Koja mo preostaje ovjeku na umoru? Njegova posljednja volja.

Isaac van
der Byl umire, a svojom e oporukom suprotstaviti svoga sina, Benedicta van
der Byla, i Johnnyja Lancea, svoga posinka. Njih su dvojica odrasli zajedno
kao braa, ali ih je otkrie dijamantne ile i stvaranje financijskog carstva
Van der Byl Diamonds dovelo na protivnike strane, sve do konanog
obrauna koji se odvija izmeu Londona i Cape Towna, izmeu pustinjskih
pjeanih oluja June Afrike i pobjenjelog ledenog valovlja junog Atlantika.
Kao u svim Smithovim pustolovinama, i u ovoj prevladavaju akcija i
dojmljiva karakterizacija likova.
Roman Lovci na dijamante ije se itanje nevoljko prekida. Romani Wilbura
Smitha prevedeni su na dvadeset i sedam jezika i prodani u vie od sto
milijuna primjeraka.
1

U Nairobi su stigli s tri sata zakanjenja i kad je napokon Boeing na

interkontinentalnom letu sletio u London, unato etiri dupla whiskyja
Johnny Lance je bio odspavao tek nekoliko kratkih tura, i to loe.
Osjeao se kao da su mu bacili aku zemlje u oi. Na kraju, nakon
zamornog pregleda putovnica, pojavio se u ekaonici meunarodne
zrakoplovne luke Heathrow loe volje. Londonski agent tvrtke Van Der
Byl Diamonds bio je tamo i ekao ga. "Ugodno si putovao, Johnny?"
On gunajui odgovori: "Kao da sam skoknuo do pakla." "Posluilo ti je
kao priprema." Agent se nasmija. Njih su se dvojica odavno znali i
svata su zajedno proivjeli. I Johnny se nasmija, no nevoljko. "Jesi li
mi sredio hotel i automobil?" "Dorchester i Jaguar." Agent mu prui
kljueve automobila. "A rezervirao sam ti i povratni let za Capetown.
Dva mjesta, sutra na veer u devet. Karte su na recepciji hotela."
"Bravo." Johnny gurne kljueve Jaguara u dep kaputa od kamira i
uputi se prema izlazu. "Zna li gdje je Tracey van der Byl?" Agent
slegne ramenima. "Otkad sam ti posljednji put pisao, nestala je,
doslovce kao da je u zemlju propala. A ne uspijevam niti zamisliti
odakle bi je mogao poeti traiti." "Divno, doista prekrasno." Johnny je
bio ljut. Stigli su na parkiralite. "To znai da u krenuti od
Benedicta." "Stari zna za Tracey?" Johnny odmahne glavom. "ovjek je
bolestan, nisam mu nita rekao." "Evo tvog auta." Agent se zaustavio
pred sedefastim Jaguarom. "Ima li vremena za jedno pie, Johnny?"
"Naalost, ovoga puta ne." Johnny je sjeo za upravlja. "Moda sljedei
put." "Raunam na to." Agent pozdravi i ode. Kad je Johnny stigao do
nadvonjaka Hammersmith, vlana i tmurna veer ve se bila spustila,
a kad je uao u labirint etvrti Belgravia, nekoliko se puta izgubio prije
no to je pronaao neugledan ulaz u dvorite iza trga Belgrave.
Parkirao je. Od posljednjeg puta kad je bio tu obnovili su proelje kue
ne tedei novce. Njegov se izraz lica promijeni, iskrivi usne. Taj se
dragi Benedict nije ba previe trudio da zaradi novce, ali se oito
svojski trudio da ih potroi. U kui su svjetla bila upaljena. Udari
snano nekoliko puta bronanim zvekirom. Unutra je odjekivalo kao
da je kua prazna i uinilo mu se da u tiini koja je uslijedila uje
apat glasova iza navuenih zavjesa. Opazi i jednu sjenu. Prieka tri
minute, a onda se odmakne od vrata, stane nasred dvorita i pone
vikati: "Benedicte van der Byl, prokletstvo! Brojim do deset, nakon
ega u nogom razvaliti ova vrata!" Udahne i nastavi vikati: "Ja sam,
2

Johnny Lance, Benedicte! I zna da uvijek uinim ono to kaem!"

Vrata se ponu otkljuavati gotovo istog asa i on uleti unutra irom ih
otvorivi udarcem ramena. Ne obrati panju na Benedicta, koji je bio
iza vrata jo uvijek drei rukom kvaku, ve krene pravo prema
dnevnom boravku. Benedict potra za njim. "Dragi Boe, Lance! Ne
moe ui tamo unutra!" Johnny jedva da ga je i pogledao. "Zato ne?
Stan je ionako u vlasnitvu tvrtke, a ja sam predsjednik uprave." Prije
no to je Benedict stigao odgovoriti, on je ve uao kroz vrata. Jedna
djevojka pokupila je odjeu s poda i gola potrala prema vratima
spavae sobe. Druga je na brzinu navukla kaftan dug do glenja i
pogledala Johnnyja sa srditim izrazom na licu. Kosa joj je bila
raupana i kruti su joj uvojci oko glave oblikovali grotesknu aureolu.
"Lijepa zabavica, kako vidim." Johnny baci pogled na projektor na
nonom ormariu uz krevet, zatim na platno rastegnuto na suprotnom
zidu. "S filmiima i svime." Djevojka upita: "Jesi li drot?" "Zbilja ima
potplat umjesto obraza, Johnny Lance." Benedict van der Byl stajao je
pored njega i jo je vezivao pojas svilenog ogrtaa. Djevojka opet upita:
"Je li drot?" Benedict je umiri: "Ne. Radi za mog oca." Ta reenica kao
da mu je vratila samopouzdanje. Ispravi se cijelim tijelom i, proavi
desnicom kroz dugu crnu kosu, produi: "tovie, zapravo je njegov
sluga." I razvueni glas opet je postao glupo izvjetaen. Johnny se
okrene prema njemu, no obrati se, ne gledajui je, djevojci: "Gubi se,
droljo. Pridrui se prijateljici." Djevojka je oklijevala. "Brii!" Johnnyjev
glas bio je praskav poput vatre od suharaka. On i Benedict sada su
stajali suelice jedan drugome. Bili su iste dobi, neto preko tridesete, i
obojica su bili visoki i tamnokosi, a svejedno nisu mogle postojati dvije
meusobno razliitije osobe. Johnny je bio irokih ramena, uskoga
struka i bokova te sjajne, od pustinjskoga sunca preplanule puti.
Obris velike i izboene vilice bio je istaknut i jasan, a njegove su oi
bile oi ovjeka naviklog da promatra iroke obzore. U glasu su mu
odzvanjali svi akcenti jezika koji se govori tamo dolje. "Gdje je Tracey?"
Arogantno hinei iznenaenje, Benedict podigne obrve. Bio je blijedo
maslinaste puti jer ve mjesecima nije stupio nogom u Afriku, pa je
izgubio ten. Usne su bile jako crvene, gotovo kao da su naminkane, a
klasine crte lica bile su oteale pretjeranom debljinom. Imao je male
mlohave depie pod oima, a mekan i ugodan svileni ogrta nije
uspijevao prikriti gojaznost tijela osobe odane vie jelu i piu no
kretanju i vjebi. "Ljepotane moj, a to te to vraga navodi na pomisao
da ja znam gdje je moja sestra? Ne vidim je ve tjednima." Johnny mu
3

okrene lea i proe sobom. Priblii se jednoj slici na suprotnom zidu.

Soba je bila puna djela dobrih junoafrikih slikara, od Alexisa Prellera
i Irme Stern do Tretchikoffa: neobina mjeavina tehnika i stilova, ali
netko je bio uvjerio Staroga da se radi o izvrsnom ulaganju. Napokon,
Johnny se opet okrene prema Benedictu. Promotri ga kao to je
promotrio slike, usporeujui ga s gipkim sportaom kakav je mladi
van der Byl bio do prije nekoliko godina. U svom je sjeanju imao sliku
Benedicta kako skladno poput leoparda tri po zelenom igralitu pred
dupke punim gledalitem i kako nezaustavljivo, uzdignute glave, slijedi
iroki i streloviti let ovalne lopte da bi je naposljetku uhvatio u toci
pada i krenuo opet u polje gradei igru. Prozbori gotovo sikui:
"Deblja se, ampione." Benedictu od srdbe navre krv u obraze, koji
pjegavo pocrvene. Zarea: "Gubi se, iz ovih stopa!" "Iz ovih stopa,
naravno. No prvo e mi rei o Tracey." "Ve sam ti rekao, ne znam
gdje je. Kurva se negdje. Chelsea, pretpostavljam". Johnnyja smjesta
obuzme drhtaj bijesa, ali se obuzda. "Odakle joj novac, Benedicte?" "Ne
znam... Stari..." Johnny ga odmah prekine: "Od Staroga dobija tek
deset funta tjedno, a prema onome to sam uo, ona troi i rasipa."
"Nebesa, Johhny!" Benedictov glas postao je pomirljiv. "Ne znam. Ne
tie me se, uostalom... Moe biti da joj Kenny Hartford..." Johnny ga
opet nestrpljivo prekine. "Kenny Hartford ne daje joj ama ba nita.
Tako su se dogovorili kad su se rastali. Sada, elim znati tko joj plaa
ta putovanja u zaborav. I onda, pizdo od brata, ne zna ba nita o
tome?" Benedict je sada bio ve uvrijeen. "Ja? Dobro zna da ne
umiremo od ljubavi jedno za drugoga." "Moram li ti ba sve do kraja
odslovkati? No dobro. Stari umire, ali nije izgubio ni mrvu svog
potpunog prezira za svaki oblik slabosti i poronosti. Ako Tracey bude
postala drogirana beskunica, onda e se moda naem vrlom
Benedictu ukazati iznimna prilika da opet bude u milosti staroga oca.
Stoga, za njega bi bilo izvrsno ulaganje izvadi li sada koju tisuu funta
i poalje Tracey u pakao. Udalji li je nepovratno od oca... i svih onih
lijepih milijunia." Benedict provali: "Tko je ikada govorio o drogi?"
Johnny stane pred njega. "Ja sada govorim o njoj. Benedicte, ti i ja
imamo jedan mali nerijeeni raun i bio bi mi veliki uitak razbiti te da
vidim kako funkcionira tvoj unutarnji sklop." Dugo je prodorno gledao
Benedicta, sve dok ovaj, i dalje se poigravajui pojasom ogrtaa, nije
oborio pogled. "Gdje je Tracey, Benedicte?" "Isuse Boe, ne znam!"
Sporim korakom Johnny se pribliio projektoru i uze jedan kolut s
oblinjeg nonog ormaria. Odmotao je nekoliko metara trake i
4

pogledao ju prema svjetlu. S izrazom gaenja primijeti: "Draesno."

Benedict zarea: "Ostavi to!" "Ti zna to Stari misli o ovim
svinjarijama, zar ne?" Benedict u tren problijedi. "Ne bi ti vjerovao."
"Oh, vjerovao bi mi, itekako." Johnny baci kolut na noni ormari i
okrene se opet prema njemu. "Uvijek vjeruje onome to kaem jer mu
nikada nisam lagao." Benedict je oklijevao. U jednom trenutku
uzrujanim pokretom nadlanice obrie usne. "Ne vidim je vie od dva
tjedna. Posljednji put ivjela je u iznajmljenom stanu u etvrti Chelsea,
u ulici Stark. Na broju dvadeset i tri. Dola me posjetiti." "Kako to?"
"Trebao joj je novac. Posudio sam joj nekoliko funta." "Nekoliko?" "No
dobro, nekoliko stotina. Jo uvijek mi je sestra, unato svemu." "Lijepa
gesta, tako uljudna i puna ljubavi s tvoje strane. Hajde, napii tu
adresu." Benedict ode do stola s konom podlogom i napie adresu na
posjetnicu, pa se vrati do Johnnyja i prui mu je. Premda tih, glas mu
je pucao i drhtao od bijesa. "Ti voli smatrati sebe monim i opasnim,
Lance. Ali i ja, na neki svoj nain, mogu biti opasan. Stari nee ivjeti
dovijeka, Lance: istoga dana kad on sklopi oi, rastrgat u te." "Ve
drhtim od straha, Benedicte." Johnny se nasmije i vrati do automobila.
Na trgu Sloane bio je zastoj u prometu i dok je pokuavao izvesti
Jaguara iz njega kako bi se zaputio u Chelsea, imao je dovoljno
vremena za razmiljanje. U umu mu oivi uspomena na prisnost koja
je neko povezivala njih troje, Tracey, Benedicta i njega. Kao tri mlada
divljaka, zajedno su razuzdano trali planinama, plaama,
visoravnima, beskonanim prostranstvima Namaqualanda koja su za
njih bila ogromno, beskrajno igralite. To prije nego to je Stari doivio
zapanjujui nenadani uspjeh u pothvatu na rijeci Slang, odnosno kad
jo nije bilo novaca niti za kupnju cipela, kad je Tracey nosila haljine
saivene od platna vrea za brano, kad su njih troje svaki dan zajedno
ili u kolu na jednom neosedlanom poniju, poredani na hrptu kao tri
tamna i goludrava vrapca na ogradi. Sjeao se dugih sunanih
tjedana kad bi Stari bio odsutan i kad bi se oni, smijui se sretno,
preputali svojim tajnim igrama, uspinjui se potom svake veeri na
vrh stoga iza kolibe od blata. Od tamo su motrili na sjever, onstran
onog bezgraninog prostranstva koje se u suton utapalo u crvenim
tonovima krvi i purpura, nadajui se da e tamo u daljini ugledati
oblak praine koji najavljuje povratak Starog. I prisjeao se gorueg,
poticajnog uzbuenja kad bi se iznenada pranjav i raskliman Fordov
kamion, s blatobranima privrenim eljeznom icom, pojavio u
5

dvoritu te kad bi Stari, sa zabaenim eirom umrljanim od znoja i s

bradom pokrivenom prainom i neobrijanom tko zna koliko dana,
izaao iz kabine. Uhvatio bi Tracey, koja bi veselo zaciala, i bacao bi je
u zrak; zatim bi svoju panju posvetio Benedictu i napokon njemu,
Johnnyju. Uvijek tim redom: Tracey, Benedict, on. A ipak, nikada se
nije bio upitao zato barem jednom nije krenuo od njega. Uvijek taj
nepromjenjivi redoslijed: Tracey, Benedict, on. Isto tako, nikada se nije
bio upitao zato se on zove Lance, a ne van der Byl. Zatim je, iznenada,
taj svijetli sunani djeji san zavrio, naglo se prekinuo. "Johnny, ja
nisam tvoj pravi otac. Tvoji otac i majka umrli su kad si ti bio jo jako
malen." On ga je gledao s nevjericom. Stari nastavi: "Razumije,
Johnny?" "Da, tata". U tom je trenutku Tracey, topla i njena
ivotinjica, pod stolom svojom rukom potraila njegovu. On ju je hitro
izmaknuo. "Moda bi bilo bolje da me vie tako ne zove, Johnny." Jo
se sjeao tog smirenog odlunog glasa dok je mrvio u krhotine njeni
kristal njegova djetinjstva. Bio je to poetak samoe. Pritisne na
papuicu gasa i Jaguar poskoi naprijed, prema King's Roadu. udno
kako su uspomene mogle jo uvijek nanositi toliku bol, ipak ju je
vrijeme trebalo ublaiti, smiriti. Od tada njegov ivot nije bio nita
drugo no neprekidno, uporno takmienje kako bi si priskrbio
odobravanje Starog. U iju se ljubav nije usudio polagati ni najmanju
nadu. Potom, vrlo brzo, uslijedile su daljnje promjene. Tjedan dana
kasnije stari Fordov kamion neoekivano se pojavio brujei iz tame
pustinjske noi i gromki smijeh Starog munjevito ih je izbacio snene iz
njihovih postelja. Upalivi svjetiljku Petromax, Stari ih je posjeo na
kuhinjske stolice oko klimavog brijestovog stola, a zatim je, s
urotnikim izrazom lica, poloio na sredinu stola neto slino velikom
komadu kristala. A njih troje, sneni, sjedili su pogleda uprta u taj reklo
bi se oblutak ne shvaajui. Otra acetilenska svjetlost kao da je bila
zatoena u unutarnjosti kristala: bila je zarobljena, pojaana i vraala
im se kao plameni i plavi odbljesak. Stari je u meuvremenu likovao.
"Dvanaest karata. Bijelo plav i savren. I tamo gdje sam naao ovoga,
ima ih jo mnogo." Od tog asa bilo je nove odjee i automobila,
uslijedila je selidba u Cape Town, nova kola, velika kua na
breuljku, ali i dalje je stalno bilo prisutno ono takmienje koje mu nije
pribavljalo, kako je trebalo, odobravanje Starog, ve prije ljubomoru i
mrnju Benedicta van der Byla. Lien poleta i poriva koji su njega
poticali, Benedict ni u snu nije mogao dostii Johnnyjevu razinu ni u
uenju ni u sportu. U razredu i na igralitu nije mogao drati korak s
6

Johnnyjem... i zato ga je mrzio. to se pak ticalo Starog, on nije nita

primjeivao jer je tada ve rijetko bio s njima. U velikoj kui njih su
troje ivjeli praktino sami s guvernantom, jednom mravom i
utljivom enom. Stari je tamo navraao vrlo rijetko i svaki se put sve
manje zadravao. I uvijek je izgledao rastreseno i umorno. Ponekad bi
iz Londona, Amsterdama, Kimberleya donosio darove koji su njima
tada ve vrlo malo znaili. Oni bi bili vie voljeli da sve opet bude kako
je bilo prije, tamo u pustinji. U praznini koju je Stari ostavio za sobom
neprijateljstvo i bijesno suparnitvo izmeu Johnnyja i Benedicta doli
su do te toke da je Tracey bila prisiljena birati izmeu njih dvojice.
Odabrala je njega, Johnnyja. U svojoj su se samoi vezali jedno za
drugoga. Ona, djevojica zatvorena u se, i on, suh i mrav djeak,
postupno su podigli svoju tvravu protiv samoe. Za njih je to bilo
svijetlo sigurno mjesto u kojemu ih tuga nije mogla dostii i iz kojega je
Benedict bio iskljuen. Skrenuvi, napustio je prometni tok i uao u
Chelsea, u ulicu Old Church u srcu etvrti, te se uputio prema rijeci.
Vozio je bezvoljno, dok su mu se uspomene gomilale u umu. Potrudi se
da opet osvoji i zauzme tu tvravu topline i ljubavi koju su on i Tracey
bili izgradili prije mnogo vremena, ali na um mu je odmah navrla
uspomena na no u kojoj se ona sruila. Jedne noi, u staroj kui na
Wymberg Hillu, probudio ga je daleki pla. Ustao je te, bosih nogu i u
pidami, krenuo prema tim jecajima to su parali srce. A bilo ga je
strah. Imao je samo etrnaest godina i bilo ga je strah mraka u velikoj
kui. Tracey je plakala, glave uronjene u jastuk, i on se nagnuo nad
nju. "Tracey? to je, Tracey? Zato plae?" Ona skoi na koljena i,
kleei nasred kreveta, baci mu ruke oko vrata. "Oh, Johnny! Usnula
sam uasan san, pravu moru. Zagrli me, molim te, zatiti me. Nemoj
otii, ne putaj me samu." Njen je glas bio sveden na apat pun suza.
On se uvukao u postelju s njom i drao ju je zagrljenu dok nije
zaspala. Od tada je svaku no dolazio u njenu sobu. Nevin i posve
djetinjast in: jedna dvanaestgodinjakinja i jedan djeak koji joj je ako
ne imenom, onda po prirodi stvari bio brat. Leali su zagrljeni u
postelji, razgovarali apui i tiho se smijali dok ih san ne bi svladao i
odnio daleko. Zatim je jedne noi iznenada zaiskrila ivahna svjetlost
lustera usred sobe. Na pragu Traceyne spavae sobe stajao je Stari. Iza
njega Benedict, u pidami, uzbueno skakutajui i neprestance
pobjedonosno ponavljajui: "Rekao sam ti, tata, rekao sam ti!"
Razjaren, s onim velikim busenom bijele kose nakostrijeene poput
grive ranjena lava, Stari je zgrabio Johnnyja i izvukao ga iz kreveta,
7

doslovce ga istrgnuvi iz Traceynih ruku koje su ga grlile. "Mala

kurvo!" Grmio je dok se, drei bez ikakve potekoe prestravljenog
djeaka jednom rukom, nagnuo nad ker i slobodnom rukom udario je
posred lica. Nakon toga, ostavivi je u suzama i lica uronjena u jastuk,
odvue Johnnyja cijelim hodnikom do radne sobe u prizemlju. Gurne
ga unutra tako silovito da ga odbaci do pisaeg stola u koji djeak
udari. Zatim ode do police i uze jedan lagan i savitljiv bambusov tap,
vrati se natrag, zgrabi Johnnyja za kosu i pritisnu mu lice na plohu
pisaeg stola. Bio ga je ve vie puta istukao, ali nikada tako, nikada s
toliko srdbe i okrutnosti. Van sebe od bijesa, udarce je zadavao
nasumice, ali mnogi su pogodili cilj. ak i u agoniji tog muenja za
Johnnyja je bilo pitanje asti ne ispustiti ni krik, ne odati se ni
najmanjim jaukom. Ugrize si usne sve dok ne osjeti slani i metalni
okus krvi. "Ne smije me uti kriati!" Ugui svaki jauk i osjeti kako mu
se hlae pidame ve natopljene krvlju lijepe za noge. Ali taj njegov
tvrdoglavi muk posluio je samo kao izazov neobuzdano raspirenoj
srdbi Staroga. Bacivi tap, podigne ga i stane ga udarati rukama,
odbacujui mu glavu s jedne na drugu stranu nezaustavljivim
zausnicama koje su mu protresale modane uz zasljepljujue
bljeskove. No ipak, on nikako da padne. Razbijenih i nadutih usana i
oteenog lica punog modrica, stajao je na nogama grevito se drei za
rub pisaeg stola i taj je tvrdokorni otpor nagnao Staroga onstran
granica razuma. Naposljetku stisne pest i opali njome posred lica
momka, koji s udesnim osjeajem olakanja napokon doeka
munjeviti nestanak bola u toploj bujici tmine. Prvo zauje glasove.
Jedan je bio nepoznat: "...kao da ga je napala zvijer. Zamalo ga je
rastrgao. Morat u obavijestiti policiju." Zatim drugi, za koji mu se
inilo da ga poznaje, ali mu je trebalo vremena da ga smjesti negdje.
Pokuao je otvoriti oi, ali kao da su bile zatvorene katancem. Osjeao
je da mu je lice oteklo i u plamenu. S naporom uspije otvoriti kapke i
prepozna Michaela Shapira, tajnika Staroga. Razgovarao je s onim
drugim. Zrak je bio ispunjen mirisom antiseptika, a na nonom
ormariu pored kreveta bila je lijenika torba. Otvorena. "Sluajte,
doktore. Znam da e vam to moda izgledati nekorektno od mene, ali
priekajte s pozivom policiji. Ne bi li bilo bolje prije porazgovarati s
djeakom?" Oba su gledala prema krevetu. "Osvijestio se." Lijenik se
odmah priblii krevetu. "to ti se dogodilo, Johnny? Hoe li nam rei
to se dogodilo? Obeavam ti, tko god je to uinio, bit e kanjen." To
nije smio izgovoriti: nitko na ovome svijetu nije mogao kazniti Staroga.
8

Pokua progovoriti, ali usne su mu bile otekle i teke. Pokua ponovo.

"Pao sam. Pao. Nitko nije to uinio. Nitko. Pao sam i gotovo." Nakon to
je lijenik otiao, Mike Shapiro priblii se krevetu i nagne se nad njega.
One njegove tamne idovske oi bile su pune suosjeanja... i drugoga.
Srdbe, moda, ili ak divljenja. "Vodim te svojoj kui, Johnny. Brzo
e se oporaviti." Ostao je dva tjedna, povjeren na brigu Shapirovoj
supruzi Helen. Kraste su otpale s rana, modrice su poblijedile
pretvorivi se u ukaste kolobare, ali nosna je kost ostala nepovratno
kriva. Prouavao je novi nos u ogledalu i gotovo da mu se dopadao: bio
je nalik boksau, tovie piratu. No trebalo je proi mnogo mjeseci da
nestane osjetljivost i da si moe bezbrino dodirnuti nos. "Sluaj,
Johnny. Ti e sada ii u novu kolu. U jedan odlian koled u
Grahamstownu." Michael Shapiro svojski se trudio da mu glas zvui
oduevljeno. Grahamstown je bio udaljen pet stotina milja. "Za
praznike e odlaziti u Namaqualand, ii e tamo da bi nauio sve ono
to valja nauiti o dijamantima i njihovu vaenju. Svidat e ti se, vidjet
e. to kae?" , On je razmiljao o tome, promatrajui u
meuvremenu Michaelovo lice i iitavajui s njega stid koji je svakako
morao proivljavati.! "Dakle, vie se neu vratiti kui?^ Pod kuom
on je podrazumijevao onu na Wynberg Hillu. Michael odmahne glavom.
"Ali, onda, kada u ih...".; Zastane, traei prave rijei. "Kada u ih
opet vidjeti?" Mike odgovori do kraja iskreno: "Ne znam, Johnny." Kao
to je Michael Shapiro rekao, radilo se o odlinom koledu. Prva
nedjelja nakon njegova dolaska: poslije mise krenuo je za drugim
djeacima u razred, nedjeljom se obavezno pisalo doma. Svi su odmah
poeli urno pisati svoja pisma i pisamca roditeljima, a on je tamo
nepomino sjedio sa svojom tjeskobom sve dok se deurni profesor nije
zaustavio kraj njegove klupe. Brino ga upita: "A ti, Lance? Ne pie?
Siguran sam da tvoji ele znati kako ti je ovdje." Posluno uzme
nalivpero i neko vrijeme nastavi piljiti u bijeli i prazan list papira,
Naposljetku napie Gospodine, ..... nadam se da Vam je drago doznati
da se sada nalazim u koledu. Hrana je dobra, ali kreveti su vrlo tvrdi.
Svaki dan idemo u crkvu i igramo ragbi. ' I Va JOHNNY...... ....... Od
tada pa sve dok, tri godine kasnije, nije napustio koled kako bi
krenuo na studij, pisao je Starome bez izuzetka jedno pismo svaki
tjedan i u svakome mu se obraao oslovljavajui ga s Gospodine,
zapoinjui uvijek na isti nain: Nadam se da vam je drago doznati
da... Ni na jedno od tih pisama nikada nije dobio odgovor. 17 Jednom
na tromjeseje dobivao je, meutim, pismo napisano pisaim strojem u
9

kojemu bi ga svaki put Michael Shapiro obavijestio o odlukama

donoenim glede njegovih praznika. Obino je to podrazumijevalo
stotine milja dugo putovanje vlakom kroz Karoo, do nekog zabaenog
sela u toj prostranoj i jalovoj pustoi, gdje bi ga doekao mali zrakoplov
Van Der Byl Diamondsa kako bi ga poveo jo dublje u pustinju, sve do
neke od tvrtkinih koncesija. Tamo je, kako mu je Michael Shapiro bio
najavio, poeo uiti sve o dijamantima i njihovu vaenju. Kad se na
kraju upisao na sveuilite, izgledalo mu je zato potpuno prirodno da
izabere studij geologije. U meuvremenu, i dalje je bio izopen iz
obitelji van der Byl. Nikada vie nije vidio nikoga od njih, ni Tracey, ni
Benedicta ni, ne daj Boe, Staroga. Onda ih je, neoekivano, vidio sve
troje jednog nezaboravnog popodneva. Bio je na zadnjoj godini studija i
bilo je vie no izvjesno da e diplomirati: ve od prve godine bio je
uvijek najbolji u svim predmetima i na elu svih ljestvica ispitnih
ocjena, tako da je na kraju bio imenovan studentom prorektorom
sveuilita Stellenbosch; sada ga je pak ekao dodatni lovorov vijenac.
U narednih deset dana Nacionalna ragbijaka liga ' trebala je objaviti
sastav odabrane momadi za utakmicu protiv novozelandskih Ali Black
na turneji i izbor Johnnyja kao krila bio je izvjestan koliko i diploma iz
geologije. Sportski tisak nadjenuo mu je nadimak Jag Hond, po imenu
krvolonog afrikog grabeljivca, kapskog divljeg psa, ivotinje
nevjerojatne snage, otpornosti i surovosti koja svoju lovinu izmori
trkom. Nadimak je imao uspjeha i Johnny je postao ljubimac iroke
sportske javnosti. U momadi sveuilita Cape Town, pak, bio je drugi
veliki ljubimac navijaa, ije je mjesto u nacionalnoj vrsti koja se imala
susresti s Ali Black bilo sigurno koliko i ono Johnnyja Lancea. Sa svog
mjesta u treoj liniji Benedict je vladao cijelim igralitem s otmjenou
i finoom boanskog izabranika. Postao je ljudina irokih ramena i
snanih nogu, tamnokos i lijepe vanjtine. Johnny je doveo gostujuu
momad do sredine zelenog polja i, dok je skakutao i izvodio zgibove i
pregibe, svrnuo je pogled gore prema krcatom gledalitu kako bi bio
siguran da su svi vrhovni sveenici ragbijake lige nazoni. Tamo gore
ugleda doktora Daniea Cravena zajedno s drugim lanovima odbora u
za njih rezerviranom sektoru, ispod novinarskog. Pred njim je sjedio
premijer, koji se nagnuo i okrenuo unazad kako bi mu se obratio. Taj
susret izmeu dva sveuilita bio je najvei dogaaj ragbijakog
prvenstva i ljubitelji su prevalili tisue milja da bi mu mogli
prisustvovati. Premijer se smijao i kimao glavom u znak potvrivanja,
potom se nagnuo naprijed i potapao po ramenu veliku spodobu sijede
10

glave koja je sjedila u redu ispod njega. Kad se ta velika sijeda glava
okrenula i pogledala pravo u njegovu smjeru, Johnny osjeti kako ga
proima doslovce strujni udar. Bio je to prvi put u sedam godina, prvi
put od one uasne noi, da vidi Staroga. Podigne ruku u znak
pozdrava i Stari je dugo gledao u njegovu smjeru prije no to se
okrenuo i poeo razgovarati s premijerom. U tom su trenutku u
igralite ule maoretkinje. Prole su visoko podiui noge u svom
spektakularnom mimohodu. Sve do jedne lijepe djevojke, mlade i
rumene od uzbuenja i napora, nosile su boje sveuilita Cape Town i
bile su odjevene u bijele izme, kratku suknjicu i visoki eir. Vrisak
gomile odjekivao je u Johnnyjevim uima poput zaglunih udaraca
bubnjeva koji su bili u ritmu s otkucajima bila: u prvom je redu
ugledao Tracey van der Byl. Odmah ju je prepoznao iako je ve bila
izrasla u djevojku. Ruke i noge bile su preplanule, a crna i sjajna kosa
padala joj je na ramena. Koraala je u ritmu s druicama, visoko
podiui noge i isputajui uobiajene poklike bodrenja, vrckajui
stranjicom u nevinom preputanju dok je gomila vikala i komeala se,
a opa pomama postajala neobuzdana. Nastavi je gledati potpuno
nepomian u svoj toj uskomeanosti. Bila je najljepa ena koju je
ikada vidio. Zatim je spektakl zavrio, maoretkinje su se povukle
smjestivi se pored ulaza u svlaionice, a domaa je momad
trkarajui izala na igralite. Benedict van der Byl stigne na svoje
mjesto i okrene se. Iz arape koja mu je dosizala do koljena izvue
ealj i proe njime kroz tamnu kosu. Oarana tom malom teatralnom
gestom, gomila pone vikati i zviditi. On vrati ealj u arapu i,
zauzevi arogantnu pozu s jednom rukom na boku i podignutom
bradom, promotri protivniku momad. U jednom trenutku susretne
Johnnyjev pogled i brzo promijeni pozu, sputajui pogled i lagano
kopkajui jednom nogom po tlu. Zauje se zviduk i utakmica pone.
Odmah se pokazala onakvom kakvom se gomila nadala da e biti: bio
je to veliki susret s igrom koja nije mogla a da ne ushiti sve i koja im je
zasigurno trebala ostati u sjeanju. Siloviti i dobro osmiljeni jurii
napadaa, dugi i brzi prodori tree linije u kojima je ovalna lopta
skakala od ruke do ruke sve dok kostolomnim branikim zahvatom
onaj koji je u tom trenutku bio u njenom posjedu ne bi bio baen na
tlo. Tvrda, ali unato tome ista igra odvijala se u visokom ritmu od
jedne do druge strane terena. Nebrojeno puta gomila je u pomamnoj
napetosti skoila na noge razrogaenih oiju i isputajui krik iz
ustiju, da bi opet uz reanje sjela nakon to je oajnika intervencija
11

obrane uspjela zaustaviti loptu na samo nekoliko centimetara od crte

polaganja. Tri minute prije kraja utakmice jo uvijek nije bio postignut
pogodak. Na koncu jedne guve Cape Town je preao u napad
iskoristivi pukotinu u protivnikoj obrani i ispucavi odmah zatim
loptu u zrak, u jedan dugi izbaaj. Uhvatio ju je u letu, ni najmanje ne
pomijenivi ritam svog brzog trka, krilni igra Cape Towna ije kopake
kao da su 20 bacale iskre ak i po zelenoj travi. Gomila opet ushieno
skoi na noge. Johnny se baci i srui ga uhvativi ga nisko, neto
iznad koljena, i udarivi ga ramenom. Oba se otkotrljaju van igralita
otkidajui busenje trave s bijele crte dok se gomila, uz gromki uzdah,
vratila na sjedalice. Dok je ekao ubacivanje iz auta, Johnny uputi
brze i promukle naredbe. Smee uti dres bio je natopljen znojem, a
mlaz krvi iz ogrebotine na boku umrljao mu je bijele hlaice. "Ubaci,
brzo! Nemoj je drati. Dodaj Dawieu. Dawie, ispucaj je uvis i naprijed!"
Zatim, kad je lopta ubaena u igru, skoi u zrak i u letu je dohvati
akom aljui je tono u Dawieve ruke. Istovremeno se okrenuo da bi
blokirao protivnike napadae. Dawie se povue dva koraka i ispuca.
Snaga kojom je to uinio bila je takva da mu se desna noga digla iznad
glave, dok ga je zamah ponio naprijed i zarotirao ga. Lopta se penjala
sve vie, letei poput strelice, bez najmanjeg titraja. Stigla je do
vrhunca putanje tono iznad sredine igralita i nakon toga poela je
padati. Dvadeset tisua glava slijedilo je taj let, dok su igralite i
gledalite utonuli u iznenadni muk. A u toj neprirodnoj tiini Benedict
van der Byl poeo se polako povlaiti u svoju polovicu polja i varljivo
sporim korakom, a ipak pravodobno, kako to ine veliki sportai,
stigao je tono do mjesta gdje je lopta imala pasti. Lopta mu je uletjela
tono u ruke i on je mirno krenuo prema sredini terena, otvorivi si
kut za uzvratni udarac. Nad igralitem se jo uvijek nadvijala ona
nadnaravna tiina: sva panja bila je usredotoena na Benedicta van
der Byla. "JagHond!" Usamljeni glas u gomili dade znak za uzbunu i
dvadeset tisua glava okrene se prema suprotnoj strani igralita. Sada
se ve orilo. "JagHond!" Johnny se odvojio od skupine napadaa i
skladnim pokretima ruku i nogu krenuo je odluno prema Benedictu.
Suvian pokuaj i napor: nije se mogao nadati da e presresti igraa
Benedictova kalibra s tako velike udaljenosti. No on se svojski trudio,
troei u tom juriu i zadnju preostalu snagu. Njegovo je lice bilo
sjajna i znojna krinka odlunosti i u svom je sumanutom juriu
kopakama upao itave grude zemlje. U jednom trenutku dogodi se
neto neponovljivo i nevjerojatno. Benedict van der Byl bacio je pogled
12

iza sebe, vidio je Johnnyja i promijenio korak: usporio je i dvama se

nespretnim koracima okrenuo oko svoje osi, pokuavajui se povui na
svoju polovicu igralita. Sva sigurnost kao da je iznenada netragom
nestala zajedno s vjetinom i elegancijom. Spotakne se, samo to ne
padne, a lopta mu pobjegne iz ruku i otkotrlja se daleko. Tada
nezgrapno potri za njom, ispruivi nasumice ruke, i dalje
pogledavajui iza sebe. Johnny je bio jako blizu: svakim korakom sve
tee diui poput lava ranjena u stomak, ogromnih ramena ve
nagnutih naprijed za hvatanje, usana razvuenih u podrugljiv kez.
Benedict van der Byl pade na koljena i pokrije si glavu rukama
presamitivi se na travi. Johnny ga okrzne ne usporavajui i, sagnuvi
se u trku, lagano pokupi loptu to se kotrljala. Kad je Benedict, jo
uvijek na koljenima, spustio ruke i pogledao u vis, Johnny je bio deset
jarda daleko, uspravan izmeu vratnica vrata, i gledao ga. Potom se, i
dalje smireno, sagnuo i poloio loptu meu noge postigavi tako i
slubeno pogodak. Zatim su u istom asu, kao po dogovoru, on i
Benedict okrenuli glavu prema centralnoj tribini i pogledali Staroga:
bio je ustao i polaganim je korakom iao prema izlazu i probijajui se
kroz zablenutu gomilu. Dan nakon utakmice Johnny se vratio u
pustinju. Stajao je na dnu jednog pokusnog kopa otvorenog u
stjenovitom terenu i tamo dolje, u toj dubokoj rupi, vruina je bila
nepodnoljiva. Imao je na sebi par bijednih utosmeih hlaica i
preplanule miice bile su sjajne od znoja, a ipak je ustro radio na
uzimanju uzoraka. Slijedio je granicu i profil drevnog morskog
terasastog sedimenta koji su ere zakopale pod pijesak. I oekivao je da
e tamo, na toj stjenovitoj podlozi, nai tanki sloj dijamantnog ljunka.
Zauje brujanje dipa koji se pribliavao i utanje koraka na rahloj
zemlji tamo gore iznad sebe. Ustane i protrlja si bolne miice lea. Na
rubu iskopa stajao je Stari i gledao ga. U ruci je imao presavijene
novine. Bio je to prvi put tijekom svih tih godina da ga Johnny vidi
izbliza. Ostao je iznenaen promjenom. Bujna kosa bila je skroz bijela i
crte lica bile su izraene i duboke kao u mastifa. Veliki orlovski nos jo
se vie isticao, ocrtavajui se na licu poput rta. No na tijelu nije bilo
znaka debljanja ili omlohavljenja, dok su plave oi bile jo uvijek
nepokolebljive i ledene. Baci novine u jarak. "itaj!" Ne skidajui
pogleda s njega, on ih pokupi. Novine su bile otvorene na sportskoj
stranici i naslov je bio velik i upadljiv: JAG HOND IZABRAN. VAN DER
BYL OTPAO Iznenaenje je bilo ugodno koliko i skok u planinski
potok. Izabran je! Nosit e zeleno uti dres i na depiu na grudima
13

jakne nosit e springbocks antilopu! Gledao je gore ponosan i sretan,

dok mu je sunce udaralo u nepokrivenu glavu, ekajui da Stari
progovori. I on napokon tiho progovori: "Sada odlui. eli li igrati
ragbi ili raditi za Van Der Byl Diamonds? Obje stvari ne moe." Nakon
toga se vratio u dip i otiao je. Sljedeeg je dana telegrafirao i javio
svoju odluku da se povlai iz sporta. Eksplozija prosvjeda i optuba u
svom nacionalnom tisku i stotine otrovnih pisama koje je dobio i u
kojima su ga optuivali za izdaju, kukaviluk i jo gore stvari naveli su
ga da barem jednom blagoslovi samou u pustinji. On i Benedict nisu
vie odigrali nijednu utakmicu. Razmiljajui sada, nakon toliko
vremena, o tome, osjetio je kako ga izjeda al: svim je srcem elio onaj
zeleno uti znak. Stane uz nogostup da bi prouio plan grada Londona:
ulica Stark bila je polusakrivena malo dalje od King's Roada. Opet
upali auto i u sjeanju mu oivi ono to je osjetio kad ga je Stari liio
tog znaka, jedva podnoljiva tjeskoba. U pustinji su njegovo jedino
drutvo bili ljudi iz plemena Ovambo koji su se spustili sa sjevera i oni
malobrojni utljivi bijelci koje te divlje pustoline proizvode, nedostupni
kao njihovi planinski lanci i nesalomljivi kao njihovo raslinje. Pustinje
Namib i Kalahari dva su mjesta meu najsamotnijim i najzabitnijim na
svijetu, a noi su u pustinji jako duge. No niti neprekidan i iscrpljujui
cjelodnevni teki rad nije uspijevao Johnnyja dovoljno umoriti da bi ga
sprijeio da sanja jednu lijepu djevojku u bijeloj suknjici i visokim,
takoer bijelim izmama, odnosno staru sijedu kosu iznad granitnog
lica. S tim su dugim danima i jo duim noima bila povezana dva
pothvata predodreena da kao meai oznae njegov hod do uspjeha.
Otkrio je novo nalazite dijamanata, malo ali bogato, u podruju u
kojemu nitko nije vjerovao da postoje dijamanti i osigurao si je
koncesiju za nalazite urana koje je potom Van Der Byl Diamonds
prodao za dva i pol 24 milijuna. Ali njegov trud dao je i druge plodove,
jednako dragocjene premda manje upadljive. U dvadeset i petoj godini
njegovo ime, Johnny Lance, aputalo se u zatvorenim i nedostupnim
krugovima industrije dijamanata kao ime briljantnog mladia u
usponu. Stigle su stoga ponude, mjesto manjinskog partnera u jednoj
tvrtki za geoloko savjetovanje, mjesto direktora radova u jednoj maloj
tvrtki koja se ilavo borila radei na sekundarnim koncesijama u
Murderers' Karroou, te druge ponude: sve ih je odbio. Bile su to dobre
ponude, ali on je i dalje bio vjeran Starome. Zatim ga je zapazila Velika
Kompanija. Prva dragocjena ila junoafrikog Blue Grounda otkrivena
je prije jednog stoljea na kamenitom zemljitu farme jednog starog
14

Bura, nekog De Beera. On je prodao farmu za est tisua funta niti ne

sanjajui da se pod slojem jalove zemlje nalazi blago vrijedno tristo
milijuna funta. Otkrie je dobilo ime New Wave De Beers: nahrupile su
horde tragaa, rudara, malih poduzetnika, svatara, probisvijeta,
lopua i varalica koji su kupovali i iskoritavali male, beznaajne
koncesije, dimenzijama ne vee od neto prostranije sobe. U tome su
se lijepome drutvu pustolova dva ovjeka istaknula i izdvojila iz njega
u tolikoj mjeri da su njih dvojica zajedno posjedovali najvei dio
koncesija New Wavea. Kad su ta dva gospodina, Cecil John Rhodes i
Barney Barnato, naposljetku ujedinili svoje snage, iz saveza je izraslo
financijsko poduzee bez premca na svijetu. Od jadnih poetaka tvrtka
je stigla do najviih vrhunaca tovanja i asti. Njeno je bogatstvo
danas bajoslovno, njen utjecaj neizmjeran, njen obrt sredstava
astronomski. Ona nadzire proizvodnju dijamanata u cijelom svijetu;
povrh toga, u velikom dijelu june i srednje Afrike nadzire rudarske
koncesije nad stotinama tisua etvornih kilometara i nemogue je
izraunati njene zalihe temeljnih minerala za obradu dragog kamenja
koji jo nisu iskopani. Male tvrtke u industriji dijamanata uspijevaju
se odrati uz velike sve dok ne dostignu neku odreenu veliinu,
nakon ega ih ove u trenu prodru kao to bilo koju malu ribu fanfana
koja postane odve velika i smiona proguta psina tigar. Velika
Kompanija moe si priutiti najbolja istraivanja, najbolju opremu,
najbolje ljude. Upravo se tako jedan od njenih nebrojenih pipaka
pokuao omotati i oko Johnnyja Lancea. Ponueni iznos bio je triput
vei od njegovih tadanjih primanja i dvaput vei od onoga to se
mogao nadati da e ikada zaraivati. A ipak, Johnny Lance odbio je
bez puno premiljanja. Moda Stari o tome nije nikada nita doznao i
moda je ponuda koju je nakon toga Johnny dobio, da rukovodi
radovima u Operaciji Uzmorje, bila puka podudarnost, no injenica je
da je ponudu dobio. Operacija je nazvana Sijedi Kralj. Tvrtka Van Der
Byl Diamonds imala je koncesiju za istraivanje nekih ezdesetak
kilometara obale. Radilo se o tankom uzmorskom pojasu, irokom
nekih etrdesetak metara sjedne i druge strane vodene crte. Koncesije
za prostranstvo u zaleu tog pojasa posjedovala je Velika Kompanija,
koja je otkupila sve podruje, zajedno s tucetom velikih raneva, s
jedinim ciljem da si priskrbi prava na istraivanje i iskoritavanje. I
pomorske koncesije, koje su obuhvaale teritorij koji se pruao
dvanaest milja na puinu, pripadale su Velikoj Kompaniji. Bile su joj
dodijeljene vladinom uredbom dvadeset godina ranije. Tvrtki Van Der
15

Byl Diamonds pripao je pak pojas zvan Oceanskim i zadaa je Sijedoga

Kralja bila upravo njegovo iskoritavanje. Poput oblaka praine, s
hladnih voda Benguelske struje stizala je u velikim zapusima morska
izmaglica, a s njom su stizali, napredujui polagano, valovi koji su se
lomili na utom alu i na visokim i izlokanim hridima Namaqualanda.
Visoki i moni, valovi bi narasli prije no to bi se sruili na obalu, a
njihovi bi grebeni uzburkano zadrhtali i nakon toga bi poprimili sjajnu
zelenu boju i rasprili se u oblaak kapljica noenih vjetrom. Na kraju
bi se u luku prelili i valjali jedni preko drugih, uz huktanje
uskljualoga i bijeloga povratnog vala.
Johnny je sjedio za upravljaem otvorenog Land Rovera. U zatitu od
hladnoe maglovite zore odjenuo je konu jaknu, ali glava mu nije bila
pokrivena i vjetar mu je po elu nosio pramen crne kose. Izboio je
snanu vilicu, a stisnute pesti drao je u depovima jakne. Dok je
procjenjivao snagu i visinu valova, izraz njegova lica bio je izrazito
agresivan. S onim krivim nosom bio je nalik boksau koji eka gong za
poetak prve runde. Iznenada, nezgrapnom srditom kretnjom naglo
izvue lijevu ruku iz depa i baci pogled na sat koji je nosio na
zapeu. Bila su jo dva sata i tri minute do plime. Ugurao je opet
stisnutu pest u dep i okrenuo se na sjeditu kako bi pogledao
buldoere iza sebe. Bilo ih je jedanaest, jedanaest ogromnih, jarko
utih Caterpillara D8, poredanih du pojasa loma valova. Na visokim
sjeditima pomaknutim unazad vozai sa zatitnim naoalama sjedili
su iekujui u velikoj napetosti. Gledali su u njega napetih ivaca.
Neto dalje, na sigurnoj udaljenosti bili su gliboderi, runi i veliki
strojevi s trbuhom nadutim kao u trudne ene i prevelikim gumama
viim od ovjeka. U prikladnom asu dat e se na posao brzinom od
pedeset kilometara na sat, spustit e elina sjeiva koja imaju pod
trbuhom i zastrugati njima po tlu. Svaki e put skupiti i natovariti
petnaestak tona pijeska i kamenja i potom odjuriti iskrcati tovar na
suho, da bi se odmah okrenuli oko svoje osi i pourili natrag kako bi
zagrizli novi gargantuovski zalogaj zemlje. U oekivanju pravog
trenutka kada da poalje etvrt milijuna funta strojeva u Atlantski
ocean, u nadi da e staviti ruke na pregrt bljetavih oblutaka, Johnny
je obuzdavao svoju naglost. Naposljetku je taj trenutak doao, a on je
izgubio jo pola minute dragocjenoga vremena prije no to je krenuo u
akciju. Tada vikne u megafon: "Naprijed!" Rukom napravi iroku
kretnju svojstvenu onome tko zapovijeda pokret naprijed. "Naprijed!"
16

Ponovljeni povik izgubi se zajedno s hukom valova u velikoj zaglunoj

tutnjavi dizel motora. Sputajui svoje velike eline ralice, buldoeri
su napredovali poredani u vrstu kao udovine eline balerine i pred
tim se ralicama zlatnouti pijesak odmah popustljivo nameurao poput
maslaca pred sjeivom noa, gomilajui se pred mehanikim
udovitima i oblikujui prvo hrpu, a na koncu visoki zid. Gurajui,
kopajui, nanosei i podiui, buldoeri su poeli pomicati taj pjeani
zid. Ruke vozaa hitro su se kretale po komandama, poput ruku
poludjelih konobara u nakani da uas napune stotine vreva toenim
pivom, dok su motori rikali, reali, opet rikali. Pjeani zid susreo se s
prvim polaganim dotokom vala koji je upravo uzlazio uz obalu i
zaustavio ga je. I more se, u neemu to je bilo nalik uenju i
neizvjesnosti, povuklo kljuajui i pjenei se pred tom pokretnom
pjeanom branom. Zatim su buldoeri zapoeli sloen, ali dobro
smiljen ples, poskakujui i napredujui, podiui i sputajui ralice,
uzmiui i napredujui po redateljskim uputama velikoga koreografa
Johnnyja Lancea. Land Rover jurio je as na jednu as na drugu
stranu du ruba golemog prokopa koji se postupno oblikovao dok je
Johnny u megafon izvikivao naredbe i upute. Malo pomalo, polagano,
srpolika brana napredovala je prema moru dok su iza nje ralice
buldoera prodirale u popustljiv uti pijesak do dva ili tri, a potom do
etiri ili pet metara dubine. Na koncu, neoekivano naiu na ostriku
crtu, tanak sloj fosiliziranih koljka i ostriga koji u jugozapadnoj Africi
esto pokriva dijamantni ljunak. Johnny uoi promjenu oblika
prokopa i ugleda koljke kako padaju s ralica buldoera. Izvikujui u
sav glas naredbe i maui rukama, dade buldoerima poravnati rampe
na oba kraja prokopa kako bi bageri mogli pristupiti. Potom ih vrati na
podupiranje brane protiv valova. Pogleda na sat. Promrmlja: "Sat i
trinaest minuta. Prespori smo." Procijeni obavljeni posao. Prokop je bio
dug neto manje od dvjesto metara i dubok desetak, nanos pijeska bio
je u cijelosti izguran van njega, ostrika crta jasno se ocrtavala i
bijeljela na sunevoj svjetlosti, a buldoeri su napustili dno prokopa i
drali su podalje valove. "Dobro. A sada, da vidimo na to smo stavili
ruke." Okrene se prema dvama bagerima koji su nepomino ekali
iznad plimnog pojasa. "Ponite tovariti!" Poprati povik mahanjem
rukom. Jedan za drugim, dva stroja krenue naprijed tutnjei, uinie
iroki luk na ulazu u prokop i potom se spustie niz rampu prema
dnu. Skupili su na gomilu tovar koljaka i ljunka ne smanjujui
brzinu i uspeli su se stenjui suprotnom rampom. Doavi na vrh,
17

ubrzaju i odu odloiti svoj tovar u podnoje stjenovite litice, povie od

pojasa loma valova. Nakon toga vrate se nazad, a onda opet gore i opet
dolje u prokop, jedan za drugim, dok su buldoeri drali na odstojanju
more koje je poelo bjesniti i koje je slalo svoje ete u izvidnicu du
brane, u potragu za slabom tokom gdje napasti. Johnny opet pogleda
na sat. Nasmije se. "Tri minute do plime. Uspjet emo... nadam se!"
Pripali cigaretu napokon se opustivi. Sjedne za upravlja i odveze se
Land Roverom du obale kako bi parkirao onstran brda materijala koji
su bageri nagomilali. Izae i sagne se da uzme aku ljunka. "Izvrsno!
Oh, lijep, prekrasan!" Bio je onakav kakav je oekivao da bude.
Izgledao je odlino i u toj jednoj aci ljunka otkrio je mali granat i
neto vei ahat. Uzme jo jednu aku. Likovao je. "Jaspis! I prugasti
siderit!" Radilo se o vrstama kamenja koje prate dijamante: gdje ima
dijamanata, ima i njih. I oblik je bio onaj pravi, kamenje je bilo oblo i
glatko, bljetavo poput staklenih kuglica, nije bilo spljoteno i nalik
kovanicama kao kad je izlokano samo s jedne strane. Oblo kamenje
ukazivalo je na utjecaj i djelovanje valova, odnosno na dijamantni ep.
"Nali smo krinju, svu u je ostrugati." Od ezdesetak kilometara
obale bio je odabrao pojas dug dvije stotine metara i pogodio je. Ne
sluajna srea, ve paljivo prouavanje konfiguracije obale i valovitih
oblika i obrisa morskog dna na fotografijama iz zraka, briljiva analiza
pjeanog ala i naposljetku onaj neodredivi osjeaj za teren koji dobar
traga za dijamantima uvijek ima. Stoga je, vraajui se prema Land
Roveru, bio jako zadovoljan. Gliboderi su sastrugali sve do stjenovite
podloge, dakle njihova je zadaa bila zavrena. I doista, izali su iz
prokopa i sada su stenjui stajali pored goleme hrpe ljunka koji su
skupili. Johnny se prodere: "A sada, dno!" Strpljiva vojska Ovamboa
koji su uureni ekali na obali sie poput mrava dolje u prokop.
Njihova je zadaa bila da ostruu i oiste njegovo dno jer je veliki dio
dijamanata mogao propasti kroz ljunak u usjekline i meu izboine
stjenovite podloge. U meuvremenu je more promijenilo ud. Razjareno
nasiljem izvrenim nad njegovim plaama, sada je bijesno i
gromoglasno nasrtalo na pjeanu branu. Plima je dodavala svoju
snagu i buldoeri su morali udvostruiti napore ne bi li je drali pod
nadzorom. U meuvremenu Ovamboi su u prokopu bjesomuno radili,
ograniavajui se na to da svako malo bace tjeskobni pogled na
pjeani zid koji je zadravao Atlantik. Sada je Johnny bio opet veoma
napet. Naredi li im da izau prije vremena, zasigurno je ostavljao neto
dijamanata u prokopu, ostavi li ih tamo do posljednjeg trenutka,
18

postojala je opasnost da more odvue sve strojeve zajedno s ljudima.

