Svjetovne stvari koje su nam bile hrana
izgube okus. Nai ciljevi nas vie ne uzbuuju. Naa
postignua vie nam nisu zanimljiva. Kamo god
pogledamo u povrinskom svijetu, za nas nema hrane.
Stoga je to jedno od najiih uda psihe, da pomo
stie kad smo tako bespomoni, i to tono na vrijeme.
Ranjivu djevu posjeuje izaslanik due, duh u
bijelom. Duh u bijelom uklanja prepreke njezinoj
okrepi. On isuuje opkop s pomou brane. Opkop ima
skriveno znaenje. Prema starim Grcima, u podzemlju
rijeka Stiks dijeli zemlju ivih od zemlje mrtvih. Njezina
voda ispunjena je sjeanjima na sva prola djela mrtvih
od poetaka vremena. Mrtvi znaju kako oitati ta
sjeanja i razvrstati ih, jer imaju pojaan vid koji dolazi
od bivanja bez tvarnoga tijela.
No, za ive ta rijeka predstavlja otrov. Osim ako ih
preko otprati duhovni vodi, utopit e se i potonuti do
jo jedne razine podzemlja, razine koja je poput magle
i tamo e zauvijek lutati. Dante je imao Vergilija,

Coatlique je imala ivu zmiju koja ju je otpratila do

svijeta vatre, a bezruka djeva ima duha u bijelom.
Dakle, vidimo, prvo ena bjei od ne-budne majke i
lakoma, nesposobna oca, a zatim se preda vodstvu
divlje due.
U prii duhovni vodi prati bezruku djevu preko u
podzemno carstvo drvea, kraljev vonjak. To je
takoer ostatak stare religije. Duhovni vodii uvijek su
u starim religijama pridrueni mladima koji prolaze
inicijaciju. Grki mitovi prepuni su izvjetaja o mladim
enama koje prate vuice ili lavice ili drugi likovi koji
slue kao inicijatori. ak i u sadanjim religijama
prirode, kao meu Navajo Indijancima, tajanstveni
yeibecheis su ivotinjski elementi koji prate inicijaciju i
rituale ozdravljenja.
Psihika ideja koja se tu skriva jest da u
podzemlju, kao i u ljudskom nesvjesnom, postoji
pregrt neobinih i zanimljivih znaajki, slika,
arhetipova, zavoenja, prijetnji, blaga, muenja i ispita.
Za enino putovanje individuacije vano je da posjeduje
duhovni zdrav razum, ili da je prati vodi koji ga ima,
tako da ne padne u fantaz460
magoriju nesvjesnoga, da se ne izgubi u tom
drakavom materijalu. Kao to vidimo iz prie, vanije
je ostati uz svoju glad i krenuti od toga.
Kao i Perzefona prije nje, i Boica ivot/smrt/ivot
prije nje, djeva pronalazi svoj put u zemlju arobnih
vonjaka, gdje je eka kralj. Stara religija sada sve jae
prosijava kroz tu priu. U grkim mitovimaccv postojala
su dva stabla koja su se prepletala nad vratima
podzemlja, a Elizij, mjesto kamo su dospijevali mrtvi
koje se smatralo kreposnima, sastojalo se od ega? da, od vonjaka.
Elizij se opisuje kao mjesto stalnoga dana, gdje

due mogu odabrati da budu ponovno roene na zemlji

kad im se prohtije. On je Doppelgnger, dvojnik
povrinskoga svijeta. Moda e se ovdje zbiti teke
stvari, ali njihovo znaenje, i uenje koje pruaju,
drugaiji su od onih s povrinskoga svijeta. U
povrinskom svijetu sve se tumai u svjetlu
jednostavnih dobitaka i gubitaka. U podzemlju ili
drugom svijetu, sve se tumai u svjetlu tajanstva
pravog vida, pravoga djela te razvoja u kojem
postajemo osoba velike unutarnje snage i znanja.
U prii se sada radnja usredotouje na voku, koja
se u drevna vremena zvala Drvo ivota, Drvo spoznaje,
Drvo ivota i smrti ili Drvo znanja. Za razliku od drvea
s iglicama ili liem, voka je drvo obilne hrane - i ne
samo hrane, jer drvo pohranjuje i vodu u svojem vou.
Voda, prvotna tekuina rasta i stalnosti, crpi se
korijenima koji drvo hrane kapilarnim putem - mreom
milijardi staninih nakupina nevidljivih oku - pa voda
stie u voe i zaobli ga da postane onako lijepo.
Zbog toga se voe smatra proetim duom,
ivotnom silom koja se razvija iz vode, zraka, zemlje,
hrane i sjemena, sadrava sve to u nekoj mjeri te osim
toga ima boanstven okus. ene koje se okrijepe tim
voem, vodom i sjemenom rada u podzemnoj umi,
zaoble se u skladu s tim u psihikom smislu: njihove
psihe postanu bremenite i nastave sa stalnim
sazrijevanjem.
Kao majka koja svojem djetetu ponudi dojku, tako
se i kruka u vonjaku saginje da bi djevi dala svoje
voe. Taj majinski sok jest sok obnova. Djeva se
krijepi jedui kruku, no jo je dojmljivije sljedee:
nesvjesno, njegovo voe, sagiba se kako bi je
nahranilo. U tom
461
smislu, nesvjesno joj na usne utiskuje cjelov sebe

samog. Daje joj da okusi Sebstvo, dah i sr njezina

divljeg Boga, divlju priest.
Pozdrav koji Mariji upuuje njezina roakinja
Elizabetaccvi u Novom Zavjetu vjerojatno je ostatak toga
drevnog razumijevanja meu enama: "I blagoslovljen
plod utrobe tvoje", kae joj ona. U ranijim nonim
religijama, enama bremenitima znanjem jer su tek
prole inicijaciju njihove bi roakinje izricale
dobrodolicu u svijet ivih nekim krasnim blagoslovom.
Zapanjujue znaenje koje pria nosi jest da u
najmranijim vremenima enskoga nesvjesnog,
maternino nesvjesno, Priroda, hrani ensku duu.
ene opisuju kako ih je usred njihova silaska u
najmraniju tamu dotaknuo vrh krila i kako su osjetile
olakanje. Osjeaju da se zbiva neko unutarnje
hranjenje, kao da izvor blagoslovljene vode izviruje iz
osuena tla... otkud, ne znaju. Izvor ne rjeava njihovu
patnju, ali ih hrani kad niega drugoga nema. On je
mana u pustinji. On je voda iz kamena. On je hrana
koja dolazi niotkuda. On tai glad tako da moemo
nastaviti. A u tome i jest itava svrha... da nastavimo.
Da nastavimo prema naoj znalakoj sudbini.
Pria oivljava znanje o prastarom obeanju:
obeanju da e silazak krijepiti premda je mrano,
premda osjeamo kako smo se izgubile. ak i usred
toga kad ne znamo, kad ne vidimo, kad "lutamo
slijepe", postoji ono "Neto", onaj neobuzdano prisutan
"Netko" tko dri korak. Ako mi odemo nalijevo, ono ode
nalijevo. Ako mi krenemo nadesno, ono nas slijedi u
stopu, pridrava nas, kri nam put.
Sad smo u novom nigredu lutanja i ne znamo to
e od nas biti, a onda nas u tom vrlo jadnom stanju
neto dovede da veeramo s Drva ivota. Jesti s Drva
ivota u zemlji mrtvih stara je metafora oplodnje. U
zemlji mrtvih, vjerovalo se, dua se moe udahnuti u

neku voku ili bilo koju jestivu stvar, tako da je njezina

budua majka pojede, a dua skrivena u voki zapoela
bi svoju obnovu u njezinu tijelu. Dakle, tu, gotovo na
pola puta, preko kruke dobivamo tijelo Divlje majke,
jedemo ono to emo i same postati.ccvii
462
etvrta faza - nalaenje ljubavi u podzemlju
Sljedeeg jutra kralj izae kako bi izbrojao svoje
kruke. Jedna nedostaje i vrtlar mu odaje to je vidio.
"Prole noi dva su duha isuila opkop i ula u vrt pri
jakoj mjeseini, a ona bez ruku pojela je kruku koja
joj se sama nudila."
Te noi kralj dri strau zajedno s vrtlarom i svojim
arobnjakom, koji zna kako razgovarati s duhovima. U
pono, djeva dolebdi kroz umu, odjevena u prljave
rite, kose razuzdane, lica proarana, ruku bez aka, s
duhom u bijelom kraj sebe.
I opet se drvo ljupko savije do njezina dosega, pa
ona poveera kruku s vrha grane. arobnjak se
priblii, ali ne previe, i upita: "Jesi li s ovoga svijeta ili
nisi?" A djevojka odgovori: "Bila sam jedno sa svijeta,
a opet nisam s ovoga svijeta."
Kralj ispita arobnjaka: "Je li ovjek ili duh?"
arobnjak odgovori da je oboje. Kralj potri k njoj i
obea joj svoju vjernost i ljubav: "Neu te ostaviti. Od
danas nadalje brinut u se za tebe." Oni se vjenaju i
on za nju da izraditi par srebrnih aka.
Kralj je bie mudrosti iz podzemlja psihe. On nije
tamo neki obini kralj, on je jedan od glavnih uvara
enina nesvjesnoga. On nadzire floru rastue due njegov vonjak (i njegove majke) bogat je drveem
ivota i smrti. On pripada obitelji divljih Bogova. Kao i
djeva, moe mnogo toga podnijeti. A kao i djevi,
sprema mu se jo jedan silazak. No, o tome poslije.

U nekom smislu moemo rei da uhodi djevu. Psiha

uvijek slijedi svoje procese. To je vrlo sveta
pretpostavka. Znai da ako lutate, postoji netko drugi bar jedan, a esto i vie njih - tko je prekaljen i iskusan
i tko eka da pokucate na vrata, udarite o kamen,
pojedete kruku ili se jednostavno pojavite kao biste
objavili svoj dolazak u podzemlje. Ta skrbna pojava
eka i trai lutajueg tragaa. ene su toga vrlo
svjesne. One to zovu mali treptaj svjetla, uvid,
predosjeaj ili pojava.
Vrtlar, kralj i arobnjak tri su zrela utjelovljenja
arhetipskoga mukoga. Oni odgovaraju svetom trojstvu
enskoga utjelovljenom u djevi, majci i starici. U ovoj
prii, drevne trostruke Boice ili Tri-Boice-u463
-Jednoj predstavljene su na sljedei nain: djevu
predstavlja bezruka djeva, a majku i staricu predstavlja
kraljeva majka koja kasnije ulazi u priu. Obrat koji
priu ini "modernom" jest taj da slika vraga prikazuje
lik koji je u drevnim enskim inicijacijskim obredima
obino predstavljao staricu u njezinoj dvojnoj prirodi
davateljice i oduzimateljice ivota. U naoj prii Vrag je
prikazan samo kao oduzimatelj ivota.
Meutim, vrlo je vjerojatno da je u davna vremena
ta pria izvorno prikazivala staricu u ulozi
inicijatora/smutljivca koji oteava ivot slatkoj mladoj
junakinji zato da bi se ona otisnula iz zemlje ivih u
zemlju mrtvih. Psihiki se to moe povezati s
konceptima u jungovskoj psihologiji, teologiji i starim
nonim religijama koji kau da sebstvo, ili naim
rijeima - Divlja ena, sije opasnosti i izazove u psihi
kako bi se ovjek u oaju vratio natrag u svoju izvornu
prirodu, traei odgovore i snagu, tako se ponovno
ujedinio s velikim divljim Sebstvom, pa se zatim, to je
mogue vie kretao zajedno s njim kao jedno.

U nekom smislu to izvrtanje u prii izvre i nae

spoznaje o drevnim procesima enina povratka u
podzemlje. No, zapravo, nadomjetanje starice Vragom
danas je za nas itekako bitno, jer da bismo otkrili
drevne obiaje nesvjesnoga, esto se moramo boriti s
Vragom u obliku kulturnih, obiteljskih ili intrapsihikih
zapovijedi koje obezvrjeuju duevni ivot divljega
enskoga. U tom smislu pria djeluje u oba smjera jer s
jedne strane ostavlja dovoljno kosti starog rituala da ga
moemo rekonstruirati, a s druge strane pokazuje nam
kako nas prirodni grabeljivac pokuava odvojiti od
moi koje nam s pravom pripadaju, kako nam pokuava
oduzeti na duevni rad.
Glavni su pokretai preobrazbe prisutni u vrtu u
tome trenu, prema priblinom redoslijedu pojavljivanja:
djeva, duh u bijelom, vrtlar, kralj, arobnjak te
majka/starica i vrag. Tradicionalno predstavljaju
sljedee intrapsihike sile:
DJEVA
Kao to smo vidjeli, djeva predstavlja iskrenu i ranije
sanjivu psihu. No, ispod njezine blage vanjtine lei
junakinja-ratnica. Ona posjeduje izdrljivost vuka
samotnjaka. U stanju je podnijeti prljavtinu,
464
au, izdaju, ozljedu, usamljenost i izgon osobe koja
prolazi inicijaciju. U stanju je lutati podzemljem i vratiti
se, obogaena, u povrinski svijet. Premda ih moda
nije u stanju artikulirati kad tek sie, ona slijedi upute i
naputke stare Divlje majke, Divlje ene.
DUH U BIJELOM
U svim legendama i bajkama duh u bijelom predstavlja
vodia, onoga tko posjeduje uroeno blago znanje, tko
kri put za enino putovanje. Meu nekim mesemondk

smatra se da je taj duh dio nekog starog dragocjenog

razmrskanog Boga koji se i dalje udahnjuje u ljude.
Svojom odjeom duh u bijelom vrsto je povezan s
mnogobrojnim boicama ivot/smrt/ivot iz raznih
kultura koje se sve odijevaju u sjajnu bijelu boju - La
Llorona, Berchta, Hel i tako dalje. To daje naslutiti da je
duh u bijelom pomaga majke/starice koja je u
arhetipskoj psihologiji i Boica ivot/smrt/ivot.
VRTLAR
Vrtlar je kultivator due, onaj koji obnavlja i uva
sjeme, tlo i korijen. On je slian Kokopelliju, grbavu
Duhu iz predaje Hopi Indijanaca, koji svakoga proljea
dolazi u sela i oplouje i usjeve i ene. Vrtlareva je
funkcija obnavljanje. Psiha ene mora stalno sijati,
oblikovati i eti novu energiju kako bi nadomjestila ono
to je staro i istroeno. Postoji prirodna entropija, ili
habanje i troenje psihikih dijelova. To je dobro, tako
psiha i treba raditi, ali ovjek mora uzgajati nove
energije da bi njima spremno popunio praznine. To je
uloga vrtlara u psihikom radu. On vodi rauna o
potrebama za promjenom i osvjeivanjem. Intrapsihiki
postoji stalan ivot, stalno dijeljenje smrti, stalno
nadomjetanje ideja, zamisli, energija.
KRALJ
Kraljccviii predstavlja krinju znanja u podzemlju. On
posjeduje sposobnost da unutarnje znanje iznese u
svijet i stavi ga u uporabu, a da pritom ne okolia,
muca ili se ispriava. Kralj je sin majke kraljice/
465
/starice. Poput nje, i vjerojatno slijedei njezin primjer,
on se ukljuuje u mehanizme vitalnih procesa psihe:
neuspjeh, umiranje i vraanje svijesti. Kasnije u prii,
kad luta i trai svoju izgubljenu kraljicu, on e proi onu

vrstu smrti koja e ga od civiliziranoga kralja pretvoriti

u divljeg. On e pronai svoju kraljicu i tako se ponovno
roditi. U psihikom smislu to znai da e stara sredinja
stajalita psihe umrijeti kako ona usvaja sve vea
znanja. Stari pristupi e se zamijeniti novima ili
obnovljenim stajalitima koja se tiu gotovo svega u
eninu ivotu. U tom smislu kralj predstavlja obnovu
vladajuih pristupa i zakonitosti enske psihe.
MAG
Mag, ili arobnjakccix, kojega kralj vodi sa sobom kako
bi tumaio to vidi, predstavlja izravnu aroliju enskih
moi. Stvari kao trenutano sjeanje, oi koje vide na
tri tisue milja u daljinu, suutna sposobnost da
gledamo tuim oima - bile one ljudske ili ivotinjske sve to pripada instinktivnom enskom. arobnjak dijeli
te moi pa ih, prema tradiciji, pomae odravati i
provoditi u vanjskome svijetu. Premda mag moe biti
bilo kojeg roda, ovdje je to snaan muki lik slian
postojanom bratu iz bajki koji svoju sestru voli do te
mjere da e uiniti sve to je potrebno kako bi joj
pomogao. Mag uvijek posjeduje potencijal prelaenja. U
snovima i u priama on se pojavljuje kao mukarac
jednako esto kao i u obliku ene. Moe biti muko,
ensko, ivotinja ili bilo to, ba kao to se i starica,
njegova enska protutea, takoer s lakoom moe
preruiti. U svjesnom ivotu, mag daje poticaj enskoj
sposobnosti da se u bilo kojem trenutku prikae kako
god eli.
KRALJICA MAJKA/STARICA
Kraljica majka/starica u ovoj je prii kraljeva majka. Taj
lik predstavlja mnoge stvari, meu ostalim i rodnost,
golemu mo da raskrinka trikove grabeljivca te
sposobnost da ublai kletve. Rije rodan znai vie nego

plodan, to znai da se moe oploditi, onako kako se u

zemlju moe neto posaditi. Ona je ta crna zemlja koja
svjetluca od tinjca, crnih dlakavih korijena i sveg ivota
koji je prethodio, a koji se
466
raspao u mirisni kal humusa. Rije plodnost sa sobom
nosi znaenje sjemena, jajaaca, bia, ideja. Rodnost je
ona temeljna tvar u koju se sjeme polae, priprema,
grije, inkubira, uva. Zato se stara majka obino naziva
njezinim najstarijim imenima - Majka tla, Majka Zemlja,
Mama i Ma - jer ona je to blato koje pokree ideje.
VRAG
U ovoj se prii dvojna priroda enine due, koja ju
istodobno gnjavi i vida, zamijenila jednim likom,
Vragom. Kao to smo ve prije rekli, lik vraga
predstavlja prirodnoga grabeljivca u eninoj psihi,
protuprirodni, contra naturam, aspekt koji se
suprotstavlja razvoju psihe i pokuava unititi itavu
duu. To je sila koja je odvojena od svojega
ivotvornog aspekta. To je sila koju valja prevladati i
staviti pod nadzor. Lik vraga nije isto to i ono drugo
prirodno u enskoj psihi to gnjavi i mami, sila koju
nazivam alter-dua. Alter-dua esto se pokazuje u
enskim snovima te bajkama i mitovima kao postariji
lik koji mijenja oblik, a koji privlai i prisiljava enu na
silazak, to u idealnom sluaju zavrava njezinim
sjedinjenjem s najdubljim bogatstvima.
Dakle tu, u tom podzemnom vonjaku, eka snaan
skup monih dijelova psihe, mukih i enskih. Zajedno
tvore conjunctio. To je alkemiarski izraz, a oznauje
vie preobraajno jedinstvo neslinih tvari. Kad se te
suprotnosti trljaju jedna o drugu, rezultiraju
pokretanjem odreenih intrapsihikih procesa. Djeluju

kao kremen kad njime kresnemo o kamen da zapalimo

vatru. Duevna energija, uvid i znanje proizvode se
spajanjem i pritiskom razliitih elemenata koji
nastanjuju isti psihiki prostor.
Prisutnost one vrste conjunctio koju nalazimo u
naoj prii upozorava pokretanje zelenoga ciklusa
ivot/smrt/ivot. Kad ugledamo taj rijedak i dragocjen
skup, znamo da se sprema neko duhovno vjenanje, da
e se dogoditi duhovna smrt i da e se roditi neki novi
ivot. Ti imbenici predviaju to e se dogoditi.
Conjunctio nije neto
467
po to moete jednostavno otii pa to i uzeti. To je
neto to se dogaa jer se obavlja teak, vrlo teak
posao.
Dakle, eto nas, u naoj blatnjavoj odjei, kako
idemo cestom koju nikad nismo vidjeli, s biljegom
Divlje ene koji sve vie sjaji iz nas. Moglo bi se rei da
conjunctio inzistira na snanoj reviziji vae stare osobe.
Ako ste tu u vonjaku, a zajedno s vama i ti
prepoznatljivi psihiki aspekti, onda se ne moete
vratiti - idemo dalje.
to se jo moe rei o tim krukama? One postoje
radi onih koji gladuju na svojemu dugakom
podzemnom putovanju. Tradicionalno se upotrebljava
nekoliko voki za predstavljanje enske utrobe.
Najee su to kruke, jabuke, smokve i breskve,
premda uglavnom sve to ima izvanjski i unutarnji
oblik, a u sreditu sjemenku koja moe izrasti u ivo
bie - jaja, na primjer - moe oznaavati tu odliku
enskog, "ivot unutar ivota". Kruke tu arhetipski
predstavljaju nalet novoga ivota, sjeme novoga
sebstva.
U veini mitova i bajki voke su pod vlau Velike
majke, stare Divlje majke, a kralj i njegovi ljudi su

njezini pomagai. Kruke u vonjaku su pobrojene jer

se u tom preobraajnom procesu valja brinuti o svim
stvarima. Ne radi se tu o nekom nasuminom naumu.
Sve se biljei i oznauje. Stara Divlja majka zna koliko
tih preobraajnih tvari posjeduje. Kralj doe kako bi
izbrojio kruke, ali ne radi nekog ljubomornog uvanja
vlasnitva, nego kako bi otkrio je li se pojavio netko
novi u podzemlju tko e poeti duboku inicijaciju
Duevni svijet uvijek eka novaka i lutalicu.
Kruka koja se naginje da bi nahranila djevu nalik
je na zvono koje odzvanja itavim podzemnim
vonjakom i priziva izvore i sile - kralja maga vrtlara, a
zatim i staru majku - koji pritre kako bi pozdravili
novaka, podrali ga i pomogli mu.
Sveti likovi tijekom svih razdoblja uvjeravaju nas i
ohrabruju time to nam govore da je na otvorenoj
preobraajnoj cesti ve "neko mjesto pripremljeno za
nas". A do toga mjesta nas njuhom, intuicijom privlai
ih priziva sudbina. Svi mi na kraju dospijemo u kraljev
vonjak. To se tako i pristoji.
Tri su muevna atributa enine psihe u ovoj epizodi
- vrtlar, kralj i arobnjak - uvari, pitaoci i pomagai u
eninu podzemnom puto468
vanju, gdje nita nije onako kako se isprva doimlje.
Kako kraljevski dio enine podzemne psihe sazna da se
dogodila promjena u ustroju vrta, tako dovodi maga
psihe koji razumije stvari iz ljudskoga i iz duhovnoga
svijeta, koji se bavi razlikama izmeu psihikog ovog i
onog u nesvjesnom.
I tako promatraju dok duh ponovno isuuje opkop.
Kao to smo ve spomenuli, opkop predstavlja simbol
slian simbolu rijeke Stiks, to je bila otrovna rijeka
preko koje su se mrtvi prevozili iz zemlje ivih u zemlju
mrtvih. Ona nije bila otrovna za mrtve, samo za ive.

uvajte se osjeaja smirenosti i postignua koji ljude

moe zavesti da pomisle kako je duhovni in ili
zavretak duhovnog ciklusa toka na kojoj se moemo
zaustaviti i zauvijek odmarati na lovorikama. Opkop je
mjesto na kojem se mrtvi odmaraju, zavretak na kraju
ivota, ali iva ena ne moe predugo ostati pokraj
njega, inae postane letargina u ciklusima izrade
due.ccx
Simbolom okrugle rijeke, opkopa, pria nas
upozorava da ta voda nije samo voda, nego odreena
vrsta vode. Ona je granica, ba kao i krug koji je djeva
nacrtala oko sebe kako bi odvratila Vraga. Kad
prijeemo u ili kroz taj krug, onda ulazimo ili prolazimo
do drugoga stanja bivanja, drugoga stanja svijesti ili
njezina nedostatka.
Tu djeva prolazi kroz stanje nesvijesti koje je
rezervirano za mrtve. Ona ne smije piti vodu ili prolaziti
kroz nju, nego smije samo prijei njezino suho korito.
Budui da ena mora prilikom svojega silaska proi kroz
zemlju mrtvih, kojiput se zbuni i misli da mora umrijeti.
No, to nije tako. Zadatak je proi kroz zemlju mrtvih
kao ivo bie, jer se tako proizvodi svijest.
Dakle, taj opkop je vrlo vaan simbol, a injenica
da ga duh u prii isui pomae nam da shvatimo to
moramo uiniti na naem putovanju. Ne smijemo lei i
usnuti sladak san o tome to smo dosad postigli u
naem radu. Niti bismo trebali skoiti u rijeku u nekom
ludom pokuaju ubrzavanja procesa. Postoji smrt s
malim poetnim slovom i Smrt s velikim poetnim
slovom. Ona koju psiha trai u tom procesu ciklusa
ivot/smrt/ivot jest la muerte por un instante, smrt
zasad, a ne La Muerte Eterna, Smrt zanavijek.
469
arobnjak prie duhovima, ali ne preblizu, i pita:
"Jesi li s ovoga svijeta ili nisi?", a djeva, odjevena u

izguvano i divlje odijelo kakve criature, ogoljena od

ega i popraena svijetleim bijelim tijelom duha, kae
magu da je u zemlji mrtvih premda je jedna od ivih.
"Bila sam jedno sa svijeta, a opet nisam s ovoga
svijeta." Kad kralj upita arobnjaka: "Je li ovjek ili
duh?", arobnjak odgovara da je oboje.
Djevin tajnovit odgovor priznaje da pripada zemlji
ivih, a opet ulazi u ritam ivot/smrt/ivot, te da je
zbog toga istodobno ovjek koji silazi i sjenka svoje
prijanje osobe. Moda ivi danju na povrinskom
svijetu, ali na preobrazbi radi u podzemlju, a ona zna
kako boraviti u oba svijeta, kao i La que sab, "ona
koja zna". Sve je to zato da naui svoj put, da raskri
svoj put do iskrenoga i divljega sebstva.
U radionicama vezanima za materijal Bezruke
djeve postavljam nekoliko pitanja kako bih pomogla
enama da razjasne svoja putovanja u podzemlju.
Pitanja postavljam tako da mogu odgovoriti i
pojedinano i kolektivno. Postavljanje pitanja ini
svjetlucavu mreu koja se plete dok ene meusobno
razgovaraju, pa onda tu mreu bacaju u svoj zajedniki
um i izvlae je ispunjenu sjajnim, tekuim,
nepokretnim, zadavljenim i diuim oblicima
unutarnjega ivota ena, tako da svi vide i da onda
mogu raditi s time.
Kad odgovaraju na jedno pitanje, nadolaze druga,
a da bismo vie nauile, odgovaramo i na ta. Evo nekih
pitanja: Kako ovjek istodobno ivi na povrinskom
svijetu i u podzemlju iz dana u dan? to moramo uiniti
da bismo same sile u podzemlje? Koje ivotne
okolnosti pomau enama u tom silasku? Je li mogue
odabrati hoemo li otii ili ostati? Koju ste spontanu
pomo dobili od instinktivne prirode tijekom takva
razdoblja?
Kad su ene (ili mukarci) u tom stanju dvojnoga

dravljanstva, one kojiput grijee, jer misle da je sjajna

ideja napustiti svijet, ostaviti onaj svakodnevni ivot
zajedno s njegovim obvezama, zadacima koji ne samo
zovu, nego nas i razdrauju do besvijesti. No, to nije
najbolji nain, jer vanjski je svijet u tom vremenu
jedino ue oko glenja ene koja visi, luta, radi
okrenuta naglavce u podzemlju. To je iznimno vano
doba, kad ono svakodnevno mora imati svoju pravu
470
ulogu i stvarati napetost i ravnoteu "onoga svijeta", jer
tako pomae da se sve privede dobrome kraju.
I tako lutamo svojim putem pitajui se - ako emo
pravo, zapravo mumljamo pred sebe - "Jesam li s
ovoga svijeta ili s drugoga?" i odgovarajui: "Pripadam
obama svjetovima." I kako napredujemo, tako se stalno
podsjeamo na to. ena u takvom procesu mora
pripadati obama svjetovima. Upravo je takvo lutanje
ono to joj pomae da istisne svaki i najmanji djeli
otpora, zadnju mogunost oholosti, da ukloni i zadnje
primjedbe kojih se moemo dosjetiti, jer takvo lutanje
umara. No, ta posebna vrsta umora natjera nas da
konano predamo sve strahove i ambicije ega i
jednostavno slijedimo to doe. Doi e nae dublje i
potpunije razumijevanje vremena koje provedemo u
podzemnoj umi.
U prii se i druga kruka savija da nahrani djevu, a
kako je kralj sin stare Divlje majke, a vonjak pripada
njoj, mlada djeva zapravo kua voe tajne ivota i
smrti. Budui da je voe prva slika ciklusa cvjetanja,
rasta, sazrijevanja i povlaenja, kad ga osoba koja
prolazi inicijaciju pojede, ona internalizira psihiki sat ili
mjera vremena koji poznaje obrasce ivot/smrt/ivot i
koji odonda uvijek zvoni kad je vrijeme da jednu stvar
pustimo umrijeti i da se posvetimo raanju druge.
Kako emo pronai tu kruku? Uranjamo u

tajanstva enskoga, cikluse zemlje, kukaca, ivotinja,

ptica, drvea, cvijea, godinjih doba, tijek rijeka i
njihovih razina vode, linjanje i opadanje krzna ivotinja
tijekom godine, cikluse zagasitosti i sjaja u naim
individuacijskim procesima, nae cikluse porasta i
opadanja seksualnosti, religioznosti, uspona i silaenja.
Jesti kruku znai hraniti nau duboku kreativnu
glad za pisanjem, slikanjem, kiparenjem, tkanjem,
govorenjem to mislimo, stajanjem iza toga,
iznoenjem nada, ideja i stvaralatva kakve svijet nikad
prije nije vidio. Strano krijepi kad u na moderni ivot
ponovno ukljuimo neke drevne enske obrasce i naela
uroene senzibilnosti i ciklusa koji nam sad obogauju
ivot.
To je prava priroda psihikog drveta: ono raste,
daje, koristi se, ostavlja sjemenke za novo, voli nas. To
je tajna ivot/smrt/ivot. To
471
je obrazac koji potjee iz vremena prije vode, prije
svjetla, obrazac koji je nepokolebljiv. Kad jednom
nauimo te cikluse, bilo da pripadaju kruki, drvetu,
vonjaku, fazama i dobima enina ivota, moemo biti
sigurni da e se uvijek iznova ponavljati, u istom
ciklusu i na isti nain. Obrazac je sljedei: u svem
umiranju postoji beskorisnost koja postaje korisna kako
prolazimo kroza sve to. Koje emo znanje usvojiti,
otkrivamo dok napredujemo. Kod svega ivoga gubitak
donosi sa sobom i puni dobitak. Na je posao tumaiti
taj ciklus ivot/smrt/ivot, ivjeti njime to elegantnije
znamo, zavijati kao divlji pas kad ne moemo - i
nastaviti, jer ispred nas je brina podzemna obitelj u
psihi koja e nas prigrliti i pomoi nam.
Kralj pomae djevi da s vie sposobnosti ivi u
podzemlju svojega rada. A to je dobro, jer kojiput se
prilikom silaska ena ne osjea ba kao ministrant,

