ALBERT CAMUS

STRANAC
Danas je mama umrla. Ili moda juer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubonice: Majka preminula. Ukop sutra. S potovanjem. Ali, to nita ne znai. Moda je to ipak bilo juer.
Ubonica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alira.Krenut u autobusom u dva sata i
stii tamo negdje poslije podne. Tako u moi probdjeti no uz pokojnicu, a vratit u se sutra
naveer. Zatraio sam od svoga poslodavca dva dana dopusta, to mi nije mogao odbiti zbog
ovakva razloga. Ali, nije mu bilo pravo. ak sam mu rekao: Nisam ja tome kriv. Nije
mi nita odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo da mu to kaem. Uostalom, nisam se
imao zbog ega ispriavati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Ali, vjerojatno e to
uiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon ukopa bit
e to neto svreno i sve e poprimiti slubeniji izraz. Krenuo sam autobusom u dva sata.
Bilo je vrlo vrue. Ruao sam bio, kao i obino, u restoranu kod Celesta. Svi su me mnogo
alili, a Celeste je rekao: Samo je jedna majka. Kad sam odlazio, ispratili su me do
vrata. Bio sam malo smuen jer sam morao otii do Emmanuela da posudim od njega crnu
kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro stric. Trao sam da ne zakasnim na
autobus. Od te urbe i tranja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste i
neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za cijele vonje. A kad sam se
probudio, bio sam naslonjen na nekog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li
izdaleka. Odgovorio sam: Da samo da ne moram s njim razgovarati. Ubonica je na
dva kilometra od sela. Taj sam put preao pjeice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je
vratar rekao da moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam malo priekao. Za
sve to vrijeme vratar je neto govorio, a onda sam posjetio upravitelja primio me u svom
uredu. Bio je to sitan starac odlikovan Legijom asti. Pogledao me svojim svijetlim oima.
Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadrao u svojoj da ve nisam znao kako da je izvuem.
Pogledao je u nekakve spise i rekao mi: Gospoa je Mersault dola ovamo prije tri godine.
Vi ste joj bili jedini oslonac. Pomislio sam da mi neto zamjera, pa sam mu poeo
razjanjavati. Ali me on presijee u rijei: Ne morate se, drago dijete, opravdavati!
Proitao sam spise vae majke. Vi niste mogli podmirivati njezine potrebe. Njoj je bila
potrebna njegovateljica.Vi imate skromnu plau, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sretnija.
Rekoh: Jest, gospodine upravitelju. On nadoda: Imala je znate, ovdje prijatelja,
svojih vrnjaka. S njima je imala zajednike interese koji pripadaju jednom drugom vremenu.
A vi ste mladi, i ona bi se dosaivala s vama. To je istina. Dok je bila kod kue, mama me je
neprestano nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubonici esto je plakala. Ali, to je bilo
zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubonice. I opet zbog
navike. Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovouope posjeivao. Pa
i zato to bih tada izgubio cijelu nedjelju a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban
da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata. Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga
gotovo vie nisam ni sluao. Zatim mi ree: Sigurno elite vidjeti majku. Ustadoh bez
rijei, a on poe ispred mene prema vratima. Na stubitu mi objasni: Prenijeli smo je u
nau malu mrtvanicu. Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su dva-tri
dana nervozni. A to oteava rad. Proli smo kroz dvorite u kojemu je bilo mnogo staraca
koji su askali u malim skupinama. Uutjeli su dok smo prolazili. A iza naih lea opet su
nastavili razgovore. Ba kao prigueno brbljanje papigica. Pred vratima jedne omanje zgrade
upravitelj se pozdravi sa mnom. Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam na
raspolaganju u svom uredu. U naelu, ukop je zakazan za deset sati prije podne. Mislili smo
da ete tako moi probdjeti no uz pokojnicu. Jo neto vaa je majka, ini se, vieput
izrazila elju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskom obredu. Ja sam poduzeo sve

to treba. Htio sam vas samo o tome izvijestiti. Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica,
ali nije nikad za ivota mislila na vjeru. Uah. Bijae to vrlo svijetla dvorana, obijeljena
vapnom, sa stropom od arena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s postoljem u obliku
slova X. Na dva stalka u sredini leao je poklopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva
utaknuti vijci kako stre iz dasaka premazanih smeom bojom. Pokraj odra sjedila je
bolniarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramom kriave boje na glavi. U taj tren ue iza
mojih lea vratar. Mora da je dotrao. Zamuckivao je: Zatvorili smo je, ali treba samo da
odvijem vijke pa da je vidite. Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih. Ree mi: Neete?
Odgovorih: Neu. Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam smio to rei.
Domalo me pogleda i upita: Zato? ali bez prijekora u glasu, kao da ga samo zanima.
Odgovorih: Ne znam. Tada, suui svoj bijeli brk, kaza, ne gledajui me:
Razumijem. Oi mu bijahu lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa i
sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i poe prema vratima. Vratar mi tada ree:
Ima rak. Nisam ga razumio, pa pogledah bolniarku i opazih da ispod oiju nosi povoj oba
vijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu joj se vidio samo taj bijeli
povoj. Kad je izila, vratar ree: Ostavit u vas samog. Ne znam kakvu sam kretnju
uinio, ali je ostao stajati iza mene. Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih lea.
Prostorija je bila puna lijepog svjetla u predveerje. Dva strljena zujala su oko staklenog
stropa. Osjeao sam kako me obuzima drijeme. Ne osvrnuvi se, pripitah vratara: Jeste li
ve dugo ovdje? Umah mi odgovori: Pet godina kao da je neprestano ekao da ga to
upitam. Zatim se raspriao. Bio bi se vrlo zaudio da mu je tkogod neko rekao da e svriti
kao vratar ubonice u Marengu. ezdeset etiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza.
Upadoh mu u rije:A, niste odavde? Zatim se sjetih da mi je, prije negoli me je odveo
upravitelju, priao o mami. Rekao mi je da bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vrue,
pogotovo u ovom kraju. Tada mi je kazao da je ivio u Parizu i da ga ne moe zaboraviti. U
Parizu ovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa i etiri dana. Ovdje nema za to vremena, ovjek
se jo nije ni snaao a ve mora juriti za mrtvakim kolima. Tada mu je ena rekla:uti, o
tome ne treba da govori pred gospodinom. Stari je pocrvenio i ispriao se. Upleo sam se i
rekao: Ma ni govora! Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda. U mrtvanici mi je
kazao da je doao u ubonicu kao ubogar. Budui da se osjeao zdrav, ponudio se da bude
vratar. Napomenuh mu da je zapravo isto to i drugi u ubonici. Ree mi da nije. Ve sam se
bio zaudio kako govori: oni, ostali i, rjee, starci o ubogarima od kojih neki nisu bili
stariji od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku,
ima nekakvu vlast nad njima. Uto ue opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo
mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekida, a iznenadni blijesak svjetla
zasjeni mi oi. Pozva me u blagovaonicu na veeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponudi da
e mi donijeti alicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu kavu, pristadoh i on se zaas vrati s
posluavnikom. Popih kavu. Poeljeli da zapuim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio naisto
smijem li zapuiti pred mamom. Porazmislih i zakljuih da to uope nije vano. Ponudih
vratara cigaretom pa zapalismo. U jednom mi asu ree: Znate da e i prijatelji vae
gospoe majke doi da je uvaju. Takav je obiaj. Moram donijeti stolice i crne kave.
Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim
zidovima. Odgovorio mi je da se ne moe. Elektrine su instalacije tako ureene ili sve ili
nita. Nisam se vie mnogo obazirao na njega. Otiao je, vratio se i razmjestio stolce. Na
jedan je od njih poredao alice oko kavnika. Zatim je sjeo suelice meni, s druge strane
mame. Njegovateljica je bila takoer tu, u dnu dvorane, okrenuta leima. Nisam vidio to
radi. Ali, po pokretima ruku zakljuio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a
kroz otvorena vrata dopirao je miris noi i cvijea. ini mi se da sam malo zadrijemao.
Probudio me nekakav suanj. Kad sam otvorio oi, uinilo mi se da je prostorija zbog bjeline
jo blistavija. Preda mnom nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale

su se toliko jasno da su mi bole oi. U taj as uoe mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu
desetak i nijemo su stupali na tu jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao to nikad nikog nisam
vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjei nije mi izmakla pogledu. Meutim,
nisam ih uo i jedva da sam mogao povjerovati u njihovu opstojnost. Gotovo su sve ene
nosile pregae, a vrpca koja im je stezala struk jo im je vie isticala ispupeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare ene mogu biti trbuaste.
Mukarci su bili gotovo svi vrlo mravi i nosili su tapove. Iznenadio sam se to im ne vidim
i, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad su posjedali, veina me njih
promatrala i klimala u neprilici glavom, a usne im bijahu uvuene u bezuba usta pa nisam bio
naisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotini trzaji. Ipak, mislim da su me pozdravljali.
Tada zapazih da su svi posjedali suelice meni, oko vratara, tresui glavama. Naas me obuze
smijean dojam da su doli da mi sude. Malo zatim jedna ena zaplaka. Sjedila je u drugom
redu, zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio. Plakala je i neprestance
jecala, inilo mi se da nee nikad prestati. Ostali kao da je nisu uli. Bili su skutreni, nujni i
nijemi. Gledali su u lijes, ili u svoj tap, ili to drugo, ali su gledali samo u to. Ona je ena
svejednako plakala. udio sam se jer je nisam poznavao. Poelio sam da umukne. Ipak,
nisam se usudio da joj to kaem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj neto, ali je ona zavrtjela
glavom, neto promumljala i dalje plakala. Tada vratar doe na moju stranu. Sjede do mene.
Nakon podosta vremena izvijesti me, ne gledajui me: Bila je vrlo privrena vaoj gospoi
majci. Kae da joj je ona ovdje bila jedina prijateljica i da sad vie nema nikoga. Ostali smo
tako prilino dugo. Uzdasi i jecaji one ene bivali su sve rjei. esto je mrcala. Napokon je
umuknula.Nije mi se vie spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me kria. Sad mi je utnja
svih tih ljudi bila muna. Tek od vremena do vremena zauo bih nekakav udan um, ali
nisam znao to je to.Naposljetku sam sendosjetio da neki starci usisavaju obraze i tako
proizvode to udno mljackanje.Oni to nisu ni zapaali,ntoliko su bili zadubljeni u svoje misli.
ak sam imao dojam da im ta pokojnica to lei meu njima nita ne znai. Ali sad mislim da
je taj moj dojam bio pogrean.Svi smo popili kavu kojom nas je posluio vratar. Poslije vie
nita ne znam. No je prola. Sjeam se da sam u jednom trenutku otvorio oi i vidio kako
starci spavaju zbijeni jedno uz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradom na
ake u kojima je vrsto drao tap, netremice gledao, kao da je jedva ekao da se probudim.
Zatim sam opet zaspao. Probudio sam se od sve jae boli u kriima. Danje je svjetlo prodiralo
kroz arena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i dugo kaljao. Pljuvao je u velik
kockast rupi a svaki ispljuvak kao da je upao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar
rekao da sad moraju otii. Poustajali su. Od tegobna bdjenja lica su im bila siva kao pepeo.
Izlazei, svi su se, na moje veliko udo, rukovali sa mnom kao da nas je ta no, u kojoj
nismonni rijei progovorili, nekako zbliila. Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan
gdje sam se malo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila dobra. Kad sam
iziao, bilo se ve razdanilo. Ponad breuljaka to razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo
proarano rumenilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli. Na pomolu je
bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjeao sam kako bih, da nije majke, uivao u
etnji. Meutim, ekao sam u dvoritu, ispod platane. Udisao sam miris svjee zemlje i nisam
vie bio pospan. Mislio sam na kolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da pou na posao
meni je to oduvijek bio najtei trenutak. Jo sam neko vrijeme razmiljao o tome, ali mi
pozornost privue zvono to je zazvonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu se
nekakvo komeanje, a onda se opet sve utia. Sunce je poiskoilo na nebu ve mi je grijalo
noge, vratar je proao kroz dvorite i rekao mi da me trai upravitelj. Odoh u njegov ured.
Dao mi je da potpiem nekoliko spisa. Opazih da je obukao crn kaput i prugaste hlae.
Dohvatio je telefonsku slualicu i obratio mi se: Maloprije su stigli slubenici pogrebnog
zavoda. Zamolit u ih da zatvore lijes. elite li da jo prije toga posljednji put vidite majku?
Odgovorih da ne elim. Sni zivi glas, upravitelj zapovjedi u telefon: Figeac, recite

ljudima da mogu krenuti.nZatim mi ree da e prisustvovati pogrebu, a ja mu zahvalih. Sjede

za svoj pisai stol i prekrii svoje kratke noge. Saopi mi da emo ja i on biti sami, s
deurnom bolniarkom. U naelu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Doputa im
samo da uvaju mrtve. Iz ovjenosti pripomenu. Ali je unovoj prilici iznimno odobrio
jednom starom maminom prijatelju da prati lijes: Thomasu Perezu. Tu se upravitelj
nasmijei. Ree mi: Shvaate, rije je o pomalo djetinjastim osjeajima. Ali, on i vaa
majka bili su nerazdvojivi. U ubonici su se alili na njihov raun, govorili su Perezu: To
vam je zarunica. A on se smijao. To im je inilo veselje. injenica jeda ga se smrt gospode
Mersault duboko kosnula. Smatrao samnda mu ne smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na
savjet lijenika koji ih redovito obilazi, zabranio sam mu da noas bdi. Prilino smo dugo
utjeli. Upravitelj ustade i pogleda kroz prozor, a onda napomenu: Evo ve i upnika iz
Marenga. Poranio je. Upozorio me da ima najmanje tri etvrt sata hoda do crkve koja je
u samom selu. Siosmo. Ispred zgrade stajao je upnik sa dva djeaka iz crkvenog zbora.
Jedan je od njih drao kadionicu, a sveenik se sagnuo da podesi duinu srebrnoga lanca. Kad
smo izili, sveenik se uspravio. Obratio mi se sa sinko i rekao mi dvije-tri rijei. Zatim je
uao, a ja za njim.Umah opazih da su vijci na lijesu privreni i da su u prostoriji etiri
ovjeka u crnom. U isti as zauh upravitelja kako mi kae da kola ekaju na cesti, i
sveenika kako poinje molitvu. Od tada je sve teklo vrlo brzo. Oni su ljudi prili lijesu s
mrtvakim pokrovom. Sveenik, njegovi pratioci, upravitelj i ja iziosmo. Ispred vrata je
stajala neka gospoa koju nisam poznavao. Gospodin Mersault ree upravitelj. Nisam
dobro uo ime te gospoe, samo sam shvatio da je bolniarka odreena da prati lijes. Bez
smijeka je naklonila svoju koatu i dugaku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo
lijes. Poli smo za grobarima i izili iz ubonice. Ispred vratnica stajala su kola. Onako
lakirana, duguljasta i sjajna, podsjeala su me na aku pernicu. Pokraj njih je stajao
pogrebnik, smijeno obuen ovuljak, i neki starac koji se neprirodno drao. Shvatih da je to
gospodin Perez. Nosio je mek pusten eir okrugla tuka i iroka oboda (skinuo ga je kad je
lijes prolazio kroz vrata), odijelo kojem su hlae padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne su mu podrhtavale ispod nosa
posutog crnim pjegama. Iz njegove sijede i prilino njene kose virile su udne, klapave i
nepravilne ui kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tom bljedunjavom licu. Pogrebnik
nam svima odredi mjesta. upnik je iao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona etvorica. Iza
njih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolniarka i gospodin Perez. Sunce je ve bilo
preplavilo nebo. Poelo je pritiskivati zemlju i ega je naglo rasla. Ne znam zato smo
onoliko ekali prije negoli smo krenuli. Bilo mi je vrue u tamnom odijelu. Stari koji je bio
nataknuo eir ponovo ga je skinuo. Okrenuo sam se donekle na njegovu stranu i promatrao
ga dok mi je upravitelj priao o njemu. Rekao mi je da su se moja majka i gospodin Perez
esto etali sve do sela u pratnji bolniarke. Gledao sam krajinu oko sebe. Izmeu redova
empresa koji vode na breuljke to dodiruju nebo, ona crvena i zelena zemlja, one rijetke i
jasno ocrtane kue razumio sam mamu. Veer u ovom kraju mora da je sjetno zatije.
Sada je od arkog sunca treperio krajolik i doimao se neovjeno i sumorno. Krenusmo. Tada
opazih da Perez hramlje. Kola su se malo-pomalo sve bre kretala i starac je zaostajao. Jedan
od onih koji su ili uz kola takoer je bio zaostao i poravnao se sa mnom. Zaudio sam se
koliko je brzo sunce odskoilo na nebu. Opazio sam da polje ve odavno odzvanja od zujanja
kukaca i pucketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav, pa sam se hladio
rupiem. Namjetenik pogrebnog zavoda rekao mi je tada neto to nisam razumio.
Istodobno je brisao glavu rupiem koji je drao u lijevoj ruci, a desnom je odigao titnik
kape. Pripitah ga: Molim? On ponovi pokazujui u nebo: Ala ee. Rekoh:
Da. Malo zatim zapita: Je li vam to majka? Ponovo rekoh: Da. Je li bila stara?
Odgovorih: Pa, tako nisam pravo znao koliko joj je bilo godina. Zatim je uutio.
Osvrnuo sam se i spazio staroga Preza na pedesetak metara iza nas. urio se maui eirom

u ruci. Pogledah i upravitelja. Koraao je vrlo dostojanstveno,bez ijedne nepotrebne kretnje.

Nekoliko mu je kapljica znoja orosilo elo, ali ih nije otirao. Uinilo mi se da sprovod odmie
neto bre. Oko mene svejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo. Neko smo
vrijeme ili dijelom ceste koji je nedavno popravljan. Katran se topio na suncu. Noge su
upadale u nj i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj kai. Koijaev eir od uinjene koe iznad
kola kao da je bio umoen u to crno blato. Osjeao sam se nekako izgubljen izmeu modrog i
bijelog neba i jednolinosti tih boja, ljepljive crnine raskvaena katrana, mutne crnine odijela
i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris koe i balege, miris laka i tamjana, umor od
neprospavane noi, mutilo mi je pogled i misli. Osvrnuh se jo jedanput uini mi se da je
Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario preacem ne bi linnas sustigao. Na zavoju nam se
pridruio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario poljem, i tako vie puta. Osjeao sam
kako mi krv udara u sljepoonicama. Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i
prirodno da se vie niega ne sjeam. Samo neega kad smo ulazili u selo, obratila mi se
bolniarka. Glas joj je bio neobian, nije joj pristajao licu, bio je milozvuan i drhtav. Rekla
mi je: Ako ovjek ide polako, moe dobiti sunanicu. A ako ide prebrzo, uznoji se pa ga u
crkvi uhvati groznica. Imala je pravo. Nema drugog izlaza. Sauvao sam u sjeanju jo
nekoliko slika od toga dana Perezovo lice, na primjer, kad nas je posljednji put sustigao
blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli kapale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle
niz lice. irile su se, stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tu su jo bili
crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji na grobovima. Perezova nesvjestica (kao da se
lutak razglavio),nzemlja crvena kao krv to se kotrlja po maminu lijesu, bijelo korijenje
izmijeano sa zemljom, pa opet ljudi, glasovi, selo,ekanje pred kavanom, neprekidno
brenanje motora i moja radost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Aliru i kad sam
pomislio da u lei i spavati punih dvanaest sati.
II
Probudivi se, shvatio sam zato je ef bio onako nezado- voljan kad sam zatraio dva dana
dopusta danas je subota.To sam bio tako rei zaboravio, ali kad sam ustao, pala mi je na
pamet ta misao. On je, posve razumljivo, izraunao da u s nedjeljom imati etiri dana dana
dopusta, a to mu nije bilo pravo. Ali, s jedne strane, nisam ja kriv to su mamu pokopali juer
a ne danas, a s druge strane, ionako bih bio slobodan u subotu i nedjelju. Razumije se samo
po sebi da ga ipak razumijem.nBilo mi je teko ustati jer sam bio umoran od jueranjeg
dana. Dok sam se brijao, pitao sam se to da radim, pa sam nakanio da poem na kupanje.
Odvezao sam se tramvajem u luko kupalite. Tu sam skoio u kanal. Bilo je mnogo
mlaarije. U vodi sam naao Mariju Cardonu, daktilografkinju koja je nekad radila u naem
uredu i koju sam tada elio. A i ona mene, ini mi se. Ali je uskoro otila od nas pa nismo
stigli nita uiniti. Pomogao sam joj da se popne na bovu, i usput sam jojoeao rukom grudi.
Bio sam jo u vodi, a ona je ve leala potrbuke na bovi. Okrenula mi se. Kosa joj je bila
pala na oi i smijala se. Uspeo sam se na bovu i legao do nje. Bilo je lijepo, i kao u ali
zabacio sam glavu i spustio je na njen trbuh. Nije nita rekla pa sam tako ostao. Cijelo mi je
nebo bilo pred oima, modro i zlaano. Ispod potiljka sam osjeao lagano kucanje u Marijinu trbuhu. Dugo smo ostali na bovi drijemajui. Kad je sunce pripeklo, ona je
skoila u vodu a ja za njom. Sustigao sam je i obujmio je oko struka, pa smo zajedno plivali.
Svejednako se smijala. Dok smo se na keju suili, ree mi: Crnja sam od vas Upitao
sam je bi li htjela naveer poi u kino sa mnom. Opet se nasmijala i rekla da bi htjela
pogledati jedan film u kojem igra Fernande. Kad smo se obukli, zaudila se to vidi na meni
crnu kravatu, i upitala me jesam li u alosti. Rekoh joj da mi je mama umrla. Htjela je znati
kada, pa sam joj odgovorio: Juer. Malko se lecnula, ali nije nita kazala. Htjedoh joj
rei da nisam ja tome kriv, ali se obuzdah jer se sjetih da sam to ve rekao efu. Nije vano.
Uostalom, ovjek je uvijek pomalo kriv. Naveer je Marie bila ve sve zaboravila. Film je na
mahove bio smijean, a zapravo vrlo glup. Ona je pritisnula nogu uz moju. Milovao sam joj

