Professional Documents
Culture Documents
Cast KRV Suze PDF
Cast KRV Suze PDF
Sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Etnika grupa, narod, nacija, rasa:
pojmovnik, teorije, sistematizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Razvoj pojma etnos [str. 12]. Sistematizacije etnikih grupa
[16]. Teorije o etnosu [24]. Nacionalne i etnike manjine [30].
Predgovor
Knjiga koja je pred vama predstavlja rezultat autorovih istraivanja etniciteta i nacionalizma u periodu od 1996. do 2006. godine.
Naslov knjige (ast, krv i suze) nije u direktnoj vezi sa sadrajem,
ali indirektno upuuje na sutinu etniciteta i nacionalizma. Naslov
u izvesnom smislu predstavlja bastardparafrazu dve uvene izreke:
jedna potie od Vinstona erila, a druga od Maksa Vebera. eril
je, elei da pripremi naciju za predstojei rat sa Nemakom, obeao
svojim sunarodnicima samo krv, suze i znoj; to je bila nagrada
za vernost naciji. Maks Veber je u mnogo staloenijoj i intimnijoj
atmosferi istakao da je sadraj etnikog zajednitva vera u jednu
naroitu ast: to je etnika ast zahvaljujui kojoj se razliiti stilovi ivota zaodevaju vrednostima (Veber 1976: 323 i dalje). Ponos i
ast, s jedne strane, i rtvovanje i patnja, s druge strane, predstavljaju
polove unutar kojih se kristalie i/ili artikulie oseaj etnikog i nacionalnog identiteta.
U ovoj knjizi objedinjeno je vie preraenih radova koji su ve
objavljeni u stranim i domaim naunim asopisima, odnosno koji
su u obliku referata saopteni na naunim konferencijama u zemlji i
inostranstvu. U tom smislu izdvajaju se prvo i poslednja tri poglavlja,
koja predstavljaju potpuno nove, do sada neobjavljene studije. Svako
Autor
Saa Nedeljkovi
12
13
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
17. veku. On je poeo termin rasa da dovodi u korelaciju sa pojmom vrsta, kako bi se oznaile i ograniile velike ljudske grupe. Rasa
je tako ula i u biologiju, tj. proirila se i na oznaavanje ivotinjskih
skupina (naroito u nemakom jeziku). Sam pojam, meutim, nije
uveo u drutvenu praksu nita to ve nije postojalo. Rasni stereotipi,
rasna distanca i progoni postojali su i pre masovne upotrebe pojma
rasa (vidi Radano/Bohlman 2000: 1012).
Neki autori naciju podvode pod iri pojam etnos, drugi smatraju da nacija
pripada drugoj klasi drutvenih pojava od etnosa, dok trei, iako prave razliku izmeu te dve pojave, smatraju da se one moraju posmatrati u istom
analitikom dahu (vidi Denkins 2001).
16
U srpskom i hrvatskom jeziku pojmom narod oznaavaju se razliite drutvene kategorije: 1) ljudstvo, odnosno puk; 2) populacija, stanovnitvo, najee
u znaenju vezanosti za odreenu teritoriju, zemlju ili kraj (narod Srbije);
3) klasno obeleeni obian narod, ljudi sa sela (nasuprot vlasteli u Srednjem
veku); 4) veu grupaciju odreenog, svog imena, relativno istog porekla ili due etnogeneze; 5) grupacija iste kulture i svesti o zajednitvu, koja ima zajedniku teritoriju, ujednaenu ekonomiju i zajedniku istorijsku sudbinu (vidi
Janji 1988).
17
Saa Nedeljkovi
18
sa sveobuhvatnim drutvenim i kulturnim promenama: promenama u sferi odnosa prema religiji i religijskim institucijama, promenama u odnosu prema ideji dinastikog kraljevstva, promenama u
odnosu izmeu narodnih jezika (vernakulara) i klasinih (svetih) jezika, promenama u sferi ekonomskih i klasnih odnosa, promenama
u definisanju sveta nastalim otkriem Novog sveta, promenama nastalim raspadom starih imperija itd. Te promene su najpre poele da
se javljaju u Evropi od 16. veka naovamo. Meutim, veliki broj nacija
u dananjoj Evropi, naroito u centralnoj i istonoj Evropi, uoblien
je u 18. i 19. veku. Nacije se, s obzirom na vrstu zajednica od kojih
su stvorene, ideologiju grupisanja i retoriku kojom se opravdavaju,
mogu podeliti na dva osnovna tipa. Prvi je tzv. etniki tip nacije (u
upotrebi su i nazivi istoni, nemaki, kulturni i romantiarski tip) za
koji je karakteristino da je formiran oko jednog etnikog jezgra, da
se brani etnikom retorikom. Tu nacija i drava nisu sinonimi, jer
drava ukljuuje i nacionalne manjine koje ne ine naciju. Kod ovog
tipa, nacija se smatra etnikim jedinstvom i oslanja se na drevnu narodnu kulturu i tradiciju, odnosno na zajednike pretke. Drugi tip,
tzv. zapadni ili graanski model (upotrebljavaju se i nazivi francuski,
dravni, odnosno politiki model) postulira racionalistiko shvatanje koje vezuje naciju za individualnu emancipaciju i univerzalan
pristup, a nastao je kroz razvoj i transformaciju drave i dravnih
institucija, odnosno kroz sloen proces identifikacije stanovnitva
s teritorijom na kojoj ivi; kod ovog tipa, nacija je isto to i drava, a nacionalnost isto to i dravljanstvo. Kod prvog tipa nacija
pripadnost naciji se shvata kao neizbena sudbina, a kod drugog,
se toga da su nacije zamiljene (ne i izmiljene) zajednice. One su zamiljene,
pojednostavljeno reeno, zbog toga to jedan pripadnik nacije nikad nee
upoznati sve pripadnike svoje nacije, niti e sa njima uspostaviti konkretan
odnos, ali oni u njegovoj svesti ipak postoje i on prema njima zauzima neku
vrstu odnosa i sa njima gradi zajednicu.
