Branimir Jankovi

Filozofski fakultet, Zagreb

e-mail: bjankovi@ffzg.hr
Struni lanak
UDK: 141.82 Kolakowski, L.]:94
929 Kolakowski, L.

Marksizam i povijest : povodom smrti Leszeka Koakowskog

(1927-2009)
Vijest da je 17. srpnja 2009. u 81. godini umro poznati poljski filozof Leszek
Koakowski objavljena je na brojnim internetskim portalima i novinskim stranicama
diljem svijeta. Hrvatski mediji takoer su objavili odreeni broj napisa, ipak bitno
kraih od onih koje su objavile pojedine svjetske novine, primjerice, The Times,
The Telegraph, The Independent, The Economist, The New York Times, Frankfurter
Allgemeine Zeitung i, naravno, poljski mediji. injenica da je nekoliko djela Leszeka
Koakowskog dostupno hrvatskom itatelju u prijevodu i da je Koakowski pisao o
temama koje moemo povezati s hrvatskom suvremenom intelektualnom povijeu
i koje jo nismo, prema mome miljenju, poeli zadovoljavajue problematizirati,
bit e poticaj za ovaj prilog, koji takoer eli biti doprinos obavjetavanju hrvatske
javnosti o brojnim tekstovima u inozemstvu o Koakowskom te uputiti na vanost
praenja slinih inozemnih zbivanja, danas uvelike olakanima mogunostima koje
prua internet. Uz predstavljanje ivotopisa tog poljskog filozofa, itateljima Povijesti
u nastavi prikazat u Koakowskog uglavnom kroz povijesne teme, primarno kroz
pitanja uloge koju je marksizam imao u povijesti 19. i 20. stoljea, njegovog statusa
u 21. stoljeu i utjecaja na historiju kao disciplinu. Obratit u pozornost i na tekstove L. Koakowskog u kojima je u fikcionalnoj formi predstavljao odreene suvremene probleme i koji mogu djelomino posluiti i u nastavi. Skrenut u takoer panju
na njegov ivotopis koji odraava brojne korjenite mijene u povijesti 20. stoljea
koje su na traumatian nain utjecale na razliite sudbine tolikih ljudi. Biografski
pristup moe kroz prikaz pojedinanih ljudskih sudbina sugestivno predstaviti svu
slojevitost povijesti odreenog vremena.
Leszek Koakowski roen je 23. listopada 1927. u Radomu, gradu udaljenom
otprilike sto kilometara od Varave i Lodza, iju povijest obiljeava, izmeu ostalog,
srednjovjekovno porijeklo i prisutnost brojne idovske populacije. Tijekom njemake okupacije u Drugom svjetskom ratu, za vrijeme koje je ubijen njegov otac,
Koakowski se obrazovao samostalno i u tada organiziranim ilegalnim kolama.
Nakon rata pridruio se radnikoj stranci. Studirao je filozofiju u Lodzu i doktorirao 1953. u Varavi, na ijem je sveuilitu od 1959. do 1968. drao katedru iz
193

Povijest u nastavi

povijesti filozofije. Pisao je radove iz povijesti religije i povijesti filozofije te je slovio

za uglednog marksistikog filozofa. No u njegovim tekstovima moe se ubrzo uoiti
zaokret pa poinje kritizirati staljinistiku (dogmatsku) verziju marksizma, ime
postaje jedan od vodeih predstavnika revizionistikog marksizma, kako se tada
nazivala kritika dominantnog obrasca. Njegovo tadanje djelovanje nedjeljivo je od
konteksta turbulentnih zbivanja u Poljskoj 1950-ih i 1960-ih godina. Tako je zbog
predavanja odranog 1966. na 10. obljetnicu krvavo uguenih radnikih demonstracija u Poznanju 1956, izbaen iz komunistike partije. Dvije godine kasnije, 1968.
prisiljen je napustiti fakultet i otii iz Varave. Burnu 1968. u Poljskoj obiljeili su
progoni intelektualaca i antisemitska kampanja, pri emu treba navesti da je supruga
L. Koakowskog, Tamara, psihijatrica, bila podrijetlom idovka.
Koakowski odlazi u SAD, gdje jedno vrijeme predaje na Berkleyu u Kaliforniji.
Godine 1970. dolazi u Englesku na All Souls College u Oxfordu, ali e i dalje u
nekoliko navrata gostovati na sveuilitima u SAD-u. Nakon odlaska iz Poljske
Koakowski vie ne samo da nije marksist ve postaje otri kritiar marksizma.
Dolaskom u inozemstvo 1968. poinje pisati djelo po kojem je najvie poznat
Glavne tokove marksizma, koji su objavljeni 1976-78. u Parizu na poljskom jeziku i
ubrzo prevedeni na engleski, njemaki i druge jezike. To je djelo prevedeno i objavljeno i u Jugoslaviji (Beograd 1980-1985). Rije je o golemom djelu pisanom u tri
opsena toma koja obasiu oko 1.800 stranica na kojima se iscrpno obrauje povijest
i suvremenost marksizma. Pritom je naglasak na historiji ideja, odnosno prikazu
razvoja marksizma i doprinosa pojedinih autora tome razvoju. Tom u djelu sada,
sluei se beogradskim izdanjem, posvetiti neto veu panju.
Koakowski u predgovoru istie da nema iluzija da je prikazao istoriju marksizma na nekontroverzni nain i da je nastojao pruiti kvantum najznaajnijih
informativnih podataka koje bi mogao koristiti svako onaj ko eli da ue u ovo
tematsko podruje, nezavisno od toga da li se slae ili ne s mojim ocjenama.
Naglasio je da je djelo prikaz povijesti marksizma kao povijesti doktrine, a ne
istorija socijalistikih ideja niti istorija partije ili politikih pokreta koji su ovu
doktrinu prihvatali kao vlastitu ideologiju, svjestan, meutim, da je ta veza izmeu
teorijskog i politikog podruja tijesna i da je doktrina imala politiku funkciju. U
prvom tomu Koakowski stavlja Marxa u kontekst njemake filozofije, prikazuje
razvoj dijalektike, govori o Hegelu i drugim njemakim filozofima te zatim detaljno
obrauje Marxova djela. U Uvodu izdvaja pitanje odnosa marksizma kao doktrine
koja je ideoloki temelj suvremenog komunizma, odnosno koliko je snana i relevantna poveznica izmeu samog Marxa i komunizma. Istie da razvoj odreenih
pokreta ovisi o razliitim povijesnim okolnostima, ali i da ta izvorna djela na koja se
pozivaju pokreti vre odreeni utjecaj. Sredinje je tu pitanje za Koakowskog ima
li neto u tim izvornim idejama to je omoguilo ba takav njen kasniji razvoj?.
To pitanje oprimjeruje uz pitanje prirode odnosa nacizma prema Nietzscheu, pri
emu, naravno, Nietzsche kao linost nije odgovoran za takvo korienje njegovih

