Biblijske starine

Dr. Adalbert Rebi

Kranska sadanjost, Zagreb, 1992.
Sadraj
III. JAVNI I DRUTVENI IVOT ................................................................................................................................. 2
PRIVREDA ....................................................................................................................................................................... 2
Stoarstvo .................................................................................................................................................................. 2
Ratarstvo ................................................................................................................................................................... 2
Peradarstvo ............................................................................................................................................................... 4
Lov i ribolov .............................................................................................................................................................. 4
Rudarstvo .................................................................................................................................................................. 5
Obrt ........................................................................................................................................................................... 6
PROMET I TRGOVINA ....................................................................................................................................................... 7
Putovanja kopnom i morem....................................................................................................................................... 7
Razvoj trgovine.......................................................................................................................................................... 8
MJERE, VAGE, NOVAC ..................................................................................................................................................... 9
Mjere ......................................................................................................................................................................... 9
Mjere za duinu .......................................................................................................................................................................9
Mjere za put .............................................................................................................................................................................9
Mjere za teinu ........................................................................................................................................................................9

Vage ........................................................................................................................................................................ 10
Novac ...................................................................................................................................................................... 10
Prije babilonskog suanjstva ..................................................................................................................................................10
Perzijski novac .......................................................................................................................................................................10
Grki novac ...........................................................................................................................................................................10
idovski novac za vrijeme Hasmonejaca ...............................................................................................................................10
Novac za vrijeme Herodovaca ...............................................................................................................................................11
Revolucionarni idovski novac ..............................................................................................................................................11
Strani novac u helenistiko doba ...........................................................................................................................................11

KULTURA...................................................................................................................................................................... 11
Obrazovanje ............................................................................................................................................................ 11
Pismo .....................................................................................................................................................................................11
Rairenost pismenosti ............................................................................................................................................................14

Znanost .................................................................................................................................................................... 16
Filozofija i teologija...............................................................................................................................................................16
Povijest ..................................................................................................................................................................................17
Druga podruja znanosti ........................................................................................................................................................17

Kalendar.................................................................................................................................................................. 18
idovski kalendar ..................................................................................................................................................................19

Arhitektura .............................................................................................................................................................. 20
Umjetnost ................................................................................................................................................................ 21
Glazba ....................................................................................................................................................................................21

III. Javni i drutveni ivot

Privreda
Biblija cijeni rad i privreivanje. ovjek je po svome radu i privreivanju slian Bogu
stvoritelju (usp. Post. 1,26-29). I prije pada ovjek je radio i privreivao (usp. Post 2,15). Grijeh je
pomutio onaj iskonski prirodan ovjekov odnos prema radu: poslije grijeha ovjek gleda rad kao
prokletstvo (Post 3,17-19). Ali rad sam u sebi nije prokletstvo. ovjekov odnos prema radu poslije
grijeha postaje grean, proklet. Stari zavjet ovjeka stalno nagovara na rad, jer po radu ostvaruje
svoju slinost s Bogom: "est dana radi i obavljaj sav svoj posao... Ta i Jahve je est dana stvarao nebo, a
sedmoga dana je poinuo!" (usp. Izl 20,9.11). Isus je cijenio rad: "Otac moj neprestano radi i ja radim!"
(Iv 5,17). Bio je tesar i sin tesarov. Za razliku od Grka i Rimljana, koji su vie voljeli dokolicu,
kranstvo je rad oduvijek visoko cijenilo (1 Kor 4,12; 9,6; Ef 4,28; 2 Sol 3,8.10-12).
Biblija svjedoi da su ljudi ve u pradavna vremena ivjeli od plodova prirode: obraivali su
zemlju i lovili ivotinje. Lov, stoarstvo i ratarstvo najstariji su naini privreivanja. Mi ne kanimo
ovdje raspredati koji je od tih naina prioritetniji u razvoju ovjeanstva. O tome dovoljno govore
prirodne znanosti na temelju istraivanja ovjekove prolosti.
Stoarstvo
Abraham je bio nomad: selio se zajedno sa stokom iz kraja u kraj. I ostali su izraelski
patrijarsi bili nomadi, stoari. Izraelci su se bavili stoarstvom i za vrijeme boravka u Egiptu:
bjeei iz Egipta, gone pred sobom brojnu stoku (Izl 10,9-24). Pa i kad su zaposjeli kanaansku
zemlju i poeli obraivati zemlju, jo su se uvijek bavili i stoarstvom. Nomadski nain ivljenja
vie su cijenili nego poljoprivredniki. Svoje kraljeve usporeivali su s pastirima, a sebe sa stadom
(Ps 78,71; 2 Sam 5,2; Jer 23,21s; Ez 34,23). Abraham, Mojsije, David bijahu pastiri. tovie, i Boga
su ,nazivali svojim pastirom (Ps 22,1).
Brigu oko stoke vodili su pastiri. Oni su vodili stado na pau i uvali ga od tatova i
grabeljivih ivotinja. Zato su bili oboruani dugakim tapom, prakom i torbom s kamenjem.
Imali su za pomo i pse, koji bi ih upozoravali na opasnost. Najmljeni pastiri imali su odreenu
plau, obino u novcu ili pak u naravi. Nou bi stado zatvarali u tor, ograen drvenim plotom ili
zidom. Uz tor nalazila se kolibica ili kula za uvara. Za krupnu stoku gradili su i natkrivene staje s
jaslama. O podnevnoj egi trebalo je stoku skloniti u sjenu.
Od sitne stoke uzgajali su ovce i koze, a od krupne govedo, bivole, magarce, mazge, konje i
deve. Svinje nisu uzgajali, jer im je bilo zabranjeno jesti svinjetinu (Lev 11,7). U stvari, svinjsko
meso za ovakvo klimatsko podneblje kao to vlada u Palestini nije zdravo. Ipak u Palestini je uvijek
bilo svinja, kako to potvruju arheoloke iskopine. U doba Kristovo gojili su svinje Heleni i
openito pogani (Mk 5,11s).
Ratarstvo
Kad su Izraelci naselili u Kanaan, poeli su obraivati zemlju. Rad na polju bio je astan i nije
ga se nitko stidio, pa ni kralj ni sveenik. Smatrali su da tako izvravaju zapovijed Boju: podvri
zemlju pod svoju vlast (Post 1,27-29). Prema biblijskom izvjetaju, pri podjeli zemlje svaka je
obitelj dobila toliko zemlje koliko joj je bilo potrebno i koliko je mogla obraivati. Mojsijevim
zakonom bilo je zabranjeno parceliranje zemlje. Tako se spreavalo s jedne strane bogaenje jednih
na raun drugih, a s druge strane osiromaivanje i proletarizacija stanovnitva. Batinjena zemlja
bila je sveto vlasnitvo i nije se smjela samo tako otuiti. Zemlja uzeta u zajam zbog duga, morala
se jubilejske godine vratiti vlasniku (Lev 25,13-16.23.25-28).
Palestinska je zemlja preteno gorovita i krevita. No ima mnogo uvala u kojima su Izraelci
iskoristili svaki pedalj obradive zemlje. Zemlja je vrlo plodna: ima u izobilju sunca, a kie padaju u
ritmu prirode. Zbog duga beskinog razdoblja potrebno je zemlju natapati. Natapanje u neku ruku
zamjenjuje obilna jutarnja rosa (2 Kr 9,37; Ps 1,3; Izr 21,1; Iz 25,10). Ako bi uzmanjkala redovna

3
kia, nastala bi sua i glad (Post 12,10; 26,1; Dj 7,11). Zato su Izraelci oduvijek plodnost zemlje
smatrali posebnim darom Bojim: "Zemlja u koju e ui da je zaposjedne, nije kao egipatska, nego
gorovita i puna polja, oekujui s neba kie zemlja nad kojom Jahve, Bog tvoj, bdi; na kojoj oi Jahve, Boga
tvoga, uvijek poivaju davat u vaoj zemlji kiu u pravo vrijeme!" (Pnz 11,10-18).
Glavne grane poljoprivrede bijahu sijanje itarica, vinogradarstvo i vrtlarstvo.
Od itarica sijali su penicu, ra, jeam i proso. Uzgajali su jo i lan i pamuk (Est 1,6).
Zemlju su obraivali primitivnim sredstvima, kao to to jo danas ine palestinski seljaci,
felasi, na svojim malim imanjima. Poznavali su ve u davnini plug i motiku. U starini sve je bilo od
drveta. Prema vremenu i staleu drvo se zamjenjivalo eljezom. Plug su vukli volovi ili krave (1 Kr
19,19; Am 6,12), rjee magarci (Iz 30,24). Rad na plugu bio je vrlo teak: plug je trebalo snano
pritiskati, da bi uao to dublje u suhu i pustinjsku zemlju. Za komadanje brazde sluio je oriak,
koji je najprije bio od kamena a onda od eljeza. Za tjeranje goveda sluio je eljezni ostan (Suci
3,31; 1 Sam 13,21; Dj 9,5).
Prvo oranje bilo je za ljetne sue, a drugo koncem listopada ili poetkom studenoga, kad su
pale prve kie. Sijali su rukom. Kod Babilonaca su pronaeni plugovi provieni spravom za sijanje.
Izraelci se u tehnici nisu mogli natjecati s Babilonijom. Za rahljenje zemlje rabili su teki drveni
valjak (Iz 28,24; Job 39,10). etva je poinjala u vrijeme Pashe (poetkom travnja). Drugi dan
Pashe (16. nisana) rtvovali bi prvi snop jema u zahvalu za novu etvu (Lev 23,10-14). Penicu su
eli poetkom svibnja o blagdanu Pedesetnice (hebr. evuot), kada su ujedno slavili svretak etve.
Na temelju arheolokih pronalazaka saznajemo da su za etvu upotrebljavali srp (Pnz 23,35). Za
etve bili su zaposleni svi, poevi od gospodara pa do slugu. Vrijeme je etve bilo najradosnije
doba u godini (Ps 125,6; 128,8). Ponjeveno ito vezali su u snopove (Rut 2,7) koje su dopremali
do gumna.
Ono je bilo napravljeno od nabijene zemlje ili peine. Na njem bi vrhli ito pomou iroke
drvene daske nabijene odozdo eljeznim ili kamenim kvrgama i natovarene odozgo tekim teretom
(Job 41,22; Iz 41,15 i Am 1,3). Tu teku dasku obino je po snopovima vukla stoka. Pojam vridbe
u Bibliji se upotrebljava slikovito za poraz neprijatelja u ratu (Iz 21,10; 41,15) ili za zvjerstva nad
narodom (Am 1,3).
Poslije vridbe istili su ito od pljeve, najprije pomou reeta a onda pomou vijae, tj.
drvene lopate kojom se ito bacalo u vis na mjesto izloeno laganom vjetru, tako da bi vjetar
odnosio pljevu, a isto bi ito padalo na zemlju (Sir 27,5; Lk 22,31). ienje ita od pljeve u
Bibliji se slikovito upotrebljava za govor o sudu nad grenicima (Ps 1,4; Iz 41,16; Ho 13,3; Am
9,9; Mt 3,12). Oieno ito stavljali su ili u velike zemljane vreve (pitone), ili u iskopane jame
(cisterne, silosi), ili u itnice (Pnz 28,8; Izr 3,10; Mt 3,12). U Babiloniji su npr. itnice bile graene
od opeke u obliku unjeva, koji su odozgo imali otvor za usipanje, odozdo za vaenje ita.
U stara je vremena najvie ita uspijevalo u Ezdrelonskoj odn. Jizreelskoj ravnici i na
Golanskoj visoravni. Odavde su ito utovarivali u brodove u gradskoj luci u Akonu i prodavali ga
po sredozemnim gradovima.
Druga i vrlo unosna grana poljoprivrede bijae vinogradarstvo. Palestina je od davnine zemlja
vina. To potvruju i etimologija rijei "vino" (hebr. vajin, gr. voinos odn. oinos, lat. vinum, hrv.
vino) i arheologija. Najstarije svjedoanstvo za vinogradarstvo u Palestini nalazimo na egipatskim
arheolokim spomenicima. Oko godine 2.550 pr. Kr. palestinsko se vino spominje na nadgrobnom
spomeniku egipatskog vojskovoe Vinija. Vino se spominje i u Sinuhovu opisu Kanaana iz
vremena faraona Sesostrisa I (1971.-1936. pr. Kr.). A u biblijskim spisima ima mnogo podataka o
vinovoj lozi i o vinu u zemlji Izraelaca (Post 37,28; Br 16,14; Pnz 6,11; Jo 24,13; Suci 9,27; 1 Kr
21,1; Iz 5,1s; Jer 31,5 i dr.). Mojsijeve uhode donose iz kanaanske zemlje tako velik grozd da su ga
jedva dvojica nosila (Br 13,24). Najvinorodniji krajevi bijahu hebronski breuljci, Ekolska dolina
(Pj 1,14), obronci Karmela (2 Ljet 26,10), samarijanski breuljci (1 Kr 21,1), obronci Libanona
(Ho 14,8), dolina Jordana, dolina Soreka i ravnica oko Genezaretskog jezera.
Iz 5 opisuje nam kako je izgledao vinograd. Vinograd se podizao obino na sunanom
zemljitu. Budui da je bio najee na padinama breuljka, gradili su terase. Vinograd je bio okolo
obzidan. Usred vinograda nalazila se koliba za uvara. Nain uzgajanja vinove loze bijae razliit:

4
ili se pustilo da loza lei na zemlji, ili se loza podupirala kolcima, ili se putalo da se penje uz
smokvu ili maslinu. Bilo je poslovino odmarati se pod vinovom lozom i smokvom (1 Kr 4,25; 2 Kr
18,31; Mih 4,4; Zah 3,10). U vinogradu se nije smjelo sijati ni saditi drugih usjeva osim saditi
masline i smokve. Rod prvih triju godina iz novozasaenog vinograda nije se smio ubirati, a etvrte
je godine rod bio posveen Bogu (Lev 19,23-25). Zato je gospodar novozasaenog vinograda bio
osloboen vojske etiri godine (Pnz 20,6).
Berba groa najradosnije je vrijeme u godini (Suci 9,25): pjevalo se, plesalo i zabavljalo (Iz
16,10). Berba je poinjala krajem kolovoza i trajala do poetka listopada (Suci 9,27; Iz 16,10).
Ubrano groe nosilo se u tijesak, koji se nalazio odmah u vinogradu, usjeen u kamen. Bila su to u
stvari dva korita: jedno gornje (plie) a drugo donje (dublje). U gornjem se groe drobilo gaenjem
(Suci 9,27; Jer 25,30; Mt 21,33), a u donjem se skupljao mot to je iz gornjeg korita u donje ulazio
kroz otvor. Mot se ulijevao odmah u zemljane vreve ili u nove mjeine od kozje koe (Jo 9,4),
tato da ne bi uslijed vrenja koa pucala (Mt 9,17).
U Bibliji su vinograd i vinova loza esto metafora, slika. Vinograd je slika Izraela, naroda
Bojega (Iz 3,14; 5,6.7; Jer 2,21; Ho 10,1). Unitenje vinograda slika je suda Bojega (Ho 2,14).
Obnova vinograda slika je oprotenja Bojega (Joel 2,22; Mal 3,11). etvrto evanelje naziva Boga
vinogradarom, Isusa Krista okotom, a uenike lozom (Iv 15,1-8).
Omiljena grana poljoprivrede bijae i vrtlarstvo. Palestinska je zemlja krta vrtovima. Njima
naime treba posvetiti mnogo panje. Treba ih zalijevati vie od pola godine kada kia ne pada. Ipak,
svatko je nastojao oko kue zasaditi vrt i marljivim ga radom obraivati. U vrtu je uspijevalo
raznovrsno povre: bob, lea, grah, krastavci, slatke tikvice, bundeve, luk, poriluk, enjak (rimski
pisac Amian Marcelin naziva idove "smrdljivcima" - Rerum gestarum 22,5), cvijee. Oko vrta
sadili su voke. Postojali su glasoviti maslinici. Arheolokim iskapanjima pronaeno je mnogo
tijeskova za stiskanje maslina i groa. Izraelci su maslinovo ulje izvozili u susjedne zemlje. Osim
masline uzgajali su i smokve (koje u Palestini rode i po tri puta godinje), divlje smokve (drvo je
dobro za graditeljstvo), palme (s datuljama), jabuke, mandarine, orahe i ruikovo drvo.
Peradarstvo
Izraelci su uzgajali: golubove, grlice, kokoi i pele.
Golubovi (hebr. jond). Prinosili su ih za rtvu. Prireivali su ih za jelo. Bogatiji su imali u tu
svrhu svoje golubinjake (Iz 60,8). Golubica je bila u Bibliji slika zarunice (Pj 1,14; 4,1; 5,12).
Grlice i kokoi. Grlice su im sluile takoer za rtvu (Lev 1,14). Kokoi se u hebrejskom SZ
nigdje ne spominju (ima ih latinski prijevod Vulgata: Iz 22,17; Izr 30,31 i Tob 8,11). U Novome se
zavjetu spominju koko, kvoka i pijetao (Mt 26, 34.75; Mk 1,4.30; Lk 22,60; Iv 13,38 i dr.). Isus
svoju ljubav prema Jeruzalemu usporeuje s ljubavlju kvoke prema njezinim piliima (Mt 23,37).
Pelarstvo je bilo vrlo razvijeno (Pnz 1,44; Ps 117,12; Iz 7,18; Suci 14,8). Bogatstvo
Palestine opisivalo se u Bibliji izrekom: "zemlja kojom tee med i mlijeko". Iz Talmuda saznajemo
da su idovi imali i konice (Talmud naime zabranjuje drati konice u gradu Jeruzalemu!). No
najvie su meda dobivali od divljih pela koje su boravile po umama i med ostavljale po peinama
i po drveu.
Lov i ribolov
Biblija Nimroda naziva lovcem (Post 10,9), smatra lovcem Imaela i Ezava (Post 21,10;
25,28). Iz razliitih metafora alegorija razabiremo da je lov u Hebreja bio omiljen (1 Sam 17,34-36;
Jo 23,13; Ps 7,16; 9,16; Jer 5,27; 16,16; Izr 26,27). Za lov su upotrebljavali luk, strelicu (Iz 7,24),
koplje, ma, praku (1 Sam 17,40), zamku, stupice i prikrivene jame (Ps 7,16; Iz 51,20; Ho 5,1 i
dr.). Divlja je od lovaca bila zatiena po Mojsijevu zakonu jubilarne, tj. abatne godine.
Ribolov je bio glavno zanimanje Izraelaca naseljenih oko Genezaretskog jezera, koje je vrlo
bogato ribama, na obalama rijeke Jordana i Sredozemnog mora. U Bibliji su esto upotrijebljene
slike iz ribarskog ivota (Hab 1,15; Mt 13,47-50 i dr.).

5
Rudarstvo
e1jezo. U Palestini je bilo rudnika eljeza na Golanskoj visoravni, na obroncima Libanona,
na Karmelu i izmeu Judeje i Filisteje. To dokazuju arheoloka iskapanja. Tragovi velikih rudokopa
vide se na Sinajskom poluotoku. U Babiloniji je eljezo bilo poznato ve u 3. tisuljeu prije Krista,
ali se poelo upotrebljavati tek oko 1100. pr. Kr. Za vrijeme Tiglatpilesara I. i Asurbanipala Asirci
su posjedovali eljezno oruje. Poslije 800. godine eljezo sve vie potiskuje broncu. Ali upotreba
eljeza, osobito za ratarsko orue, zapaa se u Palestini ve u 12. stoljeu prije Kr. To dokazuju
arheoloka iskapanja u Tell el-Hesiju i u Gezeru. Iz jednog egipatskog papira, pronaenog u
arheolokim iskapanjima, saznajemo da su se ve u 12. stoljeu pr. Kr. eljezna ratna kola
proizvodila u tri grada u Jizreelskoj ravnici. Izgleda da su Feniani i Filistejci dugo vremena imali
monopol nad proizvodnjom eljeza (1 Sam 13,19s). U Megidu je pronaena pe za taljenje eljezne
rudae i kovanica.
Bakar i bronca. Na hebr. jeziku postoji jedna rije za bakar i za broncu (nehua). Kad se u
Bibliji ta rije spominje, obino se misli na broncu (osim Pnz 8,9 i Job 28,2 gdje je rije o
rudnicima bakra). Bakar kao kovina nije dovoljno tvrd pa se nije u istom stanju mogao
upotrebljavati za orue i za oruje, nego tek mijean zajedno s kositrom i olovom to daje broncu.
Na prve tragove bronce nailazimo ve u 4. tisuljeu pr. Kr. U arheolokim iskopinama grada
Lagaa pronaeni su mjedeni kipovi idola. U vrijeme kralja Davida i Salomona postojali su rudnici
bakra na istonom podnoju Libanona (blizu Baalbeka), u Edomu (negebska pustinja) i na
sinajskom poluotoku. Bogato nalazite bakra bijae i otok Cipar (po njemu se bakar zove latinski
"cuprum"). U Palestini je pronaeno mnogo bronanih predmeta u Gezeru, Taanaku, Megidu i
drugdje. A u blizini Eilata (Akapski zaljev) pronaeni su ostaci rudnika bakra (prokopi i pei za
taljenje iz. 13. st. pr. Kr.).
Zlato i srebro. Pronalasci zlatnog i srebrnog posua i drugih ukrasnih predmeta u arheolokim
iskapanjima dokazuju da se zlato i srebro upotrebljavalo ve i prije bakra (u arheol. iskapanjima
grada Ura u Babiloniji pronaeni su zlatni i srebrni predmeti iz 4. tisuljeu pr. Kr.). Prema Bibliji,
Abraham se vratio iz Egipta bogat stadima, srebrom i zlatom (Post 13,2; 24,35). Za 400 srebrnih
ekela kupio je od Efrona njivu za obiteljsku grobnicu (Post 23,16). Prigodom izlaska iz Egipta
Izraelci su sa sobom ponijeli i mnogo zlata i srebra: za izradu zlatnih stvari u svetom atoru darivali
su svoje zlatne nakite. Aron je mogao od darivanog zlatnog nakita ak saliti zlatno tele kojemu su se
kao boanstvu klanjali (Izl 32,4). Pri osvajanju kanaanske zemlje Akan je u Jerihonu uzeo "inearski
plat, dvije stotine srebrnjaka i zlatnu ipku vrijednu pedeset srebrnjaka" (Jo 7,21). Za vrijeme kralja
Davida i Salomona bijae u Jeruzalemu mnogo zlata i srebra. Salomon je Hram ukrasio zlatnim
ukrasima. Kroniar hiperboliki govori da je u Salomonovo vrijeme u Jeruzalemu bilo vie zlata no
kamenja (2 Ljet 1,15). Pisac knjige Kraljeva opisuje kako se Salomon razbacivao zlatom u
ukraivanju Hrama i svoje palae (1 Kr 10,16.17; 14,26). Egipatski faraon eonk (iak)
polakomio se za tim zlatom, pa je za vrijeme Salomonova nasljednika Roboama provalio u
Jeruzalem, u Hram, i uzeo sve zlatne titove (1 Kr 14,26).
U Bibliji se zlato esto upotrebljava u slikovitom govoru (Job 28,15; Ps 19,11; 119,72.127;
Izr 3,14; 8,19; 22,1; 25,12; 1 Pt 1,7; Otk 21,18).
Zlato i srebro uvozilo se iz Ofira (Juna Arabija) i Taria (vj. panjolska). Od zlata i srebra
pravio se novac (u obliku krunice, lania, ploice). U Gazi je pokazuju arheoloka iskapanja
postojala proizvodnja zlata.
Osim ovih dragocjenih i vrijednih rudaa, Izraelci su poznavali jo i alabastar (od njega su
pravili skupocjeno posue), drago kamenje (esto se spominje u Bibliji, poimence: karneol, ahad,
oniks, beril, jaspis, ametist, steatit, hematit, serpentin i lazurni kamen), staklo i sol. Sol su
proizvodili u okolici Mrtvog mora (Br 11,35; 1 Mak 11,35). Ona je u Bibliji simbol kreposti (Mt
5,12; Mk 9,49 i Lk 11,34) i mudrosti (Sir 22,18). Izum stakla bio je u Asiriji poznat ve oko 4.000
god. pr. Kr., a u Egiptu ,oko 3.000 pr. Kr. U Palestini je staklo bilo na visokoj cijeni, gotovo kao
zlato (Job 28,17). U arheolokim iskapanjima na podruju Palestine pronadeni su mnogi stakleni
predmeti (ogrlice, prstenje, amuleti, kipovi boanstva, posudice za mirisave pomasti i sl.). Staklo su
poznavali i Feniani i njime trgovali po cijelom Sredozemlju. Mnogi alabastreni predmeti pronaeni

6
su u arheolokom iskapanju grada Ra-e-amre (stari Ugarit). Alabaster su uvozili iz Egipta. Bilo
ga je i u blizini Damaska i podno Hermona.
Obrt
Kod nomada obrt nije bio razvijen; kod njih je svatko znao raditi sve to mu je za ivot bilo
neophodno potrebno (odijelo, ator, oruje i orue). Obrt se razvio u gradovima i u naseljima. Iz
Hamurabijeva zakonika, iz godine 1750. pr. Kr., saznajemo da su ve onda bili razvijeni razni obrti:
lonarski, drvodjelski, uarski i zidarski. To potvruju uostalom i mnoga arheoloka iskapanja na
podruju dananje Mezopotamije, Sirije, Palestine i Egipta.
Izraelci su poeli razvijati obrt ve u vrijeme boravka u Egiptu. Jo su vie razvili obrt kad su
se u 12. st. pr. Kr. naselili u kanaansku zemlju. Tu su obrt uili od prastanovnika zemlje, od
Kanaanaca. Arheoloka iskapanja Palestine pokazuju da se u 12. stoljeu pr. Kr tu zbila velika
promjena. Kanaanski su stanovnici ivjeli u gradovima i razvili su obrt do zamjerne visine. Kad su
doli Izraelci u zemlju, obrt, kao i uostalom sva civilizacija, nazaduje, propada, da bi se tek u
Salomonovo vrijeme (10. st. pr. Kr.) poeo popravljati i obnavljati. U Salomonovo vrijeme mnogo
se gradilo, pa je trebalo mnogo zidara, tesara, kovaa... Radnike zanatlije pozivali su ak iz
inozemstva (iz Tira i iz Sidona). Iz inozemstva su dolazili zanatlije s veim iskustvom i s boljom
tehnikom. Poslije Salomonova vremena u Jeruzalemu se razvilo vie obrtnikih poduzea: postojale
su ulice mesara, ulice kovaa, ulice lonara (Jer 37,21). Obrt je prelazio s oca na sina. Obrtnici su se
udruivali u udruge i skupljali se zajedno u iste ulice (Neh 3,8.31). Obrt se u idova osobito razvio
poslije povratka iz babilonskog suanjstva (poslije 538. god. pr. Kr.). Svaki je idov tada morao
izuiti neki zanat, pa i onaj tko se posvetio studiju Svetog pisma.
Arheoloka iskapanja pokazuju kako se obrt rairio po Palestini, osobito po gradovima.
Pronaeni su ateljei, radionice, kovanice, mesnice. U Beit Mirsimu (Debir) postojale su male
tvornice za proizvodnju platna, kod Haife za proizvodnju grimiza, u Jerihonu su bile razvijene
lonarnice itd.
Dok su Grci i Rimljani prezirali obrt, Izraelci su ga visoko cijenili. Slavni rabini bili su ili
mesari, ili tesari, ili kovai, ili atorari (Isus, Pavao i mnogi drugi). Svatko je nastojao ivjeti od
uljeva svojih ruku, da ne bi kome pao na teret. Rabin je morao biti u privrednom pogledu sasvim
nezavisan od zajednice: nije smio ivjeti na teret zajednice. Zazirali su samo od onih obrta koji su ih
obredno oneiivali ili nisu bili u skladu s udoreem.
Od pojedinih obrtnika u Bibliji se spominju kovai, lonari, tesari, kamenari, zidari, bjeljari,
tkalci, bojai, koari, atorai, krojai, brijai, pomastari, pekari, sirari i drugi.
Kovai (1 Kr 7,14) imali su razvijeno orue: nakovanj, klijeta, kladivo, mijeh, posude za
rastapanje kovine i pei (Iz 41,7; 44,12; 48,10; Jer 6,25). Od srebra i zlata izraivali su umjetnike
predmete. Izraivali su sitno orue iz raznih metala i ukraavali slonovom bjelokosti (eljevi, igle,
ukosnice, pribadae). U Megidu je pronaeno mnogo ukrasnih predmeta od slonove kosti iz
Salomonova vremena (10. st. prije Kr.). U iskapanjima Samarije pronaeno je mnogo predmeta iz
9. stoljea pr. Kr.
Lonari. Ovo je jedan od najstarijih i najrairenijih zanata. Postojao je ve u neolitsko doba
(kameno). Lonarski se zanat razvijao iz vremena u vrijeme i usavravao. Nain izradbe, vanjski
oblici i ukrasi i boje nose obiljeje pojedinih povijesno-kulturnih razdoblja. Prema pronaenim
loncima, posudama i vazama moemo odrediti razdoblje u kojem se dotino nalazite razvijalo. To
je poznata metoda tipologije i keramografije. Arheolog H. Vincent studirao je palestinsku keramiku
i ovako je podijelio: domaa kanaanska keramika, oko 1600. pr. Kr.; egejsko-kanaanska, oko 1200.
pr. Kr.; izraelska keramika, oko 900. pr. Kr.; judejsko-grka, oko 500. i dalje. Lonari su imali
svoje radionice obino u blizini grada (Jer 18,2; 19,1). U Bibliji se lonarski zanat cijeni i slikovito
upotrebljava. Lonac je simbol krhkosti, kratkotrajnosti (Ps 2,9), apsolutne ovisnosti o tvorcu (Post
2,7: ovjek proiziao iz ruku Bojih kao lonac iz ruku lonarevih) i ovisnosti o volji Bojoj (Sir
33,13; Jer 18,6; Rim 9,29 i Otk 2,27).
Tesari su gradili kue od drveta. Drvo je sluilo kao graa za spajanje i povezivanje. U
gradnji kua prevladavala je kamena graa. Palestina je, naime, siromana umama, a bogata je