Vidi Anderson 1988. Postoje, meutim, i miljenja da su temelji modernih
nacija poeli da bivaju postavljani jo od 13. veka.
19
Saa Nedeljkovi
20
21
Saa Nedeljkovi
interesima i sredstva da te interese ostvare preko razliitih politikih, religioznih i kulturnih udruenja koja artikuliu i zastupaju
interese cele zajednice, do etnike zajednice koja, uz sve to, poseduje
i relativno jasno definisanu i trajnu teritoriju13. Ova podela moe
se posmatrati kao evolucioni ili razvojni okvir, ali i kao model za
aspekte meuetnike dinamike. U svom razvoju skoro svaka etnika zajednica je morala da proe i kroz faze etnike kategorije,
etnike mree i etnikog udruenja. S druge strane, ista zajednica
u razliitim situacijama moe pokazivati drugaije karakteristike,
odnosno moe funkcionisati na drugaiji nain: u jednoj situaciji
moe funkcionisati kao etnika kategorija, a u drugoj kao etniko
udruenje (Handelman, prema Ericsen 2004: 3436, 7680).
Etnike grupe razlikuju se meusobno i po svom odnosu prema
drugim zajednicama u drutvu: pod pojmom etnika grupa kriju se
i starosedeoci (domoroci), ali i imigranti, doseljenici, kolonizatori.
Tim se pojmom oznaavaju grupe koje deluju u razliitim drutvenim ambijentima i sistemima: urbane manjine, izolovane enklave,
protonacije, hibridne grupe, itd14.
Autori esto prave distinkciju izmeu pojmova grupa i kategorija. Grupa je
kolektivitet koji je smislen za svoje lanove, i kojeg su oni svesni; kategorija
je kolektivitet definisan u skladu sa merilima koje formulie sociolog ili antropolog. Grupa je samosvesni kolektivitet, ukorenjen u procese unutranje
definicije, dok se kategorija definie spolja. Denkins, nav. delo 96.
14
K
reji i Velimski su predloili model u kome se uz pomo est definiuih
etnikih/nacionalnih karakteristika grupe (teritorija, politiki status, istorija,
kultura, jezik i svest) moe razlikovati dvadeset tipova. Postoje tri osnovna
tipa odnosa etnike grupe i geografskog podruja: a) glavni deo etnike grupe ivi u kompaktnim naseljima na odreenoj teritoriji; b) grupa ivi pomeana s drugom/drugima na toj teritoriji; c) grupa nema svoju zemlju i rasejana
je na irokom prostoru (dijaspora). U pogledu politikog statusa, mogue
su sledee varijante: a) suverena drava; b) jednaka pozicija nacije ili etnike
grupe sa ostalima u federalnoj dravi; c) autonoman status u federalnoj dravi; d) bez ikakvog samoupravnog statusa. U pogledu istorije, posmatra
se da li je jedna grupa imala kroz due periode svoju dravu ili neku slinu
politiku formaciju. Ako je imala sopstveni teritorijalni politiki okvir tokom bar nekoliko sutinskih perioda istorije, smatra se da je politika istorija
13
22
23
Saa Nedeljkovi
stepen identifikacije sa etnikom ideologijom i visok stepen grupne solidarnosti (vertikalne etnije)16.
Teorije o etnosu
Kada je re o etnikim grupama, svi istraivai bi se verovatno sloili samo oko toga da je to oblik socijalne integracije koji
deluje po principu afektivnog vezivanja u grupu prijatelja potinjenih zajednikom voi (ili voama) koji su spremni da se, na ovaj ili
onaj nain, suprotstave zajednikom neprijatelju (Molnar, nav. delo, 8). Kada je, pak, re o etnicitetu ili etnikom identitetu, konsenzus bi se postigao samo oko dve stvari: da etnicitet ima neke veze s
klasifikovanjem ljudi i sa odnosom izmeu grupa17. Ovako iroka
odreenja, meutim, iako verovatno tana, ne daju nam dovoljno
jasnu sliku po emu se etnika grupa razlikuje od drugih grupa18.