194

Branimir Jankovi: Marksizam i povijest: povodom smrti Leszeka Koakowskog

djela, ali to korienje, pored svega, ne moe a da nas ne uznemirava, ne moe biti
potcijenjeno kao neznatan sluaj u razumijevanju njegovih tekstova, jer su nacisti,
kako Koakowski podsjea, nareivali itanje, primjerice, Nietzscheova djela Volja za
mo, a ne nekih drugih filozofskih djela. U posljednjem dijelu prvog toma Marxovu
misao Koakowski rezimira, izmeu ostalog, s oznakama romantizma, prometejstva
i determinizma. U zavrnom poglavlju Marksizam kao izvor lenjinizma bavi se
pitanjem odnosa navedenih elemenata Marxove filozofije i formiranja pokreta koji
je marksizam prihvatio kao svoju ideologiju, odnosno time to se dogaa kada je
iz Marxove misli trebalo izvui praktine zakljuke iz tog obeanja i prevesti ga na
jezik politikih programa te kada Marx postaje izvor citata. Koakowski istie
teke posljedice kada se krenulo u provoenje Marxovih predvianja o komunizmu
jer je tada marksizam postao osnova politike krajnjeg despotizma i realizirao se
kao despotska vlast partijske oligarhije. Marksizam je doivio lenjinistiko-staljinistiku interpretaciju, koja je bila jedna mogua interpretacija, iako zasigurno ne
jedino mogua. Koakowski navodi, izmeu ostalog, da Marx nije bio protiv demokratskog upravljanja i da je fraza diktatura proletarijata zloupotrebljena u smjeru
likvidacije demokratskih institucija. Koakowski zakljuuje da istorijski ostvaren
socijalizam nije otjelovljenje Marksove intencije, ali je na odreeni nain te zbog
niza povijesnih okolnosti otjelovljenje logike doktrine. Lenjinsko-staljinistika
verzija marksizma je u sutini verzija, ona je pokuaj praktine primjene ideja koje
je Marks izrazio u filozofskoj formi, lienoj jasnih principa politike interpretacije.
Te opservacije Koakowski zakljuuje poznatom zavrnom reenicom prvog toma:
Tako se, dakle, Prometej iz svog sna o moi budi preobraen kao Kafkin Gregor
Samsa.
Drugi tom obuhvaa razdoblje Druge internacionale (1889-1914) i zavrava
Lenjinom i revolucijom 1917. godine. U prvoj glavi razdoblje Druge internacionale Koakowski naziva zlatnim vijekom marksizma, s jedne strane zbog njegovog
razvoja kao doktrine (uenja), a s druge zbog toga jer nije bio jo toliko kodifikovan ni toliko podreen pritisku dogmatske ortodoksije, odnosno: inilo se da je
marksizam ivio u punom intelektualnom zaletu. Nije bio religija izolovane sekte,
nego ideologija snanog politikog pokreta; s druge strane, nije imao sredstva da
zatvara usta svojim protivnicima. Koakowski navodi da je tada marksizam imao
ugledne teoretiare poput K. Kautskog, R. Luxemburg, G. Plehanova, V. I. Lenjina,
J. Jaursa, M. Adlera i druge. Prvi dio drugog toma obrauje navedene i druge
zapadne teoretiare, zatim poljske marksiste, a drugi dio usmjeren je na marksizam
u Rusiji i bavi se Plehanovom te opirno Lenjinom. Koakowski razmatranja zavrava oznaavanjem Lenjina, izmeu ostalog, kao ideologa totalitarizma i takoer
poznatom zavrnom reenicom drugog toma: Od revolucionarnih matanja ostali
su frazeoloki ostaci, koji slue za dekoraciju totalitarnog imperijalizma.
Trei tom govori o suvremenoj marksistikoj teoriji, odnosno, kako Koakowski
navodi u Uvodnoj rijei, o osobama koje je poznavao ili iji je bio prijatelj te o

195

Povijest u nastavi

razdoblju u kojem je sm sudjelovao u marksistikim diskusijama i politikim borbama u drugoj polovini 50-ih godina u Istonoj Europi. U treem tomu obrauje
i sovjetski marksizam, poetke staljinizma od 1920-ih, marksizam kao ideologiju
sovjetske drave, staljinistiku kodifikaciju marksizma, poslijeratni marksizam, L.
Trockog, A. Gramscija, G. Luksca, Frankfurtsku kolu, H. Markuzea, E. Blocha
itd. Knjiga zavrava poglavljem u kojem propituje marksizam u Istonoj Europi,
Jugoslaviji, Francuskoj, Kini i dr. Koakowski je u uvodu napomenuo da bi se to
zavrno poglavlje moglo proiriti u poseban tom, ali navodi da nije siguran da li to
zasluuje tako detaljno izlaganje. Poglavlje Jugoslovenski revizionizam (str. 535540) Koakowski, imajui u vidu sukob Tito Staljin 1948, zapoinje sljedeom
reenicom: Posebna uloga Jugoslavije u razvoju marksizma je u tome to tu imamo
posla ne samo s pojedinim filozofima ili ekonomistima koji su irili revizionistike
ideje nego, moe se rei, s prvom revizionistikom komunistikom partijom, pa ak
i s revizionistikom dravom. Nakon razlaza sa Staljinom, ubrzo je jugoslovenska
Partija poela izgraivati vlastiti model socijalizma i vlastitu ideologiju, pravovjerno
marksistiku po zamisli, a skoncentrisanu na ideju radnikog samoupravljanja i
socijalizma bez birokratije. Privredni i socijalni rezultati jugoslovenskog modela
samoupravne privrede bili su, a i dalje su, predmet brojnih diskusija podjednako u
Jugoslaviji kao i meu ekonomistima i sociolozima u cijelom svijetu, pri emu su
ocjene tih rezultata krajnje protivrjene. Premda su privredne reforme u Jugoslaviji
bile povezane s proirenjem kulturnih sloboda, pa ak i politikih, znatno iznad
onoga to je bilo mogue u drugim zemljama istone Evrope, a da se i ne govori o
Sovjetskom Savezu, Koakowski napominje da drava nije odustala od policijskih
formi borbe s opozicijom iz ega proizlazi da je u Jugoslaviji javna rije slobodnija
nego u drugim socijalistikim zemljama, ali gdje su ujedno policijske represije vrlo
jake. To propitivanje karaktera vlasti u Jugoslaviji Koakowski zavrava reenicama
u kojima navodi da u Jugoslaviji ima vie politikih zatvorenika nego u Maarskoj ili
Poljskoj, da je kanjivo dovoenje u pitanje vlasti Partije i da Jugoslavija nije demokratska zemlja, premda pitanje samoupravne privrede i dalje ostaje tema za diskusiju
i da je to nova pojava u povijesti komunizma. Koakowski zatim govori o filozofskoj
grupi oko asopisa Praxis (pokrenut 1964, zabranjen 1975), za koju navodi da se
bavila revizionistikim tema unutar marksizma i da je u ovom asu moda najivlji
filozofski marksistiki centar na svijetu. Dotie se i M. ilasa te navodi da je ukazivao na veze originalne marksistike doktrine s njenom politikom realizacijom u
formi birokratskog despotizma. Epilog treeg toma Koakowski zapoinje kasnije
esto citiranom reenicom: Marksizam je bio najvea fantazija naega stoljea.
Uspjeh marksizma vidi u povezivanju mesijanske fantazije s realnim drutvenim
pitanjem, pri emu je oprezan u izricanju konanog suda: Tvrdnja da je marksizam bio fantazija ne znai da je bio samo fantazija. Treba razlikovati marksizam kao
interpretaciju prole istorije od marksizma kao politike ideologije. Niko pametan
ne osporava da je takozvani istorijski materijalizam bio sutinski doprinos naoj