7
kamenjem. Orue tesara bijae: sjekira, pila, sprava za guljenje koe, estar, kladivo, ravnalo i vrpca
(Pnz 19,5; Iz 10,15; 44,12-13).
Kamenari lomili su kamen u kamenolomima i tesari ga (1 Kr 5,29; 2 Ljet 2,1; 24;12). Veliki
su kamenolomi bili blizu Jeruzalema, na sjeveru, izmeu Damaanskih vrata i Jeremijine pilje (2
Kr 12,12), gdje se lomio tvrdi kamen kao to je onaj to je jo danas sauvan u Zidu plaa.
Zidari i bukari bili su zaposleni u gradnji kua. Zidar je imao svoj alat: kladivo, pila,
zidarska lica, ravnalo, olovnica i uteg za mjerenje (Am 7,7; Zah 1,16; Job 38,5).
Bjeljari bavili su se pranjem vune, tkanina i rublja (Mal 3,2). Oni su moili vunu i tkanine u
vodi, prali ih U lugu nainjenu od pepela sapunastih biljaka i primjese nitrana lunog kamena. Oni
su tako umjeli oprati rublje da se bijeljelo poput snijega.
Tkalci postojali su svugdje na starom Istoku: u Mezopotamiji, u Siriji, u Egiptu i u Kanaanu.
U Egiptu su postojala tvornika poduzea u kojima je bilo zaposleno po nekoliko stotina strunih
radnika. U Kanaanu tkalaki je obrt bio kuni obrt. Njime se ponajvie bavila ena (Iz1 35,25; Izr
31,19.22.24). Izraelci su tkalaki obrt nauili vjerojatno u Egiptu, gdje je bio vrlo razvijen. Osobito
je umijee bilo utkivati u tkanine niti razliitih boja i razliite ukrasne motive. Posebno je umijee
bilo takoer otkati tuniku tako da nigdje nije bila ivena (Iv 19,23).
Bojari se ne spominju u Bibliji. Spominju se u Talmudu kao poseban stale (Sabat 1,5). Oni
su bili osobito razvijeni u Feniciji (grad Tir). Grimiznu crvenu boju pravili su od nekog crva to ivi
u baamskim hrastovima (Iz1 25,4; Iz 1,18; Jer 4,30). Ljubiastu su boju pravili od sluzi neke
koljke (murex). Boje su prireivali i od vonih sokova (crvena boja od broeva korijena, uta boja
od afrana, modra i ljubiasta od lia biljke krstaice sa (lat. isatis tinctoria) i od biljke indigo (lat.
indigo tinctoria) (Jer 22,14; Ez 23,14; Mudr 13,14).
Koari. U Novom zavjetu spominje se koar imun, koji je imao svoju radionicu izvan grada
Jafe (Dj 9,43; 10,6). Od koa su proizvodili mjeine za vino, za vodu i mlijeko, konate pojaseve,
obuu, sandale, titove, tobolce za strelice, remenje za opremu konja, sedla i drugo.
atorari bavili su se izradom atorskih krila. atorska su krila mogla biti od koe, od trstike,
od rogoza ili od sline materije. Ovakvim se obrtom bavio apostol Pavao (Dj 18,3).
Spominju se jo i krojai, brijai (Ez 5,1), pomastari (Iz1 30,25; 37,29; Izr 10,1), pekari (1
Sam 8,13; Ho 7,4.6; Jer 37,21) i sirari.

Promet i trgovina
Putovanja kopnom i morem
I stari su mnogo putovali. Putovali su bilo iz potrebe, radi trgovine i seobe, bilo iz
radoznalosti, elei upoznati druge krajeve, druge ljude, sabrati nova iskustva i nauiti jezike.
Osobito su rado putovali idovi.
Prometna su sredstva bila skromna. Putovalo se pjeice, na ivotinjama i na kolima. Kao
transportne ivotinje sluile su mazge, deve i magarci. Putovalo se i kolima (1 Kr 6,l0s). Postojala
su i teretna kola: Josip je svome ocu Jakovu poslao teretna kola iz Egipta da na njima preveze svoj
imutak u Egipat (Post 45,27). Kola su vozili volovi i konji. Vlastita kola mogli su imati samo
odlinici i bogati ljudi (Post 45,19; 1 Kr 12,18; 2 Kr 5,21; Dj 8,28).
Putovanja su bila opasna. Palestina je velikim dijelom pustinjska zemlja, ceste nisu bile
izgraene, nailazili su na divlje zvijeri, na razbojnike, pogaala ih vruina, e i druge nevolje (Suci
9,25; Ezr 8,31; Lk 10,30). Zato su ljudi putovali u skupinama, u karavanama (Job 6,20; Post 37,25;
Iz 21,13; Jer 9,1; Lk 2,44). Prije puta izabrali su vou puta koji je dobro znao putove. Pravi se put
poznavao po hrpama kamenja, po mirisu zemlje, po zvijezdama i slino (Pnz; Br 10,29-32; Jer
31,21; Iz 21,14). Na put se nosio prostira, na kojemu se sjedilo, i okrugla koa (hebr. ulhan), na
koju se postavljalo jelo. Nosili bi sobom i pribor za jelo i za pilo (1 Kr 26,11-12,16; Ez 12,3).
Krenulo se na put rano ujutro, a o podne se odmaralo, obino kod vode (Job 6,15-20). Putovalo se i
nou. Rasvjetljivali su put bakljama. No, postojala su konaita (hebr. maln). Takvo konaite
bijae u Judejskoj pustinji izmeu Jeruzalema i Jerihona, u Betlehemu (Lk 2,7; 10,34). Takva
prenoita Arapi jo danas zovu khan.

8
Putovanja su bila duga i spora. Od Jeruzalema do Babilona trebalo je 14 dana bez prtljage, od
Gaze do Peluzija u Egiptu tri dana. Cestovna je mrea prije dolaska Rimljana bila skromna. Iz
Meina natpisa (26. redak) saznajemo da je Mea sagradio jednu cestu. Josip Flavije pie u
Starinama (VIII,7,3) da je Salomon gradio ceste koje su vodile u Jeruzalem. I od Izaije saznajemo
da su se gradili putovi i ceste (Iz 40,3). Ali sve je to bilo malo. U Palestini su dobre ceste poeli
graditi Rimljani. Jo danas mogu se vidjeti tragovi rimskih cesta (ona izmeu Jeruzalema i Jerihona,
ona izmeu Megida i Taanaka i druge). Rimljani su gradili u Palestini udobne ceste, vrste i iroke.
Promet je cvao, putovanja su bila esta. Ceste su bile nune ne samo za putovanja i za trgovinu
nego i za vojsku. A Palestina je bila tranzitna zemlja. Stoga su Rimljani gradnji cesta u Palestini
posvetili posebnu pozornost.
Prije Rimljana u Palestini su bile poznate slijedee ceste. Primorska cesta ila je od Egipta
preko Peluzija, preko Gaze, Jafe, Megida prema sjeveru. Kod Megida se ravala: jedan je pravac
iao u Feniciju i dalje prema Ugaritu i Palmiri, a drugi na istok preko Hasora i Damaska u Asiriju
(Niniva). Druga je cesta, zvana Kraljevska cesta, ila od Beer-ebe preko Hebrona, mimo
Jeruzalema, mimo ekema i dalje prema sjeveru. Kod Jeruzalema se skretalo na istok prema
Jerihonu i dalje preko Rabat Amona prema Babilonu.
Stari su Izraelci putovali i morem. Graditi brodove nauili su od Feniana (1 Kr ,26).
Mornarica im nije bila razvijena, jer stari Izrael nije imao dobrih luka. Jedina luka bijae im Eilat u
Akapskom zaljevu, daleko na jugu (2 Kr 14,7; 14,22; 16,6), a i tu su luku kasnije izgubili. Velike su
luke Sredozemnog mora Jafo, Gaza, Akelon bile u rukama Filistejaca, a poslije povratka iz
babilonskog suanjstva u rukama najprije Perzijanaca pa onda Grka i Rimljana. Brodovi su u starini
bili na vesla, a tek kasnije na jedra (Iz 33,21). Zato su putovanja brodovima bila opasna i dugo su
trajala (iz Puteoli u Italiji do Aleksandrije putovalo se oko 12 dana: 1 Kr 10,22). Ravnali su se
prema zvijezdama. Protiv velike oluje bili su nemoni (Dj 27,16.17.27.29).
Lae su gradili od empresova drveta, vesla od hrastovine, jedra od jake tkanine. Osobito
elegantne bile su fenike lae (Ez 27,5-7). Na prednjem dijelu broda nalazio se znak broda; bio je to
obino kip nekog boga (Dj 28,11). Bile su vrlo velike. Mogle su ploviti sve do Taria u
panjolskoj. Zato se velike lae u Bibliji zovu "tarike lae" (Ps 48,8; Iz 2,16; 23,1; 60,9). U
Salomonovo vrijeme Izraelci su imali veliku mornaricu: plovili iz Esjon-gebera (Eilat) do Arabije,
do Indije, do Somalije i Madagaskara. No, poslije Salomonove smrti izraelska je mornarica oslabila.
Joafat ju je pokuao obnoviti, ali bez uspjeha (2 Ljet 20,35-37). Iz egipatskih, asirskih, babilonskih,
grkih i rimskih reljefa saznajemo, kako su izgledale antikne lae.
Razvoj trgovine
Izraelci su se naselili u 12. st. prije Kr. u zemlju Kanaan, koja je tradicionalno bila trgovaka
zemlja. Nalazila se kao spona izmeu istoka (Mezopotamije i Sirije) i zapada (Egipta). Kroz
Kanaan prolazili su svi trgovaki putovi kojima su trgovake karavane prenosile bogatstvo jedne
zemlje u drugu. Bila je to zemlja razmjene dobara. No Izraelci se nisu rado laali trgovine, ve
stoga to su preko trgovine morali dolaziti u dodir s poganskim narodima. Zato su se jo dugo
poslije njihova ulaska u zemlju trgovinom bavili iskljuivo Kanaanci. Za Izraelce Kanaanac je
sinonim za trgovca (Izr 31,24; Iz 23,8; Ez 17,4; Ho 12,8; Job 40,30). Kad su se prilike u zemlji
sredile, poeo se i Izrael baviti trgovinom. Trgovina se osobito razvila za vrijeme Salomona, i to
kopnom i morem. Izrael je mnogo trgovao, osobito s Fenianima: njima su prodavali penicu, ulje,
med, balzam, hrastovo drvo, a od njih su kupovali grimiz, tkanine, nakite, drvo, kamen, mramor i
slino (1 Kr 10,15.28; Ez 27,17). Preko Esjon-gebera (Eilat) trgovali su s Ofirom: iz Ofira su
uvozili zlato, srebro i dragocjeno kamenje (1 Kr 9,26-28; 10,11). Iz Egipta je Salomon dobavljao
konje, i prodavao ih dalje Aramcima i Hetitima. Kako je za vrijeme Salomona zemljom prolazilo
bezbroj trgovaca, Salomon je podigao carine na tranzit robe (1 Kr 10,15). Raspadom kraljevstva
poslije Salomonove smrti Judeja je gotovo sasvim ispala iz meunarodne trgovine. Ulogu Judeje u
velikoj su mjeri preuzeli kasnije Izraelci: za vrijeme kralja Ahaba (874. 854. pr. Kr.) Izraelci su
imali u Damasku svoje trgovine, kao to su i Sirci imali u Samariji svoje. Izrael je ubrzo postao
trgovac od zanata; postao je "Kanaanac" (Ho 12,8; Am 8,5). Za vrijeme babilonskog suanjstva

9
nije idovima preostalo drugo nego da budu trgovci. Godine 1903. u arheolokim iskapanjima
grada Nipura pronaen je arhiv velike trgovake kue "Murau & sinovi" iz vremena Artakserksa I.
i Darija II. (464.-405.): u tom arhivu nalaze se mnoga idovska imena. A i idovi naseljeni u
Gornjem Egiptu (otok Elefantina, danas brana Asuan) bijahu sve sami trgovci i vojnici. idovi su
osobito razvili trgovinu u helenistiko doba (3.-1. st. pr. Kr.). Hasmonejci su trgovini dali nov polet:
imun Makabejac osvojio je luku Jafu (1 Mak 14,5), Herod Veliki sagradio je luku Cezareju.
O cijenama ne znamo mnogo; one su se uostalom veoma mijenjale. U vrijeme Salomonovo
konj je stajao 150 ekela, kola 600 ekela (1 Kr 10,28). To je vrlo teko pretvoriti u dananje cijene.

