151

Hrvatska izmeu Srbije i Italije

U povodu knjige Jamesa J. Sadkovicha
Italija i ustae 1927.1937.,
Golden marketing-Tehnika knjiga, Zagreb, 2010.
Tomislav JONJI

Ja nalazim stvar u redu, da svatko trai druga i pomonika za

obraniti svoju domovinu i slobodu. Ako li je to grehota, onda sam
ja najvei grenik, jer bi se zdruio sa svakim, i sa Amerikanci,
za odbiti ovu nevolju u kojoj naa domovina pogiba.
Ante STAREVI, Govor izreen u hrvatskom Saboru
dne 27. listopada 1882., Djela, I., Zagreb, 1893., 222-223.

Ona stara kineska poslovica, da daleke vode ne gase vatru, potvrdu nalazi i u politikoj povijesti mnogih naroda. Osobito onih koje nazivamo malima. Nema ih mnogo koji se tijekom svoje povijesti nisu nali u nevolji, bilo zato to su svoju slobodu
i neovisnost tek morali izboriti, bilo zato to su jedva izboreno morali grevito braniti. I uvijek su se u takvim situacijama bili prisiljeni obazirati za tuom pomoi, za
onim to bi im pomoglo ili to bi barem odmoglo onomu tko njihovu slobodu krati i ugroava. A taj je drug i pomonik za obraniti svoju domovinu i slobodu, po
definiciji, uvijek blizu: u pravilu u politikom, redovito i u zemljopisnom smislu. I
nikad nije nezainteresiran: ne moe se biti nezainteresiran za ono to se u susjedstvu dogaa, jer tue sudbine uvijek na neki nain utjeu i na nas.
Takav je i hrvatski usud: jedan brojano mali narod koji svoju budunost stoljeima trai na srednjoeuropskim i sredozemnim irinama, neprekidno stijenjen na
razmeu Zapada i Istoka, u vremenima kad se opasnost s Istoka inila veom, pokuavao se zatititi pod skutima zapadnih, zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih velesila. A kad bi taj Zapad svoju mravu pomo htio naplatiti pretvaranjem hrvatskih
zemalja u obespravljene provincije i kolonije, neke od hrvatskih glava za sobom bi
kuale povesti gotovo itav narod na Istok. Ma koliko rjeite, uzaludne su bile pouke koje su davale sudbine kneza Zdeslava i Jurja Kriania: uvijek je bilo onih koji
su put iz nevolje traili po istonim, balkanskim stranputicama.
I suvremeni napori i suvremeni pritisci pokazuju da smo i mi i svijet malo nauili iz povijesti 19. i 20. stoljea. Jer, kao da se nitko ne usuuje izrei ono to se namee nakon najpovrnijeg pogleda na pukokolski povijesni atlas. Stoljeima su,
naime, jo od doba narodnih vladara, hrvatske granice na sjeveru i na zapadu nepromijenjene. Sjeverna je ostala ondje gdje se Nazorov kralj Tomislav grozio Maaru: Prohtje l se tebi jednom natrag, znadi / Tu e me nai, ekam te na Dravi (i
pritom je tu mitsku rijeku u Baranji i prekoraila!). Zapadna je hrvatska granica u
novije doba pregazila Uku i dola na pogled Trsta. Istodobno se nae istone gra-

152

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite V. (2010.), br. 10(2)

nice stoljeima, uporno i neprestano, povlae i uzmiu, da bi danas dole na Dunav

i Prevlaku, a u sredinjem dijelu ak na Unu, odakle bi se za vedra dana kad bi
sve bila ravnica doista mogli vidjeti tornjevi zagrebake katedrale. Matematiki je,
dakle, dokaziva ispravnost onoga to je, recimo, Ivo Pilar koji je desetljeima dosljedno i argumentirano upozoravao na talijanske imperijalistike tenje ponavljao:
opasnost koja za Hrvatsku vreba s Istoka, nemjerljivo je vea od one koja joj prijeti
sa Zapada.
I nakon to bismo se obazreli za Istokom, kad bi nas se ondje, po obiaju, doekalo biem i maem, haraem i korbaem, opet smo se osvrtali prema Zapadu.
Zato, kao da je itava naa povijest klatno to uzmie pred jednim snanim i agresivnim susjedom, da se uskoro vrati od onoga drugoga, kod koga se nakratko i
uglavnom uzaludno traila potpora i pomo.
O jednome dijelu putanje toga nesretnoga hrvatskoga klatna govori i doktorska
disertacija amerikog povjesniara hrvatskog podrijetla Jamesa J. Sadkovicha, koje je
skraenu i izmijenjenu verziju, u biblioteci Moderna europska povijest (Modern European History), pod naslovom Italian Support for Croatian Separatism, 19271937
(Talijanska potpora hrvatskom separatizmu 1927.1937.) ve davne 1987. u New
Yorku i Londonu objavio Garland Publishing Inc. Iako do tada pa ni od tada do
danas nije objavljena studija koja bi ozbiljno i temeljito, kritiki i bez predrasuda
analizirala talijanske diplomatske, redarstvene i obavjetajne dokumente, trebalo je
vie od tri desetljea da Sadkovicheva knjiga ugleda svjetlo dana u hrvatskom prijevodu. Zbilo se to napokon prije nekoliko mjeseci, kad ju je izdavaka kua Golden
marketing-Tehnika knjiga objavila pod izmijenjenim, hrvatskomu itatelju svakako
privlanijim naslovom: Italija i ustae 1927.1937.
No, koliko god taj naslov iz psiholokih i komercijalnih pobuda bio atraktivniji
pa se nakladniku i nema to prigovoriti on je u svakom pogledu neprecizniji
od izvornoga. tovie, nehotice pothranjuje stereotipe, ijem je razbijanju Sadkovich
vjerojatno teio, i u emu je nesumnjivo uspio: on je sasvim jasno i nedvoumno pokazao da se talijanska potpora hrvatskom separatizmu u razdoblju izmeu dva svjetska rata ako je te potpore bilo, i u oblicima i okvirima u kojoj je nje bilo nipoto ne svodi na potporu ustaama. Dapae, iz talijanske perspektive slino kao
i iz beogradske, srbijanske, srpske ustae su samo dio hrvatske fronte, koji je u
svojim separatistikim tenjama neto otvoreniji i radikalniji od pretenog dijela najmasovnije hrvatske politike snage, Hrvatske seljake stranke. I zato se i iz Rima i
iz Beograda, svakako ne sasvim precizno, na Stjepana Radia i na Vladka Maeka
obino gledalo kao na one koji tek taktikim potezima pokuavaju obuzdati ope
nacionalistiko, upravo separatistiko raspoloenje itavoga hrvatskog narodnog
pokreta: sav je hrvatski narod separatistiki raspoloen, i samo je pitanje je li njegovo politiko vodstvo kadro i spremno poduzeti korake koji e dovesti do toga cilja te koji su rizik ti prvaci za to spremni preuzeti. Potvrdu takvog shvaanja Rim je
nalazio u brojnim zajednikim nastupima Maekova najblieg suradnika, Radieva
zeta Augusta Koutia, i ustakog prvaka Ante Pavelia.
Iako su fragmenti tih aktivnosti poznati iz memoarskog tiva (npr. iz uspomena
Branimira Jelia), Sadkovich je prvi temeljito pokazao da su ta dvojica hrvatskih emigranata u prvome razdoblju nastupali zajedniki i slono, podastirui Talijanima is-