Veliki broj naroito starijih definicija pojma etnika grupa polazi
od primordijalistikog i esencijalistikog stanovita. One su etniku
grupu posmatrale kao neto determinisano, to postoji samo po sebi
Smit, A, nav. delo, 86 i dalje.
E
riksen, nav. delo, 18. Pojmovi etnicitet i nacionalizam odnose se na sloene i
viedimenzionalne procese identifikacije shvaene u najirem smislu (stavovi i ponaanje), a u vezi su sa oseanjem pripadnosti jednoj etnikoj grupi
i/ili naciji, i odnosom prema svojoj grupi i drugim etnikim grupama ili nacijama. Pojedini autori posmatraju nacionalizam i patriotizam kao dve potpuno razliite vrste lojalnosti: prva se odnosi na lojalnost svojoj nacionalnoj
grupi, a druga svojoj dravi (zemlji) i njenim institucijama (vidi Connor
1996: 69).
18
Pojmove etnika grupa i etnicitet mogue je sagledati kroz odnos raznih osnova identifikacije, s jedne strane, i ideologija koje prate te identifikacije, s
druge strane. U skladu s tim moemo razlikovati sledee osnove identifikacije:
srodstvo, zajedniko boravite, etnicitet, nacionalnost, rasa. S tim osnovama
identifikacije povezane su sledee ideologije: sa srodstvom familizam, sa
zajednikim boravitem komunalizam, lokalizam i regionalizam, sa etnicitetom etnicizam, sa etnicitetom/nacionalnou nacionalizam i sa etnicitetom/rasom rasizam (vidi Denkins, nav. delo, 147).
16
17
24
nezavisno od svojih pripadnika. Primordijalni identiteti su neto dato, neuzrokovano, neto to postoji pre bilo kakvog iskustva ili odnosa. Primordijalne veze su prirodne, pre duhovne nego socijalne; one
nemaju socijalne uzroke. Primordijalni sentimenti su neopisivi, neodoljivi i prinudni. Ako je neko pripadnik jedne grupe, on nuno
osea povezanost s tom grupom i njenom praksom. Primordijalizam je takoe pitanje emocija ili afekata. U skladu sa tim moemo rei da nas primordijalizam predstavlja uz pomo slike neuzrokovanih
i socijalno nekonstruisanih emocija koje su neopisive, neshvatljive,
neodoljive i prinudne, iako promenljive (vidi Eller and Coughlan
1996: 4546). Veliki broj definicija, s druge strane, posmatra etniku grupu pozitivistiki, kao neto to je objektivno i to se moe
precizno utvrditi i istraivati. Etnika grupa se esto smatra pojavom koja predstavlja totalnu zajednicu, tj. zajednicu pod kojom se
podrazumeva bioloka, interesna i duhovna srodnost pripadnika
(vidi Bandi 1997: 3354).
ezdesetih godina 20. veka u naunoj literaturi su pojmom etnika grupa oznaavane populacije koje: 1) se u velikoj meri bioloki
odravaju; 2) imaju zajednike osnovne kulturne vrednosti koje se
ostvaruju u manifestno jedinstvenim kulturnim formama; 3) predstavljaju prostor komunikacije i interakcije; 4) ini skup lanova koji sebe identifikuju, a i od strane drugih bivaju identifikovani kao
kategorija koju je mogue razlikovati od ostalih kategorija istog reda
(vidi Bart 1997: 216).
Za mnoge autore pojam kultura jo uvek predstavlja kljuni
pojam za razumevanje etniciteta. Pojam etnika grupa je za te autore
drugi naziv za nosioca kulture, a ta kultura se moe objektivno
utvrditi. Takva shvatanja su bila dopunjavana ekonomskim kriterijumima koje treba da zadovolji jedna grupa da bi postala etnika zajednica: jedna etnika zajednica treba da je ekonomski samodovoljna, da ima izdvojeno stanite, da sa ostatkom drutva ne deli
iste kulturne vrednosti i da se specijalizovala za odreena zanimanja.
25
Saa Nedeljkovi
A. Smit sumira karakteristike etnike zajednice tako to pravi idealni model koji se sastoji od: kolektivnog vlastitog imena, mita o
zajednikim precima, zajednikih istorijskih seanja, jednog ili vie
diferencirajuih elemenata zajednike kulture, povezanosti sa odreenom domovinom i oseanja solidarnosti kod znaajnih delova
populacije. to vie tih atributa poseduje, i to ih poseduje u veoj
meri, etnika zajednica se vie pribliava idelanom modelu19.