Mjere, vage, novac

Mjere
Mjere za duinu
Izraelci su se s obzirom na mjere ravnali prema narodima s kojima su najvie trgovali ili pod
ijom su vlau bili. Imena su ostala ista, ali se sadraj esto mijenjao, pa je i tu teko odrediti
veliinu.
Najstarije mjere uzete su od ljudskog tijela:
1. palac (oko 3 cm), 2. dlan (etiri prsta ruke tijesno spojena, oko 8 cm), 3. pedalj (oko 25
cm), 4. lakat (duljina od lakta do kraja kaiprsta, oko 50 cm). 5. trska odn. prut (oko 3,50 m).
1 trska = 6 lakata = 12 pedalja = 36 dlanova = 144 palca 1 lakat 2 pedlja
1 pedalj = 3 dlana
1 dlan = 4 palca.
Lakat je bio temeljna mjera za duinu (kao u nas metar).
Duine su bile vrlo relativne. Postojao je babilonski lakat obini (0,495 m) i kraljevski (0,55
m). Kraljevski je bio neto dui nego onaj obini. U Palestini su jo prije dolaska Abrahamova rabili
egipatski lakat (0,450 m). Poslije babilonskog suanjstva prevladavao je perzijski lakat, obini
(0,441 m) i kraljevski (0,532 m). Za vrijeme kralja Aleksandra Velikog bio je rairen grki lakat
(0,480 m).
Mjere za put
1.
Stadij (atiki stadij = 177,6 m; olimpijski = .192,27 m; puki = 198 m; rimski 185 m).
2.
Dan hoda to ga je pjeak prevalio- za sedam sati hoda-(oko 30 km)
3.
Subotnji dan hoda (=2000 lakata, oko 1 km)
4.
Parasanga (perzijska mjera) = oko 30 stadija
5.
Milijar (rimska mjera, iznosila je 1000 koraka = 1477 m) (Mt 5,41). To je poznata rimska
milja (oko 1,5 km)
6.
Hvat (rastegnute obje ruke) = 4 lakta = 1,776 m
7.
Korak (jedan pokret obih nogu) = 1,47 m
8.
Stopa: najobinija mjera za manje udaljenosti (hebr. egel).
Mjere za teinu
Za suhe tvari
1. Horner (364,4 lit), 2. Efa (36,44 lit), 3. Sea (12,148 lit), 4. Gomer (3,644 lit), 5. Kab (2,064
lit), 6. Log (0,506 lit).
1 Homer = 2 leteka 10 efa = 30 sea = 100 gomera = 180 kaba.
Za tekue i za suhe tvari
1. Kor (isto kao i homer), 2. Bat (36,44 lit), 3. ali (12,148 lit), 4. Hin (6,074 lit). Hin je
glavna mjera za tekuine (egipatskog porijekla). 5. Log (isto kao gore), 6. Pure (prema lz 63,2
koca).
1 kor = 10 bata = 60 hina = 720 loga.

10
Vage
U Kanaanu su se jo prije dolaska Izraelaca upotrebljavale babilonske vage. Sirski su knezovi
faraonu davali porez prema babilonskim vagama, a Egipdani su to preraunavali prema egipatskim
vagama. Osnov vage bijae talenat.
Babilonske vage
Osnov je talenat (= 60 mina = 3600 ekela). Postojao je puki i kraljevski talenat, a kraljevski
se dijelio na tei (oblik lava) i laki (oblik patke).
Tei talenat: = 60,600 kg (1 mina = 1,010 kg, 1 ekel 16,83 grama).
Laki talenat: = 30,300 kg (1 mina = 0,505 kg, 1 ekel = 8,41 grama).
I puki je talenat bio dvostruk: tei (58,932 kg) i laki (29,466 kg).
Hebrejske vage
1 id. talenat = 60 mina, mina = 50 ekela, ekel = 20 zrna. Zrno se procjenjivalo prema
jemenim zrncima (tako prema rabinima). Spominje se i 1/2 ekela i 1/4 ekela i 1/3 ekela (Post
24,22; 1 Sam 9,8).
Prije babilonskog suanjstva 1 id. talenat = 30 mina, 1 mina = 100 ekela. Talenat je dakle
imao 3000 ekela (Iz1 38,25-26 i 1 Kr 10,17). To je teko prevoriti u na suvremeni sistem. Iste su
naime nazive upotrebljavali i za utege i za novac. Vjerojatno je i 1 talenat vagao 49,11 kg, 1 mina
818,50 grama, 1 ekel 16,37 gr, a zrno 0,818 grama.
Novac
Prije babilonskog suanjstva
U starini novac se nije brojao nego vagao. Kao novac sluili su komadi srebra i zlata. Komadi
odvagnute kovine dobivali su naziv prema pripadajuoj teini. Metal je bio saliven u odreenom
obliku. Talenat je bio nalik velikom prstenu (zato se hebr. zove kikkar, hrv. kolut). Zlato je bilo u
ipkama u obliku jezika (takvih zlatnih jezika pronaeno je mnogo u arheolokim iskapanjima
Gezera).
Do Davida je novac bio uglavnom srebrn. Zlato jo nije bilo vrijednosna cijena i
kupoprodajno sredstvo nego dragocjena roba koja se kupovala i prodavala. U Izraelaca jedinica za
novac bijae ekel, a kod Babilonaca mina. to se teine tie, zlatni talenat == 49,11 kg, srebrni tal.
= 43,65 kg, zlatna mina 818,5 grama, srebrna mina = 727,5 grama, zlatni ekel = 16,37 grama a
srebrni ekel = 14,55 grama. Uglaviti danas vrijednost tog novca vrlo je teko, jer se platena
vrijednost kovine stalno mijenjala. Znamo npr. da je Salomon kupovao konje po 150 ekela, a kola
su se prodavala po 600 ekela.
Perzijski novac
U suanjstvu Izraelci su upotrebljavali babilonski novac, a po osloboenju iz babilonskog
suanjstva perzijski (dareici). Postojao je zlatni novac odn. dareih (1 Ljet 29,7) i srebrni (Neh 5,15).
Prvi je teio 8,4 gr, a drugi 5 grama. Na dareicima je na jednoj strani prikazan bradati mukarac s
krunom na glavi (Darije?) kako klei na jednom koljenu, u desnici mu koplje, a u ljevici luk. Druga
je strana novca prazna.
Grki novac
Poslije Aleksandra Velikog poeo se u Palestini upotrebljavati grki novac. Na jednoj strani
bijae kraljeva slika, a na drugoj razni znaci. Ptolemejevii su na zlatnim pri mjercima imali "gog
obilja", a na srebrnim i mjedenim orla. Seleukovii, naprotiv, imahu lik nekog boga (obino
Jupitera). Poslije je bilo i idovima doputeno da smiju kovati novac.
idovski novac za vrijeme Hasmonejaca
Sirski kralj Antioh VII. Sidetes dao je 139. godine imunu Makabejcu pravo da smije kovati

11
vlastiti novac (1 Mak 15,6). Srebrni ekel imao je na jednoj strani posudu s manom i dvostruki
natpis: prvi je prikazivao vrijednost novca (ekel jisrael ili ekel heci), a drugi godinu kada je kovan
(npr. anah `ahad = prva. godina). Na drugoj strani bijae rascvjetala grana, simbol Jeruzalema, s
natpisom: Jerualajim kedoa (sveti Jeruzalem). Mjedeni novac imao je na jednoj strani dvije grane
s voem i naokolo natpis (kao i na srebrnom ekelu), a na drugoj palmu izmeu dvije koare pune
plodova ili kale, a naokolo natpis: legeulat cijjon (Nakon osloboenja Jeruzalema). Za vrijeme
Ivana Hirkana (135.-105.) kovao se samo mjedeni novac.
Novac za vrijeme Herodovaca
Kraljevi iz kue Herodove smjeli su kovati mjedeni novac (srebrni su smjeli kovati samo neki
gradovi, a zlatni samo Rimljani).
Novac Heroda Velikog ima razne znake, ponekad i godinu ili samo natpis. Novac Arhelaja
ima natpis Herodou ethnarhou i godinu vladanja. Na drugoj strani nalazi se ime mjesta Tiberias.
Novac Filipa Heroda ima na licu sliku kakva hrama, broj godine i natpis Filippou tetrarhou.
Revolucionarni idovski novac
Za vrijeme idovsko-rimskog rata (osobito za onog drugog protiv cara Hadrijana 132.-135.
godine po Kr.) kovali su idovi mnogo novca. Oblik je tom novcu vrlo razliit. Bio je mjedeni,
razne veliine, s reljefima groa ili glazbala. Sauvano ih je vrlo mnogo. Mogu se jo i danas s
lakoom iskopati.
Strani novac u helenistiko doba
Grki novac
1. Stater (Mt 17,26): na jednoj strani glava Minerve sa ljemom, a na drugoj sova i natpis.
Srebrni stater vrijedio je 4 atike drahme, a zlatni 20 dr.
2. Didrahma (Mt 17,23-24) bijae srebrni novac. Vrijedio je 2 drahme ili 0,5 statera. Bio je
jednak polovici hebr. ekela. U Isusovo vrijeme svaki je Izraelac morao plaati crkveni porez u
iznosu od jedne didrahme (za Hram).
3. Drahma (Lk 15,8), srebrni novac. Vagao je 4,366 grama.
4. Lepton (Mk 12,42), mjedeni novac. Vrijedio polovicu rimskog kvadranta.
5. Mina (Lk 19,13), vrijedila je 100 drahmi. Vagala je 436,6 grama.
6. Talenat (Mt 18,24), iznosio je 60 mina ili 6000 drahmi. Vagao je oko 26 kg.
Rimski novac
1. Dinar odn. denar (gr. denarion, hebr. dinar). Kovao se iz srebra. Vrijedio je 10 asa (otuda
mu i naziv). Od 217. god. pr. Kr. imao je 16 asa (devalvacija!). Dinar je vagao najprije 4,55 gr a
onda 3,898 grama. Dinar je bio dnevna plaa radnika (Mt 20,10). Zlatni dinar vrijedio je 25
srebrnih dinara.
2. As (Mt 10,29; Lk 12,6), mjedeni novac. Petina asa zvala se "quinarius", a etvrtina
"quadrans".
3. Dipondius (Lk 12,6) vrijedio je dva asa (otuda mu i naziv).

Kultura
Obrazovanje
Pismo
Izum pisma stoerno je otkrie u povijesti ovjeanstva, osnovni preduvjet kulture i
civilizacije. Poeci pisma jo su uvijek obavijeni zagonetkom. Prvi su koliko mi danas moemo
znati pokuali stvorili sustav znakova pomou kojih bi prenosili svoje misli stari Sumeri ve u
IV. tisuljeu prije Kr. A prvi znakovi pojedinih suglasnika nastadoe polovicom II. tisuljea pr.
Kr. na istonim obalama Sredozemnog mora (obala dananje Sirije, Libanona i Izraela). Dakle, na

12
podruju gdje su ivjeli stari Izraelci. Pa ako oni i nisu izumitelji prvog alfabeta, oni su bez sumnje
bili meu prvim njegovim korisnicima i, tovie, oni su taj alfabet sauvali i prenijeli drugim
narodima mediteranskog podruja.
Dodue, Stari zavjet nigdje ne govori sustavno o kolstvu izraelskog naroda pa niti izraelskih
kraljeva. Ipak iz Biblije saznajemo da je ve kralj David imao na svome dvoru pisare (2 Sam 8,17).
Budui da je Davidov kraljevski dravni pisac nosio aramejsko ime, Saraja, zakljuujemo da je
David tog uenog stranca unajmio da na njegovu dvoru bude ne samo pisar nego da organizira
pisarstvo i dvorsko kolstvo. Na temelju 2 Sam 11,4 zakljuujemo da je i sam David znao pisati,
kao to se to iz drugih mjesta dade zakljuiti i za druge kraljeve i kraljice (usp. 1 Kr 21,8; 2 Kr 10,1;
2 Kr 5,5). ini se da su u VIII. sto. pr. Kr. izobraeni ljudi openito znali itati i pisati. To dokazuju
mnogi arheoloki pronalasci u Palestini (samarijanska ostraka, ostraka iz Lakia, Bet-emea i od
drugud). Na mnogim se mjestima Staroga zavjeta spominju pisani dokumenti: kraljevski spisi,
anali, zakonodavni i proroki tekstovi, ugovori, rastavna pisma i slino (Pnz 6,9; 24,1; Jo 10,13; 1
Sam 10,25; 1 Kr 14,19; Ezr 1,1; 4; 7,11; Job 31,35; Iz 8,1; 10,1; 30,8; 34,16; Jer 29; 32,11 i Ho
8,12).
Mnogo prije Izraelaca ve su stari kulturni narodi prednje Azije umjeli itati i pisati. Prvi su u
povijesti ovjeanstva izumili i razvili pismo Sumeri (u 4. tisuljeu pr. Kr., uz rijeke Eufrat i
Tigris). Od njih su pismo primili Babilonci, Asirci i Hetiti. To najstarije pismo sastojalo se od
razliito poloenih klinova koji su oznaivali najprije pojedine rijei i pojmove (ideografsko
pismo), a kasnije pojedine suglasnike sa samoglasnicima (silabiko pismo). Zato se openito to
pismo danas zove klinasto pismo. Budui da je u najstarija vremena svaka kombinacija tih klinova
oznaivala odreenu rije (imenicu, glagol i ak apstraktni pojam), trebalo je znati oko tisuu takvih
znakova. Tako komplicirano pismo nije, dakako, mogao svatko nauiti, nego samo ljudi koji su
pismu posveivali svoj ivot. Zato od najstarijih vremena na prednjem Istoku postoji zanimanje
pisara. Iz vremena od 4. tisuljea pa do zadnjih stoljea pr. Krista sauvani su nam deseci tisua
ploica ispisanih takvim pismom. Donedavno, te znakove nije nitko razumio. Meutim, potkraj
prolog stoljea i to je pismo deifrirano i proitano. Danas je literarna batina, sauvana na tim
ploicama, u prijevodima svima pristupana.
Takvo klinasto pismo samo s drugaijim znaenjima upotrebljavalo se poetkom 2.
tisuljea i u Kanaanu. Danas imamo za to obilje dokaza: godine 1929. pronaene su dvije
biblioteke dokumenata ispisanih klinastim pismom na sirijskoj obali Sredozemnog mora kod mjesta
Ra e-amra (stari Ugarit). Mjesto je iskopao arheolog C. F. A. Schaeffer, a ugaritsko pismo
nevjerojatno brzo proitao bistroumni Charles Virolleau. U tom ugaritskom klinastom pismu
pojedini skupovi klinova naznauju pojedine suglasnike (ukupno 30 suglasnika s tri samoglasnika).
Ti pisani dokumenti nastadoe u Ugaritu u 15.-14. st. pr. Kr. Pisani su starim kanaanskim jezikom,
iz kojeg se kasnije razvio hebrejski jezik.
Egipani su takoer od najstarijih vremena znali za pismo. Njihovo je pismo bilo neto
drugaije nego pismo starih Sumera, ali nita manje zamreno. Umjesto klinova oni su
upotrebljavali crtane znakove koji su im predstavljali pojedine predmete, pojmove i glagole. Ti se
crtani znakovi zovu hijeroglifi. Jedan odreeni hijeroglif znai odreenu rije: npr. nacrtano ljudsko
oko znai oko, skica ovjekova tijela (glava, trup i noge) znai ovjek, ptica rairenih krila znai
radnju letjeti a samo dvije noge u pokretu ii, ovjek u sjedeem stavu s rukama pred sobom .jesti,
pastirski tap vladati i tako dalje. Kako je bilo teko itati takvo pismo, nije ovdje uope potrebno
razlagati. Tim znakovima ispisani su brojni spomenici (stupovi, kipovi, papiri), koje danas
strunjaci (egiptolozi) mogu itati. Razvoj tog egipatskog hijeroglifskog pisma moemo pratiti od
3.000 godine pr. Kr. pa do 200. po Kr. Kad je Egipat bio posve kristijaniziran, nestalo je
hijeroglifskog pisma. Krani su se poeli sluiti grkim slovima.
No, epohalno otkrie u odnosu na pismo i pismenost nije se zbilo ni u Mezopotamiji ni u
Egiptu, nego ba na onom podruju na kojem su kasnije ivjeli Izraelci, a koji mi openito
nazivamo Kanaan ili Palestina (odnosno Siro-Kanaan ili Siro-Palestina). Na tom podruju, izloenu
kulturnim utjecajima i s istoka i sa zapada, nasta alfabetsko pimo. Ovom izumu pisma moemo se
samo diviti! Na tom podruju nekako je u isto vrijeme, u polovici 2. tistiljea pr. Kr. nastalo vie