T. Jonji: Hrvatska izmeu Srbije i Italije

153

te promemorije i podnosei iste zahtjeve. I ako je u kasnijem razdoblju netko od njih

odstupio od proklamiranih zajednikih ciljeva, onda su to uinili Maek i Kouti,
priklanjajui se reformi Jugoslavije. Sadkovicheva knjiga donosi obilje podataka iz
talijanskih diplomatskih i redarstvenih izvora, koji nam pomau shvatiti motive onih
koji su se nastavili boriti za samostalnu Hrvatsku, ali i mogue argumente onih koji su reterirali na pozicije jugoslavenskih reformista. Vrijednosni sud o tim dvjema
politikama koje su jedno vrijeme tekle usporedno, a onda se estoko i nepomirljivo sukobile ionako ne spada na znanost u strogome smislu te rijei; na nj se
gleda iz perspektive cilja, iz vizure koju ne definiraju samo egzaktno mjerljivi, objektivni imbenici, nego i ono to se (poput osjeaja jednog naroda koji je najkasnije od crnomorskih obala 1917. godine, iz dana u dan brojio nove krvave rtve) ne
da opisati samo racionalnim kategorijama.
I zato je, unato protoku vremena koje, kako je poznato, svako historiografsko djelo ini zastarjelim jo u trenutcima dok se na njemu sui tiskarska boja pojavljivanje Sadkovicheve knjige pravi dogaaj za hrvatsku historiografiju. Kao to je
tuna bila injenica da je ona veini hrvatskih pisaca desetljeima bila nepoznata
(neki, poput akademika Ive Petrinovia u vrlo mravoj monografiji o Mili Budaku,
navodili su je u literaturi, iako je bilo oito da su se njome posluili samo zato da

154

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite V. (2010.), br. 10(2)

posude ilustracije), tako njezino pojavljivanje stvara obvezu za budunost: nema vie isprike za preuivanje i manipulaciju injenicama.
Nita na tome ne mijenja okolnost da su se i u prijevodu potkrale manje nepreciznosti, pa ni to da e neke Sadkovicheve ocjene, kao to su, primjerice, one o
ideolokoj poputbini ustakog pokreta, ostati prijeporne i podlone raspravi. Podijeljena u osam poglavlja (Mogunosti za subverziju, Odluka o intervenciji, Talijansko-jugoslavenski odnosi 1929.1934., Hrvatska fronta, Ustaki centri izvan Jugoslavije, Unutarnja trvenja, Marseille, Poetak raspleta), knjiga Italija i ustae
1927.1937. zadugo e ostati nezaobilazna za svaku ozbiljnu raspravu o hrvatskotalijanskim i talijansko-jugoslavenskim odnosima, ali i za ocjenu dviju glavnih struja
hrvatske politike u tridesetim godinama 20. stoljea. Isto se moe rei i za iznimno
vrijedan autorski Pogovor (str. 327-369.), napisan za hrvatsko izdanje. U njemu se
Sadkovich osvrnuo na veinu pisaca i djela koji su se u doba Jugoslavije ili nakon
njezina raspada manje ili vie bavili istom temom. Jedne je umjereno pohvalio, druge i otrije pokudio, a neke je i posve preutio. Ni jednom rijeju nije spomenuo,
primjerice, Enesa Milaka, Envera Redia i njima sline, koji su u ime jugoslavenske
i kasnije novokomponirane bonjake historiografije, o istoj ili o srodnim temama i
u novije doba ispisali itave biblioteke umiljatih pripovijesti i politiki korektnih legendi (to su ule u kolske udbenike, jer se tamo ionako ulazi politikom voljom,
a ne snagom znanstvene argumentacije).
Dojam moda vara, ali reklo bi se kako se Sadkovich jedva obuzdao da o svojim hrvatskim, srpskim i bonjakim kolegama koji su se bavili hrvatsko-talijanskim
i talijansko-jugoslavenskim odnosima izmeu dva svjetska rata ne izrekne i otrije
ocjene. Ako bi mu oni to i zamjerili, znanost bi rekao bih imala razumijevanja. No nije takvog obzira Sadkovich pokazao prema ideolokim frazama i politikim kulisama, pred kojima desetljeima uzmie slobodno i nesputano znanstveno
istraivanje: nema sumnje da e ga biti lake politiki diskvalificirati kao tobonjeg
revizionista, nego to e se znanstveno moi osporiti njegova metodologija i rezultati njegova istraivanja.
Usporedno s tim, Sadkovicheva knjiga namee raspravu o tome kako je uope
(bilo) mogue donositi sud o hrvatsko-talijanskim odnosima i o ustakom pokretu,
napose o njegovoj emigrantskoj grani, bez uvida u talijanske (a onda i maarske,
austrijske i bugarske odnosno makedonsko-bugarske) pismohrane i tiskovine. Jer,
ako je notorno da je Paveli sa svojom ilegalnom djelatnou sustavno zapoeo ve
1927. godine vjerojatno u kontekstu zaotravanja meunarodnih prilika, a onda i
zbog Radieva sporazumijevanja sa Svetozarem Pribieviem i stvaranja Seljako-demokratske koalicije uspostavljajui vre veze s bugarskim (makedonskim) nacionalistima i irei kontakte s protujugoslavenskim maarskim i talijanskim krugovima koji su ve postojali, je li mogue da se sva hrvatska historiografija zadovoljila, s jedne strane, pabircima iz arhiva maarskoga konzulata u Zagrebu koje je u
jednome novinskom podlistku priredio novinar ore Zelmanovi te interpretacijom koju je ponudio srbijanski povjesniar Vuk Vinaver, ili, s druge strane, pregru isprava koje su objavljene u slubenoj talijanskoj zbirci diplomatskih dokumenata, kojih je manji dio (s ne ba uvijek uzornim prijevodom i s dosta tendencioznom
interpretacijom) u hrvatskoj emigrantskoj publicistici priredio Jere Jareb?