nego prije kao kakvo jadno udovite koje je sluajno

odlutalo iz laboratorija. No, sa svojega stajalita,
podzemni likovi vide nas kao blagoslovljen ivot koji se
bori. Oima podzemnika, mi smo jak plamen koji paluca
o tamno staklo kako bi ga probio i oslobodio se. A onda
svi pomagai iz donjega doma pritre da nas podre.
U stara vremena, ena je silazila u podzemlje zato
da bi se udala za kralja (u nekim ritualima ini se nije
bilo kralja, pa se osoba vjerojatno izravno vjenala s
Divljom enom podzemlja), a tu u prii vidimo ostatak
toga kad kralj baci jedan pogled na djevu i trenutno je
zavoli, bez sumnje ili kolebanja, kao nekoga svoga. On
je prepoznaje kao nekoga od svojih, ne unato njezinu
bezrukom, divljem, lutalakom stanju, nego upravo
zbog njega. Tema bivanja bez, a ipak zbrinut, nastavlja
se. ak i ako lutamo u nekom neopranom, izgubljenom,
poluslijepom i bezrukom stanju, velika sila iz Sebstva
moe nas voljeti, pa nas privine na srce.
ene u tom stanju obino osjeaju veliko
uzbuenje, onakvo kakvo ena osjea kad misli da je
upoznala partnera koji ima mnogo znaajki o kojima je
sanjala. To je udno vrijeme, paradoksalno vrijeme, jer
smo iznad zemlje a opet ispod zemlje. Lutamo, a ipak
nas vole. Nismo bogati, a ipak smo siti. Jungovskim
rijeima, takvo se stanje naziva "napetost suprotnosti",
kad se poneto sa svakoga pola psihe postavlja u isto
vrijeme i stvara novo tlo. Freudovska psihologija to
zove "bifurkacija", kad se neko bitno raspoloenje ili
pristup u psihi
472
podijeli na dva polariteta: crno i bijelo, dobro i zlo.
Meu pripovjedaima, to se stanje naziva "dvaput
roen". To je doba kad se kroz neki tajanstveni izvor
dogaa drugo roenje, pa nakon toga dua ima dvije
krvne loze, jednu iz fizikoga svijeta, jednu iz nevidljiva

svijeta.
Kralj kae da e je tititi i voljeti. Sad je psiha
svjesnija: doi e do braka, vrlo zanimljiva braka,
izmeu ivoga kralja zemlje mrtvih i bezruke ene iz
zemlje ivih. Brak izmeu takvih dviju razliitih strana
stavio bi i najsnaniju ljubav meu ljudima na kunju,
zar ne? Pa ipak je taj brak povezan sa svim onim
pikarskim brakovima u bajkama kad se povezu dva
energina, ali razliita ivota. Pepeljuga i kraljevi, ena
i medvjed, djevojka i mjesec, tuljanica i ribar,
pustinjska djeva i kojot. Dua preuzima znanje i jedne i
druge jedinke. To znai dvaput se roditi.
U brakovima iz bajki, kao i u onima iz povrinskoga
svijeta, velika ljubav i jedinstvo izmeu razliitih jedinki
moe trajati zauvijek ili samo do onoga trenutka kad je
gotova lekcija. U alkemiji brak suprotnosti znai da e
se uskoro dogoditi neka smrt i neko roenje, a to emo
uskoro vidjeti i u naoj prii.
Kralj narui za djevu par duhovnih ruku, koje e u
podzemlju djelovati u njezino ime. U ovoj fazi ena
postaje spretna u svojem putovanju: njezina pokornost
putovanju je potpuna, nema vie vrsta tla pod
nogama, a, da tako kaemo, nema vie ni uzde u
rukama. Kad bi imala ruke da njima dri uzde, onda bi
to u podzemlju znailo da poinje uiti kako prizvati,
usmjeriti, tjeiti i obraati se silama toga svijeta, ali isto
tako kako odvratiti njegove neeljene aspekte kao to
su sanjivost i slino. Ako simbol ruke u povrinskom
svijetu sadrava osjetilni radar za druge, onda
simbolika ruka podzemlja vidi u mraku i kroz vrijeme.
Ideja nadomjetanja izgubljenih dijelova udova
srebrom, zlatom ili drvom ima dugotrajnu povijest kroz
vjekove. U bajkama iz Europe i polarnoga kruga,
prerada srebra je umijee homunkula, baukova,
dvergara, kobolta, gremlina i vilenjaka, a preneseno u

psiholoke vode, oni su elementarni aspekti duha koji

ive duboko u psihi i kopaju po njoj traei dragocjene
ideje. Ta su stvorenja maleni psihopompi, glasnici
izmeu duevne sile i ljudskih bia. Otkako pamtimo,
stvari iz473
raene od plemenitih metala povezane su s tim
radinim, prilino mrzovoljnim kopaima. To je jo
jedan primjer kako psiha radi u nae ime premda nismo
prisutni na svim radnim mjestima u sva vremena.
Kao i kod svih stvari duha, srebrne ruke sadravaju
u sebi i povijest i tajnu. Postoje mnogi mitovi i prie to
opisuju kako su nastale magine proteze, tko ih je
oblikovao, tko ih je izradio, nosio, izlio, hladio, ulatio i
prilagodio. Kod starih Grka, srebro je jedan od
plemenitih metala iz Hefestove kovanice. Kao i djeva,
Bog Hefest obogaljen je u nekoj drami koja se ticala
njegovih roditelja. Vjerojatno je da su Hefest i kralj u
naoj prii meusobno zamjenjivi likovi.
Hefest i djeva sa srebrnim rukama arhetipski su
brat i sestra; oni oboje imaju roditelje koji nisu svjesni
njihove vrijednosti. Kad se Hefest rodi, njegov otac,
Zeus, zahtijeva da ga daju nekome, a majka, Hera,
pokorava se - barem dok dijete ne odraste. Tada ona
Hefesta ponovno vrati na Olimp. Postao je zlatar i
srebrnar zapanjujuih sposobnosti. Izmeu Zeusa i
Here nastaje neki sukob, jer je Zeus bio ljubomoran
Bog. Hefest se u tom sukobu postavi na majinu
stranu, a Zeus mladia baci niz Olimp pri emu ovome
stradaju obje noge.
Hefest, koji je sada obogaljen, ne odustaje i ne eli
umrijeti. Mijehom raspue najveu vatru koju je ikada
zapalio u svojoj kovanici i izradi par nogu od srebra i
zlata od koljena nadolje. Nastavio je izraivati
svakojake arobne stvari te postao Bog ljubavi i

tajanstvene obnove. Moglo bi se rei da je zatitnik

onih stvari i ljudi koji su razueni, rascjepljeni,
razdvojeni, napukli, okrhnuti i iskrivljeni. Osjea
posebnu naklonost prema onima koji su roeni kao
bogalji i prema onima kojima su pukla srca ili se razbili
snovi.
Na sve njih primjenjuje lijekove koje izrauje u
svojoj udesnoj kovanici, sastavlja srca koncima od
najfinijega zlata, jaa obogaljene udove zlatnim i
srebrnim presvlakama te ih proima arobnim odlikama
koje nadoknauju tetu nastalu obogaljenjem.
Nije sluajno da se jednooke, epave, one usahlih
udova ili drugih tjelesnih razlika tijekom povijesti
smatralo ljudima koji posjeduju posebna znanja.
Njihova ozljeda ili razliitost ve ih zarana tjera u
dijelove psihe koji su inae rezervirani za vrlo, vrlo
stare ljude. A i nad474
zire ih taj brini zanatlija u psihi. Jednom prigodom
izradio je dvanaest djevojaka s udovima od srebra i
zlata koje su hodale i govorile. Legenda kae da se
zaljubio u jednu od njih i da je molio bogove da je uine
ovjekom, ali to je ve pria za sebe.
Kad dobijete srebrne ruke, onda vas promu
vjetine duhovnih ruku - vidarski dodir, sposobnost
gledanja u mraku, sposobnost mona znanja putem
tjelesnoga osjeta. Ruke sa sobom nose itavu psihiku
mdica s pomou koje njeguju, lijee i pruaju potporu.
U toj fazi djeva dobiva dodir ranjene vidarice. Te e joj
psihike ruke pomoi da bolje shvati misterije
podzemlja, ali e ih zadrati i kao darove kad jednom
dovri svoj rad i ponovno izae na povrinu.
Tipino je za taj dio silaska da se dogaaju
sablasna, udna i ljekovita djela koja potjeu od nekud
izvan volje ega i koja su rezultat dobivanja duhovnih

ruku - to jest, tajanstvena ljekovita snaga. U stara

vremena te su tajanstvene sposobnosti pripadale
staricama u selu. No, one ih nisu dobile s prvim sijedim
kosama; sakupljale su ih tijekom godina takva rada,
rada izdrljivosti. A o tome se i kod nas radi.
Ruke od srebra, moglo bi se rei, predstavljaju
djevino krunjenje za jo jednu ulogu. Okrunjena je tako
ne krunom na glavi, nego srebrnim akama na
krajevima svojih ruku. To je njezino krunjenje za
kraljicu podzemlja. Primijenimo ovdje jo malo
paleomitologije, pa razmislimo o grkoj mitologiji u
kojoj Perzefona nije samo ki svoje majke, nego i
kraljica u zemlji mrtvih.
U manje poznatim priama o njoj ona trpi razne
muke, kao to je, na primjer, kad tri dana visi s Drveta
svijeta da bi iskupila due onih koji nemaju dovoljno
vlastite patnje kako bi im to produbilo duh. U "Bezrukoj
djevi" odraava se i enski Cristo. Paralela se moe i
dalje vui injenicom da Elizij, mjesto na kojemu
Perzefona ivi u podzemlju, znai "zemlja jabuka" - jer
je alisier pred-galska rije za sorb 23 , jabuku - a
arturijanski Avalon znai isto. Bezruka djeva izravno je
povezana s rascvjetalim stablom jabuke.
To je drevna kriptologija. Kad je nauimo itati,
vidimo da su Perzefona iz zemlje jabuka, bezruka djeva
i rascvjetalo stablo jabuke isti putnik u divlje predjele.
U svemu tome vidimo da su nam bajke i mi475
tovi ostavili jasan zemljovid znanja i prakse iz prolosti
te put koji trebamo slijediti u sadanjosti.
Sada bismo, na kraju etvrtog zadatka bezruke
djeve, mogli rei da je zavren njezin rad silaenja jer
je sada postala kraljicom ivota i smrti. Ona je lunarna
Sorb: engleska rije za biljku Sorbus domestica i
njezin plod, oskorua, (op. prev.)
23

ena koja zna to se dogaa u noi, ak i sunce mora

proi pokraj nje u podzemlju kako bi se obnovilo za
novi dan. No, to jo nije lysis, razrjeenje. Tek smo na
sredinjoj toki preobrazbe, na mjestu gdje nas dre u
ljubavi, a opet pripravne na polagani skok u jo jednu
provaliju. I tako, nastavljamo.
Peta faza - Uznemiravanje due
Kralj odlazi u rat u daleko kraljevstvo i moli majku da
se brine za njegovu mladu kraljicu te da mu poalju
poruku ako mu ena rodi. Mlada kraljica rodi zdravo
dijete, pa majka poalje sretnu poruku. No, glasnik
zaspi na rijeci, a Vrag se pojavi i promijeni poruku tako
da glasi: "Kraljica je rodila dijete koje je napola pas."
Kralj je uasnut, ali poalje poruku natrag u kojoj
kae majci neka voli i skrbi za kraljicu u tim stranim
trenucima. Glasnik ponovno zaspi na rijeci, a Vrag se
ponovno pojavi i promijeni poruku tako da glasi: "Ubij
kraljicu i njezino dijete." Starica majka, potresena tim
zahtjevom, poalje glasnika da dobije potvrdu, pa tako
glasnici jure amo-tamo i svaki put zaspu na rijeci.
Poruke koje Vrag mijenja postaju sve zlobnije, a zadnja
glasi: "Spremi kraljiin jezik i oi kao dokaz da je
ubijena."
Kraljeva majka odbije ubiti slatku mladu kraljicu.
Umjesto toga rtvuje srnu, spremi njezin jezik i oi i
sakrije ih. Pomogne mladoj kraljici privezati djetece na
grudi, pa je prekrije velom i kae joj da mora bjeati
kako bi spasila ivot. ene plau i poljube se za
rastanak.
Kao i Modrobradi, Jazon poznat po zlatnome runu,
hidalgo iz "La Llorone" i drugi muevi/ljubavnici iz bajki
i mitova, kralj se oeni i onda mora otputovati. Zato ti
mito-muevi uvijek odskakuu tako brzo nakon prve

brane noi? Razlog je u svakoj prii drugaiji, ali bitna

psihika injenica uvijek je ista: kraljevska energija u
psihi pada
476
u drugi plan i povlai se tako da se moe dogoditi drugi
korak u eninome procesu te da bi se ispitalo njezino
novopronaeno psihiko stajalite. to se kralja tie, on
je nije napustio, jer je uva njegova majka u njegovoj
odsutnosti.
Sljedei je korak izgradnja djevina odnosa sa
starom Divljom majkom i raanjem. Ispituje se
ljubavna veza izmeu djeve i kralja te izmeu djeve i
stare majke. Jedna se tie ljubavi izmeu suprotnosti, a
druga ljubavi prema dubokom enskom Sebstvu.
Odlazak kralja univerzalni je lajtmotiv u bajkama.
Kad osjeamo kako nam se potpora ne toliko uskrauje
koliko udaljava, moemo biti sigurni da samo to nije
poelo razdoblje kunje, kad e se traiti od nas da se
hranimo samo duevnim sjeanjem dok se voljena
osoba ne vrati. Tada e nai snovi, osobito oni
najdojmljiviji, najprodorniji biti jedina ljubav koju emo
neko vrijeme imati.
Evo nekih snova koji su ene itekako odrali
tijekom te sljedee faze.
Jedna njena i duhovna ena srednjih godina
sanjala je da je u zemlji ugledala par usana koje su joj
aptale kad je legla na zemlju, a onda su je
neoekivano poljubile u obraz.
Druga, vrlo radina ena, sanjala je varljivo
jednostavan san: da spava itave noi savrenim snom.
Rekla je da se, kad se probudila iz sna, osjeala
savreno odmorenom, da su joj svaki miini snop,
svaki ivac i svaka stanica u organizmu bili tono na
svojemu mjestu,
Trea pak ena sanjala je da ima operaciju srca i

da operacijska dvorana nema krova, tako da je svjetlo

kod operacije bilo samo sunce. Osjeala je kako joj
suneva svjetlost dotie ogoljelo srce. ula je kako
kirurg kae da nije potrebno dalje operirati.
Snovi poput ovih, iskustva su divlje enske prirode.
Emotivno, a esto i tjelesno duboki, oni su osjeajna
stanja nalik na zalihu hrane. Moemo crpiti iz njih kad
nam se smanje duhovne porcije.
Dok kralj jae u neku pustolovinu, ljubav i sjeanje
uvaju njegov psihiki doprinos silasku. Djeva shvaa
da joj je kraljevsko naelo podzemlja odano i da je
nee napustiti, ba kao to joj je obeao prije braka.
esto je u to doba ena "puna Sebe". Ona je trudna,
to znai
477
ispunjena raanjem ideje o tome kakav bi joj ivot
mogao biti ako se samo pozabavi svojim radom. To je
arobno i frustrirajue razdoblje, kao to emo vidjeti,
jer to je ciklus silazaka, dakle, drugi ve eka iza ugla.
Upravo zbog tog naleta novoga ivota doima se da
e enin ivot ponovno posrtati preblizu ruba, pa
ponovno skoiti ravno u ponor. No, ovaj e je put
ljubav unutarnjega mukog i staroga Divljega Sebstva
poduprijeti kao nikada dosad.
Savez kralja i kraljice podzemlja stvara dijete.
Dijete napravljeno u podzemlju arobno je dijete koje
ima sav potencijal koji se povezuje s podzemljem, kao
to su otar sluh i uroen osjet, no ovdje je ono u fazi
Anlage, ili "ono to e tek postati". U tome trenutku
ene na putovanju imaju zapanjujue ideje - neki bi ih
mogli nazivati velebnima - koje su rezultat toga da
imaju nove, mladenake oi i oekivanja. Kod vrlo
mladih, to je moda neto jednostavno, kao nalaenje
novih interesa i novih prijatelja. U starijih ena, to bi
moglo sa sobom nositi itavu tragikominu epifaniju

razvoda, rekonstitucije i uobiajenoga ivjela-takosretna-do-kraja-ivota.

Duhovna beba tjera komotne ene da se u dobi od
etrdeset i pet godina odjednom ponu penjati po
Alpama. Duhovna beba enu natjera da odbaci itav
ivot fiksacije na podni vosak i umjesto toga upie
fakultet. Duhovna beba je razlog zbog kojeg ene koje
ljenare u sigurnosti kreu na otvorenu cestu pognute
pod teretom naprtnjae.
Raanje je psihiki ekvivalent procesu u kojemu
postajemo svoja osoba, tj. nepodijeljena psiha. Prije
tog roenja novog ivota u podzemlju, ena e
vjerojatno misliti da su svi dijelovi i osobe unutar nje
neto poput mjeavine lutalica koje nasumino ulaze i
izlaze iz njezina ivota. Pri podzemnome roenju, ena
naui da sve to proe kraj nje jest dio nje. Kojiput je
teko razlikovati sve te aspekte psihe, osobito kod onih
nagnua i nagona koje smatramo odbojnima. Izazov
ljubavi prema neprivlanim aspektima sebe jednako je
tako veliki pothvat kao i bilo koji drugi koji je junakinja
ikada poduzela.
Kojiput se bojimo da identifikacija vie od jednoga
sebstva unutar psihe moe znaiti da imamo kakvu
psihozu. Premda je istina da ljudi s psihotinim
poremeajima takoer proivljavaju mnoga sebstva, pa
478
se s njima identificiraju ili im se pak estoko
suprotstavljaju, osoba koja nema psihotine
poremeaje svoja unutarnja sebstva dri u redu,
uredno i racionalno. Iskoritava ih u dobre svrhe, osoba
se razvija i napreduje. Za veinu je ena skrb za
unutarnja sebstva i njihov razvoj, kreativno djelo, put
znanja, a ne razlog da se obeshrabre.
Dakle, bezruka djeva eka dijete, novo maleno
divlje sebstvo. Tijelo u trudnoi ini ono to eli. Novi

ivot se prikljui, dijeli, bubri. ena u tome stanju

psihikoga procesa mogla bi ui u jo jednu
enantiodromia, psihiko stanje u kojem ono to smo
nekad smatrali vrijednim vie nije tako vrijedno, pa se
nadalje moe zamijeniti novim i snanim enjama za
udnim i neobinim vidicima, doivljajima, pothvatima.
Na primjer, za neke je ene brak jednom bio
zavretak i svrha svega. No u enantiodromiji rado bi se
oslobodile: brak je lo, brak je bljak, brak je neuzvieni
shit, sranje. Zamijenite rije brak rijeima ljubavnik,
posao, tijelo, umjetnost, ivot i mogunosti pa ete
ugledati toan nain razmiljanja ovoga vremena.
A onda, tu su i snane elje za neim. O, joj! ena
moda eli biti blizu vode, ili leati na trbuhu, lica u
zemlji, udisati taj divlji miris. Moda e imati potrebu da
juri protiv vjetra. Moda e morati neto zasaditi,
plijeviti, vui stvari iz zemlje ili ih stavljati u zemlju.
Moda e morati mijesiti i pei, do lakata u tijestu.
Moda e se morati penjati na brda, skaui sa
stijene na stijenu i iskuavati svoj glas u planini. Moda
e joj trebati sati zvjezdanih nebesa gdje su zvijezde
nalik na puder za lice razasut na mramornom podu.
Moda e misliti da e umrijeti ako ne plee naga u
oluji, sjedi savreno mirna, vrati se kui umrljana
tintom, bojama, suzama ili mjesecom.
Novo sebstvo je na putu. Na unutarnji ivot, onaj
koji smo dosad poznavali, eka promjena. Premda to ne
znai da bismo u sklopu nekog suludog ienja trebali
odbaciti one potene aspekte svojega ivota, a
pogotovo ne one aspekte koji nam pruaju potporu, to
znai da pri silasku u povrinski svijet i ideje blijede, pa
emo neko vrijeme biti nemirni i nezadovoljni jer se
zadovoljstvo, ispunjenje, nalazi u procesu raanja u
unutarnjoj zbilji.
479

Ono za ime udimo nikada ne mogu ispuniti neki

drug, neki posao, novac, neko novo ovo ili ono. Ono za
ime udimo pripada drugom svijetu, svijetu koji nas
odrava u ivotu ene. A to djetinje sebstvo koje
ekamo proizlazi upravo iz toga - ekanja. Kako prolazi
vrijeme u naem ivotu i radu u podzemlju, tako se
dijete razvija i zatim rodi. U veini sluajeva enini e
snovi predvidjeti to roenje; ene doslovce sanjaju o
novom djetetu, novom domu, novom ivotu.
Sada kraljeva majka i mlada majka ostaju jedna s
drugom. Kraljeva majka je - pogodite tko! - stara La
que sab. Ona zna kako to sve ide. Kraljica majka
predstavlja istodobno majinstvo poput Demetrina i
starost poput Hekatineccxi u enskome nesvjesnomccxii.
enska alkemija djeve, majke i stare vidarice,
curandere, odraava se u odnosu izmeu bezruke djeve
i kraljeve majke. One su slina psihika jednadba.
Premda je u naoj prii kraljeva majka pomalo povrno
prikazana, stara majka, kao i djeva na poetku prie,
sa svojim ritualom bijele haljine i krugom krede,
poznaje drevne rituale, kao to emo i vidjeti.
Kad se jednom rodi to djetinje sebstvo, stara
kraljica majka kralju poalje poruku o djetetu mlade
kraljice. Glasnik djeluje potpuno normalno, ali kako se
pribliava rijeci, tako postaje sve sanjiviji i zaspi, a Vrag
iskoi. To je znak koji nam govori da e se tijekom toga
sljedeeg zadatka u podzemlju psiha ponovno nai pred
izazovom.
Prema grkoj mitologiji, u podzemlju postoji rijeka
Leta, a kad pijemo njezinu vodu, onda zaboravimo sve
to smo rekli i uinili. Psiholoki to znai zaspati pred
naim stvarnim ivotom. Tekli koji treba spojiti te dvije
glavne sastavnice nove psihe i uspostaviti komunikaciju
meu njima jo se ne moe suprotstaviti
razornoj/zavodljivoj sili u psihi. Komunikacijska funkcija

psihe postaje pospana, legne, zaspi i zaboravi.

A sad pogodite tko je uvijek negdje u akciji? Pa
valjda stari lovac na djeve, gladni Vrag. Rije Vrag
upozorava nas na to da je pria prekrivena novijim
vjerskim materijalom. No, glasnik, rijeka, i san koji
izaziva zaborav, otkrivaju da je stara religija tono
ispod fabule, odmah u sljedeem sloju.
480
To je arhetipski obrazac silaska otkako je svijeta i
vijeka, pa i mi slijedimo taj bezvremeni sustav. I mi
tako za sobom ostavljamo niz stravinih zadataka.
Vidjele smo zahuktali dah Smrti. Hrabro smo se nosile
sa umama koje nas grabe, drveem koje hoda,
korijenjem preko kojega posremo i zasljepljujuom
maglom. Mi smo psihike junakinje s kovegom
prepunim kolajni. Ta, tko bi nam sada mogao zamjeriti?
elimo se odmoriti. Zasluile smo odmor jer smo
uistinu mnogo toga prole. I tako legnemo. Pokraj
krasne rijeke. Nismo zaboravile sveti proces, samo...
samo... pa, rado bismo se odmorile, samo koji tren,
znate, samo emo naas zatvoriti oi...
I prije nego to se snaemo, eto Vraga skok na
skok. Mijenja poruku koja je trebala prenijeti ljubav i
slavlje tako da prenosi gaenje. Vrag predstavlja
psihiku iritaciju koja nas vraki mui i prezrivo nam
govori: "Jesi li se vratila svojoj staroj bezazlenosti i
naivnosti sada kad si voljena? Sad kad si rodila? Misli li
da je sada sve gotovo, ludo jedna?"
Budui da smo blizu Lete, hremo dalje. To je
pogreka koju sve ene ine - ne jedanput, nego vie
puta. Zaboravimo sjetiti se Vraga. Poruka se od
slavljenike "Kraljica je rodila prekrasno dijete"
pretvara u klevetniku "Kraljica je rodila polupsa." U
slinim verzijama prie, promijenjena poruka jo je
jasnija: "Kraljica je rodila polupsa jer je imala snoaj sa

zvijerima u umi."
Slika polupsa u prii nije sluajna, nego je zapravo
velianstven fragment starih teacentrinih24 religija
Europe sve do Azije. Tada su ljudi tovali troglavu
Boicu. Troglavu boicu predstavljaju meu ostalima i
Hekata, Baba Jaga, Majka Holle, Berchta i Artemida.
Svaka od njih se pojavljivala ili je imala usku vezu s tim
ivotinjama.
U starijim su religijama te i druge snane divlje
boice nosile ensku tradiciju inicijacije i poduavale
ene na svim stupnjevima enskoga ivota, od djevojke
preko majke do starice. Raanje polupsa iskrivljena je
degradacija drevnih divljih Boica ije su instinktivne
prirode smatrali svetima. Novije religije pokuavale su
zatrovati sveta znaenja trostrukih Boica tvrdei da ta
posveena bia ope sa ivotinjama i potiu svoje
sljedbenike da i oni to ine.
481
Tada su potisnuli Divlju enu i zakopali je duboko,
duboko pod zemljom, pa ne samo da je ono divlje u
enama poelo nestajati, nego se o njemu moralo
govoriti aptom i na tajnim mjestima. U mnogim su
sluajevima ene koje su voljele staru Divlju majku
morale paljivo uvati svoj ivot. Na kraju se znanje
probilo samo u bajkama, folkloru, transu i snovima.
Hvala Boanstvu!
Dok smo u "Modrobradom" uili o prirodnom
grabeljivcu kao onome tko odsijeca enine ideje,
osjeaje i djela, ovdje, u "Bezrukoj djevi", prouavamo
znatno suptilniji, ali svejednako vrlo moni aspekt
grabeljivca, onaj s kojim se moramo suoiti u naoj
psihi, ali sve ee i u drutvu izvan i oko nas.
"Bezruka djeva" otkriva kako grabeljivac
Teacentrian - koji ima svoje ishodite i sredite u
Boici; usp. teocentrian. (op. prev.)