Znalaki je odabrao trenutak, ak odve znalaki. Povue ljude istog
trenutka kad je more nahrupilo preko brane i poelo se probijati ispod
nje... Zatim povue buldoere: njih deset, jedan je jo bio unutra.
Povlaio se nepodnoljivo sporo, posrui po dnu praznoga prokopa.
Zatim more nahrupi u nutra istovremeno na dva mjesta, uskljualo se
prelijevajui u prokop valom visokim do struka. Voza buldoera vidio
ga je kako stie, kratko je oklijevao i tada ga je hrabrost napustila pa je
skoio dolje s vozakog sjedita. Preputajui stroj moru, potra
preplaeno pred probojnim valom ravno prema najbliemu strmomu
boku prokopa. Johnny opsuje vidjevi vozaa kako u bijegu trai spas.
"Gad! Bio bi uspio izai." Ali ljutio se i na sebe. Previe je odugovlaio s
naredbom za povlaenje i sada je rtvovao stroj vrijedan dvadeset
tisua funta. Ubaci raesteno u brzinu i krene Land Roverom prema
prokopu. Veliki dip skoi preko njegova ruba kao skija na padini i
sjuri se dolje ka dnu. Pad je bio ublaen pjeanom kosinom pa Land
Rover doe sebi i poskoi naprijed, ususret vodenoj bujici. Ona silovito
nahrupi preko haube i gotovo zavrti dip oko njegove osi, ali Johnnyju
poe za rukom okrenuti ga u prijanjem smjeru i jo jednom krene
prema naputenom buldoeru. Budui da je u predvianju takvih
mogunosti motor bio potpuno vodonepropustan, Land Rover je sada
bez potekoa napredovao podiui na bokovima dva visoka mlaza
vode. Ali njegov zamah gubio je snagu postupno kako je druga voda
nasrtala na njega. Zatim iznenada cijela pjeana brana popusti pred
uspjenjenim bijesom i Atlantik zagospodari. Visoki val zelene vode koji
se sruio u prokop pogodio je Land Rover prevrnuvi ga i odbacio
Johnnyja daleko u uskljualu vodu koja je odnosila prevrnuti veliki
dip, s etiri kotaa okrenuta u zrak kao u znak predaje. Johnny
potone, ali se odmah vrati na povrinu. Plivajui i hodajui
istovremeno, bacan od uskljuale vode, vukao se prema otoku od utog
elika. Jo se jedan val srui i on ponovo potone. Na trenutak nae
uporite, zatim opet bude odvuen. No iznenada se ipak nae na
buldoeru i pone se verati prema vozakom sjeditu. Iskaljavajui i
bljujui slanu vodu, stavi ruke na upravlja. Prikovan tamo dolje, za
tvrdu stjenovitu podlogu prokopa, buldoer je sa svojih dvadeset i est
tona teine nepomino srastimice stajao unato vode koja se obruila
na njega grizui ga za gusjenice. Vida zamagljena od slane vode i suza,
Johnny provjeri na tren plou s instrumentima: pritisak ulja i obrtaji
bili su u redu, visoko iznad njegove glave ispuna cijev pone isputati
19

plavkasti dim. On opet zakalja. Slana voda iz eluca popela mu se do

grla u toplom i ukom mlazu, ali on naglo dadne gas, otpusti kvailo i
gurne naprijed polugu. Zadivljujue velik stroj krene gurajui gotovo s
prezirom vodu u stranu. S boka nije imao prepreka, ali iza njega more
je izlijevalo jo vode u prokop. Val se srui na njega i Johnny se sav
protrese, poput panijela, zatim pogleda iza sebe u potrazi za
spasonosnim izlazom. Tada, zadrhtavi od iznenaenja, ugleda
Staroga. Mislio je da je etiri stotine milja daleko, u Cape Townu, no
evo ga tamo gore, na rubu jarka, bijele kose koja se sjajila poput
svjetla svjetionika. Nagonski usmjeri buldoer prema njemu
napredujui kroz uskljualu vodenu stihiju. Stari je u meuvremenu
vodio manevar drugih dvaju buldoera. Dao ih je smjestiti na sam rub
prokopa, dok je s kamiona s opremom parkiranog pod stjenovitom
liticom jedna skupina Ovamboa izvlaila i rastezala veliki lanac.
Posrtali su pod teinom i svakim korakom propadali u pijesak sve do
glenja. Stari ih je tjerao nalozima koji su bili rika, ali rijei su se
gubile nadjaane tutnjavom dizela, zavijanjem vjetra i hukom mora.
Naposljetku se okrene prema Johnnyju. Stavivi ruke na usta, vikne:
"Prii! Dobacit u ti lanac!" Johnny dade znak da je shvatio i kad je
sljedei val nasrnuo i protresao divovski stroj, on zgrabi komande i po
prvi put osjeti da motor posustaje: voda mu je stigla do srca, premda je
bio vodonepropustan. Johnny se napokon nae u podnoju strme
padine od uta pijeska visoke dvadeset stopa i skoivi na haubu,
pone se s mukom uspinjati ususret Starome. On je stajao na samom
rubu drei na ramenima kraj lanca smotan u omu. Bio je pognut
pod teinom i kad je krenuo naprijed, pijesak mu se izmrvio pod
nogama i on sklizne dolje niz stvoreni odron tonui do struka u pijesak
dok je veliki lanac plazio za njim. Procijenivi prvo silinu vode, Johnny
skoi dolje da mu pomogne. I tako, dok ih je voda bacala i udarala,
zajedno odvukoe lanac do buldoera. Stari vikne: "Privrsti ga za
ralicu!" Omotae lanac oko velikog elinog kraka. Johnny vikne:
"Viticu!" Dok je Stari odvezivao ue kojim mu je o struku bila privezana
elina vitica, on pogleda prema odronu pijeska koji se prijetei nadvio
nad njih. "Kriste!" Johnnyju se otme tihi usklik: more je podrivalo i
njega. Podrhtavao je mrvei se nad njima i samo to nije popustio i
prekrio ih. Stari mu doda ogromnu viticu pa on utrnulim prstima
pone njome osiguravati kraj lanca. Morao je provui veliku kuku kroz
dvije karike i potom je zatvoriti uglavljujui je u leite: Heraklova
muka u tim uvjetima, dok su mu se valovi prelijevali preko glave, dok
20

mu je razjarena voda upala lanac iz ruke, a odron pijeska prijetio da

e svaki as kliznuti i zatrpati ih. Dvadeset stopa iznad njih Johnnyjev
je predradnik nespokojno pratio to rade, spreman da dvama
buldoerima na ekanju naredi da svim svojim udruenim snagama
povuku lanac. Kuka vitice zatvori se nakon pet est pokuaja i sve je
napokon bilo spremno da se buldoerima izda zapovijed da ponu vui.
Dajui Starome znak glavom, Johnny vikne: "Ok! Mogu poeti vui!"
Stari podigne glavu i rikne u smjeru odrona. "Vuci!" Predradnik
odgovori potvrdnim znakom. "Ok!" Njegova glava nestala je onstran
ruba kad je potrao prema buldoerima. U tom trenutku jedan visoki
val udari u lanac. Taj je trzaj bio dovoljan da uklijeti lijevi Johnnyjev
kaiprst izmeu dvije karike. Stari uoi izraz njegova lica, zatim
primijeti kako se trza u uzaludnom pokuaju da se oslobodi. "to se
dogodilo?" U tom trenutku voda se povue, nudei trenutak primirja, i
Stari je mogao vidjeti to se zbilo. Priao je posrui kako bi mu
pomogao, ali s vrha je doprla mukla tutnjava motora i lanac se poeo
micati krivudajui i plazei uz procijep poput zmije. Stari stigne do
Johnnyja i zgrabi ga za ramena kako bi ga pridrao. Meusobno se
pridravajui, gledali su uasnuto zarobljenu Johnnyjevu ruku. Potom
se lanac uz trzaj zategne i kao noem odsjee mu kaiprst. Uas ikne
crveni mlaz i Johnny padne unazad, u zagrljaj Staroga, dok se velika
uta masa buldoera polako uspinjala gore uz kosinu, tono iznad
njihovih glava. Svaki se as mogao sunovratiti i zgnjeiti ih. Stoga,
iskoristivi trenutak kada se voda povukla, Stari odvue Johnnyja van
putanje buldoera. Johnny je pritisnuo ranjenu ruku na grudi, ali
crveno ikljanje i dalje je bojalo vodu svuda uokolo. Zatim vie nita
nije vidio jer je potonuo. Slana voda ula mu je u usta i na kraju u
plua. Uini mu se da e se utopiti i osjeti kako ga snaga naputa. Ali
vratio se na povrinu i premda su ga oi pekle, vidio je da je sjajan i
mokar buldoer s kojeg se cijedila voda stigao ve do polovice pjeane
kosine. Trenutak potom osjetio je zagrljaj Staroga, koji ga je stiskao
rukama oko grudi, i opet je potonuo. Na kraju mu tama obuze oi i
mozak i on joj se prepusti. No iznenada se mrak raspri i oi opet
progledaju: bio je ispruen na obali, na suhome pijesku, i prvo to je
ugledao bio je Stari prignut nad njim, njegovo izborano, izbrazdano lice
s podonjacima i bijela mokra kosa jo sljepljena na elu.
Nerazgovijetno upita: "Jesmo li uspjeli?" Stari mu odgovori: "Da. Izvukli
smo ga." Ustao je, poao prema dipu i otiao, prepustivi da se za
Johnnyja pobrine predradnik. Nasmija se prisjeajui se sada toga.
21

Makne ljevicu s upravljaa i polie sjajni batrljak kaiprsta. "Svakako

je vrijedilo jednog prsta." Promrmljao je na glas i nastavio polagano
voziti drei na oku putokaze. Zatim se nastavi smijeiti, osjeajui se
sada bolje i gotovo razdragano maui glavom prisjetivi se razoaranja
i nezadovoljstva koje je doivio kad je vidio Staroga kako se udaljava,
kako ga naputa tamo na obali. Nije dakako oekivao da mu osloni
glavu na rame, da mu grcajui iskae svoju zahvalnost i da ga plaui
zamoli za oprost zbog svih onih godina proivljenih u tjeskobi i samoi.
Ne, zapravo je oekivao mnogo vie. Nakon putovanja od tristo
kilometara dipom, nou, kroz pustinju do najblie bolnice kako bi mu
zalijeili i povili batrljak, sljedee je jutro bio opet na poslu kako bi
nadgledao dolazak prvog tovara ljunka s obale. U njegovoj odsutnosti
ljunak je bio prosijan kako bi se uklonio otpad i veliko kamenje, zatim
je proputen kroz blatnu silikonsku smjesu kako bi na povrinu
isplivao sav materijal specifine teine ispod 2,5 i, napokon, ono to je
preostalo proslijeeno je do rvnja ili mlina s kuglama. On se sastojao
od jednog dugog elinog cilindra u kojemu su bile eline kugle
veliine bejzbolskih loptica: okretanjem cilindra one su mrvile i
pretvarale u prah sve predmete tvrdoe manje od 4 stupnja Mohsove
ljestvice. Sada je od svog ljunka otetog moru ostao samo tisuiti dio i,
ako je bilo dijamanata, morali su se nalaziti upravo u tom ostatku.
Kad je stigao do barake od drva i lima na vrhu okomite litice, u kojoj je
bilo postrojenje za odvajanje, Johny se jo osjeao pomalo oamueno
zbog manjka sna i djelovanja anestetika. Bilo mu je udaralo uporno i
ritmino poput svjetionika, oi su bile crvene, a obrazi pokriveni
gustom crnom kuinom. Stane pored stola s masti koji je sam
ispunjavao pola barake. Lagano je teturao dok je, gledajui uokolo,
pratio pripreme: velika bava na kraju stola bila je napunjena
koncentratom dijamantnog ljunka, ploe su bile namaene i ljudi su
ve bili spremni. "Kreni!" Kimanjem glave zapovijedio je predradniku,
koji odmah povue polugu. Stol se pone tresti kao drhtavi starac.
Stol se sastojao od niza blago nakoenih metalnih ploa pokrivenih
debelim slojem tamno ute masti, na koje se iz bave na kraju stola
koji je podrhtavao stala sada izlijevati mjeavina vode i ljunka, iji je
tok i gustou predradnik paljivo regulirao i koja se odmah poela
razlijevati poput melase, pretaui se s jedne ploe na drugu sve do
bave za otpad na drugom kraju stola. Dijamant se, poznato je, ne da
smoiti, ve uronjen u vodu i proliven njome ostaje suh. Sloj masti na
metalnoj ploi takoer ne zadrava vodu pa tako mokri ljunak, voen
22

vibracijama i nagibom stola, klizi po njemu, dok se dijamant u dodiru

s masti zalijepi za plou, kao napola posisani bombon za dlaice
vunene deke. U tom trenutku nemira i uzbuenja imao je osjeaj da
njegov umor nestaje, a ak je i bol u batrljku bio zaboravljen. Oi i sve
njegovo bie usredotoili su se na taj uti i sjajan sloj masti. Dragulji
teine manje od karata i bortovi, to jest crni industrijski dijamanti,
nisu vidljivi na stolu jer ih skriva odve brzo titranje stola i ustreptali
protok drugog kamenja. On je bio tako duboko zagledan u stol da je
prolo nekoliko sekunda prije no to je uoio da mu netko stoji uz bok.
Naglo okrene glavu. U svom tipinom poloaju, uspravan i rairenih
nogu, Stari je stajao tamo pored njega. Ali nakon to je prvo tu masu
pored sebe tjelesno osjetio kao drhtaj koji mu je proao tijelom, sada je
osjetio drugi drhtaj, ovoga puta uzbune. A to ako taj protok ljunka
ne da rezultata? Hitno su mu trebali dijamanti, i to kako mu nikada
nita u njegovu ivotu nije trebalo. Promotrio je vibrirajue namaene
ploe u potrazi za kamenom koji bi mu vratio potovanje Staroga, ali
usitnjeni ljunak proticao je ne ostavljajui tragova na stolu pa njega
obuze panika. Ali upravo tada s druge strane stola predradnik krikne i
pokae rukom. "Eno ga tamo!" Njegov pogled pomakne se odmah
prema kraju stola i tamo, ba ispod vodopada koji se sputao iz bave,
vrsto usidren dok je bezvrijedni ljunak tekao dalje, bio je jedan
dijamant dopola utonuo u mast od vlastite teine. Kamen od nekih pet
karata koji je zablistao uto i ivo poput divlje ivotinje koja se opire
zarobljenitvu. Ispusti lagani uzdah i krajikom oka baci pogled na
Starog koji je ravnoduno, bezizraajno gledao stol. Morao je osjeati
poglede na sebi, ali svejedno nije okrenuo glavu. Naposljetku je
Johnnyjev pogled bio opet neodoljivo privuen na stol. udnovatom
podudarnou upravo je u tom trenutku jo jedan dijamant iz bave
pao ravno na drugog uronjenog u mast. Kad dijamant udari u drugi
dijamant, odskoi kao loptica za golf na asfaltu. I uistinu, drugi
dijamant, lijep i velik kao kotica breskve, udari u prvoga i odskoi
visoko. Njemu i predradniku, zadivljenima ljepotom te poskakujue
kapljice koncentrirane i krute suneve svjetlosti, otme se smijeh. On
isprui zdravu ruku i uhvati ga u zraku dok je padao. Protrlja ga meu
prstima, uivajui u ljepljivom osjeaju, zatim se okrene i prui ga
Starome. On pogleda kamen i zadovoljno kimne glavom u znak
odobravanja, zatim pomakne orukvicu jakne i baci pogled na runi sat.
"Kasno je, moram se vratiti u Capetown." "Neete ostati do kraja
protoka ljunka, gospodine?" On sam osjeti nemir u vlastitu glasu.
23

"Poslije bismo mogli neto zajedno popiti." Netom to je to izrekao, sjeti

se da Stari mrzi alkohol. Stari odmahne glavom. "Ne. Moram se vratiti
do veeri." Zatim ga pogleda ravno u oi. "Zna, sutra popodne Tracey
se udaje i ne mogu izostati." I nasmijei se stalno ga netremice
gledajui. Nitko na svijetu nije bio u stanju protumaiti znaenje
osmjeha na tim usnama... jer nikada nije bilo njegovog odgovarajueg
odraza u oima. "Nisi znao?" Jo uvijek se smijeio. "Mislio sam da si
dobio poziv." Izae iz kolibe i poe prema dipu koji ga je ekao na
suncu kako bi ga odveo do sletne staze utabane meu pjeanim
dinama. Te su mu noi bol u ruci i rijei Staroga oduzele san koji je
oajniki trebao. U dva odbaci pokrivae i upali svjetiljku pored
lealjke. "Rekao je da sam pozvan i, tako mi Boga, otii u." Vozio je
cijeli preostali dio noi i cijelo sljedee jutro. Prvih tristo kilometara
vozio je pjeanim i kamenitim putem, a u zoru je napokon stigao do
asfaltirane ceste i krenuo na jug preko prostrane visoravni i gore, kroz
planine. Bilo je ve podne kad je ugledao zdepasti oblik planine Stol
koji se ocrtavao na nebu iznad grada izraslog u njenom podnoju.
Smjesti se u hotelu Vinevard i otri gore u sobu da se okupa, obrije i
presvue. Drvored stare kue bio je pun luksuznih automobila, a drugi
su bili parkirani vani, s obje strane ulice, ali on je uspio pronai mjesto
za pranjavi Land Rover. Proe kroz bijela eljezna vrata i prijee
zelenu tratinu. Iz kue su kroz otvorene balkone salona dopirali
glazba, glasovi i smijeh. Ue na pokrajnja vrata. Gosti su se tiskali ak
i po hodnicima pa si on prokri put traei meu mukarcima koji su
gestikulirali i naglas priali i enama koje su se smijale barem jedno
poznato lice. Na koncu ga nae. "Michaele." Michael Shapiro se okrene,
prepozna ga i na njegovu se licu odmah pojave zadovoljstvo i
iznenaenje, ali prije svega uzbunjenost. "Johnny. Kakvo zadovoljstvo
vidjeti te." "Je li obred ve gotov?" "Da, a i govori, hvala Bogu." Michael
ga uhvati pod ruku i povede ga ukraj. "Dopusti da ti pribavim au
ampanjca." Dade znak jednom konobaru i stavi mu kristalnu au u
ruku. Johnny prije no to e otpiti, promrmlja: "Za nevjestu." "Stari
zna da si ovdje?" Pitanje je zapalilo Michaelove usne i kad je on
kimnuo glavom, Michaelov izraz lica postane zamiljen. "Kakav je,
Michaele? Mu?" "Kenny Hartford?" Michael se zamisli. "U redu,
vjerujem. Lijep momak pun novca." "Kako zarauje kruh?" "Tatica mu
je ostavio veliki hljeb, ali da bi ubio vrijeme, radi kao modni fotograf."
Na to se on namrgodi. A Michael se namrti. "U redu je, Johnny. Stari
ga je briljivo odabrao." "Stari?" Vilica mu postade izraenija. "Svakako,
24

ta poznaje ga, zar ne? Ne bi nikada drugome prepustio da donese

neku vanu odluku." On utke ispije ampanjac dok ga je Michael
nemirno promatrao. "Gdje je ona? Jesu li ve otputovali?" "Ne. Jo su
tamo, u salonu." "Hvala, Michaele. Idem estitati mladenki." "Johnny."
Michael ga uhvati za lakat. "Ne ini gluposti... molim te." Na vrhu
mramornih stuba Johnny zastane: salon pod njim bio je pun parova
koji su plesali i glazba je snano i veselo odzvanjala. Mladenka i obitelj
sjedili su za stolom s druge strane salona. Benedict van der Byl prvi je
primijetio Johnnyja. Pocrvenio je i nagnuo se kako bi neto priapnuo
Starome, potom je napravio pokret kao da e ustati. Stari zadri sina
rukom na ramenu i njemu Johnny uputi iroki osmijeh. Tada sie
stubama i probije se kroz parove koji su plesali. Tracey ga jo nije bila
vidjela, razgovarala je s nekim mladiem plave valovite kose s licem
gospodiia koji je sjedio pored nje. "Bog, Tracey." Ona okrene glavu,
ugleda ga i zadri dah. Bila je ljepa no to se sjeao. Gotovo mucajui,
odgovori: "Bog, Johnny." "Hoe plesati?" Problijedi i pogledom potrai
Staroga, ne supruga. Velika bijela i sjajna griva kimne u znak privole
koju joj je otac dao pa ona ustane. Uspjeli su napraviti samo krug prije
no to je orkestar prekinuo. U meuvremenu je on, koji je imao na
pameti najmanje stotinu stvari koje joj je elio rei, ostao nijem. Sada
kad je orkestar prekinuo, prilika je propala. Tada joj u tih nekoliko
trenutaka koji su jo preostajali na mah ree: "Nadam se da e biti
sretna, Tracey. No bude li ti trebala pomo... uvijek, u svakoj prigodi,
dotrat u. Obeavam ti." "Hvala." Glas je bio promukao i na trenutak
ona je opet bila nalik djevojici koja je one noi plakala. Odvede je do
mua. To je obeanje bio dao prije pet godina i sada je doao u London
da bi ga odrao. Zgrada na broju dvadeset i tri u ulici Stark bila je
dvokatnica uska i visoka proelja. Parkira pred njom. Bio je ve mrak i
na oba su kata svjetla bila upaljena. Ostane sjediti u Jaguaru:
iznenada je osjetio neku odbojnost da pree preko praga, osjeao je da
je Tracey tamo, u toj kui, ali je takoer osjeao da stvar nee biti
ugodna. Na trenutak se prisjeti njena lika koji je jo uvijek uvao u
sjeanju, lik mlade i lijepe Tracey u bijeloj svilenoj vjenanoj haljini, pa
nakon toga izae iz auta i uspne se ulaznim stepenicama. Spremao se
pokucati kad je s iznenaenjem primijetio da su vrata samo pritvorena.
Otvori ih gurnuvi ih i nae se u malom dnevnom boravku ureenom s
izuzetnim enskim ukusom. Prostorija je bila u neredu, jedna je
zavjesa bila otrgnuta i prostrta po tlu, a na nju su bile nabacane knjige
i razne druge stvari. Slike su bile poskidane sa zidova i skupljene na
25

hrpu kako bi bile odnesene. Uzme jednu knjigu i otvori je. Na prvoj je
strani bilo rukom ispisano ime: Tracey van der Byl. Zauje koraanje
niz stube pa odbaci knjigu na gomilu. Niz stube se sputao neki
ovjek. Imao je na sebi prljave hlae od zelenog samta, kone
podstavljene izmice i stari kaput vojnikog kroja ukraen pletenim
pozlaenim pervazom. Preko ruke nosio je hrpu enskih haljina. Kad je
ugledao Johnnyja, naglo je stao i stisnuo crvenkaste usne u priglupi
izraz uenja. Pod razbaruenim pramenima plave kose oi su bile
plamene i sjajne. "Zdravo." Johnny se uljudno nasmijei. "to je,
selidba?" Polagano se pribliio neznancu i ne trepnuvi odmjerio ga je
od glave do pete. Iznenada, s gornjeg kata zauje se jauk koji odjekne
dolje niz stube. udan jauk, niti bola niti neeg drugog, gotovo dahtaj,
poput isputanja pare iz cijevi, jedva ljudski. Johnny se ukoi, a ovjek
na stubama baci uznemiren pogled iza sebe. Johnny tiho upita: "to si
joj napravio?" Glas nije bio prijetei. "Nita. Ba nita. Samo se
puknula. Runo se puknula." ovjek se uznemireno pourio s
odgovorom. "To joj je prvi put da je uzela trip." "A ti si se u
meuvremenu dao na veliko spremanje, je li tako?" Johnnyjev glas bio
je jo uvijek smiren. "Duguje mi brdo love, a nema ni centa. Obeala je,
ali nije u stanju odrati." Johnny nastavi: "Oh. To je onda isto druga
stvar. Mislio sam da isti kuu." Stavio je ruku u dep i izvadio
novanik. Pokae snop novanica. "Ja sam joj prijatelj. Koliko ti
duguje?" "Pedeset funta." Vidjevi novac, ovjeku su zasjale oi. "Dao
sam joj na kredit." Johnny izbroji deset novanica od pet i prui mu ih.
ovjek odloi hrpu haljina na rukohvat i urno sie niz posljednje
stepenice. "Jesi li joj ti prodao dop? Trip?" ovjek zastane na korak od
njega i sumnjiavo ga pogleda. "Hajde, daj." Johnny se nasmijei.
"Nismo djeca. Znam kako idu te stvari." Ponudi novanice. "Jesi li joj ti
nabavio drop?" U odgovor ovjek se nasmijei i potvrdno kimne,
ispruivi ruku prema novcu. Johnny mu tada naglo drugom rukom
zgrabi tanko zapee i okreui ga oko njegove osi, savije mu ruku na
lea. Vrati novac u dep i gurne ga uz stepenice. "Idemo pogledati?" Na
eljeznom krevetu bio je duek, a preko njega je bio prostrt sivi vojniki
pokriva. Tracey je sjedila na njemu prekrienih nogu. Imala je na sebi
samo tanke pamune gaice, a neuredna kosa koja nije bila sjajna kao
inae sizala joj je do struka. Ruke prekriene na grudima bile su tanke
i bijele poput krede. Lice je bilo boje zemlje, a pod sirovom svjetlosti
gole arulje koa kao da je bila prozirna. Ljuljala se gore dolje jaukajui
tananim glasom dok se u ledenoj sobi dah pretvarao u paru. Ali ono
26

to je naroito potreslo Johnnyja, bile su oi. Bile su ogromne, preko

mjere poveane i upale u podonjake tamne poput modrica. Zjenice su
bile iroke i sjajne, blistale su kao neobraeni dijamanti. Te sjajne
zelene oi piljile su u Johnnyja i neznanca koji su zastali na pragu, a
onda se iznenada jauk pretvorio u krik. Zatim uslijedi muk, a ona se
presamiti pokrivi si lice i oi rukama. Johnny promuca: "Tracey.
Boe,Tracey!" Otimajui se, ovjek prostenja: "Oporavit e se. Bit e
kao nova. To joj je prvi put. Oporavit e se." "Doi ovamo." Johnny ga
je izvukao van iz sobe zatvorivi nogom vrata za sobom. Gurne ovjeka
na zid. Lice mu je bilo blijedo i napeto, a pogled beutan, ali progovori
smireno, snoljivo, kao da neto objanjava djetetu: "Sad u ti nanijeti
bol. Veliki bol, to vei mogu a da te ne ubijem. Ne zato jer mi se to
dopada, nego zato jer ova djevojka meni neto znai. Zato u uiniti
sve da se, kad ubudue odlui dati otrov nekoj djevojci, sjeti ovoga
to u ti sada napraviti." Ljevicom ga je drao priklijetena za zid, a
desnicom je udario ciljajui malo ispod rebara kako bi mu rastrgao
miie stomaka. Prve tri ili etiri ake udarile su previsoko i zaulo se
kripanje i pucanje rebara. Kad se povukao i pustio ga, ovjek se
stropotao licem na dolje i on ga je u padu udario po ustima izbivi mu
nekoliko zubi i razbivi mu usne njene poput cvjetnih latica. ovjek je
proizveo buku pa Johnny ode u Traceynu sobu provjeriti nisu li je
moda uznemirili: jo je uvijek bila presamiena naprijed i ritmino se
ljuljala gore dolje. Potrai kupaonicu i navlai maramicu kako bi
obrisao krv s ruku i prednjice kaputa. Zatim se vrati u hodnik i sagne
nad ovjeka bez svijesti da bi mu opipao bilo. Otkucaji su bili jaki i
pravilni. Osjeti olakanje, zatim odmakne ovjekovo lice od lokve krvi
pomijeane s rigotinom kako se ne bi uguio u njoj. Vrati se kod
Tracey pa je, premda se divlje otimala, umota u prljavi vojniki
pokriva i odnese na rukama do Jaguara. Ona se napokon primirila i
sjedila je tamo, na sjeditu od crne koe, nepomino kao usnula
djevojica dok ju je on sa svih strana zavijao u pokriva. Naposljetku
se vratio u kuu. Nazvao je hitnu slubu, dao adresu i odmah spustio
slualicu. Stigavi u Dorchester, ostavio je Tracey u autu i otiao
porazgovarati s vratarom. Nakon nekoliko minuta prebace je u
invalidskim kolicima do apartmana na drugom katu koji je imao dvije
spavae sobe. Petnaest minuta kasnije stigao je lijenik. Kad je i on
otiao, Johnny se okupa i nakon toga s aom Chivasa u ruci ode u
Traceynu sobu i stane uz njeno uzglavlje. to god da joj je lijenik dao,
djelovalo je: spavala je ispruena, blijeda i mrava, no svejedno jo
27

uvijek lijepa, a tu krhku i udnu ljepotu tamni podonjaci nisu

izobliavali, ve su je gotovo isticali. Sagne se da bi joj razmaknuo
kosu s obraza i na ruci osjeti lagan i topao dah. Osjeti za nju, kako
nikada prije nije osjetio ni za koga na svijetu, beskrajnu njenost iji je
intenzitet iznenadio i njega samoga. Jo se vie sagne i lagano joj
dodirne usne svojim usnama: bile su suhe i ispucane. Gotovo bijele.
Grube poput staklenog papira. Uspravi se i ode do naslonjaa
nasuprot krevetu. Baci se umorno u njega i pone pijuckati whisky sve
dok ne osjeti kako mu se iz stomaka die val topline koji mu odmah
opusti napete miice. Nastavi gledati to blijedo i iscrpljeno lice.
"Nalazimo se u gadnoj neprilici. Oboje." Rekao je to naglas i opet
osjetio kako ga obuzima bijes. Nekoliko dugih minuta taj bijes nije
nalazio cilj, a zatim se malo pomalo usredotoio na jednu odreenu
toku. Po prvi put u svome ivotu bio je bijesan na Staroga. Okrenut
prema djevojci u krevetu ree: "On te doveo do ovoga. A i mene."
Reakcija je bila trenutana, odanost je ve bila postala sastavni dio
njegova bia. Uvijek se trudio vjerovati da je Stari u svojim spletkama
pravedan i mudar premda, to se njega ticalo, tu pravednost nije
nikada imao prilike iskusiti. Ali smrtnici nikada ne sumnjaju u svemo
bogova. Razjaren vlastitom izdajom, poeo je u ivom svjetlu razbora
prosuivati djela Staroga i njegove porive. Zato je, na primjer, poslao
Michaela Shapira da mu ponudi povratak kad je bio u pustinji?
Michael mu je objasnio: "Stari te hoe u Cape Townu, Johnny.
Benedict nije dorastao. Povjerio mu je ured u Londonu, to je neka
vrsta izgnanstva, i sada je odabrao tebe da vodi tvrtku. Tracey nema, i
ona je s muem u Londonu, pa zato Stari misli da je uputno vratiti te u
Cape Town." Michael je tada uoio njegovu radost, premda dobro
zatomljenu, pa je nastavio: "Moda govorim nepromiljeno, ali za mene
je van der Byl doista udan svat. Osobit, ako ne drugo. Znam to
osjea za njega, Johnny, jer nikada mi nita nije promaklo... ali ti si
sada u prilici da ini ono to hoe, i to za svoj raun. Mnoge bi te
tvrtke htjele..." Uoio je promjenu izraza njegova lica i prekinuo se.
"Ok, Johnny, kao da nisam nita rekao. Govorio sam tako jer sam ti
sklon." Razmiljajui sada o tome, taj Michaelov savjet na koncu konca
nije uope bio neutemeljen. No, svakako, on je sada bio predsjednik
uprave Van Der Byl Diamondsa, ali zato nije bio nita blii Starome no
to je bio prije. Da, ivio je pod planinom koja je bila neosvojiva i on se
nije uspio uspeti ni njenim najblaim strminama. U Cape Townu ga je
doekala ista samoa kao u pustinji te je stoga bio lak plijen za pipke
28

prve privlane ene koju je sreo. Ruby Grange bila je visoka i tanana, s
kosom boje koja se kod dijamanta naziva Second Cape, to jest boje
sunca gledanog kroz kristalnu au punu ampanjca. Sada je
razmiljao o vlastitoj naivnosti, o lakoi kojom se dao upecati i estini
kojom si je namaknuo omu na vrat. Ruby je pokazala svoje pravo lice
tek nakon vjenanja, iskazujui hladnu i duboku gramzivost,
neutaivu ed za simbolima i materijalnim posjedovanjem, te takvu
posvemanju i krajnju samoivost da je on u svakoj takvoj prigodi
jedva uspijevao povjerovati vlastitim oima i uima. Mjesecima je
odbacivao tu rastuu izvjesnost, sve dok vie nije bilo mogue poricati
oiglednost, i tada je to bijedno i sebino stvorenje koje je oenio poeo
promatrati s prezirnim zaprepatenjem. Stoga se sve vie udaljavao od
nje, posveujui sve svoje snage Van Der Byl Diamondsu. To je, dakle,
bio njegov ivot: jedna potpuno prazna stvar, dokraja izdubena rukom
Staroga. Po prvi je put ustanovio da sumnja kako bi to mogla biti
dobro sraunata i sadistika osveta Staroga za neduno djelo jednog
ne jo dokraja sazrijelog momka. Gotovo kao da pokuava umaknuti
tim odve stranim, nepodnoljivim mislima, zaspi i aa mu isklizne
iz ruke. Jacobus Isaac van der Byl sjedio je u konom naslonjau, a
pred njim je bio zaslon za oitavanje radiolokih nalaza. Strah je
poremetio njegove granitne crte lica, inei ih pod gustom bijelom
grivom jo dubljima i mlohavijima, i premda su jo uvijek bile
prepoznatljive, ipak su bile pomalo promijenjene. Strah mu je bio i u
oima te se komeao pod povrinom, u ta dva plava zdenca, kao neko
sluzavo vodeno stvorenje. Dakle, s tim strahom u sebi, koji ga je skroz
ukrutio i ukoio mu sve udove, gledao je sada nejasne sjenke na
osvijetljenu zaslonu. Specijalist mu je u meuvremenu govorio tiho, s
odmakom, kao da dri predavanje u svojoj uionici: "...obavija prsnu
lijezdu, evo ovdje, i iri se preko dunika." Vrh zlatne olovke slijedio je
sablasni oris tamo na zaslonu. Stari je s mukom gutao. Dok je sluao,
inilo mu se da mu se ta boletina nadima u grlu pa mu i njegov
vlastiti glas odzvoni u uima promuklo i nerazgovijetno kad upita:
"Dade li se operirati?" Specijalist prekine objanjavanje i baci pogled
na kirurga s druge strane pisaeg stola. Razmijenie urotnike
poglede. Stari se okrene u naslonjau i pogleda kirurga. Grubo upita:
"No?" "Ne." Kirurg odmahne glavom, ali kao da se ispriava. "Sad je ve
prekasno. Da ste..." "Koliko? Koliko vremena?" Staroga objanjenja
nisu zanimala. "est mjeseci. Ne vie." "Jeste li sigurni?" "Da." Stari
zabije bradu u grudi i zatvori oi. U prostoriji je vladao potpuni muk
29

dok su kirurg i specijalist s mjeavinom profesionalnog zanimanja i

ljudksog saaljenja prisustvovali mirenju Jacobusa Isaaca van der Byla
s vlastitom smrtnom presudom. Na kraju je Stari otvorio oi i polagano
ustao. Pokuao se nasmijeiti, ali se osmjeh nije zadrao dugo na
usnama. Poprativi svoje rijei tom novom promuklou, proguna:
"Hvala, gospodo. Sada me, molim vas, ispriajte jer u ovom asu imam
mnogo stvari koje trebam srediti." Doe do Rollsa to je ekao pred
ulazom. Hodao je polako, gotovo vukui noge, i voza mu je jurnuo
ususret, ali je on odmah odgurnuo pruenu mu ruku i uao sam u
auto. Michael Shapiro ekao ga je u radnoj sobi velike kue. Odmah je
primijetio promjenu i dignuo se iz naslonjaa u kojemu je sjedio. Stari
je stajao na pragu: njegovo tijelo izgledalo je zgreno i smanjeno. "est
mjeseci. Dali su mi est mjeseci ivota." Ode do pisaeg stola i baci se
u naslonja iza njega. "Nakon svih novaca koje su mi uzeli." Rekao je
to kao da je oekivao da si je kupio drugi ivot, a da su ga oni prevarili.
Opet je zatvorio oi i kad ih je ponovo otvorio, u njima zaiskri bljesak
zlobe, a lice mu poprimi izraz koncentrirane prepredenosti. "Gdje je?
Jo nije stigao?" "Jest, zrakoplov je stigao jutros u devet. Sada je u
uredu." Michael je bio iznenaen i osupnut, bio je to prvi put da vidi
Staroga bez krinke. "A djevojka?" Od razvoda je vie nije zvao 'ki'.
"Johnny ju je smjestio u jednu privatnu kliniku." "Jeftina droljica."
Stari ju je potiho osudio, a Michael je zatomio prosvjed prije no to mu
je stigao do usana. "Uzmi blok, mora pisati." Gutne, hrapavo. Odmah
potom nastavi, i to zazvui kao prijetnja. "Vidjet emo. Vidjet emo!"
Lijenik je ve bio u zrakoplovnoj luci. "Povjeravam ti je, Robine. Izlijei
je i udebljaj. Puna je droge do trepavica i vjerojatno ne jede ve mjesec
dana." U Traceynim oima upali se prva iskra ivota: "Gdje to misli..."
Johnny je preduhitri: "U kliniku. I koliko god vremena bude potrebno."
"Ja ne..." "Ma zaboravi 'ja ne'." Podupirui je, on pod jednu a Robin
pod drugu ruku, otprate je sve do parkiralita dok je ona jo uvijek
slabano prosvjedovala. "Hvala, Robine, stari prijatelju, napravi joj
jednu dobru generalku." "Vratit u ti je kao novu." Nakon tog obeanja
Robin krene. On je stajao jo nekoliko trenutaka gledajui golemi
nezgrapni obris planine - ceremonija dobrodolice kui bila je svedena
na to - i nakon toga uputio se do Mercedesa u garai zrakoplovne luke.
Bio je neodluan hoe li doma ili u ured. Odlui da zasad nema volje
suoiti se s Rubynim ispitivanjem pa izabere ured. U svojoj privatnoj
kupaonici imao je uvijek istu koulju, pored pribora potrebnog za
brijanje. Tek to je proao kroz kristalna vrata luksuznog ulaza u
30

sjedite uprave Van Der Byl Diamondsa, jurnue na njega kao roj
muiteljica. Dvije draesne slubenice zapoee u zboru svoje
cvrkutanje: "Oh, gospodine Lance, imam ovdje cijeli snop poruka."
"Oh, gospodine Lance, vaa ena..." Suspreui korak da ne bi poeo
trati, gotovo je stigao do vrata svog ureda kad je tajnica Staroga kao iz
zasjede iskoila vani, iza one svoje ploe od neprovidna stakla.
"Gospodine Lance, gdje ste dovraga bili? ef vas cijelo vrijeme trai."
Ona prene Lettie Pienaar, njegovu osobnu tajnicu: "Gospodine Lance,
hvala nebesima, vratili ste se!" On stane i digne ruke u znak predaje.
"Jedna po jedna, djevojke. Imamo vremena, ne paniarite." To izazove
provalu cvrkutanja skupine slubenica i otjera van der Bylova psa
uvara iza ploe od neprovidna stakla podvijena repa. "to je doista
vano, Lettie?" Dok je iao prema svom pisaem stolu, upitao je
tajnicu. Zatim baci pogled na potu pa se, skinuvi kaput i otpustivi
kravatu, uputi u kupaonicu. Dok se on na brzinu brijao i tuirao,
Lettie ga je viui kroz otvorena vrata upoznala s posljednjim
novostima u poslovanju tvrtke i njegovim privatnim poslovima. "Vaa
je ena neprestance i uredno nazivala. Kad sam joj rekla da ste otili u
zaljev Cartridge, nazvala me laljivicom." Lettie naas uuti, a zatim,
dok je on izlazio iz kupaonice, upita: "Kad smo ve kod toga, gdje ste
bili?" "Nemojte sada i vi poeti." Nagne se nad pisai stol i preleti
pogledom po papirima koji su se na njemu nakupili. "Pozovite moju
enu, molim vas. Ne, priekajte. Vi razgovarajte s njom, recite joj da u
biti doma u sedam." Letti shvati da je skroz izgubila njegovu panju pa
izae iz prostorije. On se smjesti za pisaim stolom. Van Der Byl
Diamonds bio je neosporno u loim vodama. Unato njegovim
prosvjedima, Stari je malo pomalo bio povukao svoje rezervne fondove
kako bi ih uloio u druge poslove, u jednu tvrtku za trgovinu
nekretninama, u tvornicu konfekcije Van Der Byl Fisheries, u jedan
veliki projekt natapanja podruja oko rijeke Oranje. Blagajne su sada
bile prazne. Koncesije na obali u meuvremenu su stigle do kraja svog
kratkog, premda slavnog ivota: sada su doslovce radili rupe u vodi.
to se pak tie one u Huib Hochu, Stari ju je prodao Velikoj Kompaniji
radi brze dobiti, koja je potom odmah izmakla Johnnyjevu nadzoru.
Preostala je samo jedna koka koja nosi zlatna jaja, ali ih jo nije poela
nositi. Prije osamnaest mjeseci otkupio je dva nalazita na puini od
jedne tvrtke koja je na njihovom iskoritavanju prokockala vlastiti
opstanak. Drugim rijeima, uguila ju je vlastita neuinkovitost.
Vaenje dijamanata iz mora je otprilike osam puta skuplje i tee nego
31

vaenje iz nalazita na kopnu. Treba izvaditi ljunak s dna

nepredvidivog i neukrotivog mora pred Skeleton Coastom, natovariti ga
na splavi, dovui ih na neko sigurno mjesto, istovariti ih i zapoeti rad
na izdvajanju: to je bio postupak koji je slijedila propala tvrtka. Johnny
je pak skovao drukiji plan i nakon toga naruio jedan skroz
samodostatan brod. Mogao je ostati na puini, vaditi ljunak s dna i
obraivati ga, izbacujui opet u more sav otpadni ljunak jednakom
brzinom kojom ga je usisavao u svoju utrobu. Unutar oplate tog
vrstog oceanskog broda bilo je smjeteno sofisticirano, potpuno
automatizirano postrojenje za preradu, bila je potrebna jo samo
malobrojna posada i brod je mogao djelovati po svim vremenskim
prilikama osim tornada. Kingf isher se u tom trenutku nalazio u
brodogradilitu u Portsmouthu i njegova izgradnja bila je skoro gotova,
a probna vonja bila je predviena za poetak kolovoza. No financiranje
pothvata bilo je za njega prava mora. Stari nije odobrio ni najmanju
pomo, ako nije ak i bojkotirao poduhvat. Nikada o njemu nije govorio
bez ironinog smijeka na usnama i strogo je zabranio svako
ekonomsko ulaganje Van Der Byl Diamondsa, tako da je bio prisiljen
sam prikupiti dva milijuna funta van tvrtke. Kad ih je naao, vidio je
kako se na usnama Staroga opet javlja onaj smijeak. Kingfisher je
trebao biti u pogonu ve tri mjeseca i usisavati dijamante s dna mora,
budui da je s financijskog gledita projekt bio u cijelosti zasnovan na
dovretku broda unutar predvienih rokova. No radovi na ureenju
izazvali su ve tri mjeseca kanjenja i stoga je cijela graevina prijetila
ruenjem. Sjedei tamo, za pisaim stolom, Johnny se sada pitao kako
sprijeiti taj slom dok Kingfisher ne pone djelovati. Vjerovnici su
prijetili i pritiskali i da bi ih uutkao i primirio, on je sada mogao
raunati samo na svoj zanos. U tom trenutku nije mu preostalo drugo
no da zatrai odgodu plaanja na jo tri mjeseca. Podigne slualicu.
Sokolei se, izbacujui vilicu i gurajui aku u dep, ree: "Pozovite mi
Larsena u Credit Financeu." U pet se digne od pisaeg stola i ode do
bara. Natoi si tri prsta whiskyja i ponovo utone u svoj pokretni
naslonja. Nije osjeao nikakvo olakanje zbog postignute odgode, bio
je preumoran. Privatni telefon na pisaem stolu zazvoni. Odgovori:
"Lance." "Kako je bilo u Londonu?" Odmah je prepoznao glas i nije
uope bio zauen to Stari zna za njegovo putovanje: taj je uvijek
znao sve. Prije no to je uspio odgovoriti, hrapavi glas doda: "Doi
odmah u kuu!" I veza se prekine. Pogleda sa aljenjem whisky to je

32

drao u ruci i odloi ga nedirnutog. Stari bi odmah namirisao njegov

vonj s prezirnim smijekom.
Oblak je napredovao nad planinom i zalazee sunce obojilo ga je
bojama mandarine i breskve. S prozora, Stari je gledao kako se
rasplinjava nad dolinom, cjepkajui se dok se izduivao, onda se
okrene prema sobi kad u nju ue Johnny. Ovaj odmah shvati da se u
njegovoj odsutnosti zbilo neto vano. Letimice pogleda Michaela
Shapira traei bilo kakav mig, ali sijeda Mikeova glava bila je pognuta
nad papirima koje je imao u krilu. Obrati se stoga Starome. "Dobra
veer." "Sjedni." Stari pokae naslonja od debele koe pred pisaim
stolom, a zatim Zapovijedi Michaelu: "Proitaj!" Prije poetka ovaj
razbistri glas i posloi papire dobro ih protresavi. Oi Staroga, koji je
sada sjedio, bile su uprte u Johnnyjevo lice. Bilo je to jasno i izravno
iskuavanje, ali Johnny nije osjetio nikakvu nelagodu, njemu je to bilo
kao da ga oi Staroga miluju. Mike Shapiro razgovijetno je itao
izvlaei iz tih pravno zapletenih i sloenih reenica njihov smisao.
Radilo se o posljednjoj volji i oporuci Staroga i itanje je potrajalo
dvadesetak minuta. Kad je Mike zavrio, u prostoriji je zavladao muk.
Na kraju Stari razbije tiinu i upita: "Shvatio si?" Sada ga je obuzela
briga koju nikada prije nije pokazao. Da, izgledao je ba skroz
ukoeno, kao da se meso povuklo s kostiju inei ga suhim i lakim
poput strvine uginule morske ptice odavno osuene na suncu. Johnny
potvrdi. "Da, shvatio sam." "Sada nam sve to pojasni jednostavnijim
rijeima, Michaele, bez tih odvjetnikih ukrasa. Tek toliko da budemo
sigurni." Stari je navaljivao pa Mike posluno nastavi: "Vaa privatna i
osobna dobra, izuzev dionica tvrtke Van Der Byl Diamonds Co. Ltd,
nakon to se plate porezi i trokovi, pripadaju u nasljee vaoj djeci,
Tracey..." Stari ga nestrpljivo prekine, maui rukama i tjerajui
Mikeove rijei kao da su muhe: "Ne to. Tvrtka. Reci mu o dionicama
tvrtke." "Njegove dionice Van Der Byl Diamondsa Co. bit e podijeljene
na jednake dijelove izmeu tebe i dvoje mlaih Van der Byla, Tracey..."
Stari ga opet prekine. "Dovraga, dobro im zna imena!" Bio je to prvi put
da ga uju kleti. Mike se uvrijeeno nasmije Johnnyju, kao da trai
njegovo razumijevanje, ali Johnny je prouavao Staroga dok je osjeao
kako mu u grudima raste val zadovoljstva. Treina dionica Van Der Byl
Diamondsa Co. nije predstavljala nikakvo blago, to nitko nije znao
bolje od njega, ali ipak, pridruiti njegovo ime Traceynom i
Benedictovom bilo je jednako kao priznati ga za sina. A on je za to
33

radio sve te godine. Izjava je bila javna, priznanje slubeno. Napokon je

Johnny Lance imao oca. Poeli da isprui ruku i dodirne Staroga.
Osjeao je kako mu se grudi nadimaju od ganua, oi su ga pekle.
Krasan osjeaj nakon svega. Trepne kapcima. "To je doista..." Glas je
bio nalik hropcu. Zakalje. "Ne znam kako..." Stari ga nestrpljivo
prekine, uutkavi ga zapovijednom kretnjom, i zarei obrativi se
Mikeu: "Sada mu proitaj kodicil. Ne, nemoj ga proitati: objasni mu
ga." Michael promijeni izraz lica. Dok je govorio, ni na trenutak nije
odvojio oi od papira, gotovo kao da eli izbjei Johnnyjev pogled, i bez
ikakve potrebe stalno si je bistrio glas vrpoljei se u naslonjau:
"Prema kodicilu oporuke, koji nosi isti datum i koji je pravomono
potpisao Jacobus Isaac van der Byl, nasljednik dionica tvrtke Van Der
Byl Diamonds Co. Ltd. John Rigby Lance obvezuje se na potpisivanje,
a na ime reenoga Johna Rigbyja Lancea, osobnog jamstva za sve
dugove tvrtke, ukljuujui i sva postojea nepokrivena
raunovodstvena potraivanja te sve ono to je dug vjerovnicima po
osnovi realnih privilegija ili opcija." "Kriste!" Johnny se ukruti i okrene
se kako bi s nevjericom pogledao Staroga. vor u grlu naglo je nestao.
"to mi to kanite uiniti?" Smireno, niti ga ne gledajui, Stari ponovi
Johnnyjevo pitanje: "to ti to elim uiniti? elim da preuzme na sebe
sve dugove koji se penju na dva i pol milijuna randa, eto to elim."
Johnny uzrujano odmahne glavom. To nije imalo ni najmanjeg smisla.
"Nijedan vjerovnik ne bi od mene doao traiti ni pola milijuna randa.
Imao bih problema skupiti ak i deset tisua randa za svoj osobni
bankovni raun." "Nijedan te vjerovnik nita nee doi pitati niti e
protiv tebe podnijeti tubu oekujui isplatu u gotovini. Ne, uinit e to
iz osobnog zadovoljstva. Rastrgat e te, doslovce, i bit e sretan to to
ini." Johnny nije mogao vjerovati. Pritvori oi. "Benedict?" Stari
potvrdno kimne glavom. "Napokon je na potezu Benedict. Nee ti moi
oduzeti upravljanje tvrtkom jer e te Tracey podravati, kako je uvijek
inila, ali moi e nadzirati svaki tvoj potez iz svog naslonjaa
predsjednika tvrtke. Moi e te proganjati, moi e dovesti do
prosjakog tapa tebe i tvrtku a da osobno ne pretrpi ni najmanji
financijski gubitak. A kad bude na dnu, no, zna da od njega nee
moi oekivati nikakve milosti. Prodrijet e te udovite koje si sam
stvorio!" "Ja stvorio?" Johnny je bio osupnut. "Ma to to govorite?" "Ti
si ga sveo na ovo to je sada. Slomio si mu srce, uinio si ga slabim i
beskorisnim." "Vi ste ludi!" Johhny ustane. "Ja Benedictu nisam
napravio nita. On je taj koji je..." Ali hrapavo i muklo graktanje Starog
34

odmah nadjaa Johnnyjev negodujui odgovor. "Pokuao je drati

korak s tobom i nije uspio. Predao se i postao je ono to je postao,
mediokritet i slabi. Oh, znam ja jako dobro to je moj sin, na to si ga
sveo." "Molim vas, posluajte me. Ja nisam..." Ali Stari neumoljivo
nastavi: "I Tracey, i Tracey si unitio ivot. Privukao si je u svoj grijeh."
Johnny vikne: "One noi! Vi mi nikada niste dopustili da objasnim.
Niste nikada...." Glas Staroga odjekne kao fijuk bia. "uti!" I Johnny
se ne usudi izazivati ga, navika iskazivanja poasti bila je preduboko
usaena u njemu. Stari je drhtao, iz oiju su sijevale munje. "Oboje
moje djece! Unitio si mene, moju djecu i svu moju obitelj. Benedict je
nesposobnjakovi i nikoristi koji svoje rane pokuava izlijeiti
uicima: no dobro, ja mu sada ostavljam sredstva da te uniti i kad to
bude uinio, moda e postati ovjek." Njegov hrapav i tanuan glas
sada je postao pun bola. Gutao je s naporom, grlo mu je podrhtavalo, a
ipak sijevanje u tim oima nije slabilo. "I Tracey. Proganjana vlastitom
putenosti, putenosti koju si ti probudio, i ona trai izlaz iz vlastite
krivnje. Tvoja propast bit e njen spas." "Vi ste u svemu pogrijeili!"
Johnnyjev je glas bio nalik neemu izmeu prosvjeda i preklinjanja.
"Molim vas, pustite me da objasnim." "Stvari e ii ba onako kako
sam rekao. Vezujui te uz tvrtku koja propada, uinio sam te ranjivim.
Ovoga puta emo te se napokon rijeiti." Zastane, teko daui kao
pas u trku. Disanje je bilo prigueno, gotovo hropac. "Benedict e ti
odsjei noge, a Tracey e postrance gledati. Nee ti moi pomoi, njeno
je nasljedstvo blokirano, nema nikakav nadzor nad kapitalom. Tvoja je
jedina nada, dakle, Kingfisher. No taj e se brod preobraziti u vampira
koji e ti isisati svu krv. Uvijek si me pitao zato sustavno premjetam
sve fondove Van Der Byl Diamondsa u druge tvrtke: dobro, sada zna
odgovor." Johnny pomakne usne. Bio je skroz blijed. Glas mu se
stanjio, postao je gotovo apat: "Mogu uvijek odbiti potpisati to
jamstvo." Stari se zlobno osmjehne. Pomak usana nije bio plod
nikakovog osjeaja uitka ili razdraganosti. "Potpisat e." Njegov je
glas sada ve bio hropac. "Ponos i tatina nee ti dopustiti da uini
drukije. Zna, poznajem te. Prouavao sam te tijekom svih ovih
godina. No ako i odbije potpisati, bit e svejedno smoden. Tvoje e
dionice pripasti Benedictu i bit e van igre. Propao! Potrajat e due,
ali emo te se rijeiti!" Snizi glas. "Ali potpisat e, znam to." Ne
primijetivi to, Johnny isprui ruke prema njemu u znak preklinjanja.
"Sve ovo vrijeme to sam proveo s vama, to..." I njemu je glas
promukao i stanjio se. "Niste nikada, ba nikada niste osjeali nita za
35

mene? Nita?" Stari se ispravi, kao da mu se vratila sva njegova snaga

i sjaj, i nasmije se. Sada je govorio smireno, nije imao potrebu da
podie glas: "Gubi se iz moga gnijezda, ptico kukavice. Odleti van!"
Johnny postupno promijeni izraz lica, profil vilice ukruti se, agresivno
se ispupi prema vani. Podigne ramena i gurne ruke u dep stiui ih
u pest. Dva koata ekia. Potvrdno kimne glavom. "Shvaam."
Ponovo kimne glavom, zatim se nasmijei. Neuvjerljivi osmjeh koji mu
samo nakrivi usta i ne odagna tmurnost iz oiju. "U redu, stari gade, ja
u ti pokazati." I napusti prostoriju ne okrenuvi se. Zadovoljstvo,
duboko zadovoljstvo gotovo ozari lice Staroga. Likovao je, ali odjednom
mu ponestane daha. Pone kaljati i bol ga stegne u grlu, silovito.
Uhvati se slabano za rub pisaeg stola. Osjeti kako se u njemu
pokrenuo pauk smrti, osjeti kako mu se njegove noge zarivaju sve
dublje u grlo i plua. Obuze ga strah. Ispusti krik bola i straha, ali u
staroj kui nije bilo nikoga tko bi ga mogao uti.
Kingfisher je porinut u kolovozu i obavio je probnu vonju u
Sjevernome moru. Po izriitom nalogu Staroga, Benedict je takoer bio
ukrcan na brod. Bilo bi udo da je brod tako sloene i revolucionarne
gradnje funkcionirao savreno od samog poetka. I doista, te godine
kolovoz nije bio mjesec uda. Na kraju probne vonje Johnny je ve
imao spreman popis dvadest i tri nune preinake. "Koliko?" Pitanje je
bilo upueno predstavniku brodogradilita. "Mjesec dana." Odgovor
nije bio uvjerljiv. Benedict uzvrati glasno se Smijui: "elite rei dva."
Johnny ga je odsutno pogledao, shvativi da je Stari razgovarao sa
sinom. Benedict nastavi, i dalje se smijui: "Rei u ti neto, Johnny.
Zadovoljan sam to ovo udo nije ono to ja podrazumijevam pod
rajem." Johnny ostane skamenjen: to su bile rijei Staroga, papagajski
ponovljene. Bile su potvrda koja mu je trebala. Vrati se u Cape Town
gdje ga doekae vjerovnici, svi do jednoga, na pragu pobune. Htjeli su
se povui iz poduhvata prihvaajui gubitak. Johnny provede dva
dragocjena dana u Larsenovom vinskom podrumu u Stellenboschu
kako bi umirio njegove strepnje. Kad ga je naveer za trpezom Fifi
Larsen, dvadeset godina mlaa od supruga, pod stolom utipnula za
bedro, shvatio je da je sve bilo sreeno barem za jo dva mjeseca.
Tijekom bjesomunog i iscrpljujueg tjedna koji je uslijedio, punog
rasprava i pregovora, naao je vremena da posjeti Tracey. Ve je
mjesec dana bila van klinike i ivjela je na maloj farmi svojih prijatelja
negdje u Somerset Westu. Kad je izaao iz svog Mercedesa i Tracey mu
36

s verande potrala ususret, za njega je to bio prvi doista sretan

trenutak nakon mnogo vremena. Usklikne: "Boe! Divno izgleda."
Tracey je imala na sebi pamunu ljetnu haljinu, a na nogama
jednostavne sandale. Budui da su njeni prijatelji bili odsutni cijeli
dan, imali su vremena za etnju i razgovor. Johnny ju je gledao,
besramno ju je prouavao i primijetio je da su joj obrazi i ruke opet
punani i da joj se vratila boja u lice. Kosa je opet bila sjajna i blistala
je na suncu, no tamni podonjaci nisu jo bili nestali. Nasmijeila se
kad je on ubrao i ponudio joj granicu procvale breskve. Bila je
naizgled preplaena, nesigurna. Na kraju Johnny stane pred nju i stavi
joj ruke na ramena. "No, dobro. Hajde, reci: to ti se mota po glavi?"
Ona odgovori odmah, pravom provalom rijei: "elim ti zahvaliti to si
doao po mene. Htjela bih ti objasniti zato sam bila... onakva kakva
sam bila. U onakvom stanju. Neu da misli... no, da misli loe o
meni." "Tracey, nisi duna nita mi objanjavati." "Ali elim. Moram." I
ne gledajui ga u lice, igrajui se nemirno granicom koju je drala u
ruci, objasni: "Zna, nisam razumjela. Dola sam do zakljuka da su
svi mukarci kao... Da ne ele. Hou rei, no, da ne ele to raditi..."
Zastane da bi odmah potom nastavila: "Bio je briljiv, razumije, i
stalno se oko nas slavilo, svaki dan, svaku veer, uvijek prijatelji.
Zatim je htio poi u London... radi posla, govorio je. Ovdje nije bilo
perspektive. Tada ja jo nisam znala. No, da, primijetila sam da ima
mnotvo mukih prijatelja i da su neki od njih drukiji... ali... Onda
sam jednoga dana otila u studio i zatekla ih... Stali su se smijati,
Kenny i taj momak, zakaeni zajedno kao zmije. 'Ali nisi mogla ne
znati' uzviknuo je. I tada se neto u meni slomilo. Bio je to teak
udarac. Osjeala sam se tako prljavo, upletenom u to, i htjela sam
umrijeti. Nisam imala nikoga kome bih se obratila i htjela sam da
nitko... Ukratko, htjela sam samo umrijeti." Uutjela je i ekala da on
progovori. On je glasom nalik daku upita: "I jo to eli?" Pogleda ga
iznenaeno i odmahne glavom koja je blistala na suncu. On odvrati:
"Niti ja ne elim umrijeti." Oboje se neoekivano nasmiju. Nakon toga
sve je opet bilo meu njima kao i obino, i ostali su tamo razgovarati
bez daljnjih neoekivanih ispada sve dok se nije smrailo. "Sada
moram poi." "Tvoja ena?" Smijeh je prestao. "Da, moja ena." Bio je
ve mrak kad je proao kroz ulazna vrata imanja u Bishopcourtu, tog
terasasto poloenog novog rana koji je bio njegovo prebivalite, ali ne i
njegov dom. Telefon je zvonio. Podigne slualicu. "Johnny?" "Bog,
Michaele." Prepoznao je glas. "Johnny, doi odmah ovamo, u staru
37

kuu." Glas Michaela Shapira bio je pun napetosti. Johnny sa zebnjom

upita: "Stari?" "Ne postavljaj pitanja... doi i dosta. Odmah!" Zavjese su
bile navuene i u kaminu je pucketala vatra od cjepanica. A Starom je
ipak bilo hladno. Hladnoa je bila tamo duboko u njemu, gdje plamen
nije mogao dospjeti. Dok je uzimao listove iz kutije s ispravama
otvorene pred njim, ruke su mu drhtale. Pregledavao ih je i bacao u
vatru. Pucketali su na ivom naranastom plamenu, uvijali su se i
crnili, pretvarali se u pepeo. Na kraju je kutija bila prazna, izuzev
jednog velikog snopa raznobojnih pisama povezanih vrpcom. Razvee
vor, uzme prvu omotnicu i izvadi iz nje list papira: Gospodine, nadam
se da vam je drago doznati da se sada nalazim u koledu. Hrana je
dobra, ali kreveti su jako tvrdi... Baci pismo i papiri u vatru i uzme
drugo. Proita ih jedno po jedno i spali ih. ...da sam izabran u prvu
momad... Svako malo bi se nasmijeio, a u jednom trenutku se ak i
nasmijao sam sa sobom. ...najbolji sam u svim predmetima osim u
povijesti i vjeronauku. Nadam se da u biti bolji sljedee... Posljednje
pismo dugo je zadrao u koatoj ruci proaranoj plavim venama.
Naposljetku je nestrpljivim trzajem zapea bacio i njega u vatru i
ispruio je ruku prema stalku kamina kako bi se oslonio dok je
ustajao. Kad je bio na nogama, pogledao je u pozlaeno ogledalo nad
kaminom. Zagledao se dugo u vlastiti lik, iznenaen promjenom koju
je tih posljednjih nekoliko tjedana proizvelo u njegovu izgledu. Iz oiju
je nestao svaki odbljesak ivota, a njihova se boja svela na blijedo i
neizraajno, mutno plavetnilo. Bila je to boja raspadanja. Oi su mu
bile ispupene iz podonjaka, a pogled staklen i zauen, tipian za
bolesnike u zavrnom stadiju raka. Osjeaj mlitavosti koji mu je
dolazio iz svih udova i hladnoa kojom su bili proeti, znao je, nisu bili
posljedica lijekova protiv bolova, niti je njihova posljedica bio onaj
polagani i vueni korak kojim je po mekanom buharskom tepihu
krenuo prema pisaem stolu od skupocjene ohoteje. Pogleda etvrtastu
konu kutiju s metalnim uglovima i zakalje: tek muan lave. Osloni
se na pisai stol kako bi se pridrao u oekivanju da bol proe, zatim
otvori kutiju i podigne poklopac. Dok je potom uzimao iz kutije tijelo
Purdey Rovala i odvojene cijevi kalibra dvanaest da bi ih montirao,
ruke su mu bile dovoljno mirne. Umre kako je i ivio: sam. "Boe, kako
mrzim crno." Ruby Lance stajala je nasred sobe i gledala je haljinu
rairenu na branom krevetu. "ini me nalik leu." Protresla je glavom
prvo u jednu pa u drugu stranu ispremeui vodopad kose boje
ampanjca, zatim se okrenula te je polaganim i lijenim korakom prola
38

sobom i prila dvama visokim zrcalima. Nasmijei se samoj sebi,

eznutljivo si namigne i onda, gledajui u zrcalo onstran svoga
odraenog lika, upita: "Benedict van der Byl vratio iz Engleske?" "Da."
Johnny je sjedio u naslonjau pored vrata svlaionice i pritiskao si oi
jagodicama. Ruby stane na vrke prstiju, blago uvue stomak koji nije
imala i izbaci grudi, male i vrste. "Tko e jo biti?" Stavi ruke
skupljene u kupice pod grudi i stisne si bradavice palcem i kaiprstom.
Paljivo ih proui. Johnny makne prste s oiju. "Jesi li me uo?" Rubyn
glas poprimio je blago prijetei ton. "Ne govorim zidu." Okrene se
leima zrcalu i pogleda ga u lice. Stajala je tamo, na nogama, visoka i
tanka, zlatouta kao leopard, ak su joj i oi bile ute i nepomine
poput leopardovih. Imao je dojam da samo to nije razvukla usne u
dahtavo reanje. Johnny odgovori smireno: "To je pogreb, a ne koktel."
"No, ne oekuje valjda da budem skrhana od boli. Nisam ga
podnosila." Otila je do branog kreveta, uzela gaice boje breskve i
protrljala sjajnu svilu o obraz. Odjenula ih je u dva iroka pokreta
nogama. "Barem u ispod korote staviti neto draesno." Otpusti lastik
na stomak i svila pokrije i spljoti zlatovlas, gotovo bezbojan uperak.
Johnny polagano ustane i ode u svlaionicu. Ona srdito vikne za njim:
"Za Boga miloga, Johnny Lance, dosta tog mrtenja. Nije kraj svijeta,
na koncu konca. Nitko nita ne duguje tom starom gadu, naplatio je
svoj kredit ve mnogo prije njegova isteka." Stigli su nekoliko minuta
ranije i priekali su pod borovima pred kapelom. Kad je sedefasti Rolls
proao kroz ulazna vrata i kad su brat i sestra izali iz njega uspinjui
se asfaltiranim drvoredom, Ruby nije uspjela obuzdati svoju
radoznalost. "To je Benedict van der Byl?" Johnny potvrdno kimne.
"Lijep ovjek." Ali Johnny je gledao Tracey. Iznenaujue kako se
promijenila od posljednjeg puta kad ju je vidio. Hodala je opet kao
djevojica iz pustinje, uspravno i ponosno. Krenuo je ravno prema njoj.
Skinula je tamne naoale i on je primijetio da je plakala jer su oi bile
crvene i blago nadute. Nije bila naminkana i lice uokvireno crnom
maramom bilo je nalik onome redovnice. Utisnuti znakovi boli davali
su joj zreli izgled. Ree mu tiho: "Bila sam uvjerena da ovaj dan nikada
nee stii." Johnny odgovori: "Da, svakako. Bili smo uvjereni da e
ivjeti dovijeka." Tracey napravi korak naprijed i isprui dlan kao da e
mu dodirnuti ruku, ali prsti nisu stigli ni dotaknuti rukav jakne.
Johnny je shvatio smisao te kretnje: dijelili su istu muku i isti gubitak.
Htio ju je utjeiti. "Ako se ne varam, nas dvije se ne poznajemo." Ruby
joj se obratila slatko otrovnim glasom. "Vi ste Tracey van der Byl, zar
39

ne?" Djevojka okrene glavu i promijeni izraz lica, hladna i nedostupna.