T. Jonji: Hrvatska izmeu Srbije i Italije

155

Da to ipak jest (bilo i ostalo) mogue, pokazuje injenica da je hrvatska historiografija do danas posvetila svega nekoliko redaka sauvanim dokumentima ilegalne Vnatrene makedonske revolucionerne organizacije i iseljenike Makedonske politike organizacije te onodobnomu makedonsko-bugarskom novinstvu i publicistici. Nita na tome nije promijenila injenica da su Hrvati jo od Radieva doba tijesno suraivali s probugarski orijentiranim makedonskim revolucionarima, zajedniki
sudjelujui kako na politikim manifestacijama, tako i u nekim od najspektakularnijih oruanih akcija to su se zbile izmeu dva svjetska rata, poput atentata u Marseilleu. Ni Sadkovich se time nije ovdje opirnije bavio, ali je barem donio nekoliko talijanskih izvjea o hrvatsko-makedonskoj suradnji ne samo na talijanskome tlu, nego i u Europi i Sjevernoj Americi. Iznimno je znaenje i tih fragmenata, jer oni nedvojbeno potvruju da je do svojevrsnog formaliziranja hrvatsko-makedonske suradnje u Sjedinjenim Amerikim Dravama (pri emu je s hrvatske strane nastupao Paveliev izaslanik Stanko Hranilovi) dolo jo prije skuptinskog atentata. Iz toga se
namee zakljuak da treba preispitati uvrijeene predodbe o tome da se skupina
oko Pavelia na ilegalne i revolucionarne metode odluila tek pod dojmom atentata i previranja diljem Hrvatske u drugoj polovici 1928. godine, jer ti fragmenti podupiru miljenje kako korijene tih aktivnosti, a time i zametak ustakog pokreta, treba
traiti u ranijem razdoblju. Zato je prava teta to je zagubljena ili unitena povijest
ustake emigracije koju je tijekom Drugoga svjetskog rata (na)pisao Hranilovi: iako
zapravo nije sudjelovao u vlasti novouspostavljene Nezavisne Drave Hrvatske, kao
jedan od najbliih Pavelievih suradnika tijekom dugih emigrantskih godina, Hranilovi je u svibnju 1945. godine nestao. Od njegova rukopisa ostalo je nekoliko meusobno nepovezanih stranica, pisanih sitnim krasopisom, vei broj fotografija i rukovet pisama. Nedovoljno za bilo kakav zakljuak.
No, kako pokazuju podatci koje donosi Sadkovich, dokumenti jo ekaju istraivanje i interpretaciju. Ono to znademo, pokazuje nam da znamo vrlo malo. Ma
koliko opreza treba imati pri tretiranju diplomatskih izvjea (jer mnoga od njih nastaju ad captandem benevolentiam onih kojima su namijenjena, pa e recimo
budui prouavatelj stanovitoga gradiva o hrvatsko-vicarskim odnosima 1992.
1995. itati o susretima kojih nikada nije bilo i o rijeima koje nisu nikad izgovorene, pri emu je teko vjerovati da su takve diplomatske matarije i svjesno ovjekovjeene dezinformacije ograniene samo na taj sluaj!), arhivsko gradivo koje je prouio Sadkovich pokazuje da su bile vrlo preuranjene brojne tvrdnje koje su se ponavljale desetljeima. U takve ulazi i ona, da su slubeni talijanski faktori bili upleteni u Velebitski (Bruanski) ustanak iz rujna 1932., ili da je Italija stajala iza atentata u Marseilleu.
Ba naprotiv, pomnija ralamba pokazuje da Italiji nijedan od ta dva dogaaja
nije odgovarao. Drugim rijeima, bit e mnogo vjerojatnije da su napad na oruniku postaju u Bruanima, to je u ustakoj propagandi prozvano ustankom, i marseilleski requiem crnom Ciganinu, kako je Eugen Dido Kvaternik zvao svoje organizacijsko remek-djelo iz listopada 1934., plod hrvatske odluke i hrvatske (ustake) izvedbe. S tim u vezu valja dovesti i talijanske dokumente o Pavelievim pokuajima
da vodstvo ustakog pokreta sredinom tridesetih izmjesti iz Italije, to se nasukalo

156

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite V. (2010.), br. 10(2)

koliko na talijanskom protivljenju, toliko i na nesklonosti drugih europskih zemalja

da na svome tlu trpe hrvatske nacionaliste.
No, o tome se desetljeima pie drugaije, bez ikakva uvida u talijanske i maarske dokumente. Jednako tako, znademo da su prvaci ustakoga pokreta suraivali,
pa i sporazumijevali se s Hasan-begom Prishtinom i s Tiborom Eckhardtom, pa i sa
slubenim maarskim krugovima (Paveli i Gyula Gmbs, koji je tridesetih godina
20. stoljea bio maarski ministar obrane, a onda i premijer te je kao takav vodio i
resor vanjske politike, poznavali su se jo iz doba Prvoga svjetskog rata!), ali ne znamo ni slova o tome to su o Hrvatima pisali i izvjetavali maarski i albanski diplomati, obavjetajci i novinari. Po obiaju, dakle, ne znamo nita, ali je zato sve
poznato: sintezu koja zadovoljava intelektualnu znatielju prosjenoga hrvatskog intelektualca davno su formulirali Centralni presbiro predsednitva Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije i Agencija Avala; ilasov Agitprop joj naknadno dao samo
novu ideoloku glazuru. Njihovoj politikoj ocjeni moe se dodati samo kvaziznanstveni ogrta, a sve izvan toga i mimo toga je revizionizam.
Drugi vaan rezultat Sadkovicheva istraivanja jest njegov zakljuak da ograniena talijanska suradnja s hrvatskim nezadovoljnicima ukljuujui i suradnju s ustaama nije nipoto motivirana ideolokim razlozima. Jer, kad slubeni i poluslubeni talijanski krugovi ele odrati vezu s hrvatskim separatistima, oni se ravnaju interesima talijanske nacionalne, dravne politike, a ne partikularnim, stranakim i
ideolokim interesima, ne interesima Nacionalne faistike stranke (Partito Nazionale Fascista). Za nau zatrovanu strunu, a napose laiku javnost, ta je ocjena vana
neovisno o tome to naglaava Sadkovich i faizam treba promatrati ne iz dananje perspektive, s iskustvom njegova saveza s nacionalsocijalistikom Njemakom i svega onoga to se povezuje sa zastraujuim pojmom Auschwitza, nego iz
ondanje perspektive, kad je talijansko-njemaka suradnja spadala na sam rub realnoga, i kad su se talijanskom diktatoru Benitu Mussoliniju, njegovim ideolokim pozama i stvarnim postignuima divili ne samo tzv. demokratski politiari poput Winstona S. Churchilla, nego i stotine i stotine najuglednijih europskih i svjetskih intelektualaca, kako je jo davno pokazao Alastair Hamilton u svojoj ve klasinoj knjizi The Appeal of Fascism: A Study of Intellectuals and Fascism, 19191945 (Avon
Books, New York, 1971.), koja po obiaju do danas nije prevedena na hrvatski (ali je 1978. objavljena u Beogradu pod naslovom Faizam i intelektualci).
S tim je u svezi i ocjena o uobiajenoj potpuno neuvjerljivoj i iskrivljenoj slici talijansko-jugoslavenskih odnosa izmeu dva svjetska rata. Prema njoj, jugoslavenska
je drava bila nevinace koje se jedva uklanjalo podmuklim i brutalnim nasrtajima
revizionistiki raspoloenih imperijalistikih susjeda, pa su slijedom toga naravno
svi protivnici reima i drave koji bi se tim susjedima obraali, bili tek plaenici
Habsburga odnosno agenti maarskoga, talijanskog, bugarskog i albanskog imperijalizma. Model je funkcionirao gotovo savreno. A ako se ponekad, vrlo nevoljko i
uglavnom preutno, i priznavalo da je sama jugoslavenska drava bila u funkciji poratnoga francuskog sustava sigurnosti, komu je u nizu segmenata (a napose u odnosu na Hrvatsku!) teko porei i okupacijsku ulogu, onda se posve preuivalo da
je i slubeni Beograd itekako djelatno sudjelovao u aktivnostima koje su ugroavale suverenost i sigurnost susjednih drava. Osobito se preuivalo da je rairenih ru-