grudi. Potkraj filma sam je zagrlio, ali nespretno. Kad smo izili, pola je sa mnom u moj
stan. Kad sam se probudio, Marie je ve bila otila. Rekla mi je bila da mora otii do tetke.
Sjetio sam se da je nedjelja, pa sam se oneraspoloio ne volim nedjelju. Okrenuo sam se u
postelji ne bih li na jastuku osjetio miris soli iz Marijine kose, i spavao sam do deset sati.
Zatim sam puio u postelji sve do podne. Nisam htio ruati kod Celesta kao obino jer bi me
zacijelo svata zapitkivali, a to ne volim. Isprio sam sebi jaja i pojeo ih iz same tave, bez
kruha jer ga vie nisam imao, a nije mi se dalo silaziti da ga kupim. Nakon ruka sam se malo
dosaivao i tumarao po stanu. Stan je bio ugodan dok je mama bila u njemu. Sad je prevelik
za mene, pa sam prenio stol iz blagovaonice u svoju sobu. Boravim samo u toj sobi, meu
stolicama podstavljenima poderanom slamom, ormarom na kojem je zrcalo poutjelo,
toaletnim
stoliem
i
posteljom
od
mjedi.
Sve
je
ostalo
zaputeno.
Maloprije, da skratim vrijeme, uzeo sam neke stare novine i itao. Izrezao sam reklamu za
Kruschenove soli i zalijepo je u staru biljenicu, gdje uvam stvari iz novina koje me
zanimaju. Oprao sam ruke i najposlije iziao na balkon. Moja soba gleda na glavnu ulicu
predgraa. Bilo je lijepo popodne. Meutim, plonik je bio zamazan, a prolaznici rijetki i jo
uurbani. Bile su to uglavnom obitelji koje su izile u etnju, dva djeaka u mornarskim
odijelima, s hlaicama do ispod koljena, pomalo sputani u svojoj krutoj odjei, i djevojica s
velikom ruiastom manom, u crnim lakiranim cipelama. Za njima golema majka, u smeoj
svilenoj haljini, i otac, slabaak ovjek kojeg poznajem iz vienja. Nosio je slamnat eir
ravna oboda i leptir kravatu, a u ruci tap. Gledajui ga tako sa enom, shvatio sam zato u
naoj etvrti govore o njemu da je otmjen. Neto kasnije prooe mladii iz predgraa,
zalizane kose i crvenih kravata, u kaputima pripijenim uz tijelo, s izvezenim rupiem u
depiu i u cipelama kockastog vrha. Pomislio sam da idu u grad u kino. Zato su i krenuli
tako rano i urili se na tramvaj smijui se grohotom. Iza njih je ulica malo-pomalo opustjela.
Bit e da su predstave posvuda ve poele. Na ulici su ostali samo trgovii i make. Nebo je
bilo vedro, ali bez sjaja, ponad smokava uz rub ceste. Na ploniku preko puta trafikant je
iznio stolac, postavio ga pred vrata, opkroio ga i nalaktio se na naslon. Jo maloprije
dupkom puni tramvaji bili su sad gotovo prazni. U kavanici Kod Pierotta, pokraj trafike,
konobar je u pustoj dvorani meo piljevinu. Bila je zaista nedjelja. Okrenuo sam stolac i
postavio ga isto onako kao i trafikant, jer sam zakljuio da je tako udobnije sjediti. Popuio
sam dvije cigarete, uao u sobu da uzmem komadi okolade i vratio se da je pojedem na
prozoru. Malo zatim nebo se naoblailo pa sam pomislio da e izbiti ljetna oluja. Malopomalo se ipak razvedrilo. Ali, prolazak oblaka kao da je navijestio kiu pa je na ulici postalo
mranije. Dugo sam promatrao nebo. U pet sati tramvaji su poeli buno pristizati. Dovozili
su sa stadiona iz predgraa skupine gledalaca naikane na stepenicama i ogradama. Iduim
tramvajima vraali su se igrai koje sam prepoznao po njihovim koveiima. Derali su se i
pjevali iz sveg grla da njihov klub nee nikad propasti. Nekoliina me njih pozdravila. Jedan
mi je doviknuo: Dali smo im po repu! Potvrdio sam: Da i klimnuo glavom. Tada
su poeli pristizati brojni automobili. Nagao je dan. Nebo se iznad krovova zaarilo, a kako je
padao mrak, ulice su oivjele, etai su se pomalo vraali. Opazio sam, medu ostalima, opet
onog otmjenog gospodina. Djeca su plakala ili su ih morali vui. Odmah zatim iz kina u naoj
etvrti izlio se val gledalaca. Meu njima su mladii mahali rukama odlunije nego obino,
pa sam zakljuio da su gledali nekakav pustolovni film. Oni koji su se vraali iz kina u gradu
stigli su neto kasnije.inili su mi se nekako ozbiljniji. Jo su se smijali, ali su na mahove bili
nekako umorni i zamiljeni. Zadravali su se na ulici, hodajui gore-dolje po ploniku preko
puta. Gologlave djevojke iz nae etvrti drale su se za ruke. Mladii su se poredali da im
presijeku put i dobacivali im ale kojima su se one smijale okreui glave. Neke su me od
njih, moje poznanice, pozdravljale. Odjednom se upalie uline svjetiljke, a od njihova
blijeska poblijedjee prve zvijezde to su sinule u noi. Osjetih da su mi se oi zamorile od
gledanja plonika punih ljudi i svjetla. Vlani plonik blistao je na svjetlu, a tramvaji su u

pravilnim razmacima bacali odsjaj na neiju sjajnu kosu, na pokoji smijeak ili srebrnu
narukvicu. Domalo su tramvaji sve rjee prolazili, mrkla se no spustila na drvee i svjetiljke,
etvrt se neopazice praznila, sve dok prva maka ne prijee lagano preko iznova opustjele
ulice. Tada pomislih da bi trebalo veerati. Malo me bolio vrat to sam onoliko sjedio
naslonjen na stolici. Sioh da kupim kruha i tjestenine, spravih veeru i pojedoh je stojeki.
Htjedoh popuiti cigaretu na prozoru, ali je bilo zahladjelo pa mi je bilo malo hladno.
Zatvorih prozore, a u prolazu opazih u zrcalu dio stola na kojem su, kraj svjetiljke na estu,
leali komadii kruha. Pomislih da je prola jo jedna muna nedjelja, da je mama ve
pokopana, da u ponovo na posao i da se, sve u svemu, nita nije promijenilo.
III
Danas sam mnogo radio u uredu. ef je bio prijazan. Pitao me nisam li umoran, i zanimalo ga
je koliko je mami bilo godina. Odgovorio sam mu oko ezdeset, da ne bih pogrijeio, a ne
znam zato je njemu nekako odlanulo, kao da misli da je time sve svreno. Stol mi je bio
pretrpan tovarnim listovima koje je trebalo sve pregledati. Prije nego to sam otiao iz ureda
na ruak, oprao sam ruke. O podne volim taj trenutak. Uveer ne uivam toliko u tome jer je
smotani runik koji upotrebljavam ve sasvim mokar slui nam cijeli dan. Jednom sam na
to upozorio efa. Odgovorio mi je da mu je ao, ali da je to nevana sitnica. Iziao sam malo
kasno, u dvanaest i pol, s Emmanuelom koji radi u otpremi. Na ured gleda na more pa smo
izgubili neto vremena promatrajui teretne brodove u luci uarenoj od sunca. Uto je naiao
jedan teretnjak zveei lancima i praskajui. Emmanuel me upita hoemo li, a ja potrah.
Teretnjak je ve bio proao pa smo pojurili za njim. Utonio sam u buku i prainu. Nisam vie
nita vidio, samo sam osjeao neobuzdan zanos od te trke sred dizalica i strojeva, jarbola to
su poigravali na obzorju i trupova brodova pokraj kojih smo trali. Prvi sam se dohvatio
teretnjaka i uskoio. Zatim sam pomogao Emmanuelu da sjedne. Bili smo se zapuhali,
teretnjak je Poskakivao po neravnoj kaldrmi na keju, usred praine i sunca- Emmanuel se
zagrcnuo od smijeha. Stigli smo uznojeni do Celesta. On je uvijek tamo, sa svojom
trbuinom, pregaom i sijedim brkovima. Upitao me kako je. Rekao sam da nekako ide i da
sam gladan. Smazao sam ruak na brzinu i popio kavu. Zatim sam otiao kui i malo
odspavao, jer sam popio odvie vina, a kad sam se probudio, htjedoh jednu zapaliti. Bilo je
kasno pa sam potrao da uhvatim tramvaj. Radio sam cijelo popodne. U uredu je bilo vrue,
pa sam uveer uivao vraajui se polagano kejom. Nebo je bilo zeleno, bio sam zadovoljan.
Ipak sam se vratio ravno kui jer sam htio skuhati krumpira. Uspinjui se uz mrano stubite,
sudario sam se sa starim Salamanom, svojim prvim susjedom. Bio je sa psom. Ve su osam
godina zajedno. Prepeliar ima nekakvu konu bolest, crljenicu, mislim, pa mu je poispadala
gotovo sva dlaka i tijelo mu se osulo pjegama. I smeim krastama. ivei tako s njim (njih
dvojica sami u jednoj sobici), stari Salamano postao mu je napokon slian. I on ima
crvenkaste kraste na licu i ute rijetke dlake. Pas je pak poprimio od svoga gospodara
nekakvo pognuto dranje, njuka mu je isturena a vrat istegnut. Ba kao da
su od iste pasmine, a ipak se mrze. Dva puta na dan, u jedanaest i u est sati, starac izvodi psa
u etnju. Ve osam godina idu uvijek istim putem. Mogu se vidjeti u Lvonskoj ulici, pas vue
ovjeka sve dok se stari Salamano ne spotakne. Tada tue psa i grdi ga. Pas puzi od straha i
odupire se nogama. Tada je na starcu red da njega vue. Kad pas to zaboravi, ponovo potee
gospodara i ovaj ga ponovo tue i grdi. Zatim obojica zastanu na ploniku i gledaju se, pas
obuzet stravom, a ovjek mrnjom. Tako svaki dan. Kad pas hoe da se pomokri, starac ga ne
puta na miru nego ga vue, pa prepeliar ostavlja za sobom trag od kapljica. Ako se sluajno
oneredi u sobi, opet izvue batina. Tako to traje osam godina. Celeste uvijek govori da je to
alosno, ali, zapravo, tko zna? Kad sam ga susreo na stubitu, Salamano je upravo grdio
psa. Tada ga zapitah to mu je pas skrivio. Nije mi odgovorio. Samo je ponavljao: Gade!
Mrcino! Dosjetio sam se kad se sagnuo nad psa da mu neto popravi na ogrlici.
Progovorih glasnije. Tada mi, ne osvrui se, odgovori odajui nekakav suzdran bijes:

Uvijek je tu. Zatim ode vukui za sobom ivotinju, koja se odupirala sa sve etiri noge i
skviala. Ba u taj as ue moj drugi susjed. O njemu govore da ivi od ena.
Meutim, kad ga tko upita to je po zanimanju, odgovara da je skladitar. Openito, nije
ba omiljen. Ali sa mnom esto poavrlja i gdjekad provede pokoji trenutak kod mene jer ga
ja sluam. Mislim da je zanimljivo ono to govori. Uostalom, nemam nikakva razloga da ne
razgovaram s njim. Zove se Ravmond Sintes. Onizak je, pleat i ima boksaki nos. Uvijek je
besprijekorno obuen. I on mi je rekao o Salamanu: Zar nije to alosno? Pitao me ne
gadi li mi se sve to, a ja mu odgovorih da mi se ne gadi. Popesmo se i htjedoh otii u svoj
stan kadli mi on ree: Imam krvavica i vina. Hoete li da prezalogajite sa mnom?...
Pomislih da bar neu morati kuhati, pa pristadoh. I on ima samo jednu sobu i kuhinju bez
prozora. Iznad postelje mu visi aneo od bijelog i ruiastog tuka, fotografije prvaka i dvijetri snimke golih ena. Soba je bila prljava, a postelja nepospremljena. Najprije je upalio
petrolejku, pa je izvadio iz depa prilino sumnjiv zavoj i previo sebi desnu aku. Upitah ga
to mu je. Ree mi da se pograbio s jednim tipom koji je zametnuo s njim kavgu.
Razumijete, gospodine Meursaulte ree mi nije da sam zao nego samo nagao. Frajer mi
veli: Sii s tramvaja ako si muko. A ja njemu lijepo: Hajde, smiri se! A on e opet meni
da nisam muko. Onda ja siem i velim mu: Bolje e ti biti da prestane jer u te inae
nauiti pameti. A on e meni: A kako?Onda sam ga tako odalamio da je pao. Htio sam ga
podii, ali me on, onako leei, pone udarati nogama. Onda sam ga maznuo koljenom i
dvaput akom. Raskrvario sam mu lice. Upitao sam ga je li mu sad dosta. Rekao mi je da
jest.Za sve to vrijeme Sintes je namjetao zavoj, a ja sam sjedio na krevetu. Nadodao je:
Eto vidite da nisam ja zametnuo kavgu. On je mene vrijeao. To je bila istina, i to sam mu
priznao. Tada mi ree da se ba htio posavjetovati sa mnom u vezi s tim dogaajem, da sam
ja muko, da poznajem ivot, da bih mu mogao pomoi i da emo onda biti dobri prijatelji. Ja
sam utio, pa me ponovo upitao bih li mu htio biti prijatelj. Rekoh mu da mi je to svejedno, a
on kao da je bio time zadovoljan. Izvadio je krvavicu, ispekao je na tavi i postavio ae,
tanjure, pribor i dvije boce vina. Sve to bez rijei. Zatim sjedosmo za stol. Dok smo jeli, poe
mi priati o svojoj dogodovtini. Isprva se mal- ko skanjivao. Upoznao sam se s jednom
damom... bila mi je,da tako kaem, ljubavnica. ovjek s kojim se potukao bio je njen brat.
Ree mi da ju je uzdravao. Nisam nita rekao na to, pa ipak je odmah dodao da zna to se
pria o njemu, ali da je njemu savjest ista i da je on skladitar. Ali, da se vratim na svoju
priu ree mi primijetio sam da me vara.Davao joj je koliko je bilo potrebno za
ivot. Sam je plaao najamninu za njenu sobu i davao joj po dvadeset franaka na dan za
hranu. Tri stotine franaka za sobu, est stotina franaka za hranu, s vremena na vrijeme po par
arapa, sve skupa oko tisuu franaka. A gospoa nije nita radila. Govorila mi je da je to
istina, ali da ne moe izii na kraj s onim to joj dajem. A ja joj kaem: Zato ne radi pola
dana? Prilino bi me rasteretila za sve te sitnice. Ovaj sam ti mjesec kupio jedan kostim,
dajem ti po dvadeset franaka na dan, plaam ti stanarinu, a ti lijepo poslije podne pije kavu s
prijateljicama. Daje im kavu i eer. A ja tebi dajem pare. Ja s tobom lijepo, a ti meni tako.
Ali, nije htjela raditi, uvijek je govorila da ne moe sastaviti kraj s krajem, i tako sam
primijetio da me vara. Zatim mi ispria kako joj je u torbici naao sreku, a ona mu nije znala
objasniti ime ju je kupila. Malo poslije je naao kod nje priznanicu zalagaonice, iz koje se
vidjelo da je zaloila dvije narukvice. Sve do tada nije ni znao za te narukvice.Bilo mi je
jasno da me vara. Tada sam je ostavio. Ali sam je najprije izlemao. Rekao sam joj da joj nije
ni do ega drugog stalo nego do one stvari. Ovako sam joj rekao, gospodine Meursaulte,
razumijete: Ti ne vidi da ti svi zavide na srei koju ti pruam. Tek e poslije vidjeti koliko
si bila sretna. Prebio ju je namrtvo. Prije toga je nije tukao. Mlatio sam je, ali njeno, da
tako kaem. Malo bi se derala. Zatvorio bih kapke na prozorima i zavrilo bi se kao i obino.

Ali ovaj put je za ozbiljno. A koliko je do mene, nisam je dovoljno kaznio. Zatim mi objasni
da se zbog toga eli posavjetovati sa mnom. Zastao je u govoru da popravi stijenj svjetiljke
koja se dimila. Neprekidno sam ga sluao. Popio sam bio gotovo litru vina i udarilo mi je u
glavu. Puio sam Ravmondove cigarete jer svojih vie nisam imao. Prolazili su posljednji
tramvaji i odnosili sa sobom sad ve daleku buku predgraa. Ravmond nastavi. Bilo mu je
krivo to jo eli spavati s njom. Ali ju je htio kazniti. Isprva je kanio da je odvede u neki
hotel pa da po zove policiju, izazove skandal te da je registriraju kao prostitutku. Nakon toga
se obratio nekim prijateljima iz podzemlja, ali ni oni nisu nita smislili. A, kao to mi ree
Ravmond, muka je ivjeti u podzemlju. To je i njima rekao pa su mu predloili da je udese.
Ali, ni to nije ono to on eli. Porazmislit e. Ponajprije bi me htio neto upitati. Meutim,
prije nego to me upita, htio bi znati to ja mislim o svemu tome. Odgovorih da ne mislim
nita, ali da je sve to zanimljivo. Upita me mislim li da ga je varala. Ja sam zaista stekao
dojam da ga je varala. A smatram li da je treba kazniti, i to bih ja uinio na njegovu mjestu?
Rekoh mu da ovjek nikad ne zna, ali da razumijem da je eli kazniti. Popih jo malo vina.
On pripali cigaretu i povjeri mi svoju zamisao. Htio bi joj napisati pismo u kojem bi je
izgrdio na pasja kola, a u isto je vrijeme naveo da se pokaje. Poslije, kad mu se vrati, lei s
njom i upravo u trenutku kad bi trebalo da svri, pljunut e joj u lice i izbacit e je iz stana.
Smatrao sam da e je tako dobro kazniti. Ali, Ravmond mi ree da se ne osjea sposoban da
napie takvo pismo, i da je pomislio na mene da mu ga ja sastavim, utio sam pa me je upitao
bi li mi bilo teko da to odmah uinim, a ja odgovorih da ne bi. Tada on popi jo jednu au,
ustade, odgurnu tanjure i ono malo hladne krvavice to je jo ostalo. Pomno obrisa stolnjak
od votanog platna. Iz ladice nonog ormaria izvadi list kockasta papira, utu kuvertu, malo
crveno dralo i etvrtastu tintarnicu s ljubiastom tintom. Kad mi ree ime te ene, shvatih da
je Maurkinja. Sastavih pismo. Napisao sam ga pomalo zbrda-zdola, ali sam se trudio da
zadovoljim Ravmonda, jer nisam imao razloga da mu ne udovoljim. Zatim mu proitah
pismo. Sluao me puei i klimajui glavom, a onda me zamolio da mu ga iznova proitam.
Bio je potpuno zadovoljan. Ree mi. Znao sam ja da si dobro potkovan. Iz poetka
nisam primijetio da me tika. Tek kad mi je kazao: Sad si mi pravi prijatelj iznenadio
sam se tome. Ponovio je tu reenicu, a ja rekoh: Jesam. Bilo mi je svejedno jesam li mu
prijatelj ili nisam, a inilo mi se da je njemu zaista stalo do toga. Zatvorio je pismo pa smo
popili ostatak vina. Zatim smo neko vrijeme puili bez rijei. Vani se sve smirilo, uli smo
kako prolazi neki automobil. Rekoh: Kasno je. Ravmond se sloi sa mnom. Pripomenu
da vrijeme brzo prolazi, to je donekle istina. Spavalo mi se, ali mi je bilo teko ustati. Mora
da sam izgledao umoran, jer mi Ravmond ree da ovjek ne smije klonuti. Isprva ga nisam
razumio. Tada mi objasni da je uo da mi je mama umrla, ali da se to moralo kad-tad
dogoditi. I ja sam tako mislio. Ustadoh, Ravmond mi vrlo vrsto stisnu ruku i ree da se
mukarci uvijek razumiju. Kad sam iziao, zatvorio sam vrata za sobom i ostao asak stajati u
mraku u hodniku. U kui je bio mir, a iz dubine stubita dizao se neodreen i vlaan zadah.
uo sam samo kako mi damara i zuji u uima. U sobi starog Salamana prigueno je cvilio
pas.
IV
Mnogo sam radio cijeli tjedan. Ravmond mi je doao rei da je poslao pismo. Bio sam dva
puta u kinu s Emmanuelom, koji katkad ne razumije to se zbiva na platnu. Tada mu treba
tumaiti. Juer je bila subota i dola je Marie, kako smo se bili dogovorili. Silno sam je
poelio jer je bila u lijepoj haljini s crvenim i bijelim prugama i u konim sandalama.
Nazrijevale su joj se jedre dojke, a lice preplanulo od sunca bilo joj je kao cvijet. Ukrcali smo
se u autobus i odvezli se na nekoliko kilometara od Alira, do ala pritijenjena hridinama i
obrasla trskom s kopnene strane. Sunce u etiri sata nije suvie peklo, ali je voda bila mlaka,