24

posjeduje sposobnost da iskrivi ljudsko vienje i ono

kljuno razumijevanje koje nam je potrebno da
razvijemo moralno dostojanstvo, raspon gledanja i
budne reakcije u ivotu i svijetu. U "Modrobradom"
grabeljivac ne ostavlja nikoga na ivotu. U "Bezrukoj
djevi", Vrag iz prie doputa ivot, ali pokuava
sprijeiti enino ponovno povezivanje s dubokim
poznavanjem Divlje ene, one instinktivne prirode koja
sadrava automatsku valjanost poimanja i djelovanja.
Dakle, kad Vrag mijenja poruku, to se moe u
nekom smislu smatrati pravim dokazom stvarnoga
povijesnog dogaaja, dogaaja koji je osobito
relevantan za suvremene ene u njihovu psihikom
radu silaenja i svijesti. Valja primijetiti da mnogi
aspekti kulture (to jest, kolektivnoga i dominantnog
sustava vjerovanja neke skupine ljudi koji ive dovoljno
blizu da mogu utjecati jedni na druge) jo uvijek djeluju
kao Vrag to se tie enina unutarnjeg rada, osobnoga
ivota i psihikih procesa. Time to ovo odree, ono
izbrie, pa odsijee korijen ovdje i zatvori neki otvor
ondje, "vrag" u kulturi, i intrapsihiki grabeljivac, tjera
ve generacije ena da se osjeaju ustraene, a ipak
lutaju naokolo nemajui ni najmanjeg pojma o
uzrocima ili o vlastitu gubitku divlje prirode koja bi im
sve razjasnila.
Premda je istina da grabeljivac osobito voli lovinu
koja ima izgladnjelu duu, usamljenu duu ili joj je na
neki drugi nain oduzeta mo, bajke nam pokazuju da
ga privlae i svijest, preoblikovanje, oslo482
baanje i nova sloboda. im postane svjestan neega
takvog, evo ga na licu mjesta.
Mnogobrojne fabule istiu grabeljivca, pa tako i
bajke u ovoj knjizi, bajke "Cap of Rushes"25 i
25

Engleska bajka slina prii o Pepeljugi. Zabiljeio ju je

"Allerleirauh" 26 te mitove o grkoj Andromedi i astekoj

Malinche. Sredstva, kojima se koriste, obuhvaaju
omalovaavanje junakova cilja, pogrdan rjenik kojim
se opisuje lovina, slijepi sudovi, zabrane i neopravdane
kazne. To su sredstva kojima grabeljivac mijenja
ivotvorne poruke izmeu due i duha u smrtonosne
poruke koje nas zarezuju u srce, izazivaju u nama stid
i, to je jo vanije, sprjeavaju da poduzmemo
pravedne korake.
Na kulturnoj razini moemo ponuditi mnogo
primjera naina na koji grabeljivac oblikuje ideje i
osjeaje kako bi ukrao enino svjetlo. Jedan od
najdojmljivijih primjera gubitka prirodnoga poimanja su
generacije enaccxiii ije su majke prekinule tradiciju
uenja, pripremanja i uvoenja keri u temeljni tjelesni
aspekt enskosti, menstruaciju. U naoj kulturi, ali i u
mnogim drugima, Vrag je promijenio znaenje poruka
tako da su prvo krv, a zatim svi ciklusi krvi postali
okrueni ponienjem umjesto udivljenjem. Zbog toga
su milijuni mladih ena izgubili naslijee udesnoga
tijela i umjesto toga, zaradile su strah da umiru, da su
bolesne ili da ih Bog kanjava. Kultura i pojedinci
unutar kulture dobili su Vraju iskrivljenu poruku, pa su
je uzbueno proslijedili a da je nisu niti prouili, pa su
tako enin trenutak pojaana osjeta, osjeajnosti i
seksualnosti pretvorili u trenutak stida i kazne.
Kao to vidimo iz prie, kad grabeljivac prodre u
neku kulturu, bila to psiha ili drutvo, razni aspekti ili
Joseph Jacobs u svojoj knjizi English Faity Tales
[Engleske bajke], 1890. godine Shakespeare je slinu
fabulu iskoristio u svojoj drami Kralj Lear, u kojoj odnos
Leara i Kordelije podsjea na odnos djevojice i oca iz
bajke. (op. prev.)
26
Jedna od bajki to su ih zabiljeila braa Grimm. Bavi
se problemom incesta, (op. prev.)

pojedinci te kulture moraju iskoristiti otar uvid, itati

izmeu redaka, drati svoju poziciju, da ih ne bi povukli
sa sobom nevjerojatni, ali uzbudljivi zahtjevi
grabeljivca. Kad postoji previe grabeljivca a premalo
divlje due, onda osjeajne, drutvene i vjerske
strukture kulture ponu prirodno pretvarati u
neprirodno, divlje u nedivlje, te se baviti mranim
razmilja483
njima o instinktivnoj prirodi. Tada neprirodne i bolne
metode zamijene ono emu se nekad prilazilo misaono i
mudro.
No, bez obzira na to koliko Vrag lagao i pokuavao
promijeniti lijepe poruke o eninu stvarnom ivotu i
uiniti ih zlobnima, ljubomornima i iscrpljujuima,
kraljeva majka uvia to se dogaa, pa odbija rtvovati
svoju ker. Suvremenim rjenikom, ona ne eli priguiti
ker, ne eli je sprijeiti da govori istinu, ne eli je
poticati da se pretvara da je manje kako bi mogla
izmanipulirati vie toga. Lik divlje majke iz podzemlja
riskira osvetu ako slijedi ono za to zna da je najmudriji
smjer. Umjesto da pristane, ona nadmudri grabeljivca.
Ne predaje se. Divlja ena zna to je cjelovito, zna to
e pridonijeti boljitku ene, prepoznaje grabeljivca,
zna to uiniti u vezi s tim. ak i kad smo pod pritiskom
najizopaenijih kulturnih ili psihikih poruka, ak i ako u
kulturi ili osobnoj psihi divlja grabeljivac, ipak ujemo
njezine izvorne divlje upute i slijedimo ih.
Zato ene ue kad zarone u divlju instinktivnu
prirodu, kad obave rad duboke inicijacije i razvoja
svijesti. Razvojem divljega vida, sluha, bivanja i
djelovanja, na sebe preuzimaju golemo
osposobljavanje. ene ue traiti grabeljivca umjesto
da ga pokuaju otjerati, ignorirati ili biti ljubazne prema
njemu. Naue sve trikove, krinke i naine na koje

grabeljivac razmilja. Ue "itati izmeu redaka" u

porukama, naredbama, oekivanjima ili obiajima koji
su se od iskrenih izopaili u manipulativne. Nakon toga,
bilo da grabeljivac proizlazi iz vlastita psihikoga
miljea ili iz kulture izvan nas, postanemo lukave i
moemo se suoiti s njime, pa uiniti to treba.
Vrag u prii simbolizira sve to kvari razumijevanje
dubokih enskih procesa. Znate, ne treba vam
Torquemadaccxiv da satjera due ena u kut. Moe ih se
jednostavno progoniti dobrom voljom novih ali
neprirodnih obiaja, koji u pretjeranom obliku eni
otimaju njezinu okrepljujuu divlju prirodu i sposobnost
izrade due. ena ne mora ivjeti kao da je roena
tisuu godina prije Krista. Ali ipak, staro znanje je
univerzalno znanje, vjeno i besmrtno znanje, koje e
biti jednako tako relevantno za pet tisua godina kao i
danas, kao i prije pet tisua godina. To je arhetipsko
znanje, a takvo znanje je bezvremeno. Nije loe
upamtiti da je i grabeljivac bezvremeni.
484
U jednom potpuno drugaijem smislu, zamjenitelj
poruka, budui da je uroena i oporbena sila koja
postoji u psihi i u svijetu, prirodno se suprotstavlja
novom djetinjem Sebstvu. Pa ipak, paradoksalno,
budui da moramo reagirati kako bismo se protiv nje
borili ili je uravnoteili, sama ta bitka neizmjerno nas
snai. U naem osobnom psihikom radu stalno
dobivamo zamijenjene poruke od Vraga - "Dobra sam,
nisam dobra. Moj rad je produbljeni rad, moj rad je
blesav. Ostavljam trag u svijetu, ne napredujem.
Hrabra sam, kukavica sam. Znalac sam, trebala bih se
sramiti sama sebe." To u najmanju ruku zbunjuje.
I tako, kraljeva majka rtvuje srnu umjesto mlade
kraljice. U psihi, kao i u kulturi openito, postoji udna
psihika idiosinkrazija. Vrag se ne pojavljuje samo kad

ljudi gladuju i kad su prikraeni, nego kojiput i onda

kad se zbio neki dogaaj velike ljepote, u ovom sluaju
roenje prekrasna novoroeneta. Da ponovimo,
grabeljivca uvijek privlai svjetlo, a to je svjetlije od
novoga ivota?
Meutim, postoje i drugi zavaravatelji u psihi koji
takoer pokuavaju umanjiti ili umrljati ono novo. U
enskome procesu uenja podzemlja, psihika je
injenica da e se, kad rodimo neto lijepo, pojaviti i
neto zlobno, makar samo na tren, neto to je
ljubomorno, to nema razumijevanja ili pokazuje
negodovanje. Jedan ili vie upornih antagonista tada e
kaljati djetetovo ime, dijete nazivati runim i osuivati
ga. Roenje izaziva buenja kompleksa, negativne
majke i negativna oca, te drugih nijekajuih stvorenja
iz psihikog smetlita, koji e barem pokuati otro
kritizirati novi poredak, ako ne i obeshrabriti enu i
njezina novog potomka, ideju, ivot ili san.
To je onaj isti scenarij drevnih oeva, Krona, Urana
i Zeusa, koji su uvijek pokuavali pojesti ili izagnati
svoje potomstvo zbog nekoga mranog straha da e ih
djeca svrgnuti. Jungovskim rijeima, ta bi se razorna
sila nazivala kompleksom, organiziranim nizom osjeaja
i ideja u psihi, ega ego nije svjestan i zato vie-manje
moe s nama initi to ga je volja. Na psihoanalitikoj
se razini kao protuotrovom koristimo svijeu o
vlastitim slabostima i talentima, tako da kompleks ne
moe samostalno djelovati.
485
Freudovskim rjenikom, reklo bi se da ta razorna
sila proizlazi iz Ida, mrane, neodreene ali beskrajne
psihike zemlje u kojoj, rasute poput olupina i
oslijepljene nedostatkom svjetla, ive sve zaboravljene,
potisnute i odbojne ideje, nagoni, elje i djela. Tu se,
na psihoanalitikoj razini, do razrjeenja dolazi

sjeanjem na pozadinske misli i nagone, koje zatim

iznosimo u svijest, opisujui ih, imenujui i
katalogizirajui, kako bismo smanjili njihovu snagu.
Prema nekim priama s Islanda, ta magina
razorna sila u psihi kojiput je Brak, ledeni ovjek.
Postoji drevna pria u kojoj se dogaa savreno
ubojstvo. Brak, mukarac od leda, ubija ljudsku enu
koja ne uzvraa njegovu naklonost. Ubija je ledenom
sigom oblikovanom poput bodea. Siga, ba kao i
mukarac, rastopi se na suncu sljedeeg dana, pa od
oruja koje bi upuivalo na ubojicu ne ostane ni traga.
No, ni od ubojice ne ostane ni traga.
Mraan lik ledenoga ovjeka iz svijeta mitova
posjeduje jednako sablasnu tajanstvenost
pojavljivanja/nestajanja, kao i kompleksi u ljudskoj
psihi, a i isti modus operandi kao i Vrag u prii o
Bezrukoj djevi. Zato pojavljivanje Vraga i uspijeva do te
mjere dezorijentirati novaka. Kao i ledeni ovjek, on
dolazi niotkuda, obavi svoj ubilaki zadatak, zatim
nestaje, rastapa se ni u to, ne ostavlja ni traga.
No, ta nam pria ostavlja sjajan trag: ako se
osjeate kao da ste izgubili svoj poziv, svoju iskru, ako
se osjeate zbunjeno, pomalo smeteno, onda potraite
Vraga, onoga koji dui sprema zasjedu unutar vae
psihe. Ako ga ne vidite, ne ujete, ne moete ga
uhvatiti na djelu, pretpostavite da je aktivan i, to je
najvanije od svega, klonite ga se - bez obzira na to
koliko ste umorni, koliko vam se spava, koliko elite
zatvoriti oi pred stvarnim radom.
U stvarnosti, kad ena ima kompleks Vraga, to se
upravo tako dogaa. Ide ona, gleda svoja posla, dobro
joj ide, kad odjednom - bum! Vrag iskoi i sav njezin
dobar rad gubi energiju, pone epati, kalje, kalje jo
malo i napokon se srui. Demonski kompleks, koristei
se glasom ega, napada kreativnost, ideje, snove. U prii

se pojavljuje kao neko unutarnje izrugivanje ili

umanjivanje enina iskustva iz podzemlja. Vrag lae i
kae da je enino vrijeme u podzemlju proizvelo zvijer,
kad je zapravo proizvelo prekrasno dijete.
486
Kad su razni sveci pisali kako su se borili da zadre
vjeru u svoga odabranoga Boga, da ih je nou napadao
Vrag koji im je ui palio rijeima namijenjenima
slabljenju njihove odlunosti, oi izbijao stravinim
prikazama i sve u svemu razvlaio duu preko razbijena
stakla, onda su govorili upravo o toj pojavi, Vragu koji
iskae. Psihika zasjeda namijenjena je slabljenju ne
samo vae vjere u sebe, nego i u paljivi i pipavi rad
koji obavljate u nesvjesnom.
Potrebna je poprilina koliina vjere da biste
nastavili u tom trenutku, ali moramo, pa to i inimo.
Kralj, kraljica i kraljeva majka, svi elementi psihe, vuku
u jednom smjeru, u naem smjeru, pa moramo
ustrajati s njima. U ovom je trenutku to rad koji ulazi u
svoju posljednju fazu. Bilo bi uistinu teta i vrlo bolno
sada ga napustiti.
Kralj u naoj psihi je postojan. Nee ga ba sruiti
prvi udarac. Nee se sav smeurati od mrnje i osvete
kao to se to Vrag nada. Kralj, koji toliko voli svoju
enu, zaprepaten je tom izopaenom porukom, ali
alje natrag poruku kojom trai od majke da se u
njegovoj odsutnosti skrbi za kraljicu i njezino dijete. To
je ispit nae unutarnje sigurnosti... mogu li dvije sile
ostati povezane, ak i ako je jedna ili druga prikazana
odvratnom i prezira vrijednom? Moe li jedna ostati
vjerna drugoj bez obzira na sve? Moe li se savez
nastaviti ak i ako se sjeme sumnje predano sije?
Dosad odgovor glasi - da. Ispit koji treba dokazati
postoji li brak izdrljive ljubavi izmeu divljega
podzemlja i zemaljske psihe, poloen je, i to s odlinim

uspjehom.
Na putu natrag k dvorcu, glasnik ponovno zaspi
pokraj rijeke, pa Vrag mijenja poruku tako da glasi:
"Ubij kraljicu". Tu se grabeljivac nada da e psiha
postati polarizirana i ubiti samu sebe, odbaciti itav
jedan aspekt sebe, onaj kljuni, onaj netom probueni,
enu koja zna.
Kraljeva majka je uasnuta tom porukom, pa se
ona i kralj dopisuju mnogo puta amo-tamo, pri emu
svako od njih pokuava razjasniti poruku onoga drugog,
dok konano Vrag ne promijeni kraljevu poruku tako da
glasi: "Ubij kraljicu i izrezi joj oi i jezik kao dokaz."
Tu ve imamo djevu koja nema svjetovno hvatite,
koja nema ake, jer je Vrag naredio da joj se odreu.
Sad zahtijeva daljnju amputaciju. Sada eli da bude i
bez stvarnoga govora i bez stvarnoga vida. To je
487
prilian vrag, a opet nas njegov zahtjev zapanjuje. Jer
on eli da se dogodi upravo ono ponaanje koje
optereuje ene od pamtivijeka. On eli da djeva
potuje sljedea pravila: "Nemoj vidjeti ivot onakvim
kakav jest. Nemoj razumjeti cikluse ivota i smrti.
Nemoj teiti za svojim enjama. Nemoj govoriti o svim
tim divljim stvarima."
Stara Divlja majka, utjelovljena u kraljevoj majci,
ljutita je zbog Vraje naredbe, pa kae: To je previe.
Ona jednostavno odbije. U eninu radu psiha kae: "To
je previe. To ne mogu, ne elim, tolerirati." Pa psiha
zatim, kao rezultat vlastita duhovnog iskustva u
inicijaciji izdrljivosti, pone djelovati lukavije.
Stara Divlja majka mogla je zadignuti suknju,
osedlati par konja i pojuriti u daljinu da pronae sina i
odredi kakva ga je to sila zaposjela da je poelio ubiti
svoju krasnu kraljicu i prvorodeno dijete, ali ona to ne
ini. Umjesto toga poalje mladu novakinju, onako kako

drevni obiaj nalae, na jo jedno simbolino

inicijacijsko mjesto, u umu. U nekim ritualima
inicijacijsko je mjesto pilja ili ispod planine, ali u
podzemlju, gdje obiluje simbolikom drvea, najee se
radi o umi.
Shvatite to to znai: poslati djevu na jo jedno
inicijacijsko mjesto ionako bi bio prirodni tijek stvari,
ak i da Vrag nije iskoio i mijenjao poruke. Tijekom
silaska postoji nekoliko mjesta za inicijaciju, jedno za
drugim, od kojih svako nosi svoju pouku i ugodu. Vrag,
mogli bismo rei, zapravo osigurava da osjetimo kako
je vano ponovno ustati i odjuriti do sljedeega.
Sjetite se, postoji prirodno razdoblje nakon
poroaja, tijekom kojega se smatra da ena pripada
podzemlju. Posuta je njegovom prainom, napojena
njegovom vodom, jer je tijekom trudova upoznala
misterij ivota/smrti/boli/radosti. Dakle, privremeno
"nije ovdje", nego je jo uvijek "tamo". Treba joj
vremena da se ponovno pojavi.
Djeva je poput ene nakon poroaja. Ustaje s
podzemnoga ginekolokog stola gdje je rodila nove
ideje, novi pogled na ivot. Sad je umotana u veo, s
djetetom na prsima, pa ide dalje. U verziji brae
Grimm, novoroene je muko i zove se Tugomil
(Sorgenreich, op. prev.). Ali u teacentrinim religijama,
duhovno dijete koje se rodi iz enine pustolovine s
kraljem podzemlja zove se Veselka.
488
Tu se po podu vue jo jedan rep stare religije.
Nakon roenja djevina novoga sebstva, kraljeva majka
alje mladu kraljicu na dugu inicijaciju koja e je, kao
to emo vidjeti, poduiti definitivnim ciklusima enina
ivota.
Stara Divlja majka djevi daje dvostruki blagoslov:
vee dijete na djevina mlijekom ispunjena prsa tako da

djetinje Sebstvo moe primati okrepu bez obzira na

daljnja zbivanja. Zatim, prema tradiciji starih kultova
Boica, umata djevu u velove, jer je to glavna odjea
koju Boica nosi kad putuje na nekom svetom
hodoau, kad ne ele da ju prepoznaju ili odvrate od
njezinih namjera. U Grkoj mnogobrojne skulpture i
duboki reljefi prikazuju novakinje eleuzinskih rituala
umotane u velove kako ekaju na sljedei korak u
inicijaciji.
to predstavlja taj simbol umatanja u velove? On
oznauje razliku izmeu skrivanja i preruavanja.
Pokazuje kako se osoba dri sebe, kako se ne prikazuje
javnosti, kako ne odaje svoju tajanstvenu prirodu.
Predstavlja ouvanje erosa i tajanstvenosti divlje
prirode.
Kojiput nam je teko odrati novu ivotnu energiju
u preobraajnom kotliu dovoljno dugo da bi nam neto
novo pripalo. Moramo je zadrati za sebe, a ne da je
itavu podijelimo svima koji nas pitaju, ili kad nam se
odjednom prikrade neko tiho nadahnue, pa nam kae
da bi bilo dobro prevrnuti kotli i istoiti nau najfiniju
duevnost u usta drugih ili na tlo.
Kad stavimo veo na neto, onda to pojaava
njegovo djelovanje i osjeaje. To je nadaleko i nairoko
poznato enama. Moja baka je govorila "velom zastrti
zdjelu". To znai staviti bijelu krpu na zdjelu s tijestom
koje smo izmijesili, tako da se predigne. Veo za kruh i
veo za psihu slue u iste svrhe. Postoji snana pjenica u
dui ena u silasku. Postoji mona fermentacija. Kad
smo prekrivene velom, onda num jaa tajanstveni uvid.
Kad gledamo kroz veo, svi nam ljudi izgledaju kao
maglovita bia, svi dogaaji, svi predmeti, sve je
obojeno kao u zoru, ili u snu.
ezdesetih godina dvadesetoga stoljea ene su se
zastirale velovima kose. Putale su da im naraste vrlo

duga, izravnavale su je i nosile kao zastor, kao nain

zastiranja lica - kao da je svijet previe raspuknut,
previe ogoljen, pa bi kosa mogla prekriti njihovo
njeno seb489
stvo. Postoji srednjoistoni ples s velovima, a naravno, i
suvremene Muslimanke nose veo. Babuka iz Istone
Europe i trajes koje ene u Srednjoj i Junoj Americi
nose na glavi takoer su uspomene na veo. ene u
Indiji takoer nose velove kao normalnu stvar, a to ine
i Afrikanke.
Gledajui tako po svijetu, pomalo sam poela aliti
suvremene ene koje nemaju velove koje bi mogle
nositi. Jer, biti slobodna ena i rabiti veo po volji znai
imati mo Tajanstvene ene. A ugledati takvu enu pod
velom, moan je doivljaj.
Jednom sam ugledala neto zbog ega e me velovi
fascinirati do kraja ivota: sestrinu Evu, kako se
priprema za svoje veernje vjenanje. Meni je bilo
otprilike osam godina, a sjedila sam na njezinu
kovegu, s cvjetnim aranmanom u kosi koji mi je ve
stajao ukoso i s jednom arapicom oko glenja, a
drugom ve uvuenom u cipelu. Prvo je odjenula
dugaku bijelu satensku haljinu s etrdeset malih
satenom presvuenih gumba, a zatim navukla duge
bijele satenske rukavice s po deset satenom
presvuenih gumba. Spustila je veo preko svojega
krasnoga lica i preko ramena sve do poda. Teta Tereza
namjetala je veo da lelujavo pada na sve strane,
mumljajui Bogu neka ga uini savrenim. Ujak
Sebestyen zaustavio se zapanjen na pragu, jer Eva vie
nije bila smrtnica. Bila je Boica. Iza vela, oi su joj se
inile srebrnkaste, a kosa nekako zvjezdana. Usta su joj
se doimala poput crvenoga cvijeta. Pripadala je samo
sebi, cjelovita i snana, taman izvan dosega na neki

valjani nain.
Neki kau da himen predstavlja veo. Drugi, da je
iluzija veo. Nitko nema krivo. Ali ima jo neto u tome.
Ironino je da je veo, iako uporabljen da sakrije neiju
ljepotu od tue poude, takoer i dio opreme femine
fatale. Nositi veo odreene vrste, u odreeno vrijeme, s
odreenim ljubavnikom i uz odreene poglede, znai
isijavati intenzivnu i maglovitu erotinost koja uistinu
oduzima dah. U enskoj psihologiji, veo je simbol
enine sposobnosti da preuzme koju god pojavu ili
sadraj eli.
Postoji dojmljiva numinoznost one koja je pod
velom. Ona udahnjuje takvo strahopotovanje svima s
kojima se susree da oni zastanu kao ukopani, tako
obuzeti tovanjem njezine pojave da je moraju
490
ostaviti na miru. Djeva u prii obavijena je velom da bi
krenula na put, zato je nedodirljiva. Nitko se ne bi
usudio pridignuti taj veo bez njezina doputenja. Nakon
sve one prodornosti Vraga, ona je potpuno zatiena.
ene takoer prolaze takvu preobrazbu. Kad je ena u
tom zastrtom stanju, razumne osobe dobro znaju da ne
valja prodirati u njezin psihiki prostor.
Dakle, nakon svih onih lanih poruka u psihi, pa
ak i kod izgona zatiene smo nekim uzvienim
opameenjem, nekom hranjivom okrepljujuom
samoom koja izvire iz nae veze sa starom Divljom
majkom. Ponovno smo na putu, ali pod paskom. Budui
da nosimo veo, oznaene smo kao ona koja pripada
Divljoj eni. Mi smo njene, pa iako nismo nedostupne,
na neki smo nain izdvojene od potpuna uranjanja u
svakodnevni ivot.
Zabave gornjega svijeta nas ne privlae. Lutamo
da naemo to mjesto, domovinu u nesvjesnom. Kao to
se za voke u cvatu kae da nose lijepi veo, tako smo

sad mi i djeva rascvjetale jabuke koje se kreu i trae

umu kojoj pripadamo.
Ubijanje srne predstavljalo je enama ritual
ponovna oivljavanja. Vodila bi ga neka starija ena
poput kraljeve majke, jer ona bi bila nadleni "znalac"
ciklusa ivota i smrti. rtvovanje srne otkriva jo vie
stare religije. rtvovanje srne bio je drevni ritual koji je
trebao osloboditi njezinu njenu, a opet prtavu
energiju.
Kao i ene u silasku, ta sveta ivotinja bila je
poznata po ilavom preivljavanju hladnih i oajnih
zima. Srne se smatraju krajnje uinkovitima u traenju
hrane, raanju i ivljenju unutar dubokih ciklusa
prirode. Vjerojatno je da su sudionici takva rituala
pripadali nekom klanu i da je zamisao koja je stajala iza
rtvovanja bila da se novaka naui sve o smrti, ali i
prome odlikama same te divlje ivotinje.
Eto, i ovdje se ponovno pojavljuje rtva - ustvari,
dvostruka krvna rtva, rubedo. Prvo je rtvovanje srne,
ivotinje koja je sveta za krvnu lozu drevne Divlje ene.
U drevnom bi ritualu ubijanje srne izvan ciklusa znailo
oskvrnue stare Divlje majke. Ubijanje ivotinja opasan
je posao, jer razne dobrodune i susretljive jedinke
putuju preruene kao ivotinje. Ubijati neku od njih
izvan ciklusa znailo je dovesti u
491
opasnost osjetljivu ravnoteu prirode i izazvati osvetu
mitolokih dimenzija.
No, bitna je injenica da je rtvovanje majinskoga
stvorenja, srne, koje predstavlja ensko tijelo znanja, a
zatim hranjenje mesom te ivotinje, odijevanje
njezinom koom radi topline i pokazivanja pripadnosti
klanu, pretvaranje u tu ivotinju, bio sveti enski ritual
otkako je svijeta i vijeka. Zadrati oi, ui, njuku,
rogove i razne iznutrice znai imati mo koju

simboliziraju njihove razne funkcije: dalekovidnost,

otar njuh, brze kretnje, vrsto tijelo, glas za prizivanje
vlastite vrste i tako dalje.
Drugi rubedo pojavljuje se kad se djeva odijeli od
dobre stare majke i kralja. To je razdoblje u kojemu
trebamo pamtiti, ustrajati na duhovnoj okrepi premda
smo odvojeni od onih sila koje su nas odravale u
prolosti. Ne moemo zauvijek ostati u ekstazi savrena
saveza. Za veinu nas to nije pravi put. Na se rad vie
sastoji u tome da se u nekom trenutku odbijemo od tih
vrlo uzbudljivih sila, a opet ostanemo svjesno povezane
s njima i nastavimo na sljedei zadatak.
injenica je da se moemo fiksirati na neki osobito
krasan aspekt psihikog saveza i ostati tamo zauvijek,
siui tu svetu sisu. To ne znai da je okrepa razorna.
Dapae, okrepa je apsolutno kljuna za putovanje i to u
prilinoj koliini. Zapravo, ako je nema u dovoljnoj
mjeri, onda e traga izgubiti snagu, pasti u depresiju i
stiati se do apta. Ali ako ostanemo na naem
najdraem mjestu u psihi, primjerice samo na ljepoti,
samo na ushitu, individuacija se jako uspori. Gola istina
jest da one svete sile koje naemo u svojoj psihi
moramo jednoga dana napustiti, bar privremeno, tako
da se moe dogoditi sljedea faza procesa.
Kao i u prii, kad dvije ene u suzama jedna drugoj
kau zbogom, tako i mi moramo rei zbogom
dragocjenim unutarnjim silama koje su nam neizmjerno
pomogle. I tada, s naim novim djetinjim Sebstvom na
srcu i grudima, kreemo na put. Djeva je ponovno na
putu, luta prema velikoj umi s velikom nadom da e
neto proizii iz te velike dvorane drvea, neto to ini
duu.
492
esta faza - Carstvo divlje ene

Mlada kraljica dolazi do najvee, najdivljije ume koju

je ikada vidjela. Ne vide se nikakvi puteljci. Nekako se
probija preko i kroz i okolo. Kad se ve mrailo, onaj
isti bijeli duh koji joj je prije pomagao kod opkopa
dovede je do neke bijedne gostionice koju su vodili
ljubazni ljudi iz ume. ena u bijelom pozove je da ue
i oslovi je imenom. Kad je mlada kraljica upitala otkud
joj zna ime, ena u bijelom kae: "Mi koji smo iz ume
pratimo te stvari, kraljice moja."
Tako kraljica ostane sedam godina u umskoj
gostionici i sretna je sa svojim djetetom i ivotom.
Polako su joj i ake ponovno izrasle, prvo kao male
ruice dojeneta, zatim kao male ruke djevojice, i
naposljetku kao enske ruke.
Premda je ta epizoda najkraa u prii, zapravo je
najdulja i s obzirom na vrijeme koje prolazi i na
injenicu privoenja zadatka njegovu sazrijevanju.
Djeva je ponovno lutala, a sada se, takorei, vrati kui
na sedam godina - odvojena od mua, istina, ali inae
doivljava obogaenje i obnovu.
Njezino je stanje ponovno izazvalo suut duha u
bijelom - koji sad postaje njezinim vodiem - pa je
dovede do toga doma u umi. Takva je ta beskrajno
milosrdna priroda duboke psihe tijekom enina
putovanja. Uvijek postoji jo jedan pomaga, pa jo
jedan. Taj duh koji je vodi i zbrinjava pripada staroj
Divljoj majci, a kao takav predstavlja instinktivnu psihu
koja uvijek zna to slijedi i to dolazi nakon toga.
Ta velika divlja uma koju djeva nalazi predstavlja
arhetipsko sveto inicijacijsko tlo. Ona je poput Leuke27 ,
divlje ume za koju su stari Grci tvrdili da raste u
podzemlju, ispunjena svetim i drevnim drveem i
Leuka ili Leukipa jedna je od Okeanida koju Had siluje,
pa se ona od tuge pretvori u jablan, (op. prev.)
27

prepuna zvijeri, divljih i pitomih. Tu bezruka djeva

nalazi svoj mir na sedam godina. Budui da je to
umovito podruje, a nju simbolizira rascvjetala jabuka,
to je napokon njezina domovina, mjesto na kojemu
njezina vatrena i rascvjetala dua ponovno hvata
korijen.
A tko je ena u dubokoj umi koja vodi gostionicu?
Kao i duh odjeven u jarko bijelu boju, ona je aspekt
stare trostruke Boice, pa da se
493
ouvala ba svaka faza izvorne bajke, onda bi u
gostionici bila i neka ljubazna/estoka starica u nekoj
ulozi. No, taj se dio prie izgubio, pomalo nalikuje
rukopisu iz kojega su neke stranice istrgnute. Element
koji manjka vjerojatno je bio potisnut tijekom jedne od
onih starih oluja koje su divljale izmeu stare religije
prirode i novije religije, prilikom kojih je trebalo odluiti
koje e vjerovanje prevladati. No, ono to nam jest
preostalo, vrlo je snano. Voda te prie nije samo
duboka, nego i bistra.
Vidimo dvije ene koje se tijekom sedam godina
upoznaju. Duh u bijelom je kao telepatska Baba Jaga u
"Vasilisi", a koja predstavlja staru Divlju majku. Kao to
Jaga kae Vasilisi, premda je nikad prije nije vidjela:
"O, da, poznajem tvoju obitelj", tako i enski duh koji
je gostioniarka u podzemlju, ve poznaje mladu
kraljicu, jer i ona pripada svetoj Divljoj eni koja sve
zna.
I ponovno nastaje vaan prekid u prii. Ne
spominju se toni zadaci i uenje tih sedam godina,
osim to kae da su se odmarali i oivljavali. Premda
bismo mogli rei da prekid nastaje jer su uenja stare
religije prirode tradicionalno drana u tajnosti, pa se
stoga ne bi niti navodila u takvoj prii, mnogo je
vjerojatnije da je postojalo jo sedam aspekata,

zadataka ili epizoda u ovoj prii, jedan za svaku godinu

koju djeva provodi u umi uenja. Ali ekaj, ta nita u
psihi nije izgubljeno, sjeate se?
Moemo se sjetiti svega i oivjeti sve to se
dogodilo tijekom tih sedam godina iz onih malih
krhotina koje imamo iz drugih izvora o enskoj
inicijaciji. enska inicijacija je arhetip, pa premda
arhetip ima mnoge varijacije, sr mu je ista. Dakle, evo
to znamo o inicijaciji ako pregledamo druge bajke i
mitove, usmene i pisane.
Djeva ostaje sedam godina, jer je to razdoblje
jedno doba enina ivota. Sedam je broj koji se
pripisuje mjeseevu ciklusu, a to je i broj drugih
razdoblja svetoga vremena: sedam dana stvaranja,
sedam dana u tjednu i tako dalje. No, onkraj toga
mitskoga shvaanja postoji jedno mnogo vee, a to je
sljedee:
enski je ivot podijeljen u faze po sedam godina.
Svako sedmogodinje razdoblje predstavlja odreeni
niz iskustava i uenja. Te se faze mogu konkretno
shvatiti kao razdoblja odrasloga razvoja, ali se
494
mogu i prije shvatiti kao duhovne faze razvoja koje ne
moraju nuno odgovarati eninoj kronolokoj dobi,
premda kojiput to i ine.
Od poetka vremena enski je ivot podijeljen u
faze, od kojih veina ima veze s promjenjivom moi
njezina tijela. Korisno je podijeliti enin tjelesni,
duhovni, osjeajni i stvaralaki ivot u odjeljke, jer tako
moe oekivati i pripremati se za "ono to slijedi". Ono
to slijedi u ovlasti je instinktivne Divlje ene. Ona
uvijek zna. Pa ipak, tijekom vremena, kako su nestajali
stari divlji rituali inicijacije, tako su se skrivale i upute
koje su mlae ene dobivale do starijih o tim uroenim
enskim fazama.