S vremenom su istraivai prestali da trae sutinu etniciteta
u objektivnim (materijalnim) uzrocima i injenicama i svoje interesovanje su preusmerili na sferu u kojoj se konstruie naa slika
sveta na duevni ivot. Etnika pripadnost gradi se i odrava u ljudskom umu20. Ljudska psiha je realnost u kojoj se neto deava,
19
20
26
27
Saa Nedeljkovi
28
identifikacije u uem smislu, tako i participacije u drutvenom ivotu); moe se ispitivati objektivno, spolja, pa se tada posmatraju
objektivni parametri identiteta (jezik, religija, obiaji) i subjektivno,
analizom subjektivnog doivljaja samih pripadnika koji svojim etnikim simbolima i drutvenoj praksi uopte daju sasvim specifino
znaenje; moe se ispitivati institucionalni nivo etnikog identiteta
(programi i projekti zvaninih organizacija i udruenja, medija itd.)
i individualni nivo identifikacije, tj. nain prihvatanja i razrade (i
prerade) institucionalnih modela identiteta od strane pojedinaca i
uih grupa. Etniki/nacionalni identitet je sindrom koji ima razliite
aspekte, a svaki od tih aspekata moe predstavljati poseban predmet
istraivanja. Ti aspekti su, izmeu ostalog, etniki/nacionalni stereotipi, etnika/nacionalna distanca, etnika/nacionalna vezanost,
itd. Etniki stereotipi i etnika distanca dva su razliita ali povezana
oblika ili stepena etnikih predrasuda: etniki stereotipi u uem
smislu predstavljaju krute i pojednostavljene predstave o nekoj grupi, a te predstave mogu da proizvedu razne oblike drutvenog delovanja kao to je, na primer, etnika distanca. U strunoj literaturi
etniki stereotipi se uglavnom vezuju za kognitivnu komponentu
odnosa prema drugim grupama, ali je njihovo sutinsko obeleje
upravo u tome to su te predstave snano emocionalno obojene,
to ih ini teko promenljivim i rigidnim. Osim toga, iz predstava
i emocija proizlazi i sa njima usklaena spremnost na delovanje
(vidi Rot 1989: 392). Etnika distanca se definie kao stepen psiholoke bliskosti koja se ispoljava kao spremnost pojedinaca i
grupa da se, u okviru razliitih socijalnih odnosa priblie drugom
pojedincu ili grupi (vidi Golubovi i drugi 1995: 191). Etnika ili
nacionalna vezanost je kovanica koja se vie odnosi na nain istraivanja etnikog/nacionalnog identiteta, nego na jednu posebnu
pojavu. U socijalnoj psihologiji pod nacionalnom vezanou se
podrazumevaju sistemi meusobno povezanih stavova u kojima
dolazi do izraaja odnos pojedinca prema sopstvenoj naciji, svojoj
29
Saa Nedeljkovi
31
Saa Nedeljkovi
deo njihove matine drave i u okviru koje je ona bila deo veinskog
naroda, politikom odlukom postane deo neke druge drave.
Pitanje manjina je, istorijski posmatrano, sve do poetka dekolonizacije bilo iskljuivo evropski problem koji je bio regulisan dvostranim ili viestranim ugovorima. Tragove manjinskog problema
nalazimo i u antici. Prvi institucionalni oblik reavanja ovog problema razvio se u grkim lukama, gde su postavljani naroiti inovnici ija je dunost bila da tite strance, da im daju savete, da se
staraju o njihovom imanju u sluaju njihove smrti itd. Ova nadletva su nazivana proksenijama, a inovnici proksenima. U Atini su
stranci uivali i izvesna graanska prava, pa su mogli da uestvuju u
graanskopravnom i trgovakom ivotu. Ovi stranci (varvari) nisu
bili tieni od svojih drava, ve je njihov pravni poloaj bio utvren
grkim zakonima. U Rimu je manjinski problem u razliitim periodima bio reavan na razliite naine. U poetku su prava i interesi
lica koja nisu bili rimski graani mogla biti zatiena samo putem
patronae nekog rimskog graanina; patron je faktiki radio za svog
klijenta stranca, ali je formalno pravno nastupao u svoje ime. Kasnije
su Rimljani sa susednim gradovima potpisivali ugovore , kojima su
se u izvesnoj meri regulisala prava stranaca u Rimu: mogli su da
trae zatitu svojih mesnih sudova i da, bar donekle, vre privatne
pravne poslove. U jednom periodu bila je ustanovljena i institucija
naroitog pretora koji je raspravljao sporove nerimskih graana u
Republici i koji nije bio vezan formalizmima rimskog graanskog
prava. To je vodilo ka sve veem ukidanju razlika izmeu rimskih
graana i slobodnih lica koja nisu imala pravo rimskog graanstva
(vidi Pri 1933: 2628).