a valii podugaki i tromi. Marie me nauila jednu igru. Plivajui, pije se pjena s vrha valova,
napuni se njome usta pa se ovjek okrene na lea i izbacuje je uvis. Tako nastaje pjenasta
ipka to se gubi u zraku ili pada kao mlaka kia na lice. Ali su me nakon nekog vremena
zapekla usta od gorine soli. Tada Marie dopliva do mene i priljubi se uza me. Pritisnu svoja
usta na moja. Njen jezik osvjei mi usne i neko smo se vrijeme ljuljukali na valovima. Kad
smo se na alu obukli, Marie me pogleda zacakljenim oima. Poljubih je. Od tog trenutka
nismo vie razgovarali,privio sam je uza se i pohitali smo na autobus, da se vratimo,
da odem u moj stan pa da se bacimo na postelju. Ostavio sam prozor otvoren, i bilo je ugodno
osjeati kako ljetna no klizi Po naim pocrnjelim tjelesima. Toga jutra Marie je ostala kod
mene i rekao sam joj da emo zajedno ruati. Siao sam da kupim mesa. Vraajui se, uo
sam neki enski glas iz Ravmondove sobe. Malo zatim stari je Salamano izgrdio svoga psa,
uli smo bat koraka i tapkanje apa po drvenim stubama, a onda: Gade, mrcino! Izali
su na ulicu. Priao sam Mariji o starcu pa se nasmijala. Obukla je bila moju pidamu i
zavrnula rukave. Kad se nasmijala, ponovo sam je poelio. Malo zatim upitala me je volim li
je. Odgovorih joj da to nita ne znai, ali da mi se ini da je ne volim. Rastuila se. Ali,
pripravljajui ruak, bez ikakva razloga ponovo se tako nasmijala da sam je poljubio. U taj
as izbi buna prepirka kod Ravmonda. Najprije smo zauli otar enski glas, a onda
Ravmonda: Prevarila si me, prevarila si me! Pokazat u ja tebi koga si prevarila!
Nekoliko tupih udaraca, a onda je ena zajaukala, ali toliko stravino da se u hodniku na
stubitu zaas okupilo mnogo svijeta. Marie i ja smo takoer izili. ena je svejednako
jaukala, a Ravmond ju je svejednako tukao. Marie mi ree da je to strano, ali joj nita ne
odgovorih. Zamoli me neka odem po policajca, ali joj rekoh da ne volim policajce. Meutim
je stigao policajac sa stanarom s drugoga kata, nekim limarom. Policajac zakuca na vrata i
tada sve utihnu. Zakuca jae, ubrzo ena zaplaka, a Ravmond otvori vrata. Iz usta mu je visila
cigareta, a izraz lica bio mu je sladunjav. Djevojka jurnu na vra- ta i ree policajcu da ju je
Ravmond istukao. Kako se zove? upita ga policajac. Ravmond mu ree kako se zove.
Izvadi cigaretu iz usta kad razgovara sa mnom ree policajac.
Ravmond se skanjivao, pogledao mene i povukao jo jedan dim. U isti tren policajac mu
svom snagom opali uku tako da je sve zazvonilo. Cigareta je odletjela nekoliko metara
dalje. Ravmond se promijeni u licu, ali u prvi mah nita ne ree nego tek malo poslije
ponizno upita smije li podii opuak. Policajac mu ree da smije, i nadoda: Drugi put e
znati da s policijom nema ale. Dotle je djevojka plakala i neprestance
ponavljala: Istukao me je. To vam je svodnik. Gospodine. obrati se tada Ravmond
policajcu je li to po zakonu, rei ovjeku da je svodnik? Ali mu policajac zapovjedi da
zavee. Tada se Ravmond okrenu djevojci i ree joj: ekaj samo, mala, jo emo se
sresti. Policajac mu ree da umukne, da djevojka treba da ode, a on da ostane u svojoj sobi
i eka dok ga ne pozovu u komesarijat. Doda da bi trebalo da Ravmonda bude stid to je
toliko pijan da se sav trese. Ravmond mu objasni- Nisam ja pijan, gospodine, nego se
tresem samo zato to sam ovdje, pred vama, nema mi druge. Zatim zatvori vrata i svijet se
razie. Marie i ja smo zgotovili ruak. Ali ona nije bila gladna, pa sam gotovo sve sam pojeo.
Otila je u jedan sat, a onda sam malo odspavao. Oko tri sata Ravmond mi pokuca na vrata i
ue. Ostao sam leati. On mi sjede na rub kreveta. asak je utio pa ga upitah kako je bilo.
Ree mi da je uinio to je htio, ali da ga je ona uila pa da ju je onda istukao. Ostalo sam i
sam vidio. Rekoh mu da mi se ini da joj se dobro osvetio i da bi morao biti zadovoljan. I on
je tako mislio, i napomenuo da policajac moe raditi to hoe, ali da nita ne moe izmijeniti
one udarce koje je ona primila. Doda da dobro poznaje policajce i da zna kako treba s njima.
Zatim me upita jesam li moda oekivao da e vratiti policajcu milo za drago. Odgovorih da
nisam nita oekivao i da, uostalom, ne volim policajce. ini se daje Ravmond bio vrlo
zadovoljan mojim rijeima. Upita me ne bih li htio izii s njim. Ustadoh i poeh se eljati.
Ree mi da bi me trebao za svjedok.a Bilo mi je svejedno, samo nisam znao to bi trebalo da

kaem. Po njegovu miljenju, bilo bi dovoljno da izjavim da mu se djevojka iznevjerila.

Pristadoh da mu budem svjedok. Iziosmo i Ravmond me poasti dobrim konjakom. Zatim je
zaelio da odigramo partiju biljara, i ja sam za dlaku izgubio. Onda je htio da odemo u
bordel, ali sam rekao da neu, jer to ne volim. Potom smo se polako vratili kui, a on mi je
rekao kako mu je drago to se uspio osvetiti ljubavnici. Bio je vrlo prijazan sa mnom i
pomislio sam da smo se lijepo zabavili. Izdaleka sam spazio na kunom pragu starog
Salamana nekako uzrujana. Kad smo mu se pribliili, opazio sam da nema psa. Gledao je na
sve strane, okretao se, pokuavao proniknuti pogledom mrak u hodniku, mrndao neke
nesuvisle rijei i iznova pretraivao ulicu svojim sitnim crvenim oima. Kad ga Ravmond
zapita to mu je, ne odgovori mu odmah. Jedva sam uo kako mrmlja: Gade, mrcino
svejednako se uzrujavajui. Upitah ga gdje mu je pas. Naglo mi odgovori da je nestao. A
onda se odjednom raspria: Odveo sam ga, kao i obino, na Vojno vjebalite. Oko
daara u zabavitu bilo je mnogo svijeta. Zastao sam da pogledam Kralja izvrdavanja. A
kad sam htio krenuti dalje, njega vie nije bilo. Zapravo sam mu ve odavno htio kupiti
tjenju ogrlicu. Ali nikad ne bih vjerovao da bi se ta mrcina samo tako mogla izgubiti.
Ravmond mu tada kaza da je pas moda zalutao i da e se vratiti. Naveo mu je nekoliko
primjera kako su psi prevalili na desetke kilometara da se vrate gospodaru. Pa ipak, starac se
jo vie uzrujao. Ama, oduzet e mi ga, razumijete! Kad bi ga bar tko primio k sebi! Ali to
se nee dogoditi jer se svima gade njegove kraste. Policija e ga uloviti, to je sigurno.
Tada mu rekoh da treba otii u ivodernicu, i da e mu vratiti psa poto plati nekakvu taksu.
Upitao me nije li ta taksa velika. Nisam znao. Tada se on raesti: Da dam novaca za tu
mrcinu! Ah! Neka samo krepa! I poe ga opet grditi. Ravmond se nasmija i ue u kuu.
Pooh za njima i rasta dosmo se na odmoritu naeg kata. Malo zatim zauh stare ve korake.
Pokuca na moja vrata. Kad otvorih, zastade asak na pragu i ree: Oprostite, oprostite!
Pozvah ga da ue, ali ne htjede. Zagledao se u vrkove svojih cipela, a krastave su mu ruke
drhtale. Ne gledajui me u oi, upita me: Nee mi ga valjda oduzeti, je li, gospodine
Meursaulte? Vratit e mi ga. Jer, to u ja inae? Rekoh mu da u ivodernici psi stoje po
tri dana na raspolaganju njihovim vlasnicima, a da onda rade s njima to ih je volja. Gledao
me nijemo. Zatim mi ree: Laku no! Zatvorio je svoja vrata i uo sam ga kako hoda
gore-dolje. Postelja mu je zakripala. A po udnom tihom glasu koji je dopro kroz pregradni
zid, pojmih da plae. Ne znam zato sam pomislio na mamu. Meutim, sutradan je trebalo
rano ustati. Nisam bio gladan i legao sam bez veere. Ravmond mi je telefonirao u ured.
Rekao mi je da me jedan njegov prijatelj (kome je priao o meni) poziva da provedem
nedjelju u njegovoj vikendici nedaleko od Alira. Odgovorih mu da bih se rado odazvao, ali
da sam obeao jednoj prijateljici da u taj dan provesti s njom. Ravmond mi odmah ree da i
nju poziva. eni njegova prijatelja bit e vrlo drago da ne bude sama meu mukarcima. Htio
sam odmah spustiti slualicu, jer znam da ef ne voli da nam telefoniraju iz grada. Ali me
Ravmond zamoli da priekam, i ree da mi je mogao prenijeti taj poziv i veeras, ali da bi me
htio obavijestiti o neemu drugom. Cijeli ga dan prati skupina Arapa, meu kojima i brat
njegove bive ljubavnice. Ako ga opazi veeras u blizini kue kad se vrati, obavijesti
me! Rekoh da hou. Malo zatim me pozvao ef, i naas sam se ozlovoljio jer sam pomislio
da e mi rei neka manje telefoniram, a vie radim. Ali o tome nije bilo ni rjei. Kazao mi je
da bi htio porazgovarati sa mnom o jednoj svojoj posve neodreenoj zamisli. Namjerava
osnovati u Parizu zastupstvo koje bi na licu mjesta obavljalo poslove, i to izravno, s velikim
kompanijama, pa bi htio znati ne bih li ja pristao da se toga prihvatim. To bi mi omoguilo da
ivim u Parizu, a i da jedan dio godine putujem ' Vi ste mladi i ini mi se da bi vam se svidio
takav ivot. da bi, ali da mi je zapravo svejedno. Tada me upita zar ne bih elio
promijeniti ivot. Odgovorih mu da se ivot ne moe nikad promijeniti, da svakako jedan
ivot vrijedi koliko i drugi, i da nemam nita protiv ovakva ivota kakav ovdje vodim. Bio je
nekako nezadovoljan i rekao mi da uvijek okoliam u odgovorima, da nemam

ambicija, a da je to propast za poslove. Tada sam se vratio na posao. Bilo mi je krivo to sam
ga ozlojedio, ali nisam vidio razloga da mijenjam ivot. Ako dobro promislim, nisam bio
nesretan. Dok sam studirao, imao sam mnogo slinih ambicija. Ali, kad sam morao prekinuti
studije, vrlo sam brzo shvatio da sve to zapravo nije vano. Uveer je Marie dola po mene i
upitala me bih li je htio uzeti za enu. Rekoh joj da mi je svejedno, ali da se moemo vjenati
ako ba eli. Htjela je znati volim li je. Odgovorih joj isto onako kako sam joj ve jednom
odgovorio, da to nita ne znai, ali da je sigurno ne volim.A zato bi me onda uzeo za
enu? pripita me. Objasnih joj da to uope nije vano i da se moemo uzeti ako ba eli.
Uostalom, to je ona traila, a ja sam se zadovoljio da kaem da hou. Tada napomenu da je
brak ozbiljna stvar. Odgovorih joj: Nije. Ona naas uutje promatrajui me nijemo.
Zatim opet progovori. Htjela je samo znati bih li prihvatio tu ponudu i od neke druge ene s
kojom bih bio jednako vezan. Rekoh: Naravno. Tada upita samu sebe voli li ona mene,
ali ja o tome nisam mogao nita znati. Nakon krae utnje promrmlja da sam udan, da me
zacijelo upravo zbog toga voli, ali da u joj moda jednog dana i omrznuti iz istog razloga,
utio sam jer nisam imao to dodati, a ona me uhvati ispod ruke smijeei se i ree da bi se
htjela udati za mene. Odvratih da emo se vjenati kad god zaeli. Tada joj ispriah to mi je
ef ponudio, a Marie ree da bi rado upoznala Pariz. Kazah joj da sam ivio neko vrijeme u
Parizu, a ona me upita kako je tamo. Rekoh joj: Prljavo. Ima mnogo golubova i mranih
dvorita. Ljudi imaju bijelu kou. Zatim smo se proetali po glavnim ulicama grada. ene su
bile lijepe, i upitao sam Mariju je li to zapazila. Ree mi da jest i da me razumije. Neko smo
vrijeme utjeli. Meutim, htio sam da ostane kod mene, i rekoh joj da bismo mogli zajedno
ruati kod Celesta. I ona je to eljela, ali je imala posla. Bili smo blizu moga stana pa sam joj
rekao: Do vienja.Ona me upita: Zar ne eli znati to u raditi? elio sam znati, ali
se nisam sjetio da je pitam, a inilo se da mi je ba to zamjerila. Zatim se, gledajui me onako
ukipljenog, ponovo nasmijala i nagnula se prema meni cijelim tijelom da mi prui usne.
Veerao sam kod Celesta. Ve sam bio poeo jesti kad je ula nekakva udnovata enica i
upitala me za doputenje da sjedne za moj stol. Dakako da sam joj dopustio. Kretnje su joj
bile odsjene, a oi joj sjale na sitnom licu okruglom kao jabuka. Svukla je kaputi, sjela i
grozniavo pregledala jelovnik. Pozvala je Celesta i odmah sve naruila glasom u isti mah
razgovjetnim i brzorekim. ekajui predjelo, otvorila je torbicu, izvukla iz nje etvrtast
komadi papira i olovku, unaprijed sve sraunala, te izvadila iz novarke toan iznos koji je
imala platiti, dodala tome napojnicu i sve stavila preda se na stol. Uto joj donesoe predjelo
koje bre-bolje pojede. Dok je ekala idue jelo, opet je izvukla iz torbice plavu olovku i
asopis koji donosi program radio-emisija u toku tjedna. Vrlo je briljivo obiljeila gotovo
sve emisije jednu za drugom. Kako je asopis imao dvanaestak stranica, nastavila je savjesno
obavljati taj posao za cijele veere. Ja sam ve poveerao, a ona je jo jednako revno
obiljeavala emisije. Zatim je ustala, obukla kaputi istim onakvim tonim pokretima
automata i otila. Kako nisam imao drugog posla, iziao sam i ja i pratio je neko vrijeme.
Stala je na rub plonika i nevjerojatno brzo i sigurno krenula svojim putem, ne skreui i ne
obazirui se. Napokon mi je iezla iz oiju pa sam se vratio istim putem kui. Pomislio sam
da je udna, ali sam je prilino brzo zaboravio. Ispred svojih vrata zatekao sam starog
Salamana. Pozvah ga unutra, a on mi ree da mu se pas izgubio, da ga nema u zivodernici.
Tamonji su mu slubenici rekli da ga je moda netko pregazio. Pitao ih je bi li mogao to
saznati na policiji. Odgovorili su mu da se o tome ne vodi rauna jer se to dogaa svaki dan.
Rekoh starom Salamanu da bi mogao nabaviti dru- gog psa, ali je on imao pravo kad mi je
odgovorio da se na onoga ve bio navikao. Skutrio sam se na krevetu, a Salamano je sjeo za
stol. Sjedio je suelice meni i drao ruke na koljenima. Nije skinuo svoj stari pusteni eir.
Cijedio je nevezane reenice ispod ukastih brkova. Pomalo mi je dosaivao, ali nisam imao
nikakva posla i nije mi se jo spavalo. Tek toliko da togod reknem, zapitkivao sam ga o
njegovu psu. Ree mi da ga je nabavio nakon enine smrti. Oenio se

prilino kasno. U mladosti je elio da postane glumac u pukovniji je igrao u vodviljima iz

vojnikog ivota. Ali se na kraju uposlio na eljeznici, i nije se pokajao jer sad prima malu
mirovinu. Nije bio sretan u braku, ali se, sve u svemu, bio navikao na enu. Kad je umrla, bio
je vrlo osamljen. Tada je zamolio jednog druga iz radionice da mu dade psa, i dobio ga je vrlo
mlada. Hranio ga je na dudu. Ali kako pas ivi krae od ovjeka, na kraju su obojica zajedno
ostarjeli. Bio je zle udi ree Salamano. Pokatkad bismo se pograbili. Ali je opet bio
dobar pas. Rekoh da je bio dobre pasmine, a Salamanu je to, ini se, bilo drago.A tek da
ste ga vidjeli prije nego to je obolio! dometnu. Dlaka mu je bila najljepa.Svaku veer i
svako jutro, otkako je pas dobio onu konu bolest, Salamano ga je mazao nekakvom mau.
Ali, po njegovu miljenju, njegova je prava bolest bila starost, a starost se ne lijei. U taj as
zijevnuh, a starac mi ree da ide. Kazah mu da jo moe ostati, i da mi je ao to mu se to
dogodilo sa psom, a on mi zahvali. Ree mi da je moja mama mnogo voljela njegova psa.
Govorei o njoj, nazivao ju je vaa sirota majka. Nabacio je da sam jamano vrlo nesretan
otkako je mama umrla, ali ja nisam na to nita rekao. Zatim mi ree, vrlo brzo i nekako
snebivljivo, da zna da su mi u naoj etvrti zamjerili to sam otpremio majku u ubonicu, ali
me on dobro poznaje i zna da sam mnogo volio mamu. Odgovorih mu, ni sam ne znam zato,
da nisam imao pojma da su mi to zamjerili, ali da mi se inilo sasvim prirodnim da to uinim,
jer nisam imao dovoljno novaca da plaam nekoga da uva mamu. Uostalom dodah
odavno mi ve nije imala to kazati i bilo joj je dosadno, onako samoj. Jest ree on a
u ubonici bar ovjek ima drugova. Zatim se oprosti sa mnom. Htio je lei. Sad mu se
ivot promijenio i ne zna pravo to da radi. Prvi put otakako ga poznajem, pruio mi je ruku,
bojaljivom kretnjom, i osjetio sam ljuske na njegovoj koi. Ovla se osmjehnuo i na odlasku
mi rekao: Valjda noas nee psi lajati. Onda uvijek mislim da on laje.
VI
U nedjelju sam se jedva probudio, Marie me morala zvati i prodrmati. Nismo nita jeli jer
smo htjeli rano poi na kupanje. Osjeao sam se nekako prazan i malo me boljela glava.
Cigareta mi je bila nekako gorka. Marie mi se narugala i rekla da se drim kao da sam na
sprovodu. Obukla je bila bijelu platnenu haljinu i raspustila kosu. Rekoh joj da je lijepa, a ona
se nasmi ja od uitka. Kad smo silazili, pokucali smo Rav- mondu na vrata. Odgovorio nam
je da e odmah sii. Kako sam bio umoran a nismo otvorili rebrence na ulici me zapljusnu
danje svjetlo koje je ve bilo puno sunca. Marie je skakutala od radosti i neprestance je
govorila kako je lijepo. Osjeao sam se malo bolje, ali sam bio gladan. Rekoh to Mariji, a ona
mi pokaza svoju torbu od votanog platna u koju je bila strpala nae kupae kostime i runik.
Preostalo mi je samo da se strpim, a onda smo zauli Ravmonda kako zatvara vrata svoga
stana. Nosio je plave hlae i bijelu koulju kratkih rukava. Meutim, na glavu je bio nataknuo
slamnat eir, zbog ega se Marie nasmijala. Podlaktice su mu se bijeljele ispod crnih dlaka.
To mi se malko gadilo. Fukao je silazei i bio je dobre volje. Ree mi: Zdravo, stari a
Mariju oslovi s gospoice. Dan prije bili smo na policiji, gdje sam posvjedoio da se ona
djevojka iznevjerila Ravmondu. Izvukao se samo s opomenom. Nisu provjeravali moj iskaz.
Porazgovarali smo o tome ispred kue, a onda smo odluili da se odvezemo autobusom. Plaa
nije bila ba daleko, ali emo tako bre stii. Raymond je drao da e njegovu prijatelju biti
drago to smo poranili. Ba smo se spremali da krenemo kad mi Ravmond odjednom dade
znak da pogledam na drugu stranu ulice. Opazio sam skupinu Arapa naslonjenih na izlog
trafike. Gledali su nas nijemo, ali onako kako oni umiju, ba kao da smo kamenje ili klade.
Ravmond mi ree da je drugi slijeva njegov neprijatelj, i kao da se zabrinu. Doda, meutim,
da je sad s tim svreno. Marie nije nita shvaala pa nas je upitala o emu je rije. Rekoh joj
da su ti Arapi kivni na Ravmonda. Ona je htjela da odmah krenemo. Ravmond se uspravi,
nasmija se i ree da se valja pouriti. Poosmo prema autobusnoj stanici to je bila malo
dalje, a Ravmond me izvijesti da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Jo su bili na istom mjestu i
gledali
jednako
ravnoduno
ono
mjesto
gdje
smo
bili
stajali.