Empirijsko promatranje enskoga nemira, enje,

promjene i razvoja vraa stare obrasce ili faze enskoga
ivota ponovno na svjetlo dana. Premda fazama
moemo pridati odreene naslove, sve su one ciklusi
dovravanja, starenja, umiranja i novoga ivota. Sedam
godina koje djeva provodi u umi trebaju je nauiti
detaljima i dramama koje su povezane s tim fazama.
Slijede ciklusi po sedam godina koji se proteu kroz
itav enski ivot. Svaki od njih ima svoje rituale i svoje
zadatke. Na nama je da ih upiemo.
To vam nudim samo kao metaforu za psihiki
razvoj. Doba i faze enina ivota predviaju i zadatke
koje valja ispuniti i stajalita koja trebamo zauzeti. Na
primjer, ako prema sljedeoj shemi ivimo dovoljno
dugo da uemo u psihiko mjesto i fazu maglovitih
bia, mjesto gdje je svaka misao nova kao sutranji
dan i stara kao poetak vremena, onda emo se nai
kako prihvaamo jo jedno stajalite, jo jedan nain
gledanja, a i otkrivanja i postizanja zadataka svijesti s
te toke.
Sljedee metafore su fragmenti. Ali ako dobijemo
dovoljno iroke metafore, onda moemo iz onoga to je
poznato i onoga to osjeamo u vezi s drevnim znanjem
sazdati neki novi uvid za nas koji je ne samo
numinozan, nego nam se u ovome asu i ini
prihvatljivim. Te se metafore okvirno temelje na
empirijskom iskustvu i promatranju, razvojnoj
psihologiji i pojavama koje se nalaze u mitovima
stvaranja, koji su jedne od boljih izvornih kostiju
biljeaka o ljudskoj psihi.
Te faze nisu vrsto povezane s kronolokom dobi
jer su neke ene od osamdeset godina razvojno
gledano jo uvijek u svojem ranom dje495
vojatvu, neke ene u dobi od etrdeset u psihikom

svijetu maglovitih bia, a neke dvadesetogodinjakinje

nose tolike ratne oiljke kao dugovjene starice. Doba
nisu hijerarhijski poredana, nego jednostavno pripadaju
enskoj svijesti i porastu njihova duevnoga ivota.
Svako doba predstavlja promjenu pristupa, promjenu
zadataka i promjenu vrijednosti.
0-7
doba tijela i sanjanja/socijalizacija uz
ouvanje mate
7-14
doba odvajanja a opet spajanja razuma i
zamiljajnoga
14-21
doba novoga tijela/rano djevojatvo/
rastvaranje a opet zatiivanje senzualnosti
21-28
doba novoga svijeta/novoga ivota/
istraivanje svjetova
28-35
doba majke/ uenje majinstva za druge i
sebe
35-42
doba tragaa/ uenje majinstva za
sebstvo/traenje sebstva
42-49
doba rane starosti/ nalaenje daleka
taborita/ohrabrivanje drugih
49-56
doba podzemlja/ uenje rijei i rituala
56-63
doba izbora/ odabir svojega svijeta i posla
koji jo treba obaviti
63-70
doba kad postajemo uvarica/ preslagivanje
svega nauenoga
70-77
doba podjetinjavanja/ jo vie starosti
77-84
doba maglovitih bia/ nalaenje vie velikoga
u malome
84-91
doba tkanja purpurnim koncem/
razumijevanje tkanja ivota
91-98
doba eterinoga/ manje govorenja, vie
bivanja
98-105 doba pneume, daha
105 +
doba bezvremenosti

Za mnoge se ene prva polovica tih faza enskoga

znanja, recimo do dobi od etrdeset i neto, premjeta
sa stvarnoga tijela instinktivnih djejih spoznaja na
tjelesno znanje duboke majke. No, u sljedeoj etapi
faza, tijelo gotovo potpuno postaje unutarnji
mehanizam osjeta, a ene postaju sve suptilnije.
Kako ena prolazi kroz te cikluse, tako se njezini
slojevi obrane, zatite, gustoe sve vie stanjuju, sve
dok joj ne pone prosijavati dua.
496
Zapanjuje do koje mjere sve vie osjeamo i vidimo
kretanje due unutar tjelesne psihe kako starimo.
Dakle, sedam je broj inicijacije. U arhetipskoj
psihologiji postoje doslovce deseci osvrta na simbol
sedmice. Jedan osvrt smatram osobito vrijednim kao
pomo enama da razlikuju zadatke koji ih ekaju, te
kao navoenje njihova trenutana poloaja unutar
podzemne ume. To je osvrt iz prastarih odlika koje se
pripisuju sedmorim osjetilima. Ti simboliki atributi
pripadaju navodno svim ljudima te predstavljaju
inicijaciju u duu metaforama i stvarnim sustavima
tijela.
Prema tom drevnom uenju, osjeti predstavljaju
aspekte due ili "unutarnje sveto tijelo", pa valja raditi
s njima i razvijati ih. Premda je taj rad predugaak da
ga sad ovdje izlaem, rado bih privirila u to staro
naslijee. Postoji sedam osjeta, pa tako i sedam
podruja zadataka: ivost, osjeaj, govor, okus, vid,
sluh i njuh.ccxv
Kau da su svi ti osjeti pod utjecajem neke
energije s neba. Da sad to malo prizemljimo - kad ene
koje rade u skupini govore o tim stvarima, opisuju ih,
istrauju, proeljavaju, onda mogu se koristiti tim
metaforama iz istoga izvora da bi zavirile u tajnu

osjeta: vatra animira, zemlja daje novi osjeaj, voda

daje govor, zrak daje okus, izmaglica daje vid, cvijee
daje sluh, juni vjetar daje njuh.
Imam snaan osjeaj, koji proizlazi iz te male
krpice staroga inicijacijskoga rituala u ovom dijelu
prie, uglavnom fraze "sedam godina", da se na faze
itava enina ivota, kao i na stvari poput sedam ula i
drugih stvari, koje se tradicionalno broje u sedmicama,
upozoravalo nekadanje novake koji su to onda
ukljuivali u svoj rad. Stari pripovjedaki fragment koji
me se uvelike dojmio potjee od stare vapske
kazivaice, Cratynane , koja je rekla da su davno ene
znale odlaziti na nekoliko godina na neko mjesto u
planinama, ba kao to su mukarci odlazili na duga
razdoblja s vojskom u slubi kralja.
Dakle, za vrijeme djevina uenja u dubokoj umi
dogaa se jo jedno udo. Njezine ake ponovno ponu
rasti u fazama, prvo kao ruke dojeneta. Moemo to
shvatiti kao da je njezino razumijevanje svega to se
zbilo isprva imitativno kao kod dojenadi. Kako se
njezine ake pretvaraju u ake djeteta, tako ona razvija
konkretno, ali ne i apsolutno razumijevanje svih stvari.
Kad napokon postanu enske
497
ake, onda ona ve posjeduje izvjebano i produbljeno
razumijevanje onoga nekonkretnog, metaforikoga,
svetoga puta na kojem se nalazi.
Dok provodimo ono duboko instinktivno znanje o
svim stvarima koje uimo tijekom ivota, vraaju nam
se nae ake, ake nae enskosti. Zabavno je kojiput
promatrati same sebe dok tek ulazimo u neku psihiku
fazu tako da oponaamo ponaanje koje bismo rado
usvojile. Poslije, kako napredujemo, tako urastamo u
nau duhovnu fazu, u na pravi oblik.
Kojiput se koristim drugom verzijom te prie u

predstavama i tijekom psihoanalize. U ovoj verziji

mlada kraljica odlazi do bunara. Kako se sagiba ne bi li
uzela vode, dijete joj padne u bunar. Mlada kraljica
vrisne, a duh se pojavi i upita zato ne spaava dijete.
"Zato to nemam ruke!", povie ona. "Pokuaj", kae
duh i kako djeva isprui ruke u vodu, poseui za
djetetom, tako joj se ake istoga trena obnove i dijete
je spaeno.
To je takoer snana metafora za ideju spaavanja
djetinjega Sebstva, duevnoga Sebstva, od toga da
ponovno zaluta u nesvjesnom, da zaboravimo tko smo i
to moramo initi. Upravo je to trenutak u naem
ivotu kad s lakoom moemo odbiti ak i vrlo
armantne ljude, vrlo oaravajue ideje, vrlo privlanu
cirkusku glazbu, osobito ako ne krijepi enin savez s
divljim.
Mnogim je enama udesna ta preobrazba u kojoj
se, iz nekoga koga odvue ili zarobi sama ideja ili osoba
koja joj pokuca na vrata, pretvori u enu iz koje zrai
La Destina, koja posjeduje duboku spoznaju vlastite
sudbine. ena tada na taj nov i snaan nain odlazi u
ivot pogleda usmjerena u daljinu, dlanova okrenutih
prema van i netaknuta sluha za instinktivno sebstvo.
U ovoj je verziji djeva obavila svoj posao, tako da
se, kad joj je potrebna pomo vlastitih aka da bi
osjetile i zatitile njezin razvoj, one pojave. One se
regeneriraju strahom od gubitka djetinjega Sebstva.
Obnavljanje enina nadzora nad ivotom i radom
ponekad izaziva trenutni prekid rada, jer moda jo nije
potpuno sigurna u svoju novopronaenu snagu. Moda
e je neko vrijeme morati iskuavati da bi shvatila koliki
joj je doseg.
498
esto moramo reformirati svoju predodbu koja
glasi: jednom bez moi (aka), uvijek bez moi. Nakon

svih naih gubitaka i patnji otkrivamo da emo biti

nagraene ako posegnemo, time to emo uhvatiti
dijete koje nam je tako dragocjeno. To je trenutak u
kojem ena osjea da napokon ponovno ima nadzor
nad svojim ivotom i dlanove s pomou kojih e vidjeti i
ponovno oblikovati ivot. itavim su joj putem
pomagale intrapsihike sile i ona je u velikoj mjeri
sazrela. Sad je uistinu "unutar sebe".
Dakle skoro smo doli do kraja lutanja po irokoj
zemlji te duge prie. No, pred nama se prostire jo
jedna etapa crescenda i dovravanja. Budui da je to
uvod u tajnu/svladavanje izdrljivosti, krenimo urno
na taj posljednji dio naega podzemnog putovanja.
Sedma faza - Divlja mladenka i mladoenja
Sad se kralj vraa, te on i njegova majka shvate da je
Vrag sabotirao njihove poruke. Kralj se zavjetuje na
proienje - nee niti jesti niti piti i pretrait e svaki
pedalj zemlje da nae djevu i dijete. Trai ih sedam
godina. ake mu postanu crne, brada pljesnivo-smea
poput mahovine, oi crvene i osuene. Tijekom toga
vremena nit' jede nit' pije, ali sila jaa od njega pomae
mu da preivi.
Naposljetku doe do gostionice koju dre ljudi iz
ume. Tu ga prekriju velom, on spava i probudi se te
ugleda krasnu enu i prelijepo dijete kako ga
promatraju. "Ja sam tvoja ena, a ovo je tvoje dijete",
kae mlada kraljica. Kralj bi rado povjerovao, ali vidi da
djeva ima ake. "Zbog mojih muka te uz dobru skrb,
ake su mi ponovno izrasle", ree djeva. A duhovna
ena u bijelom donese srebrne ake iz krinje u kojoj
su ih uvale. Priredi se duhovno slavlje. Kralj, kraljica i
dijete vrate se kraljevoj majci i odre drugo vjenanje.
Tu na kraju ena, koja je obavila taj teak silazak,

okuplja postojanu etvorku duhovnih moi: kraljevski

animus, djetinje sebstvo, staru Divlju majku i djevu
koja je prola inicijaciju. Oprana je i proiena mnogo
puta. udnja ega za sigurnim ivotom vie ne vodi igru.
Sad ova etvorka upravlja psihom.
499
Konano sjedinjenje i ponovno vjenanje ostvareno
je zbog patnje i lutanja kralja. Zato on, kralj
podzemlja, mora lutati? Nije li on kralj? Pa, istina je
zapravo da i kraljevi moraju obaviti svoj psihiki rad,
ak i arhetipski kraljevi. Unutar te prie postoji stara, i
krajnje tajanstvena, ideja da se i druge sile u psihi
moraju pomaknuti ako se jedna promijeni. Tu djeva
nije vie ona ena kojom se oenio, nije vie krhka
zalutala dua. Sada je prola inicijaciju, sada poznaje
svoje enske obiaje u svim stvarima. Sada je postala
mudra kroz prie i savjete stare Divlje majke. Ima
ake.
Zato kralj mora patiti da bi se razvio. U nekom
smislu, kralj ostaje u podzemlju, ali kao lik animusa,
predstavlja eninu prilagodbu kolektivnom ivotu - on
pronosi u gornji svijet, ili izvanjsko drutvo, one glavne
ideje koje je ona nauila na svojem putu. Stvar je
jedino u tome to jo nije iskusio to i ona, a to mora
uiniti kako bi mogao prenijeti u svijet to to ona jest i
to zna.
Nakon to ga stara Divlja majka izvijesti o tome da
ga je Vrag prevario, on i sam uranja u svoju
preobrazbu lutanjima i nalaenjem, ba kao to je to
inila i djeva prije njega. On nije izgubio ake, ali je
izgubio svoju kraljicu i potomka. Tako animus oponaa
put kojim je prola djeva.
To suutno ponavljanje preustrojava enin nain
bivanja u svijetu. Preusmjeriti animus na taj nain znai
uvesti ga u enin osobni rad. To je moda i odgovor na

pitanje kako to da je bilo mukih novaka u sutinski

enskoj inicijaciji u Eleuzini. Mukarci su preuzimali
zadatke i muke enskog uenja kako bi pronali svoje
psihike kraljice i psihike potomke. Animus ulazi u
vlastitu sedmogodinju inicijaciju. Tako e se ono to je
ena nauila ne samo odraziti na njezinoj unutarnjoj
dui, nego i ispisati na njezinoj vanjtini, pa e ona i
djelovati prema van u skladu s time.
Kralj, dakle, luta po umi inicijacije i tu ponovno
imamo osjeaj da nedostaje jo sedam epizoda - sedam
faza inicijacije animusa. No i sad imamo fragmente iz
kojih moemo crpiti, imamo mi svoje metode. Jedan je
od pokazatelja taj da kralj ne jede sedam godina, a
ipak se odri na ivotu. Nedobivanje okrepe povezano
je s posezanjem ispod naih nagona i apetita za nekim
dubljim znaenjem koje stoji iza i ispod toga. Kraljeva
inicijacija ima veze s uenjem nekoga pro500
dubljenja u odnosu prema razumijevanju apetita,
seksualnihccxvl i drugih. Ima veze s uenjem vrijednosti i
ravnotee ciklusa koji odravaju ljudsku nadu i sreu.
Osim toga, budui da je on animus, njegovo
traenje ima veze i s nalaenjem potpuno iniciranoga
enskog u psihi i odravanjem toga kao glavnoga cilja,
bez obzira na sve to mu se jo moe isprijeiti na
putu. Tree, njegova inicijacija u divlje sebstvo, dok se
na sedam godina pretvara u ivotinju po prirodi, dok se
ne kupa sedam godina, dogaa se da bi se ogulili svi
slojevi prekomjerno civilizirana hitina koje je stekao.
Taj animus obavlja pravi rad kako bi se pripremio za
pokazivanje i provedbu stvarnoga duevnoga Sebstva
novoinicirane ene u svakodnevnom ivotu.
Onaj dio prie koji se odnosi na veo to ga kralju
stavljaju na lice dok spava najvjerojatnije je jo jedan
fragment starih mistinih rituala. Postoji krasan kip u

Grkoj koji prikazuje upravo to: novaka pod velom,

glave pognute kao da se odmara, eka ili spava.ccxvii
Vidimo da animus ne moe djelovati ispod njezine
razine znanja jer e se ona ponovno rascijepiti izmeu
onoga to u sebi osjea i zna, i onoga kako se kroz svoj
animus, ponaa prema van. Dakle, animus mora lutati
u prirodi, u vlastitoj mukoj prirodi, takoer u umi.
Nije udo da su i djeva i kralj natjerani na lutanje
kroz psihiko tlo na kojem se zbivaju takvi procesi.
Mogu se nauiti samo u divljoj prirodi, samo uz kou
Divlje ene. Uobiajeno je da ena koja je prola takvu
inicijaciju nae svoju podzemnu ljubav prema divljoj
prirodi kako se pojavljuje u njezinu gornjosvjetskom
ivotu. Psihiki se oko nje iri miris umske vatre.
Uobiajeno je da pone ovdje provoditi ono to je
nauila tamo.
Jedna od udesnih stvari vezanih za tu dugotrajnu
inicijaciju jest da ena koja prolazi taj proces i dalje ivi
svojim redovitim ivotom povrinskoga svijeta: ljubi
ljubavnike, raa novoroenad, juri za djecom, ganja
umjetnost, lovi rijei, nosi hranu, boje, kaleme, bori se
za ovo ili ono, ukapa mrtve, obavlja sve one
svakodnevne zadatke uz to to je na svojem dubokom,
dalekom putovanju.
ena je u to vrijeme esto rastrzana u dva smjera,
jer je preplavljuje potreba da ue u umu kao da je
rijeka i da pliva u zelenilu, da
501
se uspne na vrh litice i sjedne licem prema vjetru. To je
vrijeme kad unutarnji sat otkuca trenutak koji natjera
enu da naglo poeli neko nebo koje moe nazvati
svojim, neko drvo koje moe obgrliti, neku stijenu o
koju moe pritisnuti obraz. A ipak mora ivjeti i svojim
gornjosvjetskim ivotom.
Itekako joj slui na ast da, premda to esto poeli

uiniti, tada ne odmagli u vidu lastina repa. Barem ne

zauvijek. Jer upravo je taj vanjski ivot ono to u njoj
stvara dovoljno napetosti za obavljanje onih podzemnih
zadataka. Bolje je tijekom toga vremena ostati na
svijetu nego ga napustiti, jer je bolje da s tom
napetou stvara dragocjen i dalekoseno promijenjen
ivot koji se nikako drugaije ne bi mogao ostvariti.
Dakle, vidimo animus u njegovoj preobrazbi kako
se priprema da postane jednakopravni partner djevi i
djetinjem Sebstvu. Napokon se nau i vrate staroj
majci, mudroj majci, majci koja sve to moe podnijeti,
koja pomae svojim razumom i mudrou... pa su sada
svi zajedno i ljube jedno drugo.
Pokuaj demonskoga da preuzme duu neopozivo
je propao. Izdrljivost due stavljena je na ispit koji je
poloila. ena prolazi taj ciklus jedanput u sedam
godina, prvi put vrlo ovla, a obino, bar jednom, vrlo
teko, pa poslije toga vie u smislu obiljeavanja ili
obnavljanja. Sad na kraju, odmorimo se i pogledajmo
taj bujni krajolik enine inicijacije i njezinih zadataka.
Kad jednom proemo taj ciklus, onda moemo odabrati
neki ili sve zadatke zato da obnovimo svoj ivot u bilo
kojemu trenutku i iz bilo kojeg razloga. Evo nekih:

napustiti stare roditelje psihe, sii na nepoznato

psihiko tlo ovisei o dobroj volji svakoga koga
sretnemo na tom putu
povezati rane nanesene loom pogodbom koju smo
napravili u nekom trenutku u ivotu

lutati psihiki gladni i osloniti se na to da e nas

priroda nahraniti

pronai Divlju majku i njezinu potporu

stupiti u dodir sa zatitnikim animusom podzemlja

razgovarati s psihopompom (arobnjakom)

ugledati drevne vonjake (energijske oblike)

enskoga
502

inkubirati i poroditi duhovno djetinje Sebstvo

podnijeti nesporazum te opetovano odvajanje od

ljubavi

zaaiti se, zablatiti, uprljati

ostati u carstvu umskih ljudi sedam godina dok

dijete ne ue u dob razuma

ekati

obnoviti unutarnji vid, unutarnje znanje, unutarnje

zacjeljivanje aka

nastaviti dalje, premda izgubimo sve osim

duhovnoga djeteta

pronai i prihvatiti svoje djetinjstvo, djevojatvo i

enstvo

reformirati svoj animus kao divljeg prirodnog

mukarca, voljeti ga i da on voli nas

konzumirati divlji brak u prisutnosti stare Divlje

majke i novoga djetinjega Sebstva
injenica da i bezruka djeva i kralj prolaze istu
muku sedmogodinje inicijacije zajedniko je tlo
enskoga i mukoga. To nam daje snaan osjeaj da
izmeu tih dviju sila, umjesto antagonizma, moe biti
duboke ljubavi, osobito ako je ukorijenjena u traenju
vlastita sebstva.
"Bezruka djeva" ivotna je pria o nama stvarnim
enama. Ne govori o dijelu naega ivota, nego o
itavom ivotu. Ui nas zapravo da za ene rad
predstavlja opetovano lutanje kroz umu. Naa psiha i
dua posebno su tome prilagoene tako da moemo
prolaziti psihikim podzemljem, zaustavljati se tu i
tamo, sluati glas stare Divlje majke, hraniti se
vokama duha i ponovno se sjediniti sa svima i svime
to volimo.

Isprva je to vrijeme s Divljom enom teko. Lijeiti

ranjene instinkte, odagnati naivnost, s vremenom
nauiti najdublje aspekte psihe i due, pridravati se
toga to smo nauili, ne okrenuti se, braniti ono u to
vjerujemo... sve to zahtijeva beskrajnu i tajanstvenu
izdrljivost. Kad se pojavimo iz podzemlja nakon nekog
od naih tamonjih pothvata, moda emo izvana
djelovati nepromijenjeno, ali iznutra smo vratile veliku
ensku divljinu. Na povrini smo jo uvijek prijateljski
raspoloene, ali ispod koe svakako vie nismo pitome.

503

15. POGLAVLJE

Tajno praenje: canto hondo, duboka pjesma

Tajno praenje znai da imate tako lagan hod da se
moete neujno uljati, da se moete slobodno kretati
kroz umu, gledati a da vas ne vide. Vuica tako prati
sve i svakoga tko prolazi njezinim teritorijem. To je
njezin nain prikupljanja informacija. To je isto kao
prikazati se, pretvoriti se u dim i zatim ponovno
prikazati.
Vukovi se znaju veoma njeno kretati. uje ih se
onako kako se uju los angelos timidos, plahi aneli.
Isprva slijede i kao sjenka prate stvorenje koje ih
zanima. Zatim se, odjednom, pojave ispred stvorenja i
vire s pola lica zlatnim okom iza drveta. Odjednom se
vuk okrene i nestane takvom brzinom da nam se
zamuti slika njegova bijela paperjastoga repa, a onda
se vrati i opet pojavi iza neznanca. To znai tajno
praenje.
Divlja ena potajno prati ljudske ene ve
godinama. Malo je spazimo. Malo je opet nevidljiva. Pa
ipak se tako esto pojavljuje u naem ivotu i to na
toliko razliitih naina da se osjeamo okruene
njezinim slikama i nagonima. Prilazi nam u snovima i u
priama jer eli vidjeti tko smo i jesmo li ve spremne
pridruiti joj se. Ako samo pogledamo sjenku koju
bacamo, vidjet emo da to nije sjenka dvonona
ovjeka, nego krasan oblik neega slobodnog i divljeg.
504
Nama je namijenjen stalni boravak na njezinu
teritoriju, ne da budemo puki turisti, jer i mi potjeemo
iz te zemlje: ona je istodobno naa domovina i nae
naslijee. Divlja sila nae duevne psihe tajno nas prati

s razlogom. Postoji uzreica jo iz srednjega vijeka koja

kae, ako silazite, a slijedi vas velika sila, pa ako je ta
velika sila u stanju zgrabiti vau sjenu, onda ete i vi
postati sila za sebe.
Velika divlja sila nae psihe kani postaviti svoju
apu na nau sjenu jer nas tako prisvaja. Kad Divlja
ena jednom zgrabi nau sjenu, onda ponovno
pripadamo sebi, onda smo ponovno u pravom okruju i
domu koji nam pripada.
Veina se ena toga ne boji, dapae, jedva ekaju
da se ponovno nau s njom. Kad bi ovoga trena mogle
pronai brlog Divlje ene, odmah bi uronile i skoile joj
sretno u krilo. Samo ih valja uputiti u pravome smjeru,
to je uvijek nadolje, dolje u vlastiti rad, dolje u vlastiti
unutarnji ivot, dolje kroz tunel u brlog.
Poele smo nau potragu za divljim, bilo kao djevojice
ili kao odrasle ene, jer smo usred nekoga divljega
pothvata osjetile da smo blizu neke divlje pojave to
nam prua potporu. Moda smo pronale njezine
tragove u svjeem snijegu snova. Ili smo psihiki
primijetile neku svijenu granicu tu i tamo, ljunak
preokrenut tako da mu se vidi mokra strana... pa smo
znale da je neto blagoslovljeno prolo naim putem.
Osjetile smo u vlastitoj psihi zvuk poznatoga daha iz
daljine, doivjele potresanje tla i odmah smo u sebi
znale da se kree neto snano, netko vaan, neka
divlja sloboda u nama.
Nismo se mogle otrgnuti od toga, pa smo slijedile,
uile sve vie i vie, kako skoiti, kako trati, kako
tajno pratiti sve to nam prelazi preko psihikoga
teritorija. Poele smo tajno pratiti Divlju enu, a ona je
zauzvrat s ljubavlju tajno pratila nas. Urlikala je, a mi
smo joj pokuavale odgovoriti, ak i prije nego to smo
se sjetile kako se govori njezinim jezikom, pa ak i prije

nego to smo tono znale s kim razgovaramo. A ona

nas je ekala i poticala. To je udo divlje i instinktivne
prirode u nama. Znamo bez znanja. Bez potpuna uvida
shvaamo da izvan samih granica ega postoji udesna i
skrbna sila.
505
Kao dijete, Opal Whitely napisala je sljedee rijei o
pomirbi sa silom iz divljine.
Veeras blizu sumraka odvela sam
djevojku bez vida
nedaleko u umu
gdje bjehu mrak i sjenke.
Vodila sam je prema sjeni
koja nam je prilazila.
Ova joj dotakne obraze
svojim barunastim prstima.
Pa je sad i djevojka
Sklona sjenkama.
A strah koji je imala, nestade.
Stvari, koje su ve stoljeima izgubljene, ene
mogu pronai ako slijede sjenke koje bacaju. I ako
izrade svijeu za Guadalupe, jer ta izgubljena i
ukradena blaga bacaju sjenke na nae snove,
zamiljajne sanje, stare, stare prie, pjesme i na svaki
nadahnuti trenutak. ene diljem svijeta - vaa majka,
moja majka, vi i ja, vaa sestra, prijateljica, nae keri,
sva ona plemena ena koja jo nismo upoznale - sve mi
sanjamo o onome to je izgubljeno, to se sljedee
treba probuditi iz nesvjesnoga. Sve mi sanjamo iste
snove diljem svijeta. Nikad nismo bez zemljovida.
Nikada nismo jedna bez druge. Sjedinjavamo se putem
naih snova.
Snovi nadomjetaju, pruaju zrcalo u kojem se u

dubokome nesvjesnom najee odraava ono to je

izgubljeno i to je potrebno za ispravak i ravnoteu.
Nesvjesno stalno proizvodi slike koje poduavaju.
Dakle, kao i izgubljeni kontinent iz pria, tako i divlja
zemlja snova izlazi iz naih usnulih tijela, uzdie se u
pari kako bi izgradila zatitniku domaju za sve nas.
Ona je kontinent naega znanja. Ona je zemlja naega
Sebstva.
A evo to sanjamo: sanjamo arhetip Divlje ene,
sanjamo o ponovnom susretu. Pa se svakodnevno
opetovano raamo iz toga sna i stvaramo iz njegove
energije tijekom dana. Opetovano se raamo svake
506
noi iz toga istoga divljeg sna, pa se vraamo u svjetlo
dana s otrom dlakom u ruci, umrljanih tabana od
vlane zemlje, s mirisom oceana, ume ili kuharske
vatre u kosi.
Iz te zemlje ulazimo u nau svakodnevnu odjeu,
na dnevni ivot. Doputujemo s tog divljeg mjesta kako
bismo sjele pred raunalo, pred lonac za kuhanje, pred
prozor, pred nastavnike, knjige, klijente. Unosimo ono
divlje u rad poduzea, nae poslovne poteze, nae
odluke, umjetnost, djelo naih ruku i srca, nau
politiku, planove, kuni ivot, obrazovanje, industriju,
vanjske poslove, slobode, prava i dunosti. Divlje
ensko nije samo odrivo u svim svjetovima; ono
odrava sve svjetove.
Priznajmo. Mi ene gradimo domovinu, svaka sa
svojom parcelom zemlje koju smo izvukle iz nonoga
sna, dnevnoga posla. Rasprostiremo tu zemlju u sve
veim krugovima, polako, polako. Jednoga e se dana
to pretvoriti u neprekinutu zemlju, uskrsnulu zemlju
koja se vratila iz mrtvih. Munda de la Madre, psihiki
matini svijet, koji postoji u suivotu i jednakosti s
drugim svjetovima. Taj svijet se gradi od naih ivota,

naih povika, naega smijeha, naih kostiju. To je svijet

vrijedan izgradnje, svijet vrijedan ivota u njemu, svijet
u kojemu prevladava pristojno divlje zdravlje.
Kad razmiljamo o reklamaciji zemljita, onda
bismo mogle pomisliti na buldoere i zidare, na
restauraciju stare strukture, a to je i moderna uporaba
te rijei. Meutim, staro znaenje te rijei dolazi od
francuske reclaimer, to znai "prizvati natrag jastreba
putenoga da leti". Da, navesti neto divlje da se vrati
kad ga prizovemo. Stoga je to prema svojem znaenju
izvrsna rije za nas. Koristimo se glasom naega uma,
ivota i nae due da prizovemo natrag intuiciju, matu,
da prizovemo natrag Divlju enu. I ona dolazi.
ene tome ne mogu pobjei. Ako treba nastati
promjena, onda smo to mi. Nosimo La que sab, Onu
koja zna. Ako treba nastati unutarnja promjena, onda
je mora provesti pojedina ena. Ako treba nastasti
svjetska promjena, mi ene imamo svoj nain da
pospjeimo njezino ostvarenje. Divlja nam ena ape
rijei i naine, a mi slijedimo. Ona tri, pa stane i eka
da vidi pratimo li je. Ona nam neto, mnogo toga, mora
pokazati.
507
Dakle, ako ste na rubu toga da se otrgnete, da
uete u neki rizik - usuditi se ponaati na zabranjeni
nain - onda iskopajte najdublje kosti koje moete,
oplodite divlje i prirodne aspekte ena, ivota,
mukaraca, djece, zemlje. Upotrijebite svoju ljubav i
valjane instinkte da biste znale kada zareati, skoiti,
zamahnuti, ubiti, povui se, zavijati do zore. Da bi
ivjela to blie numinoznom divljem, ena mora ee
zabacivati glavu, mora posjedovati vie njukave
intuicije, vie kreativnoga ivota, vie prljanja, vie
samoe, vie enskoga drutva, vie prirodnoga ivota,
vie vatre, vie kuhanja rijei i ideja. Mora usvajati vie

sestrinstva, sijanja, korijena, ljubaznosti prema

mukarcima, revolucije u susjedstvu, vie pjesnitva,
slikanja pria i injenica iz divljega enskoga. Vie
teroristikih krojakih sijela, i vie urlikanja. Mnogo vie
canto hondo, mnogo vie duboke pjesme.
Mora istresti svoje krzno, koraati starim
puteljcima, provesti svoje instinktivno znanje. Sve
bismo mogle potvrditi svoje lanstvo u drevnom klanu
oiljaka, ponosito nositi borbene oiljke naega
vremena, ispisati svoje tajne na zidovima, odbiti da
budemo posramljene, voditi na putu kroz i van.
Nemojmo previe troiti na ljutnju. Umjesto toga, neka
nas osnai. Vie od svega budimo lukave i upotrijebimo
svoju ensku pamet.
Imajmo na umu da se najbolje ne moe sakriti.
Meditacija, obrazovanje, sve te analize snova, sve
znanje o onome svijetu, nemaju nikakve vrijednosti ako
sve to zadrimo za sebe ili unutar maloga kruga
odabranih. Dakle, pokaite se, izaite iz skrovita.
Ostavite duboke stope, jer moete. Budite ona starica u
stolcu za ljuljanje koja ljulja ideju sve dok se ideja ne
pomladi. Budite ona hrabra i strpljiva ena iz
Bjelosrpoga medvjeda koja naui kako progledati kroz
obmanu. Nemojte da vam upaljene igice i matarije
odvuku pozornost kao u Djevojici sa igicama.
Izdrite dok ne naete one kojima pripadate, kao
runo pae. Proistite kreativnu rijeku tako da La
Llorona pronae to joj pripada. Kao i bezruka djeva,
pustite neka vas izdrljivo srce vodi kroz umu. Kao i La
Loba, prikupite kosti izgubljenih vrednota i dopjevajte
ih natrag u ivot. Oprostite koliko god moete, oprostite
malo i stvarajte puno. Ono to ete danas uiniti utjecat
e na vau matrili508
nearnu lozu u budunosti. Keri keri vaih keri

vjerojatno e vas se sjeati i, to je najvanije, krenuti

vaim stopama.
Naini i sredstva za ivot u instinktivnoj su prirodi
mnogobrojni, a odgovori se mijenjaju kako se vi i svijet
mijenjate, tako da se ne moe rei: "Uinite to i to, na
taj odreeni nain i sve e biti u redu." No, tijekom
ivota, kad bih se susrela s vukovima, uvijek sam
pokuala dokuiti kako to oni, uglavnom, ive u takvom
skladu. Dakle, uime mira, predlaem vam da zaponete
odmah s neim sa sljedeega popisa. Za one koji se
bore, moda bi bilo vrlo korisno da ponu s brojem
deset.
OPA VUJA PRAVILA ZA IVOT
1. Jedite.
2. Odmarajte se.
3. Izmeu toga lutajte.
4. Gradite privrenost.
5. Volite djecu.
6. Prigovarajte na mjeseini.
7. Naulite ui.
8. Bavite se kostima.
9. Ljubite.
10. Urliite esto.