Prvi pokuaji zatite verskih manjina nastali su za vreme i nakon evropskih verskih ratova. Augsburkim ugovorom 1555. godine
protestantima je dozvoljeno ispovedanje vere, a okonanjem tridesetogodinjeg rata i Vestfalskim ugovorom (1648) potpisan je meunarodni ugovor kojim se tite verske manjine (Milojevi 1996: 499)
32
Pod pojmom stranaca (mustamina) muslimansko pravo je obuhvatalo nemuhamedance, dravljane jedne muhamedanske drave koji su dobili dozvolu
da se nastane u toj dravi. Pored tih nemuhamedanaca, muslimansko pravo
poznavalo je jo i: a) raju, nemuhamedance potinjene muslimanskoj dravi;
b) harbije, nemuhamedance, dravljane neke hrianske drave, koji nisu dobili dozvolu da se nastane u muhamendanskoj dravi. Po muslimanskom pravu
muhamedanac se nije mogao smatrati strancem. Iako formalno dravljanin
neke hrianske drave, on stie pravo muslimanskog dravljanina im stupi
na islamsku zemlju (Genov, prema Pri 1933: 36).
33
Saa Nedeljkovi
Posebna pitanja u okviru manjinskog problema su: odnos manjinskog ili etnikog identiteta prema regionalnoj i teritorijalnoj
pripadnosti, odnos izmeu etnike sistematizacije, s jedne strane, i
religiozne i jezike sistematizacije, s druge strane, odnos izmeu autohtonih manjina i novih manjina (imigranata) i problem stvaranja
etnikih grupa putem etnifikacije socijalnih grupa. Tokom 90tih
godina 20. veka problem manjina je dobio novu dimenziju, jer je
meunarodna zajednica poela aktivnije da se ukljuuje u reavanje ovog problema. Savet Evrope je 1992. godine usvojio Evropsku
povelju za regionalne i manjinske jezike, Centralnoevropska inicijativa je 1994. godine donela CEI instrument za zatitu prava
manjina i, konano, 1998. godine, Savet Evrope je usvojio Okvirnu
konvenciju za zatitu prava manjina (Promitzer 2006).
Manjine u Republici Srbiji mogue je klasifikovati na razliite naine u skladu s raznim objektivnim i subjektivnim pokazateljima. S obzirom na njihov raniji status, imamo manjine koje su i u
bivoj Jugoslaviji imale status manjine i bile nazivane narodnostima (Albanci, Maari, Rumuni itd.), manjine koje su bile odreivane kao etnike grupe i time uivale manji obim prava (Romi, Cincari,
Vlasi), nove manjine koje su nastale raspadom SFRJ (Hrvati, Slovenci, Makedonci) i Jugoslovene koji predstavljaju posebnu grupu. Podelu je mogue izvriti i na sledei nain: manjine koje imaju matinu dravu u nekoj od susednih drava (Albanci, Rumuni, Bugari),
novonastale ili nastajue manjine ija se matica nalazi u nekoj od
republika bive SFRJ (Hrvati, Slovenci, Muslimani/Bonjaci, Makedonci), etnike manjine bez matine drave (Jugosloveni), male
manjine evropskog porekla (Slovaci, Ukrajinci, Rusini, Nemci, esi)
i disperzirane manjine neevropskog porekla (Romi, Jevreji Janji
1996: 631632).
35
O promenama u nainu percepiranja stvarnosti tokom istorije vidi B. Anderson 1988; takoe K. G. Jung 1977: 319 i dalje. O filozofskim dilemama
Saa Nedeljkovi
konstruisanje drugog. Prilikom prouavanja mita u svakom sluaju moramo biti oprezni, jer on u sebi krije protivrenosti. To je
forma ili fenomen koji, kao prvo, ima funkciju primarne kulturne
sistematizacije, orijentacije i stabilizacije, i koji se bavi relativno uskim krugom problema u vezi sa osnovnim egzistencijalnim pitanjima oveka, koristei se nadracionalnim (ili iracionalnim) mehanizmima. U tom smislu, mitovi su konstruktivni i progresivni
elementi ljudske kulture. S druge strane, pojam mit u savremenom
drutvu poinje da se primenjuje za iroki spektar problema i esto
postaje konzervativan, regresivan i destruktivan element koji se
upotrebljava od strane drutvenih struktura u cilju otuivanja kulturnih i psihikih potencijala pojedinaca i grupa: upotrebom mita
se vri kontrola kulturnog i drutvenog ivota (vidi Mati 1998: 15
i dalje). Ukoliko prilikom prouavanja mitova ne vodimo rauna
o ovoj dvostrukosti, ostajemo uskraeni za mogunost da, prepoznavanjem jednog od ova dva naina upotrebe mita, bolje i bre
uoimo i razumemo procese i odnose izmeu razliitih faktora i
elemenata. Budui da se svakodnevno pojavljuju novi mitovi, odnosno, da se neprekidno vri proirivanje opsega upotrebe pojma
mit, osveivanje napred opisane dualnosti postaje neophodno
da bismo izgradili jasne kriterijume za prepoznavanje mitova, za
njihovo razumevanje i za njihovu pravilnu upotrebu, ukoliko je to
uopte mogue.27
Pod pojmom mit podrazumeva se vie (i sve vie) razliitih,
a ipak slinih ili povezanih stvari. Kao prvo, ovaj pojam se koristi za
oznaavanje tradicijom osvetanih i usmenim predanjem sauvanih
u pogledu problema ljudskog saznanja korisno je, kao poetnu informaciju,
pogledati U. Fabijeti, R. Maligeti i V. Matera 2002: 25 i dalje.