Opet stavi naoale, sakrivi oi, i ispravi je: "Gospoa Hartford. Drago
mi je." Mike Shapiro sjedio je u klupi pored Johnnyja. Govorio je ne
pomiui usne i tek toliko glasno da ga samo on uje. "Benedict je
upoznat s odredbama oporuke. Moe vrlo brzo oekivati njegov prvi
potez." "Hvala, Mike." Johnny u meuvremenu nije skidao pogled s
velike i crne kapse na ijim je srebrnim rukama svjetlost svijea
proizvodila treperave odbljeske. Zasad jo nije osjeao obuzetost
sukobom koji ga je ekao. Svaka stvar u svoje vrijeme, sad je bio
obuzet tim krajem, tim svretkom jednog razdoblja svoga ivota. Sada
su trebale poeti druge vane stvari, njegov se ivot trebao promijeniti,
dapae ve se bio promijenio. Okrenuo se prema drugom redu klupa,
pogled mu je bio voen intuicijom. I doista, Benedict van der Byl
gledao je u njega. Upravo u tom trenutku sveenik pozove nosae da
pristupe. Poredaju se uz bok lijesa pa se on i Benedict nau na
suprotnim stranama sjajnog kovega, meu velikim buketima ljiljana.
Oprezno su se pogledavali, a on je imao dojam da taj prizor ima tono
odreeno znaenje: njih dvojica uz bok zemaljskim ostacima Staroga,
jedan nasuprot drugome, dok ih Tracey uznemireno gleda. Okrene se i
pogleda u dubinu kapele. Pogledom je traio Tracey, ali susreo je
Rubyn pogled. Gledala ga je i on je uas shvatio da se situacija
promijenila mnogo vie no to je pretpostavljao. Jo se jedan igra
ukljuio u igru. Osjeti lagani udarac laktom Mikea Shapira i napravi
korak naprijed. Uhvati srebrnu ruku. Iznesu Staroga vani, na sunce.
Zbog velike teine kapse ruka mu se svojim oblikom utisnula u dlan,
pa ga je on morao nastaviti masirati i nakon to je lijes sputen u grob.
Humka iskopane zemlje bila je pokrivena komadima tepiha s
umjetnom travom. Kad su potom drugi poeli odlaziti, on je ostao
tamo, nepokrivene glave, sam, dok mu naposljetku Ruby nije prila i
prenula ga dotaknuvi mu ruku. "Idemo." Glas je bio tih, ali dreav,
bockav. "Ispast e smijean." Benedict i Tracey stajali su pod
borovima blizu ulaznih vrata groblja: pozdravljali su, zahvaljivali,
stiskali ruke i primali suut. "Vi ste Ruby, naravno." Benedict joj uzme
ruku uz blag, pristojan, oaravajui smijeak. "Moram priznati da ni
sve laskave stvari koje sam uo za vas ne daju pravu sliku o vama."
Razdragana, Ruby je bila nalik leptiru koji iri krila na suncu.
"Johnny." Benedict se nenadano obratio njemu, uhvativi ga
nespremnog svojim prijateljskim stiskom ruke i srdanim osmjehom.
"Michael Shapiro rekao mi je da si prihvatio ostavtinu moga oca i
40

uvjete koji je prate. Potpisao si jamstvo. To je divna vijest. Ba ne znam

to bismo bili bez tebe u Van Der Byl Diamondsu. I sada si jedini koji
moe tvrtku izvui iz loih voda. No elim da zna da u te slijediti do
kraja, Johnny. Sada se doista elim baviti tvrtkom i pruiti ti svu
potrebnu podrku." "Znao sam da mogu raunati na tebe, Benedicte."
Johnny je prihvatio izazov jednako drsko kako mu je bio upuen.
"Vjerujem da e sve ii najboljim tijekom." "Imamo sastanak u
ponedjeljak, nakon toga vraam se u utorak u London, ali nadam se
da u vas prije toga moi ugostiti na veeri, tebe i tvoju lijepu enu."
"Hvala." Ruby je iitala ve spremno odbijanje na Johnnyjevim
usnama i odluila se odmah umijeati. "Bit e nam drago." "Spremao si
se odbiti, zar ne?" Sjedila je poboke na prednjem sjeditu Mercedesa s
nogama podvijenim pod sebe. Oi su joj bile neiskrene kao kod
perzijske make. "Pogodila si." "Zato?" "Benedict van der Byl je zmija
otrovnica." "To ti kae." "Dakako." "Nisi li sluajno ljubomoran na
njega?" Ruby je upalila jednu od svojih cigareta s pozlaenim usnikom
i stisnutih je usana otpuhivala dim. "Moe misliti!" Johnny prasne u
glasan i kratak smijeh, onda uuti. Oboje nastave gledati cestu pred
sobom. "Meni je privlaan." "Izvoli." Rekao joj je to potpuno
ravnoduno. No njen dreavi odgovor bio je otrovan: "Ne bi bilo
nemogue kad bih to htjela. Kako bilo, ti i ono rastreseno stvorenje,
ona Tracey." "Prestani, Ruby." "Boe nebeski, a to sam loega rekla?
Njena gospoa Hartford." "Prestani, rekao sam." "Draga gospoa
Gaice Svlaice. Boe nebeski! Malo je nedostajalo da ih svue tamo na
groblju." "Zaepi tu kurvinsku gubicu!" "Nemoj me vrijeati." Nagne se
na sjeditu i udari ga dlanom po ustima. Donja usna okrzne zube i
Johnny osjeti okus krvi. Izvadi maramicu iz depia na grudima jakne
i stavi je na usne vozei u meuvremenu jednom rukom. Ona se opet
sklupala u svom kutku, uvlaei uzrujano dimove, i nitko od njih
dvoje vie nije otvorio usta dok nisu stigli pred garau, gdje je Ruby
izala i otrala preko tratine prema kunim vratima. Zatvorila ih je za
sobom tako silovito da se visoka staklena ploa zatresla. Johnny je pak
parkirao Mercedes, zatvorio vrata garae i polaganim korakom krenuo
za njom u kuu. Izula je cipele pustivi ih na tepihu u dnevnom
boravku i otrala van na poploanu terasu gdje je bio bazen. Stajala je
tamo bosonoga i piljila u bistru i zelenu vodu stiui si ramena
rukama prekrienim preko grudi. "Ruby. Sluaj me." Prie joj. Trudio
se da zadri miran, ak pomirljiv ton. Ona se naglo okrene prema
njemu odailjui iz oiju munje kao leopard u stupici. "Sada mi samo
41

nemoj petljati, gade. Za koga me dri, za svoju sluavku? Reci mi,

kada smo to napravili neto to sam ja htjela?" On je ve odavno bio
shvatio da je prisilna i nevoljka pomirba s Ruby najkrai put do
vlastitoga mira i spokojstva, pa ga je stoga ta prikrivena misao nagnala
da odmah zauzme obrambeni stav. "Nikada ti nita nisam branio."
"Dobro! Krasno! Dakle, nee mi zabraniti da odem?" "to eli rei?"
Nakon poetnog iznenaenja, pojavio se i suspregnuti traak nade.
"Govori li o razvodu?" "Razvod? ali se? Poludio si? Znam sve o onoj
lijepoj hrpici novca koju ti je Stari ostavio u svojoj oporuci. No, i mala
Ruby hoe staviti ruicu u tu kaicu. Poevi od ovog trenutka." "to
tono hoe?" Johnnyjev glas postao je leden i ravnoduan. "Novu
garderobu i putovanje u sva ona lijepa mjesta kamo stalno ide, u
London, Pariz i tako dalje. Za poetak." On je razmiljao, raunajui do
kojeg iznosa moe ostaviti nepokriven svoj raun: od vjenanja
naovamo rijetko je kada bio u minusu. Ali vrijedilo bi muke, odlui.
Narednih mjeseci nije si mogao dopustiti nikakve zastrane, a
osloboen Rubynog zanovijetanja bio bi hitriji u potezima i odlukama.
Stoga, samo neka ode. "Dobro. Ako je to ono to hoe." Ona je stiskala
kapke i drala usne meu zubima dok ga je promatrala. Naposljetku
ree: "Prejednostavno. to je? Hoe me se rijeiti? Nemoj da ti svata
pada na pamet, muiu dragi, isprui vie no to treba prst ili koji
drugi dio tijela i odmah u ti ga odsjei." Lettie Pienaar interfonom
najavi gotovo zamuckujui: "Izvjesna gospoa Hartford pita za vas."
Zatim, jedva ujno, doda: "Vi uvijek imate sree." Johnny se nasmije.
"Otpustit u vas zbog bezobrazluka. Ali prije no to spakujete stvari,
uvedite gospou Hartford." Ustao je, obiao pisai stol i kad je ula,
poao je ususret Tracey koja je na sebi imala poslovni sivi komplet, a
kosa joj je bila skupljena straga na potiljku. No nije joj uspjelo postii
strog poslovan izgled. "Potpuno si van satnice, Tracey. Sastanak
uprave je u dva popodne." "Ba lijep doek." Tracey sjedne na pokretni
naslonja u obliku jaja i prekrii duge noge s kojih Johnny jedva skine
pogled. "Dola sam traiti posao." "Posao?" Pogleda je bezizraajno.
"Da, posao. Zna, zaposlenje, mjesto." "A kako ti to pada na pamet?"
"Pa ne misli valjda da u sada, nakon to si me uljudno i obazrivo
poput kromanjonca spasio sljepila, mirno ekati da umrem od dosade.
Povrh toga, onaj je tvoj lijenik spasitelj uvjeren da je zdravi rad nuna
nadopuna mog, nazovimo ga tako, lijeenja." "Shvaam." Johnny se
osloni laktovima na naslon naslonjaa. "No dobro, to zna raditi?"
Tracey irom otvori oi i visokim glasiem uzvikne: "Daj, Johnny
42

Lance!" Smijui se, on ree: "U redu. Koje ti je zvanje, to si po struci?"

"Moda ti to ne zna, ali diplomirala sam pravo na sveuilitu u Cape
Townu." "Nisam znao." "Povrh toga, mislila sam da e moda sljedeih
mjeseci trebati osobu od povjerenja uz sebe." Bila je ozbiljna i
Johnnyjev osmjeh nestane s lica. Potom smireno doda: "Kao u stara
vremena, uostalom." Uslijedie trenuci tiine. "Sluaj hoe da na
pravni ured upravo treba jednog suradnika." Johnny je to rekao skoro
mrmljajui, a zatim jo tiim glasom dodao: "Hvala, Tracey."
Dvorana uprave tvrtke Van Der Byl Diamonds bila je ureena u toplim
pastelnim zelenim i smeim tonovima. Ta prostrana i raskona
dvorana podsjeala je na lijepa vremena procvata i rasta tvrtke, kad su
blagajne bile pune. No sada je ozraje bilo puno napetosti koja je
puckala u zraku poput statinog elektriciteta. Predmet na dnevnom
redu bio je onaj veliki brod za lov na dijamante koji se zvao Kingf isher,
posljednja uzdanica tvrtke, njen jedini sutinski izvor sredstava i
istinski kri na Johnnyjevim pleima. "Brod je trebao biti u pogonu ve
devet mjeseci. Sva predvianja temeljila su se na toj pretpostavci, a on
je jo u izgradnji u onom prokletom brodogradilitu u Portsmouthu."
Benedict je govorio s neosporno zadovoljnim izrazom lica i glasom.
"Slijedom toga, nae se dunike kamate gomilaju, stavljajui nas u
poloaj..." "Brodogradilite je tijekom gradnje bilo u trajku cijela etiri
mjeseca jer su radnici zahtijevali..." Izbacivi vilicu, Johnny je bio
spreman na borbu. "No, ne vjerujem da nas se nepredvidljivost
engleske radnike klase osobito tie. Posao je trebao biti povjeren
Japancima. Njihova je ponuda bila nia." Johnny ga prekine: "Bio bih
to uinio da tvoj otac nije navaljivao..." Benedict odvrati licemjernim
tonom: "Molim te, nemoj sada prebacivati krivicu na mrtve. Pokuajmo
radije pronai lijek. Kada e napokon bit porinut Kingfisher?"
"Trinaestog rujna." "Bolje za sve nas da bude doista tako." Benedict
baci pogled na svoje biljeke. "Sada, taj kojeg si zaposlio kao kapetana
broda, taj Sergio Caporetti: to nam moe rei o njemu?" "Petnaest
godina iskustva na brodovima za podmorska buenja u Crvenome
moru. Tri godine kao kapetan dragera Atlantis Diamondsa koji je radio
na puini pred zapadnom obalom. Jedan je od najboljih, van sumnje."
"U redu." Benedict prihvati odgovor s oitim protivljenjem pa opet
pogleda u svoje biljeke. "Sada, mi imamo dvije pomorske koncesije na
dva podruja. Prva je na puini pred zaljevom Cartridge, a druga
dvadesetak milja sjevernije. Sudei po ishodima tvojih ispitivanja,
43

pretpostavljam da e htjeti poeti s prvom." U oekivanju sljedeeg

poteza, Johnny potvrdi. Benedict se baci leima na naslon stolice.
"Atlantis Diamonds je propao u pokuaju da iskoristi to podruje. to
te navodi na pomisao da emo mi uspjeti tamo gdje su drugi propali?"
Johnny zarea: "Ve smo raspravili o tome." "Bez mene, mene nije bilo,
zaboravio si? Molim, opet to raspravimo." Johnny je na brzinu objasnio
da su trokovi Atlantis Diamondsa bili uveani primijenjenim
postupkom rada. Njihove platforme za vaenje ljunka nisu bile
autonomne, ve su ih morali vui remorkeri. Prikupljeni ljunak
tovario se potom u brodove i prevozio sve do zaljeva Cartridge, gdje je
istovarivan i obraivan u postrojenju na kopnu. Kingfisher je bio
autonoman, opremljen vlastitim postrojenjem. Mogao je prikupljati
ljunak, obraivati ga potom sofisticiranim sustavom ciklona i
rendgenskih kontrola, da bi naposljetku otpad opet vratio u more.
Stoga zakljui: "Nai trokovi bit e za etvrtinu manji od onih Atlantis
Diamondsa." "Dok je iznos naih dugova samo dva milijuna,"
Odvrativi mu suho i tiho, Benedict se obrati Michaelu Shapiru na dnu
stola. "Gospodine tajnie, molim vas da stavite u zapisnik sljedei
prijedlog: 'Tvrtka namjerava pristupiti prodaji broda Kingfisher,
trenutano u izgradnji u Portsmouthu. Nakon toga pokuat e se
rijeiti i svih svojih koncesija za dijamantna nalazita po najboljim
moguim uvjetima kako bi naposljetku objavila svoj steaj'. Jeste li
zapisali?" Bio je to otvoreni, frontalni napad. Jasno, ako bi taj prijedog
proao, vrijednost tvrtke pala bi na nulu. Prodajom u bescjenje
Kingfishera nikada ne bi povratili plaenu cijenu, dolo bi do deficita...
a Johnny je potpisao jamstvo. Bilo je to dakle iskuavanje, Benedict se
pripremao za bitku. Tracey je mogla dati prevagu jednoj ili drugoj
strani i on ju je sada tjerao da se oituje. I doista, nije skidao oi s nje
dok se glasalo o prijedlogu. Nagnuo se naprijed iz konog naslonjaa
sa zadovoljnim osmjehom na crvenim usnama. Bio je dotjeran i lijepo
odjeven, bila je to biranost koja nije ostavljala mjesta sumnji i koju
novac i poloaj pruaju, ali negdanji skladan stas bio je optereen
preputanjem uicima i lagodi pa su obrazi, na primjer, bili tako
punani da su mu davali izgled razmaenog derita. Tracey je glasovala
kao Johnny Lance, uzvraajui smijeak Benedictu i ne oklijevajui ni
aska prije no to je dignula ruku. Smijeak otisnut na bratovu licu,
uoio je Johny, pretrpi jedva zamjetnu promjenu, postavi krvoedan:
Benedict nije volio gubiti. "Dobro, draga sestrice. Sada barem znamo
na ijoj si strani." Obrati se Johnnyju. "Pretpostavljam da e htjeti da
44

nastavim svoj posao u Londonu,zar ne?" Ve se godinama bavio

prodajom dragog kamenja Van Der Byl Diamondsa u Londonu. Nimalo
teak posao za koji je Stari drao da je u njegovom domaaju. Johnny
ree: "Da, svakako, Benedicte. Ali sada u i ja predloiti zakljuak: 'U
znak solidarnosti, lanovi uprave tvrtke slau se da e se odrei
naknada koje im pripadaju dok financijska situacija tvrtke ne bude
opet na vrstim temeljima'." Slabaan protunapad, ali ovako napreac
nije mogao smisliti nita bolje.
Poletjeli su na prve znake svitanja. Johnny usmjeri dvomotorac
Beechcraft prema sjeveru, ostavljajui slijeva glomazni plavi profil
planine Stol. Tracey je na sebi imala vjetrovku s kapuljaom preko
ruiaste koulje i platnenih hlaa uguranih u izmice od mekane
koe. Kosa je bila skupljena na potiljku i vezana konom uzicom.
Sjedila je nepomino i kroz vjetrobran zrakoplova gledala krajobraz koji
je zora milovala i bojila, ljubiaste i purpurne planine te velike crvene
ravnice koje su se prostirale sve do izmaglice koja je tamo dolje
lebdjela nad hladnim Atlantikom. U toj njenoj nepominosti Johnny
nasluti uzbuenje koje je vjerojatno proivljavala pa ono obuzme i
njega. Zatim sunce zabljesne nad crtom obzora, provalivi svojim
sjajnim zlatom u ravnice i zavijajui planine u plamene odsjaje.
Johnny pokae pred sebe. "Namaqualand." Ovoga puta uzbuenje je
nagna na radostan smijeh, poput djevojice za Boi. Okrene se prema
njemu. "Sjea se..." Odmah smeteno zastane. "Da, sjeam se." Sletjeli
su prije podneva na stazu u pustinji utabanu buldoerima. Land Rover
ih je ekao kako bi ih prebacio do obale gdje je bila baza. Zapravo, jo
je malo to ostalo za napraviti na tom pojasu dugom trideset i sedam
milja koji je nosio naziv pojas Admiraliteta, samo poistiti i zatvoriti
rudokop. Kad je novi nadglednik operacije Sijedi Kralj Johnnyju
predao nekoliko dijamanata, koji su bili sve to su iskopali tijekom
proteklog mjeseca, ispriao se: "Oerupao si ga, Johnny. Nije vie kao
u stara dobra vremena." Johnny se sloi: "Da. Ali svaka mrvica
pomae." Prebirao je prstom po jadnoj hrpici malog i ne odve
dragocjenog kamenja. Naposljetku ponovo uu u Beechcraft i upute se
dalje na sjever. Sada su letjeli iznad podruja u kojem su veliki dijelovi
pustinje bili svi iarani i ispremetani. Gliboderi i buldoeri ostavili su u
mekanom tlu tragove poput stonoga. Tracey upita: ' "Nai?" On
odgovori: "Da barem jesu. Ne bismo vie imali briga. Ne, sve ovo
pripada Velikoj Kompaniji." Tada pogleda na sat i nesvjesno provjeri
45

napredovanje leta s obzirom na izraune i predvianja. Na kraju uze u

ruku predajnik. "Ze Es Pe Te Be zove kontrolu u zaljevu Alexandra."
Znao je da ga ve imaju na zaslonu radara i da ga prate, naravno ne
zbog brige za njega, ve zato jer je letio iznad Slubenog Dijamantnog
Podruja jugozapadne Afrike, nepreglednog prostranstva dranog pod
briljivom paskom. Radio odmah zakrijeta u odgovor. Traili su od
njega broj dozvole za let, s njom povezani plan leta, njegove nakane i
njegovo odredite. Uvjerivi ih u svoju dobronamjernost i dobivi
dozvolu za nastavak leta, Johnny ugasi radio i nasmije se Tracey. Bio
je pomalo uznemiren tim ovlanim i kratkim doticajem s bogovima, ali
je vrlo dobro shvaao da se u njegovom sluaju, u biti, radi o
profesionalnoj ljubomori. Pekla ga je spoznaja da se bavi poslom na
koji se prezriva Velika Kompanija nikad ne bi spustila. Ponekad bi se
zaskoio kako sanja da otkriva, tko zna, neku formalnu pogreku u
titularu neke koncesije ili pogrenu procjenu u povrnom ispitivanju
obavljenom sedamdesetak godina prije otkria stvarne vrijednosti te
puste zemlje. Zamiljao bi se kako potrauje prava rudarskog
iskoritavanja nekoliko etvornih milja smjetenih usred najbogatijeg
podruja Velike Kompanije. ak i sada ga je sama pomisao na to
natjerala da zadrhti od sladostrasti. Tracey ga je radoznalo gledala. On
protrese glavom i nit njegovih misli pone se odvijati u drugome
smjeru. "Tracey, elim ti neto pokazati." Smanji visinu letei okomito
prema obali, s njenim redovima bijelih uspjenjenih valova koji su hitali
prema isto tako bijelome alu. "to?" Bila je u radoznalom iekivanju
zbog novog tona koji je poprimio njegov glas. "Thunderbolt i Suicide."
Ona iskrivi usta, nije razumjela. "Tamo dolje." Johnny pokae rukom
dolje pred njih i u izmaglici koja se podizala s povrine mora ona ih
ugleda: gole, bijele i uspjenjene, kao dva bijela kita. "Otoci? Po emu
su posebni?" "Po obliku. Ne vidi? Nalik su grlu lijevka s jednim uskim
prolazom na dnu." Ona potvrdi. Dva otoka bila su gotovo ista, blizanci,
dvije uske krike izglaanog granita duge svaka oko tri milje. Bili su
smjeteni u koso jedan naspram drugoga, kao ezla na grbu, ali ne
dodirujui se krajevima. Mono valovlje Atlantika stizalo je s juga i
ulazilo u grlo lijevka: naavi se zarobljeno u toj ogradi od hridi,
poludjelo se povlailo kako bi uz veliko praskavo prtanje nasrnulo na
stijenje, hrupei potom kao pjenuavi i bijeli povratni val prema uskom
prolazu izmeu dva otoka. Tracey nije uspijevala odvojiti oi od te
uskljuale vode: "Svaam zato Thunderbolt, ali zbog ega se drugi
zove Suicide?" "Mora da su ih tako nazvali stari skupljai guana nakon
46

to su se pokuali na njih iskrcati." Ona ponovi: "Guano? To onda

objanjava boju." Johnny se spusti u obruenom letu sve dok gotovo
ne dotakne zelene valove. Pred njima su tisue i tisue morskih ptica,
kormorana i sula, uzbunjeno uzletjele iscrtavajui na nebu dugu crnu
crtu. Upravo su njihove izmetine vremenom dale hridima tu bijelu boju
krede. Dok su strelovito letjeli tjesnacom izmeu hridi,Tracey uzvikne:
"Pogledaj, tamo dolje na kraju otoka je neki toranj!" "Da, to je nekakva
stara skela koju su koristili za utovar guana na brodice." Johnny
zaokrene i vrati Beechcraft na veu visinu kako bi opet svisoka
pogledali dva otoka. "Vidi kako valovi hrupe u tjesnac? Sad pogledaj
pod povrinu, vidi li grebene?" Pruali su se u zelenu vodu pod
pravim kutom nalik dugim i tamnim sjenkama, a meu njima struja
bijele pjene. "Pred tobom je najvei zdenac dijamanata na svijetu." "Ne
razumijem to hoe rei." "Tamo dolje tekle su velike rijeke. Neke od
njih isuile su prije nekoliko milijuna godina, ali ne prije nego to su
nataloile dijamante koje su nosile prema moru. Tisuama tisuljea
nakon toga voda i vjetar gurali su kamenje prema sjeveru odnosei
neke prema obali i alu, ali i dovlaei druge ovdje dolje." Vrativi se na
prijanju visinu, Johnny je nastavio let krenuvi opet prema sjeveru.
"Zatim su, iznenada, ti dijamanti na svom putu naili na Thunderbolt i
Suicide pa su, stijenjeni strahovito velikim pritiskom i naiavi na
prepreku od stijenja, zavrili na gomili u tom lijevku. Nisu uspjeli proi
kroza njega i nataloili su se tamo dolje, ba u tjesnacu, u oekivanju
da ih netko doe izvui." Ispusti uzdah, kao odbijeni ljubavnik. "Boe
moj, Tracey, ja osjeam miris tih dijamanata, jasno ga osjeam u nosu.
Gotovo ih vidim kako blistaju kroz tih pedeset metara vode." Trgne se
kao probuen iz nekog sna. "Cijeli ivot radim ovaj posao i stekao sam
esto ulo, kao vidovnjak. S potpunom ti sigurnou mogu rei da u
tom rukavcu izmeu Thunderbolta i Suicidea ima na milijune karata
dijamanata." "Pa dobro, gdje je problem?" "Koncesija, Tracey,
koncesija. Dodijelili su je prije dvadeset godina Velikoj Kompaniji."
"Tko?" "Vlada June Afrike." "Pa zato ih onda ne vade?" "Prije ili
poslije, u sljedeih dvadeset godina, napravit e to. Zasad im se ne
uri." Uute i nastave gledati preda se. Naposljetku Johnny pucne
jezikom i protrese glavom. Bio je uznemiren i razdraen tom pomisli na
Thunderbolt i Suicide. Da bi mu odagnala te misli, Tracey ga upita:
"No, prije svega, odakle dolaze dijamanti?" On nastavi objanjavati: "Iz
vulkanskih grotla. U itavoj junoj Africi poznato je vie od stotine
vulkanskih grotla. Ne sadre sva kamenje, ali mnoga da. New Rush,
47

Dutoitspan, Bulfontein, Premier, Mwadui. Velike krinje pune

legendarnog Blue Grounda, temeljnog uzorka dijamanta." "A ovdje
nema grotla? Sigurno?" Okrenula se na sjeditu i gledala ga. "Ne. Sada
traimo samo rijeno kamenje. Neka od tih grotla eksplodirala su
snagom hidrogenske bombe prskajui dijamante stotinama i stotinama
kilometara uokolo. Druga su bila podmorska i iskrcala su stoga svoje
blago u nemirno more, dok su trea, recimo najmirnija vulkanska
grotla, jednostavno bila nagrizena vjetrom i vodom pa su se dijamanti
nali na vjetrometini." "I onda su se spustili na dno mora?" On potvrdi.
"Tono. Tijekom milijuna godina malo pomalo, gotovo nezamjetno,
pomicali su ih odroni, rasjedi, rijeke i kie. Dok su se svi drugi obluci i
kamenje izlokali, istroili i pretvorili u prah, dijamanti, etiri stotine
puta tvri od bilo koje druge prirodne tvari na svijetu, ostali su
nepromijenjeni. Tako su na koncu stigli do mora i pomijeali se s
onima pristiglim iz podmorskih grotla, da bi ih potom valovi dogurali
do obale ili ih nataloili na mjesta poput tih otoka, Thunderbolta i
Suicidea." Tracey se spremala postaviti novo pitanje, ali Johnny je
preduhitri: "Evo zaljeva Cartridge. Stigli smo." I upravi njuku
zrakoplova prema kopnu. Prije no zaljev, bila je to laguna. Odvojena od
mora uskim pjeanim sprudom, pruala se prostranom povrinom
bez drvea: veliko zrcalo plitke mirne vode u kontrastu sa silovitim
valovljem koje je s druge strane nasrtalo na pjeani sprud. Njome je
pak prolazio kanal s dubokim gazom koji se, vien svisoka, jasno
ocrtavao naspram tamnijeg zelenog mora. Sjekao je krivudavo lagunu
sve do mjesta gdje se na rubovima pustinje uzdizala skupina bijelih
zgrada na osami. Johnny skrene prema zgradama, dok su se pod
njima velika jata bijelih i crnih pelikana te ruiastih plamenaca dizala
uplaeno u let. Slete i potom odrulaju do Land Rovera koji ih je ekao.
Na jednom mu je boku bio nacrtan bijeli znak Van Der Byl Diamondsa.
Johnny je uzeo termos vreu u kojoj je bio njihov objed i poveo Tracey
prema Land Roveru. Predstavio ju je svome predradniku, a potom su
se ukrcali i uz veliko poskakivanje stigli do zgrada na obali lagune. U
meuvremenu mu je predradnik podnio izvjee o stanju radova. Sada
ve ugasla tvrtka Atlantis Diamonds bila je napustila zgrade pa ih je
Johnny preuredio da bi u njima uspostavio Kingfisherovu bazu: centar
za okrepu i odmor posade, radio postaju, skladite goriva i radionicu
za uobiajene poslove odravanja i popravka. Sada je za bivu ribaricu
koja je trebala posluiti za podrku Kingfisheru i za prijevoz ljudi i
materijala dodavao jedan mosti na pristanitu koje se prualo u
48

lagunu. Dugo su i briljivo obilazili bazu. Johnny je bio vie no

zadovoljan zanimanjem koje je Tracey pokazivala, a budui da je i on
sam bio ushien, bio je jako sretan to joj moe biti vodi i odgovarati
na njena pitanja. Bila su ve gotovo dva sata kad su zavrili obilazak.
Johnny upita predradnika: "Dokle ste stigli s promatranicama?" "Ve
su sve podignute, spremne su." Tada mu iznebuha na um padne
zamisao. Na koncu konca, mogli su spojiti ugodno s korisnim.
"Moemo otii pogledati." Ree to kao sluajno. Predradnik odgovori:
"Ok. Idem po Land Rover." Johnny ga odmah zaustavi. "Poznajem put.
Ti odi jesti." "Nikakva smetnja..." Predradnik uoi Johnnyjev izraz lica i
uuti, bacivi tek pogled na Tracey. "Da, naravno! Dobro! Ok... Evo
kljueva." Pruio mu je kljueve Land Rovera i hitro nestao u
unutranjosti konaita. Johnny je provjerio razinu goriva i nakon toga
upalio motor otkrivenog Land Rovera. "Kamo idemo?" "Idemo obii
promatranice du pjeanog spruda." "Promatranice?" "Du obale
smo sagradili niz drvenih promatranica visokih dvadesetak metara.
Od tamo gore emo neprestano nadzirati poloaj Kingfishera dok radi
na puini i tako emo mu putem radija moi s prihvatljivim
odstupanjem dojaviti toan poloaj u odnosu na dno. To e biti
provjera rada brodskog raunala." "Dovraga, dobar si." Dok ga je
gledala, Tracey je upadljivo treptala oima naglaavajui time svoje
divljenje. "Ludice." Proao je kraj barake s radio postajom i potom je,
vozei po tvrdom pijesku uz rub lagune, ubrzao ubacivsi prvo u drugu
i onda u treu. Napravili su krug oko lagune u smjeru velikih utih
dina koje je oblikovao vjetar i koje su iscrtavale obalu. Drei se za rub
vjetrobrana, Tracey je stajala na nogama na sjeditu. Vjetar joj je mrsio
kosu. U jednom trenutku skinula je uzicu koja ju je pridravala,
protresla je glavom pa se kosa uzleprala i zavijorila iza glave kao
sjajni i crni barjak. "Gledaj! Gledaj!" Traceyn usklik bio je izazvan
mnotvom plamenaca koji su preplaeno poletjeli iscrtavajui nad
srebrnom vodom bljetave lagune bijeli i ruiasti trak. "Dri se!"
Johnny se sretno nasmije s njom i skrene put dina. Ona se vrsto
uhvatila za vjetrobran, isputajui krike razdraganog straha dok su
jurili uz strmi bok dine, podiui stranjim kotaima oblak pijeska, da
bi se onda onstran njena grebena strmoglavili dolje skokom koji je
premetao stomak. Preli su pjeani pojas i stigli do obale, du koje su
pojurili probijajui se kroz nadolazeu vodu valova to su se lomili na
alu. Desetak kilometara dalje Johnny je parkirao iznad visokog pojasa
lomljenja valova. Sjedei na pijesku jedno uz drugog, naslonjeni na
49

jastuke sa sjedita Land Rovera, pojeli su hladno pile poprativi ga

bocom bijelog vina. Na koncu su poli oprati masne ruke u more.
"Dovraga! Hladna je!" Tracey zahvati vodu u ruke spojene u kupicu,
pogleda Johnnyja i izbei se. On se povue, ali ne dovoljno brzo.
Ledena ga voda pogodi u prsa i gotovo mu presjee dah. Vikne:
"Osveta, okrutna osveta!" Bio je to bojni poklik kad su bili djeca. Ona
odmah stane bjeati. Potri du plae, a Johnny za njom, na jedvite je
jade slijedei. Tada osjeti da mu ne izmie i stoga vikne: "Nisam
namjerno! Nisam htjela! ao mi je!" U posljednji as, upravo kad ju je
on ispruenom rukom gotovo zgrabio, izmakne se u stranu i potri
prema vodi, koja joj brzo doe do koljena. Iznenada, okrenuvi se,
pokropi ga nogom i vikne: "Pa dobro, naprijed, doi ako smije!" Ne
ustuknuvi pred prskanjem, sustigne je i zgrabi dok se ona ritala i
bacakala. Sada joj je voda bila do struka. "Ne, ne, molim te, Johnny.
Predajem se... Neu to vie nikada napraviti." U tom trenutku jedan
val, vii, snaniji i nepredvidljiviji od drugih, izbaci ih oboje iz
ravnotee. Potonu i otkotrljaju se do obale, gdje teturajui ustanu,
skroz mokri i zagrljeni. Sretno su se smijali. Otili su do Land Rovera i
pokuali imikati odjeu. Ona kroz smijeh otpuhne: "Ba si zvijer!"
Kosa joj je bila mokra i zamrena kao kudelja, a kapi slane vode
padale su joj s obrva kao rosa. Johnny je privue k sebi i poljubi je.
Prestanu se smijati. Prepusti mu se zatvorenih oiju u zagrljaj,
pritisnuvi svoje mokre i slane usne na njegove. U tom trenutku
radiotelefon u Land Roveru poeo je moleivo krijetati, a crvena
aruljica bljeskati. Polagano, nevoljko, odvoje se i na trenutak se
nastave oarano, zbunjeno gledati u oi. Na koncu on isprui ruku u
Land Rover, uze mikrofon i stavi ga na usne. "Da?" Muklo. Razbistri
glas i ponovi: "Da?" Iz zvunika prijamnika dopre iskrivljen i krijetav
predradnikov glas: "ao mi je..." Bilo je jasno da kani rei "to vas
prekidam", ali naglo uuti i krene ispoetka: "Drao sam za shodno
obavijestiti vas da smo primili najavu nevremena u nadolasku. Brzo se
pribliava sa sjevera. Namjeravate li se vratiti u Cape Town, bit e bolje
da uzletite prije no to nasrne na nas, inae ete moda danima ostati
ovdje odsjeeni." "Hvala. Odmah se vraamo." Johnny prekine vezu i
pogleda Tracey koja mu se nesigurno nasmije. I njen glas odjekne
neprirodno i dreavo. "U pravi as!" Kosa joj je jo bila vlana i gubila
se u prevelikoj maji su joj posudili. I zelene hlae bile su posuene pa
ih je nosila podvrnute na bose noge. Sjedila je na svome mjestu u
Beechcraftu, utljiva i zamiljena. Pod njima je neki mali ribarski brod
50

bio obavijen oblakom bijelih ptica koje su letjele oko njega i ona ga je
gledala pretjerano zadubljeno. Izmeu njih dvoje spustio se neki
osjeaj suzdranosti i opreza, nisu se vie uspijevali pogledati u oi.
Johnny se okrene u smjeru njenog pogleda. "Lovi srdele." Ona kratko
odgovori: "Da." I zauti. Neto kasnije on nastavi, opet muklo: "Nita se
nije dogodilo." "Ne. Nita se nije dogodilo." Zatim ona stidljivom
kretnjom isprui svoju ruku prema njegovoj i stisne je. Blago mu
pomiluje batrljak kaiprsta. Upita ga: "Prijatelji kao prije?" "Kao prije."
Nasmije joj se s olakanjem. Nastavie let prema Cape Townu.
Pridravajui se zbog snanog valjanja ribarice, Hugo Kramer promotri
dvogledom zrakoplov. ovjek za kormilom pored njega upita: "Policija?"
On odgovori ne sputajui dvogled: "Ne. Bijelo crveni dvomotorac
Beechcraft. Oznaka je ZS-PTB. Privatni. Vjerojatno pripada nekoj od
onih velikih dijamantnih kompanija." Spusti dvogled i ode do
grudobrana. "Kako bilo, van teritorijalnih voda smo." Brujanje
zrakoplova je prestalo pa je Hugo Kramer sada mogao obratiti svoju
panju na uurbanu uskomeanost koja je vladala dolje pod njim, na
palubi. Wild Goose gotovo je posrtao pod teinom ribe to je
ispunjavala veliku potegau koja je, izvuena vitlom iz mora, visila van
palube. U toj mrei, nabrekloj poput okrugle torbe, iji je promjer bio
dobrih pedeset stopa, bilo je barem stotinu tona skliskih i srebrnastih
srdela. Nad brodom je lebdio pravi baldahin morskih ptica, koje su
gladno i mahnito kruile, naglo skretale u stranu i obruavale se. Tri
lana posade radila su oko mreaste vree objeene o jedan od
tovarnih sonjaka, praznili su je od ribe kojom su je bili natovarili iz
potegae van broda i ukrcavali su u tivu uskomeani srebrnasti oblak
od otprilike tone srdela pri svakom zahvatanju. Motor vitla zagluno je
zveketao u ritmu s njihovim pokretima. Hugo je od gore zadovoljno
pratio njihov rad. Posada je bila dobra i iako je ribolov Wild Gooseu bio
samo pokrie, u svojoj njemakoj sitniavosti koja je nalagala da to
pokrie bude to je mogue vjerodostojnije, on je bio doista zadovoljan.
Uostalom, dobit od ribolova ila je u dep njemu. Bio je to dio dogovora
s Ringom. Vrati briljivo dvogled u njegovu konu kutiju i objesi ga iza
vrata nautike sale, a nakon toga strmim metalnim stepenicama hitro
sie na palubu. Unato velikim izmama od debele gume koje je nosio,
kretao se vjeto poput make. "Ja u." Obratio se ovjeku za
upravljaem vitla. Rekao je to na afrikansu, ali s blagim njemakim
naglaskom tipinim za jugozapadnu Afriku. Pod plavom vunenom
51

majom isticala su se iroka ramena, a radio je s primjerenom

ekonomijom pokreta. Budui da je bio jako svijetle puti, ruke na
upravljau vitla bile su crvene od sunca i ispucale od vjetra. Koa lica
bila je takoer crvena, s izrazitim crvenim mrljama na obrazima, i
ljutila se, dok su usne bile plave. Kosa koja se pomaljala ispod kape
bila je bijela kao to je bijel agavin sok, dok su mu guste obrve bile
bezbojne, a rezultat toga bio je neki neodredivi izgled kratkovidnoga
ovjeka. Oi si bile boje blijedog plavog ljiljana, ali nisu bile sjajne, ve
neizraajne poput onih u gotovo svih albina. Drao ih je pritvorene u
tom trenutku, dok je gurao polugu motora i vukao onu doboa konice
kako bi regulirao njihanje viseeg tovara ribe s obzirom na valjanje i
ljuljanje ribarice. Sa zapovjednikog mosta viknue: "Zapovjednie!"
"Ja!" Hugo Kramer nije si dao odvui panju s manevra da bi
odgovorio. "to je?" "Najavili su nevrijeme! Sputa se sa sjevera, gdje se
ve zahuktalo." Hugo se nasmijei, povue konicu i zatvori ventil.
"Dobro. Ispraznite onda. Prereite ue potegae i oslobodite ribu." Pusti
sve i uspne se stepenicama do zapovjednikog mosta. Otri prouiti
kartu. Nagnut nad kartom, proguna na glas: "Trebat e tri sata da
doemo na poloaj." Zatim ode do grudobrana kako bi pourio posadu.
Bili su presjekli ue potegae i ona se otvorila kao enska koulja,
dopustivi da riba nahrupi van, pa je sada rascjep sve vie rastao. U
meuvremenu, dok su dva ovjeka mrkom istila palubu gurajui u
more ribu ispalu na palubu, drugi su zatvarali poklopac grotla.
etrdeset minuta kasnije Wild Goose plovio je svom snagom prema
jugu kako bi doao na svoj poloaj. Takozvana Dijamantna obala
jugozapadne Afrike prua se du rute alizeja. Prevladavajui vjetar je
onaj koji pue s jugoistoka, ali povremeno se sustav vjetrova potpuno
mijenja i s puine, sa sjevera, sputa se dolje olujni vjetar. Radi se o
vjetru slinom jugoistonjaku, poput libanonskog pustinjskog kamsina
ili tripolitanskog simuna. Ukratko, isti onaj vreli vjetar to pue iz
pustinje i ispunjava nebo zaguljivom prainom i oblacima pijeska,
pokapajui sve pod taj pakleni pokriva. Oblaci praine bili su
predvieni, tovie oslanjali su se na njih, bili su dio Ringovog plana
jer je, puui sa sjevera, vjetar podizao toliku koliinu liskunove
praine da su zasloni radara Diamond Security Policea bili zamraeni i
poremeeni sablasnim odrazima koji su inili gotovo nemoguim
utvrditi prisutnost malih predmeta u letu na bilo kojoj visini. Turn
Back Point je otok od pet kilometara smjeten stotinjak kilometara
52

sjevernije od rijeke Oranje. Ime su mu nadjenuli prvi putnici i ono

iskazuje njihovo miljenje o jo postojeoj mogunosti da se odustane
od daljnjeg putovanja prema sjeveru. Ti stari putnici nisu, meutim,
znali da se nalaze u sreditu jedne uzdignute podmorske terase, jedne
drevne plae koja je izronila iz mora i koja se u stvarnosti pokazala kao
podruje tako bogato dijamantima da su ga ogradili, branili orujem i
nadgledali svim sredstvima: dipovima, zrakoplovima, radarima i
ophodnjama s psima. Ukratko, neka vrst ograenog logora s tako
strogim mjerama sigurnosti da se iz njega izlazilo samo nakon
pretraivanja rendgenskim zrakama i ne nosei na sebi nita drugo
osim svoje odjee. Sada je na Turn Back Pointu bilo podignuto jedno
od etiri velika postrojenja za prebiranje i odvajanje u kojima se
preraivao ljunak koji je dolazio iz baza Velike Kompanije miljama i
miljama daleko odatle. Naselje je bilo dosta veliko i opremljeno
uredima, skladitima i spremitima, pored stanova za pet stotina
zaposlenih i njihove obitelji: no ipak, svi napori da se to mjesto uini
ako ne ugodnim barem podnoljivim sudarali su se s injenicom da je
Turn Back Point jaruga usred neugodne i neprijateljske pustinje. Kad
je povrh toga, kao u tom trenutku, puhao vjetar sa sjevera, sve ono to
je prije bilo neugodno, postajalo je neosporno nepodnoljivo. Premda bi
barake bile doslovce zapeaene i premda bi i najmanje pukotine na
prozorima i vratima bile zaepljene krpama i novinama, svejedno je
prokleta praina prodirala svukuda, u pokustvo, u krevete, ak i u
unutranjost hladnjaka, stvarajui tanku i pjeskovitu patinu. Osjeao
si je u kosi, zrnastu kao eer meu zubima, u nosu koji bi njome bio
zaepljen. Svemu tome pridodala bi se nepodnoljiva vruina koja je
isuivala ak i suzne vreice. Na otvorenom, pak, praina je stvarala
neku vrstu ruiaste i svjetlucave magle koja je smanjivala vidljivost
na dvanaestak metara i tko je god bio prisiljen da bude vani, u tom
suhom i zaguljivom oblaku, nosio je velike naoale protiv praine
kako bi zatitio oi, dok bi mu liskunova praina pokrila odjeu
iskriavim slojem koji je blistao ak i na toj priguenoj svjetlosti.
Upravo u tom trenutku, van naselja, jedan je ovjek napredovao kroz
maglu nosei neki mali valjkasti predmet. Pognut naprijed protiv
vjetra, ulazio je posrui u pustinju. Doavi do neke udoline, nastavio
je njome. Naposljetku se zaustavio da bi odmorio, te je odloio valjak
na pijesak i kleknuo na njega. Lica pokrivena velikim naoalama i
alom, u konoj jakni s kapuljaom, bio je nalik udovitu. Valjak od
staklenih vlakana bio je premazan utom fosforescentnom bojom. Na
53

jednome je kraju imao prozirnu plastinu jabuicu u kojoj je bila

smjetena svjetiljka, a na drugome dep za napuhavanje od sintetikog
materijala, spojen na valjak kromiranom metalnom zakakom na koju
je bio spojen i jedan spremnik vodika. Sve to skupa nije prelazilo pola
metra duine i deset centimetara promjera, a bilo je teko oko sedam
kilograma. U unutarnjosti, valjak je imao dva odvojena pretinca. U
veem je bila sofisticirana elektronika oprema sposobna da odailje
signal za navoenje, da putem daljinske kontrole upali ili ugasi
svjetiljku u plastinoj jabuici i, takoer putem daljinske kontrole, da
nadgleda ubrizgavanje vodika u dep za napuhavanje kroz
odgovarajuu spojku. U manjem pretincu odnosno spremniku bila je
jednostavna plastina posuda u koju je u tom trenutku bilo nagurano
dvadeset i sedam dijamanata. Najmanji kamen bio je teak etrnaest
karata, a najvei, udesan, pedeset i est. Svaki od tih dragulja izabrali
su strunjaci na temelju boje, sjaja i savrenosti. Bili su to sve
dijamanti prvog toka koji su, nakon bruenja, na slobodnom tritu
trebali postii cijenu izmeu sedamsto tisua i milijun funta, ovisno o
rezu. U Turn Back Pointu ivjela su etiri lana Ringa. Dvojica su bili
iskusni i traeni probirai dijamanata i radili su unutar strogo
nadziranog ograenog postrojenja. Radili su zajedno, meusobno se
nadzirui, jer je Velika Kompanija rabila upravo sustav dvostrukog
nadzora, naravno posve izlian ako postoji sudionitvo. Njih dvojica
odabirali su najvrijednije dragulje i iznosili ih iz postrojenja. Trei
Ringov ovjek bio je mehaniar zaposlen u servisnoj radionici
postrojenja. Njegova je zadaa bila da primi i montira sav materijal koji
je dolazio skriven u jednoj oznaenoj bavi masti za traktore. On je
slagao kamenje u valjak i njega je predavao onom ovjeku koji je ba u
tom trenutku kleio na njemu, tamo vani u pustinji, spremajui se da
ga ispusti u uskovitlanu pranjavu maglu. Okonavi posljednju
provjeru, ovjek ustane, doe do ruba udoline i ostane tamo pogleda
uprtog u taj kovitlac praine. Napokon se naoko zadovoljan vrati trkom
do valjka. Odrijeitim pokretom odvrne kontrolni ventil spremnika s
vodikom. Zaulo se zmijsko siktanje i najlonski se dep poeo nadimati
kao lopta. Nabori su pucketali dok su se ispravljali i naposljetku je
balon bio spreman, te se poeo tresti i njihati kao da je nestrpljiv kada
e poletjeti. No ovjek ga je uz dosta potekoa zadravao sve dok nije
bio dokraja napet i pun. Nakon toga pusti ga i balon, s valjkom
objeenim o njega, digne se u zrak. Gotovo odmah progutae ga oblaci
praine. ovjek je jo dosta dugo stajao licem okrenut prema tamnom
54

plamenom nebu. Naoale su proputale tek lagane odbljeske, ali

izgledalo je da ovjek likuje i kad se na koncu okrenuo da se vrati
natrag, njegov je korak bio lagan poput koraka nekoga tko je netom
izbjegao pogibelj. "Jo jedan let. Jo samo jedan i povlaim se. Kupit
u si onu farmu na rijeci Olifants, ii u na ribe, u lov i barem u si
jednom godinje priutiti..." Jo je sanjario kad je stigao do parkiranog
Land Rovera. Sjedne za upravlja, pokrene motor, upali farove i vozei
sporo ponovo proe stazu koja je vodila do naselja. Natpis na
stranjem dijelu Land Rovera bio je ispisan bijelim fosforescentnim
lakom, vidljivim i u tom kovitlacu crvene praine. Pisalo je: SECURITY
PATROL.
Wild Goose stajao je na mjestu, dok su motori tiho brektali kako bi ga
odravali stalno pramcem prema valovima. I dvadeset milja od obale
vjetar je bio nepodnoljivo vru tako da su trcaji koji bi svako malo
pogodili Huga u lice na koncu konca bili olakanje. Stajao je osovljen u
kutu zapovjednikog mosta, odakle je mogao drati na oku more pod
sobom i kormilara u kabini, ali nije pokazivao znake nemira. Wild
Goose stajao je na mjestu ve petnaest sati, a posljednjih deset
sjeverni vjetar nije ni aska prestao puhati i fijukati izmeu pripona.
Uope, prije svakog "izvlaenja iz mora" Hugo je izgledao nemirno:
moglo se svata dogoditi, od upada policije do kvara na elektrinom
pogonu valjka. Vikne: "Koliko je sati, Hansie?" Kormilar baci pogled na
brodski kronometar objeen na pregradu iznad svoje glave. "est i tri
minute, gospodine." "Za pol sata e mrak." Hugo se opet okrene licem
u vjetar. Zatim protrese ramenima i vrati se u kabinu. Zaustavi se kod
konzole pored stola na kojemu je bila prostrta karta. I za struno je
oko taj aparat bio obian ehosonder, tek stara protupodmornika
naprava iz ratnih dana, ehogoniometar prilagoen prozainom zadatku
da otkriva jata sardela i odreuje im poloaj pod povrinom. No taj je
primjerak pretrpio jednu skupu i osobitu preinaku, koju je izveo
strunjak doveden u tu svrhu od Ringa ak iz Japana. U tom trenutku
glasao se blagim zujanjem, komande su zeleno svjetlucale zbog
unutarnjeg svjetla, zvuk je bio neodreen i na okruglom zaslonu nije
se pojavljivalo nita. "Hoe kavu, Hansie?" Hugovo je pitanje bilo
upueno starom crnoputom kormilaru. Njegova je posada bila
odabrana, pouzdana i vjerna. I morala je biti: samo jedan dug jezik
mogao je upropastiti poslove vrijedne milijune funta. "Ja, dankie,
zapovjednie." Starac u znak zahvalnosti jo vie nabra izborano lice
55

pa Hugo proviri u hodnik i povie prema kuhinji. "Hej, kuharu, to

kae na malo kave?" Ali ne doeka odgovor jer je u tom trenutku
konzola iznenada oivjela: niz arulja pone svjetlucati na komandnoj
ploi, blago zujanje pretvori se u brzi isprekidani zvuk i zaslon zasja
sablasnom zelenom svjetlosti. "Evo nas!" Hugo s olakanjem otri do
aparata. Prvi asnik iskoi snena lica iz svoje kabine iza
zapovjednikog mosta gurajui koulju u raskopane hlae. Sneno
promrmlja: "Bilo je i vrijeme, zaboga." Hugo mu ree: "Preuzmi
Hansievo mjesto." urno se smjesti na koni podstavljeni stolac pred
ehogoniometrom. "Dobro, skreni dva stupnja u desno i naprijed tim
pravcem." Wild Goose okrene se brzo protiv vjetra i promijeni kretanje
iz sporog i stalnog ispravljanja noenja strujom u oteano kretanje
naprijed u val. Prskanje i trcaji stigoe do stakala zapovjednikog
mosta. Jo uvijek sjedei pred konzolom, Hugo je slijedio let balona i
drao je Wild Goose na pravcu presretanja. Noen vjetrom od etrdeset
milja na sat, balon je izaao van obalne crte i popeo se u vis neto vie
od kilometra. Okretanjem ruice Hugo mu je odaslao naredbu za
odravanje visine putem isputanja plina. Reakcija je odmah bila
registrirana na zaslonu. Promrmlja: "Dobro, dobro. Bravo, baloniu."
Zatim naglas: "Skreni malo niz vjetar, Oscare, skree prema jugu."
Ljuljali su se daljnjih dvadeset minuta. Zatim Hugo prekine tiinu:
"Dobro. Sada u ga spustiti u more." Polagano okrene ruicu u smjeru
kazaljke na satu isputajui jo plina. "Ja. Tu smo. Spustio se."
Pogleda van kabine. Oblaci praine preduhitrili su no, vani je bio
mrak i na niskome i mrkom nebu nisu sjajile zvijezde. "Tu smo,
Oscare. Na pravom si pravcu. Nastavi tako." Zatim baci pogled na
starog Hansiea i jo jednog mlaeg lana posade koji je sjedio pored
njega na klupi oslonjenoj o pregradu na dnu. Obojica su imali sjajno
utu kabanicu dugu do glenja i gumene izme. Dajui znak glavom,
ree: "Ok, Hansie. Moe sada poi na pramac. Manjka jo milja." Dva
mornara siu dolje na palubu metenu valovima, dok ih je Hugo gledao
kako napreduju posrui izmeu dva vala, nagnuti naprijed protiv
vjetra. Pri svakom zapljuskivanju vode koja bi se sruila na njih
unuli bi, a ute kabanice ostajale su jasno vidljive unato
priguenim svjetlima na palubi. Hugo ree kormilaru: "Sada u upaliti.
Pokuaj ga razaznati." "U redu." Oscar je motrio pred sebe dok je Hugo
micao prekida kojim je balonu odaslao naredbu da upali svoje
poziciono svjetlo. Gotovo istog asa Oscar vikne. "Evo ga! Ravno pred
pramcem!" Hugo skokom ustane sa stolca i potri pogledati. Trebalo je
56

nekoliko sekunda da mu se oi priviknu na tamu, no na koncu u

prostranom i crnom mraku mora i neba razazna ravno pred sobom
jedno malo crveno svjetlace. Svjetlucalo je nekoliko sekunda, a potom
zapadne iza sljedeeg vala. "Daj meni." Hugo zamijeni Oscara za
kormilom. "Ti upali reflektor." U toj tami, snop svjetlosti reflektora bio
je gusti bijeli trak. U jednom trenutku, u njegovom svijetlom krugu
zablista uti fosforescentni lak valjka. Hugo okrene Wild Goose uz
vjetar cilindru, nakon ega krene prema njemu. Na pramcu su Hansie
i njegov pomonik bili spremni s motkom od dvadeset stopa. Hugo je u
meuvremenu fino manevrirao pribliavajui se poskakujuem valjku
pa zadovoljno zabrunda kad je motka prola kroz alku i valjak preko
pramca bio podignut na brod. Zatim nastavi gledati dva ovjeka u
mokrim utim kabanicama kako se penju stepenicama do
zapovjednikog mosta da bi na kraju odloili valjak na stol gdje je bila
razastrta karta. "Dobro! Dobro!" Hugo ih srdano potapa po
ramenima. "Sada se odite osuiti. Bravo." Njih dvojica siu
stepenicama i Hugo prepusti kormilo Oscaru. Zapovijedi: "Doma!
Najbre to moe." Odmah zatim odnese valjak u kabinu. Sjedei u
svojoj kabini pred sklopivim stolom, Hugo Kramer odvije donji dio
valjka i izvue plastini kontejner. Otvori ga i istrese sadraj na stol.
Zazvidivi, uzme najvei kamen. Nije bio strunjak, ali je ipak
nagonski razabrao da se radi o dijamantu izuzetne kakvoe. Niti njegov
sadanji neobraen izgled nije uspijevao sakriti vatru koja je gorjela u
njemu. Za njega, meutim, nije imao nikakvu vrijednost: takav kamen
ne bi mogao prodati nikome ni u kojem dijelu svijeta, stoga nije mogao
pasti u kunju da ga uzme za se otimajui ga Ringu. Taj dijamant
dakle za njega nije predstavljao nita drugo no samo plod nekih
petnaestak godina mukotrpnog rada i prolijevanja znoja. Iz oblinje
ladice izvadi alat i rasporedi ga po stolu. Upalio je piritni plamenik i
poeo otapati vosak pohranjen u talioniku, a zatim je istresao
dijamante u malu limenu konzervu poput onih koje se u trgovinama
koriste za konzerviranu hranu. Odravajui ravnoteu dok se brod
valjao, odmaknuo je talionik od plamenika i prolio vruu tekuinu
preko dijamanata ispunivi konzervu do vrha. Vosak se ubrzo ohladio i
stvrdnuo poprimivi mutnu bijelu boju. Kamenje je sada bilo povezano
voskom koji ga je sprjeavao da lupka i odzvanja u konzervi, dajui joj,
kad jednom bude zatvorena, primjerenu teinu. Upali cigaretu i proe
polagano kabinom kako bi otiao pogledati vani. Kormilar mu namigne
i on se nasmije. Vratio se do stola. Konzerva se ohladila dovoljno da se
57

mogla dirati. Stavio je na nju okrugli poklopac i otiao je do prenosiva

kripca privrenog za veliku komodu. Pritvorivi oi zbog dima
cigarete koja mu je visila u uglu usta, s panjom je udarao poklopac
sve dok nije bio zakovan. Tada zadovoljno odloi zakovanu konzervu
na stol i ode po jaknu objeenu o vrata. Iz unutarnjeg depa izvue
smeu kuvertu i iz nje etiketu otisnutu u ivim bojama. Vrati se do
konzerve i zalijepi uokolo etiketu. Na njoj je bila prikazana slobodna i
umjetnika interpretacija srdele koja iskae iz vode kao kotski losos.
"SARDINE U UMAKU OD RAJICA" proita na glas, drei konzervu
odmaknutu kako bi se divio obavljenom poslu. "PROIZVODI SE U
JUNOJ AFRICI." Nasmije se zadovoljno i pone spremati alat.
"Koliko?" S mola je glavni posluitelj crpki vikao u pravcu Wild Goosea
koji je pristajao. Hugo odgovori takoer viui: "Vie manje, pedeset
tona. Zatim nas je nevrijeme natjeralo da se vratimo u luku." "Ja,
nijedna brodica nije ostala vani." Posluitelj se okrene i pogleda svoje
ljude koji su provjeravali uad na vezu i okretali cijev usisnika ribe nad
tivom Wild Goosea. Spremali su se usisati tovar sardina. "Preuzmi
moje mjesto, Oscare." Hugo pokupi jaknu i eir. "Vraam se sutra."
Skoi dolje na mol i uputi se prema tvornici konzerva i njenom
uasnom vonju po ribljem ulju. Jaknu je drao prebaenu preko
ramena i pridravao ju je prstom savijenim u kuku. Ue u prolaz
izmeu hangara s kuhalima i eksikatorima i proe prostranim
dvoritem gdje su sve do visine drugog kata bile posloene kutije i
kutije konzervi. Proe kroz dvostruka vrata skladita do stropa punog
kartonskih kutija, na svakoj od koje je flomasterom pisalo: Primalac:
VDB AGENCIES LIMITED 32, BERMONDSEY STREET LONDON, S.E.l
Sardine u umaku od rajice Sadri 12 kom. Uputi se prema kockici
koja je sluila kao ured upravitelja skladita. "Zdravo, Hugo. Je li plov
bio dobar?" ef skladita bio je njegov ogor. "Pedeset tona." Hugo
objesi mirno jaknu na kuku iza vrata. "Idem piati." Krene prema
zahodima s druge strane skladita. Kad se vratio, popio je alicu aja u
drutvu sa ogorom, a nakon toga je ustao i rekao: "Jeannie vjerojatno
eka." "Prenesi joj poljubac u moje ime." "Pribrojit u ga svojima." Hugo
namigne i pode po jaknu. Sada je bila laka jer u depu vie nije bilo
konzerve. Izae iz kruga luke, pozdravljajui u prolasku carinika, i
uputi se ravno do jednog starog kabrioleta koji je ekao na
parkiralitu. Poljubi mladu enu za upravljaem, baci jaknu na
stranje sjedite i sjedne kraj nje. Ree joj smijeei se: "Ti vozi. Moram
58

imati slobodne ruke." ena zacia i udalji mu ruku od suknje. "Ne

moe li priekati da stignemo doma?" "Bio sam na moru pet dana i oi
su mi iskoile." "Ba si lud, Hugo." ena prasne u smijeh i upali motor.
Sergio Caporetti, ovjek kojemu je Johnny povjerio zapovjednitvo nad
Kingfisherom, bio je okrugao kao snjegovi. Ispunio je sva vrata
Johnnyjeva ureda s trbuhom koji je kao prethodnica strio preko
praga u prostoriju. Imao je okruglo lice djearca, ali prekrasne
talijanske tamne oi s dugim trepavicama kao u djevojke. Johnny ga
doeka: "Uite, Sergio. Drago mi je to vas opet vidim." Talijan proe
sobom zaudno brzim korakom i zarobi u golemu dlakavu apu
Johnnyjevu ruku. Muklo proguna: "I tako, napokon smo spremni. Tri
mjeseca stajao sam besposleno s rukom u ruci. Pogledajte na to sam
doao." Udari se po trbuhu proizvodei neto nalik tutnjavi. "Predebeo.
Ne valja." Johnny ga ispravi: "No, ne ba spremni." Slao je Sergia
Caporettija i posadu u London prije vremena jer je htio da Talijan ima
sve potrebno vrijeme da proui situaciju i sredstva te da naui sve
mogunosti koje je nudila nova i revolucionarna oprema kojom je bio
opremljen Kingfisher. Kad napokon brod bude gotov, dovest e ga u
Afriku. "Sjednite, Sergio. Proimo opet popis posade." Kad je sat
kasnije Talijan odlazio, Johnny ga isprati do lifta. "Sergio, budete li
imali problema, telefonirajte mi." "Da." Sergio mu opet zarobi ruku. "Ne
brinite se, Caporetti misli na sve. Sve e biti u redu." Kad se vratio u
ured, Johnny se zaustavio kod pisaeg stola slubenica na prijamu.
"Je li danas dola gospoa Hartford?" Odgovore obje uglas: "Ne, danas
je nismo vidjele." Bila je nestala. Ve pet dana Tracey se vie nije javila:
novi za nju pripremljen ured bio je pust, naputen. A on je bio
zabrinut i razjaren. Zabrinut jer se plaio da se vratila drogi, a razjaren
zato jer mu je nedostajala. Bio je tmuran u licu kad se vratio u svoj
ured. "Boe nebeski!" Lettie Pienaar stajala je pored njegovog pisaeg
stola i spremala netom pristiglu potu. "Izgledamo ba radosno i
zadovoljno. Evo neega to e vam popraviti raspoloenje." Prui mu
razglednicu u boji s Eiffelovim tornjem. Bio je to prvi glas koji je Ruby
davala od sebe otkad je bila otputovala. Johnny je ovla preleti. Potom
prokomentira: "Pariz je poput sna... ini se." Baci razglednicu na pisai
stol i uroni u posao. Prekinuo je s poslom kasno pa je pojeo neto u
nekoj peenjari, nakon ega se vratio u tihu kuu u Bishopcourtu.
Probudili su ga um kotaa na ljunku drvoreda i svjetlost farova koja
je kliznula zidom spavae sobe. Trenutak potom skokom je sjeo nasred
59

kreveta jer je zvonce na ulaznim vratima odailjalo niz zapovjednih

zvonova. Upalio je svjetiljku na nonom ormariu. Kriste, dva sata!
Navue ogrta - bio je gol - i krene hodnikom palei svjetla kako je
napredovao. Zvonce je u meuvremenu i dalje zvonilo. Okrene klju,
ulazna se vrata uas irom otvore i, poput zapuha vjetra, Tracey
nahrupi unutra. Na grudima je stiskala poslovnu torbu. "Gdje si
dovraga bila?" Sada je bio potpuno budan, jo uvijek srdit, ali osjetio je
olakanje. "Johnny!Oh,Johnny!" Tracey je skakutala, gotovo plesala od
uzbuenja, s obrazima u plamenu i oima koje su sijevale. "Imamo ih,
napokon... Obje!" "Gdje si bila?" Johnny uope nije bio spreman dati se
tako lako smesti. Uz oigledan napor, ona na kraju obuzda svoje
uzbuenje. No i dalje se smijala i davala je dojam da prede kao maka.
"Doi." Uzme ga za ruku i odvue ga u dnevni boravak. Kraljevskim
tonom naredi: "Natoi si dupli whisky i sjedni." "Neu nikakav whisky,
i ne..." "Trebat e ti." Ona ga prekine, ode do pokretnog bara, u
kristalnu au natoi trostruki whisky, utrca unutra malo sode i
donese mu ga. "Tracey, to je ovo?" "Molim te, Johnny. Tako je lijepo,
nemoj mi pokvariti slavlje. Sjedni i budi mirno." On se nevoljko baci u
naslonja dok je ona otvarala torbu i vadila iz nje snop dokumenata.
Namjesti se nasred sobe i zauzme pozu prokuane dramske glumice.
Objasni mu: "Ovo je doslovan prijevod izvornika koncesije izdane u
Windhoeku od njemakog guvernera dana 3. svibnja 1899. Isputam
svaku preambulu i idem odmah na ono to je vano." Razbistri glas i
pone itati: "Nakon knjienja uplaenog iznosa od deset tisua
maraka, kojih se ovdje potvruje primitak, pravo na iskapanje,
buenje, vaenje, skupljanje, prisvajanje i od voenje svih kako obinih
tako i plemenitih metala, sveg kako obinog tako i dragog i poludragog
kamenja, minerala, guana, svega onoga to raste na povrini te svake
druge organske ili neorganske tvari na podruju otprilike krunog
oblika s polumjerom od deset kilometara i sreditem smjetenim na
najvioj toci na otoku koji se nalazi na 23 15' june irine i 15 12'
istone duine za razdoblje od devetsto devedeset i devet godina ovom
ispravom daje se tvrtci trgovaca guanom Farben, Hendryck i
Mosenthal A.S. sa sjeditem u Windhoeku, ulica Bergenstrasse 14."
Prestane itati i pogleda Johnnyja: stajao je nepomian, skamenjen, i
gledao ju je s najveom panjom. Potom ree, sada ve gotovo
mrmljajui: ' "Kao to zna, sve stare njemake koncesije bile su
ratificirane od parlamenta kad je, nakon prvog rata, njemaki mandat
zamijenila Junoafrika Unija." Johnny potvrdi, nesposoban da otvori
60

usta. Ona se nastavi razdragano smijati. "Ta je koncesija, dakle, jo

uvijek pravno vaea. Nevaea je pak svaka druga koja je naknadno
dodijeljena i iako se izvorna koncesija u biti ticala guana, ona izrijekom
obuhvaa i drago kamenje." Johnny opet potvrdi i ona stavi list iza
snopa isprava koje je imala u rukama. "Koncesionarska tvrtka Farben
Hendryk i Mosenthal A.S. jo uvijek postoji i, na stranu odavno
zaboravljena koncesija, njena jedina nekretnina je stara zgrada na
broju etrnaest u ulici Bergenstrasse u Windhoeku." Tada, kao da se
upravo prisjetila Johnnyjeva pitanja: "Pitao si me gdje sam bila. Dobro,
bila sam u Windhoeku, a tamo me odvela najgora cesta u cijeloj
jugozapadnoj Africi. Farben Hendryck i Mosenthal je trenutano u
vlasnitvu brae Hendryck, dvojice uzgajivaa janjadi karakul. Dva
odvratna starca. Kad sam ih vidjela kako kolju one sirote perzijske
janjce da bi sprijeili da se krzno ukovra, no..." Prekine. Potom
nastavi: "Kako bilo, nisam ni na koji nain natuknula o koncesiji,
samo sam ponudila da otkupim tvrtku. Traili su me dvadeset tisua,
ja sam odgovorila 'Potpiite' i oni su potpisali. Pustila sam ih gdje jo
uivaju uvjereni da su bili izuzetno lukavi. Dri, ovo je sve tvoje!" Prui
mu ugovor i dok je on itao, nastavi: "Sklopila sam ga u ime Van Der
Byl Diamondsa i potpisala sam ga kao direktor. Nadam se da ti ne
smeta." "Kriste!" Johnny otpije dugi gutljaj whiskyja, tada odloi au i
ustane. "Smetati mi? Donosi mi koncesiju za Thunderbolt i 100
Suicide i pita me smeta li mi!" Rairi ruke i ona mu se nestrpljivo baci
u zagrljaj. "Tracey, arobna si!" Zagrle se, oboje u ekstazi, i on je
snano podigne. Bez ikakve sraunatosti nijednog od njih dvoje, nau
se isprueni na leaju, zagrljeni. Ponu se ljubiti i smijeh se pretvori u
zbunjene uzdahe i dahtanje. Na kraju se Tracey odvoji od njega i
ustane. Ode nasred sobe. Dahtala je. Kosa joj je bila crni nered.
"Dovraga! Stanimo!" "Tracey!" Lud za njom, Johnny krene kao da e i
on ustati s leaja, ali ona ga zadri na razmaku poloivi mu ruku na
prsa i povlaei se. "Ne, Johnny, ne!" Odmahujui frenetino glavom.
"Posluaj me." On se ukoi. Iz oiju mu nestane uznemiren pogled.
"Sluaj, Johnny. Bog zna da nisam svetica, ali... No, ne elim da nas
dvoje... Da, ukratko, ne na leaju u kui druge ene. Nije to ono to
hou."
Benedict izvue veliki Bentley boje meda iz prometne guve koja je
zaguila ulicu Bermondsey i ue kroz ulaz spremita. Parkira pred
utovarnom rampom i izae. Skidajui rukavice, pogleda prema rampi.
61