509

16. POGLAVLJE
Vuja trepavica

Ako ne ode u umu, nikada ti se nita nee dogoditi

i ivot ti nikada nee zapoeti.
"Ne idi u umu, ne idi", rekoe.
"Zato ne? Zato da ne odem u umu veeras?",
upita ona.
"Veliki vuk ivi ondje koji prodire ljude poput tebe.
Ne idi u umu, ne idi. Ozbiljno ti kaemo."
Naravno, otila je. Otila je u umu, bez obzira na
sve, i naravno da je srela vuka, upravo kako su joj i
rekli.
"Vidi, rekli smo ti", zakrijetili su.
"Ovo je moj ivot, a ne bajka, tupani", ree ona.
"Moram otii u umu i moram upoznati vuka, ili mi ivot
nee nikada zapoeti."
No, vuk kojega je srela bio je u stupici, u stupici
bijae vuja noga.
"Pomozi mi, joj, pomozi mi! Eeeeeej, eeeeej,
eeeeeeej!", urlikao je vuk. "Pomozi mi, joj, pomozi
mi!", urlikao je, "pa u te valjano nagraditi." Jer vukovi
su takvi, u priama poput ove.
510
"Kako u znati da mi nee nauditi?", upita ona jer na njoj je bilo da postavlja pitanja, "Kako u znati
da me nee ubiti i ostaviti da leim tu kao kostur?"
"Pogreno pitanje", ree vuk. "Jednostavno e mi
morati vjerovati na rije." I vuk ponovno poe tuliti i
plakati.
"Oj, eeeej! Eeeeej! Eeeeej!

Postoji samo jedno pitanje

vrijedno postavljanja, lijepa djevo
eeejjeeejeeej
ejjjjjjeeeejjjj
duuuuhuuu?"
"Eh, vue. Riskirat u. Eto, na!" I ona otvori zamku
i vuk izvue apu koju ona povee ljekovitim biljem i
travama.
"Ah, hvala ti dobra djevo, hvala ti", uzdahne vuk. A
budui da je itala previe pogrenih vrsta pria, ona
povie "Hajde onda i ubij me sada, pa da smo gotovi s
time."
Ali ne, to se nije zbilo. Umjesto toga, vuk joj stavi
apu na ruku.
"Ja sam vuk iz drugoga vremena i mjesta", ree
on. Pa iupavi trepavicu sa svoga oka, da joj je i ree.
"Koristi se ovim i budi mudra. Od sada e znati tko je
dobar, a tko ba i ne; samo pogledaj mojim oima i
jasno e vidjeti.
to pusti me ivjeti
Darujem ti ivot
kakvim dosad ne ivljae.
Upamti, postoji samo jedno pitanje
vrijedno postavljanja lijepa djevo,
eeejjeeejeeej
ejjjjjjeeeejjjj
duuuuhuuu?"

511

I tako se ona vrati svome selu,

sretna to je jo iva.
A ovaj put kad bi kazali,
"Ostani tu i budi mi enom",

ili, "Uini kao to ti kaem",

ili "Reci to elim da kae
i ostani neispisana
kao na dan kad si dola",
ona bi podigla vuju trepavicu
i pogledala kroz nju
i vidjela njihove razloge
kako ih nikada prije nije vidjela.
A sljedei put
kad je mesar vagao meso
pogledala je kroz vuju trepavicu
i vidjela da vae i svoj palac.
Pogledala je i svojega prosca
koji je rekao "Tako ti odgovaram",
i vidjela da njezin prosac
ne odgovara ba niemu.
Pa se tako i jo mnogo puta
spasila
ne od svih,
ali od mnogih
nevolja.
tovie, kroz taj novi vid, ne samo to je vidjela
podmukle i okrutne, ve joj se srce stade iriti, jer je
gledala svaku osobu i iznova ih mjerila kroz taj dar
vuka kojega je spasila.
I vidjela je one koji su uistinu bili velikoduni
i otila k njima,
nala je svojega druga
i ostala do kraja svojih dana,
otkrivala je hrabre
i pribliavala im se,
uoavala je vjerne
i pridruila im se,

512

vidjela je uenje pod ljutnjom

i pohitala da ga utjei,
vidjela je ljubav u oima plahih
i obratila im se,
vidjela je patnju u krutima
i vabila njihov smijeh,
vidjela je potrebitost ovjeka bez rijei
i govorila za njega,
vidjela je vjeru duboko u eni
koja je tvrdila da je nema
te njezinu probudila iz svoje.
Vidjela je sve stvari
trepavicom vuka
sve stvari prave
i sve stvari lane,
sve stvari suprotstavljene ivotu
i sve stvari okrenute ivotu
sve stvari viene jedino
oima onog
koji srce vae srcem,
a ne samo umom.

Tako je nauila da je istina to kau, da je vuk

najmudriji od sviju. Ako paljivo posluate, vuk u
svojem zavijanju uvijek postavlja najvanije pitanje ne gdje se nalazi sljedei obrok, ni gdje je sljedea
borba, ni gdje je sljedei ples?
ve najvanije pitanje
kako bi ugledao i progledao
izmjerio vrijednost svega to ivi,
eeejjeeejeeej
ejjjjjjeeeejjjj
duuuuhuuu?"

eeejjeeejeeej
ejjjjjjeeeejjjj
duuuuhuuu?"
Gdje je dua?
Gdje je dua?

513J
Otii u umu, idi van. Ako ne ode u umu, nikad ti se
nee
nita dogoditi i ivot ti nikada nee zapoeti.
Otii u umu,
idi van. Otii u umu,
idi van.
Otii u umu,
idi van.
Izvadak iz izvorne prozne pjesme Clarise Pinkole Estes,
"Vuja trepavica", copyright 1970, iz: Rowing Songs
for the Night Sea Jonrney, Contemporary Chants.

515

Pogovor:
pria kao lijek

Ovdje u vam pokuati izloiti neto od pripovjedake

tradicije iz koje potjeem.ccxviii
Kad god se ispripovijedi neka bajka, padne no.
Bez obzira na to gdje se nalazilo obitavalite, bez obzira
na vrijeme, bez obzira na godinje doba, pripovijedanje
pria natjera zvjezdano nebo i bijeli mjesec da siu sa
svoda i nagnu glave nad sluatelje. Kojiput se do kraja
prie prostorija ispuni zorom, kojiput preostane kakva
krhotina zvijezde, a kojiput iskrzana nit olujna neba.
to god preostalo, to je za nas blago s kojim moemo
raditi, iskoristiti ga za izradu due.
Vrijeme za priu esto odreuju unutarnja
osjetljivost i izvanjska potreba. Neke tradicije odvajaju
posebno vrijeme za kazivanje pria. Meu plemenima
puebla, prie o kojotima rezervirane su za zimsko
kazivanje. Odreene prie Istone Europe pripovijedaju
se u jesen nakon etve. U arhetipskom i vidarskom
radu odvagujemo trenutak za pripovijedanje. Pozorno
uzimamo u obzir vrijeme, mjesto, osobu i potreban
lijek. No, najee su i ta mjerenja slabana. Uglavnom
kazujemo prie kad nas one prizovu, a ne obratno.
U mojim tradicijama postoji pripovjedako
naslijede, pri emu jedan/na pripovjeda/ica prenosi
svoje prie skupini "sjemenki". "Sje516
menke" su pripovjedai za koje se majstor nada da e
nastaviti tradiciju onako kako su nauili. Odabir
"sjemenki" tajanstven je proces koji se ne moe
podvrgnuti tonoj definiciji jer se ne temelji na nekom
pravilniku, nego na odnosu. Ljudi odabiru jedni druge,
kojiput nam prilaze, ali najee posrnemo jedni preko

drugih pa se onda meusobno prepoznamo kao da se

znamo stoljeima.
U toj tradiciji prie se smatraju laganom tetovaom
ispisanom na koi onoga tko ih je proivio. Uenje
curandera, cantadora i cuentista vrlo je slino. Proizlazi
iz itanja toga blijedog pisma na dui, razvoja onoga
to ondje pronaemo.
Osim toga, u tradiciji cantadora/cuentista, postoje
roditelji, bake i djedovi, a kojiput i kumovi neke prie, a
to je osoba koja vam je priu prenijela, ili vas obdarila
njome (majka ili otac prie) te osoba koja je nauila
osobu koja je vas nauila prii (kumovi prie).
Mislim da tako i valja.ccxix Autorstvo prie je bitno
jer ono odrava genealoku pupkovinu; mi smo na
jednom kraju, posteljica je na drugom. Kumovi prie su
obino oni koji su dali i neki blagoslov zajedno s
priom. Kojiput dugo traje dok ispriamo podrijetlo
prie, prije nego to doemo do same prie. To
nabrajanje majke prie, pa bake prie nije dug i
dosadan uvod, nego je samo za sebe zainjeno malim
priama. Dulja pria koja slijedi jest poput glavnoga
jela.
Pripovijedanje predstavlja iznoenje, izvlaenje; to
nije za neradnike. Premda postoje trampe pria, kada
dvoje ljudi razmjenjuju prie kao dar jedno drugome,
uglavnom su se vrlo dobro upoznali; razvili su, ako se
ve nisu rodili s time, odnos srodstva. A to je kako
treba biti.
Premda neki shvaaju prie kao puku razonodu,
prie u najstarijem smislu predstavljaju vidarsko
umijee. Neki to osjeaju kao poziv, a najbolji su,
koliko ja znam, oni koji su legli s priom i pronali sve
njezine odgovarajue dijelove u sebi na dubini.
Radei s priama rukujemo arhetipskom energijom,
koja je uvelike nalik na elektricitet. Moe oiviti i

prosvijetliti, ali na krivome mjestu u krivo vrijeme i u

krivom omjeru, ba kao i lijek, moe imati sve one
neeljene uinke. Kojiput ljudi koji sakupljaju prie ne
shvaaju to trae kad trae priu te dimenzije. Arhetip
nas mijenja; ako nema promjene, onda nismo stupili u
stvarni dodir s arhetipom. Pre517
noenje prie velika je odgovornost; moramo biti
sigurni da ljudi koji kazuju priu imaju i prave osigurae
za nju.
Kod najboljih kazivaa koje poznajem, prie rastu
iz njihova ivota kao to korijeni uzgajaju drvo. Prie su
uzgojile njih, od njih uinile ono to jesu. Prepoznajemo
razliku. Znamo kad je netko uzgojio priu, a kad je
pria uzgojila njih. Moja tradicija bavi se ovim
posljednjim.
Kojiput me neki neznanac zamoli za priu koju sam
iskapala i oblikovala godinama. Sve je stvar odnosa.
Kao uvarica tih pria, mogu ih dati, a i ne moram. To
ne ovisi ni o kakvom planu u pet toaka, nego o
znanosti due, ovisno o danu i odnosu.
Model matice i naunika prua onu opreznu
atmosferu u kojoj uspijevam pomoi svojim uenicima
da trae i razviju prie koje e ih prihvatiti, koje e
sijati kroz njih, a ne samo leati na povrini njihova
bia poput kakve biuterije. Postoje razni naini. Nema
ba mnogo lakih naina, mnogo je vie onih tekih.
Svakako nas, u prii, u lijeku, osposobljava koliina
vlastite osobe koju smo spremni rtvovati i unijeti u
nju.
U pripovjedakoj tradiciji cantadora, ba kao i
mesemondk, postoji neto to se zove La Invitada,
"goa" ili prazan stolac pri svakom kazivanju. Kojiput
tijekom kazivanja dua jednoga ili vie sluatelja prie i
sjedne onamo jer osjea potrebu. Premda moda imam

predvien materijal za itavu veer, esto ga

promijenim kako bih izlijeila duh koji sjedne na prazan
stolac ili se pak igrala s njime. "Goa" uvijek govori u
ime potreba sviju.
Potiem ljude da sami iskapaju priu jer se u
izguljenim zglobovima, spavanju na hladnom tlu,
hvatanju u mraku i pustolovinama na putu skriva itava
vrijednost toga. Na svakoj prii mora biti malo
prolivene krvi da bi mogla sadravati lijek.
Nadam se da ete krenuti u svijet i pustiti da vam
se prie dogaaju, da ete raditi s njima, zalijevati ih
svojom krvlju, suzama i smijehom dok se ne rascvatu,
dok se vi sami ne rascvatete. Tada ete spoznati kakav
lijek proizvode te kako i kada ga primijeniti. To je taj
rad. To je jedini rad.

519

Zahvale

Moj rad na instinktivnoj prirodi ena traje gotovo ve

dva desetljea. Tijekom toga razdoblja, mnogi su ljudi
uli u moj ivot, mnogi svjedoci koji su pruali potporu i
bili korisni. U mojim tradicijama obino danima traje da
zahvalimo ljudima; to je i razlog zato veina naih
sveanosti, od bdijenja do vjenanja, mora trajati bar
tri dana, jer se prvi dan mora provesti u smijehu i
plau, drugi u svai i vidanju, a trei dan u mirenju
nakon ega slijedi mnogo pjesme i plesa. Dakle, svim
ljudima u mojem ivotu koji jo uvijek pjevaju i pleu:
Bogieju, mojem muu i ljubavniku, koji mi je
pomogao u ureivanju i koji je nauio raditi na stroju za
transkribiranje kako bi mi mogao pomoi u prepisivanju
rukopisa...uvijek iznova. Tiaji, koja je dola sama od
sebe i bavila se administrativnim poslovima, nabavljala
namirnice i nasmijavala me, uvjerivi me jo vie da je
odrasla ki ujedno i sestra. Yanceyju Stockwellu i Mary
Kouri, kojima je bilo stalo do mojega pisanja od
poetka. Craigu M., za njegovu dugogodinju poticajnu
ljubav. Jean Carlson, mojoj prijateljici po dobi i
angrizavosti, koja me podsjetila da ustanem i obiem
tri kruga. Pokojnoj Jan Vanderburgh, koja je ostavila
svoj posljednji dar. Betsy Wolcott, koja je tako
velikoduna s psihikom podrkom koju prua tuoj
radosti. Nancy Pilzner Dougherty, jer je rekla to bi se
moglo zbiti u budunosti. Kate Furler, iz Oregona i Moni
Angniq McElderry, iz Kot520
zebuea na Aljasci, za ono pravljenje pria do kasno u
no prije dvadeset godina. Aruindu Vasavadi,
hinduskom jungovskom psihoanalitiaru i starjeini u
mojoj psihikoj porodici. Stevu Sanfieldu, to takoer

voli onu opernu enu s Juga ija stopala nisu lijepo

stajala u klizaljkama. Opalangi Pugh, sestri po vianju i
suputnici. Fran Lees, Staci Wertz Hobbit i Joan Jacobs,
jer su mi nadarene i dalekovidne sestre po peru. Joanni
Hildebrand, Connie Brown, Bobu Brownu, Tomu
Manningu iz tvrtke Critter Control, Eleanori Alden,
predsjednici Jungova drutva u Denveru i Anni Cole,
jahaici sa Stijenjaka, za njihovu ljubav i potporu
tijekom svih ovih godina. Izvornim divljim enama iz La
Foret - bile ste prisutne od poetka. Mojim
analizandicama koje su tijekom godina pokazivale
veliku irinu i dubinu te mi otkrivale mnoge nijanse
sjene i mnoge odlike svjetla. Mojoj rodbini i svojti,
mojim obiteljima, mojem plemenu, mojim
starjeinama, i ivima i onima u duhu, jer su ostavili
tragove za sobom.
Mojoj brai i sestrama griotama, cantadorama,
cuentistas i mesemondk, pripovjedaima,
folkloristima, prevoditeljima, zbog njihova prijateljstva i
neizmjerne velikodunosti: Nagyhovi Maier, maarskom
romskom znanstveniku, Roberti Macha, mayanskoj
prevoditeljici, La Pat: Patriciji Duirava Kuening,
pjesnikinji i vrsnoj prevoditeljici. Mukarcima i enama
iz indijanskoga, znanstveno-fantastinoga, idovskoga,
kranskoga, muslimanskoga i poganskog foruma na
CIS-u, to su ponudili udne i zanimljive injenice.
Mariji de los Angeles Zenaida Gonzalez de Salazar,
sjajnoj strunjakinji za Nahuatl i Asteke. Opalangi Pugh,
grioti i strunjakinji za afriki i afrikoameriki folklor.
Magynni Liz Hornyak, Mary Pinkola, Josephu Pinkola i
Roelfu Slumanu, hungaristima. Makoto Nomura,
strunjakinji za japansku kulturu. Cherie Karo
Schivartz, meunarodnoj pripovjedaici, folkloristici,
osobito za idovsku kulturu. J. J. Jeromeu, to je hrabar
kaziva. Leifu Smithu i Patriciji J. Wagner iz Pattern

Research, jer su bili prisutni i postojani. Arminti Neal,

umirovljenoj likovnoj oblikovateljici izloaba iz
denverskoga Prirodoslovnoga muzeja jer je velikoduno
zaronila u svoje biljeke. La Chupatinti: Pedri
Abacadaba, eni koja pie pisma za selo Uvallama. Tiaji
Kareninoj Kaplinski, interkulturalnoj posrednici. Reini
Pennington, suputnici kroz Aljasku, za njezine
blagoslove. Svim pripovjedaima tijekom mojega ivota
koji su me obdarili priama, trampili prie, sijali prie,
ostavili mi prie kao svoje
521
duhovno ili obiteljsko nasljedstvo te koji su zauzvrat
primali moje prie na dar, brinui se za njih kao za
vlastitu djecu, kao i ja za njihove.
Tami Simon, audio-producentici, umjetnici i sjajnoj
nadahnjivaici jer me pitala to znam. Devonu
Christensenu, majstoru detalja i uvaru kormila. Njima i
njihovoj ekipi u Sounds True: Patti Polman, Marci
Marchand, Morganu Baysu, Denise Barnes, Beth Quist,
Joeu Pezzillu, Davidu Eisenbergu, Jay Trolinger,
Josephu Gerlachu, Stevenu Van Zandtu, Farrellu Loweu,
Marku Gustafsonu, Marilyn T. i alter-egu svih njih, The
Duck, to su se brinuli za posao i pruili mi golemu
podrku tako da mogu posvetiti vrijeme ovome
pisanom djelu.
Nancy Mirabella, jer je prevela junoamerike
mistike i jer mi je rekla za Rocky Mountain Women's
Institute. Zavodu Rocky Mountain Women's Institute,
jer su mi 1990/91. dodijelili stipendiju i predavako
mjesto te osobito za potporu Cheryl Bezio-Gorham i
mojim tamonjim su-umjetnicama: Patti Leota Genack,
slikarici; Vicky Finch, fotografkinji, Karen Zidwick,
spisateljici; Hanni Kahn, koreografkinji; Carole
McKelvey, spisateljici; Dee Farnsworth, slikarici.
Women's Alliance i majstorskoj tkalji Charlotte

Kelly, jer su me doveli da predajem u Sierra Madres

tijekom onoga tjedna kad je knjiga ene koje tre s
vukovima dospjela na trite. Bio je to velik dar
upoznati tako snanu skupinu umjetnica, vidarica i
aktivistica; okruile su me tijekom toga tjedna kao
matini brodovi koji prate netom porinutu barku na
puinu. Ruth Zaporah, umjetnica performansa i
profesionalna "schmata" reperica, Vivienne Verdon-Roe,
aktivistkinja-redateljica; Fran Peavey, aktivistkinjakomiarka; Ying Lee Kelley, revolucionarka i
supredsjedateljica Rainbow Coalition; Naomi Newman,
idovska pripovjedaica; Rhiannon, dez-pjevaica i
kazivaica; Colleen Kelley, budistika umjetnica; Adele
Getty, autorica i bubnjarica; Kyos Featherdancing,
indijanska ritualistica; Rachel Bagby, afrikoamerika
pjevaica i aktivistica; Jalaja Bonheim, plesaica i
gracija; Norma Cordell, indijanska kazivaica i
uiteljica; Tynowyn, izraivaica bubnjeva i glazbenica;
Deena Metzger, autorica i junakinja; Hiah Park,
korejska plesaica; Barbara Borden, bubnjarica; Kay
Tift, koja razvrstava niti; Margaret Pavel, koja priprema
tkalaki stan; Gail Benevenuta, "glas"; Rosemary Le
Page; jedna od tkalja, Pat Enochs;
522
umjetnica skrbnosti; i M'hijas, mes lobacitas, vi tenad
koja znate tko ste. I naposljetku, eni koja vriti, ali je
neemo imenovati.
Jean Shinoda Bolen, jer je jasna i postojana madre
del alma, jer mi je bila velik primjer i jer mi je dala
Valerie. Valerie Andrews, autorica i nomad, jer mi je
darovala vrijeme i jer mi je dala Neda. Ned Leavitt, ser
humano, moj agent, nadaren za prenoenje stvari amotamo meu svjetovima. Ginny Faber, moja urednica u
Ballantine, koja je tijekom raanja ove knjige rodila
jedno savreno djelo, divlje maleno dijete, Susannah.

Mojim talentiranim jungovskim kolegama iz IRSJA i

IAAP-a, koji cijene i tite pjesnike i pjesnitvo. Mojim
prolim i sadanjim kolegama i buduim
psihoanalitiarima iz C. G. Jung Center of Colorado te
psihoanalitikim kandidatima IRSJA, jer ih uzbuuje
uenje i jer strastveno slijede svoje prave ciljeve.
Molly Moyer, boanskoj radnici u knjiari Tattered
Cover, koja mi je stalno aptala ohrabrenja u uho te
trima velikim knjiarskim majkama Denvera koje u
svojim trgovinama dre sve interkulturalne knjige
kojima sam se ikada mogla nadati: Kasha Songer, The
Book Garden; Clara Villarosa, The Hue-Man Experience
Bookstore; Joyce Meskis, The Tattered Cover. Mojim
trima odraslim kerima, Tiaji, Christini i Melissi, iji
ivoti kao ena me nadahnjuju. Leeju Lawsonu,
nadarenom umjetniku i prijatelju-duhu, koji se ostavio
onoga bla-bla koji krade duu i nazvao stvari svojim
imenom. Normandi Ellis, pjesnikinji i autorici jer me
podsjetila na neizreena znaenja neizrecivoga. Jean
Yancey, jednostavno zato to ivi u moje doba.
Autorima Marku Grahamu i Stephenu Whiteu, Hanni
Green, ljudima u The Open Door Bookstore, lanovima
drutva Poets of the Open Range i pjesnicima u Naropa
Institute, zbog njihove podrke i jer im je vano to to
rijei imaju znaenje. Sestrama i brai pjesnicima koji
me putaju da stvaram kroz njihova srca.
Mikeu Wesleyju, glavnom Macintosh strunjaku u
CW Electronics, jer je na hard disku ponovno pronaao
itav "izgubljeni" rukopis, te Lonnie Wright, glavnom
serviseru koji je probudio moj SE 30 iz mrtvih u vie od
jedne prilike. Autorima Litforuma i raunalskim
majstorima diljem svijeta, u Japanu, Meksiku,
Francuskoj, Sjedinjenim
523
Dravama, Ujedinjenom Kraljevstvu, jer su u pono

sjedili za raunalima i razgovarali sa mnom o enama i

vukovima.
Mojim uiteljima: svim knjiniarima, uvarima
riznica ispunjenih svim uzdasima, tugama, nadama i
sreama ovjeanstva, moja duboka hvala; uvijek ste
mi pomagali, uvijek ste bili mudri, bez obzira na to
koliko udan bio moj prohtjev, Manishi Roy koja me
zadivila bengalskim enama. Billu Harlessu, Glen
Carlson, Jeffu Raffu, Donu Williamsu, Lyn Cowan, Joseu
Arguellesu za ranu podrku. Georgiji O'Keefe, koja se
nije nasmijala kad sam joj u devetnaestoj rekla da sam
pjesnikinja. Dorothy Day, koja je rekla da je korijen
trave bitan. Kao to je jedan pisac to rekao, "ludim
enama u crnom", redovnicama koje su bile vizionari:
Sestrama Svetoga Kria, osobito s. John Michela, s.
Mary Edith, s. Francis Loyola, s. John Joseph, s. Mary
Madaleva te s. Maria lsobela i s. Maria Conception.
Bettini Steinke, koja me je nauila vidjeti bijelu crtu
koja se protee po najviem naboru plia. Uredniku u
"The Sixties", koji mi je napisao deset rijei koje su me
odrale dvadeset godina. Mojim jungovskim i
psiholokim uiteljima kojih ima mnogo, ali osobito i to
primjerom, Toni Wolff, Harry Wilmer, James Hillman i
Carl Gustav Jung, ijim se radom koristim kao
odskonom daskom, ne samo u njegovo djelo, nego i u
drugom smjeru. Strano me privuklo Jungovo djelo jer
je ivio i prihvatio ivot umjetnika, kipario je, pisao,
itao sveske, ulazio u grobnice, veslao po rijekama - to
je umjetnikov ivot.
Umjetniko-humanistikom savjetu drave
Kolorado (Colorado Council on the Arts and
Humanities), programu Artist in Residence i Young
Audiences, osobito umjetnikim ravnateljima Danielu
Salazaru, Patty Ortiz i Maryju Ewellu zbog njihove
ivosti i entuzijazma. Marilyn Auer, urednici i

suizdavau, te Tomu Aueru, izdavau i glavnom

uredniku asopisa The Bloomsbury Review zbog dva T,
topline i trknutosti te dva LJ, ljubaznosti i u-ljudenosti.
Onima koji su prvi objavili moje djelo, dajui mi tako
duhovnu transfuziju da nastavim s ovim: Tom DeMers,
Joe Richey, Anne Richey, Joan Silva, David Chorlton,
Antonia Martinez, Ivan Suvanjieff, Allison St. Claire,
Andrei Codrescu, Jose Armijo, Saltillo Armillo, James
Taylor III i Patricia Calhoun, divlja ena iz okruga
Gilpin. Onim pjesnicima koji su
524
svjedoili: Dana Pattilo, Charlie Mehrhoff, Ed Ward i
trima Marijama, Maria Estevez, Maria Ignacio, Maria
Reyes Marquez.
Svim hobitima, goblinima, malikima i tintiliniima u
Reiversu, jednom od meni draih kafia za pisanje.
Osobito dekima iz kuice na drvetu, bez ije stalne
pomoi i vrstih miljenja ova knjiga ne bi bila
napisana. Malim selima u Koloradu i Wyomingu u
kojima ivim, mojim susjedima, prijateljima te
serviserima oba spola koji su donosili prie iz svih
krajeva svijeta. Lois i Charlie Kubin, majci i ocu mojega
mua, koji su mu dali toliko duboke ljubavi da je
ispunjen njome, pa je pretae na mene i nau obitelj.
I na kraju, onom vrlo starom "stablu poruka", hrastu u
umi u kojoj sam kao dijete voljela pisati. Mirisu dobre
zemlje, zvuku neobuzdane vode, duhovima prirode koji
svi jure na cestu da vide tko to prolazi. Svim enama
koje su ile ispred mene i uinile put poneto jasnijim i
poneto lakim. Te, s beskrajnom njenou, La Lobi.