196

Branimir Jankovi: Marksizam i povijest: povodom smrti Leszeka Koakowskog

intelektualnoj istoriji i da je znatno obogatio nae miljenje o proloj istoriji. Uspjeh

Marxove humanistike teorije vidi i u tome to je izreena u krajnjim i dogmatskim
formulacijama, pri emu istie da su se Marxova proroanstva pokazala pogrenima.
Naglasio je i da marksizam vri bitno religijske funkcije. Koakowski je ponovio
svoju tezu da je pogreno tvrditi da je marksizam stvorio suvremeni komunizam,
ali da je komunistika doktrina jedna od njegovih moguih interpretacija. Dakle,
Marxov romantiarski ideal komunizam je despotski proveo i marksizam je upotrijebljen kao ideoloka nadgradnja totalitarnog politikog pokreta. Koakowski je pritom iznio zanimljivu misao: Komunizam koji je ogromno doprinio buenju nacionalistikih ideologija, sluei se njima za osvajanje ili odravanje vlasti, stvorio je
svoje vlastite grobare. Zavrna reenica treeg toma i tog opsenog djela i golemog
intelektualnog projekta ostvarenog prije pada komunizma glasi: Samooboavanje
ovjeka, kojem je marksizam dao filozofski izraz, zavrava se na isti nain kao i svi
individualni i kolektivni pokuaji samooboavanja: pokazalo se kao komina strana
ljudske muke.
Imajui na umu prethodno navedene teze Koakowskoga, postavlja se pitanje
kako je doekan prijevod njegova djela u beogradskom izdanju 1980-ih godina, o
emu u sada vie govoriti. Prvi tom objavljen je u Beogradu 1980, etiri godine
nakon njegova prvog objavljivanja. Prijevod na srpskohrvatski jezik i pogovor
rezultat je rada Riste Tubia. U pogovoru pod naslovom Izmeu klasinog marksizma i njegovih funkcija kao politike ideologije (str. 505-533) Tubi navodi
kako su u Jugoslaviji ve prevedene knjige Leszeka Koakowskog Filozofski eseji
(1964) i Filozofija pozitivizma (1972) te brojni drugi lanci. Prilikom tih prijevoda
Koakowski je slovio za jednog od poznatijih marksista i bio borac protiv dogmatizma, napadan da je poticatelj filozofskog revizionizma unutar socijalistikog bloka.
No u trenutku pojavljivanja Glavnih tokova marksizma Koakowski je, navodi Tubi,
jedan od najljuih antimarksista i antikomunista dananjice, kritian prema marksizmu i svojoj marksistikoj prolosti (tako u treem tomu na str. 196-197 istie da
mu ne slui na ast to je u poslijeratnoj Poljskoj napadao nemarksistiku tradiciju
u poljskoj filozofskoj kulturi, prije svega poljsku kolu analitike filozofije i tomizam). Tubi u prvoj reenici pogovora istie da je vrijednost knjige napose u tome
to je izrazito kritiki usmjerena. U pogovoru je obradio pitanje estih usporedbi
koje L. Koakowski daje izmeu marksizma i religije, pri emu je naveo da su religiozni motivi njegova omiljena tematika i da ih u svojim radovima veoma kompetentno obrauje. Podsjetio je na knjige Koakowskog o teolokoj problematici
u kojima je, izmeu ostalog, pokuavao pokazati koliko je ivo teoloko nasljee
u savremenom nereligioznom miljenju. Tubi je posebno predstavio sredinje
pitanje za Koakowskog, naime, kolika je veza izmeu izvornih djela, npr. Marxa ili
Nietzschea i politikih pokreta koji su se na njih pozivali, odnosno jesu li za totalitarne reime uz njihove organizatore poneto krivi i tvorci izvornih ideja. Tubi pritom priznaje da je dinamina Marxova misao pretvorena u politiki pragmatizam,