T. Jonji: Hrvatska izmeu Srbije i Italije

157

ku doekivao Hitlerove austrijske sljedbenike u onim trenutcima kad bi im u Austriji prijetili progon i uhienje.
Dok se u Jugoslaviji i diljem svijeta irila fama o hrvatskim nacionalistima kao
slugama talijanskog faizma i njemakog nacionalsocijalizma, nacionalsocijalistiki je
reim obustavljao hrvatske emigrantske publikacije i protjerivao njihove suradnike,
a Hitlerovi su pristae u Beogradu imali pouzdana saveznika. Ponovila sa ta pripovijest ako je doputena digresija od koje je ovdje teko pobjei na slian nain i nakon Drugoga svjetskog rata: dok su hrvatski politiki emigranti proglaavani
teroristima i faistima, Jugoslavija je svoju ideologiju miroljubive aktivne koegzistencije dokazivala tako to je tipinim teroristikim metodama uklanjala svoje protivnike te je istodobno funkcionirala kao utoite i aktivan pomaga terorista svjetskoga
kalibra, poput, recimo, Illicha Ramireza Sanchza, poznatijeg pod zloglasnim nadimkom Carlos.
A nisu tu sliku o meuratnom Beogradu kao nevinacu promicali samo jugoslavenski publicisti poput Bogdana Krizmana, koji se u svojoj knjizi Vanjska politika jugoslavenske drave 19181941: Diplomatsko-historijski pregled (Zagreb,
1975.) ili u svojoj tetralogiji o ustaama i Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj ni u komunistiko doba nije ustezao staru Jugoslaviju, tu tamnicu naroda, i njezinu diplomaciju, nazvati naom dravom i naom diplomacijom. Ako se na verbalnoj razini i
odstupalo, na sadrajnoj razini to Krizmanovo tepanje Aleksandrovu i Pavlovu Beogradu, nije bilo izraz tek osobne lojalnosti jedne odnaroene obitelji, nego je zapravo bilo sasvim u duhu vladajuega, slubenog stava. Jer ako Kraljevina Jugoslavija
nije bila naa, kako su oni koji su ju ruili mogli biti proglaeni kvislinzima? Ako
je doista shvaena kao tamnica naroda, kako se esto ponavljalo u propagandnim
publikacijama Komunistike partije Jugoslavije, kako se kvislinzima moe zvati one
koji rue tamnicu? Zato je Krizman shvaen ovdje kao paradigma, a ne kao jedinka znao to hoe kazati, kad je kazao: naa drava. Sve drugo bio bi logiki harakiri.
No, jednostranoj slici o talijansko-jugoslavenskim odnosima znao je nehotice
nasjesti i hrvatski povjesniar poput, recimo, J. Jareba. injenica da je njegov prikaz
talijansko-jugoslavenskih odnosa, objavljen kao uvodna napomena uz prijevod vanih dokumenata (Tri dokumenta o dodirima Stjepana Radia s Talijanima, 1923.
1924. S kratkim nacrtom Mussolinijeve politike prema Srbima i Hrvatima 1922.
1941., Hrvatska revija, Mnchen Barcelona, 18/1968., sv. 4 /72/, 524-533.), sasvim kratak, na tome ne mijenja nita. Ni on o agresivnoj i teroristikoj jugoslavenskoj vanjskoj politici nije rekao ni redka. Sadkovich, pak, razobliuje i taj stereotip,
pokazujui da se i Beograd sluio istim onim metodama koje je tako estoko predbacivao Rimu.
A u istome kontekstu valja primijetiti kako njegova knjiga potkapa jo jednu predrasudu koja vlada u hrvatskoj javnosti. Vjerojatno pod dojmom suradnje dalmatinskih Talijana i autonomaa s nacionalno osvijetenim srpskim politiarima u Dalmaciji u drugoj polovici 19. stoljea te pod dojmom Londonskog ugovora i talijansko-etnike suradnje iz doba Drugoga svjetskog rata (koju se u novim oblicima htjelo
oivjeti i na poetku kasnije srpske agresije na Hrvatsku), u Hrvata se stvorila maglovita predodba o sasvim idilinoj, beskonfliktnoj spremnosti Rima i Beograda da

158

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite V. (2010.), br. 10(2)