525

Biljeke

Jezik pripovijedanja i pjesnitva snana je sestra jezika

snova. Iz analize mnogih snova (kako suvremenih, tako
i drevnih iz pisanih svjedoanstava) tijekom vremena,
kao i iz svetih tekstova i djela mistika poput Katarine
Sijenske, Franje Asikoga, Rumija i Eckharta te djela
mnogih pjesnika kao to su Dickinsonova, Millayova,
Whitman i tako dalje, ini se da unutar psihe postoji
funkcija stvaranja pjesnitva i umjetnosti koja se raa
kad osoba spontano ili namjerno krene u blizinu
instinktivnog sredita psihe.
To mjesto u psihi, gdje se susreu snovi, prie,
pjesnitvo i umjetnost, ini tajanstveno stanite
instinktivne ili divlje naravi. U suvremenim snovima i
pjesnitvu te u starijim narodnim priama i pisanjima
mistika, itav milje toga sredita shvaen je kao bie s
vlastitim ivotom. U pjesnitvu, slikarstvu, plesu i
snovima najee se simbolizira kao jedan od golemih
elemenata, kao to su ocean, nebeski svod, zemaljsko
tlo, ili kao personificirana sila, kao Kraljica nebeska,
Bijeli jelen, Prijatelj, Voljena, Ljubavnik ili Drug.
Iz sredita se uzdiu boanska pitanja i ideje kroz
osobu koja pak doivljava "ispunjenje neime to nisam
Ja". Osim toga, mnogi umjetnici vlastite ideje i pitanja
roena iz ega nose do ruba sredita, pa ih bace unutra,
s pravom osjeajui da e im
526
se vratiti proeta novinom ili oprana iznimnim psihikim
osjeajem ivota. Na svaki nain, to izaziva naglo i
duboko buenje, promjenu ili obogaivanje osjeta,
raspoloenja ili srca toga ovjeka. Kada smo netom
obogaeni, mijenja se raspoloenje. Kad se mijenja
raspoloenje, mijenja se srce. To je razlog to su slike i

jezik, koji se bude iz toga sredita, tako vani. Spojeni,

imaju mo mijenjanja jedne stvari u drugu, na nain
koji je putem same volje teko i muno postii. U tome
smislu, sredinje je Sebstvo, instinktivno Sebstvo, i
iscjelitelj i davatelj ivota.
ii
Os ego-sebstvo fraza je Edwarda Ferdinanda Edingera
(Ego and Archetype, New York, Penguin, 1971.) kojom
opisuje Jungovo vienje Ega i Sebstva kao
komplementarnoga odnosa, od kojih oboje - pokreta i
pokretano - trebaju ono drugo kako bi funkcionirali (C.
G. Jung, Collected Works, sv. 11, 2. izd., Princeton,
Princeton University Press, 1972., odi. 39.
iii
Vidi pogovor, Pria kao lijek
iv
El duende je doslovno vilenjaki vjetar ili sila iza radnji i
kreativnoga ivota neke osobe, ukljuujui nain na koji
hoda, zvuk glasa, ak i nain na koji die mali prst. To
je izraz koji se rabi u flamenku, a rabi se i kao naziv
sposobnosti "razmiljanja" u pjesnikim slikama. Meu
junoamerikim pripovjedaima, glasi za sposobnost
ispunjenja duhom koji je vie od vlastita duha. Bilo da
ste umjetnik ili gledatelj, sluatelj ili itatelj, kada je el
duende prisutan, vidite ga, ujete ga, itate ga,
osjeate ga u plesu, glazbi, rijeima, umjetnosti: znate
da je prisutan. Kada el duende nije prisutan, i to znate.
v
Jedna od najvanijih prijelomnica u razvoju korpusa za
prouavanje psihologije ena je da ene same
promatraju i opisuju to se dogaa u njihovim ivotima.
Etnika pripadnost ene, njezina rasa, vjera, vrijednosti
jednoobrazne su, pa se sve moraju uzeti u obzir jer
zajedno tvore njezin osjeaj due.
vi

Escherichia coli, bacil koji izaziva gastroenteritis, a

prenosi se zaraenom vodom za pie.
vii
Romul i Rem, blizanci iz Navajo mita - to su tek neki od
mnogih slavnih blizanaca iz mitova.
527
viii
Stari Meksiko.
ix
Pjesma "Sjajna ivotinja" Tonyja Moffeita, pjesnika
bluesa, nalazi se u njegovoj knjizi Lutninous Animal
(Cherry Valley, New York: Cherry Valley Editions,
1989.)
x
U talmudskoj verziji ove prie, "etvorica koja su ula u
raj", etiri rabina ulaze u pardes, raj, kako bi prouili
nebeske tajne, a trojica od njih polude na ovaj ili onaj
nain nakon to ugledaju ekinu - drevno ensko
Boanstvo.
xi
The Transcendent Function u C. G. Jung, Collected
Works, sv. 8, 2. izd. (Princeton: Princeton University
Press, 1972.), str. 67-91
xii
To drevno bie neki nazivaju i "ena izvan vremena".
xiii
Prirodni grabeljivac pojavljuje se u bajkama u obliju
razbojnika, ivotinjskoga mladoenje, silovatelja,
siledije, a kojiput zle ene raznih vrsta. Slike u
enskim snovima u bliskoj su vezi s rasporedom
prirodnih grabeijivaca u bajkama s protagonisticama.
Pogubne veze, nasilne osobe od autoriteta i negativni
kulturalni propisi utjeu na snove i folklorne predodbe
jednako toliko, ili ak vie, kao i vlastiti uroeni
arhetipski obrasci, koje Jung naziva arhetipskim

vorovima priroenim psihi svake osobe. Pria zapravo

vie pripada kategoriji "susret sa silom ivota i smrti",
nego kategoriji "susret s vjeticom".
xiv
Postoje objavljene verzije u zbirkama Jakoba i Wilhelma
Grimma, Charlesa Perraulta, Henrija Pourrata i drugih.
Osim toga postoje i usmene verzije diljem Azije i
Srednje Amerike.
xv
U folkloru, mitovima i snovima, prirodni grabeljivac
gotovo uvijek ima i vlastitoga grabeljivca ili uhodu.
Borba izmeu to dvoje konano je ono to izaziva
promjenu ili donosi ravnoteu. Kad se to ne dogodi, ili
kad se ne pojavi kakav dobrohotni antagonist, pria se
najee naziva priom strave i uasa, horor priom.
Nedostatak pozitivne sile koja stoji u uspjenoj antitezi
s negativnim grabeljivcem unosi najdublje strahove u
srca ljudi.
xvi
Bruno Bettelheim, Uses of Enchantment: Meaning and
Importance of Fairytales (New York, Knopf, 1976.) [U
nas prevede528
no kao: Smisao i znaenje bajki (prev. Vladimir Jaki,
Poduzetnitvo Jaki, Cres, 2000.) (op. prev.)]
xvii
Von Franzova, na primjer, kae da je Modrobradi
"ubojica i nita vie..." Marie Louise von Franz,
Interpretation of Fairytales (Dallas, Spring Publications,
1970), str. 125
xviii
Prema mojem miljenju, Jung se bavio milju da su i
stvoritelj i stvoreno u fazi evolucije, gdje svijest
jednoga utjee na drugoga. Sjajna je to ideja da ljudi
mogu utjecati na silu koja stoji iza arhetipa.

xix
Poziv s pokvarena telefona jedan je od dvadeset
najeih scenarija koje ljudi sanjaju. U tipinom snu,
telefon ne radi ili sanjaica ne moe otkriti kako radi.
ice su prerezane, tipkovnica ne radi, zauzeta je linija,
ne moe se sjetiti broja za hitne sluajeve ili je taj broj
u kvaru. Takve telefonske situacije u snovima zvue
slino kao krivo izreene ili krivotvorene poruke u
pismima, kao to je to u narodnoj prii Bezruka djeva,
u kojoj vrag slavljeniku poruku mijenja u zlokobnu.
xx
Kako bi se zatitio identitet spomenutih osoba,
izmijenjeni su ime i lokacija skupine.
xxi
Kako bi se zatitio identitet spomenutih osoba,
izmijenjeni su ime i lokacija skupine.
xxii
Kako bi se zatitio identitet spomenutih osoba,
izmijenjeni su ime i lokacija skupine.
xxiii
Kako bi se zatitio identitet spomenutih osoba,
izmijenjeni su ime i lokacija skupine.
xxiv
U svakodnevnom ivotu postoje mnogi kradljivci svjetla
i ubojice svijesti. Grabeljiva osoba za vlastitu zabavu
ili korist uglavnom otima kreativne sokove ene koju
ostavlja blijedu i zauenu zbivanjima, dok on postaje
sve ruiastiji i snaniji. On ne eli da ena obrati
pozornost na svoje instinkte, da ne bi otkrila kako joj je
na um, matu, srce, seksualnost ili to ve bilo,
prikljuen sifon.
Obrazac prema kojemu predajemo svoj sutinski
ivot moda je poeo ve u djetinjstvu, potaknut
skrbnicima koji su htjeli da djetetova nadarenost i
ljupkost uljepa njihovu vlastitu prazni-

529
nu i glad. Takav odgoj uroenom grabeljivcu daje
neizmjernu snagu, a nas usmjerava da postanemo
lovina. Dok se instinkti ne dovedu u prvotno stanje,
ena koja je tako odgojena iznimno je ranjiva, pa je
mogu dotui neizgovorene i razorne psihike potrebe
drugih. Uglavnom, ena s dobrim instinktima zna da se
grabeljivac smjestio negdje u blizini, kad se nae u
odnosu ili situaciji koja joj ivot smanjuje, umjesto da
ga poveava.
xxv
Razne poetke i krajeve pria moemo prouavati itav
ivot. Steve Sanfield, sjajan idovski pripovjeda,
autor, pjesnik i prvi gost-pripovjeda u Sjedinjenim
Dravama 1970-ih, ljubazno mi je predao umijee
sakupljanja poetaka i krajeva kao umjetniki oblik sam
po sebi.
xxvi
Pojam "dovoljno dobra" majka isprva sam zapazila u
radovima Donalda Winnicotta. To je elegantna
metafora, jedna od onih fraza koja govori mnogo toga
tek trima jednostavnim rijeima.
xxvii
Jungovska psihologija kae da je struktura majke u
psihi izgraena u arhetipskim, osobnim i kulturnim
slojevima. Ukupnost tih slojeva ono je to ini njezinu
dostatnost ili manjak u internaliziranoj strukturi majke.
Razvojna psihologija tvrdi da se izgradnja dostatne
interne majke, ini se, dogaa u fazama, pri emu se
svaka sljedea faza izgrauje na stupnju svladavanja
prole. Zlostavljanje djeteta moe razoriti ili pomaknuti
sliku majke u psihi, dijelei slojeve na polaritete koji su
antagonistiki, a ne kooperativni. Time se mogu ne
samo deaktivirati ranije faze razvoja, nego i
destabilizirati sljedee, tako to e se izgraditi

fragmentarno ili idiosinkratino.

Razvojne napukline koje djeluju destabilizirajui na
stvaranje povjerenja, snage i skrbi o sebi mogu
zacijeliti, jer struktura nije graena kao zid od opeka
(koji bi se sruio da se odozdo izvue previe opeka),
nego je spletena kao mrea. Zato toliko ena (i
mukaraca) prilino dobro funkcionira, unato mnogim
rupama ili napuklinama u sustavu skrbi. Naginju onim
aspektima majinskoga kompleksa kod kojih je psihika
mrea najmanje oteena. Traganje za mudrim i
skrbnim vodstvom moe pomoi da se mrea popravi,
bez obzira na to koliko je godina osoba ivjela s
ozljedom.
530
xxviii
Simbolima maehe, ouha, njihove djece i obitelji,
bajke se koriste i negativno i pozitivno. Zbog velike
stope drugih brakova u Sjedinjenim Dravama, postoji
odreena osjetljivost vezana uz uporabu tih simbola u
negativnom smislu, ali postoje i mnoge prie o
pozitivnim i ljubaznim prienjenim i usvajateljskim
obiteljima, od kojih su najpoznatije ona o ljubaznom
starijem paru u umi koji nabasa na naputeno dijete,
te ona o drugom partneru roditelja koji prihvaa dijete
koje je na neki nain oslabljeno, pa djetetu vraa
zdravlje ili mu pomae pronai iznimnu snagu.
xxix
To ne znai da ne treba biti susretljiv kad je to
opravdano i po naoj slobodnoj volji. Pristojnost o kojoj
ovdje govorimo jest ona ropska koja granii s
ulagivanjem. Proizlazi iz oajnike elje za neime,
spojene s osjeajem nemoi. To je kao kad dijete koje
se boji pasa govori "dobri pesek, dobri pesek".
xxx
Mana je melanezijska rije koju je Jung preuzeo iz

antropolokih studija s poetka dvadesetoga stoljea.

Prema njegovu miljenju, one opisuju maginu
kvalitetu koja okruuje i zrai kroz odreene ljude,
talismane, prirodne elemente kao to su more i planine,
drvee, biljke, stijene, mjesta i dogaaje. Za razliku od
antropologa koji su prouavali tu pojavu, plemenski
ljudi doivljavaju tu energiju kao neto to je istodobno
pragmatino i mistino, pouno i ganutljivo. Osim toga,
iz izvjetaja mistika tijekom vremena, koji su biljeili
svoje uspjehe i padove s takozvanom manom, znamo
da pripadanje sutinskoj prirodi koja proizvodi taj
uinak uvelike nalikuje zaljubljenosti: oajni smo bez
nje, isprva moda oduzima mnogo vremena i traje dok
se neto ne izrodi, ali se poslije ostvaruje bogata i
duboka veza.
xxxi
Homunkuli su mala stvorenja, kao to su tintilinii,
vilenjaci i drugi "mali ljudi". Premda neki kau da
homunkul nije u potpunosti ovjek, oni u ijem
nasljedstvu ima neku ulogu smatraju da ima nadljudske
kvalitete: lukavo izvodi razne sljeparije, a na svoj nain
ak i proizvodi novi ivot.
xxxii
Neki omalovaavaju ivotinjsku psihu, ili se izdvajaju iz
duhovnosti i povezanosti sa ivotinjama. Dio problema
lei u shvaanju da ivotinje nisu duevne ili ispunjene
duom. U nekom trenutku u vremenu, moda i ne tako
daleko, udit emo se to
531
se taj antropocentrizam ikada ukorijenio, ba kao to se
sada udimo da je diskriminacija ljudi prema boji koe
ikada bila prihvatljiva vrijednost.
xxxiii
Ako sad to ne sprijei i ne popravi, to e se zaepljenje
nastaviti i kod onih koje dolaze nakon nje.

xxxiv
U radionicama ene kojiput izrauju lutke od granica,
a kojiput od mahuna, jabuka, ita, kukuruza, tkanine ili
riina papira. Neke na tim materijalima slikaju, neke
vezu, neke ih lijepe. Na kraju se u izloenom nizu
nalaze deseci lutaka, esto izraenih od istih materijala,
ali svaka onoliko drugaija i jedinstvena kao i ena koja
ju je izradila.
xxxv
Jedan je od glavnih problema starijih teorija o eninoj
psihi taj da je pogled na ivot ena bio ogranien. Nisu
mogli zamisliti da ena moe biti onoliko toga koliko
jest. Klasina psihologija bila je prije studija zgrenih
ena, a ne ena koje se pokuavaju osloboditi, ena
koje se proteu i poseu. Instinktivna narav trai
psihologiju koja promatra ene u usponu, ali i ene koje
se uspravljaju nakon godina svijena ivota.
xxxvi
Intuicija o kojoj govorimo nije ista kao Jungove
tipoloke funkcije: osjeaji, razmiljanje, intuicija i
osjeti. U enskoj (i mukoj) psihi, intuicija je vie od
tipologije. Pripada instinktivnoj psihi, dui, i ini se da
je uroena, da prolazi proces sazrijevanja te da
posjeduje sposobnosti zapaanja, konceptualizacije i
simbolizacije. To je funkcija koja pripada svim enama
bez obzira na tipologiju.
xxxvii
U veini sluajeva ini se da je bolje otii kad ste
pozvani (ili gurnuti), kad barem jo djelujete kao da ste
gipki i otporni, nego suzdravati se, opirati, odgaati
sve dok psihike sile ne dou po vas, pa vas ionako
provuku kroz sve to krvave i izubijane. Kojiput nema
mogunosti za dostojanstvo. Ali kad je ima, onda ete
potroiti manje energije ako je prihvatite.
xxxviii

Majka noi, jedna od Boica ivot/smrt/ivot iz

slavenskih plemena.
xxxix
Diljem Srednje Amerike, la mscara, krinka, naznauje
da je osoba uspjela postii jedinstvo s duhom koji
prikazuju maska i
532
odjea koju nosi. Identifikacija s duhom putem odjee i
ukrasa na licu gotovo se u potpunosti izbrisala iz
Zapadnoga drutva. Pa ipak, predenje i tkanje sami su
po sebi naini da pozovemo duh i da se promemo
njime. Postoje ozbiljni dokazi da su izrada niti i tkanine
neko bile vjerska praksa koja se koristila za
poduavanje ciklusa ivota, smrti i zagrobnosti.
xl
Dobro je imati nekoliko persona, napraviti zbirku, saiti
nekoliko, i sakupljati ih kako prolazimo kroz ivot. Kako
starimo, tako emo uvidjeti da uz takvu raspoloivu
zbirku moemo biti to god elimo, kad god elimo.
xli
Jednostavno reeno, raditi na organski nain znai
ostati vie na strani osjetila i osjeaja, nego
intelektualizacije. Kojiput, kao to je govorio moj
pokojni kolega, pomae razmiljati onako kako bi
shvatio bistar desetogodinjak.
xlii
Sluajno su to kvalitete uspjena duevnoga ivota, ali i
uspjena poslovnoga i financijskoga ivota.
xliii
Jung je smatrao da putem snova moemo doi u dodir s
najstarijim izvorom. (C. G. Jung Speaking, ur. William
McGuire i R.F.C. Huli, Princeton: Princeton University
Press, 1977.)
xliv
Zapravo se radi o fenomenu hipnagogikoga i

hipnopomnoga stanja koje je neto izmeu sna i jave.

U laboratorijima za istraivanje sna dokumentirano je
da pitanje koje se postavi na poetku polusna naizgled
tijekom kasnijih faza sna pretrauje injenice
pohranjene u mozgu, te tako dobivamo izravan odgovor
nakon buenja.
xlv
Blizu mjesta gdje sam odrasla, ivjela je neka starica u
straari u umi. Svaki dan pojela bi liicu zemlje. Rekla
je da to spreava dolazak patnje.
xlvi
U tradiciji usmeno prenoene i pisane bajke u vezi s tim
postoje mnoge proturjenosti. Neke prie kau da e
mudrost u ranoj dobi pospjeiti duboku starost. Druge
upozoravaju da nije dobro biti star dok je ovjek mlad.
Za usporedbu postoje neke uzreice koje se mogu
razumjeti na mnoge razne naine, ovisno o kulturi i
vremenu iz kojega potjeu. Neke mi, s druge strane,
djeluju vie kao koan nego kao uputa. Drugim rijeima,
o
533
tim reenicama valja razmisliti, a ne ih doslovno
shvatiti, jer razmiljanje na kraju moe dovesti do
satori ili iznenadnoga prosvjetljenja.
xlvii
Ta je aikemija vjerojatno proizala iz zapaanja koja su
mnogo starija od metafizikog pisanja. Nekoliko starih
pripovjedaica iz Istone Europe i Meksika ispriale su
mi da simbolizam crne, crvene i bijele proizlazi iz
menstrualnoga i reproduktivnoga ciklusa ene. Sve
ene koje su imale menstruaciju znaju da crna
prikazuje movarni sloj na maternici koja nije trudna.
Crveno simbolizira i zadravanje krvi u maternici
tijekom trudnoe, kao i krvavu mrlju koja najavljuje
poetak trudova, pa tako dolazak novoga ivota. Bijelo

je majino mlijeko koje tee kako bi se nahranio novi

tienik. To se smatra potpunim ciklusom intenzivne
transformacije. Tjera me na razmiljanje o tome je li
aikemija bila kasniji pokuaj da se stvori neka posuda
slina maternici i itava skupina simbola i radnji koja bi
bila slina ciklusima menstruacije, trudnoe, raanja i
dojenja. Osim toga, vjerojatno je da postoji arhetip
trudnoe koji ne valja doslovce shvatiti, a koji utjee na
oba spola, pa stoga valja pronai nain da ga se
smisleno simbolizira.
xlviii
Godinama sam prouavala crvenu boju u mitovima i
bajkama, crvenu nit, crvene cipele, crvenu kapuljau i
tako dalje. Vjerujem da su mnogi fragmenti iz mita i
bajki proizali iz starih "crvenih boica" koje upravljaju
itavim spektrom enske transformacije - svim
"crvenim" dogaajima - seksualnou, raanjem i
erotskim, a izvorno su dio arhetipa triju sestara
roenja, smrti i ponovnoga roenja, kao i dio mita o
izlazeem i umiruem suncu diljem svijeta.
xlix
tovanje predaka, izraz iz klasine antropologije,
trebalo bi se zapravo zvati srodstvo s precima, stalan
odnos s onima koji su bili prije nas.
l
U Anatoliji se nalazi iskopina neolitskoga grada (Troja,
op. ur.) po imenu atal Hyk, gdje su naene mnoge
enske kosti.
li
Postoje i druge inaice te prie, kao i druge epizode i u
nekim sluajevima, epilozi ili antiklimaksi pridodani na
kraju sredinje prie.
534
lii
Na zdjelama i ikonama istonoga Balkana i Jugoslavije

primjeujemo snanu simboliku oblika zdjelice, koju

Gimbutasova datira u 5 do 6000 godina pr.Kr. Marija
Gimbutas, The Goddesses and Gods of Old Europe:
Myths and Cult Images (Berkeley: University of
California Press, 1974. redigirano izdanje, 1982)
liii
Slika tokice pojavljuje se i u snovima, esto kao stvar
koja postaje neto drugo. Neki od mojih kolega koji su
lijenici misle da bi to moglo simbolizirati embrij ili
jajace u najranijoj fazi. Pripovjedai esto govore o
tokici kao o jajacima.
liv
Mogue je da duh i svijest pojedinca imaju neto rodno
u sebi, pa da je ta muevnost ili enstvenost duha i
drugoga uroena, bez obzira na fiziki spol.
lv
Krik Krak Krout, now this story's out. Krik Krak Krun,
now this story's done. Takav zavretak prie
tradicionalan je u zapadnoj Africi. Nauila me
afroamerika griota Opalanga Pugh.
lvi
Postoji djeja pjesma na Jamajci koja je moda ostatak
te prie: "Samo da se uvjeri je li pristanak do kraja
pristanak, upitaj je opet i opet i opet i opet."
lvii
Pas se ponaa poneto drugaije u zajednici pasa nego
kao kuni ljubimac ljudske obitelji.
lviii
Robert Bly, u privatnom razgovoru, 1990.
lix
To ne znai da se veza privodi kraju, nego da odreeni
aspekti veze mijenjaju kou, gube svoje oklope, nestaju
bez traga, u vidu lastina repa, a onda se odjednom
pojave u drugaijem obliku, boji i teksturi.
lx

Tijekom jednoga od mojih posjeta meksikom zelenilu,

dobila sam zubobolju, pa me boticario poslao eni
poznatoj po ublaivanju zubne boli. Dok mi je stavljala
svoje lijekove, priala mi je o Txati, velikom duhu. Iz
njezine pripovijesti jasno je da je Txati boica
ivot/smrt/ivot, a ipak se ne spominje u akademskoj
literaturi. Meu ostalim, la curandera mi je ispriala da
je Txati velika vidarica koja je i dojka i grob. Txati sa
sobom nosi bakrenu zdjelu. Okrene li je na jednu
stranu, sadrava i izlijeva hranu, okrene li je na drugu
stranu, postaje posudom za due netom preminulih.
Txati nadzire raanje, voenje ljubavi i smrt.
535
Vjeruje se da prilikom izazvanih i spontanih pobaaja te
smrti, prima tijelo u posudu, pa je vrti i vrti dok se
tijelo smanjuje, sve dok ne bude jednako sitno kao
najsitniji vrh trna na plodovima kaktusa, nopales. Zatim
ga izlije u utrobu ene i eka da bi vidjela to e se
dalje dogoditi.
lxi
Postoje mnoge verzije prie o Sedni. Ona je snano
boanstvo koje ivi pod vodom i iju naklonost vidari
trae kad je mole da vrati zdravlje i ivot onima koji su
bolesni ili umiru.
lxii
Zacijelo ona o "potrebi za prostorom" moe biti stvarna
potreba za samoom, ali to je vjerojatno najpopularnija
"bijela la" dananjih veza. Umjesto da razgovaramo o
stvarima koje uznemiravaju, nama je "potreban
prostor". To je odrasla verzija onoga "Pas mi je pojeo
domau zadau" ili "umrla mi je baka..." po peti put.
lxiii
Takoer i ono ne-jo-lijepo.
lxiv
Iz nezaboravne pjesme "Integritx". Adrienne Rich: The

Fact of a Doorframe, Poems Selected and New, 19501984. New York: W. W. Norton, 1984.
lxv
Premda neki jungovski psihoanalitiari smatraju da je
Andersen bio "neurotian" i da zato nije korisno
prouavati njegovo djelo, mislim da je ono vrlo vano,
osobito prie koje je odluio uljepati, osim samoga
naina na koji ih je uljepao, jer prikazuju patnju male
djece, patnju duevnoga sebstva. Rezanje, komadanje i
trganje mlade due nije samo tema uobiajena za
vrijeme i mjesto Andersenova ivota. Ono je i dalje
kljuni svjetski problem due. Premda je tema
zlostavljanja due i duha djece, odraslih i starijih neto
to se umanjuje romantiarskom intelektualizacijom,
mislim da se Andersen poteno s time suoava.
Klasina psihologija uope potjee iz vremena prije
drutvenoga razumijevanja irine i dubine zlostavljanja
djece u svim klasama i kulturama.
lxvi
Seoska pripovjedaica jest pripovjedaica koja nije
preplavljena cininou i koja je zadrala svoj zdrav
razum i smisao za noni svijet. Prema toj definiciji,
obrazovana osoba odgojena na asfaltu kakve metropole
takoer moe biti seoska. Ta se rije odnosi vie na
stanje duha nego na fiziki habitat osobe. Kao
536
dijete, priu o Runom paetu ula sam od triju Kata,
seoskih pripovjedaica.
lxvii
To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg odrasla
osoba kree na psihoanalizu: razvrstati i sloiti
roditeljske, kulturne, povijesne i arhetipske imbenike i
komplekse, zato da bi se, kao i u La lloroni, rijeka
mogla odravati to bistrijom.
lxviii

Sizif, Kiklop i Kaliban: ta su tri muka lika poznata po

svojoj izdrljivosti, sposobnosti da budu surovi i po
debeloj koi. U kulturama u kojima enama nije
doputeno da se razviju u svim smjerovima, najee
im nedostaje razvoj u tim takozvanim muevnim
moima. Kad se kod ena psihiki i kulturno sputava taj
muevni razvoj, onda im nije doputeno drati kale,
stetoskop, kist, vreu, politiku fotelju i tako dalje.
lxix
Vidi djela Alice Miller: Drama of the Gifted Child, For
Your Own Good, Thou Shalt Not Be Aware (u
bibliografiji)
lxx
Primjeri odvajanja ene od njezina naina rada i ivota
ne moraju biti dramatini da bi neto dokazali. Meu
najnovijima su zakoni koji oteavaju enama (ili
mukarcima) da zarauju radei kod kue, pa da tako
istodobno budu povezane s poslovnim svijetom,
kuanstvom i djecom.
lxxi
Na svijetu i dalje postoji ropstvo. Kojiput ga ne nazivaju
tako, ali kad osoba ne moe slobodno "otii" i ako je se
kanjava to "bjei", onda je to ropstvo. Postoji i
ropstvo u doslovnome smislu. Osoba koja se nedavno
vratila s Karipskog otoja ispriala mi je da je neki
srednjoistoni princ odsjeo u tamonjem luksuznom
hotelu zajedno sa svojom pratnjom koja je ukljuivala
nekoliko ropkinja. itavo hotelsko osoblje uzvrtilo se
oko toga da sprijei njihov susret s poznatim
dunosnikom iz Sjedinjenih Drava, crncem, koji je
takoer odsjeo u hotelu.
lxxii
To ukljuuje djetinje majke kojima je tek dvanaest
godina, tinejderke, starije, one koje su zatrudnjele u
noi ljubavi ili noi uitka, ili noi ljubavi i uitka, ali i

one koje su rtve silovanja u obitelji. Sve su one ostale

bez zatite i bile estoko napadane zbog kulture koja je
klevetala i izopila njih i njihovu djecu.
537
lxxiii
Postoje razni pisci koji su pisali o toj temi. Vidi radove
Roberta Blyja, Guya Corneaua, Douglasa Gillettea,
Sama Keena, Johna Leeja, Roberta L. Moorea itd.
lxxiv
Jedan od najbedastijih mitova o starenju jest taj da
ena postaje tako potpuna da joj nita ne treba i da
postane izvor svega za sve oko sebe. Ne, ona je i dalje
poput stabla kojem treba vode i zraka, bez obzira na
starost. Starica je istovjetna stablu: nema konanosti,
nema nagla zavretka, tek rasko korijena i grana, a
ako ga pravilno njegujemo, i mnogo cvatnje.
lxxv
Tako mi je rekla moja prijateljica Faldiz, panjolka.
lxxvi
Jungovci rabe tu rije za oznaavanje bezazlene lude u
bajkama koja obino na kraju pobijedi. (Dolazi od
njemake rijei Dummling, Dmmling u znaenju
priprost, ist, budalast ovjek, osobito dobar junak u
bajkama - op. prev).
lxxvii
Jan Vanderburgh, u osobnom razgovoru.
lxxviii
Postoji predrasuda u jungovskoj psihologiji koja esto
zaklanja dijagnozu ozbiljnoga poremeaja, a to je da je
introvertnost normalno stanje, bez obzira na stupanj
smrtne tiine dotine osobe. Ustvari, mrtvaka tiina
koja se kojiput oznauje kao introvertnost najee
skriva kakvu duboku traumu. Kada je ena "plaha" ili
duboko "introvertna" ili bolno "skromna", vano je
pogledati ispod toga i otkriti je li to priroeno ili

posljedica kakve ozljede.