Ukrcasmo se u autobus. Ravmondu kao da je odlanulo, neprestano se alio s Marijom. Slutio

sam da mu se svia, iako mu ona nije gotovo uope odgovarala. S vremena na vrijeme
pogledala bi ga smijui se. Sili smo s autobusa u predgrau Alira. Plaa nije daleko od
autobusne stanice, ali je valjalo prijei zaravanak to se die iznad mora, a zatim se naglo
sputa prema obali. Bio je pokriven ukastim kamenjem i asfodelima, koji bijahu posve
bijeli na plavetnilu ve uarena neba. Marie se zabavljala tako da im je rasprivala latice
maui snano svojom torbom od votanog platna. Prolazili smo izmeu redova malih vila sa
zelenim i bijelim ogradama. Neke su od njih bile sakrivene, s verandama pod tamarisima, a
neke su sta- jale gole meu kamenjem. Jo prije nego to smo stigli do kraja zaravanka,
ugledali smo nepomino more, a neto dalje dremljivi i masivni rt u bistroj vodi. Kroz mirni
zrak dopiralo je sve do nas lagano brujanje motora. U daljini opazismo ribarski brodi kako
neosjetno plovi po blistavu moru. Marie je ubrala nekoliko perunika. S obronka to se
sputao prema moru vidjesmo da ve ima nekoliko kupaa. Ravmondov prijatelj boravio je u
maloj drvenoj vikendici na kraju ala. Kuica se naslanjala na litice, a stupovi koji su je
sprijeda podupirali kupali su se ve u moru. Ravmond nas predstavi. Prijatelj mu se zvao
Masson. Bio je to visok ovjek, krupan i pleat. ena mu je bila niska, punana i prijazna, a
govorila je kao Parianka. On nam odmah ree da se raskomotimo i da ve ima prene ribe
koje je jutros ulovio. Rekoh mu da mu je kuica vrlo lijepa. Odvrati mi da tu provodi svaku
subotu, nedjelju i cijeli godinji odmor. Sa enom se dobro slaem nadoda. ena mu se
upravo smijala s Marijom. Moda prvi put ozbiljno pomislih da u se oeniti. Masson se htio
okupati, ali njegovoj eni i Ravmondu nije bilo do kupanja. Nas troje siosmo i Marie odmah
skoi u vodu. Masson i ja malo priekasmo. On je govorio polako, a zapazio sam da ima
obiaj da svemu to kae nadoda: rekao bih, dapae, ak i onda kad zapravo ne bi nita
dodao smislu svoje reenice. O Mariji mi je rekao: Sjajna je i, rekao bih, dapae, draesna.
Poslije nisam vie svraao panju na tu smijenu naviku jer sam bio zaokupljen uivanjem
u suncu. Pijesak mi je ve grijao stopala. Jo sam obuzdavao elju da uem u vodu, ali sam
najposlije rekao Massonu: Hoemo li? Zaronio sam. On je polako ulazio u vodu i bacio
se tek kad se oskliznuo. Plivao je slobodnim nainom i prilino slabo, pa sam ga ostavio da se
pridruim Mariji. Voda je bila hladna i plivanje mi je godilo. Slagao sam se s Marijom u
pokretima i u uivanju, pa otplivasmo daleko. Na puini smo se okrenuli na lea, i sunce mi
je s lica skidalo posljednje koprene vode to mi je curila u usta. Vidjeli smo kako Masson
izlazi iz vode da se izvali na suncu. Izdaleka se inio golem. Marie je htjela da plivamo
skupa. Postavio sam se iza nje da je obujmim oko struka, ona je grabila rukama a ja sam joj
pomagao mlatarajui nogama. Tih ubor vode pratio nas je cijelo jutro, sve dok me nije
obuzeo umor. Tada osta- vih Mariju i vratih se na obalu plivajui ravnomjerno i diui
duboko. Na plai se opruih potrbuke pokraj Massona i zarih lice u pijesak. Rekoh mu da je
sjajno, a on se sloi sa mnom. Malo zatim doe Marie. Okrenuh se daje gledam kako
dolazi. Sva je bila ljepljiva od slane vode, a kosu je bila zabacila. Ispruila se pokraj mene, i
toplina njena tijela i sunca pomalo me uspavae. Marie me prodrma i ree da je Masson
otiao u kuu i da emo ruati. Odmah ustadoh jer sam bio gladan, ali mi Marie ree da je od
jutros nisam poljubio. To je bila istina, a i elio sam je poljubiti. Hodi u vodu ree mi.
Potrasmo da se izvalimo na prve valie. Zamahnusmo nekoliko puta rukama a Marie se privi
uza me. Osjetih njene noge oko svojih i poeljeh je. Kad smo se vraali, Masson nas je ve
zvao. Rekoh da sam gladan kao vuk, a on odmah ree svojoj eni da mu se sviam. Kruh je
bio dobar i zaas sam pojeo svoju porciju ribe. Zatim je bilo mesa i prenih krumpira. Svi
smo utke jeli. Masson je esto posezao za aom s vinom i neprestano meni nadolijevao.
Kad je dola kava, glava mi je bila teka, mnogo sam puio. Masson, Ravmond i ja
dogovarali smo se da mjesec kolovoz provedemo tu o zajednikom troku. Najednom nam
Marie ree: Znate li koliko je sati? Jedanaest i pol. Svi smo se zaudili, a Masson ree

da smo rano objedovali i da je to prirodno, jer je vrijeme objedu onda kad se ogladni. Ne
znam zato se Marie tome nasmijala. Mislim da je malo vie popila. Tada me Masson upita
ne bih li se htio proetati nakon ruka. Aja to ne volim. Moramo se progibati. Uvijek joj
govorim daje to bolje za zdravlje. Ali, uostalom, to je njezino pravo. Marie ree da e
ostati da pomogne gospoi Masson oprati posue. Mala Parianka ree da radi toga treba
istjerati mukarce iz kue. Sva trojica siosmo na obalu. Sunce je gotovo okomito upiralo
svoje zrake u pijesak a njegov je odsjaj na moru bio nepodnosiv. Na plai nije vie bilo
nikoga. Iz kuica to su obrubljivale zaravanak i dizale se nad morem dopiralo je zveckanje
tanjura i jedaeg pribora. Jedva smo disali od jare to je izbijala iz kamenja. S poetka su
Ravmond i Masson razgovarali o stvarima i ljudima koje nisam poznavao. Shvatih da se
odavno poznaju i da su ak neko vrijeme zajedno stanovali. Uputili smo se prema moru i
hodali du obale. Pokatkad bi nam koji val, dui od ostalih, skvasio platnene cipele. Nisam ni
na to mislio jer sam bio napola uspavan suncem to mi je grijalo golu glavu. Uto Ravmond
ree Massonu neto to nisam razumio. Meutim, u isti mah opazih, na samu kraju plae i
vrlo daleko od nas, dva Arapina u plavim kombinezonima kako idu prema nama. Pogledah
Ravmonda, a on mi ree: To je on! Hodali smo dalje. Masson zapita kako su nas mogli
sve dovde slijediti. Pomislih da su zacijelo vidjeli kako se s torbom za kupanje ukrcavamo u
autobus, ali ne rekoh ni rijei. Arapi su se polako primicali i ve su nam bili vrlo blizu. Mi
smo i dalje ili istim korakom, ali Ravmond ree: Ako doe do tunjave, ti e, Massone,
uzeti na sebe onoga drugoga, a ja u se obraunati s onim mojim. A ti, Meursaulte, ako se
pojavi trei, taj je tvoj. Rekoh: Dobro. Masson turi ruku u depove. Uinilo mi se da
je vreli pijesak porumenio. Produili smo ukorak prema Arapima. Razmak se ravnomjerno
smanjivao. Kad smo se nali na nekoliko koraka jedni od drugih, Arapi su stali. Masson i ja
smo usporili korak. Ravmond poe ravno na svoga protivnika. Nisam dobro uo to mu je
rekao, ali onaj kao da se spremao da ga udari glavom. Raymond ga tada prvi put odalami i
odmah zovnu Massona. Masson nasrnu na onoga drugoga i udari ga dva puta svom
snagom. Arapin se isprui u vodi, licem prema dnu, i ostade tako nekoliko trenutaka, a oko
glave mu na povrini vode izbiSe mjehurii. Dotle je Raymond ponovo udario svoga
protivnika koga obli krv. Raymond se okrenu meni i dobaci mi: ~ Sad e vidjeti kako e se
ovaj provesti! Doviknuh mu: Pazi, ima no! Ali je Raymondu ve bila rasjeena
ruka i Porezana usta. Masson mu priskoi, ali se onaj drugi Arapin ve pridigao i stao iza
onoga to je bio oboruan. Nismo se usudili ni prstom maknuti. Polako su uzmicali
neprestano nas motrei i drei nas u strahu od noa. Kad su vidjeli da su se dovoljno
odmakli od nas, pobjegoe glavom bez obzira, a mi ostadosmo kao prikovani na suncu.
Ravmond je stezao ruku iz koje je curila krv. Masson odmah ree da tu ima neki lijenik koji
provodi nedjelju na zaravanku. Ravmond htjede smjesta poi do njega, ali kad god bi
progovorio, na usta bi mu izbili mjehurii od krvi iz rane. Poduhvatili smo ga i vratili se u
kuicu to smo bre mogli. Tu nam Ravmond ree da je samo lake ranjen i da moe poi do
lijenika. Ode s Massonom, a ja ostadoh da razjasnim enama to se dogodilo. Gospoa
Masson je plakala, a Marie je bila blijeda kao krpa. Meni je dozlogrdilo da im dalje
razjanjavam. Napokon sam uutio i puio gledajui u more. Oko jedan i pol vratie se
Ravmond i Masson. Ravmondu je ruka bila previjena, a u kutu usana nosio je flaster. Lijenik
mu je rekao da to nije nita ozbiljno, ali je Ravmond bio namrgoen. Masson ga je pokuavao
nasmijati, ali je Ravmond svejedno utio. Kad je rekao da ide na plau, upitah ga kamo e.
Odgovori mi da e se proetati. Masson i ja rekosmo da emo poi s njim. Tada se on raesti i
izgrdi nas. Masson napomenu da ga ne valja ljutiti. Ipak pooh za Ravmondom. Dugo smo
hodali po alu. Sunce je bilo ubitano. Lomilo se u komade na pijesku i na moru. Imao sam
dojam da Ravmond zna kamo ide, ali zacijelo nisam imao pravo. Na mali izvor iz kojeg je
tekla voda u pijesak, iza velike litice. Tu zatekosmo onu dvojicu Arapa. Leali su u onim
svojim masnim plavim kombinezonima. Bili su naoko posve mirni i, rekao bi se, zadovoljni.

Na dolazak nije nita izmijenio. Onaj koji je ubo Ravmonda gledao ga je nijemo. Onaj drugi
svirao je na sviralicu od trske i, gledajui nas ispod oka, neprestance ponavljao tri note koje je
mogao izvesti na svom glazbalu. Za sve to vrijeme nije bilo nieg drugog doli sunca i tiine,
tihog ubora izvora i one tri note. Ravmond se mai za revolver u depu, ali onaj se i ne
pomaknu, samo su se gledali. Zapazih da su onome koji je svirao prsti na nogama iroko
razmaknuti. Ne odvajajui oiju od svoga protivnika, Ravmond me upita: Da ga
ucmekam? Pomislih, ako kaem: Nemoj, da e se samo uzrujati i svakako opaliti.
Rekoh mu samo: Nije ti jo nita rekao. Ne bi bilo poteno da samo tako puca. Jo
sam uo tih ubor vode i svirale usred muka i vruine. Zatim mi Ravmond ree: E, onda
u ga izvrijeati, a kad mi odgovori, ucmekat u ga. Odgovorih: Tako je. Ali, ako ne
izvadi no, ne sme pucati. Ravmond se poe pomalo uzrujavati. Onaj je svejednako
svirao, a obadvojica su motrila svaku Ravmondovu kretnju. Nemoj rekoh Ravmondu.
Uhvati se s njim ukotac kao ovjek s ovjekom i daj mi svoj revolver! Ako se onaj drugi
uplete, ili ako izvadi no, ja u ga ucmekati. Kad mi Ravmond dade revolver, sunce sijevnu
na njemu. Meutim, jo smo stajali na mjestu, kao da se sve zatvorilo oko nas. Gledali smo se
netremice i sve se tu zaustavilo, izmeu mora, pijeska i sunca, u dvostrukoj tiini svirale i
vode. U taj tren pomislih da mogu pucati ili ne pucati. Ali iznenada Arapi uzmaknue
natrake na liticu. Ravmond i ja vratismo se istim putem. inilo mi se da mu je bolje, i
govorio je o povratku autobusom. Dopratio sam ga sve do kuice, a dok se uspinjao drvenim
stubama, zastadoh pred prvom stepenicom, u glavi mi je umilo od sunca, obeshrabrio sam se
od napora koji je trebalo uiniti da se popnem na drveni kat i ponovo razgovaram sa enama.
Ali je ega bila tolika da mi je isto tako bilo muka da ostanem nepomino stajati pod arkom
kiom to je padala s neba. Da ostanem ili da odem, izlazilo je na isto. Nakon nekog
vremena okrenuh se prema alu i pooh. Ponovo onaj isti crveni sjaj. Na pijesku je more
dahtalo ubrzanim i priguenim dahom svojih valia. Hodao sam polako prema liticama i
osjeao kako mi je elo nabreklo od sunca. Sva ona ega upirala je u mene i ometala me u
hodu. A kad god bih osjetio njen snaan i vreo dah na licu, stisnuo bih zube i stegnuo ake u
depovima hlaa, upeo bih se iz petnih ila da nadvladam sunce i mutnu opojnost kojom me
oblijevalo. Na svaki ma svjetla to je izbijao iz pijeska, iz pobijeljele koljke
ili iz krhotine stakla, grile su mi se vilice. Dugo sam hodao. Izdaleka sam spazio omanju,
tamnu masu litice okruenu sjajnim kolobarom svjetla i vodene praine. Pomislih na svjei
izvor iza litice. Obuze me elja da ponovo oslunem mrmor vode, elja da izbjegnem suncu,
naporu i enskom plau, elja da se napokon sklonim u hlad i otpoinem. Ali, kad se
pribliih, opazih da se Ravmondov protivnik vratio. Bio je sam. Izvalio se bio na lea,
podavio ruke pod glavu, elo mu je bilo u sjeni litice a tijelo na suncu. Plavi kombinezon
isparavao se od vruine. Malo sam se iznenadio. Za mene je cijela pripovijest bila svrena i
doao sam ovamo ne mislei vie na to. im me ugledao, pripodigao se i turio ruku u dep pa
sam, naravno, stegnuo Ravmondov revolver u depu na kaputu. Zatim se on ponovo izvalio,
ali nije izvadio ruke iz depa. Bio sam prilino daleko od njega, desetak metara. Na mahove
sam nazrijevao njegov pogled, izmeu napola sklopljenih vjea. Ali uglavnom je njegov lik
titrao u uarenom zraku preda mnom, umor je valova bio jo tromiji i spokojniji nego u
podne. Isto ono sunce, isto ono svjetlo na istom onom pijesku to se protezao i ovdje. Ve
dva sata dan nije odmicao, ve dva sata bio je usidren u oceanu usijana metala. Na obzorju je
proao jedan brodi, nazreo sam krajikom oka samo crnu mrlju jer sam netremice gledao
Arapina. Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svri. Ali na lea mi se bio
navalio cijeli al ustreptao od sunca. Uinih nekoliko koraka prema izvoru. Arapin se nije ni
pomaknuo. Ipak je jo bio prilino daleko. Moda zbog sjene na licu uinilo mi se da se
smije. ekao sam. Obrazi su mi gorjeli od sunca i osjeao sam kako mi se kapljice znoja
sakupljaju u obrvama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo pokopali mamu i, isto onako kao i onda, najvie me boljelo elo i sve su mi ile na njemu u isti

mah damarale ispod koe. Zbog toga ara koji vie nisam mogao podnositi, koraknuo sam
naprijed. Znao sam da je to glupo, da se neu izbaviti od sunca ako se pomaknem za jedan
korak. Ipak, preao sam jedan korak, samo jedan korak. A tada, ne pridiui se, Arapin izvadi
no i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na eliku i kao da me duga svjetlucava otrica
pogodi u elo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama potee mi odjednom niz kapke i zastre ih
mlakim i gustim velom. Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oi. Osjeao sam samo cimbale
sunca na elu i, nekako nejasno, blistavi ma uperen iz noa svejednako u mene. Taj uareni
ma palio mi je trepavice i kopao bolne oi. Tada sve zaigra preda mnom. Zapahnu me teak
i vreo dah mora. Uini mi se da se nebo irom otvorilo da pusti ognjenu kiu. Napeh se svim
svojim biem i ruka mi se zgri na revolveru. Otponac popusti, dotaknuh glatki trbuh drka i
tada sve poe, usred praska koji bijae u isto vrijeme rezak i zagluan. Stresoh sa sebe znoj i
sunce. Pojmih da sam poremetio ravnoteu dana, izvanrednu tiinu ala na kojem sam bio
sretan. Zatim opalih jo etiri puta u nepomino tijelo u koje se meci zabijahu a da se nita
nije opaalo. Bijahu to kao etiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesree. Odmah
nakon hapenja vie puta su me presluali. Ali, kako je posrijedi bilo samo utvrivanje
identiteta, ta presluavanja nisu dugo trajala. Prvi put, u komesarijatu, inilo mi se da moj
sluaj nikoga ne zanima. Nakon osam dana, meutim, istraitelj se radoznalo zagledao u
mene. Najprije me pitao samo za ime i prezime, adresu, zanimanje, datum i mjesto roenja.
Zatim je htio znati jesam li izabrao sebi branitelja. Rekoh da nisam, i upitah ga je li
neophodno potrebno da ga uzmem. Zato pitate? pripita me. Odgovorih da smatram da
je moj sluaj vrlo jednostavan. On se osmjehnu i ree: Tako vi mislite. Ali, tu je zakon.
Ako ne izaberete sami sebi branitelja, odredit emo vam ga mi, po slubenoj dunosti.
Drao sam da je vrlo zgodno to se sud brine o takvim pojedinostima. To mu i rekoh. On se
sloi sa mnom i zakljui da je zakon sve predvidio. S poetka ga nisam ozbiljno shvatio.
Primio me u sobi s navuenim zastorima, na pisaem stolu stajala je samo jedna svjetiljka to
je osvjetljavala naslonja koji je meni ponudio, a on je ostao u sjeni. Nekad sam u nekoj
knjizi proitao slian opis, pa mi se sve to uinilo kao nekakva igra. Meutim, nakon
razgovora sam ga promotrio i vidio da su mu crte lica profinjene, oi plave i duboko usaene,
da je visok i da ima duge, sijede brkove i bujnu, gotovo bijelu kosu. Uinilo mi se da je
vrlo razuman i, sve u svemu, simpatian, usprkos nervoznom trzanju od kojeg su mu se
krivila usta. Kad sam izlazio, htio sam mu ak pruiti ruku, ali sam se na vrijeme sjetio da
sam ubio ovjeka. Sutradan me u zatvoru posjetio branitelj. Bio je nizak i debeljukast,
prilino mlad, pomno zalizane kose. Iako je bilo vrue (ja sam bio u koulji), nosio je tamno
odijelo, ovratnik s previnutim krajevima i neobinu kravatu sa irokim crnim i bijelim
prugama. Odloi na moj krevet torbu koju je nosio pod pazuhom, predstavi se i ree da je
prouio moj predmet. Moj je sluaj vrlo kakljiv, ali on ne sumnja u uspjeh, pod uvjetom da
mu se povjerim. Zahvalih mu, a on mi ree: Da prijeemo odmah na bit stvari! Sjede na
krevet i saopi mi da su se raspitali o mom privatnom ivotu. Znaju da mi je majka nedavno
umrla u ubonici. Zatim su poveli istragu u Marengu. Istraitelji su doznali da sam se
pokazao beutnim na dan mamina sprovoda. Znate ree mi branitelj malo mi je
neugodno da vas to pitam, ali je to vrlo vano, i bit e jak argument optube ako ne budem
mogao na to nita odgovoriti. Htio je da mu pomognem. Upita me jesam li taj dan mnogo
patio. Neobino sam se zaudio tom pitanju, inilo mi se da bi i meni bilo vrlo neugodno kad
bih ga morao kome postaviti. Odgovorih mu, ipak, da sam se uglavnom odvikao da sam sebe
ispitujem, i da mi je teko o tome bilo to kazati. Svakako sam mnogo volio majku, ali to
nita ne znai. Sva su zdrava bia manje-vie koji put poeljela da umru oni koje vole. Tu me
branitelj, vrlo uzbuen, presijee u rijei. Zatrai od mene da mu obeam da to neu rei na
suenju ni pred glavnim istraiteljem. Objasnih mu, meutim, da sam po naravi takav da mi
esto tjelesne potrebe potiskuju osjeaje. Onoga dana kad smo pokopali mamu, bio sam vrlo
umoran i pospan, pa nisam vodio rauna o onome to se dogaalo. Jedino mogu pouzdano