se uvijek nagode na raun Hrvata. No ni u ivotu pojedinca nema automatizma; ivot narod jo je sloeniji i nepredvidljiviji. Nisu samo Hrvati i hrvatske zemlje oni
imbenici koji su utjecali na definiranje politike slubenog Rima i Beograda. Obje su
zemlje imale svojih interesa i planova u Albaniji i u Grkoj, za obje je u meuratnom razdoblju mogunost restauracije Habsburga i, s tim u svezi, opasnost pripojenja Austrije Njemakoj (Anschluss) bila ivotno vano pitanje, obje su imale svoje
raune na Jadranu i u Podunavlju. Zato je njihove meusobne odnose uvjetovao
kompleksan splet europskih politikih, gospodarskih i vojnih previranja, pa je jedva pretjerano kazati da se na odnose izmeu Italije i Jugoslavije a time i Hrvatske odraavao ba svaki europski politiki dogaaj. Hrvati su u tome spletu bili
vaan, ali oito ne najvaniji imbenik.
I upravo su u tome malom i uskom prostoru oslanjajui se na injenicu da je
Italija do sredine tridesetih godina 20. stoljea bila jedina europska velesila nezadovoljna sustavom koji je stvoren poratnim mirovnim ugovorima hrvatski nacionalisti traili potporu za osloboenje od nasilja i terora to ga je zaveo i ozakonio jugoslavenski reim. I pritom su Maek i Paveli, kao to je spomenuto, prilino dugo ili ruku pod ruku. A zaudo, nijedan hrvatski pokuaj traenja saveznika nije u
naoj povijesti i tradiciji oznaen heretinijim i moralno problematinijim, od pokuaja hrvatskih nacionalista da nakon to je Paveliu 1929. uskraeno prvo utoite u Austriji Kouti i on priskrbe pomo Italije i, uz nju a dijelom i preko nje,
Horthyjeve Maarske.
Potanja ralamba pokazala bi da nisu znanstveni, historiografski, nego upravo
politiki, moralizatorski razlozi oni koji ve sam taj pokuaj ine neprihvatljivim, izdajnikim, kvislinkim.
Ne moe se s njim u tom pogledu nipoto mjeriti pokuaj hrvatskih i maarskih
velikaa iz doba urote zrinsko-frankopanske, da svoje ogorenje i otpor Habsburzima stave pod okrilje Osmanskoga Carstva, istoga onog protiv koga su do tada ve
dva stoljea krvavo ratovali. I makar bi taj pokuaj urotnika, da je bio osmiljen i doraen, i da je njegova provedba uope zapoela, vrlo vjerojatno doveo do burnih
previranja i lomova meu hrvatskim i maarskim kranskim, katolikim velikaima,
moda i do graanskog rata (jer, radi se o Europi sedamnaestog stoljea!), on u hrvatskoj politikoj predaji, pa i u historiografiji, ne nailazi na negativne ocjene: shvaen je kao sastavni dio jednog nastojanja, kao taktiki korak koji ne obiljeava presudno itav pothvat.
Mogla je, dakako, ta misao oajnik zadobiti romantinu, pozitivnu ocjenu dijelom i zbog svoje pravake poputbine, jer su upravo Ante Starevi i njegovi sljedbenici izgradili moderni zrinsko-frankopanski kult, prkosei njime Beu i istodobno
privlaei bosansko-hercegovake muslimane. No da se u njezinoj podlozi nije nalazila ona prastara ivotna mudrost, prema kojoj je neprijatelj moga neprijatelja moj
prijatelj, teko bi bilo pravakim knjievnicima i novinarima uvjeriti svoje pristae da
ban Petar Zrinski i njegovi drugovi nisu potencijalni poturice, izdajice svoga roda i
bezoni trgovci krilaticom Za krst asni i slobodu zlatnu!
Osmanlije i Porta svakako nisu imali onu dodatnu privlanu snagu koju je imao
Rim: on je jedno od arita europske kulture i civilizacije, ujedno i stvarno i simboliko srce zapadnoga kranstva. Moglo se znaenje toga religijskog momenta po-

T. Jonji: Hrvatska izmeu Srbije i Italije

159

esto i precjenjivati, ali je injenica da je spomenuta krilatica stoljeima izvrsno funkcionirala. Nita u tome ne mijenja okolnost da je ona, dakako, bila vie stilski dojmljiva i psiholoki upotrebljiva, nego to je bila istinita. U njoj je izmeu kria i slobode uspostavljena neraskidiva veza, pae stavljen znak jednakosti, bez obzira na to
to su na kri prisezali svi oni osim Osmanlija koji su u to doba, i ne samo u
to doba, najbrutalnije tlaili i iscrpljivali hrvatske zemlje. Takav kri prestao je biti
simbolom jedne uzviene religije koju je ispovijedala velika veina Hrvata, da bi postao zatitnim znakom jedne mone predmoderne politike ideologije. I ako su razliite hrvatske politike snage u drugoj polovici 19. i poetkom 20. stoljea iz razliitih, pa i suprotstavljenih pobuda, teile i laicizaciji drutva i suzbijanju (zlo)upotrebe vjerskih simbola u ideoloke svrhe, i javna, puka recepcija epizode sa zrinsko-frankopanskim oijukanjem s Portom pokazuje ono to emo jo jasnije vidjeti u 20.
stoljeu: i ideoloki motivi i ideoloki mitovi uvijek su samo sredstvo, nikad cilj.
Ali ne samo ti dodiri s Osmanlijama u 17. stoljeu, ni brojni kasniji pokuaji traenja pomoi i zatite kod naega velikog apeninskog susjeda nisu naili na takvu
osudu i prijezir kao to ih u kolskim udbenicima doivljavaju hrvatski separatisti
iz tridesetih godina 20. stoljea.
Jer, bilo je takvih pokuaja vie, budui da su se prema Apeninima uvijek po
neumoljivim i nepromjenljivim zakonima geopolitike desetljeima i stoljeima
morali osvrtati i drugi hrvatski politiki prvaci, istodobno strahujui od toga da pomo koja se oekuje ne preraste u jo tei teret. To je ono to je muilo mladoga
Eugena Kvaternika, kad je nakon Krimskoga rata (1854.1856.) sanjao o ujedinjenju i osloboenju Hrvatske i uz pomo Italije. Raunajui na to da e francusko-rusko zbliavanje i proces ujedinjenja Italije dovesti Be u kripac, Kvaternik je paktirao i s maarskom politikom emigracijom i s grofom Camillom Cavourom, ideologom ujedinjenja Italije. U austrijsko-talijanskom ratu on je vidio prigodu za osloboenje Hrvatske: nudio je hrvatsko prijestolje Ladislavu Czartoryskom, a onda Napoleonu III. (Napoleonu Malom). I nakon to ga je princ Jerme Napoleon, strievi
francuskoga i zet talijanskoga kralja, uputio na Pijemont, Kvaternik stie zube, kad
su sredinom 1859. Maari svoje talijanske raune plaali hrvatskom zemljem, tj. kad
su u Genovi na raun obeane talijanske pomoi priznali Talijanima nemale ustupke u Istri. Pomo koju je trebao s Apenina, kratkorono je bila vanija. Hrvatsko je
pitanje objanjavao je Kvaternik u svojoj knjiici La Croatie et la Confderation
italienne (Pariz, 1859.) prvorazredno europsko pitanje. Kad u srpnju 1859. Napoleonove postrojbe zaposjedaju Loinj i bombardiraju Zadar, i dok se planira ustanak
i osloboenje Maarske, Kvaternik je ushien: na jednom se hrvatskom otoku ve
vije zastava slobode, pa makar ona jo i ne bila hrvatskom. I hrvatska e zastava doi na red, hoe se samo rada i rtava!
A Cavour je primjerom pokazao do koje mjere borba za nacionalno ujedinjenje
i osloboenje moe biti okrutna, koliko rtava trai: vrativi se u sijenju 1860., nakon kratkog uzmaka, na poloaj predsjednika pijemontske vlade, odstupio je Francuskoj dva bisera, Nizzu i Savoju. Bila je to, ba kao i odailjanje 15.000 Pijemonteana u sijenju 1855. u jedan naizgled tui, Krimski rat, cijena koja se morala platiti u velikoj igri to se zvala ujedinjenjem Italije. U ondanjim ju je okolnostima bilo
teko, ako ne i nemogue dobiti bez francuske potpore, a Napoleon III., unato

