Professional Documents
Culture Documents
Galeb - A.P. Cehov PDF
Galeb - A.P. Cehov PDF
Galeb
Komedija u etiri ina
Prevod: Kiril Taranovski Naslov originala: '
LICA:
IRINA NIKOLAJEVNA ARKADINA, po muu Trepljeva, glumica KONSTANTIN
GAVRILOVI TREPLJEV, njen sin, mladi PETAR NIKOLAJEVI SORIN, njen brat
NINA MIHAILOVNA ZARENA, mlada devojka, ki bogatog posednika ILIJA
AFANASIJEVI AMRAJEV, bivi porunik, upravnik kod Sorina POLINA ANDREJEVNA,
njegova ena
MAA, njegova ki
BORIS ALEKSEJEVI TRIGORIN, knjievnik JEVGENIJE ALEKSEJEVI DORN, lekar
SEMJON SEMJONOVI MEDVEDENKO, uitelj JAKOV, radnik
KUVAR
SOBARICA
Radnja se dogaa na imanju Sorina. Izmeu treeg i etvrtog ina prolaze dve godine.
PRVI IN
Jedan deo parka na Sorinovom imanju. iroka aleja koja vodi pravo od
gledalita u dubinu parka prema jezeru; ona je pregraena pozornicom, na brzu ruku
napravljenom za amatersku predstavu, tako da se jezero uopte ne vidi. Levo i desno od
pozornice bunje. Nekoliko stolica, stoi. Tek to je sunce zalo. Na pozornici iza
sputene zavese Jakov i drugi radnici; uje se kaalj i lupa. Maa i Medvedenko dolaze s
leve strane, vraaju se iz etnje.
MEDVEDENKO: Zato vi uvek nosite crne haljine?
MAA: To je crnina za mojim ivotom. Ja sam nesrena.
MEDVEDENKO: Zato? (Razmilja) Ne shvatam... Vi ste zdravi, otac vam, istina, nije
bogat, ali je dosta imuan. Ja ivim mnogo tee od vas. Dobijam samo dvadeset tri rublje
meseno, a jo mi oduzimaju od toga u penzioni fond, pa ipak ne nosim crninu. (Seda.)
MAA: Nije u pitanju novac. I siromah moe biti srean.
MEDVEDENKO: U teoriji, a u praksi to izgleda ovako: ja, mati, dve sestre i
brat, a plata iznosi samo dvadeset tri rublje. Jesti i piti moramo! aj i eer nam je
potreban! Duvan potreban! Hajde sad, izii na kraj.
MAA (gleda pozornicu): Skoro e poeti predstava.
MEDVEDENKO: Da. Igrae Zarena, a komad je napisao Konstantin
Gavrilovi. Oni su zaljubljeni jedno u drugo i danas e se njihove due spojiti u tenji
da zajedno stvore jednu umetniku sliku. A moja dua nema dodirnih taaka s vaom. Ja
volim vas, ne mogu od enje da ostanem kod kue, svaki dan prelazim peice est vrsta
ovamo i est natrag i nailazim samo na ravnodunost s vae strane. To je razumljivo. Ja
nemam sredstava, porodica mi je velika... Ko bi se udao za oveka koji ni sam nema ta
da jede?
MAA: Gluposti. (mre burmut) Vaa me ljubav dira, ali ja ne mogu da vam je
uzvratim, eto to je sve. (Prua mu burmuticu.) Posluite se.
MEDVEDENKO: Hvala, neu.
Pauza.
MAA: Zapara je, svakako e noas biti oluje. Vi samo filozofirate ili govorite o novcu.
Po vaem miljenju nema vee nesree od sirotinje, a ja drim da je hiljadu puta bolje
nositi rite i muiti se nego... Uostalom, vi to ne moete razumeti...
S desne strane ulaze Sorin i Trepljev.
SORIN (potapajui se): Meni je, brate, u selu nekako nelagodno; sasvim
razumljivo, ja se nikad neu navii na selo. Sino sam legao u deset, a jutros sam se
probudio u devet; imao sam oseaj kao da mi se od dugog spavanja mozak zalepio za
lobanju, i uvek tako. (Smeje se) A posle ruka sam opet nehotice zaspao, sad se vuem
kao isprebijan, ovo je neizdrljivo na kraju krajeva...
TREPLJEV: Ima pravo, ti treba da ivi u gradu. (Spazivi Mau i
Medvedenka) Gospodo, kad bude vreme, biete pozvani, sad nemojte ovde sedeti.
Idite, molim vas.
SORIN (Mai): Marija Ilinina, budite dobri, zamolite vaeg oca da naredi da se odvee
pseto, inae po celu no urla. Sestra opet cele noi nije oka sklopila.
MAA: Recite to sami mom ocu, ja neu. Oslobodite me toga, molim vas.
(Medvedenku.) Hajdemo!
MEDVEDENKO (Trepljevu): Javite nam kad bude vreme. Oboje odlaze.
SORIN: Znai da e opet cele noi urlati pseto. Ala je to udno, nikad u selu nisam
iveo po svom efu. Uzmem tako dvadeset osam dana odsustva i doem ovamo da se
odmorim, kad ono - odmah me salete raznim glupostima, tako da ve prvog dana
dobijem volju da pobegnem. (Smeje se) Uvek sam s najveim zadovoljstvom odlazio
odavde... E, sad sam u penziji; nemam kud na kraju krajeva. Hteo ne hteo - moram da
ivim ovde...
JAKOV (Trepljevu): Konstantine Gavriloviu, mi idemo da se kupamo.
TREPLJEV: Dobro, samo kroz deset minuta budite na svojim mestima. (Gleda na sat.)
JAKOV: Razumem. (Odlazi.)
TREPLJEV (razgleda pozornicu): Eto ti pozorita. Zavesa, zatim prva kulisa, jo jedna,
a dalje prazan prostor. Dekora nema. Pogled na jezero i horizont. Dii emo zavesu tano
u pola devet, kad izie mesec.
SORIN: Sjajno.
TREPLJEV: Ako Zarena zakasni, propae, naravno, sav efekat. Ve bi trebalo da je
tu. Otac i maeha paze na nju, teko joj je da se izvue iz kue, kao da ivi u tamnici.
(Popravlja ujaku manu.) Kosa ti je strano upava, brada takoe. Treba da se podia...
SORIN (eljajui bradu): To je tragedija mog ivota. U mladosti sam izgledao kao
drevna pijanica. Mene nisu nikad volele ene. (Sedajui) Zato je sestra neraspoloena?
TREPLJEV: Zato? Dosauje se. (Seda pored njega.) Ljubomorna je. Ona je i protiv
mene, i protiv predstave i protiv mog komada, zato to ne igra ona, nego Zarena. Ona i
ne poznaje moj komad, a ve ga mrzi.
SORIN (smeje se): ta ti pada na pamet...
TREPLJEV: Krivo joj je to e na ovoj maloj pozornici imati uspeha Zarena, a ne ona.
(Pogledavi na sat.) Moja mati je psiholoki unikum; ona je neosporno darovita i pametna
ena, u stanju je da plae nad knjigom, moe da ti izrecituje napamet celog Njekrasova,
neguje bolesnike kao aneo; ali samo pokuaj da pohvali pred njom Eleonoru Duze!
Ohoho! Treba hvaliti samo nju, treba pisati samo o njoj, drati se, oduevljavati se njenom
neobinom igrom u La dame aux camlias ili u Pijanstvu ivota, ali poto ovde, u selu,
nema tog narkotika,
ona se dosauje i ljuti se, svi smo mi - njeni neprijatelji, svi smo krivi. Osim
toga, ona je sujeverna, hvata je strah od tri svee, od trinaestog u mesecu. Ona je
krta. Ona ima u Odesi, u banci, sedamdeset hiljada - ja to pouzdano znam. A ako
zatrai od nje neto na zajam, poee da plae.
SORIN: Ti si uobrazio da se tvoj komad ne dopada majci i ve se uzbuuje, to je sve.
Umiri se, mati te oboava.
TREPLJEV (kidajui latice cveta): Voli - ne voli, voli - ne voli, voli - ne voli. (Smeje se)
Vidi, moja me mati ne voli. Pa naravno. Ona je eljna ivota, hoe da voli, da nosi svetle
bluze, a meni je ve dvadeset pet godina i ja je stalno podseam da vie nije mlada. Kad
mene nema, njoj je samo trideset dve godine; kad sam ja pored nje, njoj je etrdeset tri
- i zato me mrzi. Ona zna takoe da ja ne priznajem pozorite. Ona voli pozorite, njoj se
ini da ona tu slui oveanstvu, svetoj umetnosti, a po mom miljenju savremeno
pozorite je -ablon, predrasuda. Kad se die zavesa i pri veernjoj svetlosti, u sobi sa tri
zida, ovi veliki talenti, svetenici svete umetnosti, prikazuju kako ljudi jedu, piju, vole,
hodaju, nose svoje kapute; kad se iz trivijalnih scena i fraza trude da izvuku moral - mali
moral, jednostavan, koristan u domaem ivotu; kad mi u hiljadu varijacija iznose uvek
jedno te isto, jedno te isto, jedno te isto - onda ja beim, beim kao to je beao
Mopasan od Ajfelove kule koja mu je pritiskivala mozak svojom trivijalnou.
SORIN: Bez pozorita se ne moe.
TREPLJEV: Potrebne su nove forme. Nove forme su potrebne, a ako ih nema -onda
nita ne treba. (Gleda na sat) Ja volim majku, jako je volim; ona vodi neuredan ivot,
veito ugaa onom novelistu, njeno se ime stalno povlai po
novinama - i mene to zamara. A ponekad iz mene progovara egoizam obinog
smrtnika, doe mi ao to je moja mati poznata glumica; onda mi se ini: da je ona
obina ena, ja bih bio sreniji. Ujko, ta moe biti oajnije i gluplje od ove situacije:
skupe se kod nje u gostima neki put same veliine, glumci i pisci, a meu njima samo ja
nisam nita, i oni me toleriraju samo zato to sam njen sin. Ko sam ja? ta sam ja?