Tamo su bila nagomilana brda robe spremne za distribuciju: kapska

vina, estoka pia, voe u sirupu, konzervirana riba, neobraene koe
tvrde poput daske te kutije i kutijice s najrazliitijim proizvodima iz
June Afrike. U deset godina otkad ju je on bio pokrenuo, tvrtka VDB
Agencies Limited postala je neprepoznatljiva. Uspne se stubama rampe
po tri stepenice odjednom i ue meu kutije koje su stizale do stropa
prostorije. Visok i irokih ramena, s kaputom koji mu je udarao u
noge, hodao je sigurnim korakom nekoga tko ulazi u vlastiti teritorij.
Pri prolasku nosai i skladitari ponizno su ga pozdravljali, a kad je
uao u ured, doivi nalet nemira i apta meu tipkaicama, kao kad
vjetar prolazi umom. Direktor izleti vani iz svog ureda kako bi mu
poao u susret i ponudio ga da sjedne. "Kako ste. Izvolite. aj e
odmah stii." I pomogne mu da skine kaput. Susret je trajao pola sata.
Benedict je proitao izvjea o tjednim prodajama i obrtu sredstava,
informirajui se tu i tamo o nekom razrezu, zastajui sa zadovoljstvom
ili nezadovoljstvom na nekoj brojci. Promatrajui ga na poslu, mnogi bi
ostali iznenaeni: nije vie bio indolentni playboy kojeg su poznavali,
bio je poslovni ovjek odluna izgleda koji je s hladnim odmakom
izvlaio najveu moguu dobit iz vlastitog poduzea. Drugi bi se
priupitali gdje je uzeo kapital za financiranje poslova tog obujma,
nadasve oni koji su znali da je i vlasnik nekretnine te da VDB Agencies
nije njegov jedini adut u poslovnome svijetu. Od oca nije bio dobio
novce: Stari ga nije smatrao sposobnim da povoljno kupi ni pakovanje
maslaca. Na kraju ustane i obue kaput, dok je direktor poao do sive
blagajne u kutu prostorije, okrenuo ruicu i otvorio teka elina
vrata. "Poiljka je stigla juer." Objasni ispruivi ruku u unutranjost
blagajne i izvadivi jednu riblju konzervu. "Iz Walvis Bayja, s Loch
Elsinoreom." Prui konzervu Benedictu koji je ovla pregleda,
nasmijeivi se crteu skakutave srdele i natpisu SARDINE U UMAKU
OD RAJICE. "Hvala." Stavi konzervu u poslovnu torbu, nakon toga
dopusti da ga direktor otprati do Bentlevja. Ostavi auto u garai u
ulici Broadwick i pree pjeice ivi Soho sve do turobne zgrade od cigle
malo dalje od trga. Pritisne zvonce koje je odgovaralo ploici "Aaron
Cohen, brusa" i kad se vrata otvore, uspne se stepenicama na etvrti i
posljednji kat. Opet pokuca i ubrzo se iza pijunke pojavi oko. Vrata se
odmah otvore. "Zdravi bili. Uite molim vas." Pozdravi ga mladac koji je
otvorio. Odmah zatvori vrata. "Tata eka." Uu u hodnik i obojica
pogledaju u vis u oko video kamere interne televizije, postavljene iznad
jedne eljezne reetke koja je zaprijeila hodnik. "Znate put. Tata je u
62

svome uredu." Benedict se nae u bijednoj ekaonici s izlizanim

tepihom i nekoliko stolica, ostacima iz tko zna kojeg javnog ureda.
Otvori jedna vrata i ue u dugu i usku prostoriju koja je oito
zauzimala gotovo cijeli posljednji kat zgrade. Du jednoga zida te
prostorije pruao se stol na kojemu je bilo privreno dvadeset malih
strugova, svaki remenom povezan za sredinju obrtnu osovinu pod
stolom. Neki drugi mladac u bijeloj kuti radio je za strugom. Nasmije
se. "Zdravo, gospodine van der Byl. Otac vas eka." Ali Benedict se na
trenutak zadra promatrati rad brusaa. U kripcu svakog struga bio
je stisnut dijamant oko kojeg je kruio jedan kruni brus od fosforne
bronce. Dok je on gledao, mladac se okrene i nastavi prosipati pastu
od maslinova ulja i dijamantne praine na otricu svakog brusa.
Naime, ne ree bronca: samo dijamant ree dijamant. "Lijepo kamenje,
Larry." Larry Cohen potvrdi Benedictovu primjedbu. "Sve izmeu etiri
ili pet karata." Benedict se nagne pogledati jedan dijamant. Linija reza
bila je oznaena na kamenu tuem i on je znao koliko je pokuaja,
strastvenih rasprava, prijedloga i protuprijedloga na osnovi velikog
iskustva prethodilo konanom iscrtavanju. Budui da jedan brus moe
potroiti dva dana da preree jedan dijamant, Benedict nastavi dalje,
udaljujui se od stola. Poredana s druge strane prostorije bila su
ostala braa Cohen. Bilo ih je osam: u pravljenju muke djece tata
Aaron si nije postavio granice. Bilo ih je svih dobi, od etrdeset do
osamnaest; dva su jo ila u kolu i zasad nisu bila tu, nisu radila u
obiteljskoj tvrtci. "to kaete za ovog, gospodine van der Byl?" Michael
Cohen podigne glavu kad mu se Benedict pribliio. Radio je na jednom
prekrasnom dijamantu, rezao ga je u briljant koristei jedan manji
kamen kao brus. Praina dvaju kamena prikupljala se u pladnjiu
smjetenom pod strugom, trebala je posluiti kasnije za bruenje i
glaanje. Benedict odgovori: "udesan." Ta skupina brae i obrtnika
obraivala je dijamante itav ivot, volei ih kako obino mukarci vole
ene, konje, slikarstvo. Benedict ue u prostoriju pozdravljajui brau
jednog po jednog, zastajkujui svako malo da bi promotrio s kojom
ljubavi osim vjetinom starija braa bruse svaki kamen pod ispravnim
kutovima da bi dobili briljant savrena oblika. Pedeset i osam rezova,
na ploicu, na zvijezdu, na zabat i tako dalje, da ju jednom rezanom i
brusenom kamenu njegov nedvosmislen ivot, njegov mitski plamen.
Ostavivi ih sagnute nad njihovim kolima, tako slinim lonarskim,
Benedict proe kroz vrata na dnu prostorije. "Benedicte, prijatelju
moj." Aaron Cohen ustane od pisaeg stola kako bi ga zagrlio. Bio je
63

visok i mrav, bilo mu je oko sedamdeset, imao je pravu srebrnastu

grivu i kriva ramena za sve godine koje je proveo sagnut nad kolom
rezajui dijamante. "Nisam znao da si u Londonu, rekli su mi da si u
Capetownu. Juer je bio Ruthin roendan, da sam znao..." Benedict
izvadi vreicu iz depa i istrese dvadeset i sedam dijamanata na
podlogu na pisaem stolu. "to mi kae na ovo, tatice?" "Oj, oj!" Tata
si razdragano pomilova obraze i, nagonski, isprui ruku k najveem
kamenu. Stavi na oko draguljarsku lupu i okrene se kako bi pogledao
kamen na prirodnom svjetlu koje je dopiralo kroz prozore. Paljivo ga
proui. "No, da, ima mrlju, ali je mala. Malecka nesavrenost. Nestat
e pri rezanju. Da, izvui emo dva dijamanta iz ovog kamena. Dva
savrena dijamanta od deset ili dvanaest karata svaki, i moda nekih
pet briljantia." Rezanjem se gubi gotovo polovica kamena. "Da, da, od
ovoga emo izvui gotovih dijamanata za nekih stotinu tisua funta."
Proe sobom i pozove s vrata. "Deki, doite neto vidjeti! Pokazat u
vam jedan pravi dijamant." Sinovi se nagomilaju u prostoriji. Michael
ga prvi pogleda i odmah izree svoje miljenje. "Lijep kamen, ba lijep.
Ali ne iz istog protoka iz kojeg su bili oni koje smo dobili u posljednjoj
poiljci. Sjeate se onog oktaedarskog kristala." Otac ga prekine. "Ma
to pria! Ne bi razlikovao dijamant od komada gorgonzole!" Umijea
se Larry. "Ipak ima pravo, tata.Onaj je kamen bio bolji." "I tako se sada
na Sveznalica hoe raspravljati sa svojim ocem! Sada se mali
gnjavator s jo usranom guzicom razumije i u dijamante? Ma odi
plesati vatusi i a a a i okani se dijamanata!" Ove rijei izazvale su
veliki mete u obitelji, raspaljenu raspravu u kojoj su sva braa
sudjelovala s ushitom. "Dosta! Tiina! Vratite se na posao, svi! Van!
Van!" Aaron raspusti sastanak, gurajui sinove van prostorije i
zalupivi im za leima vrata. "Do vraga." Podigne pogled k nebu.
"Koliko prie! No, sada ih moemo izvagati." Kad su izvagali i odvagnuli
kamenje i Aaron ga zatvorio u sef, Benedict ree: "Imam se namjeru
povui iz Ringa." Aaron naglo zastane i pogleda ga s druge strane stola.
Uvijek su se pravili, meu sobom, da su njihovi poslovni odnosi
potpuno zakoniti. Nisu nikada govorili o Ringu ili porijeklu
neregistriranog kamenja, odnosno o njegovoj destinaciji, u vicarskoj,
nakon to bi ga izbrusili. Obazrivo upita: "Zato?" "Sada sam ve
bogat. S novcem koji sam zaradio s Ringom i potom uloio, vie sam
nego bogat. Nema smisla izlagati se daljem riziku." "Problem koji bih
volio imati. Ali moda ima pravo. Kako bilo, ni u snu nemam namjeru
raspravljati s tobom." "Jo par poiljaka i prestajem." Aaron kimne
64

glavom i zakljui: "Shvaam. Sve lijepe stvari prije ili poslije zavre."
Kad je Benedict parkirao Bentley u dvoritu pred kuom iza trga
Belgrave, netom je bilo prolo podne. im se popeo gore, istuirao se.
Tijekom svih tih godina koje je proivio u Londonu nije se nikada uspio
naviknuti na osjeaj prljavtine koji je grad ostavljao na njemu, kupao
se ili tuirao barem triput dnevno. Pod tuem je pjevuckao i kad je
izaao, umotao se u ogromni frotir da bi si potom, ostavljajui za
sobom niz mokrih otisaka stopala, otiao pripremiti jedan martini.
Zakoluta oima po prvom vatrenom gutljaju. Zazvoni telefon. "Van der
Byl." Izraz lica mu se odmah promijeni. Spusti au i stisne slualicu
objema rukama. "to dovraga radite ovdje?" Njegovo je uenje bilo
iskreno. "Ba lijepo iznenaenje! Kad vas mogu vidjeti? Odmah, je li
mogue? Za objed? Prekrasno. Ne, nita to ne mogu odgoditi... Znate,
to je ipak velika prigoda. U kojem ste hotelu odsjeli? U Lancasteru?
Vrlo dobro. ujte, dajte mi tri etvrt sata i vidimo se u panoramskoj
sobi na posljednjem katu. Da, u jedan i deset. Boe, ovo je ba
prekrasno... No, to sam ve rekao. Onda, vidimo se za tri etvrt sata."
Spustio je slualicu, popio ostatak martinija i zaputio se prema
spavaoj sobi. Ovo, pomisli dok je odabirao svilenu koulju, doista
pretvara jedan obian dan u nezaboravan. Pogleda vlastiti lik u
ogledalu i nasmije se. "Stiglo je tvojih petnaest minuta, Benedicte." Nije
bila u panoramskoj sobi ni u baru. Ode do velikih panoramskih
prozora s kojih se nudio uitku jedan od najljepih vidika Londona, na
Hyde Park i Serpentine. Dan je bio tmuran i maglovit pa je blijedo
sunce dodavalo gusti tamni tonalitet jesenskim bojama u parku,
crvenoj i zlatnoutoj. Kad se leima okrenuo prozorima, ugleda je.
Prolazila je salom idui prema njemu. Srce mu je zaigralo jer je i ona
bila blijedo zlatne boje, duge noge i gole ruke bile su preplanule u
najljepem zlatnom tonalitetu. Ljupkost hoda bila je ona koje se
sjeao: na osobit je nain podizala i polagala na meki tepih duge i
skupo obuene noge. Ostane nepomian, pusti je da se priblii. U
meuvremenu, pri njenom su se prolasku mnoge okrenule, bila je
odve lijepo stvorenje da ne bi privukla panju. Osjeti trenutnu i
nepobitnu elju da je posjeduje cijelu. "Zdravo, Benedicte." inei
posljednji korak, pozdravi ga i uzme mu ruku meu svoje ruke. "Ruby
Lance!" Lagano joj stisne duge prste. "Kakva radost opet vas susresti".
injenica da je zove po imenu i prezimenu bila je dodatna potvrda koju
vrstu reakcije je izazvala u njemu: ta ena pripadala je ovjeku kojeg je
on na svijetu najvie mrzio i kojemu je najvie zavidio. Zbog toga mu je
65

izgledala beskrajno poeljna. "Popijmo odmah neto da proslavimo.

Mislim da prigoda zasluuje barem koktel sa ampanjcem." Sjedne
prekriivi duge tanke noge i oslonivi se na naslon dok je meu dugim
skladnim prstima stiskala tanku noicu ae. Kosa joj je padala na
ramena kao prozrana svilena pozlaena tapiserija, a oi joj se nisu
odvajale od njega, nevine kao u make, nepomine kao u make. inilo
se da ga motri u dubinu, do dna due. Ree: "Nisam vas trebala
smetati,ali poznajem tako malo ljudi ovdje u Londonu." Zanemarujui
tu primjedbu, on upita: "Koliko vremena ete se zadrati? Otkazat u
sve svoje obveze." "Tjedan dana." Rekla je to kao da se radi o prijedlogu
podlonom pregovaranju. "Oh, ne!" On je bio iskreno razoaran i ljut.
"alite se? U tako malo vremena ne bismo uspjeli uiniti niti polovicu
onoga to imam na umu za vas. Zasigurno moete ostati malo due."
Jedva podignuvi au, ona odgovori: "Moda. Drago mi je to vas
vidim." I on je ushieno priznao: "I meni." Popie pjenuavo vino
gledajui se u oi. Dok su drugi trebali ekati tjedne i mjesece,
Benedict je odmah prolazio preko reda svugdje, gotovo kao da je to
njegovo pravo. Smijeak, lijepa rije i ulaznice za kazalite bile su
njegove, vrata izvikanog restorana irom su mu se otvarala kao
arolijom. Prvu veer odveo ju je u Nacionalno kazalite i potom na
veeru u Le Cor de France, gdje je jedan poznati glumac zastao za
njihovim stolom. "Bog, Benedicte. Poslije idemo svi na jahtu na jednu
malu zabavu. Hoete li nam se pridruiti?" I te oi poznate po svojoj
ljepoti uprle su se u Ruby. "Ti i tvoja lijepa prijateljica?" Objedovali su
pod atorom na krmi jahte, jaja sa slaninom i Veuve Clicquot, i ostali
su tamo gledati mete prometa u zoru na staroj i neoekivano
miriljavoj Temzi. Ruby je bila jedina djevojka u cijelom drutvu koja
nije imala bundu da se zatiti od hladnoe zore na rijeci. Benedict to
upamti. Potom u Bentleyju, na povratku, ona sjedne s dugim nogama
skupljenim pod sebe, jo uvijek uredna i pozlaena unato umoru.
Moda je imala tek blagu naznaku podonjaka. "Ne sjeam se da sam
se ikada tako zabavila, Benedicte." Prigui zijevanje udarajui vrcima
prstiju po tankim usnama. "Moram priznati da si udesan pratioc."
"Veeras opet, onda?" "Da, molim te." Ruby Lance ree to mucavim
apatom. Kad je te veeri sila u atrij Lancastera, susrela se iznenada
s njegovom plahosti, njegovom hitnosti. Krenuo joj se ususret tek to je
stavila nogu van dizala i potpuna drskost kojom ju je poljubio u obraz,
uzimajui joj istovremeno ruku, nala ju je nespremnu. Dok su potom
sjedili u Bentleyju koji se umei probijao kroz veernji promet, nisu
66

nita govorili. Ruby je razmiljala. Mislila je da ima tu, na dohvat

njegovanih ruku, tako da ga moe dodirnuti, bogatstvo koje nikada u
svome ivotu nije ni sanjala. Ali bilo ju je jako strah: samo jedan
pogrean potez, ak i pogrena rije, udaljit e je od tog bogatstva,
stavit e ga nepovratno van njena domaaja. Prilika poput te vie joj se
nikada nee ukazati. Zato je bila paralizirana strahom ak i da se
pomakne. Odluka koju e, znala je, uskoro morati donijeti bit e
presudna i konana. Je li trebala odgovoriti na njegove pokuaje
povlaei se ili ih je trebala potpuno otvoreno prihvatiti? Bila je tako
zadubljena u te misli da, kad je Bentley stao, iznenaeno se trgnula.
Parkirali su u dvoritu pred jednom kuom raskona izgleda. Benedict
napravi krug oko auta i ode joj otvoriti vrata, potom je povede ravno u
stan. U ulazu ona radoznalo pogleda uokolo, prepoznajui autore
nekih slika koje su visile na zidovima. Zatim joj Benedict pokae put
uvodei je u dugi dnevni boravak i smjetajui je u naslonja
podstavljen tkaninom s cvjetnim uzorkom koji je dominirao
prostorijom poput prijestolja. Odjednom njen strah nestane. Osjeti da
ima situaciju u aci. Poput kraljice. Sada je bila sigurna da e sve ono
to je okruuje biti njeno. Benedict je stao nasred sobe, gotovo
moleiva dranja, i poeo priati. Ona je sluala, mirno, niime ne
pokazujui osjeaj trijumfa koji je rastao u njoj poput vala, i kad je on
uutio u oekivanju njena odgovora, nije imala ni tren kolebanja: "Da."
"Bit u uz tebe kad mu bude rekla." "Nee biti potrebno. Znam kako
se ponaati s Johnnyjem Lanceom." "Ne." Hitro, Benedict se priblii
velianstvenom naslonjau i uzme joj ruke, podiui je. "Moram biti i
ja.Obeaj mi." U tom asu, naglo joj postane oigledno da se nalazi u
poloaju nedodirljive moi. Benedict nije imao potrebu za njom jer ju je
htio fiziki, nego jer je ona pripadala Johnnyju Lanceu. Gledajui ga
ravno u oi, poeli potvrditi svoju intuiciju. "Nije nuno da zna za tebe.
Dogovorit emo se o razvodu." "Ali mora znati za mene. Hou to,
shvaa?" "Shvaam." Sada je bila sigurna. "U redu, onda?" Benedict je
jedva uspijevao prikriti svoju uznemirenost. "U redu." Nasmiju se,
oboje zadovoljni. "Doi." Gotovo sa strahopotovanjem, povede je u
spavau sobu. Na pragu ona stane i ispusti mali krik iznenaenja.
Krevet, brani, bio je pokriven pravim brdom sjajnih bundi u toliko
razliitih boja koje su ile od njene ruiaste i sedefaste do satenski
plave i crne, tamne i sjajne poput noi. Ree joj: "Izaberi jednu. Kako
bismo potvrdili na dogovor." Poe kao mjesearka naprijed prema
krevetu, ali tek to je stigla nasred kedive tepiha, on uzvikne: "ekaj."
67

Zastane, posluno, i on joj se priblii straga. Osjeti njegove ruke na

potiljku i tada lagano sagne glavu naprijed, tresui kosom i bacajui je
naprijed tako da joj on moe otkaiti zatvara i otvoriti ga. Izae iz
haljine preskoivi je kad je pala na tlo i strpljivo prieka da joj on
urno otkopa prsluk. "Sad ih probaj." Samo u arapama i cipelama s
visokim petama, naglaavajui njihanje bokova, ona se priblii krevetu
i pokupi prvu bundu. Kad se okrene da bi ga pogledala, Benedict je bio
uvaljen u naslonja s visokim naslonom s druge strane prostorije. Bio
je crven i razdragan u licu, tako da su mu crte lica izgledale naduto i
prosto, i gledao ju je. I ona iznenada shvati da je ono emu su se oboje
predali bio nekakav obred. Kao pobjedniki rimski car, Benedict je
slavio svoj trijumf pregledavajui ratni plijen. Sve to nije imalo veze s
fizikom eljom, ve prije sa samozadovoljstvom i ambicijom. A ona je
bila sveenik u tom obredu. Ali, premda shvaajui to, nije osjeala
nikakvo negodovanje, dapae, hladna perverzija prizora gotovo ju je
uzbuivala. Defilirajui, zauzimajui poze, vrtei se oko sebe i
pokazujui hermeline i vizone, osjeala je na sebi, na cijelome tijelu,
oi Benedicta van der Byla. Dobro je znala da ima savreno tijelo i
moda po prvi puta u njenom ivotu taj ju je ispit fiziki uzbudio.
Osjeti krv kako joj jae tee, srce kako ludo kuca u krletci rebara, kako
zvidi kao zarobljena ptica, i ak kako joj se slabine gre i skupljaju
kao stisnute pesti. I za nju taj je obred bio narcisoidno zanosan,
zadovoljavao je duboku emotivnu potrebu. Svaku bundu koju bi
odbacila, bacila bi na pod sve dok pod nogama nije imala hrpu
skupocjenih bunda koje su joj stizale do koljena. Na koncu se okrene
prema njemu omatajui oko golog tijela jedan mekani oblak krem boje,
potom rairi ruke i onda bundu i ostane tamo nepomina, na onim
visokim petama, napevi miice nogu i bokova. Proapta svoju odluku:
"Ova." On ustane iz naslonjaa, uzme je u naruje i jo uvijek
umotanu u odabranu bundu, poloi na hrpu ostalih. Probudi se u tom
velikom krevetu s osjeajem beskrajne blagodati i velike uzbuenosti
kakvu nije bila osjetila otkad se kao djevojica budila ujutro prvog
dana kolskih praznika. Bilo je dosta kasno i blijedi trak sunca ulazio
je u sobu kroz otvoreni prozor, nalik snopu kazalinog reflektora. U
haljetku od ute svile Benedict je stajao pored kreveta i gledao ju s
neodredivim izrazom na licu, koji se odmah promijenio kad ju je vidio
budnu. "Moj voza pokupio je tvoju prtljagu u Lancasteru. U kupaonici
e nai svoj pribor za toaletu. Odjea je u svlaionici." Sjedne oprezno
na rub kreveta i nagne se da je poljubi prvo u elo i onda u oba obraza.
68

"Kad bude spremna, dorukovat emo." Povue se i pogleda je pravo u

oi: oigledno je oekivao da ona kae neto vano. To ju je odmah
uzbunilo pa ona, plaei se da ne napravi kakvu pogreku, potrai
naznaku u njegovom izrazu lica. "Je li ti noas bilo lijepo kao to je bilo
meni?" Tada jedna spoznaja proe njome kao topao val. Ba tako:
Benedict je htio biti ohrabren, elio je usporedbu njega i Johnnyja
Lancea. Glas joj je postao prikriveno izvjetaen i naglaen. "U svome
ivotu nisam nikada iskusila nita takvo." On odobravajui kimne
glavom, ohrabren, zadovoljan. Zatim ustane. "Nakon doruka idemo u
centar." To jutro Bentley je vozio Edmund, Benedictov voza. Iskcali su
se u sjevernom dijelu ulice Bond i krenuli ruku pod ruku plonikom,
dok ih je Edmund dostojanstveno pratio u korak, ne obazirui se na
psovke drugih vozaa. Budui da je za Ruby jutro bilo dosta svjee,
obukla je novu bundu krem boje i sada su zadivljeni pogledi prolaznika
i zavidni pogledi prolaznica veselili Benedicta. Na koncu konca, osim
to je htio zadiviti Ruby, on je htio i razmetati se svojim bogatstvom.
"ena trgovca dijamantima mora imati dijamante." Rekao je to
nagonski kad su stigli pred jednu luksuznu draguljarnicu. Ruby mu
stisne ruku i okrene se prema izlogu. "Sveta nebesa! Ne ovdje."
Nasmijao se. Ona ga iznenaeno pogleda. On tada ironinim tonom
proita natpis u izlogu: "Draguljarnica Paradise. iroki izbor bijelo
plavih dijamanata. Garancija apsolutne istoe za svaki kupljeni
dragulj. Besprijekorno kamenje po prihvatljivim cijenama, kako smo
najavili u reklamama na televiziji i u novinama. Mali polog dovoljan je
da si osigurate prsten. Dijamant traje due od ivota. Pruite joj dokaz
svoje ljubavi." "Ali to je opepoznata tvrtka. Imaju filijale po cijelome
svijetu, ak i u Junoj Africi." Ruby je prosvjedovala pomalo
oneraspoloena njegovim uslunim smijekom. "Sada u ti neto
objasniti. Dijamante kupuju dvije razliite vrste osoba iz dva razliita
razloga. Bogati, kao ulaganje koji ne gubi vrijednost, ve je dapae
poveava, pa po savjetu strunjaka kupuju samo izvanredno kamenje,
najbolje to trgovina dijamantima nudi. Stoga, kad Richard Burton
pokloni Liz dijamant od tristo tisua funta, ne ini to zato jer je udak,
nego, suprotno tome, jer je ultrakonzervativac koji dri do svog novca."
Ona primijeti smijui se: "To je vrsta krtosti koja mi se dopada."
Benedict se osmjehne njenoj iskrenosti. "Onda si u meni nala velikog
krtca." "Nastavi, priaj mi jo o dijamantima." "Dobro. Postoji potom
drugi tip kupca. Obino kupuje samo jednom u ivotu, na svoju sreu,
i rijetko pokuava preprodati to to kupi, uvajui se tako od grubih
69

iznenaenja. To je tip Obinog ovjeka, koji se samo eli vjenati. I

obino ide kupovati na mjesta poput ovoga." I dalje ironino, Benedict
uperi prst prema natpisu u izlogu. "Dolazi ovamo jer je o ovome uo
priati na televiziji i moe kupiti prsten i na rate. Obino sam polog
pokrije cijenu kamena, ostatak pokriva reklamu, finaciranje i,
naravno, dobit." "Kako ti zna da je Paradise takva vrsta
draguljarnice?" Ruby je slijedila irom otvorenih oiju poput djevojice.
"Prepoznaju se, prvo, po velikoj reklami i, drugo, po izriaju koji rabe."
Benedict opet proui natpis u izlogu. '"iroki izbor bijelo plavih
dijamanata: od tisuu kamena kvalitetom zadovoljavajuih za
draguljarnice samo jedan ima dovoljno lijepu boju da bi se mogao
nazvati bijelo plavim. Stoga je malo vjerojatno da mogu imati iroki
izbor takvih. to se pak tie rijei 'kamen', ona je rezervirana iskljuivo
za dijamante izvanredne sa svih gledita. 'Besprijekorno kamenje po
prihvatljivim cijenama': nepostojanje neistoe ili mana u dijamantu
samo je jedan od mnogih faktora koji odreuju njegovu vrijednost.
Glede prihvatljivih cijena, to je neto to ne postoji, nepoznata je to
zvjerka. Cijene se odreuju u estokoj konkurenciji strunjaka i
opreznih trgovaca pa za nikog ne postoje posebne 'cijene' ili 'uvjeti
prodaje'." "Pa gdje se onda moe kupiti dijamant?" I protiv svoje volje,
Ruby je izgledala impresionirano i razdraeno. Benedict joj odgovori
uivajui. "Ne ovdje. Doi, pokazat u ti." I prije no to je ona imala
vremena prosvjedovati, uzme je za ruku i gurne je u prodavaonicu,
gdje ih je odmah ushieno doekao direktor, koji je uas uoio Rubynu
bundu i Bentley van na ulici, gdje je ve bio izazvao mali zastoj u
prometu. "Dobar dan, gospoo. Mogu li vam pomoi?" "Da. Pokaite
nam svoju ponudu bijelo plavih dijamanata. Najbolje to imate."
"Ovuda, molim." Hodajui natrake direktor ih povede, potom pucne
prstima kao plesa flamenka kako bi dozvao prodavae. Benedict se
obrati Ruby kad su u direktorovom uredu sjeli pred pladanj s
kamenjem. "Nije mogue ispitati kako valja ve montirani dijamant."
Izabere najvei dijamant, izvadi iz depa pozlaeni noi i uz prosvjede
iznenaenih i uasnutih zaposlenika otvori okvir. "Odgovaram za
svaku tetu." Primirio ih je suho i odluno i oni se umire dok je on
izvadio kamen i poloio ga na samt pladnja. "Prije svega, dimenzije.
Ovaj ima otprilike jedan karat." Pogleda u potvrdu direktora koji kimne
glavom. "Recimo da je njegova vrijednost oko pet stotina funta. Deset
kamena poput ovoga vrijede, dakle, pet tisua funta, tono? A samo
jedan kamen od deset karata moe pak dostii cijenu od sedamdeset i
70

pet tisua funta. Dakle, cijena po karatu jako raste s porastom teine
kamena. Kad bih morao uloiti novce, kamen laki od tri karata ne bih
nikako uzeo u obzir." Sada su ga ve i zaposlenici u draguljarnici
pratili s istim zanimanjem kao Ruby. "Preimo sada na boju." Benedict
nastavi bacivi pogled na direktora. "Dajte mi, molim vas, list bijela
papira." Iz ladice pisaeg stola on izvadi list papira i stavi ga pred
Benedicta, koji na njega poloi kamen s donjim dijelom obrnutim na
gore. "Pogledajmo sada boju koju on upija iz bijeline papira na dobrom
prirodnom svjetlu." Obrati se ponovo direktoru: "Molim vas, ugasite taj
neon i otvorite zavjese." Direktor hitro poslua. "Ovo sada je samo
pitanje iskustva. Boja se procjenjuje prema standardnom mjerilu.
Zaboravimo na trenutak sve one izmiljotine o rijetkim bojama, poput
plave ili crveno zelene, i uzmimo u razmatranje nau bijelo plavu: radi
se o tako bijelom kamenu da izgleda blago plav, zbog ega se boja
odreuje kao autentino bijela i bijela; zatim kamenje koje zadobiva
blago ukastu boju zvanu Cape, po Capetownu, u razliitim
stupnjevima; napokon, kamenje koje zadobiva smeu boju, koja mu
smanjuje vrijednost i do osamdeset posto." Iz depia prsluka Benedict
izvadi jednu kutijicu i otvori je. "Svaki strunjak ima uvijek sa sobom
jedan specijalni dijamant koji slui kao uzorak boje pri procjeni drugog
kamenja. Ovo je moj." Prodavai su se zabrinuto pogledavali dok je
Benedict stavljao mali dijamant pored prvog. Prouio je nakratko dva
kamena, zatim ga je vratio u kutijicu. "Cape srebrnasta, drugorazredne
kakvoe, rekao bih." Zaposlenici u draguljarnici uine se primjereno
zbunjenima kad je to progunao. "A sada, prelazimo na savrenost
kamena." Pogleda direktora. "Molim vas, posudite mi lupu." "Lupu?"
Direktor je izgledao neodluno. "Da, vae draguljarsko povealo."
"No..." Direktor je neosporno bio u neprilici. "Vi prodajete dijamante, a
nemate lupu?" Benedict protrese glavom u znak negodovanja. "Nema
veze, imam svoju." Izvadi je iz depa i stavi na oko. "Nesavrenosti
ponekad mogu biti zanemarive: neka prirodna uz rub, odnosno
paviljon, ili pak neki mjehuri ili tokica ugljena u unutranjosti, u
srcu. Meutim, mogu se javljati kao napukline, oblaci, ledenice ili
pera, to su sve nedostaci koji tete kamenu. Ovaj je, meutim,
savren, dakle garancija istoe je potpuno istinita." Vrati lupu u dep.
"Kako bilo, da bi dobili kamen bez nedostataka, morali su mu smanjiti
i ograniiti rez." Uzme kamen izmeu kaiprsta i palca. "Rez ili izradba
kamena etvrti je i zadnji element u utvrivanju vrijednosti. Izvedba bi
trebala biti to je blie mogue onoj koja se smatra idealnom. Ovaj je
71

kamen rezan tako da se odstrani svaki nedostatak i stoga nisu

potovane proporcije: teak je i van teita. Meni osobno drai je dobro
rezani kamen s blagim nedostatkom od kakvog smijenog batrljka
poput ovog." Vrati dijamant na pisai stol. "Cijena koju Paradise trai
za ovaj kamen je petsto funta, to bi bilo ispravno i poteno za dobar
kamen. Ali boja je jadna i iako nema nedostataka, osrednje je izvedbe.
Njegova stvarna vrijednost trebala bi biti, da vidimo, sto osamdeset i
pet funta." Zaposlenici u draguljarnici, na elu s direktorom, ponu u
glas prosvjedovati. "Jamim vam, gospodine, da je sve nae kamenje
prolo najpaljiviju procjenu." Benedict grubo upita: "Koliko vremena
radite u draguljarnici Paradise? Nekih etiri mjeseca, zar ne?" Direktor
ga pogleda zabezeknuto. "Prije ste radili u velikoj tvrtci za balzamiranje
i u pogrebnom zavodu, zar ne?" "No, doista." Direktor je lamatao
rukama po zraku. "Kako znate?" "Volim biti informiran o svojim
zaposlenicima;" "Svojim zaposlenicima?" Direktor je bio skroz zbunjen.
"Tono. Zovem se Benedict van der Byl. Vlasnik sam draguljarnice
Paradise." Ruby pljesne rukama ushieno odobravajui i uzvikne:
"Pravi si rudnik iznenaenja!" Ustavi i pomaui Ruby da uini isto,
ree: "A sada, idemo kupiti prave dijamante." Aaron Cohen prodao mu
je dva blizanca, vanredne bijele briljante marquise izvedbe, a Ruby je iz
kataloga u konom uvezu izabrala okvir od bijeloga zlata za par
naunica. Davi Aaronu ek na dvadeset tisua funta, Benedict se
obrati Ruby: "Sada emo na objed u restoran Celeste Grill-Room.
Kuhinja je oajna, ali je divno ureen. No bit e bolje nazvati da
rezerviramo stol. To zapravo ne bi bilo potrebno, ali uasno dre do
toga." Smjestivi se opet u raskonoj konoj unutarnjosti Bentleyja,
Benedict naredi vozau: "Proi trgom Trafalgar, Edmunde. Moram
uzeti novine u South Africa Houseu." Edmund parkira pred ulazom
ambasade u drugom redu, a vratar, prepoznavi automobil, pojuri
unutra uzeti sveanj novina. Naputajui trg prema Haymarketu,
Benedict uzme iz svenja primjerak "Cape Argusa". "Pogledajmo to se
zbiva tamo dolje kod nas." Baci pogled na prvu stranu i ostane bez
rijei. "to je?" Ruby mu se pribliila, brino, ali Benedict nije mario za
nju. urno je prelazio stranicom i bio je blijed u licu. Kad je zavrio
itati, prui joj novine. Ona rairi stranicu. VANDER BYL DIAMONDS
OSIGURAO SI JE DRAGOCJENU KONCESIJU PRIZIVNI SUD PROGLASIO
VAEOM RUDARSKU KONCESIJU DODIJELJENU OD KAISERA LANCE
DOBIO THUNDERBOLTI SUICIDE BLOEMFONTIEN, utorak. Budui da
je tvrtka Central Diamond Mines Ltd. podnijela hitan zahtjev da se
72

tvrtci Van Der Byl Diamonds Ltd. zabrani vrenje probnih ispitivanja i
rudarsko iskoritavanje jedne koncesije na puini pred jugozapadnom
obalom Afrike, sudac Tromp danas je odbio taj zahtjev ustvrdivi da je
po njegovom sudu "izvorna koncesija, izdana 1899. njemakom
carskom uredbom i potom ratificirana zakonom Parlamenta Unije br.
24 iz 1920., po svim pravnim posljedicama punovana i ima
bezuvjetnu prednost pred bilo kojom kasnijom koncesijom ne glede na
to kome ju je Ministarstvo rudarstva izdalo." Podruje koje je predmet
spora prostire se na otprilike sto etvornih kilometara oko dva otoia
petnaest milja juno od zaljeva Cartridge i pet milja na puini. Poznati
su kao Thunderbolt i Suicide i krajem prolog stoljea jedna ih je
njemaka tvrtka iskoritavala kao leite guana. John Rigby Lance,
predsjednik uprave Van Der Byl Diamondsa Co. Ltd., osigurao si je
koncesijska prava kad je naslijedio sada ve ugaslu tvrtku. On je
danas u Capetownu izjavio:"itav sam ivot ekao takvu priliku. Sve
ukazuje na pretpostavku da e se Thunderbolt i Suicide pokazati
najbogatijim podmorskim nalazitem dijamanata na svijetu." U
Portsmouthu u Engleskoj Van Der Byl Diamonds oprema brod, koji je
skoro gotov, za vaenje ljunka s morskog dna, a povrh toga John
Lance je potvrdio da se nada kako e operacije iskoritavanja nalazita
na puini kod otoka Thunderbolt i Suicide zapoeti prije kraja godine.
Ruby spusti novine i pogleda Benedicta, a pred oima joj je bio primjer
duboko okirane osobe. Benedict se gotovo smeurao na sjeditu. Sva
njegova sigurnost i savoir faire nestali su. Lice mu je jo uvijek bilo
mrtvaki sivo, ali sada su usne podrhtavale i gotovo s grozom, ona uoi
da su mu oi pune suza. Benedict se nagne naprijed, pokrije lice
rukama i pone polagano odmahivati glavom u znak velike nemoi.
Siktao je priguenim glasom. "Taj gad. Svaki me put pree. Bio sam
uvjeren da ga imam u aci, a ono... Boe, kako ga mrzim!" Pogleda je s
izrazom lica omlitavjelim od potitenosti. "Svaki me put pree. Svaki
put kad sam uvjeren da ga imam u aci, on..." Ona je bila zapanjena
tom reakcijom. "Pa zar nisi zadovoljan? Van Der Byl Diamonds zaradit
e milijune." Prekine je pomahnitalo: "Ne! Ne!" Zatim sve one godine
mrnje, frustracija i ponienja prasnu. Ruby ga je strpljivo sluala,
poinjui malo pomalo shvaati cjelinu stvari, i bila je smetena i
iznenaena nagomilanom boli i mrnjom koje su joj se otkrivale.
Prisjeao se Benedict razgovora od prije dvadeset godina, nevanih
zgoda iz djetinjstva, nevinih primjedba koje su ga proganjale i titile
desetljeima. Ruby ga upita: "Ti ne eli da doivi uspjeh, zar ne?" "Ja
73

ga elim poniziti, slomiti, smoditi." Ona uuti desetak sekundi. Zatim

neoekivano upita: "Dobro, to emo onda?" "Nita, mislim."
Benedictov joj je glas iao na ivce. "On iz svega izae kao pobjednik,
to apsolutno nije mogue." Sada je i ona bila bijesna pa grubo uzvikne:
"Gluposti. Paljivo prouimo okolnosti i razmotrimo ima li naina da ga
zaustavimo. Na koncu konca, on je samo ovjek, a ti si mi pruio ve
dovoljno dokaza da ti u poslu ne manjka dosjetljivosti i vjetine."
Benedict naglo promijeni izraz lica. ivne, kao da je stjecao vjeru u
sebe. Okrene se prema njoj gotovo sa strepnjom. Trepne kapcima.
"Doista to vjeruje?"
Leaj je preuzak, odlui Sergio Caporetti, doista preuzak. Tog istog
dana stolar mu ga je trebao proiriti. Bio je ispruen na leima, dobro
uukan, s pokrivaem koji je pokrivao brdo trbuine koja mu je
spreavala pogled na nie, i poeo je razmiljati o svom fizikom
stanju. Bilo je iznenaujue dobro. Osjeao je sitnu bol odmah iza
onih jabuica, samo to, dok je kiselost po duhanu i vinu za uestalog
isprekidanog podrigivanja bila vie no podnoljiva. Potom, osjeaj
olovne teine u nogama proao je kad je shvatio da na nogama jo
uvijek ima teke gumene izme. Prisjeti se da se jedna od djevojaka
poalila na to. Podigne se na lakat i pogleda ih. Jedna sa svake strane:
pritiskale su ga u sredini izmeu svojih vrstih ruiastih oblina. Obje
lijepe, dobro graene i dobro uhranjene. Briljivo odabrane, ni uncu
manje od kvintalia. Ispusti uzdah zadovoljstva. Bio je to izniman
vikend. Sada su dvije debeljuce tako ritmino hrkale da bi svatko
rekao da glume. Provede nekoliko trenutaka zadivljeno ih sluajui,
zatim preskoi onu s vanjske strane i stane nasred kabine gol, samo s
izmama na nogama. Zijevne moda pretjerujui, poee si dlakave
kovre koje su mu pokrivale grudi i trbuh i baci pogled na uru koja je
visila na pregragradi. etiri sata u jutro, ponedjeljak. Vikend je,
meutim, proao divno. Stol je bio doslovce prekriven prljavim
tanjurima i praznim bocama. Na jednom tanjuru bilo je i veliko klupko
hladnih pageta. Uzme ga i, dok je izlazio iz kabine i uspinjao se na
zapovjedniki most Kingfishera, ugura ga naglim pokretom ruke u usta
i pojede. Osloni se na grudobran zapovjednikog mosta, gol, dlakav, u
crnim izmama, s tanjurom pageta oslonjenim na prsa, i od tamo gore
baci pogled uokolo po brodogradilitu. Kingfisher je bio u doku,
podvrgnut preinakama koje je zahtijevao Johnny Lance. Uzdizao se
uspravno na podloenoj skeli, visoko nad povrinom vode u koju je
74

imao skliznuti nakon porinua. Premda je nosivost bila samo tri tisue
tona, pod svjetlima reflektora koji su osvjetljavali dok izgledao je crno i
udovino. Bilo je oito da taj neobian oblik ima tono odreenu
svrhu. Nadgrae je bilo pomaknuto prema krmi, kao kod tankera, dok
su cijelu pramanu palubu zauzimali golemi sonjak koji je sluio za
vaenje ljunka iz mora i veliki spremnici komprimiranog zraka. U te
jutarnje sate brodogradilite je bilo pusto, a vjetar je do Kingfishera
donosio trake i oblaie magle. S visine od pedeset stopa, gutajui
hladne pagete, Sergio Caporetti pomokri se preko ograde i taj mu dugi
zakrivljeni trcaj i njegovo umee razbijanje o beton pod njim prue
jednostavan i nepatvoren uitak. Vrati se dolje u kabinu i s ljubavlju
pogleda dvije usnule ljubavnice, dovravajui u meuvremenu pagete,
zatim briljivo obrie prste o dlake grudnog koa i tiho ih pozove:
"Makice, golubice, hajde, hajde, vrijeme za igru je prolo, poinje
radni dan." S latinskom uljudnou ukrca ih u taksi na ulazu u
brodogradilite, jo ih pipkajui dok ih je gurao u auto i pruajui
novanicu i bocu chiantija. Obznani im na koncu svoju vjenu ljubav i
obea drugi susret sljedei petak naveer. Nakon toga, pripalivi dugu
crnu cigaru, udahnuvi s velikim uitkom prvi dim, probije se kroz
sklop hangara brodogradilita do Kingfishera. Kad ga ugleda, naglo
stane, iznenaen i razjaren. Pored stepenita koje je vodilo na palubu
Kingfishera bio je parkiran Bentley krem boje. Nije podnosio posjete
glaveina iz Van Der Byl Diamondsa, a posebice ne ovog. Nadasve ga
nije podnosio tako rano ponedjeljkom u jutro.
Gumena cijev spiralno se pruala dolje, u zelenu dubinu, i njih se
dvoje, drei se za ruke, sputalo slijedei je. Tracey je jo bila malo
uznemirena. To nije bio Mediteran, koji doekuje ronioca s toplim i
plavim prijateljskim zagrljajem, bio je to razuzdani Atlantik, hladan i
prijetei, zelen i neukrotiv. Straio ju je, ali Johnnyjeva ruka prenosila
joj je osjeaj sigurnosti. Ventili Draeger davali su ritam njihovu disanju
svojim uskljualim metalnim zvidukom, a ledena voda uspijevala je u
neugodnim potoiima prodrijeti u gumeno odijelo na zapeu i vratu.
Na nekoliko metara dubine Johnny se zaustavi i pogleda pravo u
staklo njene maske. Nasmije joj se, ustiju iskrivljenih velikim usnikom,
i dade joj znak podignutim palcem. Oboje pogledaju u vis. Povrina je
bila srebrnasta kao nesavreno zrcalo, a crni cigarasti oblik trupa,
tamo gore, bio je obavijen udnom svjetlou. Gumena cijev i lanac
sidra buili su taj srebrnasti strop sjedne strane i zabijali se u tamno
75

zelenu dubinu s druge. Zatim Johnny pokae prema dnu i ona

potvrdno kimne. Presaviju se glavom na dolje, usmjere peraje prema
gore i, jo uvijek drei se za ruke, nastave sputanje. U tom trenutku
Tracey zauje pucketavi um i ugleda kako se iz zelene dubine pod
njima uspinje, vijugajui prema povrini, bljetavo jato srebrnih
mjehuria. Izotri pogled i promotri u zelenu tamu slijedei pravac
gumene cijevi, te joj se tamo dolje u mraku polako ukau spodobe
dvoje ljudi u crnim odijelima koji su radili na kraju cijevi. Izazivali su
udan dojam, bili su nalik dvama sveenicima koji slue crnu misu.
Ona i Johnny stignu do dna i ostanu tamo plutati, malo dalje od
dvojice i cijevi. Johnny pokae dubinomjer koji je nosio na zapeu kao
sat: pokazivao je trideset i est metara. Potom se okrene i kretnjom
ruke pokae u smjeru hridi. Nalazili su se u grotlu usred podmorskih
krapa, u blizini neprekinutog lanca crnih stijena koje je ona bila
vidjela svisoka, iz zrakoplova. Prema tim hridima nosila ih je jaka
struja. Johnny joj snano stisne ruku i povue dolje. Ostanu isprueni
trbuhom na dnu i Johnny uzme grst bijela pijeska, zatim ga protrese
tako da najmanje djelie struja odnese kao oblak i pokae joj tei
ljunak to mu je ostao u ruci. Opet se osmjehne i ona uzvrati
osmjehom. Stalno je drei za ruku, vrati se do dvojice koji su radili na
gumenoj cijevi i zastane gledajui ih. Uz kraj gumene cijevi prijanjala je
druga, kruta, od metala, promjera pet centimetara i duga est metara.
No u tom trenutku samo se polovica nje vidjela nad pjeanim dnom
jer su je dva ronioca zabila u pijesak i ljunak sve do stjenovite
podloge. Gumena je cijev bila povezana s kompresorom gore na palubi,
koji je zapravo usisavao pijesak i ljunak postupno kako je metalna
cijev tonula u njih. Vrili su probna vaenja na podruju otoka
Thunderbolt i Suicide. Uzimali su uzorke promjera pet centimetara na
svakih petnaest metara udaljenosti kako bi utvrdili dubinu stjenovitog
dna, debljinu naslaga i sadraj ljunanog pokrova. Iscrtavali su mapu
i ispitivali hridi kako bi imali dovoljno tonu sliku o konfiguraciji
podruja kad bude stigao Kingfisher, odnosno kako bi znali odakle
zapoeti vaenje i to mogu oekivati kad ponu. Ipak, do tog trenutka
ishodi su potvrdili najoptimistinije Johnnyjeve procjene. U zavalinama
izmeu hridi nalazila se izvrsna debela naslaga ljunka i, kako je on
oekivao, onaj tei bio je nataloen u zavalinama bliim tjesnacu
izmeu Thunderbolta i Suicidea, dok je sitniji i laki bio odnesen dalje.
U nekim zavalinama naslaga ljunka bila je debela nekoliko metara i
sve prisutne vrste kamenja bile su obeavajue. Ve su bili pronali
76

ocjepke granata, jaspisa, siderita i berila te titansku prainu. Kako

bilo, iz te cijevi sputene u morsku dubinu ve je bila izala konana i
nepobitna potvrda. Ve su bili izvukli prve dijamante iz leita izmeu
Thunderbolta i Suicidea. Imajui na umu potpunu nevjerojatnost da
nau kamen u uzorku promjera pet centimetara sa sondama na
udaljenosti od petnaest metara i imajui, povrh toga, na pameti da ak
i ljunak koji najvie obeava ne sadri vie od jednog dijamanta na
pedeset milijuna oblutaka, injenica da su oni nali ve etiri
dijamanta bila je ne samo uzbudljiva, nego i ohrabrujua. Istina,
dijamanti su bili mali, ni jedan nije bio vei od pola karata, ali su ipak
bili dijamanti, a neki ak i odline kakvoe. Jedan od dva ovjeka koji
su radili na cijevi okrene se i dade Johnnyju znak ispruenim dlanom
okrenutim nadolje: cijev je stigla do stjenovite podloge. Johnny
potvrdno kimne, dade znak podignutim palcem i, povukavi Tracey za
sobom, pone izranjati. S potekoom se uspnu stepenicama, sputani
velikim bocama zraka koje su nosili na leima, ali spremne i hitre ruke
pomognu im da se popnu na palubu i oslobode se teke opreme i
gumenih odijela. Zahvalivi, Tracey prihvati runik koji joj je jedan
lan posade pruio i dok je brisala gustu mokru kosu, pogleda prema
dvama otoiima nalik kitovima s aureolom bijelih ptica nad zelenim
morem. Valovi su se lomili o stijene uz muklo tutnjanje, kao neke
daleke bitnice. "Sveta nebesa! Ovo je ba divlje i uzbudljivo mjesto!"
Glas joj je ustreptao od emocija dok je brisala kosu. "ini da se uti
ivim." Johnny savreno shvati to je namjeravala rei: to je bio dojam
koji su pobuivali to nemirno i neprijateljsko more i to surovo kopno,
ne obeavajui nita osim opasnosti i pustolovine. Zausti da joj
odgovori kad se pojave dva ronioca koja su radila na cijevi i uspnu se
na palubu. Vii od njih ispljune usnik i pusti da mu padne na prsa.
"Ako se slaete, prelazimo na sljedeu toku. to kaete?" Skine masku
i kapuljau otkrivajui svijetlo plavu kosu i preplanulo lice. "Vrlo
dobro, Hugo." Johnny uputi pogled odobravanja Hugu Krameru, koji je
davao nalog da se izvuku cijev i sidro kako bi se Wild Goose pomaknuo
dalje, na sljedeu ispitnu toku. On nije bio sklon povjeriti Wild
Gooseu posao probnog vaenja ljunka i Kingfisherovog pomonog
broda. Nije poznavao Huga Kramera pa ga je Benedictova ustrajnost
njemu u prilog uinila sumnjiavim, ali bilo je na koncu konca vie no
prirodno da iskoriste jednog od zapovjednika iz tvrtkine flote i on je
sada ve bio spreman priznati da je pogreio: Kramer je bio pametan i
marljiv radnik, neiscrpiv i pouzdan, a bio je odlian mornar koji je Wild
77