160

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite V. (2010.), br. 10(2)

svim romantinim predodbama o njemu kao o branitelju naela narodnosti, nije

tek tako htio poduprijeti osloboenje Venecije i Lombardije od habsburkoga gospodstva. Srpanjskim primirjem u Villafranchi i mirom u Zrichu (10. studenoga
1859.), dobitak Pijemonta pokazao se, kratkorono gledajui, mravim: osloboenje
Lombardije skupo je plaeno Nizzom i Savojom. Pobjedu u obliku ujedinjenja Italije, kojoj je, radei na istom cilju, ali drugaijim metodama od Mazzinija i Garibaldija, poloio temelje, sm Cavour nije doivio: umro je u lipnju 1861. godine. Osloboena i ujedinjena Italija jo e itekako ratovati za vraanje Nizze i Savoje, ali i kad
u tome ne uspije, ne e Cavoura suditi kao izdajicu, nego ga astiti kao velikana.
Recept je iskuan i drugdje, i u drugim vremenima.
Kad su Eamon De Valera i Michael Collins predvodili borbu za osamostaljenje
Irske, nije bilo sporno ele li slobodu svojoj domovini; pitanje je bilo hoe li prihvatiti da to osloboenje bude postupno, i da do njega doe uz rtvu sjevernih grofovija. rtvovali su dio za cjelinu, a na njihovo mjesto u nacionalnom Panteonu ne
utjee injenica da Irci do danas krvare za ono to se iz Londona zove Ulsterom.
Kad su Helmut Kohl i Hans-Dietrich Genscher vodili rovovsku borbu za ujedinjenje
Njemake, nije bilo pitanje ele li postii taj cilj, nego se pitalo hoe li se drati obeanja Willyja Brandta, da Njemaka ne trai zemalja istono od Odre i Nisse, odriui se tako prostranih istonih podruja za koja je nekad, ne jednom, znala ratovati. Pregorjeli su Kohl i Genscher i tu rtvu, to ne znai da nisu suosjeali s boinim demonstrantima prognanima sa svete njemake zemlje: ni oni kancelara i ministra danas ne povlae po blatu.
Bila je to povijesna nuda i politika mudrost, ba kao ona koju je poetkom devedesetih pokazalo i tadanje hrvatsko dravne vodstvo, ne uvjetujui osloboenje
Hrvatske time da ona obuhvati i Bosnu i Hercegovinu, Boku kotorsku i istoni Srijem.
No one hrvatske borce za slobodu i dravnu neovisnost koji za razliku od Tumana nisu imali sreu da njihova borba bude okrunjena uspjehom, zadugo ne
e pratiti dobar glas. Kvaternika e proglaavati luakom i izdajicom i zato to nije
kidao veze ni prema Cavouru niti prema Garibaldiju, a kamoli prema Tommaseu, iako su ga boljele talijanske aspiracije na hrvatski dio istone jadranske obale. Gdje
god je mogao i kad god je mogao, negodovao je zbog prikazivanja Istre i Dalmacije talijanskim zemljama. I kad je kovao planove o Garibaldijevu iskrcavanju u Dalmaciji, istodobno je strepio od garibaldinskog prisvajanja hrvatskih zemlja. No, i u
svoj je intimni dnevnik 14. prosinca 1866. zapisao kako e se Italija morati suoiti s
alternativom: Rusija, vladajua med Crnim i Jadranskim morem, pod maskom srbobulgarizma ili jaka i nezavisna Hrvatska pod egidom Italije. Zato je u talijanskom
interesu imati Hrvate za prijatelje i saveznike, govorio je Kvaternik, gotovo navlas isto onomu to su sedamdesetak godina kasnije i Mussolinijevu Rimu ponavljali Radi
i Maek, Kouti i Paveli.
Slino je Kvaternik govorio svakomu tko ga je htio sluati i od koga se nadao
pomoi: i Francuzima i Rusima i Prusima. Anteambrirao je i Lajoszu Kossuthu, istomu onom koji na europskom zemljovidu nije htio primijetiti nikakvu Hrvatsku. Nema nijednoga europskog praga koji Kvaternik nije obijao, elei slobodu i neovisnost Hrvatske. Zato je u pravu Ljerka Kunti kad prekorava suvremenike, pa i kas-

T. Jonji: Hrvatska izmeu Srbije i Italije

161

nije povjesniare, to su mu predbacivali prevrtljivost i arlatanstvo: Zapravo, Kvaternik je traio pomo za svoj rad ili politikog saveznika gdje je god bilo nade da
e ga dobiti. On se vladao kao diplomat koji ne poznaje bezuvjetne vjernosti savezniku. Neobino i sasvim posebno u njegovoj akciji jest to to je on zastupao narod
bez meunarodno priznate drave i bez sredstava za nacionalnu propagandu. Budui da je bio utjelovljena diplomacija tadanje Hrvatske, nastojao je da zainteresirane faktore, ili to vie njih, iskoristi koliko god je mogao. Slabost hrvatskog poloaja, a ne amoralnost Kvaternikove pozicije, vodila je prema traginom finalu, prema
Rakovici 1871.: Rakovica je sinonim za cilj vrijedan svake[,] pa i krajnje rtve, djelo
bitno razliito od opozicije, mecenatstva, agitacije, konspiracije i domae i stranake konfrontacije, eminentno politiki cilj, koji, u odnosu na stanje tadanje Hrvatske,
ne ostavlja mjesta ni najmanjem kompromisu s obzirom na Kvaternikov program:
slobodu Hrvatske.
I ako je ita pogrjeno u toj ocjeni Lj. Kunti, to je ono pripisivanje ekskluzivnosti Kvaternikovu poloaju, njezina ocjena da je u Kvaternikovu djelovanju bilo
neobino i sasvim posebno [] to to je on zastupao narod bez meunarodno priznate drave i bez sredstava za nacionalnu propagandu. I drugi su, naime, hrvatski
politiari i oni o kojima u svojoj knjizi pie James J. Sadkovich ili upravo istim putem, opremljeni istim slabostima: bez snage, bez saveznika i bez sredstava.
Svi su, ili gotovo svi, vjerovali da rade u interesu Hrvatske. ak i oni koji su zduno i predano radili za Jugoslaviju.
Hrvatska sudbina u 20. stoljeu i hrvatske granice pokazuju: rad za Jugoslaviju
objektivno je bio rad protiv Hrvatske. Ali je karakteristino da su upravo ti hrvatski
borci za Jugoslaviju i danas u povijesnim udbenicima oslikani ruiastim bojama,
bez obzira na to to su se naslanjali na Italiju, i bez obzira na to to su stvaranje Jugoslavije bili spremni platiti ustupanjem dijelova hrvatskih zemalja apeninskom susjedu, a svega ostaloga Srbiji. rtva na jugoslavenskom oltaru ugodna je boici
Klio, rtvu na hrvatskome oltaru ona e prezreti kao izdaju!
U podlozi misaonog sustava tvoraca i ideologa politike novoga kursa, to je
pravocrtno vodila u Jugoslaviju, bilo je shvaanje da je svaki neprijatelj dualizma
na prirodni saveznik, kako se u brouri Suton Austro-Ugarske izrazio Ante Trumbi. U svome otporu Beu i germanskom Drangu, tvorci politike novoga kursa tepat e i povlaivati i Srbima i Maarima: zatvarat e se oi pred srpskim aspiracijama na Bosnu i Hercegovinu, preuivat e se velikosrpska propaganda u Trojednici, a u pregovorima s Ferenczom Kossuthom nitko ne e potegnuti pitanje Meimurja, a kamoli Baranje i Bajskoga trokuta. Toj e politici i Italija postati saveznikom,
makar jednomu splitskom puaninu kao to je bio Trumbi nije nedostajala svijest
o talijanskom iredentizmu. Nije pred njim zatvarao oi ni njegov suradnik i prijatelj,
inae posve preuen u tome Trumbievu apologetskom i samodopadnom spisu,
Frano Supilo.
Supilo je jo u doba ureivanja dubrovake Crvene Hrvatske upozoravao na srpski i talijanski imperijalizam, a onda se, dolaskom na Suak, gdje ureuje Novi list,
suoio s jo brutalnijim i organiziranijim nasiljem. Upravo Supilo upozorava na talijansko divljako guenje slovenskih bratovtina, na nasilja u Zadru prigodom prijenosa posmrtnih ostataka Gaje Bulata, na mrnju koja Talijane motivira da skupljaju