Napustio sam univerzitet u treoj godini studija iz
razloga koji, kao to se kae, ne zavise od redakcije, ni po emu se ne istiem, to se
tie novaca - nemam ni prebijene pare, a u ispravama mi stoji da sam graanin iz Kijeva.
Moj otac nije bio plemi, bio je prost graanin, ma da je i on bio poznati glumac. Elem,
kada mi u njenom salonu svi ti glumci i knjievnici ponekad ukau svoju milostivu panju,
meni se ini da oni odmeravaju oima koliko sam nita van - i ja pogaam njihove misli i
patim od ponienja...
SORIN: Nego, reci mi ti kakav je ovek taj novelist? Nikako da ga shvatim. On samo
uti.
TREPLJEV: On je pametan ovek, jednostavan, zna, malo melanholian. Vrlo je
poten. etrdeset godina jo nee skoro navriti, a ve je slavan i sit do gue... to se
tie njegovih pripovedaka... ne znam ta da ti kaem... Simpatino, darovito... ali... posle
NINA: Da, veoma. Vaa mama - kako tako, nje se ne bojim, ali kod vas je Trigorin...
Mene je strah i sramota da igram pred njim... Poznati pisac... Je li mlad?
TREPLJEV: Jeste.
NINA: Kako su mu divne prie.
TREPLJEV (hladno): Ne znam, nisam ih itao.
NINA: Teko je igrati u vaem komadu. U njemu nema ivih lica.
TREPLJEV: iva lica! ivot ne treba prikazivati onakvim kakav je, nego onakvim kakav
treba da bude, kakav se javlja u snovima.
NINA: U vaem komadu je malo radnje, samo deklamacija. A u komadu, po mom
miljenju, svakako mora da bude i ljubavi.
Oboje odlaze na pozornicu. Ulaze Polina Andrejevna i Dorn.
POLINA ANDREJEVNA: Osea se vlaga. Vratite se, obucite kaljae.
DORN: Meni je vruina.
POLINA ANDREJEVNA: Vi se ne uvate. To je kod vas inat. Vi ste lekar i odlino znate
koliko je tetan vlaan vazduh, ali elite da ja patim: za inat ste ostali celo vee na
terasi...
DORN (pevui): ,,Ne reci mi da mladost minu ludo...
POLINA ANDREJEVNA: Vas je toliko zaneo razgovor s Irinom Nikolajevnom da niste
primetili kako je hladno. Priznajte - ona vam se svia...
DORN: Meni je pedeset pet godina.
POLINA ANDREJEVNA: To je sitnica, za mukarca to nije starost. Vi ste se sjajno
sauvali i jo se sviate enama.
DORN: ta onda upravo hoete?
POLINA ANDREJEVNA: Pred glumicom svi ste vi spremni da padnete na kolena. Svi!
DORN (pevui): Ja pred tobom opet... Ako drutvo voli glumce i ima prema njima
drukiji stav nego, na primer, prema trgovcima - to je u prirodi stvari. To je idealizam.
POLINA ANDREJEVNA: ene su se uvek zaljubljivale u vas i veale vam se oko vrata.
Je li to idealizam?
DORN (slegne ramenima): Pa... U odnosima ena prema meni bilo je mnogo lepoga.
Mene su ene poglavito volele kao odlinog lekara. Pre deset petnaest godina, seate se,
u celoj guberniji ja sam bio jedini pristojan ginekolog. Osim toga, ja sam uvek bio poten
ovek.
POLINA ANDREJEVNA (hvata ga za ruku): Dragi moj!
DORN: Lake. Neko dolazi.
Ulaze: Arkadina ispod ruke sa Sorinom, Trigorin, amrajev, Medvedenko i Maa.
AMRAJEV: 1873. godine u Poltavi na vaaru ona je izvanredno igrala. Divota!
Boanstveno je igrala! Znate li jo, moda, gde je sad komiar adin, Pavle Semjonovi?
U ulozi Raspljujeva bio je jedinstven, bolji od Sadovskog, kunem vam se, draga gospoo.
Gde je sad on?
ARKADINA: Vi me pitate o nekakvim prepotopskim... Otkud ja znam! (Seda.)
AMRAJEV (uzdah): Pavle adin! Takvih vie nema! Srozalo se pozorite, Irina
Nikolajevna! Nekad su bili snani hrastovi, a sad vidimo samo panjeve.
DORN: Velikih talenata sad ima malo, to je istina, ali je prosean glumac sada mnogo
bolji.
AMRAJEV: Ne bih se mogao s vama sloiti. Uostalom, to je stvar ukusa. De gustibus
aut bene, aut nihil.
Trepljev izlazi iza pozornice.
ARKADINA (sinu): Moj dragi sine, kad e da pone?
TREPLJEV: Za jedan minut. Molim vas da budete strpljivi.
ARKADINA (deklamuje iz Hamleta):
O, sine moj! Ti moje oi mojoj dui svraa, Gde vidim tako mrke, crne mrlje
to nikad boju izgubiti nee.
TREPLJEV (iz Hamleta):
O zato si utonula u razvrat
I ljubav traila u postelji zloinca. Iza zavese uje se rog.
Gospodo, poetak! Molim vas! Pauza. Ja poinjem. (Udara tapiem i govori glasno.)
O, vi, dostojanstvene stare seni koje lebdite u noi nad ovim jezerom, uspavajte nas i
neka usnimo ono to e biti kroz dvesta hiljada godina.
SORIN: Kroz dvesta hiljada godina nita nee biti.
TREPLJEV: Pa dobro, neka nam prikau to nita.
ARKADINA: Neka. Mi spavamo.
Die se zavesa; pogled na jezero; mesec nad horizontom, njegov odsjaj u vodi; na
velikom kamenu sedi Nina Zarena, sva u belom.
NINA: Ljudi, lavovi, orlovi i jarebice, rogati jeleni, plovke, pauci, neme ribe
koje su obitavale u vodi, morske zvezde i oni koji se nisu mogli okom sagledati
-jednom reju, svi ivoti, svi ivoti, svi ivoti, preavi svoj tuni krug, ugasili su se...
Prohujale su hiljade vekova otkako na zemlji nema nijednog ivog bia, i ovaj jadni
mesec uzalud pali svoj fenjer. Na livadi se vie ne bude kriui drali, a hrutevi se vie
ne uju u lipovim umicama. Hladno, hladno, hladno. Prazno, prazno, prazno. Jezivo,
jezivo, jezivo. (Pauza) Tela ivih bia nestala su u prahu i vena materija pretvorila ih je
u kamenje, u vodu, u oblake, a sve due slile su se u jednu. Dua celog sveta - to sam
ja... ja... U meni je dua Aleksandra
Makedonskog, i Cezara, i ekspira, i Napoleona i poslednje pijavice. U meni se svest
svih ljudi slila s instinktima ivotinja i ja pamtim sve, sve, sve - i svaki ivot u sebi
preivljujem ponovo.
Pojavljuje se barska svetlost.
ARKADINA (tiho): To je neto dekadentno.
TREPLJEV (preklinjui i prekorno): Mama!
NINA: Ja sam sama. Jedanput u sto godina otvaram usta i govorim, i moj glas tuno
odjekuje u ovoj pustoi i niko me ne uje... Ni vi me, blede svetlosti, ne ujete... Pred
zoru vas raa smradna movara i vi lutate do zore, ali bez misli, bez volje, bez treperenja
ivota. U strahu da se u vama ne pojavi ivot - otac vene materije, avo, svakog
trenutka vri u vama, kao i u kamenju i u vodi, izmenu atoma i vi se neprekidno menjate.
U celoj vasioni ostaje stalan i
nepromenljiv samo duh. (Pauza) Kao suanj, baen u prazni duboki bunar, ja ne znam
gde sam i ta me eka. Za mene nije tajna samo to da mi je sueno da pobedim u
Pauza.
DORN: Tihi aneo je proleteo. Tako se kod nas kae kad svi zaute.
NINA: Meni je vreme. Zbogom.
ARKADINA: Kuda? Kuda tako rano? Mi vas neemo pustiti.
NINA: eka me otac.
ARKADINA: Ala je on neki... (Ljube se) Pa, ta da se radi! ao nam je to idete.
NINA: Kad bi ste znali kako mi je teko da odem!
ARKADINA: Treba da vas neko isprati, dete moje!
NINA (uplaeno): O, ne, ne!
SORIN (preklinjui): Ostanite!
NINA: Ne mogu, Petre Nikolajeviu.
SORIN: Ostanite jo bar jedan sat. Zaboga, nije to nita...
NINA (razmislivi, kroz suze): Ne mogu. (Rukuje se i brzo odlazi.)
ARKADINA: U stvari - ovo je vrlo nesrena devojka. Kau da je njena pokojna mati
ostavila muu celo svoje ogromno imanje, sve do poslednje pare, i sada ova devojka
nema nita, jer je njen otac ve zavetao sve svojoj drugoj eni. To je
strano.
DORN: Jeste, njen tatica je prilina stoka, mora mu se odati puno priznanje.
SORIN (trlja ozeble prste): Hajdemo, gospodo, i mi, ve je prilino vlano. Bole me
noge.
ARKADINA: One su ti kao od drveta, jedva se miu. Pa dobro, hajdemo, zlosreni
stare. (Uzima ga pod ruku.)
AMRAJEV (nudei ruku eni): Madam?
SORIN: ujem kako urla pseto. (amrajevu) Budite dobri, Ilija Afanasijeviu, naredite
da ga odveu.