197

Povijest u nastavi

tovie: Pozivanjem na Marksove ideje, npr. o zaotravanju klasnih suprotnosti u

prelaznom periodu, o dravi kao aparatu nasilja i diktaturi proletarijata, te o nasilju
kao babici svake revolucije i sl. mogla se opravdati svakidanja politika terora i
represivnih mjera (...). U pogovoru je Tubi posebno izloio pitanje odnosa ideje
i njezine realizacije, odnosno onoga to je Koakowski smatrao da je iz Marxova
prometejskog humanizma dovelo do staljinistike tiranije, unutar ega Tubi navodi i druge kritiare marksizma, npr. K. Poppera. Zbog teze Koakowskog da je za
realizirani despotski socijalizam kriva i Marxova teorija, Tubi brani Marxa. Pored
toga istie, primjerice, da Koakowski previe naglaava Marxovu ukorijenjenost u
filozofsko nasljee i time umanjuje njegovu originalnost.
U obrani Marxa od drugih otrih teza Koakowskog, Tubi navodi i da jedan
uvaeni teolog, profesor filozofije sa rimskog Papinskog univerziteta cijeni Marxovu
misao. Tu treba napraviti digresiju jer ta reenica moe posluiti za irenje obzora
pojedinim hrvatskim itateljima koji su navikli da se odnos Katolike crkve i marksizma u Jugoslaviji opisuje u velikoj mjeri u otrim protivljenjima. Bilo je, meutim, i drugih pristupa iji doseg, naravno, nikako ne treba precjenjivati, ali o emu
ipak treba voditi rauna, napose zbog slinih kretanja unutar ireg meunarodnog
konteksta. Podsjeam primjerice na knjige: Branko Bonjak Mijo kvorc, Marksist
i kranin : dijalog prof. Branka Bonjaka i prof. o. Mije kvorca o nekim temama knjige: Filozofija i kranstvo (Zagreb 1969); dominikanac Tomo Vere, Filozofsko-teoloki
dijalog s Marxom (Zagreb 1973, 1981); T. Vere, Pruene ruke : prilozi za dijalog
izmeu marksista i krana (Zagreb 1989) itd. Prvu Vereovu knjigu navodi i Tubi
kada govori kako sve vie katolikih pisaca pie o Marxu.
U pogovoru je Tubi takoer izdvojio neke od mnogobrojnih vrlina ove knjige, npr. prikaz socijalistike misli sredinom 19. stoljea, predstavljanje povijesnog
razvoja dijalektike, analiza Marxova Kapitala i injenica da je Koakowski veoma
savjesno, korektno, ulaui dosta truda, interpretirao klasine tekstove. Upuujui
na to da problematici treba pristupati otvoreno i kritiki, Tubi navodi: ini se
da nita nije tako pogubno za perspektivu svake misli, posebno filozofske, ako ona
dospijeva u situaciju opte bojaljivosti, opreznosti, apologije, kanona, oficijelnosti, a sve to zbog straha da bi nakodila, dovela u sumnju vladajue stavove (...).
S obzirom na te rijei, istie da se rasprave marksista i nemarksista trebaju voditi
argumentima, da polazite ne treba biti dokazivanje Marxove nepogreivosti ve da
treba potaknuti nova istraivanja. Tubi je takoer protiv svakog fetiiranja i mitologizacije drave, partije, linosti. Svoju obranu Marxa od teza L. Koakowskog
zavrava napomenom da Marxova teorija nije mogla biti kriva za povijesnu praksu
tog, kako navodi Koakowski, despotskog socijalizma, odnosno ponajprije staljinizma. Nasuprot toga Tubi istie, za njega pozitivan primjer, pozivanje suvremenih
antikolonijalnih pokreta na Marxa. U zakljunoj reenici naglaava da je knjiga L.
Koakowskog ozbiljan izazov da se preispita i vrijednost pojedinih teza Marksove
drutvene teorije i njene metamorfoze u politiku ideologiju, odnosno odgovornost

198

Branimir Jankovi: Marksizam i povijest: povodom smrti Leszeka Koakowskog

za njene praktino-politike ishode. Sve navedeno, u prvom redu prijevod i objavljivanje tako kritine knjige o marksizmu te uvaavajui predgovor, treba imati na
umu pri razumijevanju intelektualnih i drugih prilika u Jugoslaviji 1980-ih godina.
No ve emo u izdanju drugog toma moi osjetiti neke reakcije jugoslavenske javnosti na pojavljivanje takve knjige.
Drugi tom objavljen je 1983, takoer u prijevodu R. Tubia, ali s kratkim pogovorom Kuda vodi bezobzirna kritika marksizma (str. 629-637) Prvoslava Ralia.
Rali navodi da je i drugi tom nastavak teza L. Koakowskog da se marksizam
razvijao kao doktrina i praksa protiv ljudske slobode, kojima su pridodane one
o Lenjinu kao ideologu totalitarizma. Ralia posebno zanima pitanje kako je tako
jedan ugledni marksist kao Koakowski postao otri kritiar marksizma. Rali je
kritian prema njegovim otrim tezama, ali istie veliku teorijsku vrednost Glavnih
tokova marksizma i navodi da Koakowski odlino poznaje povijest marksistikih
ideja i rasprava o njima te da ne prepriava samo tekstove ve ima smisao da ih sintetizira. Prema Ralievu miljenju, Koakowski uspeno problematizuje mnoga vana
pitanja istorije i teorije marksizma, kao i pitanje prakse savremenog socijalizma.
Rali zatim prelazi na recepciju prvog toma u Jugoslaviji, pri emu navodi pojavu
komentara zato se objavljuje knjiga ovog nemilosrdnog kritiara marksizma i
spominje da su pojedinci oko knjige stvarali dogmatsku i represivnu atmosferu, pri
emu ima i onih koji ne bi prezali ni od toga da zabrane knjige u kojima se kritiki
govori o marksizmu, odnosno koji ele sprijeiti dopiranje u javnosti opravdanih
kritika dogmatizma koje iznosi Koakowski. Rali navodi da i u Jugoslaviji ima
osoba koji marksizam razumeju kao nekritiku apologiju pa kad su doznali da u
drugom tomu Koakowski iznimno kritiki pie o Lenjinu, htjeli su to administrativno zaustaviti. Rali nakon toga kritizira tvrdnje L. Koakowskog da od Marksa
do Lenjina traje isti dogmatski kanon i da se istorija marksizma ne razlikuje
od istorije hrianstva. Na kraju zakljuuje da usprkos svemu ta knjiga ima vie
vrlina nego slabosti, da se iz nje moe uiti marksizam te kritiko i antidogmatsko
miljenje, kao i da je Koakowski kreativni komentator glavnih tokova marksizma.
Mogue je primijetiti da je Raliev pogovor kritiniji u usporedbi s Tubievim, ali ga
treba razumijevati u kontekstu reakcija koje je u meuvremenu izazvalo objavljivanje
djela L. Koakowskog.
Trei tom, objavljen u Beogradu 1985, takoer je preveo R. Tubi, te je i taj tom
objavljen u nakladi od 5.000 primjeraka. U predgovoru pod naslovom Marksizam
koji se ne plai kritike (str. V-XXVI) P. Rali navodi da je kritika Leszeka
Koakowskog poticajna za onaj marksizam koji se ne boji kritike. Upozorava da ne
treba odbiti Koakowskog iz pukih ideolokih razloga, ve da treba argumentirano
odgovarati na pitanja veze izmeu marksizma kao doktrine i njegovog funkcioniranja kao politike ideologije, te na tvrdnju Koakowskog da postoji odgovornost
tvoraca izvornih ideja za injenicu to se npr. staljinizam pozivao na marksizam.
Rali ne skriva da se moe sloiti da je Marxova misao pretvorena u sredstvo