13
tipova alfabetskih znakova. Jedno je od takvih pisama ono klinasto, pronaeno u Ra e-amri
(Ugarit): 30 klinastih znakova oznauju 27 suglasnika i 3 samoglasnika (a, i, u). Drugo je tzv.
feniko linearno pismo. Zovu ga i kanaansko pismo. Sastoji se od 22 znaka alfabetskog tipa. U
Palestini je pronaeno vie dokumenata pisanih tim sustavom pisma (ispisana ploica iz 14. st.
pronadena u Bet-emeu i iz istog vremena bakreni ispisani no pronaen na Taboru; zanimljivo
je primijetiti da su i jedan i drugi dokument pisani ve s desna na lijevo, dok su inae ranije pisali s
lijeva na desno). To feniko linearno pismo preuzeli su od Feniana Grci, Etruani, Rimljani; a od
ovih naroda i svi ostali narodi Evrope. Tako da na evropski alfabet potjee od starog kanaanskog
odnosno fenikog alfabeta.
Kako je taj bistroumni Kanaanac doao na ideju da izumi takvo pismo u kojem jedan odreeni
znak znai jedan odreeni glas (suglasnik ili samoglasnik), tajna je. Pronalaza je morao biti dosta
samostalan. Ali nije mogao ne ugledati se u mezopotamsko, akadsko klinasto pismo (pisano s lijeva
na desno!) i na egipatske hijeroglife. Budui da nam je do danas otkriveno nekoliko spomenika
pisanih tim tipom znakova u najstarije vrijeme (Petrie otkriva godine 1906. jedno takvo pismo na
Sinajskom poluotoku; godine 1868. pronaen je Mein stup u Dibonu na Moabu ispisan takoer
linearnim fenikim pismom; najstariji vei tekst pisan takvim pismom jest natpis na sarkofagu
Ahirama u Biblosu iz godine 1200. pr. Kr.; ploice pronaen u Gezeru iz X. st. pr. Kr.; samarijanska
ostraka iz IX. st. pr. Kr.; natpis u tunelu iloe iz VII. st. pr. Kr.; ploice pronaene u ekemu i Lakiu
i drugo), moemo danas neto vie rei o samom nastanku alfabeta. U tom pogledu svakako je vrlo
vano usporeivati sinajsko pismo iz 19. odnosno 18. st. prije Krista s fenikim linearnim pismom,
koje je neto kasnije nastalo, vjerojatno u 14. st. pr. Kr. Dok sinajsko pismo ima oko 15 znakova,
feniko linearno pismo ima ve zaokruena 22 znaka i to poredana tono onim redoslijedom kako
su jo danas poredana u hebrejskom aIfabetu ('abgdh itd). Ugledao se u egipatsko hieratsko
hijeroglifsko pismo. Uzeo je znak 'alef koji je oznaivao govedo i od tog znaka uinio slovo alef;
uzeo je zatim znak za kuu (sem. beth) i njime oznaio suglasnik kojim ta rije poinje odnosno
"b", uzeo je potom znak za vodu (sem. majim) i njime oznaio suglasnik "m". I tako redom, dok nije
stvorio sve znakove za suglasnike. To je takozvani akrofonski sustav. Upotrebljava se jo danas kad
se djeca ue itati: "m" kao "maka", "k" kao "kua", "p" kao "pas" i tako dalje. Odsad su ljudi
mogli pomou tih znakova drugima prenijeti svoje misli. Bez sumnje epohalno otkrie! Dok su ljudi
prije toga teko itali sustave bezbroj raznih znakova ili crtea, sad su s lakoom i tonou mogli
zapisivati svoje i oitavati tue misli izraene tim znakovima.
Vjerojatno je ve Abraham doao u kontakt s akadskim klinastim pismom u 18. st. prije Kr.
To je pismo, kako rekosmo, bilo najprije ideografsko, a onda silabiko. Mojsije je pak znamo iz
Biblije svrio visoke egipatske kole. Znao je itati i pisati egipatske hijeroglife, pismo koje nisu
mnogi znali itati, jer je bilo sloenije od akadskih klinova. No, kad Izraelci stigoe u Kanaan, oni
dooe u dodir s kanaanskim odnosno fenikim linearnim pismom i odmah ga prihvatie. Ta,
feniko je pismo bilo vrlo raireno i vrlo jednostavno u upotrebi. Tim je pismom jahvista pisao prve
biblijske zapise u XI. odnosno X. stoljeu prije Krista. Tim je pismom ispisan Mein stup (oko 850.
pr. Kr.) i mnogi drugi dokumenti (vidi gore). Od vremena kralja Davida to je pismo postalo
hebrejsko pismo kao to je (dakako, neto ranije) i kanaanski jezik postao hebrejski, jezik. Hebreji
odnosno Izraelci preuzeli su pismo i jezik naroda koji su pred sobom nali u Kanaanu. Tako nam
oni sauvae i stari kanaanski jezik i staro kanaansko pismo: Od njega se kasnije razvijahu arapsko,
sirsko, grko, latinsko pismo. U isto vrijeme, vjerojatno i u Izraelu, pisalo se i klinastim pismom,
kao to su pisani dokumenti u Ugaritu. Linearno feniko pismo s vremenom je sasvim potisnulo
klinasto pismo. Zato se zove jo i puko odnosno narodno pismo (usp. Iz 8,1).
Poslije babilonskog suanjstva (597.-538. pr. Kr.) sve je vie to staro feniko pismo nestajalo:
potiskivalo ga je aramejsko pismo. Aramejski je jezik u to doba bio diplomatski, trgovaki i govorni
jezik cijele Mezopotamije i Sirije. Razumljivo da je potisnuo hebrejski jezik. A potisnuo je i
hebrejsko pismo. Ovo aramejsko pismo zove se jo i kvadratno, za razliku od onog fenikog ili
hebrejskog koje se zove trokutasto. Ti su nazivi izvedeni iz samog oblika slova: aramejska slova
imaju etvrtasti oblik, a stara fenika odn. hebrejska trokutasti oblik. Stara su hebrejska slova
elegantnija i raspoznatljivija nego aramejska. Ali sila um ne pita! Svakako, poslije 2. st. pr. Kr. svi

14
su biblijski tekstovi pisani kvadratnim pismom. Ono je kasnije kod idova postalo sveto pismo i oni
njime jo danas piu.
Izraelci nisu pisali vokale nego samo suglasnike. Zato je teko bilo itati to pismo. U Isusovo
su vrijeme upotrebljavali pomona slova alef za "a", jod za "i" i za "e" a vau za slovo "u" ili "o".
Tek u VIII. st. po Kr. rabini su u svojim rabinskim kolama (Tiberijada, Jamnija) obiljeili sveti
biblijski tekst s posebnim znacima za samoglasnike i za naglaske. To se zove punktuacija biblijskog
teksta. Znakovi se zovu "masoretski" znakovi. Svakako, sveti Jeronim u 4. st. po Kr. jo nije pred
sobom imao punktirani tekst, nego tekst sa samim suglasnicima. Moemo zamisliti kako mu je bilo
teko prevoditi s hebrejskog na latinski jezik. Ali imao je pri ruci umne i kolovane rabine!
Premda je hebrejski tekst Svetog pisma gotovo skrupulozno vjerno prenoen, ipak su se
potkradale mnoge pogreke pri prepisivanju, ve stoga to ima nekoliko slova koja su najprije u
fenikom, a zatim u aramejskom kvadratnom pismu meu sobom slina (d i r, h i h, n i v, b i k itd).
Rairenost pismenosti
Rasprostranjenost pismenosti bijae, zaudo, razmjerno dosta velika. To dokazuju pisma iz
tell el-Amarne (15. st. pr. Kr.). Svaki je kraljevi i knez imao svoga pisara. Svaki je trgovac
nastojao stei barem osnovno poznavanje pisma (Post 5,6-19). Za vrijeme Mojsija i Joue spominju
se pisali (Br 11,16; Pnz 1,15; 31,28) koji su vodili popise (Pnz 20,5). Sveenici su morali znati itati
i pisati (Br 5,23). U Izraelaca su postojala dva pisma kako ve malo prije natuknusmo
klinasto pismo za dopisivanje s inozemstvom (diplomatsko pismo!) i feniko linearno pismo (puko
pismo). inovnici i sveenici morali su vladati i jednim i drugim pismom, a ostali su mogli itati i
pisati uglavnom samo svoje domae feniko odnosno kanaansko pismo (2 Sam 11,14; 1 Kr 21,8; 2
Kr 5,5; 10,1; Jer 21,1 i drugdje). Po Sucima 8,14 pismenost je bila tako openita, da je bilo koji
stanovnik Sukota mogao napisati cijelu listu imena stanovnika. Radi se o 77 imena. Gideon je naao
nekog mladia i taj mu je u Sukotu popisao sve sukotske knezove. Znai da su i Gideon i taj mladi
znali itati i pisati. Za proroke takoer znamo da su znali pisati, i da su pisali svoje govore, ili su
imali uenike koji su im pisali govore. Za natpis na kriu pie Ivan: "i ovaj natpis itahu mnogi
idovi" (Iv 19,20). Znai, idovi su u Isusovo vrijeme u velikom broju znali itati i pisati. Dakako,
bilo je i vrlo mnogo analfabeta, onih koji nisu znali ni itati ni pisati. Zato se u stara vremena
razvila sluba pisara. Oni su tu slubu obavljali po jeftinoj cijeni (Ps 45,1). Na Istoku jo danas ima
u nekim gradovirna pisara koji sjede na ulici i ekaju da im netko doe te im dade ili proitati pismo
koje su od nekoga dobili ili napisati pismo koje imaju nekome poslati.
Pisai pribor. Materija na kojoj se pisalo bila je razliita prema vremenu i prema prilikama.
Oni koji su pisali klinastim pismom pisali su na ploicama (dakako, dok su bile mekane) koje su na
suncu ili u vatri suili. Takve ploice ostale su trajni pismeni spomenici. Ploice su mogle izdrati
zub vremena i do 6.000 godina! Izgubljene su i upropatene samo one ploice koje su bile
zdrobljene. U arhivima iskopanih gradova Ninive, Mari, Hatusa i Ugarit iskopano je na desetke
tisua takvih ispisanih ploica. Neprocjenjivo bogatstvo ljudske kulture i civilizacije! Oni, naprotiv,
koji su pisali hijeroglifima (kao Egipani) pisali su na papirima, na koi i na pergamentu. Papir se
na veliko proizvodio u Egiptu iz biljke papirus (iz grada Biblosa i delte Nila). Izvan Egipta bila je
najvea tvornica papira jo u Biblosu. Plahte papira naslagale su se jedna na drugu i jedna do druge,
pa su tako nastali dugaki papiri koji su se namotavali pomou dva tapa (tzv. svitak). Pisali su
perom i neke vrsti tintom. Pisali su u stupce. Na svakom komadu papira bio je po jedan stupac. Oni
su zatim bili sastavljeni u svitak. Dakako, Egipani su pisali i po kamenu, po obeliscima, po
zidovima i drugdje.
Pisali su i na keramikim ploicama (ostraka!). Izraelci su pisali slino kao i Egipani: na
papir, kou ili pergament. U 12. i 11. st. jo su pisali na kamenim ploama. Spisi koji su pronaeni
u Kumranu 1948. god. (i poslije), napisani u vremenu izmeu 2. st. prije i 1. st. po Kr., pisani su na
papirima i na koama. Sauvani su zahvaljujui suhoj klimi na Mrtvom moru. Inae, u Palestini su,
upravo zato nestali pisani dokumenti, jer su pisani na papiru koji je lako unitiv. Naprotiv ostali su
mnogi pisani spomenici, pisani na kamene ploice, u Mezopotamiji. Neto papira ispisanih
fenikim pismom ostalo je u Egiptu zahvaljujui (opet) suhoj egipatskoj klimi.