AMRAJEV: Nemogue, Petre Nikolajeviu, bojim se da se lopovi ne uvuku u ambar.
Tamo mi stoji proso. (Medvedenku, koji ide pored njega.) Da, za itavu oktavu nie:
Bravo, Silva! I nije neki peva, nego obian sinodski horista.
MEDVEDENKO: A koliku platu ima sinodski horista?
Svi odlaze, osim Dorna.
DORN (sam): Ne znam, moda se ja nita ne razumem ili sam pomerio pameu, ali
meni se komad svideo. U njemu ima neto. Kad je ova devojka govorila o samoi, i
docnije, kad su se pojavile crvene oi avola, meni su od uzbuenja drhtale ruke. Svee,
naivno... Eno, izgleda, dolazi on. Hteo bih da mu kaem neto lepo.
TREPLJEV (ulazi): Svi su ve otili.
DORN: Ja sam ovde.
TREPLJEV: Mene po celom parku trai Maenjka. Nesnosno stvorenje.
DORN: Konstantine Gavriloviu, meni se va komad neobino svideo... Nekako je
udnovat i nisam uo kraj, ali ipak je ostavio snaan utisak na mene. Vi ste darovit ovek,
vi treba da nastavite. (Trepljev mu vrsto stee ruku i naglo ga zagrli.) Uf, kako ste
nervozni. Suze u oima... Znate ta bih hteo da vam kaem? Vi ste uzeli sie iz oblasti
apstraktnih ideja. To je dobro, zato to umetniko delo apsolutno mora izraavati neku
veliku misao. Lepo je samo ono to je ozbiljno. Kako ste bledi!
vidite, ja sva drhtim. Ja ne podnosim njegovu grubost. (Preklinjui) Jevgenije, dragi moj,
najmiliji moj, uzmite me k sebi... Nae vreme prolazi, mi vie nismo mladi, bar pred kraj
ivota da ne moramo da se krijemo, da laemo...
Pauza.
DORN: Meni je pedeset pet godina, kasno je menjati ivot.
POLINA ANDREJEVNA: Znam - vi me odbijate zato to osim mene ima i
drugih ena koje su vam bliske. Sve njih ne moete uzeti k sebi. Ja to razumem.
Oprostite, ja sam vam dosadila.
Nina se pojavljuje pored kue; ona bere cvee.
DORN: Ne, niste.
POLINA ANDREJEVNA: Ja patim od ljubomore. Naravno, vi ste lekar, vi ne moete
izbegavati ene. Ja to razumem...
DORN (Nini, koja prilazi): Kako je tamo?
NINA: Irina Nikolajevna plae, Petar Nikolajevi ima guenje.
DORN (ustaje): Idem da im dam valerijane...
NINA (prua mu cvee): Izvolite!
DORN: Merci bien. (Polazi ka kui.)
POLINA ANDREJEVNA (idui za njim): Ala je lepo ovo cvee! (Pored kue, potmulim
glasom.) Dajte mi to cvee! Dajte mi to cvee! (Poto joj on da cvee, ona ga guva i
baca u stranu; oboje ulaze u kuu)
NINA (sama): Kako je to udno videti da uvena glumica plae, i to jo zbog tako
beznaajnog razloga! Zar nije udno i to to poznati pisac, ljubimac publike, o kome piu
u novinama, ije se slike prodaju, koga prevode na strane jezike - po ceo dan peca ribu i
raduje se to je upecao dva klena. Mislila sam da su slavni ljudi oholi, nepristupani, da
oni preziru gomilu i svojom slavom, sjajem svog imena, kao da joj se svete zato to ona
iznad svega stavlja visoko poreklo i bogatstvo. Ali eto - oni plau, pecaju ribu, kartaju se,
smeju se i ljute kao svi ostali...
TREPLJEV (dolazi gologlav, s pukom i ustreljenim galebom): Jeste li sami?
NINA: Sama sam.
Trepljev joj sputa pred noge galeba.
NINA: ta to znai?
TREPLJEV: Uinio sam danas podlost - ubio sam ovog galeba. Meem ga pred vae
noge.
NINA: ta vam je? (Die galeba i gleda ga.)
TREPLJEV (posle pauze): Uskoro u na isti nain ubiti samog sebe.
NINA: Ja ne mogu da vas poznam.
TREPLJEV: Da, odonda otkad ja nisam u stanju da poznam vas. Vi ste se promenili
prema meni, va pogled je hladan, moje prisustvo vam smeta.
NINA: U poslednje vreme postali ste razdraljivi, govorite nekako
nerazumljivo, nekakvim simbolima. I ovaj galeb je takoe sigurno neki simbol, ali,
oprostite, ja ga ne razumem. (Sputa galeba na klupu.) Ja sam suvie prosta da bih vas
mogla razumeti.
TREPLJEV: To je poelo jo one veeri kad je onako glupo propao moj komad. ene
ne prataju neuspeh. Ja sam sve spalio, sve do poslednjeg tabaka. Kad biste znali kako
sam nesrean! Vaa hladnoa je strana, neverovatna, kao da sam se probudio i
odjednom video da je jezero presuilo, da se upilo u zemlju. Vi ste mi maloas rekli da
ste suvie prosti da biste me mogli razumeti. A ta tu ima da se razume? Moj komad se
nije dopao, vi prezirete moje nadahnue, sad me ve
smatrate prosenim ovekom, nitarijom, kakvih ima mnogo... (Lupi nogom) Kako ja
to dobro vidim, kako dobro vidim! To mi stoji u mozgu kao klin, neka je proklet on
zajedno s mojom ambicijom koja mi sie krv, sie kao zmija... (Opazivi Trigorina kako
dolazi itajui knjigu.) Eno ga dolazi, pravi talenat, koraa kao Hamlet, i takoe s
knjigom. (Podraava) Rei, rei... Ovo sunce jo vam nije prilo, a vi se ve smeite, va
pogled se rastopio pod njegovim zracima. Neu da vam smetam. (Brzo odlazi)
TRIGORIN (belei u belenicu): mre burmut i pije rakiju... Uvek nosi samo crno. U
nju je zaljubljen uitelj.
NINA: Dobar dan, Borise Aleksejevnu!
TRIGORIN: Dobar dan. Neoekivano je ispalo tako da mi, izgleda, jo danas putujemo.
Teko da emo se ikad videti. Ja retko imam prilike da vidim mlade devojke, mlade i
interesantne, ja sam ve zaboravio i ne mogu jasno da predoim sebi ta ovek osea u
osamnaestoj ili devetnaestoj godini, zato su mi u novelama i priama mlade devojke
obino neistinite. Ja bih voleo makar jedan sat da budem na vaem mestu da bih saznao
ta vi mislite i ta ste vi uopte.
NINA: A ja bih volela da budem na vaem mestu.
TRIGORIN: Zato?
NINA: Da bih saznala ta osea poznati daroviti pisac. Kako se osea slava? Kako vi
oseate svoju slavu?
TRIGORIN: Kako? Verovatno nikako. Ja o tome nisam nikad razmiljao.
(Razmislivi) Jedno mora bi ti tano: ili vi preuveliavate moju slavu ili se ona uopte
nikako ne osea.
NINA: A kad itate o sebi u novinama?
TRIGORIN: Kada me hvale, meni je milo; a kad me grde, posle toga sam dva dana
neraspoloen.
NINA: Divan svet! Kako vam zavidim, kad biste znali! Ljudi imaju razliitu sudbinu.
Neki ivotare dosadno, neprimetno, svi nalik jedni na druge, svi nesreni; drugima je, kao
na primer vama - vi ste jedan od miliona, pao u deo interesantan ivot, svetao, pun
znaaja... Vi ste sreni...
TRIGORIN: Ja? (Sleui ramenima) Hm... Eto, vi govorite o slavi, o srei, o nekakvom
svetlom, interesantnom ivotu, a za mene su sve te lepe rei, oprostite, isto to i voni
ele, koji ja nikad ne jedem. Vi ste vrlo mladi i vrlo dobri.
NINA: Va ivot je divan!
TRIGORIN: ega ima u njemu naroito lepog? (Gleda na sat) Moram ii da piem.
Oprostite, nemam vremena... (Smeje se) Vi ste, kao to se kae, zgazili na moj najmiliji
ulj, i zato poinjem da se nerviram i pomalo da se ljutim. Uostalom, hajde da
razgovaramo. Razgovaraemo o mom divnom, svetlom ivotu... Dakle, odakle da
ponemo? (Malo porazmislivi) Postoje opsesije, kad ovek danju i nou misli, na primer,
samo o mesecu; i ja imam takav svoj mesec. Danju i nou me mori jedna nametljiva
misao: ja moram da piem, ja
moram da piem, ja moram... Tek to sam zavrio jednu novelu, a ve moram da
piem drugu, zatim treu, posle tree etvrtu... Piem neprestano, kao ovek koji se vozi i
samo menja konje, i drukije ne mogu. ega tu ima divnog i svetlog, pitam ja vas? O,
kakav ludaki ivot! Eto, sad sam s vama, uzbuujem se, a meutim svestan sam svakog
trenutka da me eka nedovrena novela. Eto, vidim oblak koji lii na klavir. Mislim:
morau spomenuti u nekoj prii kako je po nebu plovio oblak nalik na klavir. Mirie
posunac. Bre bolje pamtim: sladunjavi miris, udovika boja, treba pomenuti pri opisu
letnjeg veera. Hvatam kod sebe i kod vas svaku frazu, svaku re i urim da zakljuam
sve te fraze i sve te rei u svoju literarnu ostavu: mogu koji put zatrebati! Kad prekinem
da radim, jurim u pozorite ili na pecanje; pa tu bi bar ovek mogao da se odmori, da se
zaboravi; meutim - nita od toga, u glavi se ve vrti teko gvozdeno jezgro -novi sie, i
ve me neto vue za sto, treba opet pouriti i pisati, pisati. I tako uvek, uvek; nikad
nemam mira od sebe samog i oseam kako sam prodirem svoj vlastiti ivot, kako za
med koji dajem nekom u prostor, skupljam prah sa svojih najlepih cvetova, ak i kidam
same cvetove i gazim njihovo korenje. Zar nisam - ludak? Zar se moji prijatelji i poznanici
dre prema meni kao prema zdravom oveku? ,,ta piete? ta ete nam pokloniti? Uvek
jedno te isto, uvek jedno te isto, i meni se ini da su panja poznanika, komplimenti,
oduevljenje, samo obmana, da me oni obmanjuju kao bolesnika i ponekad se bojim da
e mi se neko prikrasti s lea, da e me zgrabiti i odvesti, kao Popriina, u ludnicu. A u
onim godinama, u mladim, najlepim godinama, kad sam tek poinjao, moj knjievni rad
je bio samo muenje. Mali pisac, naroito ako nema sree, sam sebi izgleda nezgrapan,
nespretan, suvian, ivci su mu napeti, iskidani; njega neodoljivo privlae ljudi koji imaju
veze s knjievnou i umetnou, on se vrti oko njih, nepriznat, neirimetan, bojei se da
smelo i pravo gleda u oi kao strasni kockar koji nema novaca. Ja nisam video svog
itaoca, ali odnekud u mojoj uobrazilji on mi izgleda neprijateljski raspoloen, nepoverljiv.