199

Povijest u nastavi

politikog pragmatizma, meutim, kritizira autorove teze o Lenjinu kao ideologu

totalitarizma, o marksizmu kao najveoj fantaziji tadanjega vremena i izjednaavanju marksizma s teolokom doktrinom. Spominje da Koakowski ne kritizira samo
komunizam ve i Marxa, primjerice tvrdnjama da je Marks proizveo Lenjina a
Lenjin Staljina. Poziva zatim na ulaenje u otvoreni dijalog s Koakowskim, pri
emu iznosi obranu Marxa. Ponavlja stav o uspjenosti Koakowskog u sintetskoj
interpretaciji brojnih filozofa i pravaca. Rali, naravno, posebno problematizira
nain kako Koakowski prikazuje marksizam i prilike u Jugoslaviji. Navodi da tu
Koakowski iznosi zanimljiva zapaanja, ali je kritian prema njegovom prikazu M.
ilasa i prisutnosti policijske represije u Jugoslaviji. Nakon toga razmatra kritinost
L. Koakowskog prema marksizmu u Epilogu. Spomenuo je da se u naoj tekuoj
intelektualno neodgovornoj publicistici znaju nai teze kako su uzroci te kritinosti
u tome to Zapad financira takvo kritiko pisanje o marksizmu. Naveo je da se od
Koakowskog moe uiti to marksizam ne smije biti, ali problem je to on prema
Raliu marksizam svodi na staljinizam. Rali zatim istie da u Jugoslaviji ima
smenih kritiara Koakowskog, koji ga kritiziraju samo zato to je disident. Te
kritiare Rali oznaava kao one koji doputaju postojanje samo jednog marksizma
i koji se suprotstavljaju suprotnom miljenju te su upravo oni dogmatski marksisti
koje Koakowski kritizira. Rali takoer spominje da se neki dodvoravaju onima
koji odbijaju Koakowskog iz ideolokih razloga. Pritom neki navode da je interes
za Koakowskog u Jugoslaviji motiviran time to je rije o disidentu, to je prema
Raliu, optuba za neprijateljske motive toga zanimanja. Zato optuivati neke nae
listove za propagandu disidentske misli Leeka Kolakovskog kada je re o misaonoj
zainteresiranosti za jednu podsticajnu kontroverznu kritiku marksizma koju treba,
ako nita vie, bar poznavati u jednoj duhovno slobodnoj i otvorenoj zemlji. Na te
se podatke nadovezuje injenica da trei tom po prvi puta na koricama knjige donosi
reenice iz novina (npr. Politike, NIN-a, Knjievnih novina) objavljene povodom
izdanja prvog i drugog toma, koje uglavnom navode razloge za itanje tog djela.
Ovdje navedeni primjeri recepcije sredinjeg djela L. Koakowskog Glavni tokovi
marksizma pozivaju na promiljanje tadanjih intelektualnih prilika u socijalistikoj
Jugoslaviji. Bilo bi zanimljivo istraiti novinske napise koji komentiraju objavljivanje sva tri toma, no ve i ovi navodi svjedoe o sloenim odnosima oko tog djela
i, posljedino, tadanje jugoslavenske intelektualne povijesti. Objavljeno je, dakle,
iznimno kritiko djelo o marksizmu, prireivai pokuavaju uspostaviti relativno
uravnoteen dijalog s njim, postoje razliiti i suprotstavljeni novinski napisi nakon
njegova objavljivanja, kao i ideoloki napadi na knjigu i osobe koje su s njom povezane. Ne treba, naravno, precjenjivati mogunosti otvorenog i kritikog govora
u Jugoslaviji, ali smatram da ipak treba paljivo uoavati odreene slojevitosti. Za
procjenu tih slojevitosti mogu posluiti i navodi koje Koakowski donosi u opisu
stanja u Jugoslaviji. U hrvatskoj javnosti, dijelom i historiografiji, mogue je pronai
stroge interpretacije totalitarizma u Jugoslaviji, pri emu treba biti oprezan i voditi