162

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite V. (2010.), br. 10(2)

hrpe novca za odnaroivanje hrvatske i slovenske djece i za sve akcije protiv bilo
kakva oitovanja slavenstva. Ovo je pie Supilo 1900. rat na ivot i smrt do
skrajnosti, bez odmora i oduka, rat svim sredstvima kojima se moe posluiti slijepa mrnja race protiv raci. I upravo e taj i takav Supilo 1903., nakon to je u srpnju 1901. bio u Budimpeti, a u travnju 1902. u Beogradu, otputovati u Italiju, odnosno, kako e sm kazati, u inozemstvo, u ono inozemstvo radi koga su me kanje toliko progonili, klevetali, sumnjiili i denuncirali. Poao sam da bar od njega zadobijemo nekog zainteresovanja za tu nau Hrvatsku. Upravo taj i takav Supilo, koji je postao simbolom borbe protiv talijanskog presizanja na istonu obalu Jadrana,
izloit e Guglielmu Ferreru svoj dugoroni politiki plan, koji se svodio na sljedee: zbliiti Hrvate s Talijanima u Hrvatskoj, ujediniti Hrvate sa Srbima i ostalim Slavenima Balkanskog poluotoka, te uiniti od svih rasturenih naroda bez utjecaja i autoriteta jednu jedinstvenu grupu, slonu izvan njemakog utjecaja; a ova bi grupa
imala da crpe svoju kulturu iz Italije, dok ne stvori svoju, i da se poslije rasapa Austrije ujedini i formira jedinstvenu zemlju.
No, da se ne zavaravamo: ta jedinstvena zemlja o kojoj govori taj i takav Supilo,
nije Hrvatska: on e se 5. prosinca 1913. u Beu, obraajui se hrvatskoj i srpskoj
mladei, zaloiti za tzv. narodno jedinstvo i dravno ujedinjenje sa Srbijom, naglaavajui da Hrvatska ne ispunjava pretpostavke za stvaranje neovisne drave; ona ne
moe kao takva ni postojati, a kamoli napredovati. Zato je bilo logino da je kasnije, 1914. u Veneciji uskliknuo: Ili Jugoslavija ili nita! A kad je iskrsnula zamisao
da bi se projektom separatne Hrvatske mogla isposlovati revizija zlokobnoga Londonskog ugovora koji je od Hrvatske kidao ivo tkivo, nisu hrvatski Jugoslaveni
okupljeni u Jugoslavenskome odboru tu misao objeruke i bez zadrke prihvatili, jer
kao to Supilo ree: gledajui stvar sa viega gledita, daleko bolje [bi] bilo, da
Dalmacija ak i poe u talijansko ropstvo, pa da ju zajedno kao jedinstvena drava
mi zajedno sutra oslobaamo.
Opet je Jugoslavija svrha i cilj, a ne Hrvatska! Protivei se svakom pokuaju da
se isticanje hrvatskog prava na Dalmaciju tumai kao argument za odvajanje hrvatskog pitanja od jugoslavenskoga, Trumbi je u svibnju 1915. zagrmio: Ja vie volim
da se Srbija uvea i Hrvatska da ostane pod Austrijom nego da se Hrvatska van Srbije proglasi za samostalnu kraljevinu. Takva bi Hrvatska bila samo od tete za nau stvar. Ona bi bila neprijateljska prema Srbiji i sve bi je protivne drave odravale u tom neprijateljstvu, upravo gonile na to. A ako bi Hrvatska ostala i dalje pod
Austrijom, ona bi ostala samo dotle dok ne prieka povoljan momenat kad e i ona
moi pristupiti optem ujedinjenju naeg naroda.
Tri mjeseca poslije, u pismu Paiu 10. kolovoza 1915., Supilo analizira sadraj
Londonskog pakta i istie kako su kombinacije o neovisnoj Hrvatskoj opasne kao i
stvaranje neovisne hrvatske drave, jer bi u toj varijanti Italija nedvojbeno dobila dio
Dalmacije i tako se uvrstila na Balkanu. Ako, meutim, doe do nametanja tog rjeenja od strane sila koje su jae od pravednosti ove pravedne ideje narodnog jedinstva, pie on Edwardu Greyu u rujnu te godine, pa bude stvorena separatna Hrvatska, onda Srbija mora poduzeti unutarnje reforme (narodnopolitike, ustavne, kulturne i druge), koje e onemoguiti opstanak i razvitak jedne druge, konkurentne