Ja sam se
plaio publike, ona mi je izgledala strana, i kad bi mi se desilo da iziem pred nju sa
svojim novim komadom, meni se svaki put inilo da su crnomanjasti ljudi neprijateljski
raspoloeni prema meni, a plavi - hladni i ravnoduni. O, kako je to strano! Kakva je to
bila muka!
NINA: Oprostite, ali zar vam nadahnue i sam proces stvaranja ne pruaju uzviene,
srene trenutke?
TRIGORIN: Da. Kad piem, meni je prijatno. Prijatno mi je i da vrim
korekturu, ali... im knjiga izie iz tampe, ne mogu vie da je podnesem, vidim da je
sve pogreno, da nije trebalo uopte pisati i meni je krivo, teko na dui. (Smeje se) A
publika ita: ,,Jeste, simpatino, darovito... Simpatino, ali daleko od Tolstoja ili: Divna
stvar, ali su Ocevi i deca Turgenjeva lepi. I tako sve do groba: sve e biti simpatino i
darovito, simpatino i darovito - i nita vie, a kad umrem, poznanici, prolazei pored mog
groba, govorie: Ovde lei
Trigorin. Dobar je to bio pisac, ali je pisao gore od Turgenjeva.
NINA: Oprostite, ja ne mogu da vas shvatim. Vas je prosto razmazio uspeh.
TRIGORIN: Kakav uspeh? Ja se sebi nikad nisam sviao. Ja ne volim sebe kao pisca.
Najgore je to to sam u nekakvom bunilu i esto ne znam ta piem... Eto, ja volim ovu
vodu, drvee, nebo, ja oseam prirodu, ona izaziva u meni strast, neodoljivu elju da
piem. Ali ja nisam samo pejzaist, ja sam jo i graanin, ja volim otadbinu, narod, ja
oseam ovo: ako sam pisac, ja sam duan da govorim o narodu, o njegovim patnjama, o
njegovoj budunosti, da govorim o nauci, o pravima oveka i tako dalje i tako dalje, i ja
govorim o svemu tom, urim se,
mene sa svih strana teraju da pohitam; ljute se, ja se bacam levo desno kao lisica
koju gone psi, vidim da se ivot i nauka stalno razvijaju, kreu napred, a ja
stalno zaostajem kao seljak koji je zakasnio na voz i, najzad, oseam da umem da
slikam samo pejza, a da sam u svemu ostalom laan, laan do sri.
NINA: Vi ste suvie zauzeti poslom i nemate ni vremena ni volje da shvatite
svoj znaaj. Neka ste nezadovoljni sobom, ali za druge ste veliki i divni! Da sam ja
takav pisac kao vi, ja bih rtvovala gomili svoj ivot, ali bih bila svesna da je njena srea
u tome to se ona, ta gomila, uzdie do mene; i ona bi me vozila u koijama.
TRIGORIN: E, ba u koijama... ta sam ja, Agamemnon? Oboje se nasmee.
NINA: Za sreu biti knjievnica ili glumica, ja bih podnela i prezir svojih
bliskih, nematinu, razoarenje, ivela bih na mansardi i jela samo suv hleb,
patila bih od nezadovoljstva samom sobom, od svesti o svojim nedostacima, ali zato
bih traila slavu... pravu, bunu slavu... (Pokriva lice rukama.) Glava mi se vrti... Ah!
GLAS ARKADINE (iz kue): Borise Aleksejeviu!
TRIGORIN: Zovu me... Sigurno da se pakujemo. A ne ide mi se. (Okree se prema
jezeru) Eto, pogledajte kakva blagodet!... Divota!
NINA: Vidite li na onoj obali kuu i park?
TRIGORIN: Vidim.
NINA: To je imanje moje pokojne majke. Ja sam se tamo rodila. Ceo sam ivot
provela pored ovog jezera i poznajem na njemu svako ostrvce.
TRIGORIN: Lepo je tu kod vas! (Spazivi galeba.) A ta je to?
NINA: Galeb. Konstantin Gavrilovi ga je ubio.
TRIGORIN: Lepa ptica. Boga mi, ne ide mi se. Nagovorite Irinu Nikolajevnu da ostane.
(Belei neto u belenicu.)
NINA: ta to piete?
TRIGORIN: Onako, beleim neto... Pao mi je na pamet jedan sie... (Stavlja belenicu
u dep.) Sie za malu priu: na obali jezera od detinjstva ivi mlada devojka, ovakva kao
vi; voli jezero kao galeb, i srena je i slobodna kao galeb. Ali sluajno je naiao jedan
ovek, video ju je i prosto iz dosade upropastio -kao ovog galeba.
Pauza. Na prozoru se pojavljuje Arkadina.
ARKADINA: Borise Aleksejeviu, gde ste?
TRIGORIN: Odmah! (Polazi i okree se ka Nini; pred prozorom, Arkadinoj.) ta je bilo?
ARKADINA: Ostajemo. Tritorin ulazi u kuu.
NINA (prilazi rampi; posle kraeg razmiljanja): San! Zavesa
TREI IN
Trpezarija u kui Sorina. Levo i desno vrata. Bife. Ormane s lekovima. Posred sobe
sto. Kofer i kutije za eire, vidi se da se vre pripreme za put. Trigorin dorukuje. Maa
stoji pored njega.
MAA: Sve vam to priam kao piscu. Moete: da se posluite. Kaem vam po dui: da
se on ozbiljno ranio, ja ne bih ivela ni trenutka. Pa ipak sam hrabra. Odluila sam
odjednom: iupau tu ljubav iz svog srca, iupau je iz korena.
TRIGORIN: A na koji nain?
MAA: Udajem se. Za Medvedenka.
TRIGORIN: Za onog uitelja?
MAA: Da.
TRIGORIN: Ne razumem ta vam to treba.
MAA: Voleti bez nade, godinama stalno neto oekivati... A ovako, kad se udam,
neu imati vremena da mislim na ljubav, nove brige uguie sve to je bilo ranije. Ipak je
to, znate, promena. Hoemo li jo po jednu?
TRIGORIN: Da nije dosta?
MAA: Kojeta. (Natoi dve aice) Nemojte me tako gledati. ene piju ee nego to
mislite. Manjina pije otvoreno, kao ja, a veina kriom. Tako je to. I
samo rakiju ili konjak. (Kuca se) Nek' vam je sreno! Vi ste jednostavan ovek, teta
je to idete.
Piju.
TRIGORIN: Ni meni se ne ide.
MAA: A vi je zamolite da ostane.
TRIGORIN: Ne, sad vie nee ostati. Njen sin se ponaa sasvim netaktino.
Prvo je pokuao da se ubije, a sada, kau, hoe da me pozove na dvoboj. A zbog
ega? Duri se, frke, propoveda nove forme.... Pa za sve nas ima mesta, i za nove i za
stare - zato da se guramo?
MAA: Tu je jo i ljubomora posredi. Uostalom, to se mene ne tie.
Pauza. Jakov prolazi s leva na desno s koferom; ulazi Nina i zastaje pored prozora.
MAA: Moj uitelj nije mnogo pametan, ali je dobar ovek i siromah, i mene
jako voli. ao mi ga je. I njegove stare majke mi je ao. A sad, dopustite da vam
poelim sve najlepe. Ne pominjite me po zlu. (vrsto mu stee ruku.) Vrlo sam zahvalna
za va prijateljski stav prema meni. Poaljite mi svoje knjige, svakako s posvetom. Samo
nemojte pisati mnogopotovanoj, nego samo ovako: Mariji, bez igde ikog svog, koja
bog bi znao zato ivi na ovom svetu. Zbogom. (Izlazi)
NINA (prua prema Trigorinu ruku stisnutu u pesnicu): Par ili nepar?
TRIGORIN: Par.
NINA (uzdahne): Ne. U ruci mi je samo jedno zrno graka. Ja sam zamislila: da li treba
da odem u glumice ili ne? Kad bi mi bar neko dao savet.
TRIGORIN: Teko je tu davati savete.
Pauza.
NINA: Mi se rastajemo i... moda se vie neemo videti. Molim vas da primite od
mene za uspomenu ovaj mali medaljon. Naredila sam da se ureu vai inicijali... a s ove
strane naslov vae knjige ,,Dani i noi.