Gooseom manevrirao sa svom nunom vjetinom, primjerice, da se i po

uzburkanome moru pristane uz bok Kingfisheru. to se pak ticalo
njegova zasigurno neugodnog fizikog izgleda, Johnny gotovo da vie
nije ni obraao panju na to, iako je u prvi tren ok koji je doivio
vidjevi to ruiasto lice, gotovo bijelu kosu i sljepake oi bio dosta
velik. Tracey pak nije bila tako irokogrudna. Taj je ovjek u njoj
izazivao nelagodu. Bilo je neega u njemu to je izazivalo dojam
zvjerske okrutnosti, navodilo na pomisao o zatomljenoj nasilnosti.
Osim toga, ponekad su je od naina kako je gledao u nju prolazili
marci. Kao u tom trenutku, na primjer. Nakon to je izdao svoje
zapovijedi, poeo ju je svlaiti pogledom. Crni kupai kostim dodatno je
isticao njene vrste i velike grudi i Hugo Kramer prodirao ju je tim
ispranim oima uokvirenim bijelim obrvama. Nagonski se pokrije
runikom i stekne dojam da joj se, okreui pogled prema Johnnyju,
razdragano nacerio. "Kau mi da je taj va drager doista poseban."
"Jest, Hugo. Ne radi se jednoj od onih prilagoenih i preinaenih
platformi koje koriste druge tvrtke. To je prvi brod za lov na dijamante
projektiran posebno u tu svrhu." "to je drukije?" "Gotovo sve. Usisna
cijev radi na tornju smjetenom na pramanoj palubi i prolazi kroz fino
obraen otvor u trupu." "Kakva vrsta cijevi?" "elina mrea promjera
pola metra s gumenom unutarnjom stijenkom. Moemo je spustiti na
sto metara dubine i opremljena je kompenzatorom koji sprjeava
oscilacije pri valjanju i ljuljanju trupa." "Pola metra je mnogo. A kako
ete postii usisni tlak?" "To je najvanija stvar, Hugo. Mi ne
usisavamo, ispuhujemo. Izbacujemo vodu iz cijevi pritiskom
komprimiranog zraka. Snani mlaz vode iz otvora cijevi izaziva
usisavanje ljunka." "Genijalno! Tako, to dublje radi, to je
uinkovitija!" "Tono." "A tovar? Hoe li biti uobiajenog prebiranja,
mlina ili rvnja s kuglama i stola s masti?" "Ne. To je prouzroilo
propast drugih tvrtki: prosijavanje starim postupkom. Ne. Za poetak,
imamo ciklon." "Ciklon?" "Jeste li ikada vidjeli centrifugu?" "Da." "Isti
princip. Zarotirate ljunak u krunoj posudi izbacujui sve ono to ima
specifinu teinu manju od dva zarez pet. Ono to ostane, sipa se na
transportnu traku koja prolazi ispod rentgenskog aparata koji otkriva
dijamante komad po komad. Kako znate, pod rentgenskim zrakama
dijamanti postaju svjetlucavi i jasno se istiu. Stroj zatim prenosi
svako takvo otkrie sredinjem raunalu." Johnnyjev glas, kao
uostalom i dranje, odraavao je zanos kojemu je bilo nemogue
odoljeti. Tracey se dade zanijeti gledajui njegove oi i njegova usta dok
78

je govorio, smijui se kad se on smijao, ak vjerno pomiui usne. "Ovo

je sala s ciklonom." Benedict van der Byl objanjavao je dok je,
pridravajui je za lakat jedne ruke, pomagao Ruby Lance da sie niz
posljednje stepenike stepenita. "Ve sam ti objasnio kako radi." "Da."
Ruby potvrdi i pogleda sa zanimanjem oko sebe. U tom dijelu
Kingfisherova trupa splet sivo obojenih brodskih limova oblikovao je
pravu etvrtastu metalnu kutiju u ijoj je sredini bio ciklon, kruni
toranj u obliku stoca visok tri metra, takoer premazan sivom bojom
ratnog broda. "ljunak se usisava ovdje u nutra." Benedict pokae
veliku cijev koja je ulazila u salu s ciklonom kroz pramanu pregradu i
spajala se na donji dio ciklona. Pokae rukom u vis. "Ovuda ide gore.
Tei se dijelovi odvajaju i idu dalje." Iza ciklona pomaljala se manja
cijev koja je zatim nestajala kroz suprotnu pregradu. "Manji budu
potisnuti do vrha i izbaeni nazad u more." "Shvaam. Ali gdje je slaba
toka?" . "Doi." Benedict je povede kroz salu probijajui se kroz
materijal to su radnici, kojih je na Kingfisheru bilo jo mnogo,
posvusa razbacali. Stignu do nekih vrata u pregradi. "uvaj glavu."
Uu pognute glave u dugi prolaz s vratima na oba kraja. Zdesna se
cijelom duinom sale pruao pokriveni tunel. Benedict pone
objanjavati: "Ovuda tee transportna traka. Koncentrat ljunka u
padu prolazi kroz struju toploga zraka koja dolazi iz elektrine pei i
tako se sui. Potom se skuplja na transportnoj traci koja prolazi ovim
tunelom i biva odnesen do sale s rentgenskim aparatom." Ruby upita:
"I tu e ga postaviti?" "Tono. U tunel s transportnom trakom. Znai,
treba pomaknuti onaj kontrolni poklopac za jedno metar da bi se
napravilo mjesto." Ruby je odobravala glavom. "A moe li se pouzdati
u ovjeka koji e obaviti posao?" "Da. Ve je radio za mene." Benedict
nije dodao da se radi o istome ovjeku koji je bio projektirao
elektronsku opremu za balone koje je Ring koristio i koji je namjenski
bio doao iz Japana kako bi modificirao Wild Gooseov ehogoniometar.
"Vrlo dobro." Ruby je izledala zadovoljno. Malo pomalo sve je vie
postajala pokretaka snaga tog saveza, podbadajui Benedicta kad bi
pokazao oklijevanje ili kad bi pokuao izbjei sve ono to ga je prije ili
poslije trebalo dovesti do sukoba s Johnnyjem Lanceom. "Sada
pogledajmo salu s rentgenskim aparatom." Bio je to mali odjeljak,
gotovo kao ormar. Pod, strop i zidovi bili su presvueni debelom
olovnom ploom. Sa stropa je visio rentgenski aparat pod kojim je bio
okrugli stol ija je ploha bila pokrivena ploom od nehrajueg elika u
obliku pelinjeg saa. "Koncentrirani ljunak istrese se na ovaj stol koji
79

se okree pod rentgenskim zrakama. One dijamante ine svjetlucavim,

pa ih tako raunalo otkriva i odreuje im mjesto na stolu, pokazujui
njihovu tonu veliinu i poloaj." Benedict pokaza veliki splet
plastinih cijevi povezanih svaka sa svojom metalnom rukom. " Tada
raunalo naredi jednoj od onih da se spusti na stol tono iznad
dijamanta i da ga usie. Raunalo izabire cijev prikladnog promjera za
dimenzije otkrivenog dijamanta i nakon to cijev izvri njegovu
naredbu, stol prolazi ispod drugog rentgenskog aparata u svrhu
potvrde da je dijamant doista izdvojen. Ako sluajno cijev ne usie
kamen, onda raunalo automatski pomie stol u drugi krug. Tek kad
su dijamanti sigurno izdvojeni, preostali materijal isti se sa stola, koji
se okree da bi prihvatio novi ljunak iz sale s ciklonom i ponovio isti
postupak. Sustav je uinkovit sto posto. Njime se pokupi svaki pojedini
dijamant, ak i kamenje sitno poput zrnca eera." "Gdje je raunalo?"
"Tamo unutra." Benedict pokaza prozori s olovnim staklom kroz koji
se vidio stol pod rentgenskim aparatom i iza kojeg je bio jo jedan mali
odjeljak. Ruby pritisne nos o staklo kako bi pogledala u nutra:
raunalo je gotovo u cijelosti zauzimalo odjeljak, ogroman ormar od
emajliranog metala, ne mnogo drukiji od friidera, unato svim
ruicama i kvadrantima. I Benedict pogleda, stojei pored nje.
"Raunalo upravlja cijelom operacijom. Nadzire protok komprimiranog
zraka u cijevi usisnika, regulira ciklon, pokree rentgenski aparat i
okree stol, vae i broji izdvojene dijamante prije no to ih odloi u sef.
Povrh toga upravlja Kingfisherom dojavljujui zapovjednikom mostu
toan poloaj broda u odnosu na dno, provjerava podmazivanje i
temperaturu strojeva i dinama te na zahtjev izvjetava izravno i u
cijelosti o svakoj fazi operacije." Ruby, koja je jo uvijek gledala u
unutranjost odjeljka s raunalom, upita: "Nakon to su izdvojeni sa
stola koji krui, to se zbiva s dijamantima?" "Prebacuju se na
elektronsku vagu koja vae svaki kamen posebno, potom se kroz
odjeljak s raunalom prebacuju do sefa, gdje se skladite." Benedict
pokae elina vrata umetnuta u pregradu. "Sef ima vremensku bravu.
Cijeli sustav funkcionira a da ni jedan dijamant ne dodirne ljudska
ruka." "Idemo porazgovarati s onim talijanskim neotesancem," Kad se
okrenula, Benedict joj je stavio ruku oko ramena i posesivno je
privukao k sebi. "Ne sada!" Ruby se odbojno oslobodila iz njegova
zagrljaja. Prva izae iz odjeljka i proe ispred vrata sale s raunalom i
s transportnom trakom. Bila je impresionirana dovitljivou sustava,
ali ljutila ju je injenica da ga je konstruirao Johnny Lance. Ve je bila
80

prela na drugu stranu. Praktino, boljem ponuau. Ugledavi Ruby

Lance, Sergio Caporetti osjeti trecaj u srcu: tako mrava i s tom
mukom stranjicom morala je mukarcu biti slaba utjeha u hladnim
noima. Premjesti cigaru iz jednog kuta usta u drugi, jo je vie
natapajui pljuvakom. Nikako nije mogla biti vrele krvi, odlui.
Procjenjujui uzavrelost krvi neke ene, njenu strastvenost, on je
mogao pribjei ne samo znanju, ve i dubokom nasluivanju. Hladna
poput zmije, evo kakva je ona bila. Suosjeajnost se stoga pretvorila u
odbojnost. Kad ju je vidio kako sjeda na naslonja u njegovoj kabini,
prekriivi paljivo one duge pozlaene noge, jedva je obuzdao drhtaj.
Da, zmija. Ova si svakog mukarca proguta kao apca. Svakako, on se
divio Johnnyju Lanceu, ali - odlui - s takvom enom uza sebe taj
jadniak nije bio siguran ni od ega. Pokua izgledati prijateljski, pa je
upita: "Dopada li vam se moj brod? Nije li prelijep?" Naglasak na tom
"prelijep" uistinu je navodio na pomisao da je uvjeren ak u
Kingfisherovu sposobnost stvaranja. U znak gaenja Ruby nakrivi
usne i zanemari pitanje. Upali cigaretu i nestrpljivo zaljulja nogu,
okreui glavu kako bi pogledala kroz prozori kabine. Takvo
ponaanje zasmetalo je Sergia, koji ipak nije stigao razmisliti o njemu
jer je ba u tom trenutku Benedict van der Byl odluno uao i stao
nasred kabine ruku prekrienih na leima. Tiho ga upita: "Gospodine
Caporetti, do koje mjere volite novac?" Talijan se nasmijei i gurne
unatrag kapu sa titnikom. "Volim ga jako. Vie od svoje majke, rekao
bih. A svoju majku volim vie od ivota." "Biste li se voljeli obogatiti?"
Sergio skupi svu svoju enju u jedan uzdah. Vie puta potvrdno
kimne glavom. "Da. Ali se to ne moe ostvariti. Previe vina, previe
lijepih djevojaka, pa onda karte, okrutne kao..." Prekine na tren da bi
naao prihvatljivu usporedbu i baci pogled na Ruby, "...kao mrava
ena. Ne. Novci nisu stvoreni da ostanu, dolaze i odlaze." "to biste
uinili za dvadeset tisua funta?" "Za dvadeset tisua?" Sergiove oi
bile su tamne i vlane, lijepe poput oiju umirue gazele ili zaljubljene
ene. "No, nema toga na svijetu to ne bih napravio."
Kingfisher je krenuo put Afrike dvadesetog listopada. Kao predstavnik
brodara, Benedict van der Byl donio mu je iz Londona elje za dobrim
morem, a prije polaska broda ostao je vie od sata zatvoren u kabini sa
Sergiom Caporettijem. Prvi dio puta prema jugu brod je preao u
oekivanom roku, ali stigavi do otoka Las Palmas, dolo je do
desetodnevnog zakanjenja koje je razbjesnilo Johnnyja. Na svoja
81

telegrafska traenja objanjenja iz Capetowna dobivao je neodreene

odgovore: naalost, Kingfisher je pretrpio kvar na motorima, koji su
sada pokuavali popraviti u dokovima Las Palmasa. Putovanje se
trebalo nastaviti im budu obavljeni popravci. U meuvremenu,
japanski gospodin koji je doekao Kingfishera u Las Palmasu zvao se
Kaminikoto. Odve teko ime za Sergia Caporettija koji ga je zato
nazvao Kammy. S izlikom da bi radovi na brodu mogli biti opasni,
posadu je poslao na kopno i smjestio je u najboljem hotelu, dareljivo
je opskrbivi opojnim estokim piima. Sergio nije vidio svoje ljude svih
tih deset dana tijekom kojih su on i Kammy bili zauzeti prepravcima
na Kingfisherovom raunalu i opremi za vaenje ljunka. Tijekom tih
deset dana njih su dvojica otkrila da su unato znaajnih razlika u
svome izgledu zapravo bratske due. Kammy je donio sa sobom na
brod tajanstvene kazete. Svaki su dan, od zore do poslije zalaska,
raspomamljeno radili. Nakon toga su odmarali. I upravo ih je to
odmaranje zbliilo. Vie od rada. Kammy je bio otprilike polovica
Sergia, s licem zlog majmuna i nerazdvojivim eirom na glavi. Jednom
ga je Sergio iznenadio u kupaonici bez pokrivala za glavu i tako je
otkrio da je Japani elav kao biljardska kugla. No po pitanju ena
njihovi su se ukusi savreno slagali i ta podudarnost znatno je
olakala njihov odabir enskog drutva, jer ono to se dopadalo
jednome dopadalo se i drugome. Sudbina je htjela da Sergio ponese sa
sobom tijekom ostatka putovanja uspomenu na tog Japania koji gol i
sa eiriem na glavi, uzjahavi tovarnu kobilu, isputa krike
uzbuenja i bodrenja. Kad je Sergio napokon vratio razularenu posadu
na Kingfishera, jedini znak njegovog i Japanevog rada bio je pomak
od nekoliko metara koji je pretrpio kontrolni poklopac tunela s
transportnom trakom. "Ovo je najbolji posao koji sam ikada napravio."
Kammy se pohvalio Sergiu. Blizina rastanka inila ga je tunim. Na
koncu konca, bili su braa. "Stavio sam svoj potpis. Sjetit e me se
svaki put kad ga vidi." "Dobar si ti deko, Kammy. Najbolji!" Sergio ga
zagrli, podiui ga od tla i ljubei sa zanosom u oba obraza, dok je on
oajniki pridravao eiri. Dok je Kingfisher kretao prema jugu, on je
ostao tamo na molu, kao nepomina alosna i osamljena spodoba.
Johnny Lance zabrinuto pogleda brdo praznih boca ampanjca
naslaganih iza rotilja. Raun za tu zabavu popeo se do zvijezda, ali
ionako se nije radilo o njegovoj muiavosti. Uzvanici su bili najvei
vjerovnici Van Der Byl Diamondsa sa suprugama i zabava je bila
82

prireena s ciljem da im napokon pokau u to su uloili svoj novac. U

oima vjerovnika, naime, prividno je bogatstvo umirujue koliko i
stvarno. Trebalo ih je, dakle, natrpati hranom i ampanjcem, pokazati
im Kingfishera i vratiti ih zrakoplovom doma, i sve to u iskrenoj nadi
da e ostati dovoljno zadivljeni da mu vie ne dosauju neko vrijeme,
ostavljajui mu mogunost da spasi Van Der Byl Diamonds. Presretne
Traceyn pogled. Mig koji mu je uputila bio je znak srdanog
sudionitva, budui da je u tom trenutku bila okruena gomilom
sredovjenih financijera i bankara koje je ampanjac uinio
prijemljivima za njene ari. On odgovori takoer migom, nakon ega s
izrazom krivice na licu pogleda uokolo u potrazi za Ruby. Osjeti
olakanje kad je ugleda u kutu paviljona utonulu u razgovor s
Benedictom van der Bylom. Tada se udalji, probivi se kroz guvu, do
kraja zaravanka i stigavi tamo, pripali cigaretu i pone motriti obzor
prema zaljevu Cartridge. Zrakoplovi Dakota, unajmljeni kako bi doveli
goste, nabavljae i konobare iz Capetovvna i vratili ih tamo, stajali su
na stazi iza zgrada. Veliki ator u obliku paviljona bio je podignut
ponad uskog ulaza u zaljev na vrhu jedne pjeane zaravni, prethodno
izravnate buldoerima kako bi se smjestili stolovi s hladnim jelima i
reetke rotilja, oko kojih su u tom trenutku radili konobari odjeveni u
bijelo, dok su veliki izrezani komadi triju divokoza i jedno cijelo tele
cvrali na aru podiui oblak miriljavog dima. Tracey okrene pogled
u tu stranu i ugleda Johnnyja tamo na osami. Izgleda umorno,
pomisli. Napori u ovim posljednjim mjesecima izmorili su ga.
Razmiljajui ponovo o tome, shvati da se gotovo svaki dan Johnny
suoio s nekom krizom. Tjeskobno iekivanje odluke suda, koja im je
na kraju zajamila koncesiju za Thunderbolt i Suicide, tek se okonalo
kad se suoio s problemom kanjenja radova na Kingfisheru, a sve to
usred mahnitanja vjerovnika, Benedictovog ostracizma i stotinu drugih
nedaa i frustracija. Nalik je boksau na zvuk gonga posljednje runde,
pomisli ganuto, prouavajui taj profil okrenut prema moru. Svakako,
jo je izgledao agresivno, vilica je bila ispupena i ruka s krnjim
prstom stiskala je cigaretu u zatvorenoj pesti, ali bilo je tamnih sjena
pod oima i bore unutarnje napetosti krivile su usta u grimasu.
Iznenada, Johnny kao da je postao jo napetiji, stavio je ruku nad oi i
zatim se vratio do atora. Nadvikujui mete i buku, vikne: "Panja,
svima! Stie!" Buka se odmah udvostrui i cijelo drutvo izleti vani na
sunce. Uzbuenje je bilo veliko zahvaljujui nadasve Pommeryju koji
su svi pili ve od podneva. "Evo ga! Evo ga tamo!" "Gdje? Gdje?" "Ne
83

vidim ga." "Tamo, lijevo od onog oblaka na obzoru." "Oh, da. Vidi! Vidi!"
Tracey uzme dvije ae ampanjca s pladnja jednog konobara i doe do
Johnnyja. "Hvala." Nasmije joj se. Meu njima je sada ve postojala
prisnost. "Trebalo mu je da stigne." Tracey je takoer gledala crnu
tokicu tamo dolje na zelenom oceanu. "Kada e poeti raditi?" "Sutra."
"A koliko e vremena trebati da bismo znali... no, je li vrijedilo truda?"
"Tjedan dana." Johnny se okrene prema njoj. "Najmanje tjedan dana,
da bismo bili sigurni, ali kako se stvari razvijaju, znat emo za
nekoliko dana." Uute i nastave gledati tokicu koja je sve vie rasla.
Gomila uzvanika je, u meuvremenu, izgubila zanimanje za dolazak
broda i pomalo se vraala ampanjcu i tanjurima zlatoutog mirisnog i
zadimljenog mesa koje je stizalo s rotilja. Na kraju Tracey prekine
tiinu meu njima. Oklijevajui, kao da izbjegava suoavanje s
neugodnom temom, upita: "Koliko ve ima da se Ruby vratila? Deset
dana?" "Vie manje." Johnny se odmah okrenuo, pogledao je i dodao:
"Nisam je puno viao, ali ini mi se mnogo oputenija, barem ne davi."
"ini se da su ona i Benedict postali dobri prijatelji." Tracey baci
pogled u njihovu pravcu, na bunu skupinu veseljaka u kojoj su
upravo bili. Johhny nehajno nastavi: "Srela ga je u Londonu. Sluajno.
Rekla je da su nekoliko puta zajedno ruali." Tracey je oekivala da e
jo neto dodati, da e izraziti neku sumnju, neku zadrku, no Johnny
je izgledao kao da je izgubio svako zanimanje za temu i poeo je
govoriti o programu koji su dogovorili. "Raunam na tebe to se tie
supruga. Kad se popnemo na brod, ti e se pozabaviti njima. Dri na
oku prvenstveno gospou Larsen, ve je malo pripita." Kingfisheru je
trebalo gotovo dva sata da ue kroz kanal u zaljev Cartridge i pristane.
U meuvremenu Johnny nije ni na tren odvojio oka od njegova
neobina obrisa. Svakako, nije bio lijep pogledu, ali bijeli grb Van Der
Byl Diamondsa na dimnjaku pridavao mu je u njegovim oima
posebnu ljepotu. Kad je proao ispod njih da bi uao u zaljev, Larsen je
nazdravio slavnoj budunosti broda. Nakon toga su se svi spustili s
dine i ukrcali u Land Rovere koji su ekali, te su se odvezli ususret
brodu koji se okretao u zaljevu. Kad su stigli, Kingfisher je ve bio
pristao i kapetan Sergio Caporetti ekao ih je da bi im zaelio
dobrodolicu na brod. Stajao je na vrhu ukrcajnog mostia i, svjestan
vanosti trenutka, uredio se najbolje to je mogao: odora s plavom
jaknom na dvostruko kopanje i krem koulja na ljubiaste crtice na
kojoj se isticala svilena kravata boje rajice. Dvobojne, bijelo crne
cipele bile su od krokodilske koe i privlaile su panju na njegovim
84

ogromnim nogama. to se pak dranja tie, bio je poput pingvina.

Povrh toga, malo je pretjerao s briljantinom, koji je bio prodornog
mirisa po ljubiicama i pretvarao mu kosu u crni sjajni ljem, dok mu
je potpuno ravna crta po sredini glave otkrivala bjelinu vlasita. Kako
bilo, neodredivi miris briljantina bio je u neskladu s jasnim vonjem
cigare koja je bila one marke koju je puio samo u velikim prigodama,
na svadbama, pogrebima i slino. im je ugledao Fifi Larsen, njegove
su se lijepe oi kao u gazele zaarile strau. Pripijene hlae
financijerove supruge bile su nabrekle i kvrgave kao da su pune ivih
zeeva, dok je ruiasta kouljica bila opasno napeta na avovima. Oi
su joj sjajile kao perla ampanjca koji je popila i prodorni pogled
Sergia Caporettija nezaustavljivo ju je nagnao da, sirotica, zacrvrkuta
bez ikakva vidljiva razloga. Posjet Kingfisheru poeo je i Talijan, koji je
bio domain, smjestio se tik iza lea Fifi Larsen. Tek to su krenuli
prvim stepenitem, ona dreavo zacia i u velikom skoku napravi u
zraku pola premeta, da bi potom prizemljila gotovo olovnom teinom,
izazivajui poskakivanje svih svojih bujnih enskih atributa. "Draga
moja Fifi, to se dogaa?" Suprug se zabrinuo, dok je kapetan Sergio
skrenuo pogled i i zadobio aneoski nevin izgled. Johnny se, meutim,
odmah uzbunio jer je vidio dlakavu Talijanovu apu kako pomamno
grabi tu velianstvenu stranjicu. U nevjerici, ali umiren, zauje
gospodin odgovor kojemu je prethodilo cvrkutanje: "Mislim da sam
uganula gleanj. Moda bi bilo bolje da negdje sjednem." Johnny
zabrinuta pogleda odmah potrai Tracey ne bi li je otpratila van
kapetanova domaaja, ali prije no to joj je uspio dati znak da se
umijea, Fifi se ve epajui udaljavala oslonjena na Talijanovu ruku,
nakon to je hrabro odbila sve druge ponude za pomo. "Molim vas,
nikako vam ne elim upropastiti zabavu. Malo u u miru sjediti u
kapetanovoj kabini." Johhny tada stane uz bok sjedokosog supruga i
odlui da ga vie nee ispustiti iz ruku. Budui da nije uspio sprijeiti
Fifi u njenom privatnom posjetu kapetanovim odajama, barem e se
potruditi da muu ne padne iznenada na um kakva muica da joj se
pridrui. "Ovo je ormar s eksplozivom." Uhvati Larsena pod ruku i
povede ga dalje. "U njemu drimo zalihu plastinog eksploziva za
podmorska miniranja." Zabrinutost za enino uganue odmah je
nestalo i tijekom razgledavanja Kingfishera Larsen se prepustio svojim
interesima. Johnny mu je pokazao cijeli postupak obrade, od
usisavanja ljunka do izbacivanja otpada. Naputajui salu s
ciklonom, Johnny izae prije njega kako bi mu pridrao vrata. "Iz
85

ciklona koncentrat prolazi kroz ovo." im su uli u uski odjeljak s onu

stranu sale s ciklonom, naglo i iznenaeno zastane. "to je, Lance?"
"Nita, nita." Nakon poetnog iznenaenja otkriem da je poklopac za
kontrolu tunela s transportnom trakom bio pomjeren, razmisli i
zakljui da je valjda bio pomaknut iz sigurnosnih razloga. Vjerojatno
su preinaku zatraili ininjeri u brodogradilitu. Nastavi: "Koncentrat
se kroz ovaj tunel prenosi u sljedei odjeljak, a iz njega u salu s
rentgenskim aparatom. Ovuda, molim." Vodei ih prema sljedeim
vratima, odlui da e za svaki sluaj biti bolje provjeriti s ininjerima.
Larsen upita jo neto i on odgovori, zaboravivi u tom trenutku tunel
s transportnom trakom. Uu u dvoranu s rentgenskim aparatom.
"Primijetio je." Benedict je uznemireno uvlaio kratke dimove cigarete
koju je stisnuo u ruci skupljenoj u kupicu. "Tom gadu nita ne
promakne." ,Ruby mu odgovori: "Primijetio je, svakako, ali je i
prihvatio. Nisam ga gubila iz vida. Nekoliko je trenutaka bio
iznenaen, ali mora da je zatim razmislio o tome. Gotovo sam vidjela
njegov um kako radi. Prihvatio je to, vjeruj mi." Nalazili su se na onom
dijelu Kingfisherova zapovjednikog mosta koji je bio najizloeniji
vjetru. Ruby se iznenada pone smijati i upozori ga ivahnim glasom:
"Nemoj da ti je lice tako zabrinuto. Tvoja nas sestra opet gleda. Tamo
dolje je, na pramanoj palubi. Doi, maknimo se odavde." I dalje se
smijui, povede ga iza ugla kabine. Stigavi u zaklon, lice joj opet posta
ozbiljno. Strano ozbiljno. "Tvoja sestra neto sumnja. Bit e bolje da
se nas dvoje ne vidimo dok ne porazgovara s Johnnyjem." Benedict
potvrdi. "Kada e porazgovarati s njim?" "Uskoro." "Kada uskoro?"
Nije se mogla utiti spokojnom sve dok stvar ne bude izala na vidjelo,
sve dok se Benedict ne oituje i obveze pred svima. A ipak, nije ga
smjela previe tjerati na to. "im Kingfisher bude potopio Diamonds.
Izabrat u trenutak kad bude financijski uniten, tada u mu rei. Bit
e to coup de grace." "Benedicte, zlato, kada e to biti? Ne vidim asa
da budem s tobom bez svih ovih smicalica." Benedict zausti da
odgovori, ali naglo stane. Malo pomalo njegov izraz lica postao je kao u
nekoga tko ne vjeruje svojim oima. Gledao je preko njena ramena.
Ona se odmah okrenu. Zavjesa na prozoriu kapetanove kabine bila
je u jednom kutu malo odmaknuta i izvana se moglo prisustvovati
prizoru takve rumenkaste i razuzdane raskoi koji se mogao odviti jo
samo na vrhu Olimpa, izmeu Jupitera i Junone. U kabini su Fifi
Larsen viali uganuti gleanj. "Vrlo dobro, dobio si svoju igraku.
Nadajmo se, za dobro sviju, da e se pokazati korisnom neemu." S
86

velikim osmjehom na usnama Benedict je priao Johnnyju i Larsenu,

koji su stajali pod tornjem u obliku ravi na pramanoj palubi
Kingishera. Bio je to ureaj koji je sluio za sputanje i podizanje
usisnika. "Igraku?" Bijele Larsenove obrve dokraja se zalue. "Nadam
se da nemate vie dvojbi? Sada kad imate koncesiju za Thunderbolt i
Suicide." "Oh, ne bih to nazvao dvojbama, gospodine Larsen. Prije
zadrkama, ne istinskim dvojbama. Sve je ovo potaknuo Johnny
Lance. On je sa svojim zanosom bio stvarni pokreta svega, unato
svim opiranjima. ak i onim moga pokojnog oca." "Stari van der Byl
protivio se projektu? Nisam znao." Larsen je bio oigledno uznemiren.
"Ne, nije se opirao, Larsene." Benedictov osmjeh htio je biti umirujui.
"Ne ba tono tako. Ali zasigurno ste primijetili da je bio vie sklon
riskirati va novac no svoj. To vam moe doarati to je mislio." Uslijedi
ledeni muk na koncu kojega se Larsen hladno obrati Johnnyju:
"Dobro, Lance, hvala na zanimljivu danu. Doista, vrlo pounom.
Slijedit u pozorno va napredak. Vrlo pozorno." Okrenu se na petama
i prikljui se stidljivoj i zadovoljnoj Fifi, koja ga je ekala u drutvu
nekoliko drugih supruga. "Doista ti hvala." Johnny se otrovno
nasmijei. "Nema na emu." Benedictov osmjeh blistao je. "Do konca
ovoga tjedna natjerat u te da pokua jednu za drugom sve rijei koje
si sada izrekao. Nabit u ti ih u gubicu." Johnny je bio tih i smiren.
Benedict promijeni izraz lica: pritvori oi, iskezi zube u podrugljivu
podsmjehu i izbaci vilicu u znak izazova. "Brz si na jeziku, Lance."
Pogledaju se u oi. Njihovo neprijateljstvo bilo je skroz oito, duboko,
iskonsko, poput neprijateljstva dvaju sukobljenih kozoroga koji su se
iznenada nali usred ope pozornosti. Uzvanici su ih radoznalo gledali,
bili su svjesni da se izmeu te dvojice odvija drama, ali nisu shvaali
kakva. Ruby se odmah umijeala. Prila je, uzela Johnnyja pod ruku i
medenim se glasom obratila Benedictu: "Benedicte, nee se ljutiti
udaljim li se tren sa suprugom? Moram porazgovarati s njime o
povratku u Capetown." Odvede ga u stranu i napetost nestade.
Razoarani uzvanici upute se prema iskrcajnom mostiu, eljni da se
iskrcaju. Kasnije, u meteu polaska, Johnny je uspio razmijeniti
posljednje rijei s Tracey prije no to se ukrcala u jedan od dva
zrakoplova Dakota. "Ostat e ovdje dok ne bude znao?" Kad on
potvrdi, doda aptom: "Onda neka ti je sa sreom, Johnny. Molit u za
tebe." I krene za Ruby u zrakoplov. Johnny je stajao i gledao dva velika
stroja kako rulaju sve do dna staze, okreu se i uzlijeu tutnjei na
purpurnom veernjem nebu. Kad su nestali, pustinja se vrati svojoj
87

tiini. Sve je bilo nepomino. Sjedei u Land Roveru, popuio je

cigaretu dok se oko njega sputala no. Osjeao je nelagodu, utio je u
sebi, negdje duboko, pretkazanje i zebnju, neto nalik otkucavanju
kojemu nije uspijevao nai mjesto. Zatim se posljednji bljesak zalaska
rasprio na zapadu i jasne i sjajne zvijezde pojavile su se nad
pustinjom, vrlo blizu tlu, posipajui nebesku kapu srebrnim sjajem
nepoznatim stanovniku grada. A on, gotovo sklupan na sjeditu
otvorenog Land Rovera, bio je obuzet odgovorom na pitanje koji bi
mogli biti razlozi njegove nelagode. Ipak, s tako malo uspjeha da ju je
na posljetku pripisao umoru i naporima tih posljednih mjeseci, svojoj
vezi s Tracey, stalnom pogoranju odnosa s Ruby i ovom posljednjem
sukobu s Benedictom. Baci opuak daleko i nastavi ga gledati sve dok
ar ne dodirne tlo u eksploziji crvenih iskri koje se ugase tijekom leta,
zatim pokrene motor i uputi se polagano prema molu. Kingfisherova
svjetla iscrtavala su na mirnoj vodi zaljeva srebrnasti put, jednu jasnu
stazu. Svi su prozori bili osvijetljeni i uinak je bio kao da se radi o
brodu punom razgaljenih putnika. Zaustavi Land Rover na vrhu mola i
popne se na palubu. Prigueno drhtanje motora podigne mu moral,
bila je to potvrda da se brod sprema za sutranji posao. Gore na palubi
zastane pored divovskih spremnika za komprimirani zrak, svaki
dimenzija parne lokomotive, i provjeri manometre. Igle su jedva vidljivo
treperile i to mu dodatno pobolja raspoloenje. Uspne se stepenicama
zapovjednikog mosta i ue u kabinu, u kojoj su Sergio i Hugo pili
kavu. Sergio se odmah stane ispriavati. "Nisam ja kriv. Konano, ja
sam gospodin, ne mogu odbiti jednu gospou." "Jednoga ete si dana
svojim rukama iskopati grob." Johnny mu natmureno odgovori i ode
do karte prostrte na stolu te je stane prouavati. "Sada emo malo
prouiti situaciju." Osjeaj tjeskobne nelagode nestane kad baci pogled
na veliku i podrobnu nautiku kartu. Dva blizanca, Thunderbolt i
Suicide, bili su potanko oznaeni na njoj. "Hugo, imate li planove
pokusnih vaenja?" "Tamo su, na stolu." Hugo i Sergio priblie se i
stanu uz bok Johnnyju koji otvori tipkane i uvezane listove. "Pokusna
vaenja koja smo izvrili pruila su nam podatke za koje nema potvrde
u karti Admiraliteta. Prije no to utvrdimo gdje emo usisavati, morat
emo ponoviti nae proraune." Sva trojica, s kompasima i crtalima,
nagnu se nad kartu i zaponu oznaavati putanju koju je Kingfisher
trebao slijediti u tom labirintu pliina i hridi. Tek nakon ponoi
Johnny se ve premoren povue u kabinu za goste, neposredno ispod
zapovjednikog mosta. Oslobodi se cipela zamahom noge i isprui na
88

brodski krevet kako bi na tren poinuo prije svlaenja, meutim uas

zaspa. Probudio ga je lan posade s kavom. Prije no to se uspeo na
most, navukao je vjetrovku. Kingfisher je ba u tom trenutku izlazio
kroz kanal iz zaljeva Cartridge na otvoreno more i Sergio ga, stojei
pored kormila, doeka s osmjehom. Limun uta zora jo je bila tek
obeanje nad pustinjom iza njih, dok je more bilo crno poput ugljena i
blago naborano svjeim jutarnjim vjetrom. Stajali su na mranom
zapovjednikom mostu i pili vruu kavu, stiui alice rukama
skupljenim u kupicu. Zatim okrenue brod i uputie se prema jugu,
usporedo s pustinjom koja je sada bila obojena ivom naranastom i
ljubiastom bojom. Morske ptice ve su bile budne i u letu. Na
svjetlosti prvog sunca jedno se jato fregata pretvorilo u strelovitu
plamenu traku kad je proletilo malo iznad pramca. Tada sunce naglo
izae na obzoru i dokraja osvijetli poput krede bijele otoke Thunderbolt
i Suicide, tamo pred pramcem: na hladnom su zelenom moru na toj
svjetlosti bljetali poput krijesa. S dvaju su se otoka dizale, prskajui
visoko u nebo i potom odmah padajui nazad, zavjese kapljica. Wild
Goose ekao ih je u zavjetrini otoka i odmah se pokrenuvi poao im je
u susret, teko posrui i spektakularno se valjajui na nemirnome
moru, koje je kljualo oko otoka i u tjesnacu koji ih je razdvajao.
Radiotelefon je poeo krijetati i umjeti kad su s promatranica na
kopnu Kingfisheru poele stizati obavijesti o njegovu poloaju u
odnosu na morsko dno. Zatim je uslijedila kratka razmjena poruka
izmeu Sergia i Huga, koji je bio na Wild Gooseu, kad je ribarica
posrui pristala uz bok Kingfishera, spremnog da baci uad bude li
potrebno. Ali, stojei u jednom kutu zapovjednikog mosta, Sergio je
imao situaciju pod kontrolom. Sa starom kapom gurnutom na tjeme i
dugom crnom cigarom stisnutom u kutu usta, stajao je rairenih nogu
i oima hitro letio s mora pod njim, iju je snagu svaki put
procjenjivao, na zaslon raunala koje mu je davalo poloaj broda i
rezultate sondiranja. Sve je to inio ne gubei ni jedan jedini radio
izvjetaj s kopna i Wild Goosea. Gledajui ga dok radi, Johnny je po
tko zna koji put bio zadovoljan vlastitim izborom. Kingfisher je u
zavjetrini Suicidea polagano napredovao, udaljen manje od pola milje
od bijelih stijena otoka. Onda u jednom trenutku stade i Sergio
pritisnu dugme na kontrolnoj ploi. S pramca dopre zveketanje
sidrenog lanca koji se sputao u more, a potom Kingfisher krene u
nazad ostavljajui utu bovu pod koljima Suicidea, dok je jedno od
ogromnih vitla poelo automatski otputati svoje debelo elino ue.
89

Kingfisher je iao as nazad as naprijed, preputao se struji ili iao uz

nju tijekom sloene i osjetljive operacije sputanja svojih etiriju
sidara. Nad svakim sidrom nemirno je plutala golema uta bova, a
svaku od njih ue je spajalo s vitlom na Kingfisherovoj palubi. Po
uputama raunala ta su etiri vitla otputala ili napinjala odgovarajue
ue tako da su Kingfisher drala nepominim iznad dna na kojemu je
radio. Tek polovicom poslijepodneva Kingfisher je bio spreman,
prikovan kao kukac na dasci, i brodsko je raunalo najavilo da se
nalazi tono iznad podmorskog usjeka koji je Johnny odabrao za
poetnu toku. Izmeu broda i debelog sloja ljunka bilo je dvadeset i
pet metara vode. "Spremni smo." Sergio se obratio Johnnyju, koji sve
to vrijeme nije otvorio usta kako mu se ne bi mijeao u posao ba dok
stavlja brod u poloaj. "Hoete li pokrenuti program rada?" Johnny se
trgne. "Da, svakako." "Htio bih biti nazoan." Na Sergiovu molbu
Johnny potvrdno kimne glavom. "Dobro, doite." Sergio povjeri
zapovjednitvo kormilaru i njih dvojica siu u potpalublje. Dou do
blindiranih vrata sale s raunalom. Johnny ih otvori. Za ta vrata
postojala su samo dva kljua: jedan je imao on, a drugi Benedict, koji
je navaljivao da ga dobije pa mu ga je on, premda nevoljko, dao. Nije
znao da je klju bio uporabljen u Las Palmasu. Teka elina vrata
otvore se, Johnny preskoi prag i zauzme mjesto pred konzolom
raunala. Pokriveni celofanom i objeeni tipaljkom nad tipkovnicu
raunala, bili su tipkani listovi s raznim uputama raunalnog
programa. Johnny odabere onaj koji je nosio naslov PRIPREMNE
OPERACIJE. USISAVANJE I UTOVAR i stane tipkati na tipkovnici,
dajui stroju upute. "Beta, razmak, oh, oh, sedam, alfa." Promjena
zujanja, um diskova i ukljuivanje preklopnika unutar lakirane
konzole najave pokretanje novog programa, dok su na kontrolnoj ploi
svjetlucale i migale aruljice. Zatim stroj pone izvravati upuene mu
naredbe, ispisujui poput pisaeg stroja svoj odgovor na zaslonu. NOVI
PROGRAM. PRIPREMNE OPERACIJE. USISAVANJE I UTOVAR. PRVA
FAZA. ZAPOEO SIGURNOSNI POSTUPAK: A) PRITISAK ZRAKA ... B)
PRITISAK ZRAKA ... Johnny se namjestio na podstavljenoj stolici i
briljivo je nadzirao operacije koje je raunalo izvravalo te rad sve
Kingfisherove opreme, dok je raunalo ispisivalo rezultate na zaslonu.
"to sada radi?" Sergio je bio radoznao kao da nije proveo deset dana
ba u tom odjeljku pomaui svome japanskome prijatelju. Johnny mu
ukratko objasni. "Kako to da se razumijete u te stvari?" "Proveo sam
prole godine mjesec dana u Americi, u sjeditu raunarske tvrtke, ba
90

kad su projektirali ovaj stroj." "Vi ste jedini u Diamondsu koji ga zna
pokrenuti?" "I Benedict van der Byl proao je isti teaj." Odgovorajui
Sergiu, Johnny se nagne naprijed. "Evo, gotov sam." Na zaslonu je
raunalo zadovoljno ispisalo: DOVRENA PRVA FAZA. ZAPOELA
DRUGA FAZA. SPUTANJE I POZICIONIRANJE GLAVE USISNIKA.
Johnny ustane. "Ok, idemo gore." Zakljua vrata odjeljka s raunalom
i krene za Sergiom na zapovjedniki most. Kad su stigli tamo, smjestio
se pred monitor na zapovjednikom mostu na kojem je raunalo
ispisivalo iste one znakove i obavijesti koje je ispisivalo na zaslonu u
odjeljku u potpalublju. Kroz prozori se istovremeno moglo gledati
van i nadgledati automatsku reakciju velikog postrojenja na pramanoj
palubi. Toranj se okrenuo oko svoje osi, eline hvataljke uhvatile su
glavu usisnika, pomaknule je s njenog postolja i podigle je u zrak, dok
je cijev usisnika visila pod njom. Toranj se opet okrenuo i naglim
mehanikim pokretom spustio glavu usisnika u etvrtasti otvor
provodnika koji je zjapio na palubi. Savitljiva cijev usisnika poela je,
poput udovinog crnog udava koji gmie u svoj brlog, kliziti u okomiti
provodnik koji je izbijao pod kobilicom broda. Ogromni koloturi na koje
je cijev bila namotana polagano su se vrtjeli i postupno je odmatali dok
se glava usisinika sputala na morsko dno. Potom raunalo izvijesti i
koloturi istoga asa stanu. GLAVA NA DNU. DRUGA FAZA DOVRENA.
POELA TREA FAZA. OKRETAJI CIKLONA 300. CRPKA USISNIKA
POKRENUTA. Tada se zauo prodorni fijuk koji se postupno pojaavao,
kao kad se pribliava zrakoplov na mlazni pogon. Fijuk je dosegao svoj
vrhunac i ustalio se, a onda ga je odmah nadjaao jedan drugi zvuk:
klokotavi um komprimiranoga zraka u vodi. Novi je zvuk bio tako jak i
uzbudljiv da je Johnny odmah osjetio kako mu se jee podlaktice.
Stajao je nepomino poput kipa, s odsutnim izrazom lica i usnama
napetim u jedva vidljiv smijeak. Taj je zvuk predstavljao vrhunac
dviju godina upornog planiranja i rada, bila je to slatka nagrada za
potpunu predanost kojom je jedan san uspio pretvoriti u javu. U
jednom je trenutku poalio to Tracey nije tu s njime da podijeli radost
tog trenutka, ali onda se u njemu rodila nesvjesna misao da ga je ona
hotimice ostavila samog kako bi uivao u tom trenutku trijumfu. Tada
se nasmije vidjevi kako se velika crna cijev nadima i kuca svojim
vlastitim unutarnjim bilom, poput velike ile, i kako usisava, usisava,
usisava. U svojoj je mati vidio bogatu i gustu smjesu morske vode,
blata i ljunka usisanu u cijev i ubrizganu u vrtlog ciklona, zamiljao
je elinu glavu usisnika kako tamo na morskom dnu ritmino
91

pretrauje pijesak i pomie sve oblutke koje je pritisak vode drao

pritijenjene tamo dolje za dno. Iz istovarne cijevi na Kingfisherovoj
krmi izlijevala se potom opet u more gusta bujica ukaste tekuine
pomijeane s pijeskom i ljunkom koji je ciklon odbacio i ispljunuo.
Ova je otpadna smjesa na zelenoj vodi ostavljala gustu mrlju koja kao
da je izala iz kanalizacije. Tri dana i dvije noi crpke su ritmino
radile dok se Kingfisher pomalo pomicao naprijed, ulazei sve dublje u
tjesnac izmeu dva otoka, kao marljiva kuanica koja usisivaem
sakuplja svako zrnce praine s poda. Kad je trea veer prostrla po
moru svoj tamni plat, Johnny Lance je jo uvijek sjedio na
podstavljenom stolcu pred konzolom raunala. Nagnuo se naprijed,
laktovima se oslonio na koljena i lice skrio u dlanove. Ostao je tako
dobar sat. Bilo je to dranje oajnika. Kad je podignuo glavu, izgled je
bio pomuen, a bore poraza su mu vidljivo izobliile lice, u koje je
neuspjeh kao hladni duba urezao svoje crte. Mravi plijen jadnih
dijamanata koje je Kingfisher prikupio ta zadnja tri dana jasno je i
onstran svake razborite dvojbe pokazivao da etva na otocima
Thunderbolt i Suicide, unato svim pokazateljima, nikada nee
nadoknaditi ak ni trokove gradnje Kingfishera, a da se i ne govori o
ukupnim trokovima i kamatama vjerovnicima. Tvrtka Van Der Byl
Diamonds bila je u bezizlaznom poloaju, a on je bio financijski
uniten, bez ikakve mogunosti oporavka. akali nisu trebali uiniti
nita drugo no skupiti se i oglodati leinu. Sergio Caporetti bio je
naslonjen na grudobran zapovjednikog mosta te je kroz nos i iz usta
dugim izdisajima isputao plaviasti dim cigare. Dodatno je prljao zrak
koji je uslijed magle ionako ve bio gust i siv. Otoii Thunderbolt i
Suicide bili su obavijeni izmaglicom, ali valovi su nasrtali na skrivene
hridi tutnjei poput daleke bitnice, dok su morske ptice isputale
oajnike alobne krike poput dua izgubljenih u nitavilu. Iz magle se
tono na vrijeme pojavi Wild Goose. Pristao je u zavjetrini Kingfishera
dok su dva lana posade na pramcu pazila da se izbjegne svaki sudar
dva trupa. Hugo Kramer izbaci plavokosu glavu kroz okrugli prozor
kormilarnice i povie: "Ok, efe. Spremni!" Sergio pogleda dolje i na
Kingfisherovoj palubi ugleda visoku neodlunu spodobu nalik
mjesearu. Zatim Johnny Lance podigne glavu gore prema
zapovjednikom mostu i zagleda se u njega. Sergio je odmah uoio
dugu bradu koja mu je pokrivala cijelu vilicu inei je jo izrazitijom.
Izgledao je kao da nije sklopio oka: bio je nekako pogrbljen, a kragnu
vjetrovke podignuo je da se zatiti od hladne magle. Nije se ni
92

osmjehnuo, samo je u znak pozdrava podigao ruku prema Sergiu, koji

je tek tada uoio da mu manjka kaiprst. Ta ga mala i beznaajna
sitnica gane. Bilo mu je ao, doista mu je bilo ao: ali, u svakoj igri
uvijek mora postojati gubitnik, a dvadeset tisua funta bila je gomila
novca. "Puno sree, Johnny." "Hvala, Sergio." S poslovnom torbom u
ruci, Johnny ode do ograde i prebaci se preko nje. Hitro se spusti niz
ljestve od konopa privrene na bok Kingfishera, skoi nad uskljualu
vodu izmeu dva trupa i nae se na palubi Wild Goosea. Motori
zabrujae i ribarica se odmakne, promijeni smjer i krene prema zaljevu
Cartridge. Johnny je stajao na palubi pogleda uprta u natrag, prema
Kingfisheru. Sergio alosno odmahne glavom. "Dobar je on ovjek."
Kormilar progunda: "ef je, a nijedan ef nije dobar ovjek." "Ma sluaj
ti njega. Pa i ja sam ef." "Zato i kaem." Kormilar prigui smijeh. "Da
ti mater kurvu." Sergio ga napadne glasom punim dostojanstva, zatim
promijeni temu: "Idem na trenutak dolje, preuzmi zapovjednitvo."
Duplikatom kljua otkljua vrata kontrolne sale i zatvori ih za sobom.
Sjedne za konzolu i izvadi iz depa tipkani list koji je nosio naslov
KAMINIKOTOV SUBORDINIRANI PROGRAM ZA PROBIRANJE. Nakon
deset minuta izaao je iz kontrolne sale i zakljuao vrata. "Kammy,
volim te." Uzvik je bio pun uitka dok je zatvarao nepropusna vrata
koja su odvajala tu palubu od gornje. Okrene kolo za zatvaranje kako
ih nitko od posade ne bi otvorio izvana. Zatim iz ormara s alatom uze
nekoliko kljueva i uputi se prema sali s transportnom trakom.
Trebalo mu je dvadeset minuta da odvije teke i jako stisnute vijke koji
su osiguravali poklopac na tunelu. Bio je izraen tako da sprijei
lagani pristup transportnoj traci, ali na kraju je ipak uspio podignuti
elinu plou. S gaenjem pogleda mali etvrtasti otvor i, razmislivi,
uvue stomak. Nije bilo predvieno da e se netko njegovih dimenzija
morati provlaiti kroza njega. Skine kapu i jaknu pa ih objesi o ispuni
ventil jedne cijevi, potom petom zgnjei opuak cigare i objema rukama
pomakne kosu s ela. Provjeri ima li u depu elektrinu svjetiljku i
popne se do otvora. Dobrih je pet minuta lamatao nogama, uvijao se,
koprcao i obilato znojio prije nego li se, sam Bog zna kako, uspio uvui
u tunel s transportnom trakom. Kad je, teko diui jer je uslijed
napora ostao bez daha, napokon bio u nutra, une i uperi svjetlosni
snop u tunel. Iznad njegove glave traka koja je prenosila ljunak
polagano se vrtila, ali toplina koja je dopirala iz suionika inila ju je
gotovo vrelom. Pone hitro etveronoke puzati pravo prema kraju
tunela. Ne mjerei ga i gledajui ga izvana, bilo je nemogue zakljuiti
93

da je u unutarnjosti transportna traka bila kraa od dvanaest stopa

koliko je tunel mjerio izvana. Kraj tunela bio je laan. S druge strane
bio je tajni prostor dovoljan da se u njega smjesti samo Kaminikotov
ureaj koji je skretao ljunak s njegova puta u salu s rentgenskim
aparatom. Ureaj smjeten u tom tajnom odjeljku bio je zapravo iskaz
japanske sposobnosti minijaturizacije. Bila je to gotovo identina
kopija mehanizma za prebiranje smjetenog u sali s rentgenskim
aparatom, samo to je bio deset puta manji a da mu zato nije bila
umanjena uinkovitost. Povrh toga, taj je minijaturizirani mehanizam
bio u stanju ak i razlikovati dijamante koje je probirao. Kamenje od
etiri karata navie nije proputao, a samo su dijamanti manje veliine
i vrijednosti nastavljali dalje put prema sali s rentgenskim aparatom.
Radilo se, dakle, o izvanrednom primjeru elektronikog ininjerstva, ali
Sergio, ispruen na boku u tom tjekobnom i uarenom tunelu, nije bio
nimalo zadivljen njime, mislio je samo na to kako da odvije jo jednu,
manju plou stranjih vrataca. Na koncu ih otvori i prui ruku u
otvor. Nakon nekoliko minuta koprcanja i traenja na slijepo izvue
van jednu elinu posudu ija je zapremnina iznosila dvije pinte. Imala
je kuke kako bi stajala nepomino pod ispustom Kaminikotovog
ureaja. Bila je teka i Sergio je s mnogo panje stavi pored sebe, zatim
se osloni na lakat i uperi svjetiljku u nju. Izraz lica mu se istog asa
promijeni. Gurne ruku u posudu i izvue neto iz nje. Pogleda to s
divljenjem i vrati tamo gdje je bilo. "Svih mi svetaca!" Ne glede na
uzvik, ostao je gotovo bez daha od zgranutosti. Ali odmah se pokajao
zbog psovke pa se, i dalje stiui svjetiljku u ruci, nezgrapno prekrii.
Opet okrene snop svjetla na posudu i u nevjerici protrese glavom.
Zatim hitro izvadi iz depa platnenu vreicu s uzicom za zatvaranje,
poloi je uz sebe i krajnje briljivo istrese u nju sadraj posude.
Naposljetku, snano povukavi uzicu, zatvori vreicu i vrati je u dep,
gdje mu je ona oblikovala nabreklinu poput velikog paketa bombona.
Vrati s mukom posudu na njeno mjesto, zavije plou i povue se niz
tunel etveronoke. Umirao je od elje da zapali cigaru. etiri sata
kasnije Hugo Kramer se uzverao po ljestvama od konopa na brod dok
je njegov kormilar, ekajui na njegov povratak, stavljao ribaricu u
zavjetrinu Kingfishera. Sergio sa zapovjednikog mosta vikne: "Je li
Johnny otputovao?" "Ja! Sada bi ve trebao biti u Capetownu. Onaj
njegov Beechcraft je brzi zrakoplov." "Dobro." "A ti, kako je prolo?"
Hugo je bio radoznao. "Doi. Pokazat u ti." Odvede ga u svoju kabinu
iza zapovjednikog mosta i zakljua vrata. Odmah ode do dva prozora i
94

briljivo navue zavjese, a onda prie pisaem stolu i upali svjetiljku

na njemu. Pokae na stolicu pred sobom. "Sjedni. Hoe li neto
popiti?" "Hajde, daj." Hugo je bio nestrpljiv. "Prestani gubiti vrijeme,
daj da vidim." Sergio mu odgovori rastuena glasa. "Po obiaju! Vama
Nijemcima uvijek se uri. Ne date si ni trenutka oduka kako biste
uivali u ivotu." "Skrati!" Hugo je upro u njega one svoje isprane oi i
Sergio je odmah shvatio da taj ovjek moe biti opasan poput morskog
psa ljudodera. Opasan na hladan nain, bez strasti, bez zlobe. Bio je
iznenaen to to nije ranije uoio: valjalo mu je biti na oprezu s njime,
odlui. Otvori zakljuanu ladicu i izvadi platnenu vreicu. Otpusti
uzicu i istrese dijamante na podlogu za pisanje. Najmanji su bili
veliine glave ibice, vjerojatno od nekih nula osamdeset karata, i
najveim dijelom osrednje kvalitete, s crnom granulacijom. Drugim
rijeima, runo i malo kamenje, za industrijsku uporabu, jer je Kammy
obratio panju da ne izdvoji samo najbolje kamenje, ime bi ishodi
Kingfisherova rada na utovaru i probiranju bili upadljivo poremeeni, a
to bi izazvalo sumnju. Bilo je na stotine malih kristala i krhotina koji
su na industrijskom tritu mogli donijeti zaradu od tek nekoliko
funta, ali bilo je i drugog kamenja svakojake kvalitete, oblika i veliine:
neki dijamanti bili su veliki poput zrna graka ili pekule, a neki jo i
vei. Neki su bili savreni oktaedri, drugi su bili uglaani, okrnjeni ili
neodreena oblika. Oblikovali su hrpicu nepostojanih odsjaja nasred
podloge za pisanje, a moralo ih je biti sveukupno pet stotina ili neto
manje. Ipak, svi su se gubili u usporedbi s onim to se nalazio usred
hrpice i u kojoj se isticao kao to se Everest istie nad okolnim
planinama. Postoje iznimni dijamanti, tako veliki i neuobiajeni da su
postali legendarni, dijamanti koji imaju ime i priznatu povijest, bogatu
matom. Veliki "dragulji za usporedbu", kako ih nazivaju, dijamanti
ija teina, nakon rezanja i bruenja, prelazi sto metrikih karata.
Afrika ih je proizvela mnogo: dijamant Jonker, na primjer, od 726
karata iz kojih je izrezan briljant od 125 karata koji nosi oko vrata
kraljica Nepala; dijamant Jubilee, prekrasan, od 245 karata,
nevjerojatnog vatrenog sjaja, dobiven iz dragulja od 650 karata; zatim
najvei od svih uope, jedan udovini neobraeni dragi kamen od
3106 karata, Cullinan, iz kojeg su dobivena dva "dragulja za
usporedbu": Velika Afrika Zvijezda od 530 karata i Cullinan II. od 317
karata. Oba ova dragulja obogauju zbirku dragulja Engleske Krune. A
sada, tu na pisaem stolu Sergia Caporettija bio je jedan koji se mogao
pridodati tom popisu kao jo jedan "kamen za usporedbu". Hugo ga
95

upita: "Jesi li ga izvagao?" Sergio potvrdi. "Koliko?" Sergio odgovori

tiho: "Tristo dvadeset karata." "Isuse Boe!" Dok je Hugo siktao, Sergio
se prekriio kako bi se ogradio od kletve. S krajnjim
strahopotovanjem Hugo Kramer se sagnuo i uzeo u ruku veliki
dijamant. Ispunjavao mu je cijeli dlan, a ploha lomljenja koja mu je
inila osnovu bila je uglaana i jasna, kao odrezana sjeivom sjekire.
Postojali su dakako i vei dijamanti, ali ovaj je imao jedinstven izgled
koji ga je skroz izdvajao od drugih i pridavao mu posebnu vrijednost.
Bojom je podsjeao na mirno plavetnilo ljetnog nebeskog svoda. Taj bi
dragulj sam pokrio polovicu trokova izgradnje Kingfishera... kad bi ga
prodao onaj tko je tu cijenu morao platiti. Nijemac vrati dijamant na
pisai stol i pripali cigaretu ne odvajajui pritom oi od njega.
"Nalazite je... dakle ... bogatije, mnogo bogatije no to smo ikada
pomiljali." Sergio potvrdi. "U tri dana skupili smo toliko dijamanata
koliko sam se mogao nadati da u vidjeti samo u pet godina rada."
Hugo je nastavio misao probirui u meuvremenu iz hrpe drugo vee
kamenje i redajui ga s druge strane pisaeg stola po priblinoj
veliini. Sergio otvori ladicu stola i izvadi kutiju cigara za velike
prigode. Hugo donese odluku: "Moramo obavijestiti efa." Poeo je
redati velike dijamante u krug oko velikog plavog kamena, a u
meuvremenu je razmiljao. "Treba saznati koliko je bogato nalazite
prije no to bude razgovarao s Lanceom. Dapae, upravo shodno tome
mora se pripremiti. A on e to uspjeti napraviti jer je vjet ovjek." "A
ovo? Hoe li ih odnijeti?" Sergio pokaza na blago koje je bilo na
pisaem stolu. Hugo je oklijevao i na koncu odluio. "Ne. Nikada se
neemo uspjeti rijeiti ovog Velikog Plavog kroz uobiajene kanale,
prevelik je, odve jedinstven. Drat emo ga ovdje na brodu. Kad ef
opet bude zapovijedao Van Der Byl Diamondsom... no, tada e ga moi
prijaviti i tako e sve biti po pravilima. Nee biti problema." Ustade.
"Pazi na njih. Sada moram pouriti elim li na vrijeme poslati poruku u
Capetown."
"Tvrtka nosi ime moga oca, to je na stvari." Glasa promuklog od
emocija Benedict je gledao u svoje ruke. "Moram potovati uspomenu
na svog oca." Larsen mu stavi ruku na rame. "Dobro, mladiu moj.
Doista ne znam to rei. U ovim vremenima ast je postala rijetka i
dragocjena stvar." Drugom je rukom uzbueno pritiskao zvonce na
pisaem stolu iza sebe. Morao je to odmah staviti crno na bijelo, prije
no to mladi promijeni miljenje. "Htio sam vas upozoriti. Moj otac i ja
96

nismo nikada vjerovali u taj projekt podmorskog istraivanja. Lance

nas je natjerao..." "Da, svakako, da." Larsen je potvrivao i obratio se
svome tajniku koji je dotrao u njegov ured u odgovor na poziv: "Ah,
Simone. Pozajmica Van Der Byl Diamondsu. Hoete li odmah sroiti
tekst sporazuma? Benedict van der Byl odgovarat e za pozajmicu i za
kamate, koje iznose mnogo". Kolutajui oima, Larsen pokua ukazati
tajniku na krajnju hitnost stvari. Mladi shvati i petnaest minuta
kasnije stavi preda njega na pisai stol nacrt sporazuma. Larsen
odvrne poklopac nalivpera i prui ga Benedictu. Nakon toga on i tri
njegova mlada inovnika isprate mlaeg van der Byla kroz staklena
vrata banke sve do ulice, ak do Rollsa koji je ekao na privatnom
parkiralitu u ulici Adderley. Benedict se ugodno smjesti na zadnjem
sjeditu, odgovori na pozdrave inovnika banke i kucne u staklo iza
lea vozaa. Dok su se udaljavali, Ruby Lance ga rukom uhvati za
nadlakticu i stisne je. "Sve u redu?" Benedict se radosno osmjehne.
"Staroga sam Larsena pomladio pet godina. Samo to nije vrat slomio
koliko je urio da dadne svoj pristanak." "Dakle, sada imamo sve u
rukama." Ruby mu se sklupa jo blie na mekanoj koi sjedita.
Benedict potvrdno kimnu glavom i provjeri sat. "Sastanak je za pet
minuta. Ja u ui na glavni ulaz, ali hou da ti privatnim dizalom dolje
iz garae ode u moj ured i prieka me tamo. Mi emo biti u dvorani
za sastanke. Kad bude pravi trenutak, pozvat u te." Vozei polako,
Rolls napravi krug oko Herrengrachta i zaustavi se u drugom redu
pred zgradom. Voza izae i otvori vrata, a Benedict, prije no to e
izai, uputi iroki osmjeh Ruby. "Ovo e biti jedan od kljunih
trenutaka u mome ivotu. Ovoga puta u tog gada rasturiti." "ekam
te." Ruby odgovori i on izae. Prieka da automobil proe rampu
garae, nakon toga pree nogostup i ue u neboder. Odluna koraka
stigne do dizala, ustiju iskrivljenih u osmjeh napetog uzbuenja.
Dvorana za sastanke imala je visoki strop, a veliki panoramski prozori
gledali su na veliku etvrtastu planinu strmih padina koje su se gotovo
okomito sputale do umovitog podnoja uz koje su se uspinjale prve
gradske kue. Johnny Lance stajao je na nogama na glavi stola. Bio je
smravio tih posljednjih dana tako da su pod bijelom svilenom
kouljom ramena sada izledala koata i kriva. Skinuo je jaknu i
olabavio uzao kravate. Jagodice i vilica oblikovali su mu na licu otre
kutove, koje duboki znakovi koje je umor bio ostavio pod njegovim
oima nisu ublaavali, ve su ih dodatno naglaavali. Ruku zabijenih u
depove sakoa razgovarao je ne gledajui papir s biljekama koji je bio
97

pred njim na stolu. "Nai proizvodni trokovi dostiu prokletih sto

funta na sat, govorim li ispravno, Mike?" Michael Shapiro potvrdi.
"Dobro, ezdeset i est sati istraivali smo glavno podmorsko zavalje
Suicidea i izvadili smo dvije stotine karata najbijednijeg kamenja koje
sam ikada vidio. Ako od te robe zaradimo u svemu tisuu funta, bit e
ak puno. A nasuprot tome su trokovi od est tisua i esto funta."
Zauti i pogleda ostale koji su sjedili oko stola. Michael Shapiro
tvrdoglavo se usredotoio na piskaranje u svoj blok papira, dok je
Tracey van der Byl bila blijeda i nije skidala oi s njega: bila je
oigledno obuzeta dubokom njenou i nemonim suosjeanjem.
Benedict van der Byl, zavaljen u naslonja, gledao je pak kroz prozor,
vani prema planini, i spokojno sluao s osmjehom na usnama. "Glavno
zavalje kod Suicidea jedan je od pet dijelova cijele koncesije koji su
najvie obeavali. No, evo, od njega nikakve koristi, dakle ni od ostatka
vjerojatno nee biti nikakve koristi. Istina, imamo druge dvije koncesije
na naa poetna nalazita, koja jo valja istraiti, ali trebat e tri ili
etiri dana da se Kingfisher premjesti du obale." Johnny napravi jo
jednu stanku, a Benedict se okrene u naslonjau, jo uvijek s onim
osmjehom na usnama. "Sljedei rok za isplatu kamata istjee
tridesetog, odnosno za tri dana. Gdje e nai sto pedeset tisua
randa?" Johnny kimne glavom. "Tako je. Vjerujem da u uspjeti
uvjeriti Larsena da odobri odgodu od nekoliko tjedana. Mora nam je
odobriti eli li zatititi svoje ulaganje." Benedict ga prekine gotovo
mrmljajui. "Trenutak. Larsen nema s time nita." Johnny ga
zabezeknuto pogleda. "Objasni." "Otkupio sam Larsenovu pozajmicu. I
nemam namjeru odobriti vam odgodu." "Larsen ne bi nita bio
prepustio a da me prije nije obavijestio." Johnny je bio duboko
potresen, za njega je to bio no u lea. "Shapiro?" Benedict se obrati
Michaelu. , "ao mi je, Johnny. Istina je. Vidio sam dokument." "Hvala,
Michaele." Johnnyjev glas bio je pun gorine i prepun optuba. "Hvala
ti to si me obavijestio." Michael ga pogleda s tugom u oima. Zatim se
stane pravdati: "Pokazao mi ga je nekoliko minuta prije ovog sastanka,
Johnny. Kunem se da nisam znao!" "Odlino." Benedict se uspravi u
naslonjau i razbistri glas. "Utvrdimo prije svega nekoliko stvari. Ti si
unitio tvrtku moga oca, Lance, ali, hvala nebesima, ja u moda biti u
stanju spasiti situaciju. Nazovi to sentimentalizmom ili kako hoe, ali
u zamjenu hou tvoje dionice. A i tvoje." Obratio se Tracey kretnjom
glave. Sestra mu odluno odgovori: "Nita od toga." Odlino:' Benedict
se nasmije. "Onda u zatraiti od Johnnyja Lancea da odgovara za sve.
98