200

Branimir Jankovi: Marksizam i povijest: povodom smrti Leszeka Koakowskog

rauna o promjenama koje se dogaaju tijekom pola stoljea jugoslavenske komunistike/socijalistike povijesti kao i o stanju u 1980-ima, kada je primjetno sve vie
kritikog govora o nekim temama. U historiografiji je primjer za takav govor knjiga
Istoriografija, marksizam i obrazovanje (Beograd 1986), u kojoj se kritiki govori
o odreenim pojavama u primjeni marksizma u historiografijama jugoslavenskih
republika. Nije mogue, dakako, ne primijetiti neosporne represivne sluajeve, ali
treba biti oprezan u procjenjivanju cjelokupnog dugog razdoblja u kojem se mogu
uoavati razne promjene i slojevitosti, posebno na razini intelektualne povijesti, gdje
je potrebno otvoriti razliite istraivake teme. S obzirom na to mogue je spomenuti da se Jugoslavija sluila navoenjem SSSR-a kao primjerom dogmatinosti i
represivnosti od kojeg se naelno eljela odmaknuti. Koliko uspjeno, i na kojim
sve razinama, ostaje za slojevite procjene i predstavlja, ini mi se, poseban izazov za
intelektualnu historiju.
Nakon predstavljanja sredinjeg djela L. Koakowskog i dijela njegove recepcije
u Jugoslaviji, potrebno je uvidjeti kako na probleme vezane uz marksizam i povijest
gledaju neki suvremeni autori. O tome je korisno konzultirati tekst Tonyja Judta iz
njegove recentne knjige Reappraisals : Reflections on the Forgotten Twentieth Century
(2008). Judt je poznat kao hvaljeni autor opsene knjige Postwar : A History of Europe
Since 1945 (2005), u kojoj govori o Koakowskom na mjestima u kojima je obraivao prilike u Poljskoj nakon 1945. godine. U najnovijoj knjizi Reappraisals, u kojoj
su okupljeni Judtovi tekstovi koje je pisao povodom izlaska pojedinih knjiga, donesen je i tekst Goodbye to All That? Leszek Koakowski and the Marxist Legacy (str.
129-146), izvorno objavljen u New York Review of Books 2006. godine. Taj je tekst
umetnut u knjizi u ire poglavlje The Politics of Intellectual Engagement u kojem
Judt pie jo i o A. Camusu, L. Althusseru, E. Hobsbawmu, papi Ivanu Pavlu II. i
E. Saidu. Judtov tekst koristan je uvod u upoznavanje Koakowskog i problematiziranje njegova odnosa prema marksizmu. Najvie prostora Judt posveuje knjigama
L. Koakowskog po kojima je najvie poznat, naime, Glavnim tokovima marksizma,
za koje navodi da obuhvaaju zadivljujui opseg povijesti marksistike doktrine.
Smatra takoer da je sigurno da takvo djelo nee biti nadomjeteno nekim drugim
jer je upitno hoe li itko ikad vie toliko znati ili drati vanim da o tome pie tako
detaljno i s takvom analitinom sofisticiranou. Judt je ukratko predstavio teze
Koakowskoga, pri emu je posebno izdvojio one o vezi marksizma i komunizma,
koju su prema njegovim rijeima tri generacije zapadnih marksista pokuavale
umanjiti, spaavajui Marxa od Staljina, premda se kako Judt smatra marksizam
ne moe odijeliti od povijesti politikih pokreta i sistema do kojih je vodio. Zbog
toga Judt kritizira zapadne marksiste koji nisu htjeli sluati vijesti o ivotu pod
komunizmom. Zato mu je Koakowski dragocjen jer je, i pored svojih teza, bio
marksist koji je ivio pod komunizmom, to njegovu kritiku ini jo relevantnijom.
Kao suprotnost, Judt uzima za primjer britanskog povjesniara E. H. Thompsona
koji je 1973. uputio poznato pismo na stotinu stranica An Open Letter to Leszek

201

Povijest u nastavi

Koakowski, objavljeno u asopisu The Socialist Register, piui o tome kako je

Koakowski izdao njihove ideale. Koakowski je odgovorio na dvadeset stranica u
tekstu My Correct Views on Everything. Ta je poznata polemika (dostupna na
internetu) potakla razliite tekstove, a Judt ju prikazuje kao dokaz koji intelektualno
diskreditira Thompsona kojeg nakon toga prema Judtovim rijeima vie nitko ne
bi trebao uzimati ozbiljno. Nain na koji je Judt u tom tekstu prikazao Thompsona,
poznatog povjesniara marksistike orijentacije, kao i rijei koje je pritom koristio
ponukali su Edwarda Countrymana da odgovori Judtu u New York Review of Books
2007. godine, na to je Judt kratko odgovorio (i ti su tekstovi dostupni na internetu). Navedeno tretiranje Thompsona treba staviti u kontekst Judtova iznimno kritikog odnosa prema zapadnim marksistima za koje u pravilu nema mnogo pozitivnih
rijei. U knjizi Reappraisals slino govori primjerice o Althusseru i Hobsbawmu, to
moemo svesti na sredinji prigovor kako su mogli biti marksisti na Zapadu kada
su znali to se istovremeno dogaalo u komunistikim zemljama diljem svijeta. Judt
vlastiti odnos prema marksizmu u knjizi opisuje na str. 106 gdje navodi da je zbog
antikomunizma svoje obitelji bio imun prema marksizmu prilikom svog mladenakog formiranja, za razliku od nekih svojih mladih kolega koji su ga s oduevljenjem otkrivali. U drugom dijelu teksta o Koakowskom u knjizi Reappraisals Judt
problematizira to je to to je privlailo tolike intelektualce uz marksizam (to udio
marksizma u intelektualnoj povijesti modernog svijeta ini nezaobilaznim) i to je s
marksizmom danas. Navodi pritom tri razloga zbog kojih je marksizam trajao toliko
dugo i privlaio brojne iznimne intelektualce. Prvi razlog zbog kojih je marksizam
doekan s tolikim uspjehom kod intelektualaca je prema Judtu da je marksizam
zaista velika ideja. Drugi razlog jest da je marksizam antitetini dio drugog velikog
narativa naeg vremena, naime onog o liberalizmu, te je bio nagovjetaj sutinske
preobrazbe. Trei razlog povezan je uz njegovu etiku poruku, odnosno zauzimanje
za one koji su u bijednom poloaju u svijetu. Judt zatim prelazi na pitanje kakvi su
izgledi marksizma u prilikama dananjeg svijeta. ini mu se da su danas, na poetku 21. stoljea, neka socijalna pitanja ponovno aktualna, npr. velike razlike izmeu
bogatih i siromanih, nejednakosti u zdravstvu, kolstvu i mogunostima, kao i
brojni drugi problemi povezani s kapitalom. Judt tako navodi da se devetnaestostoljetni radikalni marksistiki jezik poeo s uspjehom primjenjivati na suvremene
socijalne odnose, primjerice zbog rasprostranjenosti jeftinih radnika diljem svijeta u
21. stoljeu, kao to je to bilo i u 19. stoljeu. Zbog razliitih procesa u 21. stoljeu
koje sve vie opisujemo kako navodi Judt kao nejednake, nepravedne, eksploatacijske, kao i zbog sve veeg protoka vremena od sjeanja na komunizam, moralni
poziv neke obnovljene verzije marksizma postaje sve vie prihvatljiv. Spomenuo je da
privlanost nekih verzija marksizma za Latinsku Ameriku jo uvijek nije izblijedila,
a prisutna je i kod suvremenih antiglobalista diljem svijeta. Pritom, ini se, nitko
drugi nema za ponuditi drugu strategiju u suoavanju s nejednakostima modernog kapitalizma. Nerijetki su glasovi onih koji tvrde da je pad SSSR-a oslobodio