lxxix
Carolina Delgado, jungovka, socijalna radnica i
umjetnica iz Houstona, rabi ofrende kao posudu s
pijeskom, projektivni materijal za ocrtavanje psihikoga
stanja pojedinca.
lxxx
Popis ena koje su "drugaije" vrlo je dugaak. Sjetite
se bilo kojeg uzora tijekom posljednjih nekoliko stoljea
i vidjet ete kako je mnogo vjerojatnije da je zapoela
na rubu, da potjee iz neke podskupine ili od negdje
izvan glavne struje.
lxxxi
Tehuanske ene uvijek tapaju i dodiruju, ne samo
svoju djecu i ne samo svoje mueve, ne samo bake i
djedove, ne samo hranu, odjeu, kune ljubimce, nego
i jedna drugu. To je vrlo taktilna kultura u kojoj se ljudi
doimaju kao da cvatu.
538
Isto tako, kad promatramo vukove u igri, vidimo
da se bacaju jedan na drugog u nekoj vrsti koturava
plesa. Ta veza preko koe kao da govori: "Pripada,
pripadamo."
lxxxii
Prema neformalnim zapaanjima unutar raznih
izoliranih etnikih skupina moglo bi se rei da, premda
se radi o plemenskim samotnjacima - koji moda ive s
plemenom samo povremeno i ne slijede nuno
vrijednosti glavnine plemena itavo vrijeme - sredinja
skupina i mukarcima i enama prilazi s potovanjem
bez obzira na oblik, veliinu i dob. Kojiput se
meusobno zafrkavaju zbog ovoga ili onoga, ali to nije
ni zlobno ni iskljuivo. ini se da je taj pristup tijelu,
rodu i dobi dio irega pogleda i ljubavi prema raznolikoj
prirodi.

lxxxiii
Neki tvrde da je sentimentalno cijeniti stare obiaje
ivljenja i odreene "domorodake, stare ili drevne"
vrijednosti: sladunjavo prieljkivanje prolih vremena,
nelogina bajkovita matarija. Kau da su ene u
prolim vremenima imale teak ivot, da su harale
bolesti i tako dalje. Istina je da su ene u prolosti i u
sadanjosti morale/moraju teko raditi, esto u
nasilnikim uvjetima, da su ih zlostavljali/zlostavljaju,
da su harale/haraju bolesti. To je istina, a vrijedi i za
mukarce.
Meutim, u domorodakim skupinama i kod mojih
vlastitih naroda, i junoamerikoga i maarskoga, koji
su itekako plemenski u svojem stvaranju klanova, izradi
totema, predenju, tkanju, saenju, sijanju, raanju,
nalazim da bez obzira na teinu ivotnih uvjeta i na
potekoe, stare vrijednosti - ak i ako ih moramo
otkopati ili ponovno nauiti - cijelo vrijeme pruaju
potporu i dui i psihi. Mnogi od tih takozvanih "starih
obiaja" oblik su okrepe koja se nikad ne kvari i koja
se, dapae, poveava to se njome vie koristimo.
Premda svemu moemo pristupiti na svet i na
svjetovan nain, mislim da se ne radi o
sentimentalnosti, nego o jasnoj razumnosti kad se
divimo i oponaamo odreene "drevne vrijednosti". U
mnogim sluajevima napad na naslijede starih i
duevnih vrijednosti predstavlja, jo jednom, pokuaj
odvajanja ene od nasljea njezine matrilinearne loze.
Istodobno preuzimanje prolih znanja, sadanjih moi i
buduih ideja blagotvorno djeluje na duu.
539
lxxxiv
Ako postoji kakav "zao duh" u enskim tijelima, onda
ga je najvjerojatnije onamo unijela kultura koja je
uvelike zbunjena u pogledu prirodnoga tijela. Premda je

istina da ena samoj sebi moe biti najgori neprijatelj,

dijete se ne rodi u mrnji prema vlastitu tijelu, nego,
kao to vidimo kad ga promatramo, apsolutno uiva u
otkrivanju i uporabi tijela.
lxxxv
Ili oevo, kad smo ve kod toga.
lxxxvi
Godinama se ve bez pitanja proizvodi i distribuira
golema koliina materijala vezana uz veliinu i grau
ljudskoga tijela, osobito enskog. Uz neke iznimke,
glavninu tih djela stvaraju pisci/spisateljice koji/e su
izgleda nesretni/e zbog raznih graa ili su im te grae
odvratne. Jednako je vano uti miljenje ena koje su
mentalno zdrave bez obzira na grau, ali osobito onih
koje su zdrave i krupne. To nije dio ove knjige, ali
"unutarnja ena koja vriti" ini se uglavnom dubokom
projekcijom i introjekcijom kulture. Trebalo bi to dobro
prouiti i razmotriti u kontekstu dubljih kulturnih
predrasuda i patologija koje, osim veliine, ukljuuju
jo mnoge ideje kao to su hipertrofija seksualnosti u
kulturi, glad due, hijerarhijske strukture i kaste u grai
tijela i tako dalje. Bilo bi dobro, da tako kaemo,
polegnuti kulturu na psihanalitiarski kau.
lxxxvii
S arhetipskoga stajalita, mogue je da opsesija
oblikovanjem fizikoga tijela pomalo probija kad se ini
da je na svijet ili Svijet toliko izmaknuo kontroli da
ljudi umjesto njega pokuavaju kontrolirati taj siuni
teritorij vlastita tijela.
lxxxviii
Prihvati u smislu jednakosti, kao i prestanka
izrugivanja.
lxxxix
Martin Freud, Glory Reflected: Sigmund Freud, Man and
Father (New York: Vanguard Press, 1958)

xc
U mnogim priama o arobnim tepisima postoje mnogi
razni opisi stanja toga tepiha: crveni, plavi, stari, novi,
perzijski, indijski, iz Istambula, posjedovala ga sitna
starica koja ga je iznosila samo kad ... i tako dalje.
xci
arobni sag sredinji je arhetipski motiv u
srednjoistonim udesnim priama. Jedna od njih je
"Sag carevia Huseina", slina "Prii o careviu
Ahmedu" te se nalazi u zbirci 1001 no.
540
xcii
Postoje prirodne tvari u tijelu, od kojih su neke dobro
dokumentirane, kao npr. serotonin, za koje se vjeruje
da izazivaju radosne osjeaje. Postaju dostupne
molitvom, meditacijom, kontemplacijom, uvidom,
koritenjem intuicije, transom, plesom, odreenom
tjelesnom aktivnou, pjesmom i drugim dubokim
stanjima due.
xciii
Prilikom interkulturalnih istraivanja dojmile su me se
skupine koje, izgurane iz glavne struje, ipak zadre i
ojaaju svoj integritet. Zapanjuje me, to uvijek iznova
primjeujem, da se toj obespravljenoj skupini koja
zadri svoje dostojanstvo na kraju esto divi ona ista
glavna struja koja ju je bila istjerala.
xciv
Jedan od mnogih naina da izgubimo vezu s precima i
roacima jest da zaboravimo gdje su pokopani.
xcv
Pseudonim za zatititu njezine osobe.
xcvi
Ntozake Shange, for colored girls who have considered
suicide when the rainbow is enuf (New York: Macmillan,
1976.)

xcvii
Od latinskog korijena sen, u znaenju star, dolaze
sljedee rijei: senora, senor, senat i senilan.
xcviii
Postoje i unutarnje i vanjske kulture. One se
nevjerojatno slino ponaaju.
xcix
Barry Holston Lopez to u svojem djelu Of Wolves and
Men naziva "mesnim pijanstvom" (New York:
Scribner's, 1978.)
c
"Pretjerivati" je lako, bez obzira na to jesmo li odgojeni
na cesti ili u svilenim arapama. Lani prijatelji,
prenemaganje, umrtvljivanje boli, samozatitniko
ponaanje, zastiranje vlastita svjetla, sve to moe
napasti ovjeka, bez obzira na podrijetlo.
ci
Opatica Hildegard iz Bingena, poznata i kao Sv.
Hildegard. Vidi: rukopis 2, Wiesbaden, Hessische
Landesbibliothek
cii
U Uvodu u psihologiju tehnika "nema keksa dok ne
napie zadau" zove se Premackovo naelo ili "bakino
pravilo". ak i klasina psihologija izgleda priznaje da
takvo pravilo potjee od starijih.
ciii
Joplinova nije iskazivala politiko stajalite time to se
nije minkala. Kao i mnogim adolescentima, koa joj je
bila prekrivena
541
aknama. Uostalom, ini se da se u srednjoj koli
doivljava vie kao prijatelj kolegama, nego kao
potencijalna dragana.
Tijekom 60-ih godina dvadesetoga stoljea u
Sjedinjenim Dravama, mnoge su novopeeno

militantne ene izbjegavale minku kao politiki iskaz,

uglavnom da pokau kako se ne ele prikazivati kao
poslastice koje e mukarci konzumirati. Valja rei za
usporedbu da u mnogim domorodakim kulturama oba
roda oslikavaju lica i tijela kao sredstvo odbijanja ili
privlaenja. Ustvari, samoukraavanje pripada u ensko
kreativno podruje, pa je odluka o tome kako e se i
hoe li se ukrasiti u svakom sluaju osobni izraz koji
otkriva ono to ena eli.
civ
Za vrlo dobru biografiju Janis Joplin, koja je
proivljavala modernu verziju Crvenih cipela, vidi Myra
Friedman, Buried Alive: The Biography of Janis Joplin
(New York: Morrow, 1973). [Obnovljeno izdanje
objavljeno 1992. godine (op. prev.)]
cv
To ne znai da valja previdjeti organsku etiologiju i u
nekim sluajevima i jatrogena oteenja kod nekih.
cvi
Sadanje verzije Crvenih cipela vjerojatno jasnije
prikazuju kako se originalni sadraj tih rituala iskrivio i
pokvario, nego to bi to uinile tisue stranica
povijesnih istraivanja. Pa ipak, preostale verzije,
premda samo ostaci, neprocjenjive su, jer nam noviji,
okrutni slojevi bajke tono govore o tome to trebamo
znati kako bismo preivjeli i bujali u kulturi i/ili
psihikom okruju koji slijede razorni proces prikazan u
samoj bajci. U tom smislu, na udan nain imamo
sreu, jer imamo nepotpunu priu koja jasno oznauje
psihike stupice koje nas ekaju danas i ovdje.
cvii
Rituali nekadanjih i dananjih domorodakih ena
esto se zovu ritualima "puberteta" ili "plodnosti".
Meutim, te se fraze, barem od sredine devetnaestoga
stoljea u antropologiji, arheologiji i etnologiji, kuju s

mukog stajalita. To su fraze koje na alost iskrivljuju i

fragmentiraju proces enskih ivota, a ne prikazuju
stvarnu zbilju.
Metaforiki, ena prolazi i prema gore i prema dolje
kroz otvore u kostima vlastite zdjelice, mnogo puta i na
mnoge naine, a svaki put stjee novo znanje. Taj
proces traje tijekom itava enina ivota. On ne
zapoinje s menstruacijom i ne zavrava u menopauzi...
to je takozvana faza "plodnosti". Mno542
go je prikladnije sve rituale "plodnosti" nazivati
ritualima prelaska pragova, budui da svaki nosi ime u
skladu sa svojim preobraajnim moima, ne samo po
onome to bi se moglo postii izvana, nego po onome
to se postie iznutra. Ritual blagoslivljanja kod Navajo
Indijanaca nazvan "Put ljepote" dobar je primjer kad
jezik i ime definiraju sr stvari.
cviii
Mouming Unlived Lives - A Psychological Study of
Childbearing Loss, jungovske psihoanalitiarke Judith A.
Savage, sjajna je knjiga i jedna od rijetkih koje se bave
tom temom koja je enama iznimno vana. (Wilmette,
Illinois: Chiron Books, 1989).
cix
Rituali poput hatha i tantra joge te plesa i drugih
predstava koje ureuju na odnos s tijelom vraaju
nam neizmjernu snagu.
cx
U nekim narodnim predajama kae se da Vragu nije
ugodno u ljudskom obliku, da mu nekako ne odgovara,
pa zato epa. U bajci djevojci u crvenim cipelama
odreu stopala, pa stoga i ona mora epati, jer je
takoreku "plesala s avlom", preuzevi tako njegovo
"epanje", tj. njegov neljudski pretjeran i umrtvljujui
ivot.

cxi
U kransko se doba alat drevnoga postolara izjednaio
s vrajim sredstvima muenja: turpija, tipaljka,
klijeta, eki, ilo. U poganska vremena postolari su
bili duhovno odgovorni za smirivanje duhova ivotinja
od kojih je potjecala koa za cipele, potplate, uloke i
obojke. U esnaestom stoljeu se svagdje ve u
nepoganskoj Europi znalo da "fals prophetes are maid
of Tinklaris and schoeclouters", tj. da su kotlokrpe i
postolari lani proroci.
cxii
Studije o normalizaciji nasilja i nauenoj bespomonosti
provode eksperimentalni psiholog dr. Martin Seligman i
drugi.
cxiii
Lenore E. Walker u svojoj prijelomnoj knjizi o
zlostavljanim enama, The Battered Woman (New York:
Harper & Row, 1980), primjenjuje to naelo na pitanje
zato ene ostaju s partnerima koji ih teko
zlostavljaju.
cxiv
Ili na tetu onih oko nas koji su mladi i bespomoni.
cxv
I nekad i danas se enski pokret, N.O.W. (Nacionalna
enska organizacija, op. prev.) i druge organizacije, od
kojih su neke
543
ekoloki, a druge obrazovno ili pravno nastrojene,
razvijaju, ire i sastoje od mnogih, mnogih ena koje su
ulazile u velike opasnosti da bi istupile i podignule glas
te, moda najvanije, nastavile govoriti punim glasom.
Na podruju prava uju se mnogi glasovi, i enski i
muki.
cxvi
Kad vrnjakinje i starije ene dre neku enu pod

kontrolom, umanjuje se prijepor i poveava sigurnost

tih ena koje moraju ivjeti u neprijateljskim uvjetima.
Meutim, u drugim uvjetima, u psiholokom smislu to
ene gura u stopostotnu izdaju drugih, pri emu se
prekida jo jedno matrilinearno nasljedstvo -postojanje
starijih koji e govoriti u ime mladih ena, koje e
intervenirati, presuditi, savjetovati se s kim treba, kako
bi se izborile za uravnoteeno drutvo i prava za sve.
U drugim kulturama u kojima se rod shvaa kao
sestra ili kao brat, hijerarhijski parametri koje nameu
dob i mo, ublaeni su skrbnim odnosom i
odgovornou prema svakoj pojedinoj osobi.
ene koje su izdaju doivjele kao djeca stalno
oekuju da e ih tako izdati i ljubavnik, poslodavac i
kultura. Prvo iskustvo izdaje esto potjee iz nekog
dogaaja, jednoga ili mnogih, unutar roene enske ili
obiteljske loze. To je samo jo jedno udo psihe da bi
takva ena i dalje mogla imati toliko povjerenja, unato
brojnim izdajama.
Izdaje se dogaaju kad oni koji imaju mo vide
nevolju, ali okrenu glavu. Izdaja se dogaa kad ljudi
kre obeanja, kad se povlae nakon to su zavjetovali
da e pomoi, zatititi, zastupati, drati stranu, hrabro
djelovati, kad se pretvaraju da su zauzeti, ravnoduni i
tako dalje.
cxvii
Ovisnost je sve to iscrpljuje ivot, a pritom postie da
se "doima" boljim.
cxviii
Izgladnjivanje, podivljalost ili ovisnost nisu per se
uzroci psihoze, nego prije kakav izvorni oblik napada na
snagu psihe, tako da bi u teoriji oportunistiki kompleks
mogao preuzeti oslabljenu psihu. Zato je vano izlijeiti
ranjeni instinkt, tako da osoba ne bude u sve gorem ili
ranjivom stanju.

cxix
Charles Simic, Selected Poems (New York: Braziller,
1985)
544
cxx
ELEMENTI ZAROBLJAVANJA
- Uzmite neki original.
- Rano je pripitomite, po mogunosti prije govora ili
kretanja.
- Socijalizirajte je pretjerano, do krajnjih granica.
- Izazovite glad kod njezine divlje prirode.
- Izolirajte je od patnji i sloboda drugih, tako da nema
predloka s kojim bi mogla usporediti svoj ivot.
- Nauite je samo jednom gleditu.
- Nemojte joj ispunjavati potrebe (ostavite je na suhom
ili hladnom) i neka svi vide, ali da joj nitko ne kae.
- Neka se odvoji od svojega prirodnog tijela, time ete
prekinuti njezin odnos s tim biem.
- Pustite je u okolinu u kojoj moe pretjerati sa
stvarima koje su joj ranije bile uskraene, stvarima
koje su istodobno uzbudljive i opasne.
- Dajte joj prijatelje koji su takoer izgladnjeli i koji je
potiu na neumjerenost.
- Neka njezini ranjeni instinkti razuma i zatite i dalje
budu nelijeeni.
- Neka se Smrt naseli blizu nje zbog njezina
pretjerivanja (premalo hrane, previe hrane, droge,
nedovoljno sna, previe sna itd.)
- Neka se bori s ponovnom uspostavom persone "dobre
curice" i uspije, ali samo s vremena na vrijeme.
- Zatim, na posljetku, neka se ponovno fanatino baci
na psiholoki ili fizioloki ovisniko pretjerivanje koje
samo po sebi umrtvljuje, ili to ini zlouporabom
(alkohol, seks, bijes, pokornost, mo itd.)
- Sada je zarobljena. Obrnite taj proces, pa e biti

slobodna. Izlijeite njezine instinkte, pa e biti snana.

cxxi
Tema ove prie, pronalaenje ljubavi i doma te
suoavanje s prirodom smrti, jedna je od mnogih
varijacija koje se mogu nai diljem svijeta. (Sredstvo
pripovijedanja, koje se sastoji od toga da morate
odlomiti smrznute rijei s usana govornika i topiti ih
nad vatrom da ustvrdite to je reeno, takoer se nalazi
diljem svijeta u starim zemljama.)
cxxii
Isti kau i da se dua ne inkarnira, i ne raa duh, dok
nije sigurna da tijelo u kojemu treba obitavati uistinu
napreduje. Zato
545
esto djetetu ne daju ime do sedam dana ili dva
mjeseeva ciklusa ili ak i dulje nakon roenja, jer se
time dokazuje da je tijelo dovoljno snano da u njega
ue dua, koja zatim raa duh. Nadalje, isti narodi
stoga smatraju pametnim da se dijete nikada ne tue,
jer to istjeruje duh iz tijela, a nalaenje duha i njegov
povratak u pravi dom vrlo je dug i naporan proces.
cxxiii
Inicijacijski proces - rije inicijacija dolazi od latinske
initiare, to znai zapoeti, uvesti, uputiti.
Inicijant/novak je onaj koji je na poetku nekoga novog
puta, koji je istupio da bi ga se uvelo i uputilo. Inicijator
je onaj koji predano radi na promiljanju onoga to zna
o tom putu, koji prenosi znanje i koji usmjerava
novaka/inju da prevlada izazove i tako postane moniji.
cxxiv
U takvoj iskrivljenoj inicijaciji, inicijator kojiput trai
samo slabosti novaka pa zaboravi ili previdi onih drugih
sedamdeset posto inicijacije: jaanje eninih talenata i
nadarenosti. Inicijator esto stvara potekoe a da ne
prui podrku, smilja opasnosti a onda sjedne i gleda.

To je ostatak fragmentiranoga mukog naina inicijacije

- onoga koji vjeruje da stid i ponienje jaaju osobu.
Oni nude potekoe, ali ne i podrku. Ili uvelike paze na
proceduru, a bitne potrebe za osjeanjem i duevnim
ivotom samo se dodaju onako usput. Sa stajalita
due i duha, okrutna ili nehumana inicijacija nikad ne
jaa sestrinstvo ili pripadanje. ak nije niti shvatljiva.
U nedostatku strunih inicijatora ili pak u
prisutnosti onih koji predlau i podupiru nasilne
procedure, ena e pokuati sa samoinicijacijom. To je
vrlo hvalevrijedan pokuaj i zapanjujue postignue ako
postigne i trietvrt svojega oekivanja. Iznimno je
pohvalno, jer mora paljivo sluati to joj kazuje divlja
psiha, o tome to slijedi sada, pa kasnije, pa jo
kasnije, i jer to mora slijediti bez ikakva jamstva da se i
prije tako radilo i da je to ve tisuu puta dovelo do
pravog rezultata.
cxxv
Postoje negativni i pozitivni perfekcionizam. Negativni
esto stoji u vezi s naim strahom da e nas netko
smatrati nedostatnima. Pozitivni perfekcionizam je prije
kad dajemo sve od sebe, kad ostajemo uz neto
produktivno majstorstva radi. Primjeri pozitivnoga
perfekcionizma su pokuaji da bolje nauimo neto:
kako bolje pisati, govoriti, slikati, jesti, opustiti se i tako
dalje.
546
Druga vrsta pozitivnog perfekcionizma jest kad
dosljedno obavljamo odreene stvari kako bismo
ostvarile neki san.
cxxvi
"Navlaenje mjedenoga grudnjaka" stalna je fraza
Yancey Ellis Stockwell, sjajne terapeutkinje i izvrsne
pripovjedaice. Djeluje u Coloradu, ali izvorno potjee
iz istonog Teksasa, pa bi nam sve trebalo biti jasno.

cxxvii
Financijsku potporu pruili su enski savez (Women's
Alliance) s Berkeleyja u Kaliforniji i mnogi nadareni
vidari, od kojih je jedna vrlo njena zatvorska lijenica,
dr. Tracy Thompson, te energina terapeutkinja,
pripovjedaica Kathy Park, M. S. W. (magistrica
socijalnoga rada)
cxxviii
"ena to ivi na dnu jezera", C. P. Ests, Rowing
Songs For the Night Sea Journey; Contemporary Chants
(privatno izdanje, 1989).
cxxix
Njihove slikovite rijei i to-na-umu-to-na-drumu fraze
ule su i u govor hispanskih i istonoeuropskih etnikih
skupina u tom dijelu zemlje.
cxxx
Ne moraju to biti djeca. To moe biti bilo to: "Moje
biljke. Moj pas. Moja zadaa. Moj drug. Moje petunije".
Sve je to samo trik. U srcu ena udi za odlaskom, ali
udi i za ostankom.
cxxxi
Kompleks "biti svima sve" napada dostatnost ene i
tjera je da se ponaa kao da ona jest "velika vidarica".
No, kad ovjek pokuava ispuniti neki arhetip, to je kao
da pokuava postati Bog. To nije stvarno mogue, a
napori koje ulae iscrpljuju psihu i djeluju vrlo razorno
na nju.
Dok arhetip moe izdrati projekcije ljudi, ljudi ne
mogu izdrati kad ih se tretira kao arhetip, kao da su
zato neranjivi i neiscrpljivi. Kad se od ene oekuje ili
trai da glumi neumorni arhetip velike vidarice, ona e
se sruiti pod teretom negativno perfekcionistikih
uloga. Kad trae od vas da odjenete raskono, ali
pretijesno, arhetipsko ruho bilo kojeg ideala, najbolje je
pogledati u daljinu, odmahnuti glavom i nastaviti put

kui.
547
cxxxii
"Diving Into the Wreck", Adrienne Rich, iz The Fact of a
Doorframe (New York: Norton, 1984), str. 162
cxxxiii
U drugim priama, kao npr. u Uspavanoj ljepotici,
mlada se uspavana ena probudi, ne zbog prineva
poljupca, nego zato to je vrijeme ... stoljetno
prokletstvo je isteklo i sad je vrijeme kad se ona treba
probuditi. Bodljikava uma oko dvorca nestaje, ne zato
to je junak jai, nego zato to je isteklo prokletsvo, pa
je dolo vrijeme. Bajke nas uvijek iznova upuuju: kad
je vrijeme, onda je vrijeme.
cxxxiv
U klasinoj jungovskoj psihologiji to bi se dijete
nazivalo psihopompom, to jest, aspektom anime ili
animusa, koji je tako nazvan po Hermesu koji due vodi
u podzemlje. U drugim kulturama, psihopomp se naziva
juju, bruja, anqagok, tzaddik. Te se rijei rabe kao
imena, a kojiput i kao pridjevi koji opisuju maginu crtu
nekoga predmeta ili osobe.
cxxxv
Kad dijete u prii osjeti miris tuljanova krzna, ono osjeti
puni uinak duevne ljubavi svoje majke. Neki dio
njezine due proleti kroz njega, ali ga ne ozljedi, nego
ga osvijesti. ak i danas prigodom smrtnog sluaja u
nekim suvremenim inuitskim obiteljima ivui lanovi
navlae pokojnikova krzna, pokrivala za glavu, grijae
za noge i drugo. Obitelj i prijatelji to smatraju
prenoenjem due u duu, pa tako nuno i u sam ivot.
Vjeruje se da se u odjei, krznu i alatu pokojnika
zadrava snaan ostatak due.
cxxxvi
Mary Uukulat mi je izvor, a ona mi je prva i

ispripovijedala tu staru i dobro znanu priu.

cxxxvii
Ibid.
cxxxviii
Oxford English Dictionary
cxxxix
ene su skolne tome da odvoje dovoljno vremena kako
bi reagirale na krize fizikoga zdravlja - osobito tuega
- ali zanemaruju potrebu za vremenom u kojem bi
odravale odnos s vlastitom duom. Nekako ne
shvaaju da je dua magnetni ili sredinji generator
njihove ivosti i energije. Mnoge ene napreu svoju
vezu s duom kao da ona nije vrlo vaan instrument.
Kao i svaki vrijedan instrument, valja ga spremati na
si548
gurno, istiti, uljiti i popravljati. Inae e se zaguiti,
poput motora, dovesti do usporavanja u eninu
svakodnevnu ivotu, do troenja goleme koliine
energije za najjednostavnije zadatke i konano se
pokvariti na srcoJomnom prijevoju daleko od grada ili
telefona. A onda valja dugo, dugo pjeaki kui.
cxl
Navod Roberta Blyja iz razgovora s dr. Clarissom
Pinkolom Ests, objavljena u asopisu Bloomsbury
Revieiv (sijeanj 1990), "The Wild Man In the Black
Coat Turns: A Conversation". Ally Press razgovor naziva
"ivahnim". Rije je o odnosu izmeu arhetipa divljega
mukarca i arhetipa divlje ene.
cxli
Polje snova, film raen prema romanu Shoeless Joe, W.
P. Kinselle
cxlii
Problem zaustavljena kreativna ivota obino ima
nekoliko uzroka: unutarnji negativni kompleksi, manjak

podrke vanjskoga svijeta te kojiput i izravna sabotaa.

to se tie vanjskog razaranja novih pothvata i
ideja, ne mogu se sjetiti niega to kroz manipulaciju
modela "ili/ili" ee zaustavljaju i nazivaju
nedokazanim od kreativnoga propitivanja. to je prvo
nastalo? Koka ili jaje? To pitanje najee zaustavlja
sagledavanje stvari i odreivanje njezinih mnogih
vrijednosti. Ono spreava uvid u to kako su sazdane i
koje bi im mogle biti primjene. esto je korisnije
upotrijebiti onaj kooperativni i komparativni model "i/i".
Neka stvar je i ovo i ovo i ovo. Moe/ne moe ju se
koristiti ovako i ovako i ovako.
cxliii
Priu o La Lloroni pripovijedaju otkako je Boja ena
sjedila kraj vatre. Istu priu, uvijek iznova, uz neke
male promjene, uglavnom u vezi s njezinom odjeom.
"Bila je obuena kao prostitutka, a jedan ju je frajer
pokupio blizu rijeke u El Pasu. E, dragi moj, taj se
iznenadio!" "Imala je dugu bijelu spavaicu na sebi"
"Bila je odjevena u vjenanicu s dugim bijelim velom
preko lica".
Mnogi se latino roditelji koriste La Lloronom kao
nekom mistinom dadiljom. Veinu djece toliko
prestrae prie o njoj kako krade djecu da bi ih povela
namjesto svoje, da se mlaarija iz rijenih gradova
uva vode poslije mraka i dolazi kui na vrijeme.
549
Neki koji prouavaju te prie kau da su to moralne
prie koje ljude strahom tjeraju na pristojno ponaanje.
Poznavajui strast u krvi onih od kojih potjeu te prie,
meni se ine kao revolucionarne prie, prie koje
trebaju podignuti razinu svijesti o stvaranju novoga
poretka. Neki pripovjedai prie poput la Llorone
nazivaju los cuentos de revolucin, prie o revoluciji.
Prie o borbi, psihikoj ili ostalima, vrlo su stara

tradicija koja prethodi osvajanju Meksika. Neki od

starih pripovjedaa, cuentistas, iz Meksika, kau da
takozvani asteki kodeksi nisu zapisi o ratovima kao to
mnogi znanstvenici nagaaju, nego slikovne prie o
velikim moralnim bitkama s kojima su svi mukarci i
ene suoeni. Mnogi znanstvenici stare kole smatrali
su to nemoguim jer su bili uvjereni da domorodake
civilizacije nisu imale sposobnost apstraktnoga i
simbolikog razmiljanja. Smatrali su da su lanovi
starih kultura nalik na djecu kojoj je sve doslovno. Pa
ipak, ako prouavamo nahuatl i majansko pjesnitvo iz
onoga doba, vidimo da su metafore neobuzdane te da
su imali sjajnu sposobnost razmiljanja i govorenja u
apstrakcijama.
cxliv
Kao, primjerice, na Saveznoj konvenciji Zelenih na
razvou Stijenjaka 1991.
cxlv
Tako mi je prenijela Marik Pappandreas Andropolus,
pripovjedaica iz Korinta, kojoj je to prenijela Andrea
Zarkokolis, takoer iz Korinta.
cxlvi
Marcel Pagnol, Jean de Florette i Manon des Sources.
Claude Berri snimio je filmove prema objema knjigama
(Orion Classic Releases, 1987).
Prvo je djelo o zloincima koji zatrpaju izvor kako
bi sprijeili mladi brani par da ostvari svoj san o
slobodnom ivotu u divljini, gdje bi proizvodili vlastitu
hranu okrueni ivotinjama, drveem i cvijeem. Kao
posljedica toga, mlada obitelj gladuje, jer na njihovoj
zemlji nema vode. Zloinci se nadaju da e kupiti to
imanje za sitne novce kad se pronese glas kako je to
jalova zemlja. Mladi mu umre, ena prerano ostari, a
dijete odraste bez nasljedstva.
550