T. Jonji: Hrvatska izmeu Srbije i Italije

163

jugoslavenske drave, kako bi ona, Srbija, ostala jedini stjegonoa jedinstva Jugoslavena.
Moglo bi se takvih i slinih izjava nabrojiti jo mnogo. Lake je, dakle, tvrditi nego dokazati, da su hrvatski Jugoslaveni u prvim desetljeima 20. stoljea imali u prvom redu na umu Hrvatsku, i da su na narodno jedinstvo i na jugoslavenstvo gledali tek kao na sredstvo zatite Hrvatske; mnogo bi lake bilo dokazati da su im i
Hrvatska i hrvatska nacionalna misao bili vani samo utoliko ukoliko ih se dade
ugraditi u Jugoslaviju: ako takva Hrvatska nije mogua, bolje da ne postoji! Zato im
je bilo lake pristati i na teritorijalne ustupke Italiji.
Pripremajui promemoriju za Izvoljskoga, Supilo 15. studenoga 1914. pie Trumbiu kako su ustupci Italiji neizbjeni, ali oni ni u kojem sluaju ne smiju obuhvaati Pulu, jer ako Pula i Valona pripadnu Italiji, nai e potomci za 50 godina proklinjati i nas i Rusiju i Srbiju i sve skupa. Ipak pritisak za Italiju tako je velik (naroito u Londonu) da e, bojim se, togod biti rtvovano (Trst, zapadna obala Istre?), a
tko zna kako e stvar ii, ako Italija sa pol milijuna vojske, kada bude sigurna da je
austrijske ete nee vie moi potui, doe per finir la partita. Svjestan realnosti,
taj mitski borac protiv Londonskog ugovora bio je spreman na rtvu dijela za cjelinu, molio je ne da Italija odustane od Londonskog ugovora u cijelosti, nego da rezignira na veliki dio Dalmacije, traei svoju korist u razvitku Jugoslavije, koja bi
postala prijateljskom dravom i saveznicom.
Prema Trumbievim biljekama od 28. veljae 1916. Supilo je kanio predloiti
Talijanima da odustanu od Dalmacije, a pripala bi im glavnina Istre, Trst, Gorica i
neki dalmatinski otoci. Zauzvrat bi hrvatski vojnici na Soi bili pozvani baciti oruje i pomoi Talijanima. U ime jugoslavenske cjeline treba, dakle, rtvovati dio, dio
Hrvatske! A neposredno prije nego to je u lipnju 1916. napustio Jugoslavenski odbor, Supilo je ocjenjivao kako je jedini izlaz iz postojee situacije kompromis: Jugoslaveni e javno priznati da Italiji imaju pripasti neki dijelovi istone obale Jadrana (o kojima se postigne sporazum), a Italija e podupirati odcjepljenje junih Slavena od Austro-Ugarske i njihovo ujedinjenje u federativnu dravu. U lipnju 1917.
pozvao se na Cavoura: ako Italija pomogne Jugoslavenima da se oslobode i ujedine, nova e jugoslavenska drava po uzoru na Cavourovu rtvu Nizze i Savoje, nagraditi Italiju.
Iako su, dakle, godinama, pa i desetljeima uvjeravali talijanske slubene imbenike a ne kakvoga drugorazrednog novinara da se Italija za pomo koju prui
ujedinjenju Jugoslavena slobodno moe naplatiti hrvatskim teritorijima, ti su hrvatski Jugoslaveni u historiografskim raspravama i u kolskim udbenicima redovito
opisani kao oni koji su se lavovski borili protiv talijanskoga imperijalizma i za slobodu Hrvatske. No, finale te njihove politike Rapallski ugovor iz 1920. najrjeitije je i najjezgrovitije opisao njegov potpisnik, bivi predsjednik Jugoslavenskog
odbora, Ante Trumbi. On je u povodu sklapanja tog ugovora, nekoliko dana prije
nego to je podnio ostavku na mjesto jugoslavenskoga ministra vanjskih poslova,
kratko i precizno izjavio: Ja smatram ugovor sklopljen u Rapallu jednom solucijom
nude, koja je apsolutno potrebna egzistenciji drave. Tu su pojedini dijelovi nae
narodne teritorije rtvovani jedinstvu narodnom i dravnom. Tome Bogu prinesena
je ova rtva.

164

PILAR - asopis za drutvene i humanistike studije / Godite V. (2010.), br. 10(2)

Jugoslavenska historiografija uinila je tu rtvu velianstvenom, politiki i etiki

opravdanom. A s druge strane, na podlozi jednoga Pavelieva susreta s talijanskim
novinarom Robertom Forgesom Davanzatijem 1927. godine i promemorije to ju je
Paveli predao svomu sugovorniku, izrasla je, gotovo bi se moglo rei, itava jedna
kola historiografskoga, zapravo politikog miljenja. Nita njoj nije znailo to je Paveli tom zgodom naglasio da govori u vlastito ime, a ne u ime Hrvatske stranke
prava, jo manje u ime hrvatskog naroda, niti joj je to znailo da Paveli, koga se
u opisu vlastitoga politikog djelovanja nipoto ne smije smatrati zaljubljenikom u
istinu pod svaku cijenu, u svojim memoarskim zapisima, objavljenima u poratnoj
emigraciji znatno prije nego to su objavljeni talijanski dokumenti, taj susret nije zatajio, nego ga je ak prikazao na priblino slian nain na koji je on ostao dokumentiran u talijanskim pismohranama.
Ceterum censeo te kole miljenja najjezgrovitije je izrazio Jere Jareb, slikom koju je tako rado citirala i nasljedovala itava plejada jugoslavenskih povjesniara. To
je, ocijenio je Jareb 1970., sjeme iz kojeg su iznikli kasniji Rimski ugovori iz svibnja 1941. godine. Nijedan drugi Jarebov sud u itavu njegovu historiografskom djelu nije prihvaen tako objeruke, niti je citiran kao taj: bilo je vano da hrvatski povjesniar na svjetlo dana izvue argument koji je samo na prvi pogled znaio diskreditiranje Pavelia. U stvarnome i u simbolikom smislu, on je bio neto mnogo vie
od diskreditiranja prvaka jednoga poraenog politikog pokreta: on je bio argument
protiv naina na koji se izmeu dvaju svjetskih ratova, i napose u prvoj fazi Drugoga, uope mogla ostvariti bilo kakva neovisna Hrvatska. Ujedno je trebao posluiti
kao pouka za budunost: samostalna Hrvatska mogua je samo u osakaenu obliku, ona je izvediva samo kao izdaja i zloin. Istodobno se udesnom logikom na taj
nain iz povijesti hrvatskih odnosa s apeninskim susjedom amputiraju itava stoljea, od mletakih dudeva i Domagojevih strijelaca, preko Ladislava Napuljskoga i
Eugena Kvaternika Rakovikog, do Radievih i Maekovih dodira s Talijanima i Maarima (tovie, sa slubenim talijanskim i maarskim krugovima), koji su voeni na
nain koji je Italiju samo mogao ohrabrivati, nipoto obuzdavati.
Postalo je nevano to je i zato htjela i uspijevala postii Mletaka Republika,
postalo je nebitno to su 1941. prilike bile objektivno takve, da se obistinilo ono ega se Supilo bojao gotovo tri desetljea prije: Italija je zagazila u hrvatske zemlje sa
stotinama tisua vojnika, spremna per finir la partita i svjesna da nema nijedne sile koja ju u tome moe sprijeiti. Zato je Sadkovich u pravu kad ni susretu Paveli
Davanzati iz ljeta 1927. ne pridaje posebnu vanost: vaniji su i snaniji imbenici bili na djelu 1941. godine, i pred Hrvatskom se nisu nale hrvatske alternative.
Mogla je birati izmeu hrvatske i jugoslavenske. Sadkovicheva knjiga otkriva da je
sukob tih dviju koncepcija i u prethodnih petnaestak godina bio mnogo kompleksniji i neusporedivo dramatiniji od onoga to nam se inilo u tenji da i ivot i povijest pojednostavimo i prikaemo u ravnim crtama.