15
Odatle sada moemo razumjeti zato je Mojsije ispisao Zakon Jahvin na ploe (hebr. luah: Izl
i Pnz). Na glinenoj ploici napisao je i prorok Jeremija ispravu o kupovini njive, i to u dva
primjerka: jedan je stavljen u "kuvertu" i zapeaen, a drugi je otvoren (Jer 32,10). Poslije
Jeremijina vremena papir je, ini se, u Palestini sasvim istisnuo glinene ploice. Izraelci su pisali
tintom i po glinenim ploicama i po keramikim olupinama (ostraka), kako to pokazuju arheoloki
pronalasci u Samariji (70 samarijskih keramikih olupina ostraka s hebrejskim napisima ili
Pisma iz Tel el-Amarne iz 15. st. pr. Kr.). Tinta je bila proizvedena od smjese ugljena i eljeza.
Pravili su je i od ae. Pisalo se i na drvenim ploicama, ali rjee (Ez 37,16). Mjesto potpisa
uglavnom su stavljali otisak peata (obino s prstena). Ipak, vanije su isprave, npr. zakone, i
Izraelci uklesivali na glinene ploice (Mojsijeve ploe, natpis u tunelu iloe i dr.) kao to su to
drugi narodi prije njih inili (Hamurabi, Mein stup).
Papir na kome su pisali proizvodili su od biljke papirus, koja je uspijevala oko jezera Hule
(Meromsko jezero). Lijepili su komade papira zajedno, tako da su mogli nastati dugaki papiri: do
20, pa i do 40 metara. To je bilo dovoljno npr. za jednu Odiseju ili Ilijadu ili za Izaiju proroka (66
poglavlja). Knjiga je imala oblik svitka (hebr. megillah, od gl. gll, to znai smotati) (usp. Ez 2,9).
Svitak papira bio je namotan oko dva tapia, na jedan se namotavalo, a drugog se odmotavalo;
jedan se tapi drao u desnoj, a drugi u lijevoj ruci. Za itanje zapravo udobnije nego suvremene
nae knjige! Pisali su obino samo na jednoj strani, rijetko na obje (Ez 2,9; Zah 5,1), i to po duljini
svitka, redak po redak u okomitim stupiima (Jer 36,23), tako da su nastajale stranice kao u naim
knjigama, odijeljene na svitku jedna od druge uskim neispisanim prostorom. itali su na slijedei
nain: jedan bi tapi drali u desnoj ruci (tu je bio poetak svitka), a drugi u lijevoj (tu je bio
svretak svitka), i kako bi jedan stupi (kolumna) proitali, tako bi onda odmotali s lijevog tapia
(lijeva ruka) i namotali ga brzo na desni tapi (desna ruka). tato su govorili odmotati knjigu, saviti
knjigu (usp. Ps 40,7; Iz 16,1; 34,4 i drugdje). Svitak bi svezali jakim koncem i obino jo i
zapeatili (Iz 29,11; Dan 12,4; Otk 5,1; 6,6).
Neto kasnije (5. i 4. st. pr. Kr.) kao materijal za pisanje uzeli su kou. Plinije pripovijeda
(Historia nature 13,21) da je egipatski kralj Ptolemej teko podnosio veliki procvat knjige u dravi
pergamskog kralja Eumena (197.-158. pr. Kr.), pa je zabranio izvoz papirusa iz Egipta. No, domai
pergamski obrtnici uspjeli su iz koe napraviti materijal za pisanje, jer drugog rjeenja nisu imali. S
koe su sasvim oistili dlaku, namakali je u mlijeku i gladili je potom kamenom. Najbolje im je u tu
svrhu odgovarala magarea koa, ali su koe, dakako, pravili i od ovjih i kozjih koa. Znali su je
tako fino izraditi da je bila tanka poput papira. Po gradu Pergamu dobio je taj materijal za pisanje
naziv pergament. Josip Flavije pripovijeda u Starinama (Ant XII, 89) da su jedan svitak Tore
(hebrejskog Svetog pisma), divotno izdanje, napisan zlatnim slovima na koi, idovi iz Jeruzalema
godine 285. pr. Kr. poslali Ptolemeju Filadelfu u Egipat. Pergament spominje i sv. Pavao (2 Tim
4,13).
Pisali su trskom ili perom umoenim u tintu koju su proizvodili od sokova biljaka. Pisai
pribor, trska-pero-tinta, nosili su u posebnim kutijama o pojasu (Ez 9,2).
I u stara vremena postojao je obiaj dopisivanja. Dopisivali su se pomou pisama odn.
poslanica (2 Kr 19,14). Ako se pismo-poslanica alje odlinoj osobi, alje se u dragocjenom omotu
s peatom. Pismo je obino poinjalo npr. "Kralju, gospodaru mojemu, kai: ..." Kod Perzijanaca je
na poetku pisma bilo kao uvod u pismo izobilno pozdravljanje (Ezr 4,7; 5,7). Sveti je Pavao na
poetku pisma stavljao tipino idovski odnosno kranski pozdrav (vidi poetke njegovih
poslanica). Pismo su obino pisali vjeti pisari (hebr. sofritn), po diktatu. Vlasnik pisma na kraju se
vlastoruno potpisao, poto je izdiktirao sadraj (vidi kod Pavla: 2 Sol 3,7). Postojali su ve u
starim vremenima brzopisci (hebr. sofer rnahir). Spominje ih Ps 44,1. Da bi mogli bre pisati
odnosno lake i sigurnije slijediti diktanta, upotrebljavali su umjesto slova neke kratice. Takvih je
kratica bilo vie vrsta. Katkad su te kratice bile openito poznate, a katkad je svaki brzopisac
(tahigraf) ili tijesnopisac (stenograf) imao svoje vlastite kratice, koje je samo on znao proitati.
Mjesto openito poznatih rijei pisali su samo poetno slovo. Uz brzopisce postojali su krasnopisci
(gr. kalligrafoi). Oni su prepisivali na lijepo i razrjeivali skraenice brzopisaca. Postojali su i
ispravljai (gr. diorthotai), koji su krasnopise pregledavali i njihov tekst usporeivali s izvornim

16
tekstom te ga ispravljali ako je bilo potrebno.
Izraelci su najveu brigu posvetili prepisivanju Biblije. Nju su prepisivali sa zauujuom
marljivou, tonou i pedantnou. Bez potanka pregleda teksta nije se mogao nijedan biblijski
tekst pustiti u javnost. Ovome imamo zahvaliti toliku tonost biblijskih tekstova.
Znanost
Prije Grka jedva da igdje postoji znanost u pravom smislu rijei. U Izraelaca znanost jo nije
bila razvijena. U biblijskim tekstovima nemamo znanosti u suvremenom smislu rijei. Kad se tu
govori o nekim spoznajama, pa i u odnosu na apstraktne stvarnosti, uvijek su to praktine spoznaje,
spoznaje u slubi konkretnih prilika (npr. spoznati Boga zapravo znai sluiti Bogu: Jer 4,22; Gal
4,8; 1 Iv 2,4). Znanost kao prodor u tajne i otajstvenc odnose stvarnosti i dogaanja izmie
biblijskom piscu. To posjeduje samo Bog (usp. Jobove govore: Job 38-42). Opisujui nebo i zemlju
biblijski pisci ponaaju se kao i svaki prosjeni ovjek njihova vremena. Govore slikovito,
predmetno, naivno o stvarnostima koje ne mogu dosei: Bog akama sipa snijeg na zemlju, baca
oluju na zemlju, stvara vjetrove (Job 38,22; Ps 135,7; Jer 10,13; 51,16), zvijezde se raduju i kliku
nad stvaranjem (Ps 139,9), sunce se ee po svodu nebeskome, nebo je razapeto nad zemljom poput
atora ili je stavljeno na zemlju poput poklopca na lonac, zemlja je ravna povrina koja plovi po
vodama, u utrobi zemlje jest eol... Bolest, siromatvo, nagla smrt jesu kazne za grijeh. I tako dalje.
Mogli bismo donijeti bezbroj primjera na kojima se vidi da je biblijski pisac na poseban i svojevit
nain promatrao ovjeka i prirodu, dogaaje i zbivanja u svijetu i u ovjeku. Biblijski pisac nije bio
kadar apstrahirati i poopivati. Nije bio kadar razvijati neke teorije, dolaziti do nekih teorijskih
zakljuaka. Govorio je sasvim konkretno, onako kako su mu prilike nalagale. Zato je uzalud u
Bibliji traiti neke znanstvene spoznaje u onom smislu u kojem mi danas to shvaamo.
Filozofija i teologija
S takvim posebnim spoznajnim mentalitetom stari Izraelac nije uope mogao stvoriti neku
filozofiju, znanost o stvarnostima na temelju njezinih uzroka. Njemu je bilo strano svako sustavno
prikazivanje, apstrahiranje i teoretiziranje. Izraelac je bio praktian, konkretan, zoran i predmetan.
Nije bio kadar apstrahirati od konkretnih stvarnosti i izraavati se u golim pojmovima. Zato je on
vema upotrebljavao slike, usporedbe, metafore, mitove. Njegov je govor ve kao govor bio
vrlo konkretan, pojmovno opiran i neodreen. Rijei su mu imale mnoga i vrlo iroka znaenja. I
zato stari Izraelac nije mogao stvoriti filozofiju. To e uiniti Grci.
Izraelac je razmiljao o svijetu, o ovjeku, o dogaajima s gledita svoje vjere u Boga. Svemu
je uzrok i poetak i opravdanje Bog, kao prvi i apsolutni uzrok svega to postoji. Zato se u Izraelaca
mogla razviti teologija, koja se naprotiv teko razvijala kod Grka koji nisu posjedovali
onakve teoloke uvjete i pretpostavke kakve su posjedovali Izraelci (objava, Sveto pismo, zakon
Boji i slino). Zato se moe rei da su nam Grci stvorili filozofiju, a Izraelci teologiju.
S prodorom Aleksandra Velikog prodrla je u Palestinu i grka filozofija. Utjecaj grke
filozofije osobito je vidljiv u kasnim starozavjetnim mudroslovnim spisima (Sirah, Knjiga mudrosti,
Izreke). U intertestamentarno doba, doba izmeu dvaju Zavjeta, razvio je hebrejsku filozofiju Filon
Aleksandrijski.
idovske je mudroslovce najvie zanimalo pitanje odakle bol, trpljenje i smrt, i kako te
stvarnosti dovesti u vezu s Bojom providnou. Na to pitanje nisu odgovorili mudroslovnim
metodama, nego su posegli za tumaenjem koje im je mogla dati samo njihova vjera u Boga Jahvu.
Bog Jahve neizmjerno je dobar. Stoga od njega ne moe kao od uzroka potjecati nikakvo zlo, ni
fiziko ni udoredno, pa ni smrt. Zlo, trpljenje, bolest i smrt doli su zbog grijeha ovjekova (Post
3). Prema idovskom shvaanju, svako trpljenje kazna je za grijeh. I smrt je kazna za grijeh. Grijeh
je prema njima klica, uzrok svakog zla. To shvaanje bilo je ivo jo u vrijeme Isusovo (Iv 9,2).
S obzirom na eshatologiju, na posljednje stvari (ivot poslije smrti, nagrada ili kazna), imali
su vlastito tumaenje. Nije im bilo sasvim jasno to se zapravo zbiva s ovjekom poslije smrti. O
tome Biblija Staroga zavjeta ne govori sasvim jasno. Svakako su i prekogrobni ivot tumaili u
svjetlu svoje vjere: Bog Jahve spaava svoje pravednike, vjernike, uzimljui ih u svoj zajedniki

17
ivot, a grenike, nepravedne, kanjava iskljuujui ih iz svog zajednitva, iz svog ivota. No o
tome Izraelci nisu bili kadri razviti neku sustavnu teologiju, pa su pojedini biblijski pisci tu
postupali slobodno, tapkajui u, tami, traei rjeenje jedino u Jahvi.
Povijest
Kao to u odnosu na Izrael ne moemo govoriti o filozofiji u pravom smislu rijei, tako ne
moemo govoriti ni o povijesti u pravom smislu rijei. Povijest kako su je Izraelci shvaali ima
svoje opravdanje u Jahvi. Oni ne iznose injenice kao gole injenice, oni ne tumae dogaanja u
svijetu i meu ljudima iz unutar-svjetskih razloga nego poseu opet za Bogom te u Njemu i kroz
Njega sve tumae. Tako je njihova povijest zapravo teoloka povijest (kao to je i njihova filozofija
teoloka filozofija). Zato govorimo o povijesti spasenja, a ne samo o povijesti. Povijesnim
injenicama i zbivanjima biblijski su pisci dali svoje odreeno tumaenje. Do njega su doli po
nadahnuu Bojem, po inspiraciji. Zato je njihova povijest mnogo vie nego obina povijest. To je
interpretirana povijest, angairana povijest. Zbivanja, dogaaji, stvarnosti to ih biblijski pisci
opisuju dogodili su se, ali ne tako i ne takvim redoslijedom kako oni opisuju. Oni unose u opis
dogaanja svoje vjersko razmiljanje, svemu dogaanju daju svoje vjersko tumaenje, na sve imaju
svoj odgovor, odgovor koji mogu dati, samo u svjetlu svoje vere u Boga Jahvu. Bog Jahve zapravo
je svugdje i uvijek na djelu. On pokree sve ljude, sve stvarnosti, sav svijet. Upravo su zato ba oni
mogli ostvariti svoje Sveto pismo, koje su shvatili odmah kao rije Boju, kao odgovor Boji.
No, oni su pisali i kronike, anale, ivotopise... Stvorili su prava povijesna djela kao malo koji
drugi narod u povijesti ovjeanstva. Zahvaljujui injenici objave, imali su posebno shvaanje o
svjetskim dogaajima. Svjetska dogaanja niu se linearno: poinjui na poetku sa stvaranjem,
upuena su prema svretku kao svome cilju. To je takozvano linearno shvaanje povijesti. Grci su
naprotiv imali drugaije shvaanje dogaanja: oni su smatrali da se sve ponavlja, vrti u svom krugu,
proljee-ljeto-jesen-zima, ivot-smrt-ivot. To je takozvano cirkularno shvaanje dogaanja.
Stari su Izraelci voljeli pamtiti dogaaje, prepriavati ih svojim sinovima i sinovima svojih
sinova. Usmena se predaja o minulim dogaajima kod njih razvila kao malo gdje drugdje. U
vrijeme kralja Davida i njegova sina Salomona poeli su nadareni i nadahnuti pisci (hebr. mazkir)
zapisivati ta pripovijedanja. Tako su nastale najstarije pisane biblijske predaje.
U Knjigama o Kraljevima vie se puta spominju razni povijesni zapisi na koje biblijski pisac
upuuje itatelja ili kojima se sluio za pisanje svoje biblijske povijesti (1 Kr 14,19; Br 21,14; 1
Ljet 27,24 i drugdje).
Druga podruja znanosti
Zemljopis. Stari se Izraelci nisu bavili znanstvenom geografijom. Nisu za nju imali nikakvih
preduvjeta. Njihovo poznavanje zemlje bilo je vrlo skueno, konkretno i usporedbeno. Poznavali su
susjedne krajeve i susjedne narode, a ono to je bilo dalje, do ega nisu mogli ni kopnenim ni
morskim putem dospjeti, za njih jednostavno nije postojalo. Smatrali su da je zemlja etvrtasta
ploha koja je usidrena u vode i na vodama plovi. Tako su zemlju predoavali ve stari Egipani.
Stari su Babilonci svijet zamiljali kao obrnutu polukuglu kojoj temelje ini zemlja. Budui da je
Palestina bila tranzitna zemlja, stanovnici su bili pod utjecajem sad jedne sad druge slike svijeta,
pod utjecajem sad jedne a sad druge kulture i civilizacije. Nad zemljom je razapeto nebo poput
lonca ili atora. Nebo ima iznad sebe prijestolje za Boga. Ima stanove (Iz 40,22). Na svodu su manji
otvori kroz koje na zemlju silazi kia, snijeg i slino. Po svodu se eu sunce i mjesec, naizmjence,
u suprotnim smjerovima. Iznad neba stoluje Bog i s neba promatra ljude na zemlji (usp. Ps 23,2; Iz
40,22; Ps 104,5; 26,7; 2,8; 22,28 i drugdje).
Medicina. Medicina postoji otkako postoji ovjek. Dakako, u starini je ona bila na niskom
stupnju razvoja. Budui da su Izraelci smatrali da je grijeh klica zla, posezali su najprije za
magijskim sredstvima, za sveenikom, za Bogom. Bog je za njih bio najvei i jedini pravi lijenik
(Izl 15,26). Kad ih snae bolest, mole se Bogu, poste, prinose rtve i prave razne zavjete kako bi
Bog udaljio od njih bolest (2Kr 20,1-3; Job 5,8; 2Kr 12,6). Posezali su za praznovjernim
sredstvima, kao to su to openito inili stari narodi u Egiptu i Mezopotamiji: zaklinjali su duhove,