Na taj u nain svejedno imati tvrtku u rukama, ali u sve uiniti tako
da on ostane propalica za ostatak svoga ivota." Tracey si stavi ruku
na grlo i pogleda Johnnyja. Oekivala je znak od njega. Uslijedio je,
meutim, dugi muk, a tada Johnny Lance spusti pogled. "Jo uvijek
imam ona tri dana." Napokon progovori mukla i umorna glasa. "I tri
neka budu. Samo daj." Benedict se ledeno nasmije. Johnny pokupi
papire i stavi ih pod ruku, skine jaknu s naslona stolice i baci je
bezvoljno preko ramena. "ekaj!" Benedict je zvuao gotovo
zapovjedniki. "to jo ima?" Johnnyjev osmjeh bio je grimasa. "Nisi li
se dovoljno zabavio?" Benedict podigne slualicu telefona koji je bio na
stolu i hitro pritisne neki broj. "Draga, molim te, hoe li doi?" Spusti
slualicu i nasmije se Johnnyju. Malo potom vrata dvorane otvore se i
on poe u susret Ruby Lance. Poljubi je u usta. Zatim se oboje, s
rukom u ruci, okrenu da bi pogledali Johnnyja. Benedict najavi:
"Tvrtka nije jedina stvar koju ti uzimam." "Traim razvod." Ruby
pogleda Johnnyja ravno u oi. "Benedict i ja emo se vjenati." Svi
pogledi bili su sada uprti u Johnnyja, koji je ustuknuo korak, pogledao
to dvoje, prvo njega pa onda nju, te stisnuo usne i nabrao elo. Tracey
je vidjela kako bijes navire u njega i okrenula se prema bratu: stajao je
nagnut naprijed, usne su mu podrhtavale u napetom iekivanju, a oi
su odailjale pobjednike bljeskove. Htjela je viknuti kako bi zaustavila
Johnnyja, sprijeila ga da padne u stupicu koju mu je Benedict tako
briljivo postavio. Johnny je uinio korak naprijed, gotovo se podiui
na vrke prstiju, i samo to nije uinio svoj poraz potpunim i
nepopravljivim kad je Benedict sve upropastio zbog svoje elje da uini
i vie no to treba. Likovao je. "ah mat, Johnny Lance." Johnnyjevo
lice nije odalo napor koji je uinio da ne izgubi kontrolu. Korak
naprijed koji je uinio izgledao je posve prirodan. Nastavio je ravno
prema vratima. "Kua je, naravno, na tvoje ime, Ruby, stoga te molim
da poalje sve moje stvari u hotel Tulbagh." Bio je opet miran.
Prolazei ispred njih dvoje, zastane. "Naravno, eli sauvati svoju
reputaciju, stoga te neu tuiti za branu nevjeru. Nazovimo to
naputanjem obiteljskog doma." Benedict se sprdao: "Izjeda se. Lance
nije uspio zadrati svoju enu! Van der Byl mu ju je oteo! Hajde, daj,
samo ti podnesi tubu zbog nevjere, neka svi doznaju." Johnny
odgovori: "Kako hoe." Napustio je dvoranu za sastanke i uputio se
prema dizalima. Bacio se na krevet tako kako je bio odjeven i protrljao
oi. utio se smeteno, kao da je izgubio tlo pod nogama. Odlunost
kojom se obino suoavao s problemima i rjeavao ih nestala je, um
99

mu je nepovratno otupio. Povrh toga, taj je problem bio tako teak i

sloen da je u njemu izazivao osjeaj kao da se pokuava probiti kroz
afriku dunglu s tupom maetom. Ne otvarajui oi, isprui ruku
prema telefonu. Telefonistkinja odmah odgovori. Dade joj broj u
Kimberleyju. "Osobni poziv za Ralpha Ellisona." Telefonistkinja ga
upozori: "Morat ete priekati nekih petnaestak minuta." "Ok. Hoete
li, molim vas, rei posluzi u sobi da elim jedan Chivas Regal sa
sodom?" Iznenada je osjetio potrebu za njim, moda da bi otupio bol.
"Recite im dupli, duo. Ne, dva. Dupla." Bio je ve ispraznio obje ae
kad su ga spojili s Kimberleyjem. "Ralphe?" "Johnny! Lijepo od tebe to
me zove." Te su prigodne rijei Ralpha Ellisona imale neku zvunu
podlogu, neto poput dalekoga smijeha, i Johnny je odmah shvatio da
je vijest ve krenula. Prokletstvo, bio je prespor. Oito mu je Benedict
pokuavao sruiti sve mostove za uzmak. "Zanima li vas jo uvijek
posao s koncesijom za Thunderbolt i Suicide?" Ispalio je to tek tako,
nasumice, iz oaja. "Svakako, zna da nas jo uvijek zanima." "Cijena
je dva milijuna." Bio je obeshrabren, ispruio se i opet zatvorio oi.
Znao je da e Ralph iskoristiti priliku da se osveti: ne potee nekog po
sudu i ponizi ga a da ti potom ostane prijatelj za cijeli ivot. I doista:
"Dva milijuna? No, to je malo previe za nalazite koje daje dvjesto
karata industrijskih dijamantia svakih deset tisua tovara, ba malo
previe. Naravno, ne treba nam ni ona tvoja oklopnjaa, radije bismo
uporabili svoju flotu." Jasno, Ralph je likovao. "Recimo, pedeset. Sto
tisua, ni novia preko toga, Johnny." "Ok, Ralph." Johnnyjev je glas
bio umoran. "Svejedno hvala. Popit emo neto zajedno, prije ili
kasnije?" "Kada hoe, Johnny, kada hoe. Samo me nazovi." Vrativi
slualicu na mjesto, nastavio je leati pogleda uprta u strop. Negdje je
bio uo kako pucanj iz vatrenog oruja isprva oamuti: evo, on se u
tom trenutku osjeao oamueno. Izgubio je svu energiju, a istom i
osjeaj orijentacije. Telefon zazvoni. Javi se. Telefonistkinja usrdno
upita: "Gotov?" "Rekao bih da jesam." Djevojka kao da se na trenutak
zbunila. "elite li jo neto?" "Da, duo, kukute." "Molim?" "Jo dva
dupla whiskyja, molim." Popio ih je u kupaonici i dok se brisao,
pokucali su na vrata. Omota runik oko struka i ode otvoriti. Tracey
ue zatvarajui vrata za sobom. Dugo su tamo stajali gledajui se.
Njene su oi bile velike i crne i vjerno su odraavale njegovu tjeskobu.
"Johnny." Glas joj je bio promukao. Ispruila je ruku i poloila mu je
na grudi. Napetost u njemu naglo nestane. Priblii joj se i osloni njenu
glavu na svoje rame. Uzdahne: dugi uzdah, isprekidan poput jecaja.
100

"Doi." Ona ga odvede do kreveta. Zatim ode do prozora i navue

zavjese. I tamo, u toplom i sigurnom polumraku sobe, drali su se u
zagrljaju kao prije mnogo i mnogo godina, pripijeni tako da su si
uzajamno oduzimali dah. I rijei nisu bile potrebne. Kad su se potom
poeli ljubiti, bilo je kao da su taj trenutak ekali cijeli ivot. Poslije,
dok je leao s njom u zagrljaju, osjetio je kako mu se pomalo vraa
snaga, kao da je upija iz nje. Kad je sjeo nasred kreveta, izgubljeni i
smeteni izraz lica bio je skoro nestao s njegova lica. Vilica je strila i
oi su mu sjajile. "Imamo jo tri dana vremena." Ona sjedne uz njega.
"Da. Brzo, Johnny, brzo. Ne gubi ni aska." "Maknut u Kingfishera s
onog prokletog mjesta. Kunem se da u nai te dijamante. Jer, tamo
su, znam da su tamo. Stavit u ga pravo u ralje izmeu Thunderbolta i
Suicidea i nai u te proklete dijamante. Neka me oslijepe ne naem li
ih." Spusti noge na pod, ustane i, bacivi pogled na sat, pokupi odjeu.
"etiri. Stii u u zaljev Cartridge pred veer. Molim te, Tracey, nazovi
ured za veze i kai im da obavijeste radiom zaljev Cartridge da osvijetle
stazu, a Wild Goosea da bude u pripravnosti." Ona odgovori
odobravajui glavom. "Telefonirat u odavdje. Onda u se okupati. Ti
idi, ne gubi vrijeme." On s divljenjem pogleda njeno tijelo. Isprui ruku
i dodirne, gotovo stidljivo, velike bijele grudi. "Lijepa si. Mrzim to ba
sada moram otii." "Idi, odmah. Kad se vrati, sve e to opet nai.
Nedirnuto."
"Nije prolo kako sam oekivao. Nije bilo lijepo kako sam zamiljao."
Benedict je razdraeno etao gore dolje radnom sobom Staroga.
Stigavi pred prozor, okrene se i upre pogled u planinu u dnu doline.
"Povrijedio si ga. Zdrobio si ga." Ruby se nemirno vrpoljila u
naslonjau s druge strane sobe. Skupila je duge zlatoute noge pod
sebe i sjedila je tamo, u tom velikom naslonjau, zauzevi gotovo
obrambeni stav, pritajivi se kao velika maka. Bila je zabrinuta, a to
se dalo iitati iz majunih bora na uglovima oiju i iz injenice da je
napuila usne. Trebala je predvidjeti Benedictovu reakciju, trebala je
shvatiti da trenutak pobjede nee nikada dosei razinu elje,
oekivanja, a trebala je shvatiti i da osveti uvijek uslijedi gaenje i
osjeaj razoaranja. Shvatila je da je stoga jedina mudra stvar koju
zasada moe uiniti ta da ga pusti samoga. Bilo bi bolje da ga nije
dopratila u staru kuu gore na Wynberg Hillu. Ustane nespokojno i
prie mu. "Dragi... Sada idem. Idem doma spakirati njegove stvari.
Zauvijek u ih se osloboditi, napokon. Izbrisat u svaki spomen na
101

Johnnyja Lancea. Od sada nadalje postojimo samo ti i ja. Zajedno."

Stane na vrke prstiju da bi ga poljubila, ali on okrene lice u stranu.
Drska izraza lica, krivei usne u prezirnu grimasu. "Aha, tako, sada
odlazi!" "Oboje smo umorni, dragi. Odmorimo se malo. Vratit u se
kasnije. Veeras." "Tako sada i zapovijeda, zar ne?" Benedict se mrsko
nasmija. "Dragi..." "Prekini s tim draganjem. Pokuali smo i nismo
uspjeli. Ti si trebala biti palica kojom u mu smrskati lubanju. A zna
to? Uope ga nije brigalo. Dobro sam ga promotrio: bio je zadovoljan.
Da! Bio je vie no zadovoljan to te se rijeio!" "Benedicte." Ruby je
ustuknula. "Sluaj malo." Prie joj i unese joj se u lice. "Ako ti je toliko
stalo do toga da ode, zato ne makne tu guzicu i doista ne ode... bez
zaustavljanja? Ako te ne eli on... pa dobro, sigurnije je od smrti da te
ne elim ni ja." "Benedicte..." Mucala je. Lice joj je poblijedilo, bilo je
bijelo poput plahte. Gledala ga je uasnuto i vidjela je kako svi njeni
snovi jedan po jedan propadaju. "Ne misli to ozbiljno." "Ne? Doista?"
Zabaci glavu i opet se nasmije. "Sluaj, dobila si lijepe dijamante i
bundu od vizona, ima veliku kuu u Bishopcourtu... no, to je vie no
dovoljno za drolju." "Benedicte..." Uvreda ju je ostavila bez daha. Ali on
je uope nije sluao. "Pokazao sam da te mogu imati, zar ne? Pokazao
sam da mu te mogu oduzeti... i to je bilo sve. A sada, budi dobra i
nestani jednom zauvijek." "Preinaka na stroju. Ne zaboravi da znam
sve o onom poslu na Kingfisheru." Bila je to pogreka, jer do tog je
trenutka moda jo i imala kakvu mogunost. Benedictovo lice
promijeni se, krv navre u njega, a kad je progovorio, glas je od bijesa
bio nerazgovijetan, kao da su mu se usne nadule. Prosikta: "Pokuaj.
Samo ti pokuaj. Dobit e najmanje petnaest godina. Da, jer i ti si u
tome do grla, draga moja. Kao ja, ni vie ni manje. Razmisli, ljepotice:
petnest godina u nekom raskonom enskom zatvoru. A razmisli i o
ovome..." Stavi joj dlan pod grlo, kao sjeivo. "Ubit u te. Tako mi Boga.
Ubit u te svojim rukama. I zna da u to uiniti, dovoljno si me
upoznala." Ona ustukne, a on krene naprijed, i dalje drei ruku pod
njenim grlom u znak prijetnje. "Isplatio sam te, sada se gubi." Stajala
je pred njim nekoliko sekunda i on jo nije bio toliko zasljepljen
bijesom da ne bi vidio kako se u njenim oima strah mijea s neim
drugim i kako joj taj novi pogled pretvara oi u dvije uske pukotine. I
usne su se povukle pa su sada pokazivale male i bijele zube. "Dobro.
Odlazim." Izala je iz sobe odluna koraka dok joj se duga plava kosa
rastresla po ramenima. Vozila je polako jer su joj suze pomutile vid.
Straga su joj dva vozaa zatrubila, ali ona je nastavila piljiti u cestu
102

stiui mahnito upravlja. Gotovo nesvjesno vozila je De Waal

Driveom niz obronke planine. Prije no to je stigla do sveuilita,
skrenula je na pokrajnju cestu i nastavila kroz borik, sve do
parkiralita iza Cecil Rhodes Memoriala. Izala je iz auta i spustila se
do prostrane terase pod grkim kolonatom, kojim je okrueno
impozantno postolje s kojega Rhodesov kip vjeno motri obzor zatitivi
si oi rukom. Priblii se ogradi i pogleda prema dalekim i plavim
vrhovima Helderberga. Prekrii ruke na grudima jer je vjetar koji je
prodirao kroz laganu svilenu haljinu bio leden poput njene tjeskobe.
Na kraju je suze preplave, klizei niz obraze i potom kapajui na
prednjicu svilene haljine. Bile su to suze samosaaljenja, ali
prvenstveno bijesa. Ledeni bijes, poput suhog mraza. Napokon
uzdrhtalih usana promuca: "Ta svinja." Malo dalje dvoje studenata,
prepustivi se zanosu prve ljubavi, sjedilo je zagrljeno na ogradi dok su
im noge visile nad bezdanom. Okrenuli su se i pogledali je. Momak je
neto promrmljao i djevojka se poela smijati s nevinom okrutnou,
ali kad se Rubby otrovno zapiljila u nju, odmah je odvratila pogled.
Naposljetku, u neprilici siu s ograde i udalje se ostavljajui je samu.
Benedictove prijetnje nisu je plaile: nije imala ni najmanju namjeru
povui se, nikako. Njena jedina briga, dapae, bila je da uini sve kako
bi ga neizljeivo, smrtno povrijedila. Posljedice je, pak, nisu zanimale,
htjela je samo izabrati najbre i najneumoljivije sredstvo za osvetu. A
koje je bilo to sredstvo, postajalo joj je postupno sve jasnije, im su se
crni oblaci koji su joj pomraili um poeli razilaziti. Johnny je bio u
hotelu Tulbagh. Vratila se gotovo trkom do automobila dok se
zlatouta kosa vijorila za njom poput plamenca na vitekome koplju.
Vozila je velikom brzinom sve dok u centru nije naila na prometnu
guvu ljudi koji su odlazili s posla. Dok je, izjedana nestrpljivou,
vozila u sporoj rijeci automobila, suze su se na licu osuile, ali je
njihov trag ostao. Prolo je pet kad je parkirala pred Tulbaghom, u
dijelu rezerviranom za istovar robe, i trkom ula u atrij hotela. Obrati
se djevojci za pultom recepcije: "Broj sobe Johnnyja Lancea?"
"Gospodin Lance napustio je hotel prije sat vremena." Djevojka
radoznalo proui to lijepo lice po kojem se razlila minka. "Je li ostavio
poruku kamo odlazi?" Oneraspoloena Ruby zareala je dok je
razoaranje raslo u njoj. "Ne, gospoo. urilo mu se." "Prokletstvo!"
Ruby je bila doista ljuta. "Prokletstvo!" Udalji se od pulta, neodluna
to initi. Moda je Johnny otiao u ured. U dnu atrija otvore se vrata
dizala i Tracey Hartford izae iz njega. Unato nestrpljenju, Ruby ipak
103

nije propustila primijetiti sjaj kojim je zrailo Traceyno lice: oito je

upravo izala iz postelje voljenog ovjeka. O tome tko bi on mogao biti,
nije bilo ni najmanje sumnje. ok tog otkria paralizirao ju je. No
odmah potom osjetila je poriv da ode do drugog kraja atrija i noktima
strga taj osmjeh s Traceyna lica, ali obuzdala se i kad je Tracey
krenula prema staklenim vratima u nakani da napusti hotel, presjekla
joj je put i upitala bez suvinog okolianja: "Gdje je Johnny?" Tracey
naglo stane i njen ustuk bio je potvrda Rubyne sumnje. "Gdje je,
prokletstvo?" Glas joj je bio tih, ali dreav i ustreptao od uzrujanosti.
"Nije ovdje." Tracey se sabere i odmah prikrije svoju zateenost. "Kamo
je otiao? Moram ga vidjeti." "U zaljev Cartridge. Zrakoplovom." "Kada
je krenuo? Vano je, uasno vano." "Prije sat vremena. Sada je ve
vjerojatno u letu." "Moete li mu poslati poruku?" U svojoj
nestrpljivosti Ruby je zgrabi za zapee i stisne ga toliko da ostavi trag
na njemu. "Mogu ga nazvati radiom." Tracey oslobodi ruku. "Ne!" Ruby
dakako nije htjela da netko na sav glas izgovori njenu poruku u eter pa
da je bilo tko moe uti. "Moete li ga stii? Unajmiti zrakoplov?"
Tracey odmahne glavom. "Po mraku ne doputaju polijetanje nijednog
zrakoplova za odredite koje prethodno nije bilo u programu letova."
"Onda morate doi do njega autom. Morate otii k njemu." "Ali zato?"
Tracey ju je gledala neodluno, zbunjena tim udnim navaljivanjem, i
tada primijeti tragove suza na tom izoblienom licu. "Treba mi barem
osam sati." "Rei u vam, ali ne ovdje. Moemo otii u Johnnyjevu
sobu." Prisjetivi se raspremljenog kreveta, Tracey se kolebala, ali
upravo u tom trenutku u atrij ue upravitelj hotela i ona mu se
osokoljena obrati.
Beechcraft se iznenada zanese postrance i izgubi visinu, pa mu
Johnny nagonski ispravi nagib i vrati ga u poloaj, potom pogleda
plou s instrumentima u potrazi za objanjenjem, no ne nade nikakvo.
Stoga pogleda preko krila i tek tada tamo dolje, u velikim ravnicama
pod sobom, uoi kovitlanje praine. Kretala se nisko nad tlom u dugim
tracima, poput magle, i zalazee sunce bojalo ju je ljubiastim i
zlatnim tonovima. Podosta uzbunjen, promotri obzor pred sobom i
vidje kako sa sjevera napreduje prema dolje, nalik beskrajnom
pokretnom planinskom lancu. Dok je gledao, velika masa zakrije nisko
sunce pretvarajui ga u vatreno crvenu loptu. Svjetlost se naglo
promijeni, pilotsku kabinu ispuni udan sjaj, kao kad se otvore vrata
pei. Pod udarom jo jednog jakog zapuha vjetra Beechcraft se opet
104

nagne otevi se kontroli. Upravo u tom asu radio oivi u nizu

elektrinih pranjenja: "Ze Es Pe Te Baker, ovdje kontrola leta u
zaljevu Alexandra. Odgovorite, molim." U tom vrtlogu elektrinih
pranjenja glas kontrolora bio je gotovo nerazumljiv. Johnny isprui
ruku kako bi spustio prekida i odgovorio, ali zastane na pola puta.
Razmisli. Zakljui da ga vjerojatno zovu kako bi mu ponitili
doputenje za let. Ono tamo dolje u pustinji bio je olujni vjetar, vjetar
sa sjevera, dakle htjeli su ga skrenuti na drugi pravac. Provjeri sat. Jo
dvadeset minuta leta do zaljeva Cartridge. Ne, iao je ravno prema
sreditu oluje, dakle trebat e mu vie, dvadeset pet ili trideset minuta.
Odmah zdesna potrai obalnu crtu i u zagasitom veernjem crvenilu
koje se zgunjavalo uoi duge bijele trake uspjenjenih valova. Obala je
jo bila vidljiva. Bit e jo nekih dvadesetak minuta. "Ze Es Pe Te
Baker, ovdje zaljev Alexandra. Ponavljam Ze Es Pe Te Baker,
odgovorite." Uznemirenost u glasu kontrolora bila je oita unato
elektrinim pranjenjima. Postojala je mala mogunost da stigne do
zaljeva Cartridge, valjalo se suoiti s olujom i izai kao pobjednik.
Mogao je skrenuti prema zapadu i stii do tamo s mora, trebao je
slijediti Kingfisherova svjetla i rukovodei se njima, spustiti se pod
oblake praine. Ne uspije li mu, mogao se uvijek vratiti natrag s
pogodnim vjetrom. Radio je zvidio i krijetao dok se kontrolorov glas
as gubio u smetnjama, a as stizao glasno i razgovijetno.
"...poniteno. Ponavljam: doputenje za va let je poniteno. ujete li
me, Ze Es Pe Te Baker? Odgovorite, molim. Vjetar sedam Beauforta.
Vidljivost nula u zoni pjeane oluje. Ponavljam, vidljivost nula u...."
Vjetar e puhati danima, odnosei sa sobom njegovu posljednju priliku
da istrai onu podmorsku brazdu izmeu Thunderbolta i Suicidea.
Iskljui radio prekidajui svaku vezu s kontrolorom i kabinu odmah
ispuni neka udna tiina. Namjestio se udobnije u sjeditu, spustio
nekoliko ruica i pogledom pratio igle mjeraa okretaja koje su se
polako pomicale naprijed. Sada se nalazio na visini od otprilike tri
stotine stopa i Beechcroft je poskakivao batrgajui se kao sabljarka na
udici. Upravljao je njime samo pomou instrumenata jer je vani bio
mrkli mrak. Nije vie uspijevao vidjeti vrhove krila, ali nad njegovom
su glavom zvijezde jo uvijek bile vidljive. Jahao je na hrptu olujnog
kovitlaca, oblaci praine hitali su mu ususret i prijeili put ne
doputajui mu da nastavi let u smjeru zaljeva Cartridge. Svakih
nekoliko sekunda pogledao bi preda se nadajui se da e ugledati
svjetla, nakon ega bi opet vratio pogled na plou s instrumentima.
105

Pomisli turobno: "Ovdje. Morao bi biti ovdje. Morao bih biti nad njim.
Jo trideset sekunda i promait u ga." Pogleda opet van i napokon
tamo dolje, ravno pred njim, Kingfisher sa svim upaljenim svjetlima.
Traak nade u tami. inilo se da plovi posve spokojno jer olujni vjetar
jo nije bio stigao do mora i nije se sruio na brod. Preleti strelovito
iznad broda, gotovo mu dotiui nadgrade, zatim zabrinuto potrai na
kopnu osvijetljenu sletnu stazu. U potpunoj tami noi ona se pojavila
kao trak tek neto malo manje tamniji od pozadine. Upravi ravno
prema njemu i vidje kako se preobraava u dvostruki red uljanih
svjetiljki koje su dimile i treperile na vjetru. Odmah je smanjio visinu,
ali nedovoljno, tako da mu je udarac pri prizemljenju zamalo odnio
trap. Napokon je poskakujui rulao stazom od utabane zemlje dok su s
obje strane upaljene svjetiljke promicale pod vrhovima krila. Vjetar je
bijesno nasrtao na karoseriju i gume Mercedesa koji se suoavao sa
zavojitom planinskom cestom kripale su na asfaltu u suglasju sa
strujanjem krvi i snanim otkucajima srca. Tracey je vozila
proraunavi otprilike udaljenosti i ugledala bi krivine kako iznenada
iskau pred nju iz mraka, dok je strme padine koje su se nadvile nad
cestu zamraujui polovicu nonog neba mogla tek naslutiti.
Srebrnasto zrcalo jezera Clanwilliam koje je odraavalo zvjezdano nebo
ubrzo je nestalo za njenim leima. Spustila se niz planinu, prela
rijeku Olifants i u Vanrvnsdorpu zastala tek toliko koliko je bilo nuno
da natoi benzin, zabrinuto prouivi kartu pod svjetlima benzinske
crpke. Obeshrabreno je proitala broj milja du crveno ucrtane ceste,
znajui da e zbog njene tjeskobe taj broj porasti. Kad se opet nala za
upravljaem, pred njom je bila prostrana pusto Namaqualanda. Baci
se u nju svojim Mercedesom.
To je nekakav stroj, ne znam kako radi, ali probire i izdvaja dijamante.
Benedict ga je dao ugraditi u Las Palmasu...
Farovi su bili uski snopovi bijele svjetlosti, a cesta duga tamna traka
koja se pruala u beskraj. Makne ruku s upravljaa i pripali cigaretu.
Jo joj je u uima odzvanjao Rubyn glas: ...izmeu svih drugih bio je i
jedan osobit dijamant. Benedict ga je nazvao Veliki Plavi. Po njemu
vrijedi milijun... Nije mogla vjerovati. Prijevara, izdaja je bila tako
golema da nikako nije uspijevala prihvatiti ak ni pomisao na nju.
...Onaj Talijan, kapetan, uvajte ga se. Radi za Benedicta. I Nijemac,
Hugo... Svi su umijeani. Obavijestite Johnnyja. Benedict! Podao,
prokleti Benedict! enskar, rasipnik! Je li mogue da je smislio i
106

poinio sve to? Jedan zapuh vjetra udari postrance u automobil i nae
Tracey nespremnu, tako da Mercedes zavri na ljunkovitom rubniku
kolnika. Tracey na jedvite jade uspije sprijeiti da automobil ne
proklizi. Kotai podignue oblak praine i ljunka. Napokon je bila opet
na cesti, u pravcu sjevera. "uvaj se, Johnny! uvaj se!"
Benedict van der Byl sjedio je u naslonjau svog oca, u kui svog oca, i
bio je sam. Samoa koja je izjedala najskrivenije niti njegova bia. Pred
njim, na pisaem stolu od skupocjene okoteje, bili su vr i kristalna
aa. Brandy mu nije bio nikakva utjeha, peckava toplina koju mu je
nosio grlom dolje u stomak poveavala je, tovie, hladnou njegove
samoe. U svojoj mati vidio se kao potpuno prazna ovjeka, ljusku
koja ne sadri nita drugo no ledenu enju. Pogleda uokolo po sobi i
njenim drvenim zidnim ploama i osjeti miris plijesni i smrti. Upita se
koliko je puta njegov otac sjedio u tom naslonjau sam i naputen.
Naputen u svome strahu od raka koji ga je ivog prodirao. Ustane i
pone se kruto kretati po sobi. Dodirivao je pokustvo kao da
pokuava komunicirati s ovjekom koji je tu unutra ivio i umro. Zatim
ode do prozora s navuenim zavjesama i stane pred njega. Tepih je bio
nov. Zamijenio je prethodnog, s kojeg nisu uspjeli skinuti mrlje. "Stari
je sve dobro smislio." Rekao je to naglas, a glas je odzvanjao udno i u
njegovim uima. Zatim nagonski ode brzim korakom do komode koja je
bila pored ogromnog kamina i pokua otvoriti vrata. Bila su
zakljuana. Nehajno se uspravi i udari nogom. Uspije ih samo
okrznuti. Povue se i jo jednom ih udari nogom. Ovoga ih puta
razvali. Duga kona kutija bila je na prvoj polici. Uzme je i odnese na
pisai stol. Otkvai zatvara i otvori poklopac. Izvadi dvostruku plavu
cijev Purdev Rovala i osjeti pod prstima masnou ulja za podmazivanje.
Proita na glas: "Jacobus Isaac van der Byl." Bilo je urezano zlatom u
elik, izmeu fazana i lovakih pasa. Nasmije se. "Stari vrag." Protrese
glavom, i dalje se smijui kao zbog neke priice koju je samo on znao,
zatim pone spajati puku komad po komad. "Stari gad je odluke
donosio sam." I dalje se smijui, uzme dvocijevku i ode do novog
tepiha. Stavi kundak meu noge s cijevima okrenutima na gore i
zatim, polako se saginjui, priblii otvore dviju cijevi usnama, isprui
ruke i stavi palac na okidae. Pritisne ih istovremeno. "Klik! Klik!" Dva
oroza udare u prazno. Ustane i protrlja si usne kako bi skinuo s njih
okus ulja za podmazivanje. Ponovo se nasmija. "Tako je on to
napravio!" Rekao je to s uitkom, gledajui razvaljena vrata komode s
107

druge strane sobe. Kockaste kutije s nabojima bile su na drugoj polici.

Gurne puku pod ruku i vrati se do komode, sada odlunim korakom.
Izvadi jednu kutiju naboja S.S.G. i otvori je. Ruke mu naglo poee
drhtati i veliki crveni naboji padoe na tlo. Sagnu se da bi pokupio dva.
Uzbueno i s rastuim strahom otvori dvocijevku i ugura dva naboja u
prazna okanca dviju cijevi. Skliznue unutra sve do okovanog ruba
kapsule s dva metalna sloja. Tada se gotovo trkom vrati do prozora i
postavi se pred njega. Oi su mu sada bile sjajne i dahtao je dok je
pomicao zatvara na Vatra. Tada opet stavi kundak meu noge.
Ponovo stavi dvije cijevi u usta, kao da se radi o opscenom,
strastvenom poljupcu. Isprui ruku prema okidaima. Bili su hladni i
nauljeni. Lagano ih pomiluje i osjeti pod jagodicama tanki utor ljeba,
a u doticaju s tim metalom uzbudi se kako se nikada nije bio uzbudio
u dodiru sa enskim tijelom. Zatim naglo ustane. Nesigurnim korakom
vrati puku na pisai stol i odloi je na tamnu i sjajnu drvenu plohu.
Dok si je toio brandy u kristalnu au nije skidao oi s lijepoga
svjetlucavog oruja, kao da je bio zaaran.
Para je zamaglila zrcala u kupaonici i odraz lika bio je nejasan i
nesiguran. Ruby Lance obrie se velikim mekanim frotirom. Nije joj se
urilo, htjela je da Tracey ima prednost od barem etiri sata na svome
putu prema zaljevu Cartridge. S dubokim i samoivim uitkom
primijeti u zrcalu da se na njenom tijelu istiu ruiaste mrlje koje je
izazvala odve topla voda kupelji. Umota se u runik i krene u
svlaionicu. Kad je ula u nju, uzme jednu od etaka sa srebrnam
rukom i pone si ispravljati kosu dok je ila prema zidnom ormaru
kako bi odabrala prikladnu haljinu. Morala je biti neto posebno,
moda jedna duga haljina Louisa Ferauda od teke svile boje aa,
koju dotad nikada nije bila odjenula. Jo uvijek neodluna, vrati se i
sjedne pred toaletni ormari pa zapone sloeni ritual minkanja.
Radila je briljivo i sitniavo, a na koncu se zadovoljno nasmijala
vlastitome izgledu. Pustila je runik da padne, vratila se pred ormar i
stajala je tamo, mrava i gola. Stisnuvi lagano usne dok je
razmiljala, odbaci Ferauda, zatim se iznenada nasmije i uzme
Benedictovu bundu. Umota se u taj blijedi oblak od mekana krzna i
podigne kragnu kako bi uokvirila lice. Savreno: samo vizon i par
pozlaenih papua. Blijedo zlatnih, u savrenom skladu s njenom
kosom. Iznenada je obuze nestrpljivost. Izae trkom iz kue i stigne do
automobila parkiranog u drvoredu. Upali svjetla i malo potom stigne
108

do drugog drvoreda, onog zavojitog koji je vodio do stare kue

smjetene na vrhu Wymberg Hilla. Mijeajui se sa umom koji je
povjetarac proizvodio u kronjama kestena koji su inili drvored,
brujanje motora nije remetilo tiinu veeri. Parkirala je u dvoritu i
vidjela da je Benedictov Rolls jo uvijek u garai i da je iza zavjesa
prozora radne sobe svjetlo upaljeno. Ulazna vrata bila su otvorena.
Ue. Papue koje je imala na nogama nisu proizvele nikakav zvuk u
polumranim hodnicima i kad je pritisnula kvaku na vratima radne
sobe, ova se odmah irom otvore. Ue u nutra i zatvori ih za sobom.
Osloni se zatim na vrata od tamnog drva. Soba je bila slabo osvijetljena
samo jednom svjetiljkom sa zaslonom. Benedict je sjedio za pisaim
stolom. U zraku se osjeao snaan miris cigare i brandyja. Popio je. Bio
je crven u licu i prvo dugme koulje bilo je otkopano. Na pisaem
stolu pred njim bila je puka. Prisutnost oruja iznenadi je, toliko je
zbuni da zaboravi govor koji je pripremila. Benedict podigne pogled.
Oi su mu bile lagano zamagljene. Trepne, zatim se osmjehne, i taj mu
osmjeh iskrivi usta. Kad je potom progovorio, glas mu je izgledao
pospano. "Tako, vratila si se." Mrnja je uas opet obuzme, ali ostane
hladnokrvna u licu. "Da, vratila sam se." "Doi ovamo." Pomakne
naslonja na kotaima uz bok pisaeg stola. Ona se ne pomakne,
ostane naslonjena na vrata. "Doi ovamo." Benedictov glas sada
odjekne glasnije i ona se iznenada nasmije i poslua. Prie i stane pred
njega, umotana u bundu. "Klekni!" Ona je oklijevala. Benedictov glas
prasne: "Dolje! Na koljena, prokletstvo!" Tada pade na koljena pred
njega, a on se uspravio u stolici. Kleala je pokorna dranja, pognute
glave tako da joj je zlatouta kosa oblikovala koprenu pred licem.
"Hajde! Moli za oprost." Polagano, ona podigne glavu i pogleda ga.
Zatim ree tiho: "Danas u pet i pol Tracey je krenula za zaljev
Cartridge." On promijeni izraz lica. "Ima etiri sata prednosti. Bit e da
je ve na pola puta." Gledao ju je otvorenih usta, a crvene usne bile su
mlohave i oputene. Nastavila je: "Ide Johnnyju. Zna sve o poslu na
Kingfisheru. Zna sve o velikom plavom dijamantu." On pone
odmahivati glavom u nevjerici. "Do sutra u zoru i Johnny e sve znati.
Kako vidi, dragi moj, opet si izgubio. Nije li tako? Nee ga nikada
uspjeti pobijediti, zar ne, Benedicte? Zar ne, zlato moje?" Podigla je
glas likujui. On odgovori priguenim glasom. "Ti? Ti?" Ona se
nasmija, kimnuvi vie puta glavom, nesposobna da odgovori od
smijeha. Nezgrapnim skokom Benedict izleti iz naslonjaa i zgrabi je za
vrat. Ona ustukne povukavi ga sa sobom na tlo. Smijeh joj zamre u
109

grlu i preobrazi se u hropac. Otkotrljaju se na pod. On joj je drao vrat

u klijetima koja su se sve vie stiskala, a u meuvremenu je zavijao
od bijesa i oaja. Lamatajui mahnito dugim nogama i zabijajui svoje
ruke poput kandi u njegovo lice, ona se otimala snagom ivotinje u
smrtnoj pogibelji. I dalje su se kotrljali, sve dok on nije udario glavom o
tvrdo drvo pisaeg stola. Udarac mu prostruji cijelim tijelom i stoga
olabavi stisak na vratu pa se Ruby trzajem naposljetku oslobodi stiska,
diui napokon punim pluima i isputajui hroptave zvuke. Otkotrlja
se daleko od njega i u jednom neprekinutom pokretu ustane. Krene
natrake, s poderanim rubom vizona i kosom prebaenom preko lica.
Uhvativi se za pisai stol, Benedict se pridigne na koljena. I dalje je
urlao, glas mu je bio prodoran, dreav, nevjerojatan i nestvaran, dok je
Ruby bjeala od njega i teturajui trala prema vratima. Pogleda
zaprijeena kosom, jo uvijek diui s mukom, borila se s bravom.
Okrenula je lea Benedictu. On zgrabi puku s pisaeg stola i, jo
uvijek na koljenima, upre oruje nisko o bok. Osjeti povratni udarac,
koji je bio nalik naglom i tenom strujanju u rukama, a u zatvorenom
prostoru sobe pucanj je bio zagluujui. Bljesak dugog utog plamenog
jezika iz cijevi osvijetli prizor poput bljeskalice fotografa. Uasni pucanj
pogodi Ruby u slabine. S te udaljenosti rua kuglica nije se mnogo
rairila i prola joj je kroz kimu i karlicu kao jedna jedina vrsta i
razorna kugla. Izala je s druge strane trgajui joj trbuh s takvom
estinom da ju je prilijepila za zid. Na trenutak je izgledala prikovana
za njega, zatim je skliznula na dolje, u sjedei poloaj, okrenuta prema
njemu, dok je bunda od vizona bila irom otvorena. Jo uvijek na
koljenima, Benedict pomakne puku slijedei njen pad i pritisne drugi
okida. Sobu opet ispuni onaj kratkotrajni prasak groma popraen
bljeskom. S udaljenosti manje od prve, drugi ju je pucanj pogodio
posred lijepa preplanula lica.
Benedict je bio u garai, ela oslonjena na hladni lim Rolls Roycea. Jo
je u ruci drao dvocijevku, a depovi su mu bili puni naboja koje je
pokupio s poda prije no to je napustio radnu sobu. Drhtao je kao da
ga trese groznica. "Ne!" Jaukao je naslonjen na automobil, ponavljajui
u nedogled taj slog. Na koncu, jo uvijek drui, sjedne za upravlja.
Sjedio je tamo glave pognute na upravlja sve dok nagon za
preivljavanjem nije nadvladao. inilo mu se da u tim okolnostima ima
samo jedan izlaz. Wild Goose imao je dovoljne zalihe goriva da ga
prebaci preko oceana, u Junu Ameriku. A nije zaboravio ni sav onaj
110

novac u vicarskoj. Upali motor i izae iz garae, dok su kotai u

poludjelom kontaktu s betonom podigli plavi dim koji se kovitlao na
svjetlu farova.
Mercedes je vozio po pijesku, a farovi su uzalud pretraivali debelu i
zasljepljujuu maglu od naranaste praine koja se bez prestanka
kovitlala na stazi. Topli vjetar istresao je svoj pjeani bijes na
automobilu koji je poskakivao na amortizerima. Tracey je vozila do
kraja napeta, motrei cestu oima koje su je pekle i koje su bile nadute
od umora i liskunove praine. Od glavne ceste do obale ta je staza za
terenska vozila bila jedini kopneni prilaz zaljevu Cartridge. Radilo se o
sto pedeset kilometara krivudave ceste isprekidane pjeanim
brazdama, odnosno kamenjem na mnogim stjenovitim usponima.
Hladnjak je kuhao, pregrijan od niskih brzina i velikog broja okretaja
motora kojima se suprotstavljala tom razdiruem vjetru i gustom
pijesku. Na nekim je dijelovima uspijevala slijediti stazu samo vozei
prolazima kroz gustu pustinjsku ikaru koja je rasla uz rub staze.
Svako malo neki bi se grm tratora, noen vjetrom, zakotrljao preko
staze kao preplaena ivotinja. Na trenutke je Tracey obuzimala
izvjesnost da je promaila neki zavoj i da je ula nasumice u pustinju,
ali bi je zatim iznenadna pojavljivanje usporednih brazda u svjetlu
farova ohrabrilo. U jednom trenutku doista sleti s ceste i Mercedes
odmah stane, dok su se kotai okretali u prazno u mekome pijesku.
Bila je prisiljena izai i rukama je morala pomaknuti pijesak ispod
kotaa, pa u iskopanu rupu naslagati grmove tratora kako bi dala
oslonac kotaima. Gotovo je zaplakala od olakanja kad se naposljetku
Mercedes poskakujui vratio na stazu. Spora zora prodirala je kroz
oblake praine pa je ona iskljuila svjetla i nastavila voziti sve dok
iznenada i potpuno neoekivano nije stigla u zaljev Cartridge. Iznebuha
se pojavie pred njom skladita i boravite. Izae iz auta i otri prema
njima. Na njene ponovljene udarce predradnik otvori vrata i zaueno
upre dugi pogled u nju prije no to je pusti unutra. Ona odree kratko
na njegova pitanja jednim svojim: "Gdje je Wild Goose?" "Prebacio je
gospodina Lancea do Kingfishera, ali sada se vratio i na vezu je na
molu." "A Hugo Kramer, kapetan?" "Na brodu je, u svojoj kabini."
"Hvala." Tracey ga ostavi tamo, otvori irom vrata protiv vjetra i otri
vani u pjeani kovitlac. Wild Goose bio je privezan za mol i premda ga
je pridravala debela uad, ljuljao se i poludjelo je poskakivao na
bijesu vjetra. Ukrcajni most bio je sputen i kroz prozore je dopirala
111

svjetlost. Tracey se popne bez oklijevanja. Hugo Kramer doe joj

otvoriti u zguvanoj pidami na pruge. Ona ga gurne u stranu i ue u
kabinu. "Prebacili ste Lancea do Kingfishera?" Pitanje je bilo izreeno
prodornim i optuujuim glasom. "Da' "Glupane, niste shvatili da se
neto dogaa? Boe dragi, zato bi inae stigao zrakoplovom po
ovakvom vremenu?" Hugo je pogleda ravno u oi i ona odmah shvati
da je ono to joj je Ruby rekla bila istina. "Ne shvaam o emu
govorite." "Dobro ete shvatiti kad budete imali vremena razmisliti o
tome u zatvoru. Vjerujem da e vam udijeliti barem petnaest godina
razmiljanja. Lance je sve otkrio i moram ga zaustaviti. Odvezite me do
Kingfishera." Zbunjen i preplaen, Hugo je ponovio: "Doista ne
shvaam." "Gubite vrijeme. Prebacite me do Kingfishera." "Gdje je va
brat? Zato nije doao?" Tracey spremno odgovori: "Lance ga je sredio.
U bolnici je. Poslao je mene." i Hugo u trenutak povjeruje. Opsova:
"Gott!? to emo sada? S ovim nevremenom. Moda i stignem do tamo,
ali neu moi napustiti brod. Posada ne moe upravljati njime po
ovakvome moru. A to vi sama moete uiniti?" "Odvedite me tamo,
prebacite me do Kingfishera i vratite se natrag. Pozabavit emo se
Lanceom ja i onaj Talijan, onaj Caporetti. Po ovakvom nevremenu lako
se moe dogoditi da netko zavri preko palube." "Ja." Hugovo lice ozari
se, izgledao je ohrabreno. "Da, Talijan." Ode po kabanicu objeenu na
pregradi. Dok ju je ,, navlaio preko pidame, pogleda Tracey s novom
vjerom i potovanjem. "Vi. Nisam znao da ste i vi umijeani." "Mislili
ste da emo moj brat i ja mirno gledati dok nam stranac oduzima sve
ono to nam pripada?" Hugo se nasmija. "Vi ste vrlo odluna ena,
moram priznati. Ba sam se prevario na va raun." I popnu se na
zapovjedniki most.
Johnny Lance i Sergio Caporetti stajali su jedan drugome uz bok na
zapovjednikom mostu. Kingfisherov pramac suoavao se s velikim
valovima, pravim vodenim zidovima, s vjetrom koji je meo, prskajui
vodom blindirana stakla. Brod je otkaio priveze prethodnu veer,
ostavljajui velike ute bove vezane za uad sidara, i sada je radio
slobodan od tih svojih klada. Slijedio je putanju koju je utvrdilo
raunalo, a svoj poloaj u odnosu na dno odravao je pomou kormila i
motora, unato valovima i vjetru. Sergio natmureno primijeti: "Ne moe
izdrati. Previe se pribliavamo stijenama. Od pogleda na njih jei mi
se koa." Unato snanom i fijukajuem vjetru, oblaci praine nisu
stizali tako daleko od obale. Vidljivost je stoga bila preko milje,
112

dovoljna da se razaznaju udvojeni obrisi Thunderbolta i Suicidea.

Uspjenuani valovi naduti vjetrom nasrtali su na njih bacajui bijelu
pjenu do dvjesto stopa u vis prema tmurnome nebu, a potom su se
povlaili otkrivajui bijelo svjetlucavo stijenje. Johnny promrmlja:
"Drite ga tako." Tijekom noi dvaput su promijenili rutu, sve se vie
pribliavajui tjesnacu izmeu dva otoka. Kingfisher se hrabro borio
protiv podmukle struje povratnih valova koja je pridodavala svoju
snagu silini vjetra i valovlja. Nisu pokuavali raditi u jednoj od
prostranih brazda na dnu. Budui da mu je preostalo malo vremena,
Johnny je htio istraiti to je mogue vei dio nalazita. Loe vrijeme
nije ga moglo zaustaviti zato jer je brod bio sagraen da radi i po
loijem vremenu od toga. Ureaj za kompenzaciju drao je glavu
usisnika na dnu premda se trup stalno propinjao i padao udarajui o
povrinu vode. Johnny ga pokua utjeiti: "Budite bez brige, Sergio,
raunalo ne grijei." "Prokleto raunalo nema oi i ne vidi ono stijenje.
Ja ih imam... i jei mi se koa." Dvaput tijekom noi Johnny je siao u
kontrolnu salu da bi zatraio od raunala izvjetaj o nalazu dijamanata
i oba je puta odgovor bio nijean: ni jedan kamen preko etiri karata i
malo onih doista dragocjenih. "Idem provjeriti rutu. Vi budite otvorenih
oiju." Teturajui se zbog valjanja i ljuljanja broda, Johnny se uputi
prema vratima na dnu zapovjednikog mosta. Zaustavi se na trenutak
pred zaslonom i jednim je pogledom vidio da Kingfisher izvodi utvrene
operacije bez odstupanja. Okrene se od zaslona i nagne se nad
nautiki stol. Na njemu je bila prostrta i pribadaama privrena
podrobna karta jugozapadne obale Afrike, odnosno njenog dijela
izmeu Luderiotza i zaljeva Walvis. Rezultati sondiranja koje je obavio
Wild Goose bili su 184 ucrtani olovkom, dok je putanja Kingfishera
ila u krug oko Thunderbolta i Suicidea. Johnny uzme kompas s
fiksnim vrhovima i zamiljeno pogleda kartu. Iznenada osjeti izljev
bijesa spram dva otoka. Tako su puno obeavali, a tako su malo od tog
obeanja odrali. Dugo je gledao dva imena otisnuta na karti i na
koncu u izljevu srdbe vrhom kompasa napravi preko njih rez u obliku
kria. Ta nekontrolirana gesta odmah odagna srdbu. Osjeti nelagodu,
bila je to doista djetinjasta reakcija. Pokua izravnati rubove reza, ali u
tom trenutku pod njim uoi komad papira koji je netko tamo ugurao.
Uvue prst u rez i izvue ga van. Proita naslov na sredini stranice i
brzo preleti redove znakova i brojeva koji su bili ispod. Naslov je bio:
KAMINIKOTOV SUBORDINIRANI PROGRAM IZDVAJANJA Proui ga,
iznenaen rijeima, ali prepoznajui u brojevima program raunala.
113

Rukopis je bio iljast, europski, rukopis Sergia Caporettija.

Najjednostavniji nain da otkrije o emu je rije bio je stoga da upita
izravno njega. Krene prema zapovjednikom mostu. im ga ugleda,
Sergio mu se obrati uznemirena glasa. "efe! Pogledajte dolje!"
Pokazivao je pred sebe, ravno u sredite kovitlaca. Johnny odmah
dotri do njega, s komadom zguvanog i ve zaboravljenog papira u
ruci. "To je Wild Goose." Izronivi iz magle, ribarica je posrtala valjajui
se prema njima. Johnny se naglas upita: "to dovraga radi ovdje?".
Wild Goose nestane na nekoliko trenutaka iza jednog vodenog zida,
zatim se opet pojavi podignut u visinu toliko da mu se vidjelo crveno
olovo kobilice. Klizio je po grebenu vala isputajui vodu kroz izljevnice
i zatim propadao u udubinu sljedeeg vala, uranjajui pramcem u
uskljualu vodu. Brzo je napredovao noen vjetrom i ubrzo je zapoeo
manevar skretanja i pristajanja u zavjetrini Kingfishera. "Kojega vraga
misli napraviti?" Izgovorivi to, Johnnny u nevjerici ugleda krhku
spodobu kako izlazi iz zapovjednike kabine ribarice i tri prema
ogradi palube na boku prema Kingf isheru. Vikne: "Ali,to je Tracey!"
Tracey stigne do ograde jedva na vrijeme: drugi val nahrupi na pramac
ribarice razlijevajui se odmah potom preko nje. Bio je prestravljen,
oekivao je da vidi kako je val odnosi, no ostala je priljubljena uz
ogradu. Uguravi komad papira u dep, izae na most i pohita niz
stepenice dolje na palubu. Preskoi posljedne stepenice i pone trati
im je doskoio na palubu. Stigne do ograde i pogleda u Tracey, koja je
bila nalik mokroj makici. Vikne joj: "Vrati se u nutra! Ne pokuavaj!
Vrati se u nutra!" Ona vikne neto to se izgubi u prtanju sljedeeg
vala i kad se voda povukla, on je ugleda spremnu na skok. Izmeu dva
trupa more je mahnito kljualo. Prebaci se brzo preko Kingfisherove
ograde i hitro se spusti niz ljestve od konopa. Bio je jo desetak stopa
daleko od nje kad se Tracey spremi za skok. Oajniki zavapi: "Nemoj
to raditi!" Ona skoi. Ne uspije se uhvatiti za ljestve i padne u
uskljualu vodu izmeu dva trupa. Glava joj je plutala tamo pod njim i
shvatio je da e sljedei val, koji samo to se nije sruio, gurnuti trup
Wild Goosea prema Kingfisherovom i ona e biti priklijetena i
zgnjeena. Sie niz posljednje pritke, sagne se drei se jednom
rukom, a drugom je uhvati pod pazuha i zatim je s naporom koji mu je
gotovo kidao miice i zglobove povue i podigne tek trenutak prije
udarca trupa o trup, koji je bio tako jak da je otetio drvenu oplatu
ribarice i sastrugao boju s elinog Kingfisherova trupa. Wild Goose
okrene i s motorima na maksimumu udalji se poskakujui na vjetru. S
114

nogama u lokvi vode, mokra do kostiju, Tracey je stajala u

Kingfisherovoj kabini za goste. Crna joj je kosa bila priljepljena za lice i
vrat, a toliko se tresla od straha i ledene vode da nije uspijevala
govoriti. Cvokotala je zubima i usne su joj poplavile. Oajniki je
pokuavala neto rei, ne skidajui oi s Johnnyjeva lica. On hitro
strga odjeu s nje, prebaci joj runik preko ramena i pone je snano
trljati s drugim runikom pokuavajui je ugrijati. U meuvremenu ju
je kudio. "Ludice mala! Zar si skroz izgubila razum?" Cvokoui, ona
jedva promuca: "Johnny!" Kleknuvi da bi joj protrljao noge, opet
zarea: "Kriste, malo je nedostajalo." "Johnny, sluaj." "Sada uti i
obrii kosu." Poslua pokorno. On ode do ormara u kojemu nae jednu
debelu maju, vrati se nazad i navue je na nju: stizala joj je gotovo do
glenjeva. Sada je ve mogla kontrolirati drhtanje. Uhvativi je bez
pretjerane njenosti za ramena, ree joj: "No dobro, zato si dovraga
napravila tu ludost?" Sada su rijei poele izlaziti iz nje poput vode iz
napukle brane, i tako mu je sve ispriala. Naposljetku je zgranuto
briznula u pla i zajecala kao da joj je srce slomljeno, stojei u toj
ogromnoj maji s vlanom kosom priljepljenom za ramena. On je zagrli i
ona se dobru minutu naslaivala njegovom toplinom i snagom. No,
prva se odmakla. Zaklinjala je slomljenim glasom: "Johnny, uini
neto. Zaustavi ih. Ne smiju se izvui." On se vrati do ormara i, mislei
na ono to je upravo doznao, potrai neto to bi joj moglo odgovarati.
Zatim ju je gledao dok je navlaila par lakih plavih vunenih hlaa i
zavezivala ih u pasu uzicom, presavivi potom rubove nogavica i
uguravi ih u vunene arape prije no to je navukla par gumenih
izama koje su joj bile nekoliko brojeva prevelike. Upita ga: "Odakle
poinjemo?" On se tada sjeti komada papira. Izvadi ga i rairi na stolu
pored kreveta. Preleti ovla kolone brojeva. Njegova prva pretpostavka
bila je tona: radilo se doista o programu za raunalo. Zapovijedi joj:
"Ti ostaje ovdje!" "Ne." Odgovorila je bez oklijevanja i odluno. On se
nasmije. "Sluaj, Tracey. Ja sada idem na zapovjedniki most kako bih
dao posla onom tamo, ali odmah se vraam, obeavam ti. Nita ti nee
promaknuti."
"Kako je djevojka, efe?" Zabrinutost Sergia Caporettija bila je iskrena.
S druge strane, zakljui Johnny u sebi, zasigurno ga je radoznalost
izluivala: razlog Traceynog dolaska morao ga je jako zanimati.
Odgovori: "Dosta je potresena." "Kako ne bi bila. Izloila se velikoj
pogibelji. Zamalo nije zavrila kao hrana za ribe." "Ne znam. Sada hou
115

da vi preuzmete rukovoenje svime ovdje gore. Dajte da brod nastavi s

radom. Ja je idem spremiti u krevet. Obavijestit u vas o svemu im
otkrijem neto." "Ok, efe." "I pazite, Sergio. Drite na oku one hridi. Ne
dajte im se gurnuti preblizu." Bio je to dobar razlog da ga zadri
prikovanog na zapovjednikom mostu. Ostavi ga i ode pravo u kabinu
za goste. "Doi." Tracey ga je slijedila teturajui zbog valjanja broda.
Dvije palube ispod stignu do sale s raunalom i Johnny svojim kljuem
otvori vrata i zatvori ih za njima. Tracey se naslonila na pregradu i
gledala je Johnnyja koji je sjedei za konzolom smjetao izguvani
komad papira na naslon za itanje. itajui izravno s njega ukuca prvi
red brojki na tipkovnici. Raunalo se odmah pobuni. POGREKA,
pojavi se na zaslonu. On zanemari odgovor i otkuca drugi redak. Ovoga
puta stroj je bio jo odluniji. BEZ PROCEDURE. POGREKA U
SINTAKSI. Johnny ukuca sljedei redak. Pomislio je da je tko god je
ubacio taj program u memoriju raunala morao ubaciti i niz prepreka
kako bi izbjegao sluajno otkrivanje. Opet zasvjetluca odbijanje:
POGREKA U SINTAKSI. "Triput prije no to se oglasi pijetao."
Promrmljam biblijski navod odjekne neprikladno u napetom ozraju
kontrolne sale. Ukuca posljednji redak brojaka i odbijanje nestade sa
zaslona. Konzola se uskomea kao udovini rak i potom se na zaslonu
pojavi: 189 KAMINIKOTOV SUBORDINIRANI PROGRAM ZA
IZDVAJANJE. INSTALIRAO U LISTOPADU 1969. U LAS PALMASU
HIDEKI KAMINIKOTO. DOKTOR ZNANOSTI SVEUILITA U TOKIJU.
Japani nije odolio iskuenju da potpie svoje remek-djelo. Njih dvoje,
nagnuti nad zaslonom, zadivljeno su pratili ono to je stroj ispisivao na
zaslonu. Poeo je s brojem sati rada i teinom ljunka obraenog
tijekom tih sati. Zatim je izvijestio o teini koncentrata preraenog u
ciklonu i na koncu u nizu kolona izvijesti o teini i veliini svih
dijamanata izvaenih iz mora. Veliki Plavi isticao se na poasnom
mjestu i Tracey bez rijei dotakne prstom brojku: Johnny je u
meuvremenu ljutito odmahivao glavom. Raunalo je zavrilo dajui
zbroj karata izvaenih iz mora i naposljetku Johnny tiho progovori:
"Istina je. Izgleda nemogue, ali je istina." Gunanje i tektanje
raunala prestane i zaslon posta nepomian. Johnny se uspravi na
stolici. "Gdje su ih stavili?" Ponovo se upitao letimino gledajui brojke.
Ustane i kroz staklo pijunke pogleda u salu s rentgenskim aparatom.
"Moralo se dogoditi s ove strane ciklona, s ove strane suionika..."
Razmiljao je na glas. "Izmeu suionika i sale s rentgenskim
aparatom." Iznenada se sjeti preinake u nacrtu tunela o kojoj je na
116

poetku htio traiti objanjenje, ali koju je naposljetku smetnuo s

uma. Udari akom u dlan druge ruke. "Poklopac za kontrolu tunela s
transportnom trakom! Pomaknuli su ga! Pa da! Nalazi se u tunelu s
transportnom trakom!" Rukama koje su se gotovo tresle od urbe
okrene klju u bravi vrata kontrolne sale. U meuvremenu Sergio
Caporetti etao je gore dolje po zapovjednikom mostu kao medvjed u
kavezu, uvlaei s tolikom estinom dim iz one svoje cigare da su iz
ara frcale iskre. Vjetar je puhao svuda uokolo oko kabine i sa sjevera
su stizali sve bjenji valovi. U jednom trenutku donese odluku. Obrati
se kormilaru: "Dri na oku te proklete hridi. Dobro ih dri na oku!"
Kormilar potvrdi glavom i on posrui odtetura do svoje kabine.
Zakljua vrata i ode do pisaeg stola. Nakon to je pronaao klju,
otvori posljednju ladicu i uguravi ruku pod stupac kutija cigara
izvue platnenu vreicu. Vaui je u ruci, zamiljeno pogleda oko sebe
u potrazi za boljim skrovitem. Kroz platno su se osjeale voraste
neravnine dragulja. Promrmlja: "Taj Johnny je lukavi gad. To mora biti
neko dobro mjesto." Na koncu odlui. "To je najbolje mjesto. Imat u ih
stalno na oku." Raskopa jaknu i ugura vreicu u unutarnji dep.
Ponovo je zakopa i potapa se po nabreklini u visini srca. "Savreno!
Izvrsno!" Ustane i udalji se od pisaeg stola. Vrati se urno na
zapovjedniki most nakon to je zakljuao vrata. Zastane nasred
navigacijske dvorane i pogleda prema monitoru koji je prenosio sve ono
to bi se pojavilo na zaslonu raunala. Siktanje je bilo nalik onome
egrtue, a crvena lampica ukazivala je da je u tijeku nova procedura.
Preplaeno se priblii monitoru i nagne se nad njega. Bio mu je
dovoljan jedan letimian pogled, nakon ega potra prema stolu.
Odmah ugleda rez u obliku kria na karti. "Presveti Boe!" Ne izdra te
podera kartu i pretrai upljinu pod njom. Udalji se od stola i udari po
grudima viui: "Prokletnie! Glupane!" Nastavi jo nekih desetak
sekunda psovati, potom pogleda oko sebe u potrazi za nekim orujem.
Poluga za zatvaranje vrata bila je elina ipka od dvanaest ina s
okruglim i tekim krajem. Skine zakaku i izvue je. Stavi je u pojas
hlaa. "Silazim u potpalublje." Grubo se obratio kormilaru i pohitao niz
stepenice. Uurbano proe brodom, spretno odravajui ravnoteu
unato snanom valjanju i ljuljanju. Kad je stigao do najnie palube,
vie nije teturao i sigurno je hodao. Izvukao je elinu ipku i stisnuo
je u aci. Svakih nekoliko koraka stao je i naprezao ui, ali uo je samo
stenjanje i kripanje Kingfisherova trupa na udarac svakog vala. Nita
drugo. Stigne do vrata kontrolne sale i oprezno pogleda kroz prozori
117