27
Nisu tako malobrojna shvatanja da je pokuaj racionalnog poimanja mita i
njegovo podvrgavanje naunoj analizi pogrean put ka reavanju zagonetke
mita. emberlen (prema Bauzinger 2002: 6566) prebacuje hrianskoj crkvi
da je liila mit njegovog plastinog, nikad do kraja dokuivog znaenja, koje
je kadro da se razvija i koje je stoga uvek revolucionarno.
38
39
Saa Nedeljkovi
40
41
Saa Nedeljkovi
osnovi ideoloki neutralna i da moe da se javi u bilo kom drutvenom diskursu: religioznom, nacionalistikom, ekonomskom, kriminalistikom itd. Postoji zaista veliki broj studija o procesu stvaranja tradicionalnih srpskih mitova, kao i o stvaranju savremenih
mitova, odnosno savremenoj upotrebi starih mitova u srpskoj kulturi.34 Ono to i pored velikog broja studija ostaje nepoznanica jesu procesi savremene mitologizacije na individualnom nivou, kao i
odnos izmeu individualnog i institucionalnog nivoa mitologizacije. Nedovoljno je jasno da li, na koji nain i u kojoj meri ova dva
nivoa mitologizacije danas meusobno korespondiraju. Zbog toga
sam pre nekoliko godina zapoeo probno istraivanje koje je, u sklopu ireg istraivanja u vezi sa nacionalnim identitetom, imalo za cilj
da izradi i proveri metodologiju uz pomo koje bismo mogli jasnije
da sagledamo kvalitet, intenzitet, koliinu i frekvenciju mitskih predstava koje postoje u savremenoj srpskoj kulturi.35 Istraivanje sam
vrio prema ustaljenom modelu, tako da su obuhvaena oba nivoa:
institucionalni, tj. sfera javnog ivota (masovna kultura i mediji) i
individualni, tj. sfera privatnog ivota, linih predstava i linih odnosa prema stvarnosti. Cilj je bio da se otkriju i uporede modeli
tumaenja drutvenih procesa ova dva nivoa. Kao okvir istraivanja,
kao konkretan kontekst u okviru koga sam eleo da pratim i analiziram upotrebu mitskih matrica, uzeo sam nacionalizam. Nacionalizam
veruju da nacija nije svetovna zajednica, nego da proizlazi iz transcendencije.
Istone hrianske crkve su vremenom postale posebne nacionalne crkve, za
razliku od u naelu univerzalistike i misionarske zapadne crkve. Istovremeno,
ini se da je zapadna hrianska religioznost u veoj meri dogmatina: dobar
primer za to pronalazi Oben, kada navodi da je Hristovo ime u Njegoevom
delu pomenuto svega dva puta (Oben 1989: 13).
34
Teko je napraviti odabir domaih studija o mitu kod Srba. U pogledu ciljeva ovog rada ne mogu zaobii dve studije: Popoviev Vidovdan i asni
krst (1998), i doktorska disertacija Dragane Antonijevi (Izmeu istorije i
predanja: Voe srpske revolucije u folkloru) iz 2004. godine.
35
Ono mora da nosi atribut probno, jer nije bilo optereeno time da bude
kredibilno i reprezentativno u pogledu irine, iscrpnosti i doslednosti. O
istorijskoj dimenziji mitologizacije u srpskoj kulturi vidi Nedeljkovi 2004.
42
A. D. Smit je i marksizam i nacionalizam nazvao pokretima za spasenje koji sadanju situaciju oveka vide kao opresivnu, u kojoj individue vode otuene ivote (po marksizmu), odnosno u kojoj su izgubili svoj identitet (po
nacionalizmu). M. Guibernau primeuje da se ova dva pokreta razlikuju po
usmerenju, akcentima i sredstvima. Dok je marksizam usmeren na ekonomiju
i eli da prevazie prolost, nacionalizam se bavi kulturom i crpi inspiraciju
iz prolosti elei da je povee sa sadanjou, revitalizujui tako izvorni oblik
nacionalnog identiteta (vidi M. Guibernau 1997: 79). Donekle slino vienje daje i Berajev koji, iako kritian u odnosu na obe ideologije, poreklo nacionalizma nalazi u plemenskoj, a poreklo socijalizma u hrianskoj logici
(vidi Berajev 1991).
43
Saa Nedeljkovi
44
Saa Nedeljkovi
46
47
Saa Nedeljkovi
Siguran sam da emo preiveti, a uiniemo sve da buduim generacijama iskaemo ova zloinjenja izoblienih likova ne zato da mrze ve da mogu avola
na vreme da prepoznaju.