TRIGORIN: Kako graciozno! (Ljubi medaljon.) Divan poklon!
inostranstvo... Ne, sada mu ne mogu ni odelo kupiti. (Odluno) Nemam novaca! Sorin
se smeje.
ARKADINA: Nemam!
SORIN (zvidi): Dobro. Oprosti, draga moja, ne ljuti se. Ja ti verujem... Ti si
velikoduna, plemenita ena.
ARKADINA (kroz suze): Nemam ja novaca!
SORIN: Da ja imam novaca, jasna stvar - ja bih mu sam dao, ali sad nemam
nita, ni prebijene pare. (Smeje se) Celu moju penziju uzima upravnik i troi je pa
zemljoradnju, na stoku, na pele, i moj novac badava propada. Pele ginu, krave
crkavaju, konje nikad ne mogu da dobijem...
ARKADINA: Da, ja imam novaca, ali ja sam glumica. Samo toalete su me potpuno
upropastile...
SORIN: Ti si dobra, mila... Ja te potujem... Da... Ali danas mi opet neto nije dobro...
(Zanosi se) Vrti mi se u glavi... (Dri se za sto) Meni je zlo.
ARKADINA (uplaena): Petre! (Hoe da ga pridri.) Petre, dragi moj... (Vie) Pomozite
mi! Pomozite!
Ulaze: Trepljev sa zavojem na glavi i Medvedenko.
ARKADINA: Njemu je zlo!
SORIN: Nita, nita... (Smei se i pije vodu.) Ve me je prolo... gotovo...
TREPLJEV (majci): Ne plai se, mama, to nije opasno. Ujki se sada to esto deava.
(Ujaku) Ujko, treba da prilegne malo.
SORIN: Dobro, malo... Pa ipak idem u grad... Odmoriu se malo i onda idem... Prosta
stvar...
(Polazi potapajui se.)
MEDVEDENKO (vodi ga pod ruku): Ima jedna zagonetka: ujutru na etiri, u podne na
dve, a uvee na tri...
SORIN (smeje se): Tano. A nou na leima. Hvala vam, mogu i sam da idem.
MEDVEDENKO: Ostavite, nemojte se ustruavati!...
On i Sorin odlaze.
ARKADINA: Ala me je uplaio!
TREPLJEV: Za njega nije dobro da ivi na selu. Dosauje se. Eh, kad bi se ti, mama,
neto raspoloila i pozajmila mu hiljadu, hiljadu i po rubalja, on bi mogao da proivi u
gradu itavu godinu dana.
ARKADINA: Ja nemam novaca. Ja sam glumica, nisam bankar. Pauza.
TREPLJEV: Mama, promeni mi zavoj. Ti to tako lepo radi.
ARKADINA (vadi iz kune apoteke jodoform i kutiju sa zavojima): A doktor je
zakasnio.
TREPLJEV: Obeao je da e doi u deset, a sad je ve podne.
ARKADINA: Sedi. (Skida mu s glave zavoj.) Kao da ima almu. Jue je neki putnik
pitao u kuhinji ta si po narodnosti. Ve ti je rana skoro zarasla. Jo sasvim malo... (Ljubi
ga u glavu) A kad ja odem, nee opet bum-bum?
TREPLJEV: Ne, mama. Ono je bio trenutak bezumnog oajanja kad nisam
vladao samim sobom. Vie se to nee ponoviti. (Ljubi joj ruku.) Ti ima zlatne ruke.
Seam se, vrlo davno, kad si jo radila na dravnoj pozornici - ja sam jo bio dete - kod
nas u dvoritu se desila tua, isprebijali su jednu stanarku, pralju. Sea li se? Digli su je
sa zemlje onesveenu... Ti si je stalno obilazila, nosila joj lekove, kupala u koritu njenu
decu. Zar se ne sea?
ARKADINA: Ne. (Stavlja nov zavoj.)
TREPLJEV: Dve balerine su jo stanovale u istoj kui... Dolazile su ti na kafu...
ARKADINA: Toga se seam.
TREPLJEV: Bile su jako pobone. (Pauza) U poslednje vreme, ovih dana, ja te volim
isto onako neno i odano kao u detinjstvu. Osim tebe nikog vie nemam. Samo zato,
zato potpada pod uticaj onog oveka?
ARKADINA: Ti ga ne razume, Konstantiie. On je neobino plemenit ovek...
TREPLJEV: Pa ipak, kad su mu rekli kako ja hou da ga pozovem na dvoboj,
njegova plemenitost ga nije spreila da se pokae kao kukavica. Odlazi. Sramno bei!
ARKADINA: Kakve gluposti! Ja sam ga sama molila da ode odavde.
TREPLJEV: Neobino plemenit ovek! Eto, ti i ja se sada skoro svaamo zbog njega, a
on nam se sada negde u salonu ili u parku smeje... prosveuje Ninu, trudi se da je
konano ubedi kako je on genije.
ARKADINA: Ti uiva da mi govori neprijatne stvari. Ja potujem tog oveka i molim
te da preda mnom ne govori o njemu nita runo.
TREPLJEV: A ja ga ne potujem. Ti bi htela da ga i ja smatram genijem, ali, oprosti, ja
ne umem da laem, od njegovih pripovedaka meni se uvek smui.
ARKADINA: To je zavist. Ljudima koji nisu daroviti, a imaju velike pretenzije, nita
drugo ne ostaje nego da poriu prave talente. I to mi je neka uteha!
TREPLJEV (ironino): Pravi talenti! (Ljutito.) Ja sam darovitiji od svih vas, ako hoete
da znate!
(Zdere zavoj s glave.) Vi, miranti, prigrabili ste prvenstvo u umetnosti i
smatrate za zakonito i istinito samo ono to radite vi sami, a sve ostalo tlaite i
guite! Ne priznajem ja vas! Ne priznajem ni tebe ni njega!
ARKADINA: Dekadent!
TREPLJEV: Idi u svoje drago pozorite i igraj u bednim, glupim komadima!
ARKADINA: Nikad ja nisam igrala u takvim komadima. Ostavi me na miru! Nisi u
stanju da napie ni bedni vodvilji. Palananin! Gotovan!
TREPLJEV: Cicijo!
ARKADINA: Odrpanko! Trepljev seda i tiho plae.
ARKADINA: Nitarijo! (Uzbueno proeta po sobi.) Ne plai. Nemoj plakati... (Plae)
Nemoj... (Ljubi ga u elo, u obraze, u kosu.) Drago moje dete, oprosti mi... Oprosti svojoj
grenoj majci. Oprosti meni, nesrenoj.
TREPLJEV (grli je): Kad bi ti znala! Ja sam sve izgubio. Ona me ne voli, ja vie ne
mogu da piem... Propali su svi moji snovi...
ARKADINA: Ne oajavaj... Sve e se lepo svriti. On e otputovati, ona e te opet
zavoleti. (Brie mu suze.) Dosta. Mi smo se ve pomirili.
TREPLJEV (ljubi joj ruke): Da, mama.
ARKADINA (neno): Pomiri se i s njim. Nije potreban taj dvoboj... Je li da nije
potreban?
TREPLJEV: Dobro... Samo, mama, dozvoli mi da se ne susreem s njim. Teko mi je...
to je iznad moje snage... (Ulazi Trigorin) Eto... Idem ja... (Brzo stavlja lekove u
ormane.) A zavoj e mi doktor staviti...
TRIGORIN (trai u knjizi): Strana 121... 11. i 12. red... Evo... (ita) ,,Ako ti kadgod
zatreba moj ivot, doi i uzmi ga.
Trepljev die sa zemlje zavoj i izlazi.
ARKADINA (gleda na sat): Skoro e doi kola.
TRIGORIN (za sebe): Ako ti kadgod zatreba moj ivot, doi i uzmi ga.
ARKADINA: Nadam se da si ve sve spakovao?
TRIGORIN (nestrpljivo): Jesam, jesam... (Razmilja) Zato sam u tom zovu iste due
osetio tugu i zato mi se srce tako bolno steglo?... Ako ti kadgod zatreba moj ivot, doi i
uzmi ga. (Arkadinoj) Da ostanemo jo jedan dan! Arkadina odmahuje glavom u znak
odbijanja.
TRIGORIN: Hajde da ostanemo!
ARKADINA: Dragi moj, ja znam ta te ovde zadrava. Ali savladaj se. Ti si se malo
opio, otrezni se.
TRIGORIN: Budi i ti trezvena, budi pametna, razborita, preklinjem te, pogledaj na sve
to kao pravi prijatelj... (Stee joj ruku) Ti si u stanju da ini rtve... Budi mi prijatelj,
pusti me...
ARKADINA (jako uzbuena): Zar si toliko zaljubljen?
TRIGORIN: Mene neto vue njoj! Moda je to ba ono to mi je potrebno.
ARKADINA: Ljubav palanake devojke? O, kako malo sebe poznaje!
TRIGORIN: Ponekad ljudi idu, a spavaju, tako i ja sad govorim s tobom, a ini mi se da
spavam i vidim nju u snu... Obuzeli su me slatki, divni snovi... Pusti
me...
ARKADINA (drhtei): Ne, ne... Ja sam obina ena, sa mnom se ne moe tako
govoriti... Ne mui me, Borise... Mene je strah...
TRIGORIN: Ako bude htela, moe da postane neobina. Mladalaka ljubav, divna,
poetina, ljubav koja te die u svet snova, samo ona moe pruiti sreu na zemlji! Takvu
ljubav jo nisam iskusio... U mladosti nisam imao vremena, obijao sam pragove
redakcija, borio sam se s nematinom... A sad, evo je, takva ljubav je dola najzad, zove
me... Zar ima smisla da beim od nje?
ARKADINA (ljutito): Ti si lud!
TRIGORIN: Neka sam.