od blindiranog stakla. Bila je prazna. Pokua otvoriti vrata. Bila su

zakljuana.Tada zauje glasove. Dopirali su kroz otvorena vrata sale s
transportnom trakom iza njega. Priblii im se gotovo trkom i priljubi se
uz dovratak. Johnnyjev glas bio je priguen i nerazgovijetan: "Ovdje je
drugi poklopac. Odi mi po klju od pola ina u ormaru s alatom."
"Kako izgleda klju od pola ina?" "To je jedan veliki klju. Mjera pie
na njemu." Sergio je kiljio iza dovratka. Poklopac za kontrolu tunela s
transportnom trakom bio je pomaknut i Traceyna glava bila je u
otvoru. Bilo je jasno da je Johnny Lance tamo u nutra i da je naao
tajni odjeljak. Zatim Tracey izvue glavu i on se povue bacivi pogled
niz hodnik. Ormar s alatom bio je privren za pregradu pod
stepenicama koje su vodile na gornju palubu. Okrene se i zamakne
hitro iza ugla hodnika. Tracey izae iz sale s transportnom trakom i
ode do ormara. Otvori vrata i nae se pred sjajnim nizom alatki, svaka
privrena za svoje mjesto. Dok je djevojka bila potpuno zauzeta
traenjem kljua od pola ina, Sergio se pojavi za uglom i priulja joj se
s lea. Podigne ipku i uspne se na vrke prstiju spreman da udari.
Tracey je u meuvremenu gunala neto sama sa sobom, glave blago
nagnute naprijed. Traila je meu tim kljuevima: Sergio je znao da bi
joj udarac smrskao lubanju. Odagna tu misao i nacilja paljivo
potiljak. Samo to je nije udario, ali se suzdri. Na trenutak koji kao da
je potrajao vjenost, ostane ukipljen u tom poloaju. Nije mogao. S
uzvikom zadovoljstva Tracey u meuvremenu nae ono to je traila i
pone se okretati. On tada mugne, skloni se iza ugla pregrade, a
Tracey se trkom vrati u prostoriju s transportnom trakom. Pojavivi se
na vratima, vikne: "Nala sam ga, Johnny!" "Donesi mi ga dolje.
Brzo,Tracey. Sergio e posumnjati." Johnny je vikao iz otvora i ona si
navue prevelike hlae pa se savijajui se provue kroz njega. Dopuzi
etveronoke do Johnnyja. Bilo je jako toplo u tom uskom tunelu.
Johnny uzme klju koji mu je ona pruila i ree: "Dri svjetiljku."
Tracey je uzme i usmjeri snop svjetlosti na kutiju s koje je Johhny
odvijao vijke i s koje je naposljetku skinuo poklopac. Potom ispruen
na boku pogleda u nutra. "Tu je neka vrsta posude." Mrmljajui, gurne
ruku unutra. Izgubi neto vremena na kuke i potom polako izvue
posudu od nerajueg elika. Upravo u tom trenutku Kingfisher se
propne i propadne u udolinu sljedeeg vala pa mu posuda izmakne iz
ruke. Iz nje ispadnu dijamanti: vodopad svjetlucava kamenja svih
veliina i boja koji se prospe po njima dvoje. Neki ostanu zapleteni u
Traceynoj kosi, drugi se otkotrljaju i odskakutaju, rasipajui se svuda
118

naokolo i lomei svjetlost svjetiljke usitnivi je u tisuu sunanih

krhotina. "Do vraga!" Tracey se pone smijati ugledavi likujue
Johnnyjevo lice. uureni jedno pored drugoga ponu tada skupljati
to rasuto blago. Tracey je svako malo razdragano klicala. "Vidi ovoga! A
ovoga!" Poludjeli su od uzbuenja, ruku punih dijamanata. Zatim se
ushieno, sretno zagrle i poljube, smijui se usana pritisnutih na
usne. Johnny prvi doe sebi. "Idemo. Izaimo odavde." Vrate se puzei
na dno tunela, i dalje se smijui od uzbuenja. Zatim jedno za drugim
izau van i nau se u sali s transportnom trakom. Dok su si ureivali
odjeu i hvatali dah, Tracey upita: "I to sada?" "Kao prvo, stavit emo
pod klju, na sigurno, onog Sergia. A i njegovu posadu." Johnny
promijeni izraz lica, ponovno se bijesno sjetivi svega. "Te gnusne
svinje!" "A onda?" "Onda emo izvui usisnik i odvest emo Kingfishera
u zaljev Cartridge. Kad stignemo tamo, radiom emo pozvati policiju i
lijepo emo se obraunati s cijelom tom bandom gadova. Ukljuujui i
tvoga brata." Krene prema vratima, Stigavi do njih, upita: "Tracey,
zato si zakljuala?" "Nita ja nisam zakljuala." Prila mu je. Johnny
opet promijeni izraz lica. Zatim se baci na teka vrata svom teinom
tijela. Naravno, elina se ploa ne pomakne. Tada se okrene prema
drugim vratima, onima koja su vodila u salu s ciklonom. Bila su
takoer zatvorena. Zgrabi kolo i okrene ga svom snagom. Na koncu
napravi korak nazad i uznemireno pogleda oko sebe po uskoj i dugoj
kabini. Nije bilo drugih ulaza, ni poklopaca ni vrata, niega, samo
etvrtasta pijunka nasred elinih vrata koja su vodila u salu s
ciklonom. pijunka je bila od blindiranog stakla debelog tri ina,
neprobojnog poput elika u koji je bilo uglavljeno. Pogleda u nutra.
Veliki ciklon protezao se od poda do stropa dominirajui salom. S
njegove druge strane po stropu je prolazila cijev koja se nastavljala s
gornje palube i kojom se prenosio ljunak iz mora. Sala je bila pusta.
Johnny se polagano okrene prema Tracey i prebaci joj ruku preko
ramena. "U gabuli smo!"
Nakon to je zatvorio vrata koja su vodila u salu s transportnom
trakom, Sergio se odmah vratio na zapovjedniki most. Kormilar ga je
radoznalo pogledao. Upita: "Kako je eni?" On odgovori otresito:
"Dobro. iva je i zdrava." Zatim nepotrebno agresivno doda: "Zato ne
brine svoju brigu, ha? to si umilja, da si kapetan ovog broda?"
Kormilar se iznenadi odgovorom i opet posveti svu svoju panju
nevremenu koje je jo uvijek silovito bijesnilo oko njih. Sergio pak
119

pone etati gore dolje po zapovjednikom mostu drei bez potekoa

ravnoteu unato neprekidnom valjanju. Njegovo golobrado djeako
lice bilo je naborano u zabrinutu grimasu dok je snano vukao dimove
iz cigare. Kajao se svim srcem to se dao uvui u taj posao. Pomisli
kako bi mu bilo drago da nikad nije ni uo za Kingfishera. Sada je
prokockao svaku nadu da e se jednoga dana povui ivjeti u Ostiju
gdje bi se, sjedei na lungomaru i pijuckajui rakiju, divio djevojkama
u etnji. Nemir ga nagna da irom otvori pomona vrata u dnu
zapovjednikog mosta i izae van. Vjetar ga silovito udari mrsei mu
kosu. Izvadi vreicu iz unutarnjeg depa i pogleda uprta u nju
proguna:. "Ono je uzrok svemu! To gnusno kamenje!" Zabaci ruku
unazad kao baca u baseballu, spreman da baci vreicu u
pomahnitalo zeleno more pod njim, ali jo jednom ne uspije privesti
kraju svoju nakanu. Psujui samoga sebe, vrati kamenje u dep i vrati
se unutra te zapovijedi: "Pozovi radiotelegrafista!" Kormilar ga pozove
interfonom. Zakopavajui jaknu, radiotelegrafist se popne na
zapovjedniki most s oima jo uvijek punim sna. Sergio mu naredi:
"Uspostavi vezu s Wild Gooseom!" Radiotelegrafist pogleda van i
odgovori: "Nee biti lako po ovom nevremenu." "Pozovi ga." Sergio mu
prijetei prie. "I nastavi ga zvati dok ne stupi u vezu s njime."
Valjajui i ljujaljui se na tom uzburkanom i nemirnom moru Wild
Goose je na koncu ipak nekako stigao do ulaza u zaljev Cartridge i
uao u mirne vode kanala. Napetost Huga Kramera vidljivo je
splasnula. Povratak s Thunderbolta i Suicidea bio je vrlo ruan i
ostavio je u njemu neprijatan osjeaj nelagode. Nadao se da e djevojka
uspjeti srediti Lancea. Tvrda je kost taj Johnny Lance. Bilo bi bolje da
je poao s njom, tako bi bio siguran da je sve glatko prolo. Petnaest
godina bila je gadna kazna! Da, izaao bi iz zatvora vie manje s
pedeset godina! Slijedio je plutajue oznake u kanalu koje su se redale
kao meai vidljivi u kovitlacu praine, sve dok pred sobom nije
razaznao mol i skladita. Na molu je netko stajao i ekao. uao je
pored naslaganih baava s naftom. Uznemireno napregne oi, no
vidljivost je bila jako loa... Naglas se upita: "Tko je to do vraga?'
Spodoba se ispravi i doe do kraja mola. ovjek otkrivene glave bio je
odjeven u izguvano tamno sivo odijelo i imao je puku u ruci. Prolo
je nekoliko sekunda prije no to ga je Hugo prepoznao. "Kriste Boe! To
je ef!" Nemir mu se poput poara razbukta u stomaku i grudima,
presjee mu dah. im je pristao uz mol, Benedict van der Byl skoi na
120

palubu Wilde Goosea. Trei na zapovjedniki most, vikne: "to se

dogodilo?" Hugo odgovori: "Mislio sam da ste u bolnici." "Tko vam je
rekao takvo to?" "Vaa sestra." "Vidjeli ste je? Gdje je?" "Odvezao sam
je do Kingfishera. Kako ste uostalom vi htjeli. Otila je tamo srediti
Lancea." "Srediti Lancea? Glupane, ona je u dogovoru s njim. Nije na
naoj strani. Sve zna. Sve!" "Ali rekla mi je..." Hugo ostane bez rijei.
"Posao je puknuo. Moramo zbrisati. Dajte da posada utovari one bave.
Kako stojimo s vodom?" "Spremnici su puni." "A ive?" "Imamo
dovoljno." "Za koliko dana?" "Za tri tjedna. tedei, za etiri." "Sva
srea." Benedict je izgledao ohrabreno. "Ova oluja potrajat e jo
naredna tri dana. Sva tri bit e naa prednost. Po ovoj oluji nee nas
nai. Kad se smiri, bit emo daleko, u plovidbi na otvorenom moru."
"Kamo plovimo? U Angolu?" "Moe misliti. Ne. Moramo skroz nestati.
U Junu Ameriku." "U Junu Ameriku?" "Da. Uspjet emo stii do
tamo ukrcamo li jo nafte." Hugo nakratko uuti, morao se priviknuti
na tu pomisao. Benedict ponovi: "Moemo uspjeti." Hugo na koncu
potvrdi: "Da. Moemo uspjeti." Bio je zamiljen. Po prvi puta paljivo je
prouavao Benedicta. Vidio je da je postao sjena samoga sebe, fiziki i
psihiki: upalih oiju utonulih u duboke i tamne podonjake i obraza
pokrivenih dugom i crnom bradom, izgledao je poput pretuenog psa,
potreseno poput ivotinje u bijegu. Povrh toga, bio je sav pokriven
prainom, a na jakni je imao mrlju, moda sasuenu rigotinu. "Ali kad
jednom stignemo tamo, to emo?" Po prvi puta otkad je poznavao
Benedicta van der Byla osjetio se sam svojim gospodarom. Doao je
trenutak pregovaranja, sporazumijevanja. "Iskrcat emo se na nekom
pustom mjestu. Tamo emo se rastati i nestat emo svatko na svoju
stranu." "A novac?" Hugo Kramer bio je na oprezu dok je postavljao ta
pitanja, i nije skidao oi s dvocijevke. Ruke koje su je stiskale izgledale
su preko mjere nervozne. "Ja ga imam." "Koliko?" "Dovoljno." Benedict
trepne kapcima, i on je postajao oprezan. "I za mene?" Benedict potvrdi
glavom. : "Koliko za mene?" "Deset tisua." "Funta?" "Funta." Hugo
odmahne glavom. "Nije dosta. Treba mi vie." "Dvadeset." Benedict je
odmah udvostruio znajui da ne pregovara s povlatene pozicije.
Ruby je leala iznakaena u njegovoj radnoj sobi i sada je vjerojatno
ve bio zapoeo lov na njega. Hugo odvrati odluno: "Pedeset." "Nemam
ih." "alite se, ljepotane? Stavljali ste ih na stranu godinama." Benedict
bez puno premiljanja uperi cijevi puke u njegov stomak. irei svoje
isprane albino oi, Hugo mu dobaci kroz smijeh: "Samo dajte. Tako
121

biste plivajui stigli do June Amerike. Hoete pokuati? Ili biste

udarili brodom u hridi na ulazu u zaljev, eto to biste u najboljem
sluaju uspjeli napraviti." Benedict spusti puku. "U redu, pedeset."
Hugo se primirio. "Dobro! A sada, briemo." Wild Goose je bio daleko
od obale i od pjeane oluje. Veliki valovi stizali su u krmu podiui ga
i gurajui u smjeru zapada, dok je praskavi fijuk vjetra izmeu pripona
zvuao kao podstrek za bezglavi bijeg. "Zato ne siete dolje malo
odspavati?" Nazonost nemirnog Benedicta na ionako prenapuenom
zapovjednikom mostu za Huga je bila prava mora. Benedict kao da
uope nije uo pitanje. "Ukljuite radio." "Zato? Nita neemo
uhvatiti." "Izali smo iz pjeane oluje. Mogli bismo uhvatiti poruku
policije." Benedict je imao pred oima Rubynu sliku. Htio je znati jesu
li je ve nali. Ponovo osjeti dizanje iz stomaka. To lice. Boe! To lice!
Odmah ode do radija i ukljui ga. "Jo nam nisu za petama." Hugo ga
je pokuavao primiriti, ali Benedict je ve okretao dugme pretraujui
po isprekidanim radio valovima. Pranjenja i zavijanja bila su nalik
krikovima. "Ugasite ga!" Hugo se rasrdio, ali u tom trenutku zauje se
razgovijetni glas iz zvunika. "...Wild Goose..." Benedict se odmah
uuri uz aparat pokuavajui namjestiti pretraiva. Hugo mu prie.
"...Odgovorite Wild Goose. Ovdje Kingfisher. Ponavljam, odgovorite,
Wild Goose." Njih se dvojica pogledaju. Hugo nije htio odgovoriti. "Ne
odgovarajte." Ipak, Hugo nije ni prstom mrdnuo kad je Benedict
podigao mikrofon s njegova postolja. "Kingfisher, ovdje Wild Goose."
"Ostanite na vezi, Wild Goose. Ostanite na vezi, kapetan Caporetti hoe
priati s vama." "Ovdje Wild Goose, ostajemo na vezi." Hugo zgrabi
Benedicta za rame. Bio je razjaren, ali njegov je glas bio nesiguran:
"Pustite, ne radite gluposti!" Benedict makne ruku sa svog ramena i
ba u tom trenutku iz zvunika zagrmi Sergiov glas: "Govori Caporetti.
Tko je..." Benedict ga upozori: "Ne govorite imena! Gdje su vai gosti?"
"Na sigurnome su. Uklonio sam ih." "Uklonio? Oboje?" "Da. Smjestio
sam ih na sigurno." "ekajte." Nagnuvi se nad aparat, Benedict je
razmiljao. Johnny Lance bio je u njegovoj vlasti. To je bila posljednja
prilika koja mu se pruala. Njegov um pone hitro smiljati plan. Hugo
mu nehotice pritekne u pomo. "Dijamanti. Caporetti ima dijamante.
Samo onaj Veliki Plavi vrijedi milijun. Ako ih je Caporetti doista sredio,
ne bi bilo zgorega izloiti se riziku." Benedict se okrene prema njemu.
Upravo se pitao kako uvjeriti Huga da se vrati nazad. Bio je zaboravio
dijamante. Odmah se sloi s Hugom. "Da. Svakako, vrijedilo bi."
"Doemo do Kingfishera, na brzinu pristanemo, ukrcamo Caporettija s
122

dijamantima i zbriemo." Benedict prigovori: "Ne, moram otii na

brod." "Zato?" "Moram izbrisati program u raunalu. U njemu je
Japanevo ime. Otkriju li ga, ja sam ga platio sa svog rauna u
vicarskoj. Nali bi njega i tako bi doli mene." Hugo je oklijevao. "Ali
bez pucnjave. Ili slinih stvari. Imamo dovoljno problema." "Drite li me
za luaka?" "Dobro." Benedict ree u mikrofon: "Kingfisher. Dolazimo
do vas. Ukrcat u se na brod da okonam stvar." "Vrlo dobro. ekam
vas." Unato pranjenja osjetili su olakanje u Caporettijevu glasu.
Wild Gooseu je trebalo gotovo dva sata da stigne do Kingfishera, koji je
bio na puini ispred sablasnih bijelih obrisa Thunderbolta i Suicidea, i
ve je bilo prolo podne kad je Hugo zapoeo manevar kako bi pristao
u zavjetrini Kingfishera. Obrati se Benedictu: "Ne gubite vrijeme. to
prije nastavimo put, bit e bolje za sve." "Nee mi trebati vie od pola
sata. Vi se drite puine i ekajte." Hugo pokaza glavom. "to to radite,
nosite sa sobom tu prokletu puku? Zato?" Ali Benedict ne odgovori,
pogleda u nebo. Na nebu, iza onog kovitlaca praine noenog vjetrom i
prskanog valovima sunce je bilo tek jedna svijetla srebrnasta mrlja dok
je nad morem jo uvijek nesmiljeno bijesnila nevera. Hugo je ustrajao:
"Smetat e vam pri penjanju uz ljestve od konopa." Svim je silama htio
da Benedict ostavi puku, dapae htio ju je baciti u more jer je
prisutnost tog oruja na brodu remetila plan koji je smislio tih
posljednjih sati. Bio je to plan koji je polazio od injenice da je prodaja
dijamanat tamo u Junoj Americi lagana i da on nema nikakve elje
podijeliti zaradu s dva partnera. "Uzet u je sa sobom." Benedict jo
jae stisne kundak dvocijevke u aci. Bez tog oruja utio bi se gol i
nemoan, a povrh toga ono je u njegovom osobnom planu za blisku
budunost imalo posve odreenu ulogu. Naime, i on je tijekom tih
posljednjih sati razradio svoje planove. "Kako hoete." Hugo se morao
pomiriti s Benedictovim odbijanjem. Kasnije, pomisli, tijekom dugog
prelaska Atlantika zasigurno mu nee nedostajati prilika. "Najbolje da
se smjestite na pramac." Ovoga mu je puta manevar uspio: u vremenu
izmeu dva ogromna vala okrenuo je pramac ribarice prema strani u
zavjetrini broda tvornice i lako je pristao. Benedict skoi, uspne se po
ljestvama od konopa i stigne do Kingfisherove palube prije no to se
sljedei val prelije preko nje. Nagnuvi se potom preko ograde, dade
znak Hugu da se udalji i nakon toga krene kroz nadgrade na palubi
broda. "Gdje je Lance?" Pitanje je uputio Sergiu im je nogom stupio
na zapovjedniki most, ali Sergio mu znakom glave pokae da je
kormilar radoznalo naulio ui pa ga povede u svoju kabinu. im su
123

zatvorili vrata, Benedict ponovi: "Gdje je Lance?" "Zatvoren je u sali s

transportnom trakom zajedno s tvojom sestrom." "Sala s transportnom
trakom?" Benedict nije vjerovao svojim uima. "Da. Otkrili su
Kammyjev stroj. Otvorili su poklopac i uli u tunel. Nije mi preostalo
nita drugo nego zakljuati dvoja vrata, zatvoriti ih." "I sada su tamo?"
Benedict je postavljao pitanja kako bi dobio na vremenu i smislio plan
djelovanja. "Da. Jo su zatvoreni tamo u nutra." Benedict donese svoju
odluku. "Vrlo dobro. Sad me posluajte, Caporetti. Evo to emo
uiniti. Posao je propao, kako ste shvatili. Moramo stoga ukloniti to je
vie mogue dokaza protiv nas i pobjei. Mi smo Wild Gooseom krenuli
u Junu Ameriku. Vi imate dijamante, zar ne?" "Da." Sergio se udari
po depu na grudima. "Dajte mi ih." Benedict isprui ruku. Sergio se
nasmija. "Mislim da je bolje da ih ja uvam. Od njih mi je toplo pri
srcu." Benedict se srdito namrgodi, ali prieka da ga proe bijes. Glas
je jo uvijek bio prijateljski. "Dobro. Vi sada morate uiniti samo jednu
stvar: otii u kontrolnu salu i izbrisati Kaminikotov program. Ukloniti
ime iz memorije stroja. On vam je pokazao kako da to uinite?" "Da."
"Koliko vam vremena treba?" "Jedno pola sata, ne vie." Benedict baci
pogled na runi sat i izrauna da e on u meuvremenu imati dovoljno
vremena da uini ono to mu je bilo na umu. "Dobro. Dajte se onda na
posao." Na vratima kabine Sergio se stane premiljati. "efe, a moji
deki? Moja posada? Na koncu konca dobri su to ljudi, nee se nai u
neprilikama? Benedict mu srdito odgovori: "Oni su van svega. Sada u
ih okupiti i objasnit u im da vi morate poi na kopno sa mnom. Valjda
su u stanju drati Kingfishera na puini, u oekivanju da se vi vratite
na brod. Kad se napokon oluja smiri, stupit e radiom u vezu s bazom
i otkrit e da smo nestali. Njima se nita nee dogoditi." Sergio odobri
pokretom glave. "Pozvat u ih na zapovjedniki most. Vi popriajte s
njima." Kad se pet lanova posade okupilo na zapovjednikome mostu
Kingfishera, Sergio je ve bio nestao u potpalublju. Benedict upita:
"Netko od vas govori engleski?" Dvojica se jave. Benedict se obrati toj
dvojici. "Izvrsno. Zasigurno ste se zapitali to su svi ti dolasci i odlasci
usred nevere. Dobro, hou da budete spremni napustiti brod. Hou da
uzmete sve svoje vrijedne predmete. Odmah!" Dvojica na brzinu
prevedu ostalima, koji su zabrinuto gledali Benedicta: udna spodoba
opsjednutih oiju s pukom u ruci. "Dobro, idemo." Nitko od njih nije
imao nikakvu primjedbu i svi se uputie prema stepenicama. Benedict
je poao za njima hodnikom prema odajama posade svako malo
pogledavajui na sat. Prolo je sedam minuta. Pogleda ljude koji su
124

hodali pred njim. Ti potiljci bili su odlina meta. U Namaqualandu on

je pucao na biserke kad su po tlu u vrsti trale pred njim: kleknuo bi i
nanianio u glave ubijajui pola jata sa samo dva pucnja. Bio je stoga
siguran da moe pokositi tu petoricu sa samo dva pucnja, bilo je
dovoljno da ih pusti jo samo malo naprijed i rua kuglica dovoljno e
se raspriti. No sjeti se Ruby i obuze ga munina. Drugi nain bio je
jednako tako siguran. "Stoj!" Zapovijedio im je kad su stigli do
skladita boja. Oni posluaju i okrenu se. On je sada drao puku na
nedvosmislen nain. Petorica ga prestraeno pogledaju. "Otvorite ta
vrata." Pokaza na skladite boja. Nitko se ne pomakne. 'Ti!" Benedict
pokae na jednog od dvojice koji su govorili engleski. Kao u transu, on
ode do elinih vrata i okrene kolo. Zatim otvori. "Unutra!" Opet
nedvosmisleno, Benedict im pokae da uu. Petorica nevoljko uu u
prostorijicu bez vanjskih otvora i Benedict zalupi vrata za njima, zatim
okrene kolo oslonivi se na njega svom svojom teinom kako bi ga to
bolje stisnuo. Napokon je sve bilo isto. Prema svome satu imao je jo
dvadeset minuta. Pouri prema pramcu, htio je biti to dalje od
kontrolne sale i Sergia Caporettija. Kroz pramani prolaz spusti se
palubu nie pretraujui u meuvremenu sveanj duplikata kljueva.
PANJA: EKSPLOZIV ZABRANJEN ULAZ NEOVLATENIM OSOBAMA
Otvori vrata, odloi puku na tlo i uzme s police veliku kutiju s
dvadeset i pet libra plastinog eksploziva. U urbi da otvori poklopac
slomi si nokat, ali niti ne osjeti bol. Odmota nekih est stopa trake
eksploziva boje kakaa i omota si ih oko vrata, zatim uzme kutiju s
detonatorima. Proita etiketu. "etrnaest minuta. Vie nego dovoljno."
Krv koja mu je tekla iz prsta ostavila je tamne mrlje na kartonu kutije
dok je vadio iz nje etiri detonatora. Podigne puku s poda i otri
prema krmi. um ciklonova pogona postajao je sve zagluniji kako mu
se pribliavao.
Tracey je leala sklupana na elinom podu palube s presavijenom
Johnnyjevom jaknom pod glavom. Bio je to duboki san iscrpljenosti,
tako dubok da je nalikovao smrti. Svakih nekoliko minuta Johnny je
prekidao svoje nemirne etnje po sali s transportnom trakom da bi
zastao pored nje koja je leala bez svijesti i promotrio je. Njegov napeti
izraz lica malo bi se opustio svaki put kad bi se zagledao u njeno lijepo
blijedo lice. U jednom trenutku sagne se i njeno joj pomakne pramen
crne kose s obraza, a zatim opet pone etkati gore dolje po uskoj
kabini. Svaki put kad bi stigao pred vrata, pogledao bi kroz pijunku.
125

Staklo je izdralo njegove nasrtaje kad ga je pokuao razbiti engleskim

kljuem. Htio ga je razbiti kako bi dozvao pomo, ali njegovi udarci
nisu ni naeli blindirano staklo. Pokuao je sve mogue, ali nije bilo
naina kako izai iz te kabine. Otvori sustava transportne trake vodili
su s jedne strane u pe, a s druge do stroja koji bi bio zdrobio svakoga
tko se u njega zaplete. Bili su u kavezu i on je etao gore dolje kao
zarobljena zvijer. Opet se zaustavi pred pijunkom, ali ovoga puta
nasrne na vrata stisnutih pesti. elik mu, naravno, oguli zaglavke na
prstima kad ga zaspe udarcima i bol ga natjera da doe sebi. Pritisne
lice o staklo i ugleda Benedicta van der Byla. Uao je u dvoranu s
transportnom trakom i, ne gledajui na njegovu stranu, krenuo prema
ciklonu. Vidio ga je kako odlae na pod puku koju je imao u ruci i
kako na trenutak prouava veliku elinu cijev koja je s palube s
crpkama prenosila ljunak do ciklona. Kad je potom ugledao veliku
traku plastinog eksploziva koju je nosio objeenu o vrat, odmah je
shvatio njegove namjere. Osupnuto ga je gledao. Benedict se popeo
stepenicama uz bok ciklona i drei se zatim jednom rukom za njih,
ispruio je drugu i nespretnim pokretima omotao traku plastinog
eksploziva oko cijevi za ljunak. Kad je zavrio, ta je traka bila nalik
ogrlici oko vrata nekog zapanjujueg pretpotopnog udovita. "Gad!
Gnusni ubojica!" Viui, opet pone udarati akama po vratima. Ali
debljina elika i um ciklona prekriju njegov glas. inilo se da ga
Benedict nije uo. Tracey se pak probudila i omamljeno pogledala
uokolo. Zatim je ustala i, teturajui zbog valjanja broda, prila
Johnnyju i pritisnula lice pored njegovog na staklo. Benedict je zabijao
detonatore u meku smjesu eksploziva. Zabio je sva etiri elei izbjei
rizik da se ne aktiviraju. "to to radi?" Nakon to je dola sebi od
iznenaenja kad je ugledala brata, Tracey se obratila Johnnyju.
"Raznijet e cijev, tako e se Kingfisher natovariti ljunkom koji sam
usisava u trup." "Hoe ga potopiti?" Tracey je bila jako uzbunjena.
"Brod e usisati u trup vodu i ljunak pod takvim pritiskom da e sva
unutarnja nepropusna vrata popustiti." "I ova?" Tracey udari po
elinim vratima. "Razletit e se kao papirnata vreica. Sveta nebesa,
ne moe ni zamisliti silu tih crpki." Tracey uzvukne: "Ne! On je moj
brat. Ne moe to uiniti, Johnny! Ne moe biti da nas hoe ubiti!" On
odvrati tmurna glasa: "Kad bude zavrio, Kingfisher e leati na dnu
na dubini od dvjesto i pedeset stopa. Njegov e trup biti tako nakrcan
ljunkom da e biti poput betonskog bloka. Mi i sve ono to se nalazi
na brodu, ukljuujui i ovaj mali stroj, bit emo zgnjeeni tako da
126

emo biti neprepoznatljivi. Kotalo bi nekoliko milijuna izvaditi

Kingfishera i nitko nee htjeti to napraviti." "Ne, ne moe to uiniti, ne
Benedict! Ipak nije toliko zao!" Traceyn glas gotovo je preklinjao.
Johnny je grubo prekine. "To je nain da se izvue i stoga mu se isplati
pokuati. To je njegova posljednja karta. Sliti e u betonski blok sve
dokaze protiv sebe i zauvijek e ih potopiti." "Ne, Benedicte! Molim te,
nemoj to initi!" Tracey je gledala brata koji je, siavi niz stepenice,
podigao puku s poda. Gotovo kao da ju je uo, Benedict se naglo
okrene i ugleda dva lica uokvirena prozoriem. Osupnutost osjeajem
krivice nagna ga da se na nekoliko trenutaka ukipi. Stajao je tamo i
piljio u sestru koja je usnama oblikovala rijei koje on nije mogao uti i
Johnnyja koji ga je strijeljao pogledom. Spustio je pogled i napravio
jednu gotovo patetinu kretnju, kao da je neodluan: podignuo je glavu
i pogledao traku plastinog eksploziva... Na kraju se naceri, ironino se
iskezi. Potom izae iz sale s ciklonom i nestane. Tracey promrmlja:
"Vratit e se. Nee dopustiti da se to doista dogodi." Johnny odgovori:
"Da sam na tvome mjestu, ne bih se kladio." Benedict doe do ograde
Kingfishera i nasloni se na nju. Pogleda prema Wild Gooseu, koji se
valjajui propinjao navrh valova i ugleda Hugovo lice, bijelu mrlju iza
stakala zapovjednikog mosta. Ali dok je mala ribarica pristajala kako
bi se ukrcao, on joj dade znak da se udalji. Provjeri opet sat, zatim se
okrene i uznemireno pogleda u nazad. Minute su sporo prolazile. Gdje
je dovraga zavrio Talijan? Dakako da ga nije mogao ostaviti tamo na
brodu, nikako ne sa svim onim dijamantima u depu, ne smetnuvi s
uma da bi mogao zaustaviti crpke usinika i osloboditi zatvorenike
zakljuane u potpalublju. Provjeri jo jednom sat: prolo je dvanaest
minuta od asa kad je aktivirao detonatore. Morao se vratiti natrag i
potraiti tog Caporettija. Krene du ograde i ba ga u tom trenutku
ugleda gore na zapovjednikom mostu. Vikao mu je neto to se gubilo
u vjetru. "Dolazite! Dolazite! Brzo!" Benedict je vikao i bijesno mu
davao znakove rukama. Nakon to je po posljednji put bacio pogled na
zapovjedniki most, Sergio otri do stepenica, sie na palubu i odmah
upita: "Gdje su moji deki? Kako to da nema nikoga za kormilom? to
ste im uinili?" "Dobro su." Benedict ga je pokuavao umiriti, a u
meuvremenu se okrenuo i vratio do ograde, dajui znak ribarici da
pristane. "Gdje su? Gdje su moji deki?" "Poslao sami ih..." Benedictov
odgovor bio je prekinut podrhtavanjem koje je iznenada prolo cijelom
palubom, potresom pod njihovim nogama. Eksplozija je bila gluhi
tutanj koji mu je protresla nutrinu. Sergio se ukipi otvorenih ustiju.
127

Benedict ustukne, udaljavajui se od njega du ograde. Talijan je

reao. Bijes kao da je poveao njegovo ionako ogromno tijelo. "Svinjo!
Ubio si ih, gnusna svinjo. Ubio si moje deke. Ubio si Johnnyja...
djevojku." "Ne pribliavajte se!" Benedict se leima naslonio na ogradu
i slobodnim je rukama uperio puku u njega. Sergio nije imao
hrabrosti krenuti naprijed, ravno prema ustima tih cijevi, neodluno je
zastao. Stavivi kaiprst na prvi okida, Benedict ga upozori: "Rastrest
u vam crijeva po cijeloj palubi." Pogledaju se u oi dok im je vjetar
mrsio kosu i tresao odjeu. Benedict naredi: "Dajte mi dijamante,"
Budui da se Talijan nije ni pomaknuo, odmah doda: "Ne glumite
junaka, Caporetti. Mogu vas ubiti i svejedno ih uzeti. Dajte mi ih vi...
na dogovor jo uvijek vrijedi... Odvest u vas odavde. Obeavam vam."
Sergiov gnjevni izraz lica oslabi. Jo je oklijevao. "Hajde, Caporetti.
Nemamo mnogo vremena." Moda mu se to samo priinilo, ali Benedict
osjeti da je brod promijenio kurs i sada se teko suprotstavljao
valovima pa je i valjanje bilo izraenije. Talijan napokon prozbori i
pone otkopavati kaput. "Ok. Pobijedili ste. Dat u vam ih." Benedict
se s olakanjem opusti. Sergio gurne ruku pod kaput hodajui
istovremeno prema njemu. Izvue platnenu vreicu, drei je za vrh
poput pendreka. Priao je vrlo blizu Benedictu, preblizu da bi ovaj
mogao naciljati puku u njega, i izraz lica bio mu je opak. U tamnim
oima sijevne nakana kad podigne vreicu i spremi se udariti ga njome
po glavi. No nije uzeo u obzir izvrsne reflekse biveg sportaa koji mu
je stajao nasuprot. Kad je zamahnuo kako bi ga udario, Benedict se
izmakno okrenuvi tijelo i istovremeno podignuo kundak puke da bi
se obranio. Sergio zapeem udari o tvrdo suho drvo i zabrunda od
boli. Nagonski otvori pest i platnena mu vreica izleti iz ruke, odbije se
od Benedictove sljepooice i padne na palubu, zaustavivi se na nekih
desetak koraka udaljenosti, pored spremnika za komprimirani zrak.
Benedict odskoi, podigne cijevi puke u razinu Sergiovih oiju i
zarea: "Ni makac, gade! Sada si izabrao. Sada emo vidjeti koliko srca
ima." Dok se Sergio, pritisnuvi bolno zapee o trbuh, previjao i
povlaio, on prie spremniku komprimiranog zraka. Lice mu je bilo
crveno i izoblieno od bijesa, ali i dalje je krajikom oka gledao
platnenu vreicu tamo na palubi. U tom trenutku jo jedan val pogodi
Kingfishera postrance i voda obilato zapljusne palubu, pomaknuvsi
vreicu i odnosei je prema jednoj izljevnici. Sergio vikne: "Pazite!
Vreica! Odnijet e je more!" Benedict se baci i padne svom duinom
na tlo. Slobodnom rukom zgrabi natopljeno platno ba kad je vreica
128

krenula put izljevnice da zauvijek nestane s palube. Svakako, bio je na

desetak koraka od Sergia, ali jo je vrsto drao puku u drugoj ruci:
Sergio se nije mogao nadati da e stii do njega prije no to dobije oba
naboja u stomak. Stoga se Talijan okrene i trkom se uputi u smjeru
stepenica zapovjednikog mosta. Kleei na palubi, Benedict je
razjareno pokuavao ugurati vreicu s dijamantima u dep jakne.
Vikne za Sergiom: "Stani! Stani ili pucam!" Sergio se ne okrene niti
uspori trk. Uguravi napokon vreicu u dep, Benedictu su opet obje
ruke bile slobodne. Podigne puku i, trudei se da ne izgubi ravnoteu
zbog valjanja i ljuljanja broda, nacilja. Kad je odjeknuo pucanj, Sergio
kao da se spotaknuo, ali je nastavio trati. Stigao je do stepenica i
poeo se penjati uz njih. Benedict ponovo nacilja i prasak se izgubi u
vjetru. Ovoga puta Sergio osjeti neto nalik udarcu bia po cijelim
leima i naglo stane na polovici stepenica. Benedict je pretraivao
depove u potrazi za drugim nabojima, ali prije no to je uspio ponovo
napuniti, Sergio se ve nastavio penjati. Benedict otvori puku i ugura
naboje u cijevi. Zatvori je trzajem i pogleda gore ba kad je Sergio
nestao za pregradom zapovjednikog mosta. Dva naboja koja je
Benedict ispalio u njegovom pravcu ogule boju sa zida i proizvedu
zvjezdaste napukline na staklu kabine zapovjednikog mosta. Hugo je
u meuvremenu pratio prizor sa zapovjednikog mosta Wild Goosea.
uo je eksploziju i vidio pucnjavu. Vikao je: "Taj glupan! Taj gad!
Potpuno je poludio. Neka i bude petnest godina, ali oma ne." Okrene
kormilo i ribarica skrene pod bok Kingfishera. Motrei kroz kapljiastu
zavjesu i sol koja se taloila na stakla, ugleda Benedicta kako ustaje i
tri za Sergiom. Tada skine s postolja na zidu elektrini megafon,
podigne bono staklo zapovjednike kabine, stavi megafon na usta i
povie: "Hej! Blesavi gade! Jesi li poludio? to to kojeg vraga
namjerava napraviti?" Benedict baci pogled prema ribarici, ali ne
obrati panju na njega, ve opet napuni puku. U meuvremenu je i
dalje hodao prema mostu kako bi sustigao Sergia i dovrio ga. Hugo
nastavi vikati u megafon. "Zbog tebe emo svi visjeti, glupane! Pusti ga.
Idemo odavde." Spotiui se i klizei, Benedict je i dalje hodao prema
stepenicama Kingfisherova zapovjednikog mosta. "Ja odlazim, odmah,
smjesta! Jesi li me uo? Ti se kuhaj u svojoj juhi, ja briem." Ovoga
puta Benedict stane, okrene se i pogleda prema ribarici. Zatim neto
vikne pokazujui zapovjedniki most. Hugo razabra rije 'dijamanti'.
"No dobro, drue. Radi to ti drago. Vidimo se!" I Hugo gurne do dna
polugu stroja. Buka motora i bijela pjena vijaka uas uvjere Benedicta.
129

"Hugo! ekajte! ekajte, odmah dolazim!" Otri do ljestava od konopa i

pouri sa silaenjem. Hugo povue polugu prema sebi i dovede ribaricu
ravno pod ljestve. Vikne u megafon: "Skai!" Benedict posluno skoi i
padne na palubu ribarice svom teinom. Puka mu izleti iz ruke i
padne u more pa on nakratko ostane pogleda uprta u tom smjeru, a
onda ustane i epajui doe do zapovjedikog mosta. Ribarica je u
meuvremenu ve krenula uz vjetar i postrtala je pod valovima. im je
Benedict stigao na zapovjedniki most, Hugo isprana lica izobliena od
bijesa nasrne na njega. "to dovraga misli da si uinio, glupane?
Lagao si mi. to je bila ona eksplozija?" "Eksplozija? Ne znam. Koja
ekplozija?" Hugo mu prilijepi pljusku koja ga bolno pogodi posred lica.
"Dogovorili smo se da nee biti mrtvih, ali ti si nas sve uvalio, idiote
glupi!" Pred tim bijesom Benedict je ustuknuo u kut zapovjednikog
mosta i sada je stajao tamo, na pristojnoj udaljenosti, masirajui si
obraz na kojemu se pojavila velika crvena mrlja. "Izazvao si eksploziju
na Kingfisheru, zar ne, gnusni kurvin sine? Isuse Boe, ne elim ni
pomisliti na to to si napravio Lanceu i djevojci." Vani se nevrijeme
oito pribliavalo vrhuncu svoga mahnitanja. Sada je ribarica bila
izloena i jakom pljusku, no to je ipak bio znak da e vjetar uskoro
oslabiti. Hugo nesvjesno ukljui brisae dok se i dalje divlje drao na
Benedicta. "Vidio sam te kako pokuava ubiti i onog Talijana. Isuse
Boe! Zato? Nije li bio na? I jesam li sada ja sljedei na tvojoj listi?"
Benedict promrmlja: "Imao je dijamante. Pokuao sam ga natjerati da
mi ih preda." Hugov izraz lica naglo se promijeni, na tren zaboravi na
kormilo i okrene se prema Benedictu. "Zato? Pa zar dijamanti nisu
kod vas? Ne elite mi valjda to rei?" Sudei po glasu, inilo se da je
uvrijeen. "Pokuao sam. Nije htio." Hugo pusti kormilo i poput
pomahnitalog leoparda u jednom skoku preleti kabinom. Zgrabi
Benedicta za kragnu jakne i izdere mu se ravno u lice: "Pustio si tamo
dijamante? Gura mi glavu u omu, a od toga nemam nita?" Bio je
razjaren i oi su mu doslovce iskakale iz duplji. Upravo gledajui te oi
Benedict napokon shvati kakva opasnost mu prijeti. U kratkome
vremenu proteklom od naputanja broda do dolaska na zapovjedniki
most ribarice bio je odluio da e Hugu rei kako su dijamanti ostali u
Talijanovim rukama. Sada je iznenada shvatio da unato zanovijetanja
zbog Traceyne i Johnnyjeve smrti, unato njegova traenja da ne bude
mrtvih, taj Hugo nije nikada imao ni najmanju namjeru da podijeli s
njime milijun funta u dijamantima. Stoga, otkrije li sada da je drago
kamenje tu, u njegovu depu, bilo je jasno da mu ne preostaje ni
130

najmanja mogunost da stigne iv u Junu Ameriku. Prelazak e

trajati tjednima, posadu ribarice platio je Hugo i ona mu je bila vjerna,
a on e ipak trebati spavati: sigurno e ga zaskoiti u snu. S druge
strane, ni on nije imao ni najmanju namjeru podijeliti taj milijun funta
s Hugom Kramerom. Koprcajui se u Nijemevom stisku, glas mu se
preobrazi u prodorni jauk: "Pokuao sam. Sergio ih je imao. Nije ih htio
dati. Zato sam ga upucao." Hugo je zamahnuo rukom spremajui se da
ga opet pljusne, ali se on munjevito okrenuo postrance i udario ga
koljenom u prepone. Nijemac urlajui odskoi i trenutak potom pone
skakutati po kabini drei ruke meu nogama i isputajui bolne
jauke. Benedict mu se obrati tihim glasom: "Dobro, Krameru. Ovo je
samo mala lekcija. Lijepo se ponaajte i kad budemo s druge strane
Atlantika, dobit ete svojih pedeset tisua funta." Pogledaju se ravno u
oi. Hugo je bio zgren i blijed od bola, a Benedict se uspravio u svoj
svojoj visini i opet je bio arogantan. "Pokaite potovanje, Krameru. Ja
sam va dobroinitelj, ne zaboravite to." Hugo ga je gledao otvorenih
ustiju. U tren su zamijenili uloge. Ispravi se i glasom uzrujanim od
bola ponizno ree: "ao mi je, ali izgubio sam kontrolu. Bio je to
prokleti..." "Kapetane! Pazite!" Prekinuo ih je crnoputi mornar, Hansie.
Hugo Kramer dovue se do kormila koje je bio napustio i pogleda van u
oluju. Wild Goose propadao je niz strmi greben zelene vode, a Nijemac
je ravno pred pramcem razaznao jednu od onih velikih utih bova koje
je Kingfisher bio usidrio i zatim se udaljio od njih. Sidreno ue dralo
ju je na mjestu unato valovima i u tom trenutku bilo je napeto poput
eline ipke. Virilo je iznad povrine vode koja je kapala s njega, a jaki
trzaji bove napinjali su ga popreno u odnosu na pramac ribarice.
"Oh,Boe!" Hugo okrene kormilo i pokrene motore ribarice punom
snagom natrag, ali budui da su padali dolje s vala koji ih je podigao,
njihova brzina bila je van kontrole pa su preli ravno preko ueta koje
im je ostrugalo svu kobilicu. Kad je pak ue naletilo na osovinu vijka i
potom na sam vijak, zauo se metalni zveket i odmah potom prasak
osovine koja je pucala. Motori ribarice divlje su tutnjali vrtei se u
prazno. Hugo gurne do kraja polugu stroja i tako ugasi motore. U
kabini zvlada tiina. Ribarica se okrenula i bokom se izloila valovima
koji su se bijesno sruili na nju. Bez vijka, Wild Goose se od estokog
malog pit bulla preobrazio u obinu olupinu preputenu na milost i
nemilost valovima, struji i muiavom vjetru. Hugo je polako okretao
glavu niz vjetar sve dok mu se pogled nije zaustavio na prijeteim

131

obrisima Thundrbolta i Suicidea koji su se u tom trenutku pojavili

kroz pljusak.
"Zaepi ui! Dobro ih zaepi!" Johnny gurne Tracey niz pregradu, to
dalje od sale s ciklonom. "Tamo vani je dvadeset pet kila plastinog
eksploziva. Eksplozija e biti vulkanska. Vjerojatno je upotrijebio
kratkogorue detonatore. etrnaest minuta. Neemo morati dugo
ekati." Namjesti je leima priljubljenim uz hladan elik i stane pred
nju pritiui je svojim tijelom kao titom. Gledajui se pravo u oi,
stisnuvi zube i zaepivi ui dlanovima, ostanu u tom poloaju u
oekivanju ekplozije. Prolo je nekoliko minuta, koje bi za Tracey bile
due od cijelog njenog ivota i koje, da nije bilo tog vrstog tijela koje ju
je doslovce pokrivalo, zasigurno ne bi podnijela a da ne pone
histerino urlati. Ali i ovako, tijekom tih minuta koje su proticale
polako kao gusta melasa, osjeala je kako joj strah nekontrolirano
obuzima nutrinu. Iznenada, pogodi je zrani udar oduzimajui joj dah i
osjeti na sebi siloviti pritisak Johnnyjeva tijela. Eksplozija joj
gromoglasno odjekne u uima, a prasak joj u lubanji izazove
zasljepljujue iskre i munje. Osjeti kako joj elik pregrade pritie lea.
Zatim joj se glava isprazni i, premda jo gluha od zvidanja u uima, s
golemim olakanjem ustanovi da je jo uvijek iva. Isprui ruku traei
Johnnyja, ali ga ne nae. Obuzeta panikom, otvori oi. Bio je u dnu
sale s transportnom trakom i trao je prema zatvorenim vratima. Kad
je stigao do njih, pritisne lice na pijunku. Dim koji je jo ispunjavao
kabinu bio je nalik uskovitlanoj plavkastoj magli kroz koju se je jasno
nazirao ruilaki uinak eksplozije. Golemi ciklon bio je potpuno
uniten, iupan sa svog mjesta i odbaen na suprotnu pregradu.
Johnnyju je bio dovoljan ovlani pogled da ga obuzme jeza. Cijev za
dovod ljunka bio je skroz prekinuta pod spojem s gornjom palubom.
Visila je nekih est stopa sa stropa, a snaga mlaza koji je prolazio
njome vijala ju je i protresala kao da se ne radi o elinoj, ve o obinoj
gumenoj cijevi za zalijevanje vrta. Taj je mlaz bio nalik oblici, stupu od
tamno ute magme. Mjeavina ljunka, pijeska, blata s dna i morske
vode pritiskala je oplatu trupa muklo se i klokotavo mukajui. U
samo nekoliko sekunda od eksplozije sala s ciklonom ve je bila dopola
ispunjena tom gustom blatnom smjesom koja se pretakala s jedne na
drugu stranu slijedei ritam valjanja broda. Podsjeala je na udovino
jato riba koje iz sekunde u sekundu postaje sve vee i sve tee. Tracey
dotri do Johnnyja koji joj stavi ruku na ramena. Gledajui i dalje u
132

blindirano staklo, osjeti kako je obuzima gr. U tom trenutku ukasto

udovite prilijepi se na pijunku potpuno mu zaklanjajui pogled.
Johnny pod rukama osjeti kako se eline ploe krive. Gotovo su se
presavile, podrhtavale su kao da silom prosvjeduju protiv
nepodnoljiva pritiska. Prvo popusti jedan spoj i odmah tanki ledeni
mlaz vode proiklja kroz malu pukotinu i smoi Johnnyjevu maju.
"Makni se natrag!" Johnny odvue Tracey daleko od nabrekle i
kripave pregrade. Potre spotiui se u usku salu s transportnom
trakom. Teko su se kretali jer se pod njihovim nogama paluba
postupno nagibala kako je brod poputao pod teinom koja mu je rasla
u utrobi. Vukui Tracey za sobom, Johnny stigne do suprotnih vrata,
takoer zatvorenih, i odmah odustane od pomisli da se baci na njih
golih ruku, bez pomoi nekog orua. Natjera se na razmiljanje
pokuavajui predvidjeti slijed dogaaja koji e dovesti do konanog
unitenja Kingfishera... i svih onih koji su se nalazili na njemu.
Benedict je ostavio vrata sale s ciklonom otvorena i sada je gusta
smjesa blata i vode zasigurno istjecala na nie palube, slijedei put na
kojemu je nailazila na najmanji otpor te nalazei slabe toke i
prodirui nezaustavljivo kroz njih. U sluaju da pregrada sale s
transportnom trakom izdri pritisak, ostatak trupa e se napuniti i oni
e biti zarobljeni u pipcima velikog ukastog udovita: mjehuri
zraka zarobljen usred te smjese i povuen s njom u bezdan kad se
bude vratila dolje na dno odakle je dola. Koliko e te pregrade
izdrati? Odgovor je odmah stigao: kripa i trenje metala o metal i
utavo ikljanje nebrojenih brizaka. udovite je nalo slabu toku,
otvorilo je pukotinu na pei suionika koja je bila iznad sale s
transportnom trakom. Potrgalo je tu krhku opnu, razlilo se u samu pe
i odatle se, popraeno oblakom pare, stalo prelijevati u salu s
transportnom trakom. Sa sobom je donosilo neizdrivi smrad kala s
morskoga dna. Kingfisher se opet zaljuljao, no ovoga puta drukije no
obino, i blatna se, gotovo stvrdnuta smjesa razlila tunelom, dosegavi
ve visinu koljena. Odbaci ih na elina vrata estinom koja je krila
tijelo, a doticaj s njom bio je uasan i odvratan poput svakog doticaja
sa svim onim to je mrtvo i trulo. Kingfisher se ispravio pa se smjesa
povukla, ali je udarila u pregradu na drugom kraju sale i opet se stala
razlijevati prema njima. Nahrupi na njih pokrivajui ih do struka, a u
sljedeem naletu pokua ih ak potopiti. Tracey je sada vritala, njeni
su ivci i miice bili na rubu da nepovratno popuste. irom otvorenih
ustiju i oiju od uasa, drala se grevito za Johnnyja i gledala je, do
133

struka uronjena u smrdljivu magmu, tu smjesu koja se spremala za

naredni nasrtaj. Johnny je pak teturao, traio je neto za to da se
uhvati i usidri. Morali su ostati na nogama ako su htjeli preivjeti
sljedei val. Napipa kolo na vratima i uhvati se za njega, dok je drugom
rukom drao Tracey, privukavi je sebi svom snagom. Blato ponovo
krene u napad, tiho, ubistveno. Razlije im se preko glave, silovito ih
odbacivi o pregradu. Zatim se opet povue i ostavi ih tamo na
koljenima, zahvaljujui Johnnyju koji se vrsto drao za kolo na
vratima. Tracey je povraala to odvratno uskuhalo blato koje ju je
uinilo gluhom i slijepom ispunivi joj oi i ui. Johnny je osjeao da
gubi svijest, osjeao je da njen otpor poputa i da joj ponestaje snage
za ustajanje. Zatim mu se kolo pone okretati u rukama i vrata za koja
se grevito drao kao da su popustila. Zatetura u natrag, sada bez
oslonca, ali ne isputajui Tracey. Bilo mu je potrebno nekoliko
trenutaka da prepozna veliki umirujui lik Sergia Caporettija pred
sobom i da osjeti ruku debelu poput borova trupca kako ga dri, no
tada nahrupi novi val blata i sve troje ih srui i ponese. Naposljetku,
njegova estina i silovitost oslabe jer se kroz otvorena vrata sale s
transportnom trakom razlio po novom prostoru. Johnny ustane
oslanjajui se na pregradu. Ispustio je Tracey. Zasljepljen i oajan,
potrai je mrmljajui njeno ime. Nae je kako pluta licem na dolje.
Zgrabi pramen blatnjave kose i podigne joj lice, ali udovite ju je
dralo za noge i, jo uvijek se nadimajui, izbaci ga iz ravnotee.
"Upomo, Sergio! Za ime Boga, Sergio." I Sergio priskoi, podigne
Tracey, uzme je u ruke kao da je dijete i probije se kroz nemirnu
smjesu do stepenica koje su vodile na gornju palubu. Blato jo jednom
srui Johnnyja, ali on opet izroni i ugleda Sergia kako se uspinje po
stepenicama. Premda ga je ta smjesa oslijepila, vidio je da su iroka
Talijanova lea od ramena do struka iarana tucetom rupa, kao da je
bio izboden nekim ilom. I iz svake je rupe tekla krv koja se kao tamna
tinta irila po upijau jakne. Stigavi na vrh stepenica, Sergio se
okrene i dalje drei Tracey u rukama poput dobra diva. Gledao je
Johnnyja koji se pod njim koprcao u ljepljivom blatu. "Hej, Lance.
Odite iskljuiti taj svoj prokleti stroj. Potapa moj brod. Od sada u ja
sam upravljati njime, svojim vlastitim rukama, kako i spada. Bez
pomoi tog jebenog stroja!" Johnny se osloni na pregradu i viui
odgovori: "Sergio, to je s Benedictom van der Bylom? Gdje je?" "Mislim
da je otiao s Wild Gooseom... ali prije me kukaviki napucao. Sada
odite iskljuiti taj stroj, nije vrijeme za brbljanje." I nestane odnosei sa
134

sobom Tracey. Jo jedan val blata povue Johnnyja do dna

poplavljenog hodnika i udari njime o vrata kontrolne sale. Bio je pun
bolnih modrica i dok je pokuavao otvoriti vrata, blato ga je i dalje
bacalo na sve strane. Na koncu, iskoristivi povlaenje blatnog vala,
uspije irom otvoriti vrata. Novi ukasti val koji je nahrupio do visine
ramena baci ga u odjeljak. Uhvati se na vrijeme za konzolu raunala i
isprui ruku prema tipkama glavnih funkcija. USISAVANJE:
ZAUSTAVLJENO. MOTORI USISNIKA: ISKLJUENI. BRODSKI MOTORI:
RUNO UPRAVLJANJE. SUSTAV NAVIGACIJE: RUNO UPRAVLJANJE.
SVI PROGRAMI: PONITENI. Zagluna tutnjava presjeene cijevi
usisnika koja je tijekom svih njihovih pokuaja odjekivala cijelim
brodom oslabila je kao da je nekom velikom vodopadu prekinut dotok
vode. Potom zavlada tiina, premda relativna jer je trup jo uvijek
stenjao i kripao od ubistvenog tovara koji je nosio i jer je blato
pljuskalo o oplatu. Na rubu snaga i izmoren, Johnny se vrsto drao za
konzolu. Drhtao je od hladnoe i svaka miica tijela boljela ga je. U
jednom trenutku brod je oito promijenio smjer i kad se okrenuo
ponudivi bok oluji, njemu se uinilo da osjea pod nogama kako se
propinje poput kita pogoenog harpunom. Ustane uzbunjeno. Prolazak
poplavljenim hodnicima do stepenica bio je muka za um i tijelo jer se
Kingfisher poeo ponaati udno i neprirodno. Kad je napokon doao
do zapovjednikog mosta, prizor koji je ugledao Johnnyju sledi duu
kao to mu je blato sledilo tijelo. Thunderbolt i Suicide bili su na
manje od dvije stotine metara i oba su bila obavijena vodenom
koprenom koja se dizala nad pobjenjelim valovljem koje se lomilo o
stijenje uz zaglunu tutnjavu. Pomahnitali fijuk vjetra spajao se s
muklim bubnjanjem povratnih valova proizvodei simfoniju primjerenu
paklenim koncertnim dvoranama, ali Sergio uspije nadvladati tu
avolsku glazbu svojom rikom: "Lijevi motor ne vue!" Johnny se
okrene prema njemu: bio je oslonjen na kormilo, a uz njegove je noge,
kao zaboravljena lutka, leala je Tracey. "Voda ga je ugasila." Sergio je
micao gore dolje polugu stroja, ali je ubrzo odustao od tih pokuaja i
pogledao u stranu. Uzavrele bijele hridi sada su bile jo blie, gotovo ih
se moglo dotaknuti ispruenom rukom. Brod se mahnito valjao noen
vjetrom. Talijan okrene kormilo cijeli krug ulijevo pokuavajui pramac
okrenuti protiv valova i vjetra dok se brod valjao kako si ni jedan brod
ne moe dopustiti. Svako valjanje dovodilo ga je sve vie na rub
prevrtanja, tako da su stakla kabine bila na svega nekoliko
centimetara od pjene zelenih valova. Brod se nagibao kao da se vie ne
135

namjerava ispraviti, ali se potom nevoljko i polako ravnao pa opet

nagibao, slijedei kretanje velike mase vode i blata u unutarnjosti
trupa koja je pritiui oplatu prikivala brod u tom poloaju na
nekoliko sekunda koje su se doimale kao vjenost. I onda sve
ispoetka. Premda je Sergio drao kormilo pod punim krugom,
Kingfisher je ipak tvrdoglavo iao prema Thunderboltu i Suicideu.
Vjetar ga nije isputao kao to pas ne isputa kost iz ralja. S pola svoje
pogonske snage i potopljenim palubama brod se nije uspijevao
osloboditi tog stiska. Johnny je u svemu tome bio tek nemoni
promatra tako prestravljen da nije mogao ak ni pruiti pomo
Tracey, koja je jo uvijek leala na podu. U njegovim je oima sve bilo
nadnaravno jasno, od kapavih rupa na Sergiovim leima do neumitnog
i nezaustavljivog prelijevanja mora preko stijenja koje je bilo tako
prijetei blizu. "Ne odgovara na kormilo. Previe je bolestan." Talijan je
sada govorio spokojnim glasom koji je bio iznenaujue razgovijetan
unato svom tom divljanju stihije. "Pa dobro, znai da emo onda
krenuti u suprotnome smjeru. Ui emo u tjesnac." Isprva Johnny nije
shvatio, ali tada vidje. Kingfisherov pramac bio je usmjeren prema
uskom prolazu izmeu dva otoka. Prolaz ne iri od sto metara u svojoj
najuoj toci, u kojem su se strane morske struje sudarale i iji je
sraz podizao vodene zidove visoke pedeset stopa. Povrina mora tamo
je bila pokrivena debelom pjenom koja se nadimala i prtala kao da se
i sam ocean bori da doe do daha pod tim nebom nalik debelom
zagasito utom pokrivau. "Ne!" Johny je odmahivao glavom gledajui
opasni prolaz. "Neemo uspjeti, Sergio. Neemo uspjeti." Ali Talijan je
ve bio napravio cijeli krug kormilom i, nevjerojatno, ovoga je puta
brod odgovorio. Potpomognut vjetrom polako se okrenuo gotovo
dodirnuvi, tako mu se uinilo, bijele hridi Thunderbolta i naposljetku
krenuo prema prolazu. Upravo tada Johnny ga ugleda. "Sveta nebesa!
Brod nam je ravno pred pramcem!" Visoki valovi naas ga sakriju, no
odmah potom ponovo se pojavi jaui na grebenu vala. Bila je to mala
ribarica na ijem se kratkom jarbolu vijorila prljava krpa. S mukom se
koprcala u granitnim raljama Thunderbolta i Suicidea. "Wild Goose!"
Sergio se prodere i isprui ruku prema lancu sirene za maglu iznad
svoje glave. "Sada emo se zabaviti." Povue lanac i dugo zavijanje
sirene odjekne izmeu stijena koje su ih uklijetile s obje strane. "Ubio
si moje deke, ha? Pucao si mi u lea, ha? Sjebao si me, ha? E sada u
ja sjebati tebe, nepovratno!" Sergio je svaki uzvik podvlaio jednim
zavijanjem sirene. "Boe nebeski, ne! Ne moete to uiniti!" Johnny
136