rei da bih radije da mama nije umrla. Ali, inilo mi se da branitelj nije time zadovoljan. Ree
mi: To nije dovoljno. Porazmisli i upita me smije li rei da sam toga dana gospodario
svojim osjeajima. Rekoh mu: Nemojte, to ne bi bila istina. Pogledao me nekako
udno, kao da mu se pomalo gadim. Ree mi gotovo pakosno da e upravitelj i osoblje
ubonice biti svakako presluani kao svjedoci, i da bi mi to moglo grdno nakoditi.
Upozorih ga da to nema nikakve veze s mojim sluajem, ali mi on samo odgovori da se vidi
da nisam imao nikad posla s pravosuem. Otiao je nekako srdit. Htio sam ga zadrati i
rastumaiti mu da elim stei njegovu naklonost, ne zato da bi me bolje branio nego, ako
mogu tako rei, iz prirodnih razloga. Najgore je to sam vidio da se osjea nelagodno sa
mnom. Nije me razumio i malo se naljutio na mene. Zaelio sam da ga uvjerim da sam kao i
drugi ljudi, ba kao i drugi ljudi. Ali od svega toga ne bi zapravo bilo velike koristi, i iz
lijenosti sam odustao od svoga nauma. Malo zatim ponovo su me odveli pred suca
istraitelja. Bilo je dva sata poslije podne i ovaj put je njegova soba bila puna svjetla koje
prozirni zastor jedva da je priguivao. Bilo je vrlo vrue. Ponudio mi je da sjednem, i vrlo
uljudno saopio da moj branitelj nije mogao doi zbog neke nezgode. Ali ja imam pravo da
ne odgovaram na njegova pitanja i da priekam dok me branitelj ne bude mogao savjetovati.
Rekoh da mogu i sam odgovarati. On pritisnu na jedno dugme na stolu. Ue mlad zapisniar i
zauze mjesto tik iza mojih lea. Nas smo se dvojica udobno smjestili u naslonjae. Zapoe
presluavanje. Najprije mi ree da o meni vlada miljenje da sam utljiv i povuen, pa ga
zanima to ja o tome mislim. Odgovorih: To je zato to nikad nemam bogzna to rei.
Zato utim. Osmjehnuo se kao i prvi put, priznao da je to posve valjan razlog i dodao:
Uostalom, to ionako nije vano. Uutje, pogleda me, naglo se uspravi i ree mi kao iz
topa: Od svega me najvie vi sami zanimate. Nisam pravo shvatio to hoe da kae, pa
sam utio. Ima poneega - nadoda- to mi nije jasno u vaem postupku. Uvjeren sam da
ete mi pomoi da to shvatim. Rekoh da je sve vrlo jednostavno. Zatraio je da mu opiem
kako sam proveo cijeli onaj dan. novio sam ono to sam mu ve bio ispriao o Ravmondu,
alu, kupanju, svai, ponovo o alu, o onom malom izvoru, o suncu i o pet revolverskih
hitaca. Uz svaku moju reenicu dometao je: Dobro, dobro. Kad sam doao u prianju
do ispruena tijela, potkrijepio je: U redu. Bilo mi je ve dojadilo ponavljati uvijek istu
priu, inilo mi se da u ivotu nisam toliko govorio. Nakon krae utnje on ustade i ree da bi
mi htio pomoi, da ga ja zanimam i da e s Bojom pomoi uiniti neto za mene. Ali bi mi
prije toga htio postaviti jo nekoliko pitanja. Onako napreac me upita jesam li volio mamu.
Odgovorih: Jesam, kao i svaki drugi ovjek. Zapisniar koji je do tada ravnomjerno
tipkao na stroju vjerojatno je udario u krivu tipku, jer se smeo i morao se vraati u pisanju. I
opet naoko nelogino sudac me upita jesam li svih pet hitaca ispalio za redom.
Promislio sam i tono odgovorio da sam najprije opalio jedanput, a nakon nekoliko sekunda
jo etiri puta. Zato ste ekali izmeu prvog i drugog hica? pripita me tada. Ponovo
sam ugledao u duhu onaj crveni al i osjetio kako mi sunce pali elo. Ali ovaj put nisam nita
odgovorio. Za cijele te utnje koja je nastala, vidio sam kako se sudac uzrujava. Sjeo je,
proao rukom kroz kosu, nalaktio se na pisai stol i nagnuo se
prema meni drei se nekako udno: Zato, zato ste pucali u tijelo koje je lealo na
zemlji? Ni ovaj put nisam znao to da mu odgovorim. Sudac prijee rukama preko ela i
ponovi pitanje poneto drukijim glasom: Zato? Morate mi to rei. Zato? I dalje sam
utio. Iznenada ustade, ode krupnim koracima na kraj sobe i otvori ladicu u ormaru za spise.
Izvadi iz nje srebrno raspelo i vrati se do mene maui njime. I posve izmijenjenim, gotovo
drhtavim glasom uzviknu: Znate li tko je ovo? Rekoh: Znam, naravno. Tada mi
ree brzoreicom i nekako strastveno da on vjeruje u Boga, da je uvjeren da nijedan ovjek
nije toliko grean da mu Bog ne bi mogao oprostiti, ali da je za to potrebno da ovjek
kajanjem postane kao dijete kojemu je dua ista i spremna da sve primi. Nagnuo se cijelim
tijelom nad stol. Mahao mi je raspelom gotovo ispred nosa. Da pravo kaem, vrlo sam slabo

pratio njegovo umovanje, ponajprije zato to mi je bilo vrue i to je u sobi bilo krupnih
muha koje su mi sjedale na lice, a i zato to mi je pomalo ulijevao strah. U isti mah shvatih da
je to smijeno, jer sam, na kraju krajeva, ja zloinac, a ne on. Meutim je nastavio. Malopomalo dokuih da je njemu samo neto nejasno u mom priznanju, a to je injenica to sam
ekao da po drugi put ispalim hitac iz revolvera. Sve je drugo bilo u redu, ali ovo mu nikako
nije ilo u glavu. Zaustih da mu kaem da grijei to toliko jae na tome ta pojedinost nije
toliko vana. Ali me on presijee u rijei i posljednji put opomenu, uspravivi se to je vie
mogao, pitajui me vjerujem li u Boga. Odgovorih mu da ne vjerujem. On ogoreno sjede.
Ree mi da je to nemogue, da svi ljudi vjeruju u Boga, ak i oni koji se odvraaju od njega.
Takvo je njegovo uvjerenje i, kad bi ikad posumnjao u to, ivot mu vie ne bi imao smisla.
Zar vi elite uskliknu da mi ivot nema vie smisla? To se mene, po mom miljenju,
nije ticalo, i tako mu i rekoh. Ali mi on preko stola opet turnu Krista pod nos i uzviknu
izbezumljeno: Ja sam kranin. Molim ovoga ovdje da ti oprosti tvoje grijehe. Kako
moe da ne vjeruje u onoga koji je za tebe stradao? Odmah primijetili da me tika, ali mi
je bilo ve svega dosta. Vruina je bivala sve vea. Kao i uvijek kad jedva ekam da se
otresem nekoga koga pravo i ne sluam, pretvarao sam se da mu povlaujem. Iznenadio sam
se kad mi slavodobitno ree: Vidi, vidi. Je li da vjeruje i da e se povjeriti u njegove
ruke? Dakako da sam mu jo jednom rekao da ne vjerujem. Skljokao se u naslonja.
inilo mi se da je mrtav umoran. utio je neko vrijeme dok je stroj, koji je neprestano pratio
na razgovor, zapisivao jo Posljednje reenice. Zatim me pozorno i pomalo turobno pogleda
i proapta: Nisam vidio okorjelije due od vae. Zloinci koji su stupili preda me uvijek su
se rasplakali pred ovom slikom boli. Htjedoh mu odgovoriti da je to ba zato to su bili
zloinci. Ali pomislih da sam i ja isto to i oni. Na tu se misao nisam nikako mogao
naviknuti. Tada sudac ustade, kao da mi daje znak da je presluavanje zavreno. Jedino me
isto onako pomalo umorno zapita alim li zbog svog ina. Porazmislih i kazah da bih prije
rekao da osjeam nekakvo nezadovoljstvo, nego pravo aljenje. Imao sam dojam da me ne
razumije. Meutim, toga dana nije se vie nita dogodilo. Poslije sam esto viao suca
istraitelja, smo to je svaki put uz mene bio moj branitelj. Sve se svodilo na to da se tono
utvrde neke potankosti iz mojih ranijih iskaza. Ili je pak sudac raspravljao s braniteljem o
iskazima svjedoka. U tim se trenu- cima zapravo uope nisu obazirali na mene. Kako bilo da
bilo, malo-pomalo se ton presluavanja promijenio. inilo mi se da se sudac vie ne zanima
za mene i da je u neku ruku zavrio istragu. Nije mi vie govorio o Bogu i nisam ga vie vidio
onako uzrujana kao prvog dana. Posljedica je svega toga bila da su nai razgovori postali
srdaniji. Nekoliko pitanja, dvije-tri rijei s mojim braniteljem i presluavanje je bilo gotovo.
Moja je stvar, prema rijeima sama istraitelja, ila svojim tokom. Ponekad, kad bi
raspravaljali o opim pitanjima, uvukli bi i mene u razgovor. Malo sam lake disao. Nitko
nije u to vrijeme loe postupao sa mnom. Sve je bilo toliko prirodno, toliko dobro ureeno i
toliko se jednostavno obavljalo da sam stekao smijean dojam da sam lan obitelji. A na
kraju jedanaest mjeseci, koliko je trajala istraga, mogu rei da sam se gotovo zaudio to se
nisam nikad niemu toliko radovao koliko onim rijetkim trenucima kad bi me istraitelj
ispratio do vrata, potapao po ramenu i srdano rekao: Za danas je gotovo, gospodine
Antikriste! Zatim bi me predao u ruke andarima
II
Ima nekih stvari o kojima nisam nikad volio priati. Kad sam dopao zatvora, shvatio sam ve
nakon nekoliko dana da ne bih nikad volio priati o tom dijelu svoga ivota. Poslije nisam
vie pridavao vanosti toj sustezljivosti. Prvih dana nisam zapravo ni bio u zatvoru nekako
sam nejasno oekivao da e se opet neto dogoditi. Sve je poelo tek nakon Marijina prvog i
posljednjeg posjeta. Onoga dana kad sam primio njeno pismo (pisala mi je da joj vie ne
doputaju da me posjeuje, jer mi nije ena), onoga sam dana osjetio da mije elija dom i da
mi se ivot zaustavio. Kad su me uhapsili, najprije su me zatvorili u jednu prostoriju u kojoj

je bilo ve nekoliko zatvorenika, mahom Arapa. Zatim su me upitali to sam uinio. Rekoh
da sam ubio jednog Arapina. Tada su uutjeli. Uskoro je pala no. Pokazali su mi kako da
namjestim rogoinu na kojoj je trebalo da spavam. Jedan se kraj smota pa se tako napravi
uzglavlje. Cijelu no stjenice su mi miljele po licu. Nakon nekoliko dana premjestili su me u
samicu gdje sam spavao na daskama. Imao sam nonu posudu i eljezni umivaonik. Zatvor se
nalazi navrh grada pa sam kroz prozori mogao vidjeti more. Jednog dana, dok sam se
rukama grevito drao za reetke i ispruio lice prema svjetlu, ue kljuar i ree mi da imam
posjet. Pomislih da je Marie. I zaista je bila.Na putu do prostorije za primanje posjeta proao
sam dugakim hodnikom. Uao sam u veliku dvoranu u koju je dopiralo svjetlo kroz irok
prozor. Dvorana je podijeljena na tri dijela dvjema velikim reetkama to je presijecaju po
duini. Izmeu reetaka je razmak od kojih osam do deset metra koji razdvaja posjetioce od
zatvorenika. Suelice sebi opazih Mariju u njenoj prugastoj haljini, lica opaljena suncem. Na
mojoj je strani bilo desetak zatvorenika, mahom Arapa. Marie je bila okruena Maurkinjama
i stajala je izmeu dvije posjetiteljice neke sitne starice stisnutih usana, u crnini, i krupne
gologlave ene koja je neto vikala i mlatarala rukama. Zbog razmaka izmeu reetaka
posjetioci i zatvorenici bili su prisiljeni da govore vrlo glasno. Kad sam uao, od larme koja
je odjeki- vala meu visokim golim zidovima, i od otra svjetla koje je padalo s neba na okna
i odbijalo se u dvorani, zavrtjelo mi se malo u glavi. U mojoj je samici bilo tie i mranije.
Trebalo mi je nekoliko asaka dok se nisam prilagodio. Na kraju sam ipak mogao raspoznati
sva lica to su se jasno ocrtavala na danjem svjetlu. Zapazih da jedan kljuar sjedi na kraju
prolaza izmeu dvije reetke. Veina arapskih zatvorenika i njihove rodbine uali su jedni
suelice drugima. Oni nisu vikali. Usprkos halabuci, i premda su tiho govorili, uspijevali su
se sporazumjeti. Njihov prigueni mrmor to je dopirao odozdo bio je kao kakav bas, koji je
neprestano pratio razgovore to su se ukrtali vie njihovih glava. Sve sam to vrlo brzo
zapazio idui prema Mariji. Ona se ve bila priljubila uz reetku i smijeila mi se koliko je
mogla. Bila je vrlo lijepa, ali joj to nisam znao rei. Onda? priupita me vrlo glasno.
Eto, vidi. Kako ti je, ima li sve to eli? Imam, sve. Uutjesmo, a Marie se svejedno
smijeila. Ona krupna ena dovikivala je neto mome susjedu, zacijelo svome muu, plavoj
Ijudeskari otvorena pogleda. Nastavili su zapoet razgovor. Jeanne ga nije htjela uzeti
derala se ona iz sveg glasa. Da, da odgovarao je ovjek. Rekla sam joj da e ga ti
opet uzeti im se vrati, ali ga ona nije htjela uzeti. Marie mi doviknu da me Ravmond
pozdravlja, a ja rekoh: Hvala. Ali mi glas nadjaa susjed koji je pitao kako mu je.
ena se nasmija odgovarajui da mu nikad nije bilo bolje. Moj susjed slijeva, onizak
mladi njenih ruku, neprestano je utio. Primijetio sam da stoji suelice onoj sitnoj starici i
da se netremice gledaju. Ali nisam imao vremena da ih dulje promatram, jer mi je Marie doviknula da se valja nadati. Potvrdih: Da. U isti je mah
pogledah i zaeljeh da joj stisnem rame pokriveno haljinom. Zaeljeh da dotaknem onu tanku
tkaninu, a nisam pravo znao emu bi se jo valjalo nadati. Zacijelo je i Marie to htjela rei jer
se neprekidno smijeila. Vidio sam joj samo bljesak zuba i sitne bore oko oiju. Ponovo
uzviknu: Izii e pa emo se uzeti! Odvratih: Misli?Ali sam to rekao tek toliko
da neto kaem. Tada ona dobaci bre-bolje i isto onako glasno da u biti osloboen i da
emo opet na kupanje. Ali je ona ena takoer vikala da je ostavila koaru u pisarnici.
Nabrajala je stoje sve strpala u nju. Trebalo je svaku stvar provjeriti jer je sve to bilo vrlo
skupo. Moj drugi susjed i njegova majka svejednako su se gledali. amor se Arapa nastavljao
i dalje, do naih nogu. inilo se da svjetlo izvana sve vie nadire kroz prozor. Bilo mi je
pomalo muno i htio sam ve otii. Smetala me buka. Ali sam, opet, htio to bolje iskoristiti
Marijinu nazonost. Ne znam koliko je vremena prolo. Marie mi je priala o svom poslu i
neprestano se smijeila. amor, uzvici i razgovori su se isprepletali. Jedini je otoi tiine bio
pokraj mene, onaj mladi i starica koji su se samo gledali. Malo-pomalo su odvodili Arape.
im je prvi iziao, gotovo su svi umuknuli. Starica se primaknula reetki, a u isti mah kljuar

dade znak njenu sinu. Ovaj potonji ree: Do vienja, mama! a ona prui ruku kroz
reetku da ga pozdravi polaganom i dugotrajnom kretnjom.Dok je odlazila, uao je neki
ovjek sa eirom u ruci i zauzeo njeno mjesto. Doveli su jo jednog zatvorenika s kojim onaj
poe ivo, ali potiho razgovarati jer je u prostoriji ponovo zavladala tiina. Dooe i po mog
desnog susjeda kojem ena ree, ne snizujui glasa, kao da nije zapazila da vie ne treba
vikati: uvaj se i pazi na sebe! Zatim doe na mene red. Marie mi posla poljubac.
Okrenuh se jo jednom prije nego to u izii. Nepomino je stajala, lica priljubljena uz
reetku, smi- jeei se i dalje onim iskrivljenim i zgrenim smijekom. Uskoro mi je nakon
toga pisala. 1 upravo je tada poelo ono o emu nisam volio pripovijedati. Bilo kako mu
drago, ne valja nikad pretjerivati, meni je bilo lake nego drugima. U prvo mi je vrijeme ipak
bilo najtee to sam mislio kao slobodan ovjek. Obuzimala me, na primjer, elja da se
naem na nekom alu i da siem u more. Zamiljajui kako mi prvi valovi ume pod
tabanima, kako ulazim u vodu i osjeam olakanje, odjednom bih outio koliko su mi
tamniki zidovi tijesni. Ali, to je potrajalo nekoliko mjeseci. Poslije sam mislio samo kao
zatvorenik. ekao sam svakidanju etnju po dvoritu, ili svoga branitelja. Ostatak sam
vremena dobro rasporedio. esto sam tada mislio da bih se, kad bih morao ivjeti u kakvu
upljem stablu i kad ne bih mogao nita drugo nego gledati rascvjetano nebo iznad sebe,
malo-pomalo i na to priuio. ekao bih da prolete ptice ili da se oblaci sretnu, isto ovako kao
to ovdje ekam da vidim udnovate kravate svoga branitelja, ili kao to sam, u jednom
drugom svijetu, strpljivo ekao subotu da privijem Mariju uza se. A kad bih dobro promislio,
nisam bio u upljem stablu. Bilo je i nesretnijih od mene. Tako je, uostalom, i mama mislila, i
esto je ponavljala da se ovjek, na kraju krajeva, na sve priui. Meutim, obino nisam u
mislima iao tako daleko. Prvi su mjeseci bili teki. Ali, upravo napor koji sam morao uloiti
pomogao mi je da ih preturim preko glave. Muila me, na primjer, udnja za enom. Bilo je
to prirodno, bio sam mlad. Nikad nisam mislio na samu Mariju. Ali sam toliko mislio na
enu, na ene, na sve one koje sam upoznao, na sve one prilike u kojima sam ih ljubio,
da mi se elija ispunila svim njihovim licima i napuila mojim udnjama. To me je u jednu
ruku izbacivalo iz koloteine, ali mi je u drugu ruku kratilo vrijeme. Naposljetku sam stekao
naklonost glavnoga kljuara koji je za dijeljenja obroka pratio kuharskog pomonika. On je
prvi progovorio preda mnom o enama. Rekao mi je da se ostali na to najvie ale. Rekoh mu
da sam i ja kao oni i da mislim da je takvo postupanje nepravedno. Ali ba zato i jeste
zatvoreni ree on. Kako zato? Pa da, u tome i jest sloboda. Oduzeli su vam slobodu.
Nisam nikad pomislio na to. Povladih mu: To je istina jer u emu bi inae bila kazna?
Eto, vi razumijete o emu se radi. A ostali ne razumiju. Ali na kraju se sami snalaze kako
znaju. Zatim je kljuar otiao. Tu su bile i cigarete. Kad su me zatvorili, oduzeli su mi
remen, vezice s cipela, kravatu i sve to su mi nali u depovima, napose cigarete. Kad sam
ve bio u eliji, zatraio sam da mi ih vrate, ali mi rekoe da je to zabranjeno. Prvih mi je
dana bilo teko. Moda me ba to najvie utuklo. Sisao sam treice koje sam otkidao s
dasaka svoga leaja. Po cijeli bogovetni dan bilo mi je muka. Nisam mogao shvatiti zato mi
uskrauju neto to ne moe nikome nauditi. Poslije sam shvatio da je i to dio kazne. Ali
dotle sam se ve bio odvikao puenja i ta me kazna nije vie pogaala. Izuzev tih
neugodnosti, nisam bio odvie nesretan. Sav je problem, kaem, bio u tome kako da utuem
vrijeme. Od tre- nutka kad sam se nauio prisjeati, nisam se vie dosaivao. Gdjekad bih
pomislio na svoju sobu, u duhu poao iz jednoga kuta i, nabrajajui u sebi sve na to bih
naiao na svom putu, vratio se opet u njega. Iz poetka sam to brzo obavljao. Ali, kad god bih
to ponovio, trajalo bi neto dulje. Jer, prisjeao sam se svakog komada pokustva, i svakog
predmeta koji se na njemu nalazio, i svake pojedinosti toga predmeta, a od svih tih
pojedinosti, ukrasa, napuklina ili okrnjena ruba njihove boje ili grae. U isto sam se
vrijeme trudio da ne izgubim pregled nad svojim inventarom, da nita ne izostavim. Tako
sam nakon nekoliko tjedana provodio sate i sate nabrajajui samo sve ono to se nalazilo u