ARKADINA: Vi ste se svi dogovorili da me danas muite! (Plae)
TRIGORIN (hvata se za glavu): Ne shvata! Nee da shvati!
ARKADINA: Zar sam ja tako stara i runa da se sa mnom bez ustruavanja
moe govoriti o drugim enama? (Grli ga i ljubi.) O, ti si poludeo! Moj lepi, moj divni...
Ti si poslednja stranica mog ivota! (Klekne pred njim.) Moja radost, moj ponos, moje
blaenstvo... (Grli njegova kolena.) Ako me ti ostavi makar i za jedan sat, ja to neu
preiveti, poludeu, moj neobini, divni, gospodaru moj...
TRIGORIN: Moe neko da ue. (Pomae joj da ustane.)
ARKADINA: Neka, ja se ne stidim svoje ljubavi prema tebi. (Ljubi mu ruke.) Zlato
moje, luda glavo, ti bi hteo da luduje, ali ja neu, neu da te pustim!... (Smeje se) Ti si
moj... moj... i ovo elo je moje, i oi su moje i ova divna svilena kosa je takoe moja... Ti
si sav moj. Ti si tako darovit, pametan, najbolji savremeni pisac, ti si jedina nada Rusije...
Ti ima toliko iskrenosti, jednostavnosti, sveine, zdravog humora... Ti ume jednim
potezom da prikae ono to je glavno, ono to je karakteristino za neku linost ili
pejza, ljudi su kod tebe ivi. O, tebe ovek ne moe itati bez oduevljenja! Misli da je
t o laskanje? Da ti ja kadim? Dobro, pogledaj me u oi... pogledaj... Liim li ja na
laljivicu? Eto vidi, samo ja umem da te cenim, samo ti ja govorim istinu, dragi moj,
divni... Hoe li sa mnom? Je li? Nee me ostaviti?...
TRIGORIN: Ja nemam svoje volje... Nikad je nisam ni imao... Trom, mek, uvek
posluan - zar se to moe sviati eni? Uzmi me, vodi, ali samo me ne putaj od sebe ni
za trenutak...
ARKADINA (u sebi): Sada je moj. (Leerno, kao da se nita nije desilo.)
Uostalom, ako hoe, moe da ostane. Ja u poi sama, a ti e doi docnije, kroz
nedelju dana. Zbilja, to da se uri?
TRIGORIN: Ne, kad je ve tako, da poemo zajedno.
ARKADINA: Kako hoe. Ako hoe zajedno, da poemo zajedno... Pauza. Trigorin
neto belei u belenicu.
ARKADINA: ta to belei?
TRIGORIN: Jutros sam uo lep izraz: ,,Devojaka uma... Moe mi zatrebati. (Protee
se) Dakle da idemo? Opet vagoni, stanice, bifei, telei kotleti, razgovori...
AMRAJEV (ulazi): ast mi je da vam sa alou javim da kola ekaju. Vreme je,
draga gospoo, da krenete na stanicu; voz dolazi u dva i pet minuta. Molim vas, Irina
Nikolajevna, budite dobri, raspitajte se gde je sada glumac Suzdaljcev? Da li je iv? Da li
je zdrav? Nekad smo lumpovali zajedno... U Opljakanoj poti je jedinstveno igrao... S
njime je, seam se, u Jelisavetgradu sluio tragiar Izmajlov, takoe znamenita linost...
Nemojte uriti, draga gospoo, jo moete priekati pet minuta. Jednom su u nekoj
melodrami igrali zaverenike, trebalo je rei: ,,Upali smo u klopku, a Izmajlov je rekao:
Upali smo u plovku... (Smeje se.) U plovku!
Dok on govori, Jakov posluje oko prtljaga, sobarica donosi Arkadinoj eir,
ogrta, suncobran, rukavice, svi pomau Arkadinoj da se obue. Na vrata s leve strane
proviruje kuvar, koji malo docnije neodluno ulazi. Ulazi Polina Andrejevna, zatim Sorin i
Medvedenko.
POLINA ANDREJEVNA (s korpicom): Evo vam malo ljiva za put... Vrlo su slatke.
Moda ete hteti da se zasladite.
ARKADINA: Vi ste vrlo dobri, Polina Andrejevna.
POLINA ANDREJEVNA: Zbogom, draga moja! Ako vam neto nije bilo po volji,
oprostite. (Plae)
ARKADINA (grli je): Sve je bilo lepo, sve je bilo lepo. Samo ne treba plakati. Polina
Andrejevna. Prolazi nae vreme.
ARKADINA: ta da se radi!
SORIN (u kaputu s pelerinom, sa eirom na glavi, sa tapom u ruci, ulazi s leve
strane; prolazei kroz sobu): Sestro, vreme je, pazi da ne zakasnimo na kraju krajeva. Ja
idem da sednem u kola. (Izlazi)
MEDVEDENKO: A ja idem peke na stanicu... da ispratim... Ja u brzo... (Izlazi)
ARKADINA: Dovienja, dragi moji... Ako budemo ivi i zdravi, na leto emo se opet
videti... (Sobarica, Jakov i kuvar ljube joj ruku.) Ne zaboravite me. (Prua kuvaru rublju.)
Evo vam rublja za sve troje.
KUVAR: Najlepa vam hvala, gospoo. Srean put! Mnogo smo vam zahvalni!
JAKOV: Srean put!
AMRAJEV: Javite nam se koji put, usreite nas! Zbogom, Borise Aleksejeviu!
ARKADINA: Gde je Konstantin? Recite mu da odlazim. Treba da se
pozdravimo. E, ne pominjite nas po zlu. (Jakovu) Dala sam rublju kuvaru, to je za sve
troje.
Svi odlaze na desno. Pozornica je prazna. Iza pozornice graja, kao obino pri
ispraaju. Sobarica se vraa da uzme sa stola korpu sa ljivama i opet izlazi.
TRIGORIN (vraa se): Zaboravio sam svoj tap. On je, izgleda, tamo na terasi. (Polazi
i kod vrata s leve strane susree se s Ninom koja ulazi. ) To ste vi? Mi
odlazimo...
NINA: Ja sam predoseala da emo se jo videti. (Uzbueno) Borise
Aleksejeviu, ja sam se definitivno reila, kocka je pala, idem u glumice. Sutra ve
neu biti ovde, naputam oca, naputam sve, poinjem nov ivot... Odlazim kao i vi... u
Moskvu. Tamo emo se videti.
TRIGORIN (okree se): Odsednite u Slovenskom bazaru... Javite mi se odmah...
Molanovka, kua Groholjskog... Ja se urim... Pauza.
NINA: Jo samo trenutak...
TRIGORIN (tiho): Vi ste divni... Kakva je srea verovati da emo se uskoro videti!
(Ona mu pada na grudi.) Ja u opet videti ove divne oi, neizrecivo divan, nean osmeh...
ove blage crte, izraz aneoske ednosti... Draga moja... (Dug poljubac.)
Izmeu treeg i etvrtog ina prolaze dve godine.
ETVRTI IN
Jedan od salona u kui Sorina, koji je Konstantin Trepljev pretvorio u radni kabinet. S
leve i desne strane - vrata koja vode u unutranje sobe. Pravo -staklena vrata na terasu.
Osim obinog salonskog nametaja, u desnom uglu -pisai sto, kraj vrata s leve strane turski dizan, orman s knjigama, knjige na prozorima, na stolicama. - Vee. Gori jedna
lampa pod abaurom. Sumrak. uje se kako umi drvee i zavija vetar u dimnjacima.
Noni uvar lupa. Medvedenko i Maa ulaze.
MAA (vie): Konstantine Gavriloviu! Konstantine Gavriloviu! (Gleda levo desno)
Nema nikog. Stari svaki as pita gde je Kosta, gde je Kosta... Ne moe da ivi bez njega...
MEDVEDENKO: Boji se samoe. (Oslukuje.) Kakvo pogano vreme! Ve drugi dan.
MAA (pojaava plamen u lampi): Na jezeru talasi. Ogromni.
MEDVEDENKO: Napolju je mrak. Trebalo bi narediti da srue u parku onu pozornicu.
Stoji gola, runa, kao kostur, a zavesa klopara na vetru. Kad sam sino prolazio onuda,
uinilo mi se kao da neko na njoj plae.
MAA: Kojeta...
Pauza.
MEDVEDENKO: Hajdemo, Maa, kui!
MAA (odbija glavom): Ja u ostati ovde da spavam.
MEDVEDENKO (preklinje): Maa, hajdemo! Nae dete je sigurno gladno.
MAA: ta je s tim? Matrjona e ga nahraniti.
Pauza.
MEDVEDENKO: ao mi ga je. Ve treu no bez majke...
MAA: Ti si postao dosadan. Ranije si bar ponekad filozofirao, a sad samo, dete, kui,
dete, kui i nita drugo ne ujem od tebe.
MEDVEDENKO: Hajdemo, Maa!
MAA: Idi sam!
MEDVEDENKO: Tvoj otac mi nee dati konja.
MAA: Zamoli ga, dae ti.
MEDVEDENKO: Pa da ga molim. Dakle, ti e doi sutra?
MAA (mre burmut): Dobro, de, sutra. Dosadan si...
Ulaze Trepljev i Polina Andrejevna; Trepljev nosi jastuke i ebe, a Polina
Andrejevna arave; sputaju ih na turski divan; zatim Trepljev odlazi za svoj sto i
seda.
MAA: Zato to, mama?
POLINA ANDREJEVNA: Petar Nikolajevi je molio da mu namestimo kod Koste.
MAA: Dajte, ja u... (Nameta postelju)
POLINA ANDREJEVNA (uzdie): Starac - kao dete... (Prilazi pisaem stolu, i naslonivi
se na lakat, razgleda rukopis. Pauza.)