202

Branimir Jankovi: Marksizam i povijest: povodom smrti Leszeka Koakowskog

marksizam tekog utega i da sada suvremenici mogu Marxa vrednovati samo kao
onoga koji je npr. predvidio probleme suvremenog kapitalizma, posebice globalne
nejednakosti. Judt zakljuuje kako se moe primijetiti uspon prihvaanja marksizma,
u najmanju ruku kao opozicije, dok neki misle i da marksizam ima intelektualnu i
politiku budunost. Zbog toga Judt smatra da je i dalje na djelu prisutno neuenje
od prolosti, kako kod onih koji ne sumnjaju u trijumf trita, tako i kod onih koji
preuzimaju ideje marksizma oiene od komunistike prolosti, pa upuuje da je
zato korisno itati Koakowskog.
Mogunosti sadanjeg promatranja (na poetku 21. stoljea) marksizma, svest u
ukratko samo na tri podruja: njegovu ulogu u povijesti, suvremenim kretanjima i
historiografiji. Govorei danas o mjestu marksizma u povijesti mogue je s ljudske
pozicije kratko ustvrditi do kolikih strahota pod komunizmom moe dovesti doslovna, dogmatska i radikalna politika interpretacija jednog humanistikog teksta kao
to je Marxova teorija. Iz povjesniareve vizure rije je o zaista sloenoj povijesti 19.
i 20. stoljea vezanoj u marksizam, socijalizam i komunizam. Sljedee znaenje marksizma odnosi se na njegovu prisutnost u promiljanjima problema suvremenog svijeta. Mogue je uoiti kako se pojedinci i razliite grupacije kritiki usmjerene prema
kapitalizmu i nejednakostima esto pozivaju na marksistiku terminologiju ili ideje.
Iako e Koakowski u jednom intervjuu naglasiti da razni pokreti koji u sredite
zanimanja stavljaju potlaene grijee u odreenoj mjeri pozivanjem na marksizam jer
se Marx prema njegovim rijeima zanimao samo za proletarijat, a ne za sve potlaene (Polazite marksizma nije bijeda, nego klasna borba. Marx je svoja fantastina
proroanstva temeljio na poloaju proletarijata, a uope ne na ljudima koji ive u
bijedi.), injenica je da je takva inspiracija i takvo pozivanje prilino rasprostranjeno. Tako je primjerice Noam Chomsky, svjetski poznati lingvist i kritiki angairani
intelektualac, u razgovoru za Le Monde diplomatique (hrvatsko izdanje, kolovoz
2007) izrekao miljenje da ono to je tiranski sustav to su ga uveli Lenjin i Trocki, a
zatim u politikog monstruma pretvorio Staljin nije socijalizam, ve su taj termin
u tom kontekstu upotrebljavali npr. predstavnici neoliberalnog kapitalizma kako bi
napadali socijalizam i onemoguili pozivanje na njega. Zbog toga Chomsky smatra
pad komunistikog sustava 1989. prilikom za ono to naziva autentini socijalizam. Nije mi namjera raspravljati o tezama N. Chomskog ve ilustrirati primjer
jednog suvremenog tretiranja socijalizma, odnosno marksizma. Za iru raspravu
stoga treba upozoriti na asopis Rethinking marxism : a journal of economics, culture
and society, pokrenut 1988, koji pokazuje ivi interes strunjaka razliitih profila za
teme povezane s marksizmom. U tu bi raspravu o marksizmu hrvatski itatelji mogli
ukljuiti vie knjiga, npr. Sablasti Marxa (Zagreb 2002), prijevod djela poznatog
filozofa Jacquesa Derride, zatim autobiografiju povjesniara marksistike orijentacije
Erica Hobsbawma, Zanimljiva vremena : ivot kroz dvadeseto stoljee (Zagreb 2009).
Od literature pak o komunizmu, kojeg ne moemo zanemariti pri razgovoru o marksizmu, mogue je u prijevodu itati vie djela, npr. knjigu francuskog povjesniara

203

Povijest u nastavi

Francoisa Fureta Prolost jedne iluzije : ogled o komunistikoj ideji u XX. stoljeu
(Zagreb 1997), djelo Claudea Leforta Prijepor o komunizmu (Zagreb 2000), koji se
osvre na Furetovu knjigu, te Crnu knjigu komunizma (Zagreb 1999) i djelo Jerzyja
Holzera Komunizam u Europi : povijest pokreta i sustavi vlasti (Zagreb 2002). Pored
postojanja obilne literature, treba rei da se moe primijetiti da svaka nova generacija poinje iznova u otkrivanju i svom pozicioniranju prema marksizmu. ini se
da Marxovo djelo, kada je rije o, primjerice, suvremenom kapitalistikom drutvu,
djeluje subverzivno. Tako je prilikom studentske blokade fakultet u Hrvatskoj od
travnja do lipnja 2009. u sklopu zahtjeva za besplatnim kolstvom jedan od velikih
natpisa na transparentu objeenom na zgradi Filozofskog fakulteta u Zagrebu glasio Nemamo to izgubiti osim kolarina, to je parafraziranje zavrnih reenica
Komunistikog manifesta, a bilo je i drugih slinih natpisa.
Posebna je tema pitanje primjene marksizma u historiografiji. S obzirom na
hrvatsku historiografiju, mogue je istraivati dosege pokuaja primjene marksizma
prije 1945, npr. u djelu Povjest radnikog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji : od prvih
poetaka od ukidanja ovih pokrajina 1922. godine Vitomira Koraa (tri sveska, 192933), djelu prema rijeima Jaroslava idaka 1971. izrazito apologetskog karaktera,
ali prvom pokuaju cjelovitog pregleda problematike radnitva. Za historiografiju
nakon 1945. otvara se itav niz pitanja, npr. u kojoj je mjeri hrvatska historiografija
bila marksistika, je li uspjela konstrukcija identiteta marksistikog povjesniara,
koliko je i kako istraena problematika radnitva, je li tadanja hrvatska historiografija uspjela u poticanju obrade tema iz ekonomske i socijalne povijesti itd. Rasprava na
znanstvenom skupu objavljena u knjizi Hrvatska historiografija XX. stoljea : izmeu
znanstvenih paradigmi i ideolokih zahtjeva (Zagreb 2005) usredotoila se na pitanje
ideolokog pritiska, to je, naravno, legitimno i poeljno istraivako pitanje, ali ne
treba ostati sve na njemu. Razloga za to je vie, ponajprije zato jer se time ne dotiu
bitna disciplinarna pitanja historije kao i zbog toga jer se dio historiografije i nakon
pada komunizma moe inspirirati odreenim marksistikim postavkama, odnosno
koristiti se nekim njegovim poticajima povezanima uz ideju zauzimanja za potlaene ili preuene u povijesti. Pitanje koje jo uvijek stoji uz hrvatsku historiografiju
nakon 1990. jest je li problematika radnitva, tonije njegova poloaja i prisutnosti
u raznim podrujima drutva, prestala postojati u povijesti 19. i 20. stoljea nakon
pada komunizma i jesu li unutar nje mogui novi pristupi, koji e izbjegavati pojednostavljivanja i nee izdvajati radnitvo iz drutvene cjeline, odnosno iz proimanja
razliitih drutvenih podruja i skupina. Za produbljeno ispitivanje te sloene problematike treba uputiti na svjetski poznata djela, primjerice, zapadnih povjesniara
E. Hobsbawma, E. Thompsona, C. Hilla koji su na visokoj razini primjenjivali
marksizam ili neke njegove postavke, kao i na recentne teoretiare koji raspravljaju
o tim pitanjima.
Nakon ovih opsenih napomena o djelima Leszeka Koakowskog i pitanjima
vezanima uz marksizam koji iz njih proizlaze ili se s njima mogu povezati, potrebno