zgrabi za ramena krupnog Talijana, koji ga otrese sa sebe i usmjeri

brod pravo na ribaricu koja se bila isprijeila u prolazu. "Na vrijeme
sam ih obavijestio." Sergio se jo jednom oglasi sirenom ije zavijanje
odjekne meu stijenama. "A on mene nije obavijestio kad me je
napucao, gad." Na pramanoj palubi ribarice bila je skupina ljudi.
Johnny je vidio da uurbano rade oko velikog amca od crne gume,
sputali su ga u more sa strane blie Kingfisheru, ali na zavijanje
sirene kao da su se ukipili. Zaprepateno su gledali visoki nesmiljeni
zid koji samo to se nije sruio na njih. U polumraku njihova su lica
bila bijele mrlje. "Sergio! To je ubojstvo. Skrenite, prokletstvo! Jo
imate vremena izbjei ih. Skrenite!" Johnny opet skoi prema kormilu i
pokua ga zgrabiti. Sergio se okrene i pogodi Johhnyja nadlanicom u
slijepooicu, odbacujui ga napola omamljenog u pregradu. Uini mu
se da mu lubanja puca. "Tko zapovijeda ovim prokletim brodom? "
Talijanu je navrla krv iz usta, taj je krik vjerojatno izazvao neku
unutarnju ozljedu. Kingfisherov pramac dizao se i sputao nad
ribaricom kao prijetea sjekira. Sada su bili toliko blizu da je Johnny
prepoznao ljude na palubi Wild Goosea, ali njegovu je panju privukao
samo jedan od njih. Benedict van der Byl vrsto se drao za ogradu
objema rukama. Meka i tamna kosa vijorila mu je na vjetru. Oi su
bile dvije velike crne rupe na skroz bijelome licu, poput duplji na
lubanji, dok su se usne preobrazile u modri krug s kojeg se iitavala
strava. Zatim u tili as ribarica nestane pod velikim Kingfisherovim
pramcem i odmah zatim snano odjekne prvo kripanje, a onda
pucanje oplate koja se raspala u komadie. Brod je ne usporavajui
nastavio svojim putem kroz stijenje tjesnaca. Johnny je petljao oko
krauna vrata u kutu kabine kad ih vjetar otvori. Izae na palubu i
teturajui stigne do ograde. Stajao je tamo na olujnom vjetru i gledao
dolje olupinu koja je u tom trenutku prolazila du Kingfisherova boka
da bi napokon nestala za krmom. lanove posade more je bacalo meu
ostacima ribarice, a vrtlog Kingfisherova vijka gurao ih je prema
hridinama Suicidea. Tada val ponese jednog od tih ljudi ravno na
hridine, podigne ga visoko i odmah se potom povue ostavljajui
isprueno tijelo na glatkoj kosini od bijeloga granita. ovjek je jo
uvijek bio iv, Johnny je vidio kako se rukama hvata za stijenu ne bi li
se uzverao vie gore, van domaaja valova. Bio je to Hugo Kramer.
Unato vodene zavjese, bilo je nemogue ne prepoznati tu glavu i
gotovo bijelu kosu, to ilavo tijelo. Sljedei val dostigne ga i povue na
spodanju hrid, upajui mu nokte s prstiju koji su poput kuka bili
137

zariveni u stijenu za koju se grevito pokuavao drati. More ga je

povuklo dolje i bacilo u pliinu ispod hridi, a onda ga je naredni val
opet podignuo i bacio na gornju stijenu. Uslijed udarca jedna se noga
slomila u visini koljena i slomljeni dio poput vodenike lopatice pljesne
po vodi koja je svuda naokolo kljuala. Hugo je opet ostao na suhome,
ali ovoga se puta nije pomaknuo. Leao je tamo, ispruen na stijeni
rairenih ruku, dok mu je slomljena noga u visini koljena bila skroz
neprirodno savijena prema van. Zatim se usred tih monih valova
podigne zid zelene vode koji nadvisi sve. Sporo se podigao i kad je
dosegao vrhunac, gotovo je zastao u svoj svojoj veliajnosti nad
granitnom stijenom da bi se potom sruio na izmrcvareno Nijemevo
tijelo proizvevi tutanj koji kao da je uzdrmao i zatresao i samu stijenu.
Kad se ta divovska masa vode povukla, stijena je bila potpuno prazna.
Hugo je nestao. Taj isti val koji je dokrajio albina nahrupio je sada u
tjesnac izmeu dvaju otoia i, suprotno onome to je uinio Hugu,
prema Kingfisheru se odnosio majinski njeno, podigao ga je i odnio
na otvoreno more, daleko od tih podmuklih i okrutnih stijena.
Okrenuvi se da bi pogledao iza sebe u tjesnac izmeu otoia,
posljednje to je Johnny vidio od Wild Goosea bio je crni gumenjak koji
je pomahnitalo more silovito bacalo tamo amo u tom velikom i
nesmiljenom vrtloenju podno hridi. "Sada vie nikome nee trebati."
Izgovorivi to na glas, pogledom je potraio moebitne preivjele, ali
nije vidio nikoga. Svi su skonali zdrobljeni u raljama Tunderbolta i
Suicidea, a zatim ih je ledeno i zeleno more progutalo. Okrene se i
popne na zapovjedniki most. Podigne Tracey i odnese je u
zapovjednikovu kabinu. Stavljajui je u krevet, apne: "Zadovoljan
sam. Zadovoljan to to nisi vidjela, duo."
U pono vjetar je jo uvijek bijesno tukao u brod, zavijajui i ibajui
obilatim trcajima stakla zapovjednikog mosta. etrdeset minuta
kasnije okrenuo je za sto osamdeset stupnjeva i preobrazio se u lagani
povjetarac s jugoistoka. Crno nebo otvorilo se kao zastor i pojavio se
puni mjesec, tako sjajan da su zvijezde poblijedile. Premda su se crni
valovi jo uvijek valjali u zbijenim redovima sa sjevera, lagani
povjetarac poeo ih je smirivati i slabiti. "Sergio, sada se morate
odmoriti. Ja u preuzeti kormilo. Pustite da se Tracey pobrine za vaa
lea." Talijan uzvrati prezirnim glasom: "Vi ete preuzeti kormilo? Vi?
Tako dakle, ja spasim brod, a vi ga potopite? Jebeno ne!" "Posluajte,
Sergio. Ne znamo koliko je teka vaa rana. Na ovaj ete se nain
138

ubiti." Cijelu no, sve te duge sate tijekom kojih je Talijan tvrdoglavo
ostao za kormilom kako bi doveo izmueni brod do zaljeva Cartridge,
nastavili su se prepirati, stalno o istome. Sergio je u meuvremenu
drao brod na puini kako bi izbjegao otoie uz obalu pa je na prve
znake zore kopno bilo tek niska crta na obzoru, a planine u zaleu tek
daleke plave mrlje. Proao je jo sat vremena prije no to je Johnny
uspio uspostaviti vezu s vrlo uzbuenim radiotelegrafistom u zaljevu
Cartridge. "Od juer pokuavamo stupiti u vezu s vama." "Imao sam
posla." Unato isrpljenosti, on se prvi nasmije na te rijei. "Sada
sluajte. Vraamo se u zaljev Cartridge. Bit emo tamo za nekoliko
sati. Hou da zrakoplovom iz Capetowna dovedete doktora Robina
Sutherlanda. Pored toga, hou da bude prisutna policija. Hou nekoga
iz slube sigurnosti Van Der Byl Diamondsa i iz Odjela za umorstva.
Jeste li razumjeli?" "Policija je ve ovdje. Trae Benedicta van der Byla.
Nali su njegov automobil ovdje. Imaju nalog za uhienje." Glas
radiotelegrafista prekine se i Johnny zauje u pozadini amor drugih
glasova, a zatim: "Lance, jeste li jo uvijek na vezi? Spremite se za
razgovor s inspektorom Standerom iz C.I.D..." Johnny ga grubo
prekine: "Negativno! Neu razgovarati ni s kim. Inspektor moe
priekati dok ne stignemo u zaljev Cartridge. Obavijestite bolje doktora
Sutherlanda. Imam teko ranjenog ovjeka na brodu." Iskljui aparat i
laganim se korakom vrati na zapovjedniki most. Boljele su ga sve
miice i ivci u tijelu i bio je na izmaku snaga, ali nastavi razgovor sa
Sergiom tamo gdje su ga bili prekinuli. "Sada me posluajte, Sergio.
Morate malo prilei. Vi ete nas dovesti u luku, ne brinite, ali sada se
morate odmoriti barem jedno sat vremena." No Sergio nije isputao
kormilo, dopustio je samo da ga skinu do pojasa kako bi mu Tracey
pogledala lea. U toj velikoj bijeloj i miiavoj masi bilo je mnogo malih
rupica uokvirenih modricama iz kojih se irio neki slatkasti miris. Na
nekima je bila krasta, dok je iz drugih jo tekla bijela ili ruiasta
tekuina. Tracey i Johnny pogledaju se, zatim Tracey uze kutiju prve
pomoi i dade se na posao. "Kako izgledaju, Johnny?" Sergiov
bezbrian glas bio je u oitoj suprotnosti s licem, nadutim poput tijesta
i proaranim jezovitim tonovima, od modrog do zelenkastog. Johnny
pokua biti isto tako neusiljen: "Ovisi o tome kakvo vam je meso drae,
krvavo ili bolje peeno." Sergio se pone smijati, ali ga prekine bolna
grimasa. Johnny mu stavi cigaru u usta i prinese mu zapaljenu ibicu.
Dok je on palio cigaru otpuhujui dim, Johnny ga neobavezno upita:
"to vas je navelo da se predomislite, Sergio?" Talijan podigne oi s
139

plamena i iza dimne zavjese pojavi se izraz krivice. Johnny je smireno

ustrajao: "Bili ste nas se rijeili. Moda ste se mogli izvui. to vas je
navelo da doete sebi?" "ujte, Johnny. Ja sam u svome ivotu
napravio mnogo svinjarija, ali nikada nikoga nisam ubio. Nikada. On je
rekao, bez mrtvih. Dobro, pristajem. Onda ujem eksploziju i znam da
ste vas dvoje zatvoreni dolje u sali s transportnom trakom, pa si
kaem: dovraga, sada vie ne pristajem. Ali stvari se otmu kontroli i
zavrim pun same." Nakratko uute. Tracey je bila zauzeta
zatvaranjem rana flasterima. Onda Johnny prekine utnju: "Bio je
tamo jedan veliki dijamant, Sergio? Jedan veliki plavi dijamant?"
Talijan uzdahne: "Da. Takvog vie nikada neu vidjeti u svome ivotu."
"Imao ga je Benedict?" "Da, on ga je imao." "Imao ga je sa sobom? Na
sebi?" "U depu. Stavio ga je u dep jakne." Tracey napravi korak
nazad, pogleda Johnnyja i tiho ree zabrinuto odmahujui glavom: "To
je sve to zasad moemo napraviti. Zabrinuto odmahne glavom. to ga
prije povjerimo doktoru, bit e bolje za njega." Malo prije podneva
Sergio uvede Kingfishera u kanal zaljeva Cartridge, upravljajui
brodom punim blata vjetinom velikog pomorca, ali kad su stigli do
prvog zavoja kanala, omlitavi i stropota se na pod, pa mu kormilo
izmakne iz ruku. Prije no to je Johnny stigao dohvatiti kormilo, brod
se ve zanio, ali tako se sporo kretao da kad je udario u pjeani sprud
i popeo se na njega, osjetilo se tek blago podrhtavanje, nakon ega se
brod nagnuo nekoliko stupnjeva. Johnny gurne polugu stroja na stop.
"Pomogni mi, Tracey." Nagne se nad Sergia i uhvati ga ispod pazuha.
Tracey ga uhvati za glenjeve. Nosei ga i vukui, uspiju ga prebaciti u
njegovu kabinu i polei na krevet. Talijan je mrmljao: "Hej, Johnny.
ao mi je Johnny. Ovo je prvi put da sam nasukao brod, prvi put!
Glupan! Skoro smo stigli i... evo! ao mi je, Johnny."
Motorni amac odvoji se od mola i zaplovi kanalom u smjeru pjeanog
spruda na koji se Kingfisher nasukao. Bio je pun ljudi i vanbrodski
motor svojom je bukom natjerao je u let jato morskih ptica koje su se,
snano lepeui krilima, razbjeale. Kad je motorni amac bio dovoljno
blizu, Johnny prepozna Mikea Shapira i, pored njega, Robina
Sutherlanda. Ali u amcu su bila i dva policajca u odori te jedan u
odijelu, koji ustane im su stigli na domaaj glasa. Stavi ruke na usta:
"Ja sam policijski dunosnik. Imam nalog za uhienje Benedicta van
der Byla." Mike Shapiro povue ga za rukav i neto mu tiho ree.
Policajac je oklijevao, pogledao je u Johnnyja, kimnuo glavom i opet
140

sjeo. "Robine, odmah se penji na brod." Kad se Robin Sutherland

popeo na palubu, Johnny ga odvue prema stepenicama
zapovjednikog mosta. Mike Shapiro potri za njim. "Johnny, moram
porazgovarati s tobom." "Kasnije." "Ne, sada. Odmah." Mike Shapiro
obrati se Tracy. "Hoete li se vi pobrinuti za doktora, molim vas,
moram porazgovarati s Johnnyjem prije policije." Kad su ostali sami, s
policajcima koji su se drali na diskretnoj udaljenosti, ponudi mu
cigaretu. "Johnny imam uasnu vijest i moram ti je osobno prenijeti."
"Da?' Johnny je oigledno prikupljao snagu. "Radi se o Ruby."
Johnny je dao svoju izjavu policijskom inspektoru u kabini za goste.
Trebalo mu je dva sata da ispria cijelu priu, a u meuvremenu
policajci u odori pronali su posadu zatvorenu u skladitu boja u
potpalublju. Bili su napola ugueni isparavanjima, ali su rekli da su
svejedno spremni dati svoje izjave. Inspektor je naredio da priekaju u
pokrajnjoj kabini dok on ne zavri ispitivati Johnnyja. "Jo dva pitanja.
Je li po vama sudar dvaju brodova bio sluajan ili hotimian?" Johnny
ga pogleda u elino sive oi i po prvi puta u ivotu slae: "Bio je
neizbjean." Inspektor kimne glavom i zapie neto u svoj notes.
"Posljednje. Glede preivjelih s ribarice, kolike su mogunosti da su se
spasili?" "Po onoj oluji nikakve. Niti je Kingfisher imao ikakvu
mogunost da ih pokua spasiti, uzme li se u obzir stanje broda i
snaga valova u tom uskom tjesnacu." Inspektor kimne glavom.
"Shvaam. Hvala, gospodine Lance. To je sve za sada." Napustivi
kabinu, Johnny se odmah popne na gornju palubu. Tracey i Robin
Sutherland bili su jo u poslu oko Sergia, ali Robin se okrene i odmah
doe do njega, koji je stajao na pragu. "Kako mu je,Robine?" Pazei da
govori tiho, Robin mu odgovori: "Nema nikakve mogunosti da se
izvue. Jedno je pluno krilo popustilo i sve me navodi na pomisao da
ima probuen stomak i crijeva. Sumnjam na teki peritonitis. Ako ga
pomaknemo, postoji opasnost od unutarnjeg krvarenja." "Je li pri
svijesti?" Robin odmahne glavom. "Gubi se. Sam Bog zna kako je uspio
izdrati tako dugo." Johnny se priblii krevetu i stavi ruku na Traceyno
rame. Ona se privije uz njega. Stajali su pored kreveta gledajui Sergia.
Oi su mu bile zatvorene, a lice pokriveno crnom bradom. Disanje je
bilo nalik hropcu koji je odjekivao u tiini kabine, vruica mu je
zaarila obraze. Johnny tiho uzvikne: "Stara junaino i prevarantu!"
Sergiovi kapci trepnu i otvore se. Johnny se odmah sagne nad njega.
"Sergio... vaa posada... vai su deki ivi i zdravi." Talijan se nasmije.
141

Zatvori velike crne oi, zatim ih opet otvori i s mukom promuca:

"Johnny, hoete li mi dati posao kad izaem iz zatvora?" "Nee vas
strpati u zatvor, pokvarili biste okolinu." Pokua se nasmijati, ali
uspije ispustiti tek prigueni jauk. Zatim se pridigne na lakat, irom
otvori oi i usta pokuavajui doi do daha. Zakalja jednom, hrapavo i
bolno, i s usana mu potee brizak krvi pune tamnih ugruaka. Pade
na jastuk i umre prije no to je Robin dotrao.
Tracey je spavala u sobi do njegove. Robin joj je dao dovoljno sedativa
da odspava dvanaest sati bez prekida. On je pak u drugoj sobi za goste
boravine zgrade u Cartridgeu leao gol u uskom krevetu i kad je
upalio svjetiljku na nonom ormariu njegov je sat pokazivao 2 i 46.
Pogleda si tijelo. Modrice na grudima i bokovima, dijelovi tijela kojima
je pod naletima blata udarao o pregrade bili su crni. Pokajao se to nije
prihvatio sredstvo za spavanje koje mu je Robin ponudio jer mu
izmueno tijelo i ispremetani um nisu dali sklopiti oka cijelu no.
Osjeao je da mu je um zatoen u neprestanoj mori, u kojoj su ga
proganjale dvije smrti za koje je Benedict van der Byl morao odgovarati
tamo dolje u paklu, gdje je sigurno zavrio: Ruby i Sergio. Ruby i
Sergio. Njega je vidio kako umire, njenu je smrt mogao zamisliti u svim
njenim jezivim potankostima. Sjedne nasred kreveta i pripali cigaretu,
pokuavajui odagnati tjeskobne slike kojima ga je izmueni um
obasipao. Pokua se usredotoiti na ono to je bilo potrebno uiniti da
bi se popravila teta prouzroena tih posljednjih zlohudih dana. Te je
veeri telefonom bio razgovarao s Larsenom, koji mu je obeao
potpunu financijsku podrku sve dok Kingfisher ne bude popravljen i
dok ne stignu do dijamanata u sali s transportnom trakom, te
financijsku podrku za sve druge popravke nune da se ureaj za
usisavanje osposobi za nastavak rada na bogatim nalazitima kod
Thunderbolta i Suicidea. Skupina specijaliziranih radnika trebala je
zrakoplovom stii ve sutradan kako bi poeli radovi na brodu. Zatim
je telegrafirao u IBM i zatraio da mu poalju strunjaka kako bi
provjerili nije li moda voda izazvala kvar na raunalnom sustavu. Po
njegovim procjenama est je tjedana bilo dovoljno vremena da se
Kingfisher dovede u stanje da moe opet isploviti. Nakon toga, u
probueni mu se um vrati Ruby, njen pogreb: trebao se odrati u
utorak sljedeeg tjedna. Nemirno se vrtio po krevetu pokuavajui
obraniti um od nasrtaja tih misli koje su uzimale maha i gomilale mu
se u umu poput neprijateljske vojske. Ruby, Benedict, Sergio, Veliki
142

Plavi. Opet sjedne nasred kreveta, ugasi cigaretu i isprui ruku da

utrne svjetiljku. Ali naglo stane u pola kretnje jer mu se jedna misao
sve snanije i snanije nametala, nadvladavajui sve ostale. Zauje
Sergiov glas, reenicu koja mu se urezala u sjeanje: Nikada vie u
ivotu neu vidjeti takvog. Tada mu ta misao, ledena poput srha,
prostruji cijelom kimom diui mu kosu na glavi i jeei mu dlake na
rukama. U depu. Stavio ga je u dep jakne. Iskoi iz kreveta i isprui
ruku prema odjei. Dok je zakopavao koulju, osjeti pod prstima
poludjele otkucaje srca. Navue hlae i maju, zavee cipele, zgrabi u
prolazu konu jaknu s vjealice i istri van. Jo je oblaio jaknu kad
ue u malu radio postaju u kojoj nije bilo nikoga i upali svjetlo. Ode
odmah do karte prostrte na stolu i nagne se nad nju. Nae ime na
karti i proita naglas: "Red Gods!" Sjeverno od zaljeva Cartridge obala
se nekih pedesetak kilometara pruala ravno, bez izraenije
razvedenosti, a onda je njenu crtu naglo prekidao rt od crvenog stijenja
koji je strio u more kao optuujui prst. On ga je dobro poznavao.
Njegov je posao bio upravo pronalaenje i ispitivanje takvih prirodnih
prepreka strujama usmjerenim prema obali. Na takvim mjestima
dijamanti i sve drugo to more nosi bivaju izbaeni na obalu. Dobro se
sjeao tih crvenih stijena izlokanih vjetrom i morem, koji su oblikovali
groteskne prirodne kipove, kipove bogova po kojima je zapravo to
mjesto i dobilo ime. Ali sjeao se nadasve onoga to je ocean donosio
podno njih. Svakovrsni otpad, komade drva, daske natopljene vodom,
prazne boce, plastine posude, komade najlonskih mrea s plutima,
sve ono to padne ili je baeno s broda. Sve je to struja donosila i
odlagala na tom rtu. Pusti da mu prst klizne po karti i zaustavi ga na
crnim tokama Thunderbolta i Suicidea. Proita kratke biljeke iznad
malih strelica koje su od dva otoia ile u pravcu izboenog obrisa
Red Godsa. STRUJA: SMJER JUG - JUGOISTOK. VOROVA 5. Nedaleko
od stola na kojemu je bila prostrta karta bila je reetka s kljuevima
skladita i spremita, svaki sa svojom etiketom i brojem. Uzme
kljueve garae i Land Rovera. Mjesec je bio pun i visoko na nebu. No
je bila mirna i bez traga vjetra. Otvori dvostruka vrata garae i upali
poziciona svjetla Land Rovera. Provjeri: rezervoar je bio pun, kanistri
od pet galona bili su na svom mjestu i puni, spremnik s pitkom vodom
bio je takoer pun i na svome mjestu. Odvrne ep i umoi prst. Slatka
i pitka. Podigne sjedite suvozaa i pregleda odjeljak pod njim: dizalica
i engleski klju, kutija prve pomoi, elektrina svjetiljka,
signalizacijske rakete, ue za vuu, kutija s alatom, ranac, no i
143

kompas, sve je bilo tu. Land Rover je bio opremljen da se suoi sa svim
izvanrednim okolnostima putovanja pustinjom. Sjedne za upravlja i
upali motor. Proe pokraj skladita i boravine zgrade vozei polagano
kako ne bi probudio one koji spavaju, ali im je stigao do lagune, upali
svjetla i pritisne gas do daske. Presjee preko pjeanih dina do ulaza
u zaljev, a tada krene du plae prema sjeveru. Farovi su bacali guste
snopove svjetlosti u maglu koja se dizala s mora i budili su morske
ptice koje su lepeui krilima preplaeno uzlijetale bjeei pred
ushuktalim Land Roverom. Bila je oseka i tvrdi i svijetli pojas morske
mijene bio je gladak poput asfalta. Vozio je brzo, drobei kotaima
bijele rakove zaslijepljene farovima. Ubrzo se poelo daniti i na
crvenome nebu pojave se obrisi dina. U jednom trenutku naleti na
jednu smeu hijenu, koja je istila taj pusti dio obale, i ona se u
paninom strahu pogrbi i dade trkom u bijeg, potraivi utoite meu
dinama. Unato svoj urbi, on osjeti drhtaj gaenja spram tog mrskog
stvorenja. Hladan i vlaan dah vjetra u lice osvjei ga. Ublaavao mu je
peckanje u oima i bubnjanje u sljepooicama pojaano nesanicom.
Zatim sunce prasne na obzoru i osvijetli Red Gods. Tamo dolje, osam
kilometara daleko, rt se kupao u zlatno crvenim odsjajima zore, dok su
njegovi poluljudski obrisi koji su se nadvili nad more inili prizor jo
udnovatijim. Dok je vozio prema rtu, stijene su oivjele u igri
svjetlosti i sjena i u jednom mu se trenutku priini da vidi golemog,
nekoliko stotina metara visokog Neptuna: uranjao je u more sve dok
mu voda nije smoila valovitu crvenu bradu. Njemu uz bok stajao je
udovini grbavac s glavom hijene. Vestalske djevice u dugim
platovima od crvenog stijenja pratile su te udne i vrhunaravne
spodobe. Nestvaran i uzbudljiv prizor. Obuzda svoju matu i obrati
panju na plau podno stjenovitih strmeni. Ugleda neto od ega ga
prou marci. Pritisne na papuicu gasa i poleti vlanim pijeskom
prema velikom bijelom oblaku ptica koje su letjele uokrug, dok su neke
ve sletjele, gegajui se i skakutajui oko neega to je lealo na alu.
Dok je vozio prema tamo, jedan galeb preleti nisko nad njim: iz kljuna
mu je visilo neto kapavo, crvenkasto i ptica je, ne gubei vremena,
istovremeno letjela i jela. Prodrljivo je gutala, a volja joj je bila napeta
i nabrekla od hrane. Kad se Land Rover pribliio, ptice se razbjee
promuklo klikui. Nasred jednog pjeanog dijela obale, koji je bio
iaran tragovima njihovoga uzbuenog skakutanja, perima otpalim u
uskomeanom naguravanju i obilatim izmetom, lealo je ljudsko tijelo.
Zakoi i iskoi iz auta. Pogleda le, ali se odmah okrene leima prema
144

njemu i nasloni se na Land Rover. Uzavrela kiselina digne mu se iz

stomaka u napadaju munine, ali nekako se uspije savladati. Izuzmu
li se ostaci onoga to je nekada bila odjea i gumene izme navuene
na jednu nogu, tijelo je bilo golo. Ptice su iskljucale sve dijelove
izloena mesa osim koe na lubanji. Lice je bilo neprepoznatljivo: nos
je nestao, one duplje bile su prazne crne rupe i nije vie bilo usana da
pokriju iskeene zube. Na tom unitenom licu bezbojna albino kosa
izgledala je kao perika stavljena na nj iz mrske ale liene dobra
ukusa. Hugo Kramer doao je na kraj dugog puta od Thunderbolta i
Suicidea do Red Godsa. Ispod sjedita suvozaa uze nepromoivo
platno i, odvrativi pogled, paljivo omota truplo, vrsto ga zavee
komadom ueta za vuu i s naporom ga odvue vie gore na obalu,
iznad pojasa plime. Debelo platno trebalo je drati podalje ptice, ali da
bi bio sigurniji, skupi komade drveta koje je more pobacalo du plimne
crte i naslae ih na truplo. Neke daske bile su oito nedavno smrskane
i na njima je boja bila nedirnuta i prepoznatljiva. Vjerojatno su s Wild
Goosea, pomisli. Vrati se do Land Rovera i uputi prema Red Godsu,
koji je bio udaljen nepunu milju. Sunce je ve bilo visoko i vruina ga
je tjerala u ludilo. Skine konu jaknu u vonji, ne prestajui pritom
motriti plau pred sobom. Traio je drugo jato galebova, no ugleda neki
veliki crni predmet nasukan na obali od crvenog stijenja u jednoj
uvalici. Shvati to je to tek kad je bio na pedesetak koraka udaljenosti.
U tom trenutku osjeti snaan gr u stomaku i odmah potom
neobuzdano i iznenaeno zadrhta. Bio je to crni gumeni amac i bio je
izvuen na suho, na plau povie plimnog pojasa. Izlazei iz Land
Rovera osjeti da mu noge klecaju kao da je netom zavrio uspon na
planinu dok mu je stezanje koje je osjeao u grudima gotovo presjeklo
dah. Priblii se oprezno gumenjaku i tragovi u pijesku otkriju mu
mnoge stvari. Ugledao je trak koji je gumenjak bio ostavio na mekom
pijesku kad je izvuen na suho i dva niza stopa. Jedne bosih nogu,
nogu koje su morale biti velike, s nadsvodenim stopalom i podvuenim
prstima, otisak stopala ovjeka koji je obino hodao bos. Mora da ih je
ostavio jedan od lanova posade Wild Goosea, zakljui i prestane se
baviti njima. Obrati, meutim, panju na drugi niz tragova. Tragovi
obuene noge, dugih i uskih potplata od mekane koe. Tragovi su bili
izraeniji na vrhu i peti, to je navodilo na pomisao da se radi o novim,
neistroenim cipelama, dok su udaljenost meu njima i njihova dubina
navodile na pomisao da se radi o visokom ovjeku duga koraka i
snane grae. Lagano iznenaen, primijeti da mu sada drhte i ruke. I
145

usne. Kao da ima vruicu, da je potresen, oamuen i oslabljen. Te je

tragove ostavio Benedict van der Byl! Bio je vie no siguran u to.
Benedict je dakle preivio bijes Thunderbolta i Suicidea. Stisne ake,
snano ih stisne i izboi donju eljust zateui usne. Osjeti kako ga
opet obuzima estoki val mrnje. Prosikta: "Boe, zahvaljujem ti.
Doista ti zahvaljujem. Sada ga mogu ubiti svojim rukama." Svuda
uokolo gumenjaka pijesak je bio ispremetan od struganja nogama.
Tamo u blizini bio je veliki komad drva kojije oito bio uporabljen za
obijanje i otvaranje kanistera s pitkom vodom i kutije s hranom u
priuvi na amcu. Kutija je bila ispranjena i baena. Oito su stavili u
depove konzerve iz priuve, dok je kanister nestao. Dva niza tragova
vodila su prema dinama. Trkom krene za njima i stigavi do prve dine
metene vjetrom, odmah ih izgubi. Ne klone duhom. Dine su se pruale
samo kilometar u zalee, nakon ega su u unutranjosti preputale
mjesto ravnom i slanom tlu. Otri do Land Rovera. Sad je opet
nadzirao vlastite emocije. Mrnja se svela na podnoljiv vor u elucu i
na tren pomisli da e radiom u Land Roveru pozvati zaljev Cartridge.
Inspektor Stander imao je na raspolaganju policijski helikopter
parkiran na sletnoj stazi iza spremita, u tridesetak minuta stigao bi
do tamo i u roku od sata nali bi i ulovili Benedicta van der Byla. Ali
odmah odagna tu misao. Benedict se slubeno utopio i bio je mrtav,
nitko ga nee traiti u pustom prostranstvu Namiba. ovjek koji je bio
s njime mogao je moda predstavljati problem, ali svakako e se dati
podmititi ili preplaiti prijetnjama. Nikakva se prepreka ne smije
isprijeiti njegovoj osveti, apsolutno nikakva. U odjeljku pod sjeditem
Land Rovera potrai no. Ode do gumenjaka i zabije dvanaestak puta
sjeivo u debelu gumu. Zrak zafijuka kroz rezove i gumenjak se polako
pone prazniti. Utovari ga u stranji dio dipa: zakopat e ga negdje u
pustinji. Ne smije ostati traga od Benedictova iskrcavanja. Pokrene
motor, ubaci u integralnu vuu i krene stazom do dina. Vozio je kroz
pjeana zavalja i po vrhovima dina. Sputajui se niz padinu
posljednje dine, osjeti svu teinu nijema i nepregledna prostranstva
koje ga je okruivalo. Hladna Benguelska struja nije dopirala do tamo
svojim umjerenim utjecajem iako je bio samo milju od mora. Vruina
je bila uasna. utio je znoj kako mu tee iz pora i odmah se sui na
tom smrtonosnom suhom zraku. Vozio je usporedo s pravcem
pruanja dina. Napokon uspori sve dok se ne pone kretati brzinom
ljudskog hoda, naginjui se van iz automobila kako bi promotrio tlo.
Svijetle toke liskuna u pijesku zasipale su mu lice vruinom suneva
146

odsjaja. Opet se vrati na stazu u toci u kojoj se spustio s dina i

nastavi je slijediti uputivi se pravo prema dalekom lancu planina koje
su ve nestajale u plavoj izmaglici jare koja se podigla oko podneva. Na
dijelovima na kojima su se du staze na neravnom i kamenitom terenu
izmjenjivali jarci i vulkansko stijenje automobil je nekontrolirano
poskakivao. U dva je navrata morao izai iz automobila kako bi na tom
tekom terenu 239 pronaao stazu, ali kad se napokon naao u
jednom pjeanom zavalju pokrivenom korom od soli, uspije u est
minuta prei vie od est kilometara. Napokon ih nae. Utisnuti kao
zrna krunice u svjetlucavu slanu koru, jasni tragovi stopa u pijesku.
Preko slane pustoline gubili su se u spletu crnih stijena isprekidanih
rupagama, nad kojima su se kao straari nad vijah visoki bezoblini
monoliti. U jednoj od tih rupaga nae Hansiea, malog i starog
crnoputog kormilara s Wilde Goosea. Lubanja mu je bila smrskana
kamenom koji je krvav leao tamo pored njega. Krv je bila zgruana i
svjetlucala je na suncu dok je jadnik ugaslim i isuenim oima piljio u
nesmiljeno nebo. Na licu mu je bio izraz blagog iznenaenja. Povijest te
nove tragedije bila je ispisana na pjeanom dnu rupage. Zbrkani
tragovi pokazivali su da su se dvojica posvadila. On je uspio shvatiti,
proitati da se Hansie vjerojatno odluio vratiti nazad prema obali.
Vjerojatno je shvatio da je cesta s onu stranu planina, stotinjak
kilometara daleko, i odluio je odustati od tog sumanutog pokuaja te
pokuati du obale stii do zaljeva Cartridge. Svaa je vjerojatno
prestala kad je okrenuo lea Benedictu kako bi krenuo nazad. To su
govorili tragovi u pijesku na mjestu na kojemu je ubojica podigao
kamen prije nego li je krenuo za njim. Gledajui tu muki smrskanu
glavu, Johnny je shvatio da slijedi bezumnika. Benedict van der Byl
bio je lud. Nije vie bio ovjek, ve pobjenjela i bezumna zvijer. "Ubit
u ga." Obeao je to glavi starca pokrivenoj bijelim vlasima uz svoje
noge. Krene dalje, bez imalo oklijevanja. Ako stigne Benedicta i ubije
ga, nijedan sud na svijetu nee staviti u sumnju da se radilo o
opravdanoj nunoj samoobrani. Benedict se stavio van svih ljudskih
zakona. Ode po ispuhani gumenjak i razvue ga preko Hansiea.
Privrsti krajeve tog crnog gumenog sudarija kamenjem. Zatim
poskakujui nastavi dalje, krenuvi ususret onoj treperavoj i
svjetlucavoj jari nalik zidu s novim duevnim stanjem: bio je edan
osvete i pun nade. Shvaao je da ga je neljudska krvolonost ovjeka
kojega je gonio iskvarila, preobrazila i njega u zvijer. Ali htio je da
Benedict van der Byl bude isplaen istim novcem. Oko za oko, zub za
147

zub. Milju dalje nae kanister za vodu. Bio je odbaen sa estinom i

otklizio je daleko po pijesku, a voda koja je bila istekla iz otepljenog
otvora ostavila je na ednome tlu sada ve osuen trag. Gledao ga s
nevjericom. Niti luak se ne bi osudio na tako uasan kraj. Uzme
odbaeni kanister od pet galona, protrese ga i osjeti pljuskanje
preostale vode. Bilo je otprilike jo pinta ili neto vie. Bio je osupnut i
unato svemu obuzet nekim neodreenim osjeajem samilosti. "Boe!
Nee jo dugo izdrati." Stavi kanister na usne i otpije gutljaj. Odmah
mu se zgadi i ispljune, ispusti kanister i obrie si usne nadlanicom.
"Slana voda!" Otri do Land Rovera i ispere usta slatkom vodom. Tko
zna kako se moglo dogoditi takvo to? Vjerojatno na Wild Gooseu
godinama nisu provjerili niti obnavljali priuve na gumenjaku. Od te
toke nadalje Benedict je vjerojatno shvatio da je gotov. Bilo je lako
proitati njegov oaj u zbrkanim tragovima koje je ostavljao za sobom.
Poeo je trati, vjerojatno nagnan panikom. Petsto metara dalje
skotrljao se u dno jedne rupage i ostao je tamo ispruen neko vrijeme,
prije no to je ustao i uspeo se strminom. Zatim je izgubio orijentaciju.
Staza je inila dugi zavoj prema sjeveru nastavljajui potom tei pravo.
Opisivala je gotovo puni krug i u toci u kojoj je presijecala poetni
pravac Benedict je sjeo. Tragovi stranjice bili su lako prepoznatljivi.
Tamo je valjda uspio suzbiti paniku, vidjevi da staza opet vodi ravno
na sjever prema planinama. Kako bilo, pola milje dalje ponovo se
spotaknuo i pao. Potom je nastavio hod, ali sada teturajui i skreui
prema jugu. Jo je jednom pao i izgubio je jednu cipelu. Na uloku je
svjetlucao natpis otisnut u zlatotisku. "Bally of Switzerland. Specially
made for Harrods. To je na dragi Benedict, nema vie sumnje. Cipele
od crne jaree koe po cijeni od etrdeset funta." Ue u automobil.
Uzbuenje je bilo na vrhuncu: ubrzo e biti njegov, vrlo brzo. Neto
dalje je Benedict siao u isueno korito drevnog vodotoka i poeo ga
slijediti. Desna noga morala je biti ozlijeena od poput britve otrih
krhotina stijenja na dnu korita i svakim korakom ostavljao je za sobom
tamnu krvavu mrlju. Teturao je kao pijanac. Land Rover je krivudao
izmeu prepreka u usjeklini vodotoka. Usjek je postajao sve dublji i s
obiju strana zrakasto su strila otra sjeiva crnog stijenja. Zrak se tu
dolje nije dao udisati, parao je grlo i suio sluz u nosu, pretvarajui je
u koru tvrdu poput cigle. No onda s planina stigne blagi povjetarac, tek
treperenje tog tekog zraka koje dakako nije prualo nikakvo
olakanje, tovie kao da je pojaavalo nesmiljenost sunca i muan
osjeaj zaguljivosti. Tu i tamo du korita isuene rijeke raslo je nisko
148

suho grmlje, bilje groteskno osueno i zakrljalo zbog vjene sue. Na

jednom od tih grmova, tamo dolje pred Land Roverom, udovina crna
ptica obamrlo je lepetala krilima. Johnny napregne oi, nesiguran radi
li se o stvarnosti ili prividu, o fatamorgani, keri te vruine koja mori.
Ali ptica se iznenada pretvori u jaknu od tamno plave tkanine. Visjela
je na trnovitim granama grma, a povjetarac se poigravao naborima
skupocjene tkanine. U dep. Stavio ju je u dep jakne. Nemajui nita
drugo osim te jakne pred oima, pritisne bez razmiljanja gas i Land
Rover poskoi naprijed. Nije na vrijeme vidio veliku sideritnu stijenu
koja mu se isprijeila i punom je snagom udario u nju pri brzini od
etrdeset kilometara na sat. Land Rover istog asa uz metalni zvuk
lomljave stane, a on udari grudima u upravlja. Udarac ga ostavi bez
daha. Presamien od boli i teko diui, baci se na jaknu i strgne je s
grane. Osjeti teinu u depu. Odmah potom platnena vreica, nabrekla
od oblutaka, nala se u njegovoj ruci. Osjeaj kojemu na ovome svijetu
nije bilo premca. Povue uzicu. Nikada vie u svome ivotu neu vidjeti
jo jednog poput tog. vor na uzici bio je stisnut. Otri do Land Rovera
i ustreptalo pone pretraivati odjeljak pod sjeditem. Naavi napokon
no, preree uzicu i istrese sadraj vreice na haubu. Kroz suhe i
ispucane usne prosikta: "Boe nebeski! Presveti Boe nabeski!" Oi mu
se zamute i veliki plavi dijamant zablista sjajem izlomljenim od suza
koje su mu poremetile vid. Proe cijela minuta prije no to se osjetio
spremnim dodirnuti ga i uini to s ogromnim strahopotovanjem, kao
da se radi o svetoj relikviji. Johnny Lance cijeli je ivot radio ne bi li
naao kamen poput toga. Drei ga objema rukama, sjedne na tlo u
sjeni Land Rovera. Prolo je gotovo pet minuta prije no to ga je miris
vrueg motornog ulja prizvao k svijesti. Okrene glavu i ispod
diferencijala Land Rovera ugleda mrlju. Polako se irila. I dalje stiui
dijamant u ruci, baci se potrbuke na tlo i upue pod dip. Udarac u
stijenu razbio je karter s uljem i sada je Land Rover krvario po
uzavrelom pijesku isuenog rijenog korita. Ispue od tamo ispod i
nasloni se na prednji kota. Pogleda sat i s iznenaenjem ustanovi da
su dva sata popodne ve odavno prola. Iznenadi ga i injenica da
mora napraviti istinski napor kako bi stavio u fokus kvadrant sata.
Dva dana i dvije noi bez sna, velika napetost i napori tih dana i tih
noi, napori koje je pretrpjelo tijelo, dugi sati te vrele jare i pusto tog
mjeseevog krajobraza to izaziva klonue, sve je to oigledno imalo
svoju cijenu. Znao je da je omamljen kao da je u prvom stadiju
pijanstva i da se poinje ponaati nerazborito. Ta nagla i nepromiljena
149

jurnjava vonja po koritu rijeke prekrivenom kamenjem i stijenjem koje

je otetilo Land Rover bili su dokaz njegove sadanje nepostojanosti.
Pomiluje veliki dijamant, dodirne njegovu uglaanu povrinu usnama.
Okretao ga je i okretao pod jagodicama palca i kaiprsta, prebacivao ga
iz jedne ruke u drugu, a svako je vlakance njegova tijela, sve do
kotane modine, neodloivo trailo odmor. Podmukao, pogibeljan
predah prome njegovo tijelo do mozga. Na trenutak zatvori oi kako bi
izbjegao to zasljepljujue bljetavilo i kad ih je s naporom opet otvorio,
bila su etiri sata. Osovi se na noge. Sjene su u usjeku sada bile due i
povjetarac je prestao. Iako se kretao ukoeno poput starca, kratak san
uspio mu je razbistriti um i dok je prodirao paket dvopeka namazanog
patetom, otpivi nekoliko gutljaja mlake vode, donese odluku. Zakopa
platnenu vreicu punu nebruenih dijamanata pod Land Rover. Ali,
nije se uspijevao odvojiti od velikog plavog dijamanta. Stavi ga na
sigurno, u stranji dep hlaa koji zatim zakopa. U ranac koji je uzeo
ispod sjedita stavi bocu vode, kutiju prve pomoi, mali depni
kompas, dvije signalizacijske rakete i no. Provjeri ima li u depu
upalja u sluaju da mu zatreba. Tada, niti ne bacivi pogled na radio
u Land Roveru, udalji se teturajui i izae iz usjekline, jo uvijek u
potjeri za Benedictom van der Bylom. Nakon otprilike kilometra hoda
ukoenost miica proe i on produi korak. Sada je ve dosta brzo
napredovao. Mrnja i elja za osvetom, koju je gotovo zaboravio kad je
naao dijamant, obnove svoju silinu i to mu dade snagu nogama i
otupi mu osjetila. Staza je otro skretala uz usjeklinu. Na rubu od
crnog stijenja on je odjednom izgubi, ali je odmah potom opet nae.
Sada mu se brzo pribliavao: staza je prodirala sve dublje u pusto i
Benedict je primjetno i brzo gubio snagu. U vie je navrata pao, puzao
je etveronoke po podmuklome ljunku i otrome kamenju, teturao je
kroz grmlje ostavljajui komadie odjee na trnovima obojenim u
crveno. Zatim se staza poela udaljavati od stjenovitog i grmovitog tla
kako bi ula u podruje niskih, naranasto obojanih pjeanih
breuljaka. Pone trati. Sunce je zalazilo na obzoru i bacalo je duge
tamne sjene u zavalja meu dinama, a vruina je popustila tako da ga
je sada znoj, suei se, osvjeavao. Nije gubio iz vida nesigurne tragove
i poeo se pitati nee li moda Benedicta nai ve mrtvog: tragovi koje
je ostavljao za sobom bili su tragovi ovjeka u krajnje kukavnom
stanju. A ipak je i dalje hodao. Nije uoio druge tragove, one koji su se
sputali okomito s dina i potom tekli usporedo s Benedict ovim sve dok
im se nisu toliko pribliili da su ih pokrili. Stane i klekne kako bi
150

ispitao velike tragove koji nisu bili ljudski. Bili su nalik pseim.
"Hijena!" Osjeti u stomaku drhtaj gaenja. Pogleda oko sebe i vie
lijevo primijeti jo jedan niz tragova. "Dvije! Osjetile su miris krvi!"
Pone trati slijedei stazu. Prolazili su ga marci pri pomisli na ono
to se dogodi nezatienu ovjeku kad ga dvije hijene napadnu. Afrika
zvijer najbijednija od svih, ali s takvim raljama koje lome potkoljenicu
odraslog bivola, a zbog svakodnevne prehrane trulim leinama onjaci
su joj takva gnijezda bakterija da njen ugriz nije nita manje
smrtonosan od ugriza crne mambe. "Boe, daj da stignem na vrijeme!
Daj da ga naem jo uvijek ivog!" Tada ih zauje. Tamo iza vrha one
dine tamo dolje. I uas ga prestravljenost tim zvukom od kojega se krv
ledi u ilama ukoi: prodoran, isprekidan i nesiguran vrisak koji se
ugasi u nizu jecaja. Nastavi oslukivati, teko diui od tranja. Opet
ih zauje: smijeh uznemirenih demona ednih krvi. "Sustigle su ga."
Uspne se po mekanoj pjeanoj padini. Kad je doao do vrha, pogleda
dolje u udolinu meu padinama dina nalik krunoj areni. Benedict je
leao na pijesku. Bijela koulja bila je van plavih hlaa odijela koje su
bile pokidane u visini koljena, koja su bila oderana i krvava, dok je
bosa noga bila svedena na bezoblinu smjesu zgruane krvi, arape i
pijeska. Dvije hijene iscrtale su u pijesku krug oko tijela, neprekidno
satima kruei oko njega i ekajui da glad nadvlada kukaviluk.
Jedna je stajala na nekoliko koraka od tijela u svom tipinom
gnusnom stavu, spustivsi glavu plosnatu kao u zmije ispod razine
pogrbljenih pleki. Smee i ekinjaste otre dlake s ponegdje tamnijim
mrljama, nakosila je okrugle ui prema naprijed, a iz oiju je odailjala
gramzive i uzbuene munje dok je gledala ono to je radila druga. Ta je
pak s prednjim apama stajala na Benedictovim grudima, dok su joj
glava i razjapljene ralje bile sputene nad Benedictovo lice. Dobro se
osovivi i uprijevi nogama na ovjekove grudi, snano je trzala
pokuavajui otkinuti zalogaj mesa. Benedictova glava poskakivala je i
podizala se pri svakom trzaju, noge su slabano lamatale, a ruke su
udarale po pijesku kao bijele ranjene ptice. Na kraju meso lica popusti.
U dubokoj tiini smiraja u pustinji Johnny je jasno uo utavi zvuk
nalik cijepanju svile. Vikne. Dvije hijene odskoe i pobjegnu, brzo se
uspinjui na vrh najdalje dine i uspanieno ostavljajui ispruenog
Benedicta s krvavom razderotinom umjesto lica. Pogledavi to lice, on
shvati da ne bi nikada bio u stanju ubiti ga. Nije se mogao osvetiti tom
kukavnom stvorenju oboljela uma i bez lica. Klekne pored njega i
drhtavim prstima otvori ranac. Jedno uho i obraz, u jednoj jedinoj
151

velikoj odrpini rastrgana mesa, bili su preokrenuti i visili su preko

usta. S te su strane Benedictova lica kutnjaci bili ogoljeli, a krv je tekla
curei u tankim mlazovima. Otrgne urno papirnati omota jednog
tampona gaze i pomaui si njime rastegne i vrati odrpinu na njeno
mjesto te je pritisne rairenim prstima. Krv natopi tampon, ali pritisak
pone zaustavljati krvarenje. Dok je zaustavljao krvarenje, mrmljao je:
"Sve je u redu, Benedicte, ja sam tu. Izvui e se." Slobodnom rukom
izvadi iz paketa jo jedan tampon i zamijeni prvog, potpuno
natopljenog krvlju. Odravajui jednom rukom pritisak na novom
istom tamponu, drugom podigne Benedictovu glavu i poloi je u svoje
krilo. "Sad emo obrisati krv, a onda emo ti dati piti." Potrai u kutiji
prve pomoi komad gaze i pone mu briljivo istiti nosnice i usne od
pijeska i krvi. Benedictovo oteano disanje sada je izgledalo lake, ali je
preko crnih usana i dalje dopirao hropac. Jezik je bio nadut i
ispunjavao mu je usta poput velike tamno crvene spuve. "Evo, ovako
je ve bolje." Ne smanjujui pritisak na tampon, odvije ep boce s
vodom i drei palac na otvoru kako bi regulirao tok, izlije nekoliko
kapi u ta usta nalik suhome bunaru. Nakon desetak kapi zabije bocu
u pijesak i lagano protrlja vrat kako bi potaknuo reflekse: Benedict je
bez svijesti gutao teko i bolno. "Evo, tako. Bravo." Nastavi mu davati
kap po kap, tjeei ga u meuvremenu tihim glasom: "Sada e se
bolje osjeati, vidjet e. Bravo, bravo, gutaj, hajde." Trebalo mu je
dvadesetak minuta da mu dadne polovicu boce vode, na koncu je i
krvarenje postalo gotovo zanemarivo. Opet potrai po kutiji i izabere
dvije tablete natrijeva klorida i dvije glukoze. Stavio ih je u usta i
provakao dok ih nije pretvorio u kau, zatim se nagnuo nad ranjeno
lice ovjeka kojeg je obeao ubiti, pritisnuo svoje usne na njegove,
nabrekle i suhe, i ugurao mu u usta kau od soli i glukoze. Zatim se
uspravio i nastavio mu davati piti na kap. Kad mu je na taj nain dao
jo etiri tablete i jo malo vode iz boce, zatvorio ju je i vratio u ranac.
Natopio je tampon utom otopinom akriflavina i pokuao mu ga
privrstiti na lice zavojima. To se pokazalo teim no to je oekivao i
nakon pet neuspjenih pokuaja uspio je provui zavoj ispod vilice i
preko oiju, ostavljajui slobodne samo nos i usta. U tom je trenutku
sunce ve bilo nisko na obzoru. Ustane i protegne se motrei sjajni
zlatno crveni smiraj dana u pustinji. Shvaao je da odlae drugu
odluku koju mora donijeti. Raunao je da od tamo do naputenog
Land Rovera nije moglo biti vie od deset kilometara. Deset kilometara
munog i tekog hoda, tamo i nazad etiri sata, vjerojatno pet po
152

mraku. Moe li ostaviti Benedicta, stii do dipa, uspostaviti radio vezu

sa zaljevom Cartridge i vratiti se? Okrene se i pogleda dine. Odgovor je
bio tamo: jedna hijena uurila se na vrhu dine i netremice ga je
gledala. Glad i pribliavanje noi inili su je neuobiajeno smjelom.
Uputi joj psovku i napravi prijetei pokret. Hijena poskoi i nestane iza
dine. "Veeras mjesec izlazi u osam. Do tada u odmoriti, a onda e
biti malo svjeije." Isprui se na pijesku pored Benedicta. Nabreklina u
stranjem depu hlaa podsjeti ga na dijamant: izvadio ga je i drao u
ruci. U tami hijene se poee ceriti i kad je mjesec izaao, njihovi runi
obrisi ukazae se na vrhu dine iznad udoline. "Hajde, Benedicte. Sad
emo se vratiti kui. Tamo su dva simpatina policajca koja te ekaju."
Podigne ga u sjedei poloaj, stavi si njegovu ruku preko ramena i
podigne ga odispod. Ostane nepomian jedan trenutak, propao u meki
pijesak do glenjeva, sputan mrtvom teinom tijela koje je podupirao.
Obea si: "Svakih tisuu koraka emo stati." I pone posrtati gore uz
dinu, brojei potiho ali znajui da bez neke kamene podloge kao
uporita nee vie uspjeti podignuti Benedicta s tla. Morao je izai iz
tih pjeanih dina u samo jednom putu, bez predaha. "...devetsto
devedeset i devet. Tisuu." Brojio je u sebi, tedei snagu, pognut pod
teinom, ukoenih ramena i lea u agoniji bola, a pijesak mu je
oteavao svaki korak. "Jo petsto. Napravit emo ih jo petsto." Dvije
su hijene skakutale za njima. Progutale su tampone natopljene krvlju
koje je on bio bacio i sada ih je okus krvi izluivao. "Dobro. Jo
petsto." Pone tree odbrojavanje, pa zatim etvrto i peto. U jednom
trenutku osjeti kapanje po nozi. Nagnuta Benedictova glava opet je
poela krvariti i na miris krvi hijene su poele zavijati i cviljeti. "Skoro
smo stigli, Benedicte. Izdri, skoro smo stigli." Doe mu u susret prva
skupina stijena, srebrnih od mjeseine, i on ue meu njih da bi se
odmah zatim stropotao licem prema tlu. Prolo je mnogo vremena
prije no to je prikupio dovoljno snage da podigne na ramena
Benedictovu teinu. Ponovo namjesti zavoje oko glave i dade mu gutljaj
vode iz boce koji Benedict odmah proguta. Zatim ga natjera da s druga
dva gutljaja proguta dvije ake tableta natrijevog klorida i glukoze.
Odmori se dvadeset minuta stalno pogledavajui na sat i potom,
koristei se jednom stijenom kao uporitem, podigne opet Benedicta na
ramena i produi. Odmarao je deset minuta svaki sat. Ujedan su
potroili vodu, a u dva je shvatio da su van svake mogue sumnje
napustili isueno rijeno korito i da su se izgubili. Naslonjen na
sideritnu stijenu i oamuen od napora i oaja, stajao je i sluao
153

zavijajui smrtonosni pjev koji je odzvanjao meu nedalekim

stijenama. Pokua dokuiti gdje je pogrijeio: moda je korito zavilo i
on je sada hodao usporedo s njim, ili ga je moda ve presjekao a da
nije to primijetio. Bilo je mogue, znao je za neke koji su preli preko
asfaltirane ceste a da uope to nisu uoili. Na kolike su se stjenovite
uzvisine uspeli i s koliko su njih sili ? Nije se sjeao. U jednom se
trenutku bio spotaknuo o neki grm i trnje mu je ogrebalo nogu. Moda
je isueno korito bilo tamo. Priblii se etveronoke Benedictu. "Hajde,
deko. Vraamo se nazad." Padne po posljednji put neto prije zore.
Okrene glavu i krajikom oka pogleda na sat. Bilo je dovoljno svjetla da
razazna kvadrant i kazaljke. Pet sati. Zatvorio je oi i nastavio leati.
Predao se. Kunja je bila velika, a pokuaj hrabar. Ali nije uspio. Za
sat vremena sunce e izai i to e biti kraj. Malo dalje neto se uljalo
laganim i pritajenim korakom. Nita vano, odlui. Sada kad je sve bilo
gotovo, htio je samo leati u miru. Zatim zauje njukanje i dahtanje
gladnog psa. Otvori oi. Hijena je bila na desetak koraka i gledala ga je.
Objeena donja eljust i crveni jezik koji se njihao sjedne na drugu
stranu usta. Osjeao je smrad koji se iz njih irio, smrad ivotinjskog
kaveza u zoolokom vrtu, smrad izmetina, iznutrica i trulih leina.
Pokua viknuti, ali mu iz usta ne izae nikakav zvuk. Sljepljene
stijenke drijela prijeile su put glasu, a jezik mu je u potpunosti
ispunjavao usta. Pridigne se s mukom na lakat. Hijena se povue, ali
bez onog sramotnog straha kao prethodne pute. Povue se mirno,
zatim se okrene i pogleda ga s dvadesetak metara udaljenosti. Iskezi
mu se uvlaei jezik u usta kako bi progutala sline. On se tada dovue
do Benedicta i pogleda ga. Glava u zavojima okrene se prema njemu i
crne se usne pomaknu. "Tko je to?" Hrapavi apat. Pokua odgovoriti,
ali mu jo jednom uzmanjka glas. Proisti si grlo i s mukom pomakne
vilicu pokuavajui ovlaiti usta. Sada kad je Benedict bio pri svijesti,
mrnja je opet rasplamtjela. Napokon uspije promrmljati: " Johnny. Ja
sam, Johnny." "Johnny? Kako..." Benedict podigne ruku i stavi je na
zavoj u visini oiju. On isprui ruku i polegnut na boku, odvee vor na
Benedictovoj sljepooici. Pomakne mu zavoj s oiju i Benedict trepne
kapcima. "Vode?" On odmahne glavom. "Molim te." "Nema je vie."
Benedict zatvori oi, opet ih otvori uasnuto ga gledajui. Johnny
zasike: "Ruby? Sergio! Hansie!" Gr iskrivi Benedictovo lice, a on mu
se jo vie priblii da bi mu na uho prosiktao samo jednu rije. "Gade!"
Zatim se pridigne na laktove, vie puta gutne i opet prozbori. "Hajde!"
Otpue mu iza lea i digne ga u sjedei poloaj. "Pogledaj!" Na
154

dvadesetak metara udaljenosti dvije su se uurene hijene glupo

kezile s bljeskovima nestrpljiva iekivanja u oima. Benedict pone
drhtati. inilo se da cmizdri, kuka. On ga s naporom podigne i osloni o
jednu stijenu. Zatim odmori, oslonjen i on na stijenu tamo pored
njega. Na kraju promrmlja: "Ja idem. Ti ostaje." Benedict opet pone
cmizdriti, slabano odmahujui glavom, gledajui dvije slinave zvijeri
pred sobom. Johnny stavi ranac na lea. Zatvori oi i prikupi
posljednje zalihe snage. S naporom stane na koljena. Mrak i
zasljepljujua svjetlost smetali su mu vidu, no postupno nestanu i on
se uz jo malo napora nae na nogama. Koljena mu klecnu, pa se
nasloni na stijenu da bi ostao na nogama. Promrmlja: "Zbogom. Dobra
ti zabava!" Krene teturajui kroz prostanu pusto crnog stijenja. Iza
njega Benedictov se pla pretvorio u srceparajui vrisak. "Johnny!
Molim te, Johnny!" On je odbijao to uti i nastavio je teturavo hodati.
"Ubojico!" Optuba mu presjee korak. Osloni se na stijenu i okrene se
natrag. Benedictovo je lice bilo u gru i na usnama mu se stvorila
tanka nit krvavo crvene pljuvake. Suze su mu tekle niz obraze
mijeajui se s krvi i upijajujui se u zavoj natopljen antiseptikom.
"Johnny! Brate moj! Ne ostavljaj me!? Hrapavi je glas opet parao srce.
On se odmakne od stijene, zaljulja se i gotovo padne, ali uspije se
dovui do Benedicta. Stropota se u sjedei poloaj pored njega. Iz
ranca izvadi no i odloi ga u krilo. Benedict je jecao i cmizdrio.
"uti,prokletnie!" Sunce je ve bilo visoko, sjalo im je ravno u lice.
Osjeao je kako mu se koa obraza napinje do pucanja. Trenuci tame
jo su mu povremeno mraili vid, ali se toga rijeio treptanjem kapaka.
To treptanje kapcima bio je jedini pokret koji je uspio uiniti u
posljednjih sat vremena. Hijene su se pribliile. etkale su nemirno
tamo amo nedaleko od njih. U jednom trenutku jedna od njih stane,
isprui vrat, pohlepno onjui krvavu Benedictovu nogu i stane se
polagano pribliavati. On se tada pomakne i ona ustukne skokom,
sluganski maui glavom i kezei se kao da se ispriava. Doao je
trenutak da se povuu na svoju posljednju crtu obrane. Nadao se
samo da nije odve odlagao. Bio je jako oslabio. Snaga je bila na
izmaku, vid mu se mutio i u toj tiini ui mu je ispunjavalo zujanje kao
da je pustinja vrt pun pela. Okrene kresivo upaljaa i plamen se digne
visoko. Oprezno ga priblii stijenju signalizacijske rakete, koji se
iskriavo upali. Uperi raketu prema hijenama i kad se oblak obojena
ruiasta dima iznenada podigao, one pobjegnu sumanuto kriui.
Vratile su se nakon jednog sata. Pomolile su se oprezno iza stijena,
155

gotovo puzei, ali on ih je sada uspijevao vidjeti samo na trenutke kroz

onu praskavu tamu u koju mu je utonuo mozak. U meuvremenu mu
je i zujanje kukaca poelo jae odzvanjati u uima. Nije mu doputao
da prisebno razmilja. Trebalo mu je deset minuta da upali drugu
raketu. Izbaaj je bio tako slab da se raketa zapalila tek nekoliko
koraka od njegovih nogu pa ruiasti dim obavije njega i Benedicta.
Osjeao je udaranje krvi u uima dok ga je taj novi crvenkasti oblak
gutao. Gorina sumpora u grlu odue mu dah, dok je udaranje u
uima postalo tutnjanje, praskavo i zagluujue orenje. Zatim se u
nepominosti pustinje podigne kovitlac vjetra koji kao arolijom
rastjera dim. Podigne pogled k nebu odakle je stigao taj veliki vjetar.
Dvadeset metara nad njim, lebdei poput vilin konjica, bio je policijski
helikopter. U prozoru kabine ugleda Traceyno lice. Prije no to e
izgubiti svijest, vidje njene usne kako izgovaraj u njegovo ime.

O PISCU
Wilbur Smith roen je 1933. u Brokeri Hillu, u Sjevernoj Rodeziji
danas Zambija kao dijete engleskih doseljenika. Odrastao je i studirao
u Junoj Africi, diplomiravi ekonomiju na Sveuilitu Rhodes.
Posvetio se iskljuivo knjievnom radu od 1964. godine, nakon uspjeha
svojih prvih knjiga, od tada je objavio tridesetak romana, zasnovanih
na briljivim bibliografskim pripremama i strastvenim istraivanjima
najudaljenijih kutaka planeta. Naime, Smith od studenog do veljae
obino putuje Australijom i Novim Zelandom, dok ljeti krstari Afrikom
ne bi li upoznao njene najdivljije i najnepristupanije krajeve. Ostali
mjeseci u godini posveeni su pisanju.
U svom spisateljskom radu Smith se do smrti supruge Danielle 1999.
godine pridravao tono odreenog rituala: radio je od osam ujutro do
tri popodne i sve to bi napisao tijekom dana davao je na itanje
Danielle kojoj su posveena mnoga njegova djela. Nakon dvogodinje

156

stanke izazvane tom obiteljskom tragedijom nastavlja svoj knjievni

rad objavivi novi dio svoje sage o drevnoj egipatskoj civilizaciji.
ivi u gradiu Constatia, u blizini Cape Towna, u vili na ranu Leopard
Hill, koji je zapravo rezervat egzotinih ivotinja.

157