MEDVEDENKO: Pa da idem... Zbogom, Maa (Ljubi eni ruku) Zbogom, mama. (Hoe
da poljubi ruku tati)
POLINA ANDREJEVNA (nervozno): Hajde, idi s milim bogom.
MEDVEDENKO: Zbogom, Konstantine Gavriloviu. Trepljev mu utke prua ruku.
Medvedenko izlazi.
POLINA ANDREJEVNA (gleda u rukopis): Niko nije ni sanjao da ete vi,
Kosta, postati pravi pisac. A sad, hvala bogu, poeli su da vam i novac alju iz
asopisa. (Pomiluje ga rukom po kosi.) I prolepao se... Dragi Kosta, dobri moj, budite
malo neniji prema mojoj Maenjki!...
MAA (nametajui postelju) Ostavite ga, mama.
POLINA ANDREJEVNA (Trepljevu): Ona je mila. (Pauza) eni, Kosta, nita nije
potrebno, samo da je ovek neno pogleda. Znam po sebi. Trepljev ustaje od stola i
utke izlazi.
MAA: Eto, naljutili ste ga! ta ste ga okupili!
POLINA ANDREJEVNA: ao mi te je, Maenjka.
MAA: Pa ta je s tim!
POLINA ANDREJEVNA: Boli me srce zbog tebe. Ja sve vidim, sve razumem.
MAA: Sve su to glunosti. Oajnika ljubav postoji samo u romanima. Sve su to
sitnice. Samo ne treba ovek da se podaje tome i da oekuje neto, oekuje da dune
povoljan vetar... Ako se u srce uvukla ljubav - treba je izbaciti. Eto, obeali su mi da e
premestiti mua u drugi srez. Kad preemo tamo - sve u zaboraviti... iz srca u iupati...
Iz tree sobe uje se melanholini valcer.
POLINA ANDREJEVNA: Kosta svira. Znai da mu je teko.
MAA (neujno se dva-tri puta okrene po ritmu valcera): Glavno je, mama, ne gledati
oima. Neka samo premeste mog Semjona, onda u, verujte, za mesec dana zaboraviti.
Sve su to sitnice.
Otvaraju se vrata s leve strane. Dorn i Medvedenko guraju Sorina u fotelji.
MEDVEDENKO: Sad nas je estoro u kui. A brano sedamdeset kopejki pud.
DORN: Hajde sad, izai na kraj.
MEDVEDENKO: Lako je vama smejati se. Vi imate novaca za bacanje.
DORN: Novaca? Za trideset godina lekarske prakse, dragi moj, teke prakse, jer nisam
pripadao sebi ni danju ni nou, polo mi je za rukom da utedim samo dve hiljade, a i njih
sam tu skoro potroio u inostranstvu. Ja nemam nita.
MAA (muu): Nisi otiao?
MEDVEDENKO (kao da se izvinjava): ta u? Kad mi ne daju konja!
MAA (jetko, tiho): Uh, samo da te ne gledam!
Fotelja se zaustavlja u levoj polovini sobe; Polina Andrejevna, Maa i Dorn sedaju
pored Sorina; Medvedenko, oaloen, povlai se u stranu.
DORN: Koliko je ovde promena kod vas! Od salona ste napravili kabinet.
MAA: Ovde je Konstantinu Gavriloviu zgodnije da radi. Moe kad god hoe da izie u
park i da tamo misli.
Lupa noni uvar.
SORIN: Gde je sestra?
DORN: Otila je na stanicu da doeka Trigorina. Sad e se vratiti.
SORIN: Kad ste ve smatrali za potrebno da zovete sestru, znai da sam opasno
bolestan. (Poutavi.) Ba je smeno, ja sam opasno bolestan, a meutim ne dobijam
nikakvih lekova.
DORN: A ta bi ste eleli? Valerijane? Sode? Kinina?
SORIN: E, poinje filozofija! Oh, ovo je napast! (Pokazuje glavom na divan) Je li to za
mene nameteno?
POLINA ANDREJEVNA: Za vas, Petre Nikolajeviu.
SORIN: Hvala vam.
DORN (pevui): Mesec ve plovi po nonome nebu...
SORIN: Hou da dam Kosti sie za novelu. Ona treba da ima naslov: ovek
koji je hteo. L homme qui a voula. U mladosti sam nekad eleo da postanem
knjievnik - i nisam postao; eleo sam da lepo govorim - a govorio sam strano ravo
(podraava sebe): I to je sve, i tako dalje, ovaj, onaj... Ponekad razvlaim, razvlaim
rezime, ak se sav preznojim; eleo sam da se oenim - i nisam se oenio; eleo sam da
uvek ivim u gradu i eto, zavravam svoj ivot na selu i tako dalje.
DORN: eleo sam da postanem vii graanski savetnik - i postao sam.
SORIN (smeje se): Za tim nisam teio. To je dolo samo po sebi.
DORN: Biti nezadovoljan ivotom u ezdeset drugoj godini - nije velikoduno.
SORIN: Ala ste vi tvrdoglav ovek! Razumejte: meni se ivi!
i hotelska posluga me nije putala k njoj. Ja sam shvatao njeno raspoloenje i nisam
insistirao da doe do sastanka. (Pauza) ta bih vam jo rekao? Zatim, kad sam se ve bio
vratio kui, poeo sam da dobijam od nje pisma. Pametna pisma, srdana, interesantna;
ona se nije alila, ali sam oseao da je duboko nesrena: svaki red je liio na bolesni,
napeti ivac. I mata joj je malo bolesna. Potpisivala se - Galeb. U Rusalci vodeniar
kae za sebe da je gavran, a ona je u pismima stalno ponavljala da je galeb. Sada je
ovde.
DORN: Kako ovde?
TREPLJEV: U varoi, u gostionici. Ve pet dana ivi tamo u sobama za
prenoite. Bio sam otiao do nje, a i Marija Ilinina je odlazila, samo ona nikog ne
prima. Semjon Semjonovi uverava da ju je jue posle ruka video u polju, dve vrste
odavde.
MEDVEDENKO: Da, video sam je. Ila je put varoi. Ja sam je pozdravio, pitao sam je
to ne svrati kod nas. Rekla je da e svratiti.
TREPLJEV: Nee ona svratiti. (Pauza) Otac i maeha nee da znaju za nju. Svuda su
postavili straare i naredili im da je ne putaju ak ni da prie njihovom imanju. (Zajedno
s doktorom prilazi pisaem stolu) Kako je lako,
doktore, biti filozof na hartiji i kako je to teko u ivotu!
SORIN: Divna je to devojka bila.
DORN: ta kaete?
SORIN: Divna je to, velim, bila devojka. Vii graanski savetnik Sorin bio je ak u nju
zaljubljen neko vreme.
DORN: Stari Don uan.
uje se smeh amrajeva.
POLINA ANDREJEVNA: ini mi se da su nai doli sa stanice...
TREPLJEV: Jeste, ujem mamin glas.
Ulaze Arkadina i Trigorin, za njima amrajev.
AMRAJEV (ulazei): Mi svi starimo, troimo se pod uticajem stihija, a vi ste, draga
gospoo, jo uvek mladi... Svetla bluza, ivost, gracija...
ARKADINA: Vi opet hoete da me ureknete, dosadni ovee!
TRIGORIN (Sorinu): Dobro vee, Petre Nikolajeviu. A vi opet bolujete? Ne valja vam
to! (Opazivi Mau, radosno.) Marija Ilinina!
MAA: Jeste li me poznali? (Stee mu ruku.)
TRIGORIN: Jeste li udati?
MAA: Odavno.
TRIGORIN: Sreni? (Pozdravlja da s Dornom i Medvedenkom, zatim
neodluno prilazi Trepljevu.) Irina Nikolajevna mi je rekla da ste ve zaboravili staro i
da se vie ne ljutite.
Trepljev mu prua ruku.
ARKADINA (sinu): Boris Aleksejevi ti je doneo jedan asopis s tvojom novom priom.
TREPLJEV (uzima svesku, Trigorinu): Hvala vam. Vi ste vrlo ljubazni. Sedaju.
TRIGORIN: alju vam pozdrave vai potovaoci... U Petrogradu i u Moskvi
svet se interesuje za vas, svi me pitaju o vama. Pitaju kako izgledate, koliko vam je
godina, jeste li crnomanjasti ili plavi. Odnekud svi misle da niste vie mladi. I niko ne zna
vae pravo prezime, jer sve tampate pod pseudonimom, vi ste tajanstveni kao Gvozdena
maska.
TREPLJEV: Hoete li dugo kod nas ostati?
TRIGORIN: Ne, jo sutra mislim za Moskvu. Moram. urim se da dovrim novelu, osim
toga obeao sam da dam neto za zbornik. Jednom reju - stara pria.
Dok oni razgovaraju, Arkadina i Polina Andrejevna stavljaju posred sobe stoi za
kartanje i otvaraju ga. amrajev pali svee, nameta stolice. Vade iz ormana
tombolu.
TRIGORIN: Vreme nas je neljubazno doekalo. Vetar je strano jak. Sutra izjutra, ako
se smiri, idem na jezero da pecam. Osim toga, treba da pogledam park i ono mesto gde
je - seate li se? - izvoen va komad. Kod mene je sazreo jedan motiv, treba samo
obnoviti u seanju mesto radnje.
MAA (ocu): Tata, dozvoli mom muu da uzme konja! On mora kui.
AMRAJEV (podraava je): Konja... Kui... (Strogo) Sama si videla: maloas smo slali
na stanicu. Neemo ga valjda opet zamarati.
MAA: Ali ima i drugih konja... (Videi da otac uti, odmahne rukom.) Od vas neto
traiti...
MEDVEDENKO: Maa, idem ja peke. Boga mi...
POLINA ANDREJEVNA (uzdie): Peke, po takvom vremenu... (Seda za stoi) Izvolite,
gospodo.