204

Branimir Jankovi: Marksizam i povijest: povodom smrti Leszeka Koakowskog

je spomenuti da je Koakowski pisao i krae fikcionalne tekstove u kojima je na alegorijski nain propitivao neka filozofska pitanja ili odreene suvremene i univerzalne
probleme. Takve je tekstove pisao cijeli ivot, a poznat je, primjerice, njegov tekst
Sveenik i lakrdija iz 1959. i njegove marksistike faze u kojem je stao na stranu
lakrdijaa, kritizirajui dogmatsko miljenje, kako ono staljinistike provenijencije,
tako i ono religijsko, to neki koji ga kasnije slave i upotrebljavaju znaju preutjeti. S
nekim tekstovima te vrste hrvatski itatelji mogu se upoznati kroz prevedenu knjigu
13 bajki iz kraljevstva Lailonije za velike i male i druge bajke (Zagreb 2006). U tim
je tekstovima mogue prepoznati razliite teme, npr. kritiku totalitarnog ponaanja
pojedinaca, obrasce diktature, odreene religijske probleme, ponaanje bogatih,
prisutnost netolerancije, problematiziranje dijaloga, utopije, uloge znanstvenika,
oslikavanje borbe za jedinu ispravnu interpretaciju nakon koje oni koji su se zalagali
za poraenu verziju bivaju uklonjeni itd. Kako je u tim tekstovima bilo mogue prepoznati razliite totalitarne obrasce, prisutne npr. za vrijeme staljinizma, neki su od
tekstova bili zabranjivani. Inae su ti tekstovi i dananjem itatelju jasni i pristupani
pa mogu posluiti i u nastavi povijesti ili filozofije, kada se npr. govori o totalitarizmima, kao uvod u obradu teme ili raspravu o njoj ili kao plastino ocrtavanje
funkcioniranja totalitarne logike.
Premda je Koakowski najpoznatiji po djelu o marksizmu, potrebno je neto vrlo
kratko rei i o nekim pojedinostima iz njegova ivota nakon objavljivanja tog djela.
Koakowski se nastavio baviti pitanjima povijesti religije i filozofije te pisati eseje i
krae tekstove o suvremenim i filozofskim problemima u dijalokoj formi. Dobitnik
je razliitih nagrada, meu kojima se izdvaja ona iz 2003, kada je dobio prvu nagradu John W. Kluge za ivotno postignue u humanistikim i drutvenim znanostima u iznosu od milijun dolara za doprinos u tom podruju za koje nije predviena
Nobelova nagrada. U obrazloenju je, izmeu ostalog, istaknuto da je Koakowski
autor preko 30 knjiga i 400 razliitih tekstova iz povijesti filozofije i povijesti religije.
Dobitnik je i poasnog doktorata Central European University u Budimpeti 2006,
ime se pridruio P. Ricoeuru, S. Eisenstadtu, J. Kornaiu, P. Brownu, H. Whiteu,
N. Zemon Davis i G. Vermesu.
Za recepciju Leszeka Koakowskog u Poljskoj dovoljno je spomenuti da trenutno
slovi za istaknutog antikomunista, emu u prilog govori njegovo najpoznatije djelo
i injenica da je bio zabranjen autor. Poljaci takoer istiu njegovu podrku pokretu Solidarnost u Poljskoj 1980, pored njegove spomenute uloge 1966. i kasnijeg
disidentskog statusa. Brojni ga napisi u tisku oznaavaju i, primjerice, kraljem
Srednje Europe (vie o napisima u poljskom tisku: Marta Kijowska, Der Knig
von Mitteleuropa. Polens emotionaler Abschied von Leszek Koakowski, Frankfurter
Allgemeine Zeitung, 4. August 2009).
Koakowski je ostao u inozemstvu do kraja svoga ivota. ivio je u Engleskoj,
u Oxfordu, gdje je i umro. Bio je plodan autor, ije djelo pored raznolike strune tematike svjedoi i o problemima povezanima s marksizmom, socijalizmom,

205

Povijest u nastavi

komunizmom i totalitarizmom, kao to je i njegov ivot jo jedno sugestivno svjedoenje uvelike karakteristino za turbulentno 20. stoljee. Uz spomenutu jugoslavensku recepciju Leszeka Koakowskog, mogue je navesti i onu hrvatsku, ponajprije
zbog injenice da je Koakowski bio lan meunarodnog savjeta redakcije filozofskog asopisa Praxis i sudionik Korulanske ljetne kole. Lino Veljak napisao je da je
Koakowski jedan intrigantan, provokativan i po mnogo emu dubok mislilac 20.
stoljea, a moemo oekivati i druge prigodne napise hrvatskih filozofa o njemu.
No i hrvatski povjesniari bi mogli zbog produbljivanja nekih pitanja kojima se bave
posvetiti panju tom autoru. Mislim tu prvenstveno na udio marksizma u povijesti
19. i 20. stoljea, na intelektualnu historiju marksizma i primjenu marksizma u
historiografiji. Ne uspijemo li ipak kao povjesniari otvoriti ta pitanja i pokrenuti
nova unutar njih, sudjelovanje Koakowskog u promiljanjima pojedinih od njih
ostaje neovisno od nas i dalje prisutno. Moda sve manje primjetno, ali ipak
prisutno. A rije o pitanju odnosa prema Koakowskom, kao i odnosa prema marksizmu, sada imaju nove generacije.

206