mojoj sobi. Na taj nain, to sam vie razmiljao, to sam vie previenih i zaboravljenih stvari
izvlaio iz sjeanja. Tada sam shvatio da bi ovjek koji bi samo jedan dan ivio na slobodi
mogao lako proivjeti i stotinu godina u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da mu ne bude
dosadno. To je u neku ruku bila prednost. Tu je bilo i spavanje. U poetku sam nou slabo
spavao, a danju nikako. Malo-pomalo sam nou sve bolje spavao, i mogao sam spavati ak i
po danu. Mogu rei da sam posljednjih mjeseci spavao po esnaest do osamnaest sati na dan.
Ostajalo mi je, dakle, est sati koje je trebalo utuci jelom, prirodnim potrebama, uspomenama i priom o ehoslovaku. Izmeu slamnjae i dasaka naiao sam bio na
ut i proziran komadi starih novina koji je bio gotovo slijepljen sa suknom.Tu je bio opis
dogaaja, kojem je nedostajao poetak, a dogaaj se zacijelo zbio negdje u ehoslovakoj.
Jedan se ovjek iz nekog ekog sela otisnuo u svijet ne bi li se obogatio. Nakon dvadeset pet
godina vratio se bogat, sa enom i djetetom. Njegova majka i sestra drale su svratiste u
njegovu rodnom selu. Da bi ih iznenadio, ostavio je enu i dijete u nekom drugom svratitu i
otiao majci, koja ga nije prepoznala kad je doao. Palo mu je na pamet da se naali i da uzme
kod njih sobu. Pokazao im je svoje novce. U noi ga majka i sestra ubie batom da ga
opljakaju, i bacie mu tijelo u rijeku. Ujutro je dola ena i nehotice otkrila tko je bio onaj
putnik. Majka se objesila, a sestra se bacila u bunar. Bit e da sam tu priu proitao tisuu
puta. U jednu je ruku bila nevjerojatna, a u drugu ruku posve prirodna. Bilo kako mu drago,
zakljuio sam daje putnik pomalo i zasluio takvu sudbinu i da se nikad ne valja igrati. I tako
mi je vrijeme prolazilo u spavanju, sjeanjima, itanju onog novinskog izvjetaja i
smjenjivanju svjetla i tame. Proitao sam negdje da ovjek u zatvoru izgubi najposlije pojam
o vremenu. Ali mi se to inilo prilino besmislenim. Nije mi bilo jasno koliko dani mogu biti
u isti mah i dugi i kratki-Dugi, svakako, da ih proivi, ali toliko otegnuti da se na kraju
stapaju jedan s drugim. Gube svoje ime. Rijei jueri sutrajedine su sauvale za me jo
nekakav smisao. Kad mi je jednog dana kljuar rekao da sam ve pet mjeseci u zatvoru,
povjerovao sam mu ali ga nisam razumio. Za me je to bio neprestano isti dan koji mije plavio
eliju, i ista zadaa koju sam obavljao. Toga dana, kad je kljuar otiao, pogledao sam se u
svoju limenu zdjelicu. Uinilo mi se da mi je odraz lica ostao ozbiljan ak i kad sam se trudio
da se nasmijeim. Prodrmao sam ga ispred sebe. Osmjehnuo sam se, ali je on zadrao onaj
isti strogi i tuni izraz. Danje bio na izmaku, a to je bio sat o kojem nerado govorim, bezimen
sat, kad su se sa svih katova zatvora dizali veernji umovi praeni tiinom. Primaknuh se
prozoriu i na posljednjim zrakama svjetla promotrih ponovo svoj lik. Bio je i dalje ozbiljan,
ali to nije bilo nikakvo udo jer sam i sam u taj as bio ozbiljan. Meutim, u isti mah, prvi put
nakon vie mjeseci, jasno sam zauo svoj glas. Prepoznah glas koji mi je ve dane i dane
odjekivao u uima, i shvatih da sam za sve to vrijeme razgovarao sa samim sobom. Tada se
sjetih to mi je bolniarka rekla na maminu sprovodu. Ne, nema drugog izlaza i nitko ne
moe zamisliti kakve su veeri u zatvorima.
III
Mogu rei da je zapravo ljeto vrlo brzo smijenilo proljee. Znao sam da u, kad ponu prve
vruine, doivjeti neto novo. Moj je sluaj bio predvien za posljednje zasjedanje porotnog
suda, a to se zasjedanje zavravalo u mjesecu lipnju. Suenje je poelo kad je vani sunce ve
peklo svom snagom. Branitelj me uvjeravao da suenje nee potrajati dulje od dva-tri dana.
Uostalom dodao je sud e se pouriti jer va sluaj nije najvaniji u ovom
zasjedanju. Odmah poslije vas sudit e se jednom ocoubojici. U sedam i pol izjutra dooe po
mene i odvezoe me zatvorskim kolima u Palau pravde. Dva me andara uvedoe u
prostorijicu u kojoj se osjeao miris hladovine. ekali smo sjedei pokraj vrata kroz koja su
dopirali glasovi, povici, lupanje stolicama i komeanje, koje me podsjealo na proslave u
naoj etvrti kad se, nakon koncerta, ureivala dvorana za ples. andari mi rekoe da moramo
priekati suce, a jedan mi od njih ponudi cigaretu, ali odbih. Malo me zatim upita je li me
trta. Odgovorih da nije. ak me donekle zanima da vidim suenje. Nikad u ivotu nisam

imao prilike da ga vidim. Da ree drugi andar ali to na kraju ovjeka pone
zamarati. Nakon kraeg vremena u prostoriji zazvoni zvonce. Skinue mi lisice, otvorie
vrata i odvedoe me do optuenike Mupe. Dvorana je bila dupkom puna. Usprkos zastorima,
sunce je ovdje-ondje prodiralo u dvoranu i bilo je ve zaguljivo. Prozori su bili zatvoreni.
Sjedoh, a uza me andari. U taj as spazih pred sobom niz lica. Svi me gledahu shvatih da
su to porotnici. Ali ne bih mogao rei po emu su se razlikovali jedan od drugoga. Imao sam
samo dojam da sam pred klupom u tramvaju i da svi ti neznani putnici motre pridolicu ne bi
li
otkrili
na
njemu
to
smijeno.
Dobro
znam
da
je to bila blesava pomisao, jer oni nisu traili nita smijeno nego zloin. Meutim, razlika
nije bila velika, a kako bilo da bilo, ta mi je misao pala na um. Bio sam i malko oamuen od
sveg tog svijeta u zatvorenoj sudnici. Ponovo sam promotrio sudnicu, ali nisam prepoznao
nijedno lice. Rekao bih da u prvi mah nisam ni pojmio da se sav taj svijet tu tiska da mene
vidi. Obino se ljudi nisu obazirali na mene. Morao sam se upeti da shvatim da sam ja uzrok
svom tom komeanju. Rekoh andaru do sebe: Koliko svijeta! Odgovori mi daje to
zbog novina, i pokaza mi skupinu ljudi koji su stajali oko stola podno klupe za porotnike.
Ree mi: Eno ih. Pripitah: Tko? a on mi ponovi: Novinari. On je poznavao
jednoga novinara koji ga u taj as spazi i uputi se prema nama. Bio je to ve postariji ovjek,
simpatian, poneto iskrivljena lica. Rukova se vrlo srdano sa andarom. Primijetih da se svi
ti ljudi sastaju, obraaju jedan drugom i razgovaraju kao u kakvu klubu, gdje su svi sretni to
su se nali s ljudima iz istoga drutva. Protumaio sam takoer sam sebi udan dojam, koji
sam stekao, da sam tu suvian, kao kakav uljez. Meutim se novinar obrati meni smjekajui
se. Ree mi da se nada da e se na kraju sve dobro svriti. Zahvalih mu, a on doda: Va
smo sluaj, znate, malo napuhali. Ljeto je mrtva sezona za novine. A jedino va sluaj i ono
ocoubojstvo neto vrijede. Zatim mi pokaza, u skupini iz koje je doao, starkelju koji je
nalikovao na ugojenu lasicu, s velikim naoalama u crnu okviru. Ree mi da je to poseban
dopisnik parikih novina: Uostalom, nije on doao radi vas. Ali, budui da je dobio
zadatak da izvjetava o suenju zbog ocoubojstva, zatraili su od njega da ujedno javi neto i
o vaem sluaju. Umalo to mu nisam i na tome zahvalio, ali pomislih da bi to bilo
smijeno. Srdano mi mahne rukom i ode od nas. ekali smo jo nekoliko minuta. Stigao je i
moj branitelj, u togi, okruen brojnim kolegama. Otiao je do novinara i rukovao se s njima.
alili su se, smijali i bili, ini se, dobre volje, sve dok nije u sudnici zazvonilo zvonce. Svi
odoe na svoja mjesta. Moj branitelj doe do mene, rukova se sa mnom i posavjetova me da
kratko odgovaram na pitanja, da nita sam ne govorim i da se u svemu ostalome pouzdam u
njega. Lijevo od sebe zauh kako netko odmie stolac i ugledah visoka, vitka ovjeka
odjevena u crveno, s lornjonom, kako sjeda namjetajui paljivo togu. Bio je to javni tuilac.
Podvornik najavi dolazak sudaca. U isti mah zazujae dva velika ventilatora. Tri suca, dvojica
u crnom a trei u crvenom, uoe sa spisima u rukama i zaputie se hitrim koracima prema
podiju koji je zauzimao najistaknutije mjesto u dvorani. ovjek u crvenoj togi sjede u srednji
naslonja, odloi kapu preda se, obrisa rupiem svoju sitnu elavu glavu i objavi da rasprava
poinje. Novinari su ve drali naliv-pera u ruci. Svi su se doimali podjednako ravnoduno i
pomalo podrugljivo. Meutim, jedan od njih, znatno mlai od ostalih, u sivom flanelskom
odijelu,
s
plavom
kravatom,
ostavio
je
svoje
naliv-pero
pred
sobom i promatrao me. Na njegovu poneto nepravilnu licu zapaao sam samo dva bistra oka
to su me pomno prouavala, ne izraavajui nita odreeno. Imao sam udan dojam da
promatram samog sebe. Moda ba zbog toga, a i zato to nisam poznavao sudske obiaje,
nisam pravo shvatio sve ono to je slijedilo, izvlaenje porotnika drijebanjem, pitanja koja je
predsjednik suda upuivao branitelju, javnom tuiocu i po- roti (svaki put su se glave svih
porotnika okretale u isti mah prema sucima), brzo itanje optunice u kojoj sam prepoznao
imena mjesta i osoba, i opet pitanja upuena mom branitelju. Meutim, predsjednik ree da

e prozvati svjedoke. Podvornik proita imena koja privukoe moju pozornost. Vidjeh kako
iz donedavno posve bezlina opinstva ustaju jedan po jedan, pa nestaju za
pobonim vratima, upravitelj i vratar ubonice, stari Thomas Perez, Ravmond, Masson,
Salamano i Marie. Ona me tjeskobno i jedva primjetno pozdravi. udio sam se to ih nisam
prije primijetio kadli posljednji, na poziv, ustade Celeste. Pokraj njega prepoznah onu staru
enicu iz restorana, u njenu kaputiu, sigurna i odluna dranja. Napeto me promatrala. Ali,
nisam imao kad razmiljati jer je predsjednik poeo govoriti. Ree da e sad poeti sama
rasprava i da smatra za nepotrebno da upozorava opinstvo na mir. Prema njegovim rijeima,
on je tu zato da nepristrano vodi raspravu o predmetu koji eli objektivno razmotriti. Osuda
koju e izrei porota bit e donesena u duhu pravde, a ako doe i do najmanjeg izgreda,
svakako e zapovjediti da se sudnica isprazni. Vruina je rasla, opazih kako se prisutni u
dvorani hlade novinama. Zbog toga se neprestano ulo ukanje zguvana papira. Predsjednik
namignu podvorniku i ovaj donese tri lepeze od pletene slame, kojima se sva tri suca odmah
posluie. Ubrzo me poee presluavati. Predsjednik me ispitivao mirno i, tovie, kako mi
se uinilo, pomalo srdano. Ponovo sam morao izrecitirati podatke o sebi, a premda me to
razdraivalo, pomislio sam da je zapravo posve prirodno, jer bi bilo i te kako tragino suditi
nekom drugom ovjeku, a ne pravom. Zatim predsjednik uze ponovo izlagati to sam poinio
obraajui mi se nakon svake tree reenice pitanjem: Je li tako? Svaki put odgovorih:
Jest, gospodine predsjednie prema uputi svoga branitelja. To je dugo potrajalo jer je
predsjednikovo izlaganje bilo vrlo opseno. Za sve to vrijeme novinari su neto zapisivali.
Osjeao sam na sebi pogled najmlaega meu njima i pogled one enice-automata. Svi su na
tramvajskoj klupi bili okrenuti prema predsjedniku. Predsjed- nik se nakalja, prelista spise i
okrenu se meni hladei se lepezom. Ree da sam mora naeti neka pitanja koja se naoko ne
tiu moga predmeta, ali su moda ipak tijesno povezana s njim. Shvatih da e ponovo biti
rije o mami, a istodobno osjetih kako mi je neugodno. Upita me zato sam smjestio mamu u
ubonicu. Odgovorih da sam to uinio zato to nisam imao novaca da uzmem nekoga da je
uva i njeguje. Upita me je li mi to osobno bilo teko, a ja mu odgovorih da ni mama ni ja
nismo vie nita oekivali jedno od drugoga, pa ni od bilo koga, i da smo se oboje bili ve
naviknuli na novi nain ivota. Tada predsjednik ree da se ne eli dulje zadravati na tome, i
upita javnog tuioca ima li on kakvih pitanja.Okrenuvi mi napola leda i ne gledajui me,
tuilac izjavi da bi, s predsjednikovim doputenjem, htio znati jesam li se vratio sam na izvor
u namjeri da ubijem Arapina. Nisam rekoh. A zato je onda bio naoruan, i zato se
vratio ba na to mjesto? Rekoh da je to bilo sluajno. Tuilac pripomenu, sa zlobnim
prizvukom u glasu: Zasad samo toliko. Sve je zatim bilo pomalo zbrkano, bar meni.
Meutim, nakon kratkog savjetovanja, predsjednik objavi da se rasprava prekida i da e se
nastaviti poslije podne presluavanjem svjedoka. Nisam imao kad razmiljati. Odveli su me,
ukrcali u zatvorska kola i odvezli u zatvor, gdje sam jeo. Uskoro zatim, upravo kad sam
osjetio da sam umoran, dooe opet po mene; sve je iznova poelo i naao sam se u onoj istoj
dvorani, pred onim istim licima. Samo to je vruina bila jo vea i, kao nekim udom, svi
porotnici, javni tuilac, moj branitelj i nekoliko novinara drali su u rukama slamnate lepeze.
Mladi novinar i ona enica bili su takoer tu. Ali oni se nisu hladili nego su me svejednako
nijemo promatrali.Obrisah znoj koji mi je oblio lice, a tek kad zauh kako prozvae
upravitelja ubonice, postadoh ponovo donekle svjestan sama sebe i mjesta gdje se nalazim.
Upitae ga je li se mama tuila kad na mene, a on odgovori da jest, ali daje i pomalo bolesna navika njegovih tienika da se tue na rodbinu. Pred- sjednik zatrai da poblie navede
je li mi zamjerila to sam smjestio u ubonicu, a upravitelj opet odgovori da jest. Ali ovaj put
nita ne doda. Na jedno drugo pitanje odgovori da se udio kako sam bio miran na dan ukopa.
Pripitae ga to podrazumijeva pod rijeju miran. Upravitelj se tada zagleda u vrkove
svojih cipela i ree da nisam elio vidjeti mamu, da ni sam ni suzu pustio i da sam odmah
nakon ukopa, ne zadravajui se na grobu, otiao. Jo se neemu zaudioslubenik

pogebnog zavoda rekao mu je da nisam znao koliko je mami bilo godina. Naas nastade muk,
a onda ga predsjednik priupita je li sve to zaista o meni govorio. Upravitelj nije razumio
pitanje, pa mu predsjednik ree:Takav je zakon. Zatim predsjednik upita javnoga tuioca
ima li on kakvih pitanja za svjedoka, a tuilac uzviknu: O ne, to je dovoljno toliko
buno i s takvim slavodobitnim pogledom prema meni da me prvi put nakon mnogo godina
obuze glupa elja da zaplaem, jer sam osjetio kako sam svim tim ljudima mrzak. Poto je jo
priupitao porotu i moga branitelja imaju li oni kakvih pitanja, predsjednik saslua vratara
ubonice. Ponovila se ista ceremonija kao i s ostalima. Kad je ulazio, vratar me pogleda, a
onda odvrati pogled. Odgovarao je na pitanja koja su mu postavljali. Ree da nisam htio
vidjeti mamu, da sam puio, spavao i pio bijelu kavu. Tada osjetih kako je neto ogorilo
cijelu dvoranu, i prvi put shvatih da sam kriv. Zatraie da vratar ponovo ispria ono o bijeloj
kavi i puenju. Javni me tuilac gledao s podrugljivim bljeskom u oima. Tada moj branitelj
zapita vratara nije li i on puio sa mnom. Ali se tuilac estoko usprotivi tom pitanju: Tko
je ovdje zloinac, i kakve su to metode kojim se blate svjedoci optube ne bi li se
obezvrijedili njihovi iskazi, koji nisu zbog toga nita manje porazni! Predsjednik ipak
zatrai od vratara da odgovori na pitanje. Starac ree pomalo zbunjeno: Znam da sam
pogrijeio, ali nisam se usudio odbiti cigaretu kojom me je gospodin ponudio. Na kraju i
mene zapitae imam li to dodati. Nemam odgovorih nego samo to da svjedok ima
pravo- Istina je da sam ga ponudio cigaretom. Vratar me pogleda malo zaueno i nekako
zahvalno. Skanjivae se, a onda ree daje on mene ponudio bijelom kavom. Branitelj je
buno likovao i ustvrdio da e porotnici to znati ocijeniti kako treba. Ali tuilac zagrmje vie
naih glava: Jest, gospoda porotnici znat e to ocijeniti kako treba. I zakljuit e da je
jedna strana osoba mogla ponuditi gosta kavom, ali da ju je sin morao odbiti pred tijelom one
koja mu je dala ivot. Vratar se vrati na svoje mjesto. Kad je doao red na Thomasa
Pereza, podvornik ga je morao pridrati da doe pred suce. Perez ree da je dobro poznavao
moju majku, a da je mene vidio samo jedanput, na dan ukopa. Upitae ga to sam radio toga
dana, a on odgovori: Bio sam, razumijete, suvie alostan pa nisam nita vidio. Od alosti
nisam nita vidio. Jer, to je za me bila prevelika alost. ak sam se i onesvijestio. I zato
nisam mogao vidjeti gospodina. Tuilac ga upita je li me barem vidio da plaem. Perez
odgovori da nije. Tada tuilac ree: Gospoda porotnici znat e ovo ocijeniti kako treba.
Ali branitelj se rasrdi i upita Pereza, tonom koji mi se uini pretjerano otar, je li vidio da
nisam plakao. Perez odgovori da nije. Publika se nasmija, a branitelj zavrnu rukav i ree
tonom koji nije doputao prigovora: Eto vam slike ovoga procesa. Sve je istina i nita nije
istina! Lice javnog tuioca bilo je bezizraajno. Bockao je olovkom naslove svojih spisa.
Nakon pet minuta prekida, za vrijeme kojeg mi je branitelj rekao da sve ide kao po loju,
presluae Celesta koji je bio svjedok obrane. Obrana sam bio ja. Celeste je od vremena do
vremena bacao pogled na mene i vrtio panama-eirom u rukama. Nosio je novo odijelo koje
je oblaio kad bi gdjekad u nedjelju iao sa mnom na konjske trke. Ali, ini se da nije mogao
nataknuti ovratnik jer je koulju zakopao samo jednim bakrenim pucetom. Upitae ga jesam
li bio njegov stalni gost, a on odgovori: Jest, ali i prijatelj. Zatim, to misli o meni, a on
odgovori da sam ovjek. to hoe time da kae a on ustvrdi da svi znaju to to znai. Je li
zapazio da sam nekako zatvoren on samo priznade da ne govorim kad ne Imam to da
kaem. Tuilac ga upita jesam li mu redovito plaao hranu. Celeste se nasmija i izjavi: To
su bile sitnice meu nama. Upitae ga jo to misli o mom zloinu. On se tada uhvati
rukama za ogradu, vidjelo se da je neto smislio. Ree: Za mene je to nesrea. A svi znaju
to je nesrea. Od nesree se ovjek ne moe obraniti. E, pa za mene je to nesrea! htio je
nastaviti, ali mu predsjednik ree da je dosta i da mu zahvaljuje. Celeste se malko zbuni, ali
doda da bi htio jo neto rei. Upozorie ga neka bude kratak. On opet ponovi da je to
nesrea, a predsjednik mu ree: Jest, to se razumije, ali mi smo ovdje da sudimo o takvim
nesreama. Hvala vam. Tada, kao da je iscrpao sve svoje znanje i dobru volju, Celeste se

okrenu meni. Uini mi se da mu se oi cakle a usne dru. Kao da me je pitao kako bi mi jo

mogao pomoi. Ja nita ne rekoh, ne uinih nijedne kretnje, ali prvi put otkako znam za sebe
poeljeh da zagrlim jednog ovjeka. Predsjednik mu jo dobaci neka napusti mjesto za
svjedoke. Celeste se vrati na svoje mjesto. Tu ostade do kraja rasprave, malko sagnut,
nalaken na koljena, s panama-eirom u rukama, sluajui sve to se govori. Ude Marie. Na
glavi je imala eir i bila je opet lijepa, iako mi se vie sviala gologlava. S mjesta na kojem
sam sjedio nazrijevao sam njene sitne dojke i razabirao donju usnu koja joj je uvijek bila
malko ispupena. inilo mi se da je vrlo nervozna. Prvo je zapitae otkad me poznaje. Ona
navede vrijeme kad je kod nas radila. Predsjednik je htio da zna u kakvim je odnosima sa
mnom. Ona ree da mi je prijateljica. Na jedno drugo pitanje odgovori da je istina da je
trebalo da se uda za mene. Javni tuilac, koji je prelistavao spise, iznenada je upita otkad traje
naa veza. Ona navede datum. Tuilac ravnoduno pripomenu da mu se ini da je to bilo dan
nakon mamine smrti. Zatim pomalo podrugljivo ree da se ne bi htio dulje zadravati na tom
kakljivom pitanju, da dobro shvaa Marijine obzire, ali (tu mu glas postade trpkiji) da mu
dunost nalae da se izdigne iznad drutvenih obzira. Zamoli Mariju da ukratko opie onaj
dan kad sam se zbliio s njom. Marie nije htjela odgovarati, ali na navaljivanje tuioevo
ispripovjedi kako smo se kupali, kako smo ili u kino i otili na kraju u moj
stan. Tuilac ree da je, proitavi Marijin iskaz u istrazi, pre- gledao program kino-predstava
toga dana. Doda da e i sama Marie rei koji smo film tada gledali. I zaista, gotovo
bezbojnim glasom, ona navede da je to bio jedan film s Fernandelom. Kad je to rekla, u
sudnici je nastao tajac. Tada tuilac ustade i, vrlo ozbiljno, glasom koji mi se uini zaista
potresenim, upre prstom u mene i izusti polagano: Gospodo porotnici, sutra-dan nakon
smrti svoje majke, ovaj je ovjek otiao na kupanje, upustio se u nedoputen odnos i smijao
se gledajui jednu filmsku komediju. Nemam vie to da vam kaem. Kad je sjeo, u
sudnici je svejednako vladao muk. Ali odjednom Marie zajeca, ree da nije bilo ba tako, da
je tu bilo i kojeega drugog, da su je natjerali da kae suprotno od onoga to misli, da me
dobro poznaje i da nisam uinio nikakvo zlo. Ali, na predsjednikov znak, podvornik je
odvede i rasprava se nastavi Nakon toga jedva da su sasluali Massona, koji izjavi da sam ja
poten ovjek i, rekao bih, dapae, estit ovjek.Jedva da su sasluali i Salamana, koji je
istaknuo da sam bio dobar prema njegovu psu, i koji je na jedno pitanje o mojoj majci i meni
odgovorio da nisam vie imao to rei mami i da sam je zato smjestio u ubonicu. Treba
ovjeka razumjeti ree Salamano treba ovjeka razumjeti. Ali inilo se da nitko ne
razumije. Odvedoe ga.Zatim doe red na Ravmonda koji je bio posljednji svjedok. Ravmond
me jedva primjetno pozdravi i odmah ree da sam nevin. Ali mu predsjednik kaza da ga nitko
ne pita za njegovo miljenje nego samo za injenice. Upozori ga neka eka na pitanja pa neka
onda odgovara. Zatrai od njega da poblie opie svoje odnose sa rtvom. Ravmond iskoristi
priliku da kae da je rtva njega mrzila otkako je bio unuo njezinu sestru. Meutim,
predsjednik ga upita nije li rtva imala razloga da i mene mrzi. Ravmond ree da sam se ja
sluajno zatekao na alu. Tada ga javni tuilac zapita kako to da sam ja napisao pismo od
kojeg je potekla cijela drama. Ravmond odgovori da je to bilo sluajno. Javni mu tuilac
odbrusi da sluaj ima u tom dogaaju ve mnogo nedjela na svojoj dui. Htio je znati je li
sluajno i to to se nisam umijeao kad je Ravmond ukao svoju ljubavnicu, jesam li mu
sluajno posluio kao svjedok na policiji, i je li sluajno to se poslije pokazalo da sam
svjedoio u njegovu korist iz puke naklonosti prema njemu. Naposljetku zapita Ravmonda od
ega ivi, a kad Ravmond odgovori da je skladitar, javni tuilac saopi porotnicima da je
ope poznato da se svjedok bavi svodnitvom. Ja sam mu bio ortak i prijatelj. Rije je o
gnusnoj drami najgore vrste, oteanoj injenicom to sud ima posla s moralnom nakazom.
Ravmond se htio braniti, a i moj je branitelj prosvjedovao, ali im rekoe da treba pustiti
javnoga tuioca da dovri. Ovaj potonji ree: Nemam vie bogzna to dodati. Je li vam on
bio prijatelj? priupita Ravmonda. Jest odgovori Ravmond bio mi je dobar drug.