MEDVEDENKO: Pa samo est vrsta... Zbogom... (Ljubi eni ruku.) Zbogom,
mama. (Tata mu nerado prua ruku da je poljubi.) Ja ne bih nikog uznemiravao, ali
dete... (Klanja se svima) Zbogom... (Izlazi; ide kao da je neto skrivio)
AMRAJEV: Neka, stii e. Nije general.
POLINA ANDREJEVNA (kuca po stolu): Izvolite, gospodo. Da ne gubimo vreme, skoro
e nas zvati na veeru.
amrajev, Maa i Dorn sedaju za sto.
ARKADINA (Trigorinu): Kad nastupe duge jesenje veeri, ovde se igra
tombola. Eto, pogledajte. Starinska tombola, njome smo se igrali jo s pokojnom
majkom dok smo jo bili deca. Hoete li pre veere jednu partiju s nama? (Seda s
Trigorinom za sto.) Igra je dosadna, ali ako se ovek navikne, moe da se podnese. (Deli
svima po tri karte.)
TREPLJEV (prelistava asopis): Svoju priu je proitao, a moju ak nije ni rasekao.
(Sputa asopis na pisai sto, zatim polazi vratima s leve strane; prolazei pored majke,
ljubi je u kosu.)
ARKADINA: A ti, Kosta?
TREPLJEV: Oprosti, nisam raspoloen... Proetau se malo. (Izlazi)
ARKADINA: Ulog - deset kopejki. Doktore, uplatite za mene.
DORN: Hou.
MAA: Jesu li svi uplatili? Ja poinjem... Dvadeset dva!
ARKADINA: Imam.
MAA: Tri!
DORN: U redu.
MAA: Jeste li stavili tri? Osam! Osamdeset jedan! Deset!
AMRAJEV: Nemoj da se uri.
ARKADINA: Kako su me u Harkovu doekali, boe moj, jo mi se vrti u glavi!
MAA: Trideset etiri!
Iza pozornice se uje melanholini valcer.
ARKADINA: Studenti su mi priredili ovacije... Tri korpe, dva venca, i ovo... (Skida s
grudi bro i baca ga na sto.)
AMRAJEV: Lepa stvar...
MAA: Pedeset!
DORN: Tano pedeset?
ARKADINA: Ja sam imala izvanrednu toaletu. Ne kaem da mi se ovo ili ono ne moe
osporiti, ali to se oblaenja tie - umem da se obuem.
POLINA ANDREJEVNA: Kosta svira. Teko mu je, jadniku.
AMRAJEV: U novinama ga jako grde.
MAA: Sedamdeset sedam!
ARKADINA: Ne treba da obraa panju na to.
TRIGORIN: On nema sree. Nikako ne moe da pogodi pravi ton. Neto udno,
neodreeno, neki put - ak nalik na buncanje. Nijedne ive linosti.
MAA: Jedanaest.
ARKADINA (okrene se Sorinu.): Petre, je li ti dosadno? (Pauza) Spava.
DORN: Spava vii graanski savetnik.
MAA: Sedam! Devedeset!
TRIGORIN: Kad bih iveo na ovakvom imanju, kraj jezera, mislite da bih neto pisao?
Ja bih pobedio u sebi tu strast i samo bih pecao ribu.
MAA: Dvadeset osam!
TRIGORIN: Uhvatiti grgea ili kostrea to je pravo blaenstvo!
DORN: A ja verujem u Konstantina Gavrilovia. Neto kod njega ima! Neto ima! On
misli slikama, prie su mu slikovite, upeatljive, ja ih snano oseam. teta je samo to
nema odreenih zadataka. Uini utisak na itaoca - i nita vie, a to nije dosta. Irina
Nikolajevna, radujete li se to vam je sin knjievnik?
ARKADINA: Zamislite, jo nisam itala njegove stvari. Nemam vremena.
MAA: Dvadeset est!
Trepljev polako ulazi i prilazi svom stolu.
AMRAJEV (Trigorinu): A kod nas je, Borise Aleksejeviu, ostala jedna vaa stvar.
TRIGORIN: Koja?
AMRAJEV: Jednom prilikom je Konstantin Gavrilovi ubio galeba, a vi ste me zamolili
da dam da vam se napravi od njega punjena ptica.
TRIGORIN: Ne seam se. (Prisea se) Ne, ne seam se!
MAA: ezdeset est! Jedan!
TREPLJEV (irom otvara prozor, oslukuje): Ala je jezivo napolju! Ne znam zato sam
tako uznemiren.
ARKADINA: Kosta, zatvori prozor, duva. Trepljev zatvara prozor.
da me poznate. Kad biste znali! Od prvog dana posle dolaska stalno sam lutala ovuda...
pored jezera. Pored vae kue sam bila mnogo puta i nisam se
mogla reiti da uem. Hajde da sednemo. (Sedaju) Hajde da sednemo i da
razgovaramo. Ovde je lepo, toplo, intimno... ujete li vetar? Kod Turgenjeva ima
jedno mesto: Blago onome ko u takvu no sedi u kui, ko ima svoj topli kutak. Ja sam galeb... Ne, to nije ono. (Trlja elo) ta sam poela?... Da... Turgenjev... ,,I neka
pomogne bog svima beskunicima i lutalicama... Nita... (Jeca.)
TREPLJEV: Nina, opet vi... Nina!
NINA: Nita, tako mi je lake... Ve dve godine nisam plakala. Sino kasno
otila sam u park da pogledam da li je jo itava naa pozornica... A ona jo
stoji. Zaplakala sam prvi put posle dve godine i bilo mi je lake, dua mi se malo
razvedrila. Vidite, vie ne plaem. (Uzima ga za ruku.) Dakle, postali ste knjievnik... Vi
ste knjievnik, a ja glumica... Oboje smo upali u vrtlog... ivela sam sreno, kao dete im se probudim ujutru, pevam; volela sam vas, sanjala o slavi, a sada? Sutra ujutru
moram da putujem za Jelec u treoj klasi... sa seljacima, a u Jelecu e me obrazovani
trgovci saletati komplimentima. ivot je grub!
TREPLJEV: Zato u Jelec?
NINA: Potpisala sam angaman za celu zimu. Vreme je ve da putujem.
TREPLJEV: Nina, ja sam vas kleo, mrzeo, cepao vaa pisma i fotografije, ali
sam svakog trenutka bio svestan da je moja dua zanavek vezana za vas. Nisam u
stanju da vas zaboravim, Nina. Otkako sam izgubio vas i poeo da objavljujem svoje
prie, ivot mi je postao nepodnoljiv - ja patim... Moja se mladost odjednom prekinula i
meni se ini da sam ve proiveo na svetu devedeset
godina. Ja vas zovem, ljubim zemlju po kojoj ste vi gazili; kud god pogledam, svuda
mi izlazi pred oi vae lice, ovaj neni osmeh koji mi je zraio u najlepim godinama mog
ivota...
NINA (zbunjeno): Zato on tako govori, zato on tako govori!
TREPLJEV: Ja sam potpuno sam, ne greje me niija ljubav, meni je hladno kao u
podzemlju; sve to napiem, sve je to suvo i mrano. Ostanite ovde, Nina, preklinjem
vas, ili mi dopustite da poem s vama.
Nina brzo stavlja eir na glavu i oblai ogrta.
TREPLJEV: Zato, Nina? Molim vas, Nina... (Gleda je kako se sprema.) Pauza.
NINA: Moja kola stoje kod kapijice. Nemojte me ispraati, idem sama... (Kroz suze)
Dajte mi vode...
TREPLJEV (daje joj da pije): Kuda ete sada?
NINA: U varo. (Pauza) Je li ovde Irina Nikolajevna?
TREPLJEV: Jeste... U etvrtak je ujaku pozlilo, mi smo joj brzojavili da doe.
NINA: Zato govorite da ste ljubili zemlju po kojoj sam ja gazila? Mene treba ubiti.
(Klone, nasloni se na sto.) Strano sam umorna! Kad bih se mogla odmoriti... odmoriti!
(Die glavu) Ja sam galeb... Ne, to nije ono. Ja sam glumica! Pa da! (uje smeh Arkadine
i Trigorina, oslukuje, zatim pritrava vratima s leve strane i gleda kroz kljuaonicu.) I on
je tu... (Vraa se Trepljevu)
Pa da... Nita... Dabome... On nije verovao u moje sposobnosti, samo se smejao
AMRAJEV (prilazi s Trigorinom ormanu): Evo, to je ona stvar o kojoj sam vam
govorio... (Vadi iz ormana punjenog galeba.) Vaa narudbina.
TRIGORIN (razgleda galeba): Ne seam se! (Prisea se) Ne, ne seam se! S desne
strane iza pozornice uje se pucanj. Svi se trgnu.
ARKADINA (uplaeno): ta je to?
DORN: Nita. Mora biti da je neto puklo u mojoj runoj apoteci. Ne brinite se. (Izlazi
na desnu stranu, vraa se za pola minuta.) Dabome. Eksplodirala je flaica s etrom.
(Pevui) Ja pred tobom opet sav oaran stojim...
ARKADINA (seda za sto): Uf, ala sam se uplaila! To me je podsetilo na ono...
(Pokriva lice rukama) ak mi se smrklo pred oima.
DORN (prelistava asopis, Trigorinu): Ovde je pre dva meseca bio tampan jedan
lanak... pismo iz Amerike, i ja sam hteo da vas pitam zgodnom prilikom... (Obgrli
Trigorina oko struka i vodi ga ka rampi.) ...Kako me neobino interesuje to pitanje... (Za
jedan ton nie, tiho.) Sklonite odavde na neki nain Irinu Nikolajevnu. Konstantin
Gavrilovi se ubio.
Zavesa
1896.