48
Ona kae: Srbi trenutno u svetu pokazuju redak, preiveli primer hrianskog
naroda. Zato to kaem? Za prave hriane su metafiziki ciljevi iznad materijalnih. Hiljadu godina su heroji bili ljudi koji nisu davali svoje ivote za
zlato, bogatstva, materijalnu dobit, ve za veru, otadbinu, slobodu, ast, ljubav. Upravo su takvi heroji pokazali premo duha nad telom. Ovo to se deava sa srpskim narodom je za samu naciju katarza, proienje Srbi su
veliki jer su ostavili po strani sve razmirice oko vlasti i drave da bi zatitili
49
Saa Nedeljkovi
Patrik Beson je u intervjuu objavljenom 22. aprila 1999. godine izneo kritiku na raun evropske zajednice koja se stavlja na stranu Albanaca: Evropljani iz hrianstva prvenstveno preuzimaju kaznu,
dok ljubav i opratanje ostaju po strani. Ono to oni ine je u ime
dobrog, u ime Hrista, a to su oni reinkarnirali u liku teroriste UK.
Vladimir Volkov je, u intervjuu objavljenom u Vojsci od 14. aprila
1999. godine, rekao da Srbi nisu narod kao svaki drugi. Srbi dolaze iz one biblijske prie po kojoj samo onaj koji zna ta mu je cilj i
izdri do kraja, taj je pobednik. On pravi razliku izmeu katolika i
pravoslavaca: Ja uvek katolicima kaem vi ste 95 odsto pravoslavci,
samo pet odsto greite i tu je koren nesporazuma.43
Nisu samo tekstovi u asopisu Vojska imali pomenuti ton.
Razni civilni dnevni i nedeljni listovi su, ak i godinu dana nakon
NATO bombardovanja, pokazivali jaku sklonost ka mitskoreligioznom kljuu za razumevanje aktuelnih dogaaja. Veernje novosti
od 29. aprila 2000. godine (str. 4.) objavile su saoptenje jedne nacionalistike partije: Onako kako su fariseji i rimski okupatori ponizili i izloili najstranijim mukama onoga koji je pre dve hiljade
godina propovedao mir meu ljudima, istinu i ljubav, tako su njihovi
svoju domovinu. Po njoj, drava i domovina su dve razliite stvari: drava je
zemaljska institucija koju je stvorio ovek, a otadbina i/ili domovina je neto to je veno, i to dolazi od Isusa Hrista. Ona poruuje: Upravo va duh
i nas (Ruse, prim. S. N.) nadahnjuje. Nasuprot srpske stoji amerika nacija,
amerika civilizacija za koju ona kae da je bez kulture... Kultura je raanje,
otelotvorenje duha, dok je civilizacija otelotvorenje materijalnih vrednosti.
Amerikanci gaje kult oveka ali to nije hrianski ovek. Njihov ovek se
davno preobratio u hedonistiki kult ovekovog tela. Oni se bave fitnesom,
panino se boje starenja i smrti, fizikog nesavrenstva koje je u hrianskoj
kulturi oduvek bilo nevano. Prototip mukarca u hrianstvu odlikuje sila
duha, smelost, hrabrost, sposobnost samoportvovanja. Hrianska ena je
ista, materinstvo je jedna od njenih bitnijih osobina. Ameriki prototip su
samice i samci. To nisu mukarci i ene.
43
On iznosi i sledei stav: Jugoslavija bije bitku za itav svet. A predsednik Srbije Milan Milutinovi u tom smislu je izjavio: Naa moralna snaga, sa kojom smo izali iz NATO agresije, daje nam za pravo da budemo svetla taka
slobodarstva u Evropi (Reporter, 5. jul 2000. godine, 29).
50
51
Saa Nedeljkovi
Veliko je pitanje kako i na kojoj populaciji prouavati individualni plan upotrebe mita i sklonost ka teizaciji i poetizaciji drutvenopolitikih zbivanja da bi dobijeni rezultati pokazali neto
vie od proste slike trenutnog raspoloenja nacije. Smatrao sam da
je potrebno izabrati populaciju koja je najmanje sklona prouavanom sindromu, tako da sam se odluio za studente. Studenti su nacionalni sloj sa najslabijom nacionalnom vezanou, to jest to je
populacija koja je veoma otvorena prema svetu (vidi Kuzmanovi
1997: 5859). Oni su manje autoritarni i manje tradicionalni od
proseka nacije (vidi Golubovi 1995:132). Kroz svoje proteste protiv reima u prethodnoj deceniji (1991, 1992, 1996/1997) iskazali
su veliku kritinost prema unutranjim nacionalnim slabostima. Oni
su obrazovani, informisani o dogaajima u zemlji i inostranstvu.