18
arali i slino.
Bilo je oduvijek i lijenika, koji su davali bolesnicima savjete i aktivno ih svojim zahvatima
(esto i kirurkim) lijeili. Oni su morali posjedovati neko odreeno znanje, onoliko koliko je za
ona vremena bilo mogue. Postojali su iskusni lijenici, lijenici svjetskog glasa. Njih su pozivali
na kraljevske dvorove (oko 2000. pr. Kr. u Asiriji ili oko 1300. pr. Kr. jedan glasoviti lijenik iz
Babilonije ,dolazi na hetitski dvor po zahtjevu samog hetitskog kralja Murvatalija). U Babiloniji je
medicina bila razvijenija nego u Egiptu. Iz jednog papirusa saznajemo kako su Egipani pozivali
babilonske lijenike (17. st. pr. Kr.).
U Babiloniji se prvi put spominje lijenik u doba kraljeva (Jer 8,22). Vjerojatno je gubavac
Naaman iz Sirije u Izraelu traio lijenika, a isto tako i kralj Joram u Jizreelu (2 Kr 8,29; 9,15).
Prorovi vie puta aludiraju na lijenike (Iz 1,6; 3,7; Jer 8,22; 33,6; Ez 30,21). No, bilo je uvijek i
takvih ljudi koji su imali malo povjerenja u lijenike, pa od ljudi traili da imaju neogranieno
povjerenje u jednog jedinog lijenika Jahvu (Izl 15,26; 2 Ljet 16,12). U helenistiko doba
lijenici su bili na glasu. Sirah (38,1-8) daje izvanrednu pohvalu u njihovu ast.
U kasno sz. doba lijenici moraju po rabinskim propisima biti u hramu (za potrebe mnogih
sveenika), u svakoj opini uz sinedrij mora biti i lijenik (Talmud ekalim 5,1). Budui da su bili
stalno u kontaktu s bolesnim dijelovima tijela, esto i s gubavima, rabini su ih podcjenjivali i
smatrali da poslije smrti odlaze u pakao.
U nz. doba, u Isusovo vrijeme, u Palestini ima mnogo lijenika (Mk 5,26; Lk 4,23; 8,43; Mt
9,12; Mk 2,7; Lk 5,31). ini se da je i sam Luka bio lijenik (Kol 4,14).
Lijekove su pravili od biljaka i od ivotinja (Jer 8,22; 46,11; Iz 1,6; Tob 6,9). Rane su
zalijevali vinom, ublaivali uljem i povijali (Mudr 7,20; Lk 10,34; Iz1 21,19). Postojala su i
ljekovita topla vrela (Tiberijada, Heptapegon kod Kafarnauma, Kallirhoe i Gadora).
Matematika. Stari Izraelci znali su zbrajati, odbijati, mnoiti i dijeliti (Br 26,7; Iz1 16,23; Lev
25,8.27 i drugdje). Znali su sastaviti kvadrat (Ez 27,1), izraunati opseg kruga (1 Kr 7,23). Brojeve
su pisali slovima ('alef znai 1, bet = 2, gimel 3, he = 4 i tako dalje). Voljeli su simboliku slova i
brojeva (posebna znaenja imali su brojevi 3, 6, 9, 12, 144 i tomu slino). U taj svijet simbolike jo
nismo uspjeli potpuno prodrijeti. Na temelju simbolike pojedinih brojeva i slova razvila se ve u
biblijsko vrijeme kabalistika, koja je u srednjem vijeku dosegla zamjerne visine znanosti.
Prirodne znanosti. One su u Izraelu bile u povojima. Razvoj je bio onemoguen, jer nisu imali
prikladna sredstva za pokuse. Zato govore o prirodnim pojavama drugaije nego mi danas. Govore
o svjetlosti kao samostalnom biu (Job 38,19), zaetnik svjetla je Bog (Post 1,3-5), tama je kao
tkanina koju je Bog razastro preko neba i zemlje (Iz 50,3), kia nastaje tako da gornje vode proteku
na zemlju kroz rupe na svodu nebeskome (Post 7,11), sunce rastjeruje oblake (Ho 6,4) kao neke
posude iz kojih Bog izlijeva vodu (Job 36,27), grom je glas Boji i zato je u Bibliji grom s munjom
znak Boje prisutnosti.
Astronomija astrologija. Astronomija i astrologija za stare su u uskoj meusobnoj
ovisnosti. Zvjezdoznanstvom su se osobito bavili Bobilonci, Egipani i Feniani. Kolijevka je
astronomije Babilonija. Astronomija se na cijelom starom Istoku visoko cijenila. To je bila
najuvaenija i najplemenitija znanost. Ali kao to ve rekosmo za filozofiju, tako to moramo rei i
za astronomiju: ona nije teorija radi teorije nego je primijenjena na ljudski ivot i na dogaaje meu
ljudima. U zvijezdama je sve zapisano i zato ih treba promatrati i prouavati. Sunce, mjesec i
zvijezde boanska su bia. Tako zapravo ne postoji astronomija u strogom smislu rijei nego samo
astrologija. Kult sunca, mjeseca i zvijezda i bavljenje astrologijom utjecalo je i na Izraelce.
Meutim, njima je bilo strogo zabranjeno baviti se astrologijom i tovali nebeska tjelesa kao
boanstva (2 Kr 23,5; Joel 2,30-31; 3,14-15 i drugdje). Usprkos zabranama narod se ipak bavio
astrologijom: prouavao zvijezde, iz zvijezda itao sudbinu, budunost i slino (Amos 5,26; 2Kr
23,5; Sof 1,5). Matej u opisu Isusova djetinjstva navodi kako su magi u pojavi zvijezde proitali da
se ima roditi Mesija (Mt 2,1-12).
Kalendar
U tijesnoj je vezi s astronomijom i kalendar. Ve su od pamtivijeka ljudi dovodili godinu u

19
vezu sa Suncem. Po Suncu i po Mjesecu odreivali su dane, mjesece i godine.
Egipatski kalendar. Egipani su imali sunanu godinu od 365 dana, 12 mjeseci po 30 dana.
Godina je poinjala prvim danom mjeseca Tot. Godine 238. pr. Kr. izdali su dekret da se svake
tree godine ima godini dodati jedan dan (prijestupna godina). A 46. godine i oni su prihvatili
julijanski kalendar (365 dana, a svaka etvrta godina 366 dana prijestupna godina). Mjesec su
dijelili na tri jednaka dijela, a pojedinim danima davali su imena po planetima (bog Merkur, boica
Venera, bog Jupiter-Jovis odatle ta imena jo danas u nekim romanskim jezicima). Dan je
poinjao jutrom, a zavravao veeri trajao je 12 sati koliko je trajala i no.
Babilonski kalendar. Dan je poinjao izlaskom sunca, a godina u proljee. Najvea vremenska
jedinica bila je lunisolarna godina, tj. mjeseeva godina prilagoena sunevoj. Sastojala se od 12
mjeseci po 29 odnosno 30 dana. Dopunjavala se dodatkom trinaestog mjeseca etiri puta u vremenu
od 11 godina. U vrijeme Seleukovia (a neki misle ve oko 400. godine pr. Kr.) uveden je ciklus od
19 godina. Mjesec je poinjao prvom etvrti mjeseeve mijene. Zato su savjesno pazili kada e se
pojaviti prva etvrt mjeseca (srp). Mjeseci su se zvali nissaanu, airu, sivanu, duuzu, abu, ululu,
tasritan, arah samna, kisilivu, tibituf, sabatu i adaru. Od ovih imena potjeu i imena hebrejskih
mjeseca.
Grci i Rimljani taj su kalendar razvili do savrenstva. Kod Grka godina je imala 12 mjeseci, 6
po 29 a 6 po 30 dana. Godina je bila mjeseeva (lunarna): imala je 354 dana, ali su je dodatkom
trinaestog mjeseca dovodili stalno u sklad sa sunevom godinom. Godine 536. pr. Kr. Kleostrao je
uveo prijestupne godine (prijestupna je bila trea, peta i osma godina). Kod Rimljana tjedan je imao
8 dana. Svaki deveti dan bijae sajam. Godinu su dijelili na 12 mjeseci i umetali trinaesti mjesec
(prijestupna godina). Prijestupnu godinu uzimali su po potrebi. Mjeseci su se zvali januarius,
februarius, martius, aprilis, maius, junius, julius, augustus, septembris, octobris, novembris i
decembris. Godina je imala 355 dana, mjeseci su imali neki 29 a neki 31 dan. Godina je poinjala
oujkom, pa se zato rujan zove septembris (7), listopad octobris (8) i tako dalje. Mjesec su imali
podijeljen na tri dijela: kalendae, nonae i idus. Kalendae su prvi dan u mjesecu, nonae peti, a idus
trinaesti. Ostali su se dani nazvali brojei natrag od kalenda, nona i ida (npr. die tertio ante
Kalendas Februarias, to jest trei dan prije veljakih kalenda). Godine 450. pr. Kr. bi nareeno da
se umetne trinaesti mjesec od 22 ili 23 dana. Umetali su ga iza 23. veljae. Godine 46. pr. Kr. Julije
Cezar uveo je sunevu godinu s 365 dana; poslije svake etvrte godine dolazi prijestupna godina,
koja ima 366 dana.
idovski kalendar
idovi su imali mjeseevu godinu (lunarnu) od 354 dana. Da bi je doveli u sklad sa sunevom,
dodavali su svake druge ili tree godine izmeu mjeseca adara i nisana jedan mjesec koji se zvae
"drugi adar". Imali su 12 mjeseci (nisan, ijjar, sivan, tammuz, ab, elul, tiri, marhevan, kislev,
tebet, ebat i adar). Graanska je godina poinjala mjesecom tiri (15. rujna-15. listopada), kada bi
zapoeli gospodarski radovi. To je bila Nova godina (hebr. ro ha-ana). No crkvena je godina
poinjala 1. nisana (Izl 12,2), koji trajae od polovice oujka do polovice travnja.
Mjesec je bio podijeljen na tjedne. Tjedan je imao sedam dana: est dana su radili, a sedmi
dan posveivali su Jahvi (Izl 20,8). Tjedan se zvae hebr. abua, tj. sedmica. Osim te dnevne
sedmice (abua) Izraelci su jo imali i blagdan sedmica (hebr. ebut): blagdan nakon 49 dana (7 x
7). To je blagdan Pedesetnica (gr. pentekostes). Imali su abatnu godinu. Bila je to sedma godina,
kada je sva priroda morala poivati. Slavili su na posebno svean nain jo i 49. godinu (7 x 7
godina). Bijae to jubilarna godina (Izl 22,10-11).
Dan je u Izraelaca zapoinjao naveer, kad je sunce zalo, a svravao je drugi dan u isto
vrijeme. I svi se blagdani tako raunaju: od veeri do veeri. Dan od izlaska do zalaska sunca
dijelili su Izraelci prije babilonskog suanjstva na est nejednakih dijelova: 1. straa (hebr. ahar),
2. jutro (hebr. boker), 3. vruina (cca 9-12 sati), 4. podne, 12-15 sati (hebr. sohorajim), 5. popodne
(od 15 do zalaska sunca, i obino 18 sati, hebr. neet), 6, veer (poinje sa zalaskom sunca, oko 18
sati: hebr. 'ereb). Veer se dijelila na dva dijela: na vrijeme kada je sunce bilo na polovici izmeu
podneva i zalaska, i na vrijeme kad je poelo zalaziti. U drugom dijelu veeri poele su se prinositi