Zatim javni tuilac to isto mene upita, a ja po- gledah Ravmonda koji ne odvrati pogleda.
Odgovorih:Jest.Tada se javni tuilac obrati poroti i ree:Ovaj isti ovjek koji se sutradan
nakon smrti svoje majke odao najsramotnijem bludu poinio je ubojstvo iz beznaajnih razloga,
a i zato da okona jednu prljavu aferu. Zatim sjede. Moj branitelj, na rubu strpljenja, dignu ruke
tako da mu rukavi spadoe i otkrie nabore ukrobljene koulje, te uzviknu: Je li on, na kraju
krajeva, optuen zbog toga to je pokopao majku ili zbog toga to je ubio ovjeka? Publika se
nasmija. Ali tuilac ponovo ustade, zaogrnu se svojom togom i izjavi da bi ovjek morao biti
naivan kao asni branitelj pa da ne osjeti kako izmeu ta dva niza injenica postoji duboka,
potresna i bitna veza.Dauzviknu iz sveg glasaja optuujem ovoga ovjeka daje sa
zloinakim srcem pokopao svoju majku.ini se da se ta izjava snano dojmila opinstva. Moj
branitelj slegnu ramenima i obrisa znoj to mu je oblio elo. Ali reklo bi se da je i sam bio
uzdrman, pa shvatih da mi se loe pie. Suenje je prekinuto. Kad sam izlazio iz Palae pravde i
spremao se da se popnem u kola, razabrah ponovo naas miris i boju ljetne veeri. U mraku
svoga zatvora na kotaima ponovo sam raspoznavao, jedan za drugim, kao da dopiru s dna mog
umora, sve one poznate glasove voljenoga grada i odreena sata kad sam ponekad bio
zadovoljan. Izvikivanje prodavaa novina u ve neto svjeijem zraku, cvrkut posljednjih ptica
na trgu, povici prodavaa sendvia, cviljenje tramvaja na otrim zavojima u gradu i ono
umorenje neba prije negoli se no spusti na luku, sve je to tvorilo sljepaki put koji sam dobro
poznavao prije nego sam dopao zatvora. Jest, to je bio sat u koji sam, davno neko, bio
zadovoljan. Tada me uvijek oekivao lak poinak bez snova. Meutim, neto se promijenilo jer
sam se, oekujui sutranji dan, ponovo naao u svojoj eliji. Ba kao da poznati putovi,
obiljeeni na ljetnom nebu, mogu isto tako odvesti ovjeka u zatvor kao i u nedune snove.
IV
ak je i na optuenikoj klupi zanimljivo sluati kad govore o tebi. Mogu rei da se u govorima
javnoga tuioca i moga branitelja mnogo govorilo o meni, moda i vie o meni nego o zloinu.
Uostalom, je li izmeu ta dva govora bilo velike razlike? Branitelj je dizao ruke i priznavao da
sam kriv, ali me je opravdavao. Javni je tuilac pruao ruke i tvrdio da sam kriv, ali me nije
opravdavao. Neto me, ipak, nekako nejasno muilo. Ma koliko bio zaokupljen svojim mislima,
zapadao sam katkad u kunju da se umijeam, ali mi je branitelj tada govorio:Bit e vam bolje
da utite.Nekako se inilo kao da raspravljaju o mom sluaju bez mene. Sve je teklo bez mog
sudjelovanja. Krojili su mi kapu a da me nisu pitali za miljenje. Od vremena do vremena
spopadala me elja da se upletem i kaem: Ama, tko je ovdje zapravo optuenik? Vana je
uloga optuenika. Imam i ja neto da kaem! Ali, kad bih dobro promislio, nisam imao to da
kaem. Uostalom, moram priznati da zanimanje za tue bavljenje sobom ne traje dugo.
Na primjer, govor me javnog tuioca vrlo brzo zamorio. Jedino su me neki odlomci, kretnje ili
cijeli dijelovi govora, ali odvojeni od cjeline, iznenadili ili pobudili moje zanimanje. Ako sam ga
dobro shvatio, sr je njegove misli bila u tome da sam promiljeno poinio zloin. Bar je to
pokuavao dokazati. I sam je govorio ovako: Dokazat u to, gospodo, dokazat u vam
dvojako. Najprije injenicama jasnim kao sunce, a onda na krtom svjetlu koje e mi pruiti
psihologija te zloinake due. Ukratko je izloio dogaaje nakon mamine smrti. Podsjetio je
na moju beutnost, na kino, Fernandela i, napokon, na povratak kui s Marijom. Tu ga u prvi
mah nisam shvatio jer je rekao s ljubavnicom, a za mene je ona bila Marie. Zatim je preao na
priu o Ravmondu. Pomislio sam da ima prilino jasan uvid u dogaaje. Sve to je govorio bilo
je vjerodostojno. Ja sam napisao pismo u dogovoru s Ravmondom ne bih li namamio njegovu
ljubavnicu i predao je na milost i nemilost ovjeku sumnjiva morala. Izazvao sam na alu
Ravmondove protivnike. Ravmond je bio ranjen. Zatraio sam od njega revolver. Vratio sam se

sam da se njime posluim. Usmrtio sam Arapina, kao to sam i namjeravao. Zatim sam priekao
i, da budem siguran da sam dobro obavio svoj posao, ispalio sam jo etiri hica, hladnokrvno,
sabrano i, moglo bi se rei, promiljeno. Eto, tako, gospodo ree javni tuilac. Izloio
sam vam tok dogaaja koji je naveo ovoga ovjeka da posve svjesno poini umorstvo. To
posebno istiem ree. Jer, nije posrijedi obino umorstvo, nepromiljen postupak u kojem
bi se mogle uzeti u obzir olakotne okolnosti. Ovaj je ovjek, gospodo, inteligentan. uli ste ga, je
li? Zna dobro odgovarati. I ne moe se rei da nije znao to ini. Sluao sam i uo da me
smatraju inteligentnim. Ali nije mi bilo jasno kako se vrline jednog obinog ovjeka mogu
pretvoriti u ubitanu optubu protiv okrivljenika. To me je bar iznenadilo, pa nisam vie sluao
tuioca sve do trenutka kad zauh kako govori: Je li ikad rekao da se kaje? Nikad, gospodo. Ni
jedan jedini put u toku istrage ovaj ovjek nije pokazao da mu je ao to je poinio taj gnusni
zloin. U taj as okrenu se meni, upre prstom u mene i nastavi me napadati a da nisam pravo
znao zato. Dakako da sam morao priznati u sebi da ima pravo. Nisam mnogo alio zbog svoga
ina. Ali sam se udio tolikoj ozlojeenosti. Najradije bih mu objasnio srdano, go- tovo njeno,
da nikad nisam mogao uistinu ni zbog ega aliti. Uvijek bi me zahvatilo ono to se imalo
dogoditi, danas ili su- tra. Ali, naravno, u poloaju u kojem sam se nalazio, nisam se nikome
mogao obratiti takvim tonom. Nisam imao prava da pokaem svoje osjeaje ni dobru volju.
Trudio sam se da i dalje sluam javnog tuioca, jer je poeo govoriti o mojoj dui. Rekao je da se
nadnio nad nju, ali da nita u njoj nije naao,gospodo porotnici. Ree da zapravo i nemam due, i
da mi ni- ta ljudsko, pa ak ni jedno od moralnih naela koja uvaju ljudsko srce, nije dostupno.
Nedvojbeno je da mu ne moemo to zamjeriti doda. Ne moemo ga kriviti da mu
nedostaje neto to nije mogao stei. Ali, to se tie ovoga suda, posve negativnu vrlinu
popustljivosti treba da nadomjesti vrlina koja je tea ali uzvienija, pravednost. Pogotovo kad
praznina srca koju otkrivamo u ovoga ovjeka postaje ponor u koji se drutvo moe strovaliti.
Zatim je govorio o mome dranju prema mami. Ponovio je ono to je rekao u toku rasprave.
Meutim, bio je mnogo opirniji nego kad je govorio o mom zloinu, tovie, toliko opiran da
sam najposlije osjeao samo vruinu toga prijepodneva. Tako je bilo bar do trenutka kad je
uutio i, nakon krae utnje, nastavio vrlo dubokim i ganutim glasom: Sutra e, gospodo, ovaj
isti sud suditi zbog najodvratnijeg od svih nedjela ubojstva oca. Prema njegovim rijeima,
i mata mora ustuknuti od tako grozna zloina. Uzda se da e ljudska pravda kazniti taj zloin
bez milosti. Ali ne sustee se kazati da uas koji mu ulijeva taj zloin gotovo i nije vei od uasa
to ga obuzima pred mojom beutnou. Isto tako prema njegovim rijeima, ovjek koji je
moralno ubio majku izopio se sam iz ljudskoga drutva, isto onako kao i onaj koji je podigao
ubilaku ruku na zaetnika svoga ivota. Kako bilo da bilo, prvi je pripremio in drugoga,
najavio ga u neku ruku i opravdao. Uvjeren sam, gospodo doda povisujui glas da
neete smatrati da je moja misao suvie smiona ako ustvrdim da je ovjek koji sjedi na ovoj
klupi isto tako kriv i za umorstvo zbog kojeg e ovaj sud sutra suditi. Prema tome treba da bude i
kanjen. Tu javni tuilac obrisa lice to mu se ljeskalo od znoja. Napokon ree da je njegova
dunost bolna, ali da e je nepokolebljivo izriti. Ustvrdi da ja nemam to traiti u drutvu ija
bitna pravila ne priznajem, i da se ne mogu pozvati na ljudsko srce ije osnovne reakcije ne
poznajem.Traim od vas glavu ovoga ovjekaree i to je traim laka srca. Jer, iako sam u
toku svoje ve duge karijere vieput zahtijevao smrtnu kaznu, nikad jo nisam kao danas osjeao
da tu munu zadau nadoknauje, izravnava, rasvjetljava spoznaja o neumoljivoj i svetoj
dunosti, i gnuanje koje osjeam pred licem ovjeka, na kojem ne vidim nita doli udovinost.
Kad tuilac ponovo sjede, nastade prilino duga utnja. Bio sam oamuen od vruine i
zaprepatenja. Predsjednik se nakalja i upita me vrlo tiho imam li to dodati. Ustadoh i, kako

sam elio govoriti, rekoh, uostalom nekako nasumce, da nisam imao namjeru da ubijem Arapina.
Predsjednik mi odvrati da je to puka tvrdnja, da mu dosad nije ba jasan nain obrane i da bi bio
sretan kad bih, prije nego to saslua branitelja, poblie naveo pobude svoga ina. Zapleui se
malko u govoru i uviajui da sam smijean, izvalih da je sve to bilo zbog sunca. U dvorani se
razlegnu smijeh . Moj branitelj slegnu ramenima, a odmah mu zatim dadoe rije. Meutim, on
izjavi da je ve kasno, da namjerava govoriti vie sati i da moli da se suenje nastavi poslije
podne. Sud pristade na to. Poslije podne veliki su ventilatori neprestano tjerali zaguljivi zrak iz
dvorane, a porotnici su mahali malim arenim lepezama u istom smjeru. inilo mi se da govoru
moga branitelja nee nikad biti kraja. U jednom sam ga trenu ipak uo jer je rekao: Istina je da
sam ga ja ubio. Zatim je nastavio u istom tonu, govorei ja kad god je govorio o meni.
Tome sam se silno zaudio. Sagnuo sam se prema jednom andaru i upitao ga zato tako govori.
On mi ree neka utim, a zatim odmah dometnu: Svi advokati tako rade. Pomislih da me
time jo vie izdvajaju iz zbivanja, da me svode na niticu i da me, u neku ruku, zamjenjuju
nekim drugim. Ali ini mi se da sam ve bio daleko od te sudnice. Uostalom, branitelj mije bio
smijean. Kratko se zadrao na povodu ubojstva, a onda je i on govorio o mojoj dui. Ali uinilo
mi se da nije ni priblino toliko nadaren koliko javni tuilac. I ja sam se ree nadnio
nad tu duu, ali, nasuprot cijenjenom zastupniku javnoga tuilatva, naao sam u njoj neto i
mogu rei da sam itao iz nje kao iz otvorene knjige. Proitao je da sam poten ovjek,
savjestan i neumoran radnik, privren poduzeu u kojem sam radio, da su me svi voljeli i da sam
suosjeao s tuom nevoljom. Po njegovu miljenju, bio sam uzoran sin koji je uzdravao majku
dok je god mogao. Napokon sam se pouzdao da e mirovinski dom pruiti starici udobnost koju
mi moja sredstva nisu doputala da joj pruim. udim se, gospodo nadoda to se oko te
ubonice digla tolika vika. Jer, napokon, ako treba dati nekakav dokaz o korisnosti i znaenju
takvih ustanova, dovoljno je rei da ih sama drava potpomae. Samo, nije govorio o
sprovodu, i naslutio sam da to nedostaje njegovoj obrani. Meutim, od svih tih dugakih
reenica, od svih tih dana i beskrajnih sati za kojih se govorilo o mojoj dui, stekao sam dojam
da sve postaje nekakva bezbojna voda u kojoj me hvata vrtoglavica. Na kraju se samo sjeam da
je, dok je moj branitelj i dalje govorio, s ulice, kroz sve sudske dvorane i prostorije, doprlo ak
do mene trubljenje sladoledara. Saletjee me sjeanja na ivot koji mi vie ne pripada u kojem
sam nalazio svoje najsitnije i najtrajnije radosti ljetne mirise, gradsku etvrt koju sam volio,
odreeno veernje nebo, Marijin smijeh i haljine. Sve ovo to sam utaman radio na tom mjestu
popelo mi se do grla, i jedva sam ekao da se sve to svri i da se opet naem u eliji i usnem.
Jedva da sam uo branitelja kako na kraju uzvikuje da porota nee poslati u smrt potena radnika
koji je posrnuo u asu slabosti, i kako trai da se uzmu u obzir olakotne okolnosti zloina, zbog
kojeg sam ve optereen, kao najpouzdanijom kaznom, vjeitom grinjom savjesti. Sud je
prekinuo suenje, a branitelj je sjeo posve iscrpljen. Meutim, prioe mu kolege da mu
estitaju. uo sam kako govore: Sjajno, dragi moj! Jedan se od njih obrati i meni da
posvjedoim: A? Potvrdih, ali moja pohvala nije bila iskrena jer sam bio odvie umoran.
Nagao je, meutim, dan i vruina je bila popustila. Po nekim glasovima s ulice koje sam uo
zakljuio sam da je veer blaga. Svi smo jo bili tu i ekali. A ono to smo zajedno ekali ticalo
se samo mene. Ponovo bacih pogled na sudnicu. Sve je bilo isto onako kao i prvog dana. Ukrstih
poglede s onim novinarom u sivom kaputu i enom-automatom. To me navede na pomisao da za
cijelog suenja nisam potraio pogledom Mariju. Nisam bio zaboravio na nju nego sam bio samo
suvie zaokupljen mislima. Opazih je izmeu Celesta i Ravmonda. Ona mi namignu, kao da
kae: Konano! Vidjeh joj pomalo tjeskobno lice kako se smijei. Outjeh, meutim, da mi je
srce nekako zatvoreno, i ne mogoh joj uzvratiti ni smijekom. Suci se vratie. Na brzinu

proitae porotnicima niz pitanja. Zauh:kriv za umorstvo...s predumiljajem...olakotne

okolnosti. Porotnici izioe, a mene odvedoe u onu prostorijicu gdje sam ve jednom ekao.
Branitelj doe za mnombio je vrlo govorljiv i govorio je samopouzdanije i srdanije nego ikad
prije. Mislio je da e se sve dobro svriti i da u se izvui s nekoliko godina zatvora ili robije.
Upitah ga postoji li mogunost da se poniti osuda ako bude nepovoljna. Odgovori mi da ne
postoji. Njegova je taktika bila u tome da ne podnosi nikakve zahtjeve kako ne bi oneraspoloio
sud. Razjasni mi da se osuda ne ponitava samo tako, bez razloga. To mi se inilo jasnim pa sam
se pokorio njegovim razlozima. Kad se hladno sve promotri, to je posve prirodno. Inae bi bilo
isuvie nepotrebnog piskaranja.Kako bilo da biloree mi braniteljpostoji priziv. Ali
uvjeren sam da e ishod biti povoljan. ekali smo vrlo dugo mislim gotovo tri etvrti sata.
Napokon zazvoni zvonce. Odlazei, branitelj mi ree:Predsjednik porote proitat de najprije
odgovore. Vas e uvesti tek kad se bude izricala osuda.Lupali su vratima. Ljudi su trkarali po
hodnicima o kojima nisam znao jesu li blizu ili daleko. Zatim zauh kako netko priguenim
glasom ita neto u sudnici. Kad zvonce ponovo zazvoni i kad se vrata pregrade otvo- rie,
doeka me tiina u sudnici, tiina i onaj udni osjeaj koji me obuze kad primijetih da je mladi
novinar odvratio pogled od mene. Nisam pogledao na onu stranu gdje je bila Marie. Nisam imao
kad jer mi predsjednik sudskog vjea nekako udno saopi da e mi glava biti odrubljena na
javnom mjestu u ime francuskog naroda. Uini mi se da prepoznajem osjeaj to bijae ispisan
na svim licima. Vjerujem da je to bila obzirnost. andari su bili vrlo blagi prema meni. Branitelj
mi stavi ruku na zapee. Nisam vie ni na to mislio. Meutim, predsjednik me upita nemam li
to dodati. Porazmislih i rekoh:Nemam.Zatim me odvedoe. Po trei put sam odbio da
primim ispovjednika. Nemam mu to rei, nije mi do razgovora, a ionako u ga uskoro vidjeti.
Ovog me asa jedino zanima kako da izmaknem onoj maineriji, da doznam ima li kakav izlaz iz
neega stoje neminovno. Premjestili su me u drugu eliju. Iz ove, kad se ispruim, vidim nebo i
samo nebo. Dani mi prolaze tako da gledam na njegovu svodu kako se mijenjaju boje to
pretvaraju dan u no. Leei tako, podavijem ruke pod glavu i ekam. Ne znam koliko sam se
puta zapitao je li se ikad dogodilo daje osuenik na smrt izmakao tom neumoljivom mehanizmu,
izgubio se prije smaknua, probio se kroz redove policajaca. Prekoravo sam se to nisam
paljivije itao opise smaknua. Trebalo bi se uvijek zanimati za te stvari. Nikad se ne zna to se
sve moe dogoditi. itao sam, kao i sve, izvjetaje u novinama. Ali zacijelo ima o tome
posebnnih knjiga, a ja nisam bio dovoljno radoznao da ih proitam. Moda bih u njima naao
opise bjegova. Tako bih doznao da se bar u jednoj prilici kota zaustavio, da su u toj neodoljivoj
promiljenosti bar jednom sluaj i srea neto izmijenili. Bar jednom! Mislim da bi mi to, u neku
ruku, bilo dovoljno. Srce bi obavilo ostalo. U novinama esto piu o nekakvu dugu koji se vraa
drutvu. Po njima, treba platiti taj dug. Ali to ostavlja matu hladnom. Najvanija bi tu bila
mogunost bijega, izmaknue neumoljivom obredu, luda trka koja bi dala priliku nadi. Nada bi,
naravno, bila u tome da te ustrijele na uglu kakve ulice, u punom trku, tanetom ispaljenim na
brzinu. Ali, kad bih dobro promislio, nita mi nije doputalo taj luksuz, sve mi ga je uskraivalo i
ponovo me zahvaala mainerija. Ni uz najbolju volju, nisam se mogao pomiriti s tom bezonom
izvjesnou. Jer, napokon, postoji smijean nesklad izmeu osude na kojoj se ona zasniva, i
njenog nepokolebljivog toka od trenutka kad je osuda izreena. injenica da je osuda proitana u
dvadeset sati, a ne u sedamnaest, injenica da je mogla biti sasvim drugaija, da su je donijeli
ljudi koji redovito mijenjaju rublje, daje izreena u ime tako maglovita pojma kao to je
francuski narod (ili njemaki, ili kineski), inilo mi se da sve to oduzima mnogo ozbiljnosti
takvoj odluci. Meutim, morao sam priznati da je onoga asa kad je donesena njeno izvrenje
postalo isto toliko pouzdano, isto toliko ozbiljno koliko i postojanje ovoga zida uz koji