U drugoj knjizi, dijete, djevojica, odraste, otkrije

urotu, osveti svoju obitelj i, do koljena u blatu, krvavih
ruku, izvlai beton. Izvor ponovno krene, izlijeva se na
zemlju, ispred sebe gura grude suhe zemlje i izvlai
staro zlodjelo na svjetlo dana.
cxlvii
"Strah od neuspjeha" jedna je od onih potapalica koja
zapravo ne opisuje ono ega se ena uistinu boji.
Obino strah ima tri dijela: jedan je ostatak prolosti
(to je esto izvor srama), drugi je manjak sigurnosti u
sadanjosti, a trei je strah od loeg ishoda ili
negativnih posljedica u budunosti.
to se tie kreativna ivota, jedan od najeih
strahova nije zapravo strah od neuspjeha, nego strah
od testiranja vlastita kova. Ovako nekako razmiljamo
... ako ne uspije, onda se moe pridignuti i poeti
iznova, pred tobom stoji beskraj prilika. Ali, to ako
uspije, ali unutar srednjeg dometa? to ako pokua i,
da, postigne uspjeh, ali bez obzira na to koliko
pokuavala, ne na onoj razini na kojoj eli? To je tema
koja mnogo vie ometa one koji stvaraju. A postoje jo
mnoge druge. Zato je kreativni ivot teak i sloen put
ve sam za sebe. Pa ipak, ta nas sloenost ne bi trebala
zadravati, jer kreativni ivot lei tik iznad srca divlje
prirode. Unato naim najgorim strahovima, iz
instinktivne prirode dopire najdublja hrana.
cxlviii
Neko su Harpije bile boice oluje. Bile su boanstva
ivota i Smrti. Na alost, prestale su biti djeliteljice u
obje funkcije pa su postale jednostrane. Kao to smo
vidjeli u tumaenju prirode ivot/smrt/ivot, sve sile
koje upravljaju roenjem upravljaju i smru. No, u
Grkoj kultura kojom su upravljale misli i ideali
nekolicine tako je snano naglasila smrtni aspekt
Harpija kao demonskih ptica smrti sa enskim tijelima,

da se potpuno izgubila priroda Harpija kao bia

inkubacije, raanja i okrepe. U orestijskoj tragediji u
kojoj ubijaju ili otjeraju Harpije do spilje na kraju
svijeta, oivljavajua priroda tih stvorenja bila je ve
potpuno potisnuta.
cxlix
Ovo je post-orestijska verzija. Sluajno nisu svi
negativni slojevi patrijarhalni, a niti su sve
partrijarhalne stvari negativne. Postoji ak i neka
vrijednost u starim negativnim patrijarhalnim slojevima
koji prekrivaju mitove koji su nekad prikazivali snano i
zdravo ensko, jer nam oni pokazuju ne samo kako
551
osvajaka kultura potkopava ranije mudrosti, nego i
kako se tada, a i danas, pokorene ene ili ene ranjenih
instinkta navodilo da same sebe vide, ali i kako bi se
mogle vidati.
Niz razornih zabrana upuenih enama i protiv
ena (ili mukaraca) ostavlja za sobom neku arhetipsku
rentgensku snimku onoga to se stoga izvitoperi u
eninu razvoju, kad je odgajaju u kulturi koja ensko
ne smatra prihvatljivim. Tako da ne moramo pogaati.
Sve je to zabiljeeno u kasnijim slojevima bajke i
mitova.
cl
Mnogi simboli imaju i muke i enske atribute.
Uglavnom vano je da ljudi sami za sebe odlue koje e
iskoristiti kao povealo kroz koje e se zagledati u
stvari due i psihe. Nema ba mnogo smisla
raspravljati, kao to e neki htjeti, je li neki simbol
muki ili enski, jer se na kraju ini da su ti oznaitelji
samo kreativni naini promatranja nekog predmeta te
da sm simbol zapravo ukljuuje druge sile koje ne
moemo shvatiti zbog naeg arhimedskoga gledita.
Meutim, uporaba mukih i enskih atributa jest vana,

jer se radi o raznim leama kroz koje se mnogo toga

moe nauiti. Zato i promatramo simbole, da bismo
vidjeli to se moe nauiti, kako se to moe primijeniti,
a osobito koju ranu bi moglo zavidati.
cli
Jeannette Jones i Mary Ann Matoon, "Je li animus
preivljen?" iz antologije The Goddess Reawakening, ur.
Shirley Nichols (Wheaton, Illinois: Quest Books, 1989).
To poglavlje navodi suvremena razmiljanja raznih
analitiara/autora o animusu sve do 1987.
clii
Kod velikih Boica rutinska je stvar da stvaraju sinove
iz vlastita tijela. Poslije sin postaje njihov
ljubavnik/pratilac/mu. Premda bi neki to shvatili
doslovce, pa mislili da opisuje rodoskrvnue, ne treba
to tako shvatiti, nego kao opis naina na koji dua raa
muki potencijal, koji se razvojem pretvara u neku
mudrost i snagu te se spaja s njezinim ostalim moima.
cliii
A kojiput i kao o podraaju koji ulazi u tu ruku.
cliv
Ako se odvojimo od ideje muevne prirode, u sutini
gubimo jedan od najsnanijih polariteta za promiljanje
i razumijevanje tajne dvojne prirode ljudskih bia na
svim razinama. No, ako
552
je nekoj eni sama ideja muevnoga kao dijela
enstvenog ogavna, onda bi mi bilo drae da tu prirodu
koja premouje nazove bilo kojim imenom, samo zato
da se ne odvoji od zamiljanja i razumijevanja naina
na koji polariteti djeluju zajedno.
clv
Opisala bih to kao snanu muku pregovaraku prirodu,
onu koju je kod mnogih mukaraca potpuno priklijetila
besmislica svakodnevnog rada koji ne nosi duevno

zadovoljstvo, ili kultura koja mukarce na prevaru

upregne i onda ih tako dri sve dok ih gotovo ne uniti.
clvi
Tijekom istraivanja dola sam i do nekih pokazatelja
da je ta pria inaica drevnih solsticijskih pria o staroj i
novoj godini, u kojima neto potroeno umire, pa se
ponovno rodi ispunjeno svjeom energijom.
clvii
Tu sam verziju primila od Kate s ljubavlju, Kate koja je
etiri godine prolazila kroz patnju ruskog radnoga
logora u 40-im godinama dvadesetoga stoljea.
clviii
Preobraavanje s pomou vatre, nad vatrom ili u vatri
univerzalan je motiv. Srodan preobraaj onome koji
nalazimo u Tri zlatne kose sadran je u grkom mitu u
kojem Demetra, velika Majka-Boica, nou dri smrtno
dojene u vatri kako bi ga uinila besmrtnim. Djetetova
majka Metanira krikne kad to opazi i time prekida tu
praksu. Demetra se okani vatrenoga procesa,
zamiljena ... "teta" - kae Metaniri "sada e dijete biti
tek obian smrtnik."
clix
Stvari koje stimuliraju sreu i uitak, takoer uvijek
predstavljaju "stranja vrata", kroz koja nas mogu
iskoritavati ili pokuati upravljati nama.
clx
Prie o ujaku Tuong-Pa ili Trungpa, prie su o varalici
koje navodno potjeu iz Tibeta. U svim narodima
postoje sline prie.
clxi
Catal Hyk ima ikonu "mjesta meu nogama" visoko
na zidu. Radi se o enskom liku rairenih nogu,
otkrivenih "donjih usta", mogue kao proroica. Sama
pomisao na takav lik ene navodi na znalako
hihotanje.

clxii
Charles Boer, The Homeric Hymns (Dalias: Spring
Publications, 1987). Radi se o uistinu nadahnutom
prijevodu.
553
clxiii
Prie o kojotima tradicionalno se pripovijedaju samo
zimi.
clxiv
U obitelji ili u najblioj kulturnoj sredini.
clxv
Do povrede instinkta, ega i duha u djetinjstvu dolazi
kad dijete otro odbijaju, ne uju ga i ne vide, kad ne
obraaju panju na nj barem s pristojnom mjerom
staloenosti ako ve ne s razumijevanjem. Kod mnogih
ena povrijeeno je ono razumno oekivanje da e se
obeanja ispuniti, da e se odnositi prema njoj s
potovanjem, da e imati hrane kad je gladna te da e
uivati slobodu govora, miljenja, osjeanja i stvaranja.
clxvi
Stari osjeaji donekle podsjeaju na ice kakva klavira
u psihi. Neki potres izvana izaziva snane vibracije tih
ica u glavi. Moe ih se natjerati da zabruje, a da ih se
uope ne trzne. Dogaaji koji sadravaju slian ton,
rijei, slike izvornoga dogaaja, mogu natjerati osobu
da se "bori" kako stari materijal ne bi "zabrujao".
U jungovskoj psihologiji takva erupcija velikih
osjeaja zove se konstelacija kompleksa. Za razliku od
Freuda koji je takvo neurotino ponaanje osuivao,
Jung ga je zapravo smatrao kohezivnom reakcijom,
slinom onoj koju imaju ivotinje kad ih se prije toga
gnjavi, mui, preplai ili rani. ivotinja obino reagira
na mirise, kretnje, orua i zvukove koji su nalik na one
od kojih su primile ozljedu. Ljudi imaju jednake obrasce
prepoznavanja i reagiranja.

Mnogi kontroliraju stare komplekse tako da se dre

podalje od osoba ili dogaaja koji ih uznemiruju.
Kojiput je to racionalno i korisno, a kojiput nije. Tako
mukarac moda izbjegava sve ene koje imaju crvenu
kosu kao njegov nasilni otac. ena moda izbjegava
sve estoke rasprave jer u njoj izazivaju previe
osjeaja. Pa ipak, pokuavamo osnaiti svoju
sposobnost bivanja u svakakvim situacijama bez obzira
na komplekse jer nam ta snaga ostajanja daje pravo
glasa u svijetu. Daje nam sposobnost da stvari
promijenimo u svoju korist. Ako reagiramo samo na
nae komplekse, onda emo se skrivati u nekoj rupi
ostatak ivota. No, ako ih uspijemo donekle tolerirati,
iskoristiti ih kao saveznike, na primjer ako uspijemo
upotrijebiti staru ljutnju da svojim izjavama dodamo
otrinu, onda moemo oblikovati i reformirati mnogo
toga.
554
clxvii
Uistinu postoje poremeaji rada mozga u kojima
nekontrolirani bijes ima istaknutu ulogu, ali oni se
tretiraju lijekovima, ne psihoterapijom. No, ovdje
govorimo o bijesu koji potie sjeanja na ranije psihiko
muenje ove ili one vrste. ak bih dodala da se u
obiteljima gdje postoji "osjetljivo" dijete, druga djeca
ne osjeaju tako zlostavljanom, premda se prema
njima slino ponaaju.
Djeca imaju razliite potrebe, razliite "debljine
koe, razliite sposobnosti doivljavanja boli". Ono koje
ima najmanje "prijamnika" da tako kaemo, na svjesnoj
e razini osjeati najmanje uinaka zlostavljanja. Dijete
s najvie osjetila na svjesnoj e razini osjetiti sve, a
moda ak i snano osjeati tue rane. Ne radi se o
tome je li to istina ili nije, radi se o sposobnosti djeteta
da osjeti signale oko sebe.

Na podruju odgoja djeteta, staro pravilo da svako

dijete valja odgajati za sebe, ne "prema udbeniku",
nego prema onome to vidimo ako promatramo
osjeajnost, osobnost i nadarenost djeteta, vrlo je
dobar savjet. U svijetu prirode, bez obzira na to to su
obje biljke jednako lijepe, trkljasti filodendron moe
naizgled dovijeka izdrati bez vode, dok vrba, koja je
znatno vea i deblja, ne moe. Takve prirodne razlike
postoje i meu ljudima.
Nadalje, bilo bi pogreno misliti kad odrasla osoba
osjea ili izraava ljutnju da je to siguran znak
nerijeenih problema iz djetinjstva. Postoji velika
potreba i mnogo prostora za pravednu i jasnu ljutnju,
osobito ako se netko ogluio o ranije, bilo tihe bilo
glasne apele na svijest. Ljutnja je sljedei korak u
hijerarhiji privlaenja pozornosti.
Meutim, negativni kompleksi mogu normalnu
ljutnju raspiriti do uarena i razorna bijesa. Katalizator
je gotovo uvijek vrlo siuan, ali na njega reagiramo
kao da je iznimno vaan. Nesklad iz djetinjstva,
zlostavljanje koje smo tada osjeali, mogu u mnogome
pozitivno utjecati na stvari za koje se borimo kao
odrasli. Mnogi voe, na elu velikih politikih,
akademskih ili drugih vrsta plemena ili "obitelji", svoj
posao rade tako da stvari postanu korisnije i bolje od
situacije u kojoj su oni odgajani.
clxviii
Pripovjedai japanskog naslijea rekli su mi za
varijaciju u kojoj medvjeda zadavi neka zla sila, tako da
meu ljudima koji su ga
555
tovali ne nastane novi ivot. Medvjee tijelo zakopaju
uz veliku tugu i alovanje. No, ako enska suza kane na
grob, medvjed ponovno oivi.
clxix

Oslobaanje staroga zakreenoga bijesa, komad po

komad ili sloj po sloj, sutinski je vano za ene. Bolje
bi bilo da tu bombu odnesemo u polje i detoniramo je,
nego da je zapalimo kraj nedunih ljudi. Vrijedilo bi
pokuati da je neutraliziramo tako da pomogne, a ne da
nanese tetu. Mnogo puta nas samo jo vie raspali kad
stalno ujemo ili vidimo neku osobu ili projekt. Dobro bi
bilo da se maknemo od toga podraaja, bez obzira na
to tko ili to to bilo. Postoje razni naini na koje to
moemo uiniti, promijeniti sobu, promijeniti mjesto
boravka, promijeniti temu, promijeniti okolinu. To je od
velike pomoi.
Ona stara o brojanju do deset vrlo je pametna. Ako
moemo makar privremeno prekinuti luenje adrenalina
i drugih "borbenih" kemikalija koje utjeu u na sustav
tijekom prvotne ljutnje, onda moemo zaustaviti proces
u kojem se vraamo u osjeaje i reakcije vezane uz
ranije doivljene traume. Ako ne uinimo tu stanku za
sebe, onda e se kemikalije i dalje izlijevati neko dulje
vrijeme, sve dok nas doslovce ne gurnu u sve
neprijateljskije ponaanje, bez obzira na to osjeamo li
iskrenu motivaciju ili ne.
clxx
Veliki sufijski pripovjeda Indries Shah pripovijeda
verziju te stare prie u Wisdom of the Idiots (London:
Octagon Press, 1970)
clxxi
Odluka o tome ovisi o nekoliko imbenika, a valja
razmisliti o svima: svijest osobe ili aspekta koji je nanio
zlo, njihova sposobnost da nanesu daljnje zlo i njihove
budue namjere te jednadba moi - jesu li ili nisu na
istoj razini, tj. postoji li neravnomjerna raspodjela moi.
clxxii
Descanso se takoer rabi kao izraz za poivalite u
smislu mjesta za ukop ili groblja.

clxxiii
Kod incesta, zlostavljanja ili drugog tekoga nasilja,
obino je potrebno mnogo godina da se ciklus zakljui
opratanjem. U nekim se sluajevima neko vrijeme crpi
vie energije iz neopratanja, a i to je prihvatljivo. Ono
to nije prihvatljivo jest
556
kad do kraja ivota svaki as "poludimo" zbog raznih
dogaaja. Dua i psiha, kao uostalom i fiziko tijelo,
vrlo teko podnose to pretjerano kljuanje. To se mora
proistiti. Postoje mnogi razni pristupi tome. Valja se
savjetovati s terapeutom koji je snana osoba i
specijalist za te stvari. Pitanje koje moramo postaviti
takvom strunjaku glasi: "Koja su vaa iskustva sa
smanjivanjem bijesa i radom na jaanju duha?"
clxxiv
Neto drugaija definicija oprosta nalazi se u rjeniku
Oxford English Dictionary: 1865. J. Grote, Moral Ideas,
VIII (1876), 114 "Aktivni oprost - vraanje dobra za
zlo".
clxxv
Ne radi se samo o tome da ljudi imaju razne ritmove u
opratanju drugima, nego i sami prekraji utjeu na
duljinu vremena koje je potrebno za opratanje.
Oprostiti nesporazum nije isto to i oprostiti ubojstvo,
rodoskrvnue, nasilje, nepravedan odnos, izdaju,
krau. Ovisno o tome o emu se radi, pojedinano
nasilje se kojiput lake oprosti nego ono koje se
ponavlja.
clxxvi
Budui da i tijelo ima sjeanje, morate obratiti panju i
na nj. To nije zamiljeno tako da pokuate prestii i
pobjei svojem bijesu, nego iscrpiti ga, ralaniti i
rekonstruirati libido koji se tako oslobaa potpuno
drugaije nego prije. Fiziki ispust morate popratiti

psihikim razumijevanjem.
clxxvii
Slaem se s Jungom koji je smatrao da se ovjek kad
uini kakvu nepravdu ne moe od nje izlijeiti, osim ako
izgovori apsolutnu istinu i iskreno se suoi s time.
clxxviii
Prvi put sam takve tragine i banalne scenarije
proitala u djelu Erica Bernea i Clauda Steinera.
clxxix
S pomou Jungova Eksperimenta jezinih asocijacija
(WAE), takoer se utvrdilo da je to tono.
clxxx
Kojiput slijede fotografije i prie oeva, brae, mueva,
ujaka i strieva, djedova (a kojiput i sinova i keri), ali
najvaniji je rad na lozama naih pretkinja.
clxxxi
One same pate kao rtveno janje, kao gutai grijeha, a
da ne dobivaju s time povezanu mo, ni blagodati, tj.
zahvalnost, poasti i zadovoljtinu iz zajednice.
557
clxxxii
Mary Culhane i mrtvac: to je jedna od pria s potpisom
dviju neobino nadarenih i slikovitih ena iz Sjeverne
Karoline imenom Barbara Freeman i Connie ReganBlake koje imaju registriranu tvrtku The Folktellers
(Narodni pripovjedai)
clxxxiii
Dr. Paul C. Rosenblatt, Bitter, Bitter tears: NineteenthCentury Diarists and Twentieth-Century Grief Theories.
(Minneapolis: University of Minnesota Press, 1983).
Navod Judith Savage.
clxxxiv
Jungovo razumijevanje tajanstva sudjelovanja temeljilo
se na antropolokim nazorima kasnoga devetnaestog i
ranoga dvadesetog stoljea, kad su se mnogi koji su

prouavali plemena osjeali poprilino razliiti od njih, a

nisu shvaali ponaanje u tim plemenima kao
ponaanje u ljudskom kontinuumu koji se moe zbiti
bilo gdje i kod bilo koje osobe.
clxxxv
Ova rasprava ni u kojem sluaju ne znai da je teta
nanesena pojedincu prihvatljiva zato to e ga na kraju
ojaati.
clxxxvi
Radi daljnjih informacija o doslovnim traumama
vezanim uz oeve, vidi Ellen Bass i Louise Thornton s
Jude Brister, ur. I Never Told Anyone: Writings by
Women Survivors of Child Abuse (New York:
Harper&Row, 1983.). Takoer vidi Barry Cohen; Esther
Giller, W. Lynn, ur., Multiple Personality Disorder from
the Inside Out (Baltimore: Sidran Press, 1991.). Osim
toga vidi i Linda Leonard, The Wounded Woman
(Boulder, Colorado: Shambhala, 1983.)
clxxxvii
Smatra se da grubi gubitak bezazlenosti uglavnom
potjee iz svijeta izvan obitelji. To je postupni proces
koji gotovo svatko doivljava i koji kulminira u bolnom
prihvaanju ideje da nije sve u svijetu bezopasno ili
lijepo. Bezazlenost nije miljena zato da je otac ili
majka nasumice uklone. To e se ve dogoditi samo od
sebe. Roditelji su tu da vode i pomau ako mogu, ali
uglavnom zato da poprave tetu i ponovno pridignu
dijete na noge.
clxxxviii
Simbol mlinara u bajkama shvaen je na negativan i
pozitivan nain. Kojiput je krt, a kojiput velikoduan,
kao u priama o mlinaru koji negdje ostavlja zrna za
vilenjake.
clxxxix
Postupno buenje - to jest, polagano uklanjanje

obrambenih mehanizama tijekom duljega razdoblja manje boli, nego kad

558
odjednom neto proe kroz sve nae obrane. Meutim,
u terapeutskom ili ispravljakom modelu, premda
isprva bre znai bolnije, rad moe bre poeti i bre
sazreti. No, svakome njegovo, i u njegovo vrijeme.
cxc
U drugim priama trojka predstavlja vrhunac intenzivne
tenje, a trojka se moe shvatiti i kao sama rtva koja
kulminira u novom ivotu.
cxci
Lao Tzu, drevni pjesnik filozof. Vidi Tao Te Ching
(London: The Buddhist Society, 1948.). Djelo su objavili
mnogi izdavai u raznim prijevodima. [Hrvatski
prijevod: Tao-Te-Ching, s kineskog na engleski preveo
John C. H. Wu, s engleskoga prevela Marina Kralj
Vidaak, izd. Biovega, Zagreb, 2002. (op. prev.)]
cxcii
To su raznim ljudima razne stvari. Neke su vrlo aktivne
izvana, kao ples, neke su vrlo aktivne na razne naine,
ples molitve, na primjer, ples razuma, ples pjesme.
cxciii
C. P. Ests, Warming the Stone Child: Myths and
Stories of the Abandoned and Unmothered Child,
audiovrpca (Boulder, Colorado: Sounds True, 1989.)
cxciv
Valja primijetiti da ene i mukarci u ozbiljnoj psihikoj
tranziciji esto pokazuju manje zanimanja za stvari u
vanjskome svijetu, jer razmiljaju, sanjaju i
razvrstavaju na tako dubokoj razini da im se stvari koje
pripadaju vanjskome svijetu jednostavno izgube iz vida.
ini se da dua nije ba zainteresirana za frizure i sline
stvari dok ne posjeduju odreeni numen.
cxcv

Vrlo mi je udno da Ku Klux Klan u pokuaju da ih

obezvrijedi, ne-bijele ljude naziva "ljudima blata". Stara
uporaba rijei blato vrlo je pozitivna, zapravo
predstavlja ba pravu frazu za snaenje duboko mudre i
snano instinktivne prirode. Ljudi i svijet, prema veini
pria o stvaranju, izraeni su upravo iz blata (i drugih
zemljanih tvari).
cxcvi
Labrys, sjekira i otvorene usmine vulve sve imaju slian
oblik.
cxcvii
to se tie dvostruke sjekire boice, ona je drevni
simbol koji sada rabe razne enske skupine kao simbol
povrata snazi enskosti. Osim toga, meu lanicama
moje skupine za istraiva559
nje i vjebanje pria, Las Mujeres, mnogo se raspravlja
o raznim izvorima koji kau da su leptirska krila usmina
i dvostruka sjekira slini simboli iz drevnih vremena, pri
emu se oblik raskriljena leptira smatra oblikom due.
cxcviii
Ono to je mistino jest znanje o svakodnevnim
stvarima s obje strane. Pragmatini misticizam trai svu
istinu, ne samo jednu, a zatim odmjerava svoje
stajalite i nain djelovanja.
cxcix
Stare prie daju naslutiti da se to stanje osjeaja i
znanja prenosi sa svih roditelja na djecu, bez obzira na
spol.
cc
Kao to smo vidjeli, suze su vienamjenske, slue i za
zatitu i za stvaranje.
cei
enina kultura stoljeima se uistinu zakopavala, pa
samo slutimo to lei ispod toga. ene moraju dobiti

pravo da istrauju, a ne da ih se odvrati prije nego to

uope obiljee nalazite. Treba ivjeti punim ivotom, u
skladu s vlastitim instinktivnim mitom.
ceii
Postoji velika mo u brojevima. Mnogi uenjaci, od
Pitagore do kabalista, pokuavali su shvatiti
matematike tajne. Pobrojene kruke vjerojatno nose
znaenje iz misticizma, a moda i iz tonske ljestvice.
cciii
Bezruka djeva, djevojka sa zlatnom kosom i djevojica
sa igicama u mnogome se suoavaju s jednakim
problemom jer su na neki nain autsajderi. Pria o
bezrukoj djevi nesumnjivo obuhvaa najpotpuniji
psiholoki ciklus.
cciv
Moda ete se pitati koliko sebstava ima u psihi.
Postoje mnoga, a obino jedno od njih snano
dominira. Znate li onu metaforu o pueblima Meksika?
Uvijek imaju tri dijela: stari koji se sruio, onaj u kojem
ivite i onaj koji se gradi. Tako je i to. (Osim toga, u
jungovskoj teoriji, Sebstvo s velikim poetnim slovom
oznaava golemu duevnu silu. Sebstvo s malim
poetnim slovom oznauje osobniju, ogranieniju osobu
koja jesmo.)
ccv
Jedan od najopsenijih "zapisa" starih rituala su rituali
starih Grka. Premda je veina drevnih kultura na neki
nain biljeila svoje obiaje, osvajanja su unitila veinu
toga. (Unititi kulturu zahtijeva ubijanje svete klase:
umjetnika, pisaca i svih njiho560
vih djela, sveenika i sveenica, govornika,
pripovjedaa, pjevaa, plesaa... svih onih koji znaju
kako dirnuti u duu i duh ljudi.) Pa ipak, kosti mnogih
unitenih kultura pripovjedaka arka i nosi dalje kroz

stoljea, pa ih dostavlja ravno u nae vrijeme.

ccvi
Elizabeta je stara i takoer nosi dijete, Ivana. To je vrlo
tajanstven odlomak u kojem njezin mu zanijemi itd.
ccvii
Do tih faza se ne dopire toliko u skladu s kronolokom
starou, koliko prema potrebama psihe i duha.
ccviii
Robert L. Moore i Douglas Gillette, King, Warrior,
Magician, Lover (San Francisco: Harper, 1990.)
ccix
Simboli vrtlara, kralja, arobnjaka itd. pripadaju svima.
Oni nisu rodno odreeni, ali ih kojiput razni spolovi
razno shvaaju i primjenjuju.
ccx
Prva osoba od koje sam ula frazu "izrada due" bila je
James Hillman, a on je vie nalik nekoj eksplozivnoj
napravi iz koje prte ideje.
ccxi
Starica kod trojnih Boica u Grka.
ccxii
U Hesiodovu Postanku bogova (411-52), kae se kako
se Perzefona i starica Hekata najvie vole druiti jedna
s drugom.
ccxiii
Jean Shinoda Bolen u svojem jasnom djelu o
menopauzi navodi da starije ene zadravaju energije
menstrualne krvi u svojim tijelima, pa izgrauju
unutarnju mudrost umjesto vanjske djece. Vidi
audiosnimku, The Wise Woman Archetype: Menopause
As Initiation. (Boulder, Colorado: Sounds True, 1991.)
ccxiv
To je bio voa inkvizicije u panjolskoj, patoloki
okrutan ovjek, kanjeni serijski ubojica svojega
vremena.

ccxv
Iz: Knjiga Sirahova XVII, 5 (sv. pismo/klas.knji.)
ccxvi
Na primjer, neki su suvremeni mukarci izgubili smisao
za seksualne cikluse porasta i smanjenja, onako kako
su miljeni. Neki ne osjeaju nita, neki su zapeli u
petoj brzini.
561
ccxvii
U nekim verzijama prie, veo se naziva rupcem i ne
pada zbog pneume, daha, nego se djeai igra tako da
ga skida i vraa na oevo lice.
ccxviii
Sljedea audio-djela dr. Clarisse Pinkoie Ests moete
nabaviti putem Sounds True Catalog, 735 Walnut
Street, Boulder, Colorado 80302 (1-800-333-9185). Niz
"Jungovska pripovjedaica": The Wild Woman
Archetype: Myths and Stories About the Instinctive
Nature of Women; Warming The Stone Child: Myths
and Stories About Abandonment and the Unmothered
Child; The Radiant Coat: Myths and Stories on the
Crossing Between Life and Death; In the House of the
Riddle Mother: Common Archetypal Motifs in Women's
Dreams; The Boy Who Married an Eagle: Myths and
Stories About Male Individuation; The Creative Fire:
Myths and Stories About the Cycles of Creativity.
ccxix
Postoje mnoga gledita o tome kako, tko, kada, gdje
kazivati prie, o razmjeni, nalaenju i razvijanju
vlastitih pria; krai pria i tako dalje. Uglavnom,
mislim da je psiholoki gledano najcjelovitije ako
kaziva ostane vjeran vlastitoj dui u odluci o tome
kome i kako prenijeti priu, jer on je instrument, pa
zato i bie koje zasluuje najpromiljeniju zatitu. Za
razne rasprave o tome vidi: "Ethics and Storytelling:

Transcript from First Annual Congress on Storytelling",

The National Storytelling Journal (jesen 1987.);
Shuman, Amy: "Ethics and the Professional Storyteller",
The National Storytelling Journal (ljeto, 1986.);
Stewart, Findley: "A Response to the Ethics Question",
The National Storytelling Journal (ljeto 1987.)
1

Griot/a - lan/ica nasljedne kaste meu narodima

zapadne Afrike, iji je zadatak voditi usmenu povijest
plemena ili sela i zabavljati priama, pjesmama,
napjevima i plesovima. Ime dolazi od iskvarene
portugalske rijei criado. (op. prev.)
i
Lik iz irske narodne predaje, ime dolazi od staroirskih
rijei u znaenju "malo tijelo", tj. patuljak. Danas se
prikazuje kao patuljak odjeven u zelenu odjeu, esto
uz up zlata. (op. prev.)
3
Betel - narkotino sredstvo za vakanje, dobiva se iz
lista Piper betle, indijske biljke penjaice iz roda
piperacea. vakanjem slina poprima crvenu boju i s
vremenom prenosi crvenocrnu boju na zube. (op.
prev.)
4
U tekstu autorica rabi englesku rije witch, za koju
kae da dolazi od rijei wit: mudar. Zapravo je rije wit
staroengleska imenica u znaenju misao, um, dok se
"mudar" na staroengleskom kae wittig. (op. prev.)
5
Ork - udovite iz bajki i legendi (nama najpoznatiji iz
Tolkienove trilogije Gospodar prstenova, prev. Zlatko
Crnkovi, izd. Algoritam, Zagreb), najee prikazano
kao odvratan div koji jede ljudsko meso. Rije potjee
od imena rimskoga boga smrti i podzemlja, (op. prev.)
6
Fortunella margarita - maleni agrum jestive naranaste
kore i kiselkasta okusa. (op. prev.)
7
Vjerojatno se odnosi na lik iz pria Joela Chandlera
Harrisa o Ujaku Remusu. (op. prev.)
8
Plamen nepostojane boje koji nastaje spontanim
sagorijevanjem metana u movarama, est izvor pria

o duhovima, (op. prev.)

9
Cojnes - panj. muda. (op. prev.)
10
Autorica se tu koristi imenom izvedenim iz latinskog
imena Aesculapius, dok je primjerenije grko ime
Asklepios, Asklepije. (op. prev.)
11
Coatlique - Majka proienja, Boica zemlje i
majinstva. Ime joj dolazi od nahuatl (asteke) rijei
coatl u znaenju zmija. (op. prev.)
12
U anglosaskom svijetu obiaj je buduoj majci prirediti
zabavu pod nazivom "baby shower". Na zabavi su
tradicionalno uglavnom ene koje donose darove
buduoj majci i neroenom djetetu. Usp. babinje. (op,
prev.)
13
Rumba-kugle, suhe tikvice koje slue kao zveka, (op.
prev.)
14
mesa - brdo s ravnim vrhom i strmim obroncima, (op.
prev.)
15
Pinus contorta. (op. prev.)