20
rtve, palile su se svjetiljke. Poinjao je vjerski ivot, kult u hramu. No su dijelili na tri strae: prva
(od zalaska sunca do ponoi), druga (od ponoi do prvog pijetlova pjeva) i trea nona straa (od
pijetlova pjeva do izlaska sunca). U rimsko vrijeme preuzeli su rimsku podjelu dana i noi (no je
podijeljena na etiri strae po tri sata i dan na etiri po tri sata: prva je ura od 6 do 7, druga od 7 do
8, trea od 8 do 9, itd. Deveta je ura tri sata poslije podne prema naem vremenu; esta je ura
dvanaest sati odnosno podne (Mk 15,25; 15,34; Mt 27,46; Iv 4,6; Dj 10,30).
Za dane u tjednu nisu imali posebna imena nego su ih brojali (prvi, drugi,... i esti dan). Samo
se sedmi dan zvao abat, a dan prije njega dan priprave (misli se na abat). U Isusovo vrijeme ve
se upotrebljavala sunana ura. Egipani su znali za sunane ure ve u vrijeme faraona Merenftaha. I
Feniani su znali za ure. Herodot misli da su Babilonci izumili ure. Za no su upotrebljavali vodene
ure. A vjerojatno su znali i za pjeane ure.
Arhitektura
Od starih Izraelaca nije nam sauvano toliko graevina da bismo mogli govoriti o posebnoj
graditeljskoj umjetnosti. Nisu stvorili neki osobit samostalni nacionalni graevinski stil nego su u
tome bili pod utjecajem svojih susjeda Kanaanaca, Feniana, Egipana, a kasnije Grka i Rimljana.
Visokogradnja. Izraelci su gradili skromne kuice za stanovanje, uglavnom od kamena, a
kasnije i od cigle. Znali su izvrsno graditi volte. David i Salomon poduzeli su gigantsku graditeljsku
djelatnost. Gradili su palae, utvrde i kule. Za to su najmili fenike graditelje. Za gradnju su
upotrebljavali goleme blokove klesanog kamena. Iz Salomonova vremena pronaene su palae u
Megidu, iz Omrijeva i Ahabova vremena kraljevske palae u Samariji (usp. 2 Sam 5,11; 1 Kr 5; 1
Kr 16,31). O Davidovoj palai Biblija nita detaljnije ne govori (2 Sam 5,11). Ali zato govori
znatno vie o Salomonovoj palai (1 Kr 5; 7; 9): dizala se na istonom breuljku Jeruzalema.
Salomon je sagradio i velianstven hram koji je nadvisivao sva zdanja u gradu. Bijae najvee i
najljepe zdanje Salomonovo. Podigao je i utvrde oko grada (1 Kr 9,15s). Sagradio je i utvrdio i
neke druge gradove (npr. Megido, Hasor, Taanak i druge). Bio je prvi i najvei graditelj, ali i
posljednji. Poslije njegove smrti kraljevstvo se raspalo na dva dijela. Malo kraljevstvo kao to to
bijae Judeja nije si moglo priutiti tako gigantska zdanja kao to ih je gradio Salomon. U
Jeruzalemu e pokuati neto vie graditi Ezekija (2 Kr 20,20), Joija (2 Kr 22,5s) i Jojakim (Jer
36,22). Trebat e ekati vrijeme Heroda Velikog, kada e izraelska arhitektura dobiti nov polet.
Herod je bio jedan od najveih graditelja starog svijeta (sagradio je u Jeruzalemu svoju kraljevsku
palau, hipodrom, kazalite, trkalite, hrvalite, toplice, hram). Sagradio je itave nove gradove
(npr. Cezareju primorsku).
U sjevernom kraljevstvu, u Izraelu, neto se vie gradilo. Samarija je za vrijeme Omrija i
Ahaba izgraena u veliki grad, u tako dobro uvren grad da je 725.-722. g. pr. Kr. Asircima
trebalo tri godine da ga osvoje. U rimsko doba Samarija je (pod imenom Sebastiana) bila jo jae
izgraena. Izgradio ju je Herod u ast cara Augusta.
Na tlu Palestine iskopani su na razliitim mjestima stari gradovi, hramovi, kule, sinagoge,
crkve, rtvenici i slino. Iskopana su zdanja, sagraena jo u kanaansko doba (2000. 1200. pr.
Kr., kao Megido, Jeriho, Taanak, Hasor i drugi). Iskopane su Salomonove konjunice (u Megidu i u
Hasoru). Iskopani su hramovi u Bet-eanu.
Grobovi. Grobove su obino klesali u peinama pokraj gradova. Nedaleko od Jeruzalema
poznate su kraljevske grobnice. Pronaeni su grobovi u Maresi (danas Beit Dibrin) iz 250. godine
pr. Kr. Najljepi od tih grobova sastoji se od predvorja i tri sobice. Grobovi su oslikani motivima iz
lovakog ivota. Na ulazu u najveu sobicu naslikan je na jednoj strani pijetao, a na drugoj
mitoloki pas Kerber.
Zdenci. Zdence su kopali u kamenu, peini, gdje bi slutili izvor vode. Obzidavali su ih, da bi
mogli zadrati vodu (Jer 2,13). Otvor je bio pokriven velikim kamenom (Post 29,3) ili ograen.
Otvore zdenaca pokrivali su zemljom, da ne bi stranci nali vodu. Kopali su zdence i na krianjima
putova. To su bili javni zdenci, za putnike koji su u karavanama putovali (Post 24,62; 29,2; Br
21,16s; Pnz 10,6). Poznati su u Bibliji zdenci: Jakovljev zdenac u ekemu, Abrahamov zdenac u
Beer-ebi (Post 21,32). Duboki su oko 12-15 m.

21
Cisterne. Njih su kopali da bi u njima sauvali kinicu. Bilo ih je razliita oblika: u obliku
boce (duboke 5-7 m), dolje iroke, gore uske. Iz njih je bilo nemogue pobjei, pa su se zato nekima
od njih koristili kao zatvorom za kanjenike (Jer 36,1-3). Neke su bile graene u obliku sobe: svod
je bio poduprt stupovima. Poznate su bile cisterne na hramskom prostoru iz vremena Salomonova.
Najvea se zvala "more" ili "kraljevska cisterna", i bila je duboka 13 m.
Jezera, bazeni, piscine (hebr. berekha). Takva jezerca voljeli su graditi meu uvalama, gdje
su ve imali dvije strane sagraene i gdje se voda s padina brda skupljala. Biblija spominje brojna
takva jezera po Palestini (Gezer, Jeruzalem: Bethezda, iloe, Salomonova jezerca kod Betlehema i
druga.
Vodovodi. Gradili su vodovode da bi grad opskrbili vodom osobito za vrijeme opsade. Tako je
gotovo svaki grad posjedovao vodovod (hidraulini sustav). Takav vodovod bijae u Jeruzalemu, u
Megidu, u Hasoru i drugdje. U Jeruzalemu je poznat tunel kroz koji se ilo po vodu na iloe jezero.
Otkopan je i pronaen natpis koji su postavili graditelji na onom mjestu gdje su se sastali (kralj
Ezekija 705. godine pr. Kr.). Slian takav tunel (dug 70 m) pronaen je u Megidu.
Vodovodni sustav u pravom smislu poeli su graditi Rimljani. U tome ih je slijedio osobito
Herod. U Cezareji je Herod dao sagraditi dva velika vodovoda (jo danas se mogu vidjeti). Goleme
naprave svladavale su sve terenske zapreke i vodu tjerale u grad. Herod je dao sagraditi i vodovod u
Jerihonu.
Umjetnost
Slikarstvo. Slikarstvo je jedva spomenuto u Bibliji. Izraelcima je bilo zabranjeno praviti slike
(Izl 20,4). Ezekijel (8,10; 23,14) govori o slikarskim prikazivanjima na stijenama. U arheolokim
iskapanjima nije pronaeno vanijih i znaajnijih slika. Izuzetak ine grobnica u Maresi i sinagoga
u Dura Europosu, pri gornjem tijeku Eufrata (iz 3. st. po Kr.). Proroci su korili narod sa slika,
smatrajui slikanje poganskim obiajem.
Kiparstvo. Slino vai i za kiparstvo. Do sada nismo nali u Palestini ni jedan kameni kip koji
bi napravili Izraelci u ast svoga Boga. Ipak, Biblija spominje neke kipove: serafini kod kovega
saveza (1 Kr 6,23-27), drveni idoli okovani zlatnim ili srebrnim ploicama (Iz 30,22), kip zlatna
teleta (1. Kr 12,28.32). Kad je Herod postavio u kazalitu kip carev, izbila je velika pobuna protiv
kralja. Isto je tako i Poncije Pilat razjario idove kad je pokuao unijeti u grad Jeruzalem kip
rimskoga cara (Josip Flavije, Starine XV, 8,1; XVIII, 3,1). Ni rimska vojska nije smjela nositi u
gradu Jeruzalemu svojih znakova, jer su na njima bili likovi bogova (Starine XVIII, 5,3). idovi su
u Tiberijadi dali do temelja spaliti Herodovu palau samo zato jer je bila ureena prizorima iz ivota
ivotinja.
Unato tomu, ipak je neto od kiparstva postojalo i neto preostalo: ovdje valja spomenuti
ploice od slonove kosti pronaene u Samariji i u Megidu na kojima su prikazani slon i lavovi u
bareljefu.
Rezbarstvo. Uitelji u rezbarstvu bili su im Kanaanci i Feniani. No bili su i pod utjecajem
Egipana (skarabeji) i pod utjecajem Babilonaca (valjci). Jedan peatnik pronaen u Taanaku nosi i
babilonske i egipatske znakove. Bio je babilonskog porijekla. Hijeroglifi su kasnije bili na nj
urezani.
Glazba
Hebreji su voljeli glazbu i razvili je do zamjerne visine. Na tom podruju, sreom, nisu imali
nikakvih zabrana. Glazba je u graanskom i u vjerskom ivotu zauzimala vrlo istaknuto mjesto.
Kao najveu kaznu Boju proroci navjetaju da e umuknuti pjesma po judejskim gorama. Pjevalo
se rado i mnogo. Izraelski je narod bio narod pastira. A pastiri su uvijek i svugdje voljeli pjevati.
Kod Grka je Pan, bog pastira, izumitelj flaute. Prema Bibliji i David, pastir, bijae vrstan svira na
harfi.
Nijedan blagdan nije kod Izraelaca proao bez glazbe. Tad se pjevalo, sviralo i plesalo (Post
31,27; Suci 11,34; 1 Kr 1,39). Kraljevi su na svojim dvorovima imali svirae i pjevae (2 Sam
19,36; Am 8,3). I za vrijeme sveanih blagovanja bili su nazoni svirai i pjevai (Job 21,12). Koji

22
put je glazba bila i izraz opijenosti. Tada su proroci ustajali protiv takve glazbe (Iz 5,12; 23,14; Am
6,5).
Najstariji primjer pjesme u Bibliji imamo u Iz1 15,1: Mojsijeva sestra Mirjam pjeva
hvalospjev Bogu Jahvi za velika djela, a narod joj odgovorima upada u pjesmu. Slian primjer
imamo i u Debori i Baraku: tu naizmjence pjevaju muki i enske. U prorokim kolama uilo se
pjevanje. Pjevanje je igralo veliku ulogu u liturgijskom ivotu.
Iz babilonskog suanjstva vratilo se 245 vrsnih pjevaa i pjevaica, koji su pjevali u
novosagraenom Hramu (Neh 7,67). Josip Flavije spominje da je u Hramu pjevalo 200.000 pjevaa
(oito je pretjerano, ali istina je da je pjevaa bilo mnogo!). Liturgijsko pjevanje sauvano je do
dana dananjega u sinagogi. Oni nisu pisali note. Melodije su uili napamet. Nad nekim pjesmama
oznaili su na koju se melodiju pjesma pjeva. Takav sluaj nalazimo kod mnogih psalama.
Instrumenti. Izraelci su pjevali uz pratnju na glazbalima. U Bibliji nemamo mnogo podataka o
glazbalima. Taj nedostatak nadoknauju nam arheoloka iskapanja. U Egiptu, Mezopotamiji, pa i
Kanaanu pronaeno je izobilje raznih glazbala, slika raznih glazbala, glazbara i krova. U Egiptu je
iskopana jedna slika na kojoj su prikazane ene s bubnjevima kojima je na elu ena s velikim
bubnjem. To nam izvrsno ilustrira biblijski podatak o pjevanju Mojsijeve sestre Mirjam. U
Mezopotamiji je pronaena slika na kojoj su prikazana tri Izraelca s gitarama u ruci s bradatim
Asircem u pozadini (London, British Museum). Ova slika izvrsno ilustrira biblijski podatak u Ps
136: "Na vodama babilonskim sjeasmo i plakasmo!" U asirskom gradu Suzi nali su sliku na kojoj je
prikazana cijela asirska glazba (iz vremena Asurbanipala): cijela povorka s harfama, sviralama,
frulama, diplama, bubnjem... (usp. 1Ljet 15 i 2 Ljet 5). Posvemu tome moemo zakljuiti kakva su
glazbala postojala u starom Izraelu, budui da je glazba i tada bila meunarodna. I kao to je na
drugim podrujima kulture izraelski narod bio pod silnim utjecajem Mezopotamije, tako je bio i pod
njihovim glazbenim utjecajem.
Izraelci su imali tri vrste glazbala:
A. Puhaka glazbala: 1. svirala odn. diple (hebr. ugab, gr. kithara, psalmos). To je najstarije
glazbalo to ga znamo (Post 4,21; Ps 150,4). Najvie su ga upotrebljavali pastiri. Sastoji se od dvije
usko spojene cijevi; na svakoj su po etiri otvora na jednoj strani, a na drugoj strani, gdje se pue u
sviralu, otvor je jedan. 2. Frula (hebr. halil, gr. aulos, lat. tibia). To je prastaro glazbalo. Egipani
su ga poznavali ve oko 3000. pr. Kr. U Egiptu ih je vie pronaeno. 3. Rog (hebr. ofar). Takoer
najstarije glazbalo. esto se spominje u Bibliji. Igrao je vanu ulogu u bogosluju. U znaku ofara
proglaen je sinajski savez, pali su jerihonski zidovi (dakako, prema biblijskoj predaji). U ofar se
trubilo uoi velikih blagdana (prvi dan mjeseca, sedma i pedeseta jubilarna godina). Jo i danas
Izraelci rogom navijetaju dolazak Nove godine. 4. Truba, trompeta (hebr. hdosrah). Bijae od
kovine (Br 9). Uzorke takve trube vidimo na Titovu slavoluku u Rimu i na Bar-kohbinu novcu.
B. Glazbala na strune: 1. Lira, kitara (hebr. kinur, gr. kithara). Spada meu najstarija
glazbala (Ps 136,2; Post 4,21). Sviralo se na nju prigodom raznih sveanosti ili alosnih zgoda i u
liturgiji. Najstariji oblik takve kitare vidimo na grobu Hnumhoteja u Beni-hasanu (Egipat). Najprije
je imala 4 strune, a poslije osam odn. deset (Josip Flavije, Starine VII, 12,3). Sviralo se ili rukom ili
udaraljkom (1 Kr 16,23). 2. Harfa (hebr. nebel, gr. nabala, psalteron). Imala je obino deset ica
(ili ak dvanaest). Najstariji uzorak harfe vidimo na Gudeovu spomeniku u junoj Babiloniji iz
3000. pr. Kr. U Egiptu su imali harfe u veliini ovjeka. Postojale su krasno graene harfe, ukraene
prekrasnim ukrasima. 3. Sambuka (hebr. sabka, gr. sambyks). Slina harfi. Imala je samo 4-5 ica.
4. Psalterij (hebr. pesanterin, gr. psalterion). Babilonskog porijekla, nalik na citaru (kitaru). Imala
je najmanje deset struna.
C. Udaraljke: 1. Cinbale, inele (hebr. selselim, gr. kymbala). Postojale su dvije vrste
cimbala, kako se vidi na asirskim i babilonskim spomenicima. Asirski cimbal sastojao se od dvije
ugnute mjedene ploe s drkom po sredini (jedan primjerak u muzeju Louvre, Pariz). Zvuk se
proizvodio udaranjem ploe o plou. Jedna ploa bijae u desnoj a druga u lijevoj ruci. Druga su
vrsta bile male ploice (od mjedi, kosti ili drveta), koje su se vezale uz prste i donji dio ruke. Na taj
instrument misli biblijski pisac kad veli: "Narodi, pljeite rukama!" (Ps 42). 2. egrtaljka (hebr.
mendan'im, gr. sei stra) (usp. 2 Kr 6,5). Iz arheolokih spomenika vidi se da je to bila ipka od

23
kovine u obliku duguljaste potkove s drkom (nalik na reket za tenis). Kroz rupice na ipki
provuene su bile ice, a na njima bijahu kolutii. Kolutii bi pokretima egrtaljke udarali jedni o
druge i tako proizvodili zvuk zveketa. 3. Bubanj (lof, gr. tympanon). Post 31,27; Ps 86,3 149,3;
150,4). Iz arheolokih spomenika vidi se da je slian naim bubnjevima.
Najvaniji i najei oblik glazbe bijae u Izraelaca ipak pjesma. Instrumentalna glazba imala
je ulogu pratiti pjevanu rije i jae je istaknuti.