pritiskujem svoje tijelo.U tim sam se asovima sjetio to mi je mama jednom priala o ocu.
Nisam ga poznavao. Sve to sam poblie znao o tom ovjeku bilo je moda samo to to mi je
tada mama ispriala kako je gledao smaknue jednog ubojice. Bilo mu je muno i pri samoj
pomisli da tamo ode. Ipak je otiao, a kad se vratio, povraao je dobar dio prijepodneva. Tada mi
se otac malo zgadio. O, kako mi nije bilo jasno da nita nije vanije od smaknua i da je, uope,
to jedina stvar koja moe uistinu ovjeku biti zanimljiva. Ako ikad iziem iz tamnice, ii u na
sva smaknua Drim da sam krivo inio to sam mislio na tu mogunost. Jer, pri pomisli da
budem u rano jutro slobodan iza kordona policajaca, s one druge strane, da tako kaem, pri
pomisli da budem gledalac koji je doao da gleda i koji moe poslije povraati, srce bi mi se
uzburkalo od otrovne radosti. Ali to nije bilo razborito. Krivo sam inio to sam se predavao tim
pret- postavkama, jer bi me ve idui as obuzela takva strana studen da bih se skvrio pod
pokrivaem. Nisam se mogao suzdrati da ne cvokoem zubima. Ali dakako da ovjek ne moe
biti uvijek razborit. U drugim sam zgodama, na primjer, izraivao nacrte zakona. Mijenjao sam
kazne. Zapazio sam da je bitno dati osueniku neku priliku. Jednu jedinu na tisuu, i to bi bilo
dovoljno da se sve uredi kako treba. Tako mi se inilo da bi se mogao nai neki kemijski spoj
koji bi pacijenta (mislio sam pacijenta), kad bi ga uzeo, usmrtio u devet sluajeva od deset.
On bi to znao, to bi bio uvjet. Jer, kad sam dobro promislio, kad sam sve mirno promotrio,
ustanovio sam da kod giljotine ne valja to to ne daje nikakve prilike, ama ba nikakve! Ukratko,
smrt je pacijentova odluena jednom zasvagda. To je neto gotovo, posve zakljuena
kombinacija, uglavljen sporazum o kojem se vie ne moe raspravljati. Ako udarac nekim udom
promai, poinje iznova. Prema tome, najgore je to osuenik mora eljeti da stroj dobro
funkcionira. Kaem da je to ono to ne valja. To je, u jednu ruku, istina. Ali, u drugu ruku, morao
sam priznati da je ba u tome cijela tajna dobre organizacije. Ukratko, osuenik je prisiljen da
moralno surauje. U njegovu je probitku da sve glatko tee. Bio sam prisiljen isto tako ustanoviti
kako sam sve do tada imao pogrene pojmove o tim pitanjima. Dugo sam smatrao iako ne
znam zato da se do giljotine dolazi samo penjui se na stratite, uspinjui se uza stube. Bit e
da je to zbog revolucije iz 1789. godine, mislim zbog svega onoga to su me uili ili mi
pokazivali o tome. Ali jednog jutra sjetio sam se fotografije koju su objavile novine u povodu
smaknua to je bilo izazvalo veliku pozornost. Stroj je zapravo stajao na zemlji,
najjednostavnije to moe biti. Bio je mnogo ui nego to sam mislio. Prilino je udno to mi to
nije prije palo na pamet. Taj stroj na slici iznenadio me svojom preciznom i savrenom izradbom
i sjajem. ovjek uvijek preuveliava ono to ne poznaje. Morao sam, meutim, ustanoviti da je
sve to vrlo jednostavno stroj je na istoj razini kao i ovjek koji stupa prema njemu. Prilazi mu
kao da ide u susret nekoj osobi. A to je ono gadno. Uspinjanje na stratite, uzlaenje pod vedrim
nebom, to moe podgrijati matu. Meutim, i tu mainerija sve satire ovjeka ubijaju
diskretno, pomalo stidljivo i vrlo precizno. Jo su mi dvije stvari bile neprestano na pameti
svitanje i molba za pomilovanje. Meutim, trudio sam se da se urazumim i da ne mislim vie na
to. Ispruivi se, promatrao sam nebo, trsio se da se usredotoim na njega. Pozelenjelo je, pala je
veer. Jo sam nastojao odvratiti tok svojih misli. Oslukivao sam svoje srce. Nisam mogao
zamisliti da e to kucanje koje me oduvijek prati ikad utihnuti. Nikad zapravo nisam imao
dovoljno mate. Ipak, pokuavao sam predoiti sebi onaj trenutak kad mi otkucaji toga srca nee
vie odjekivati u glavi.Ali uzalud. Svitanje i molba za pomilovanje bijahu svejednako tu. Na
kraju rekoh sam sebi da je najpametnije da se ne suzdravam. Znao sam da dolaze u svitanje.
Ukratko, provodio sam noi u iekivanju toga svitanja. Nikad nisam volio iznenaenja. Kad
treba da mi se to dogodi, najvolim biti spreman. Zbog toga sam naposljetku samo malo spavao
obdan, a za dugih noi strpljivo sam ekao da se javi svjetlo na oknu neba. Najtee je bilo u onaj

sumorni sat kad sam znao da obino obavljaju svoj posao. im bi prola pono, ekao sam i
vrebao. Nikad mi uho nije razabiralo toliko umova, luilo toliko slabanih zvukova. Mogu,
uostalom, rei da sam u neku ruku imao i sreu za sve to vrijeme, jer nikad nisam uo korake.
Mama je esto govorila da ovjek nije nikad posve nesretan. O tome sam se osvjedoio u
zatvoru, kad se nebo arilo i danje se svjetlo uvlailo u moju eliju, jer sam lako mogao zauti
korake, a tada bi mi srce moda prepuklo. ak i kad bi me najmanji suanj privukao vratima, ak
i kad bih prislonio uho na drvo i izbezumljeno ekao sve dok ne bih zauo svoj dah, prestravljen
to je toliko potmuo i slian pseem hroptanju, srce mi ipak ne bi prepuklo i dobio bih jo
dvadeset etiri sata ivota. Povazdan mi je molba za pomilovanje bila na pameti. Mislim da sam
se okoristio tom milju to sam najbolje mogao. Raunao sam ono to mi je ostalo, i iz tog svog
premiljanja izvlaio sam najvie koristi. Uvijek sam polazio od najgore pretpostavke molba
mi je odbijena. E, pa onda u umrijeti! Prije nego ostali, oito. Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi
ivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hou li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj
godini ivota, jer e, naravno, u oba sluaja drugi ljudi i druge ene i dalje ivjeti, i to na tisue
godina. Zaista, nita nije jasnije od toga. Uvijek u ja biti onaj koji e umrijeti, bilo sada, bilo za
dvadeset godina. U taj tren omeo bi me malo u prosuivanju strahovit potres koji bih osjetio u
sebi pri pomisli da bih mogao poivjeti jo dvadeset godina. Ali je trebalo samo da ga svladam
zamiljajui to bih mislio za dvadeset godina, kad bih se opet naao u istom poloaju. im se
mora umrijeti, oito je da nije vano kako i kada. Dakle (a najtee mi je bilo da ne smetnem s
uma sve ono to je to dakle znailo u mom umovanju), dakle, moram se pomiriti s milju da e
mi odbiti molbu. U tom trenutku, tek u tom trenutku imao sam, da tako kaem, pravo, doputao
sam u neku ruku sam sebi da razmotrim i drugu pretpostavku da me pomiluju. Tu je bilo
neugodno to to sam morao obuzdavati pomamni zanos krvi i tijela koji mi je palio oi
bezumnom radou. Morao sam se truditi da zatomim taj krik, da ga urazumim. Morao sam biti
prirodan ak i pri toj pretpostavci ne bi li pomirenost sa sudbinom pri onoj prvoj pretpostavci
ostala to vjerodostojnija. Kad bih u tome uspio, imao sam sat mira. To je ipak valjalo cijeniti. U
takvu sam trenutku jo jednom odbio da primim ispovjednika. Leao sam izvaljen i po plaventilu
neba nasluivao da se blii veer. Upravo sam bio odbacio mogunost pomilovanja i osjeao
kako valovi krvi pravilno krue u meni. Nisam imao potrebe da vidim ispovjednika. Prvi put
nakon dugo vremena pomislio sam na Mariju. Prolo je mnogo dugih dana otkako mi nije pisala.
Te sam veeri porazmislio i rekao sam sebi da joj je moda dojadilo da bude ljubavnica
osuenika na smrt. Pala mi je na um i misao da se moda razboljela ili umrla. To ne bi bilo nita
neobino. Kako sam to mogao znati kad nas nita, osim naih tijela koja su sad odvojena, ne
vee i ne podsjea jedno na drugo? Od toga bih trenutka, uostalom, ostao ravnoduan kad god
bih se sjetio Marije. Mrtva me Marie nije vie zanimala. Smatrao sam da je to normalno, isto kao
to sam dobro shvaao da e me ljudi zaboraviti nakon moje smrti. Nee vie imati nita sa
mnom. ak ne bih mogao rei da je teko misliti na to. Upravo u taj as ue ispovjednik. Kad ga
ugledah, malko zadrhtah. On to opazi i ree mi neka se ne bojim. Rekoh mu da inae dolazi u
drugo doba dana. Odgovori mi da je doao u posve prijateljski posjet koji nema nikakve veze s
mojom molbom, o kojoj on nita ne zna. Sjede na moj leaj i pozva me da sjednem do njega.
Odbih. Ipak, zapazih da mu je izraz lica blag. Sjedio je neko vrijeme, s podlakticama na
koljenima, oborene glave, i gledao u svoje ruke. Bile su tanke i miiave,podsjeale su me na
ustre zvjerke. Polako ih protrlja jednu o drugu. Zatim ostade tako, svejednako oborene glave,
toliko dugo da mi se naas uinilo da sam ga zaboravio. Ali naglo dignu glavu i pogleda me u
lice.Zato odbijate moje posjete?upita me. Odgovorih mu da ne vjerujem u Boga. Htio je
znati jesam li u to posve siguran, a ja odvratih da nije ni potrebno da se pitam, jer

mi se ini da to pitanje uope nije vano. Tada se zavali i nasloni na zid, a ruke stavi na bedra. I,
gotovo kao da ne razgovara sa mnom napomenu da ovjek kadto misli da je siguran, a zapravo
nije. utio sam. Pogleda me i zapita: to vi mislite o tome? Odgovorih da je to mogue.
Kako bilo da bilo, nisam moda siguran to me uistinu zanima, ali sam posve siguran to me ne
zanima. A upravo me to o emu on govori ne zanima. On odvrati pogled od mene i, ne
mijenjajui poloaj, upita me ne govorim li tako iz nekog oaja. Kazah mu da nisam oajan.
Samo me je strah, to je sasvim prirodno. Tada bi vam Bog pomogao pripomenu. Svi
oni koje sam upoznao u vaem poloaju obratili su se njemu. Priznadoh da je to bilo njihovo
pravo. To ujedno pokazuje da su imali vremena za to. to se pak mene tie, ja ne elim niiju
pomo, a napose mi nedostaje vremena da se zanimam za neto to me ne zanima. U taj mah on
odmahnu zlovoljno rukama, ali se zaas uspravi i popravi nabore na halji. Kad je bio gotov,
obrati mi se nazivajui me prijateljem ne govori on tako zato to sam osuen na smrt; po
njegovu miljenju, svi smo mi osueni na smrt. Ali mu upadoh u rije i rekoh da to nije isto, i da
to, uostalom, ne moe biti nikakva utjeha.Tako jepotvrdi on. Ali, ako ne umrete danas,
umrijet ete poslije. I opet ete se nai pred istim pitanjem. Kako ete podnijeti tu stranu
kunju? Odgovorih mu da u je podnijeti isto ovako kako je sad podnosim. Na te rijei ustade
i pogleda mi pravo u oi. Tu igru dobro poznajem. esto sam se tako zabavljao s Emmanuelom
ili Ce- lestom, i obino su oni prvi odvraali pogled. I ispovjednik je dobro poznavao tu igru, to
sam uas shvatio pogled mu se nije kolebao. A nije mu se ni glas pokolebao kad mi ree:
Pa zar vi nemate ba nikakve nade, i zar ivite u uvjerenju da ete itavi umrijeti? Tako je
odgovorih. Tada pognu glavu i ponovo sjede. Ree da me ali. Dri da to ovjek ne moe
podnijeti. A ja sam samo osjeao da mi ve pomalo dosauje. Ovaj put se ja okrenuh i prioh
prozoriu. Naslonih se ramenom na zid. Iako ga nisam pravo razumio, razabrah da me opet
poinje ispitivati. Govorio je uznemireno i uurbano. Shvatih da je uzbuen, pa ga poeh
paljivije sluati. Ree da je uvjeren kako e moja molba biti prihvaena, ali da nosim breme
grijeha kojeg treba da se oslobodim. Po njemu, ljudska pravda nije nita, a Boja je pravda sve.
Napomenuh mu da me je ona prva osudila. Odgovori mi da ipak nije sprala moj grijeh. Rekoh
mu da ne znam to je to grijeh. Samo su mi rekli da sam kriv. Kriv sam, platit u i od mene se ne
moe nita vie traiti. U taj as on ponovo ustade, a ja pomislih da u ovako uskoj eliji, ako se
eli kretati, ne moe mnogo birati. Mora sjesti ili ustati. Upro sam pogled u tlo. On koraknu
prema meni i zastade, kao da se ne usuuje dalje. Pogleda kroz nebo. Varate se, sinko ree
mi moglo bi se od vas traiti i vie. A moda e se i traiti.A to to? Moglo bi se traiti
da vidite. to da vidim? Sveenik pogleda oko sebe i odgovori glasom koji mi se odjednom
uini malaksalim: Iz sveg ovog kamenja izbija bol, znam. Uvijek sam ga gledao sa zebnjom u
srcu. Ali, u dubini due znam da su i najvei bijednici meu vama vidjeli kako se iz njihove tame
pomalja boanski lik. Od vas se trai da vidite taj lik. Malko ivnuh. Rekoh da ve mjesece i
mjesece gledam te zidine. Nita i nikoga na svijetu ne poznajem bolje od njih. Moda sam nekad
i traio u njima nekakav lik. Ali je taj lik bio boje sunca i gorio je od udnje bio je to lik
Marije. Uzalud sam ga traio. Sad je s tim svreno. I, bilo kako mu drago, nisam nita vidio da
izranja iz ovoga oroenog kamenja. Ispovjednik me pogleda nekako tuno. Sad sam bio posve
naslonjen na zid i danje mi je svjetlo oblijevalo elo. On ree nekoliko rijei koje nisam razumio,
a onda me brzo upita smije li me zagrliti. Nemojte odgovorih. Okrenu se, poe uza zid i
proe po njemu polagano rukom: Zar toliko volite ovozemaljski ivot? proapta. utio
sam.Prilino je dugo ostao tako okrenut. Njegova me nazonost titala i razdraivala. Zaustavih
da mu kaem neka ode, neka me ostavi na miru, kad iznenada uzviknu nekako praskavo,
okreui se prema meni: Ne, ne mogu vam vjerovati. Siguran sam da ste ponekad poeljeli

neki drugi ivot.-Odgovorih mu da se to razumije samo po sebi, ali da to vrijedi isto toliko koliko
i poeljeti da budem bogat, da vrlo brzo plivam ili da mi usta budu ljepe oblikovana. To spada u
isti ko.Ali me on presijee u rijei i zapita kako zamiljam taj drugi ivot.Tada povikah:-ivot u
kojem bih se mogao sjeati ovoga ovdje! I odmah mu rekoh da mi je ve svega dosta. On mi
htjede jo govoriti o Bogu, ali mu prioh i pokuah mu posljednji put objasniti da nemam vie
mnogo vremena i da ga ne elim tratiti na Boga. On pokua skrenuti razgovor na drugu stranu i
upita me zato ga zovem gospodine, a ne oe.To me razjari pa mu odgovorih da mi on nije
otac-daje uz ostale.-Nisam,sinko-ree i stavi mi ruku na rame.-Uz vas sam.Ali, vi to ne moete
znati jer vam je srce slijepo. Molit u se za vas.Tada, ne znam zato, kao da neto puknu u meni.
Proderah se iz sveg glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene. Zgrabih ga za ovratnik
sultane. Istresoh na njega sve to mi je lealo na srcu koje je igralo od radosti i bijesa. On je ba
tako siguran, je li?Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni piljiva boba. Nije ak siguran ni da je
iv, jer ivi kao mrtvac.Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve,
sigurniji od njega, siguran u svoj ivot i u smrt koja e uskoro doi. Da, ja imam samo to, ali bar
posjedujem tu istinu isto onoliko koliko i ona mene posjeduje. Imao sam pravo, imam jo pravo,
imam svako pravo.ivio sam ovako, a mogao sam ivjeti i drukije. inio sam ovo, a nisam
inio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? ini mi se kao da sam cijelo vrijeme ekao
ovaj as i osvit dana kad u se iskupiti.Nita, nita nije vano, i dobro znam zato. I on zna zato.
Sa dna moje budunosti, za cijelog ovog besmislenog ivota koji sam vodio, die se do mene,
kroz godine koje jo nisu dole, neki neodreeni dah, a taj dah izjednauje na svom putu sve ono
to su mi nekad predlagali, u onim godinama koje sam proivio i koje nisu bile nimalo stvarnije.
to se mene tie smrt drugih, ljubav jedne majke, to me se tie njegov Bog, ivot za koji se
netko odluio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na
milijarde povlatenih koji, kao i on, tvrde da su mi braa. Razumije li, razumije li napokon? Svi
su povlateni. Postoje samo povlateni. I ostali e jednog dana biti osueni. I on e biti osuen.
to mari ako ga optue zbog umorstva i smaknu zato to nije plakao na sprovodu svoje majke?
Salamanov je pas vrijedio isto toliko koliko i njegova ena.Ona enica-automat isto je toliko
kriva koliko i Marie koja je eljela da se uda za mene. to mari to mi je Ravmond bio isto tako
pajda kao i Celeste koji vrijedi vie od njega? ta mari to Marie prua danas usne nekom
drugom Meursaultu?Razumije li, napokon, taj osuenik, da sa dna moje budunosti...Guio sam
se viui sve ovo.Ali kljuari su mi ve oteli iz ruku ispovjednika i prijetili mi. On ih, meutim,
umiri i zagleda se naasak nijemo u mene.Oi mu bijahu pune suza.Okrenu se i nestade.im je
otiao, opet sam se smirio.Bio sam iznemogao i svalih se na leaj.Mislim da sam spavao, jer sam
se probudio sa zvijezdama na licu. Do mene su dopirali glasovi iz polja. Sljepoonice su mi
osvjeavali mirisi noi, zemlje i soli. udesni mir tog usnulog ljeta nadirao je u me kao plima. U
tom trenut ku, na izmaku noi, oglasie se sirene. Navijetale su odlazak u svijet koji mi je
postao zauvijek ravnoduan. Prvi put nakon dugo vremena pomislih na mamu. Uini mi se da
razumijem zato je potkraj ivota nala zarunika, zato se pretvarala da poinje sve
iznova.Tamo, tamo takoer, oko one ubonice gdje se gase ivoti, veer je bila kao neko sjetno
zatije. Nadomak smrti, bit e da se mama osjeala osloboena i spremna da ponovo sve proivi.
Nitko, nitko nije imao prava da za njom plae. I osjetih se spreman da ponovo sve proivim.Kao
da me ona silna srdba oistila od zla, oslobodila nade, pred ovom noi krcatom znamenjem i
zvijezdama, otvorih se prvi put njenoj ravnodunosti svijeta. Osjeajui da je tako slian meni,
da mi je napokon bratski blizak, uvidjeh da sam bio sretan, i da sam jo sretan. A da se sve
ostvari, da se ne osjeam toliko sam, ostalo mi je samo da poelim da na dan moga smaknua
bude mnogo gledalaca i da me doekaju povicima mrnje.