Ukupno je ispitan 181 student sa Univerziteta u Beogradu, od
kojih je najvei broj bio sa Odeljenja za etnologiju i antropologiju
Filozofskog fakulteta u Beogradu. Tokom 1998. i 1999. godine ispitano je 149 studenata prve i druge godine studija sa pomenutog
odeljenja: grupa od etrdeset studenata je ispitana 1998, pre NATO
agresije, a grupa od 109 studenata u jesen 1999. godine, nekoliko
meseci nakon NATO bombardovanja. Na kraju, tokom aprila i maja
2000. godine, ispitana je grupa od 32 ispitanika iz jednog studentskog doma u Beogradu: ispitanici iz poslednje grupe su bili sa razliitih fakulteta i na razliitim godinama studija.47 Ovakav uzorak
suava prostor za indoktrinaciju mobilisanih pripadnika nacije i prizemljuje
uzviene ideale koji se plasiraju sa vrha. Osim toga, bila je veoma primetna i sveopta nacionalna kriza identiteta koja prua slabu osnovu za suoavanja sa takvim izazovima.
47
Procentualni odnos izmeu ena i mukaraca bio je oko 60:40 u korist ena. Studenti etnologije i antropologije ine veinu ispitanika iz sasvim jednostavnog razloga: oni studiraju na odeljenju koje se direktno bavi kako
52
53
Saa Nedeljkovi
54
nedostatka samopotovanja,52 ali i zbog prihvatanja tekovina zapadne kulture koja ima drugaiju logiku (pragmatinu) i koja je mlaa
i plia od stare srpske kulture.53 Postoji tendencija da se Srbi svrstaju u istone narode, kojima zapadna kultura, analitina i hladna, ne
lei. esto se ukazuje i na ideoloku dezorijentaciju srpske kulture
koja traje veoma dugo (Jedini narod koji nema svoj cilj).
Identifikacija uz pomo opozicije IstokZapad manifestuje
se i kroz upotrebu uoblienih stereotipa. Zapad je duhovno degenerisan, hladan, racionalan, materijalistiki orijentisan. Istok je
duhovno superioran, emotivan, mistian.54 U skladu s tim, ispitanici se veoma dive Rusima i Grcima: to se obrazlae njihovom duhovnou i razvijenom kulturom. Istie se, meutim, njihova nepraktinost, po kojoj su slini Srbima. Prema Rusima se osea i
najmanja etnika distanca, manja nego prema bliskim narodima iz
bive SFRJ (Makedoncima i Crnogorcima). Jedan ispitanik je ak
izjavio da podeljenost u okviru pravoslavnog sveta ne bi trebalo da
postoji: pravoslavlje je najbitniji inilac u tim zemljama, tako da su
razlike meu njima nevane.
Stradanje srpskog naroda se sagledava kao posledica religijske
degenerisanosti. Prolost se posmatra idealizovano. Generacija deda i baba poseduje u svakom smislu pozitivne atribute, dok je propadanje zapoelo sa generacijom roditelja.55 U skladu sa takvim
nainom razmiljanja, izlaz iz krize se vidi u jednoj sveobuhvatnoj
duhovnoj revoluciji, religioznom preobraaju. Prisutna je ideja
o srpskoj naciji kao religioznom iniocu, iji se nastanak i smisao
Zbog toga emo uvek biti potcenjeni, jer ko e da nas potuje kada se mi meusobno ne potujemo.
53
Duhovni ivot za njih (za dananje Srbe, prim. aut.) ne postoji. Vano je da
oni svaki dan jedu hamburgere i pice, piju kokakolu i uvee izlaze u kafie.
54
Jedan student stoga kae: Mi uvek imamo priliku da nama ne ovlada duhovno
siromatvo koje hara Zapadom (nije, naravno, re o tome da je Zapadna kultura primitivna u pitanju je praznina u dui koja nagriza obinog oveka,
koji je u potrazi za svojim identitetom).
55
Vidi napomene 13. i 14.
52
55
Saa Nedeljkovi
56
Iskljuiva ili istaknuta nacionalna vezanost moe se uoiti u sledeim formulacijama: Time (slabljenjem nacionalnog identiteta, prim. aut.) nam slabi
i individualni identitet, a individue su nosioci ovetva, odnosno sada i ovde:
srpstva. ili Srpstvo je i odanost ideji potenja, pravde i istine. Moda je
ovo isuvie romantiarsko vienje neega to se ve odavno osipa, ali vera u
najsvetije ideale ovenosti je jedino to nam je preostalo i to moe da nas
57
Saa Nedeljkovi
Kod mnogih je poljuljana vera u postojanje pravog, istog srpstva: oni dolaze do zakljuka da su kulture na ovim prostorima toliko
izmeane, da ne moe biti govora o nekoj nacionalnoj izvornosti i
istoti. Mnogi su veoma nesreni to svetska zajednica generalizuje i
sve Srbe podjednako kanjava izolacijom. Izvesnu otuenost prema
sopstvenoj naciji mogue je zapaziti i kroz estu pojavu pominjanja
pripadnika sopstvene nacije u treem licu: oni. Kroz radove se,
direktno i indirektno, provlai ideja o tome da je pripadnost naciji
povezana sa subjektivnou i idealizacijom.60
spase. Dole zapad, roboti koji hodaju i govore, moni renderi, drogirane
psihopate koje vladaju svetom. Pokuaj da se ne podlegne kolektivnom ludilu
primetan je u sledeim reima jednog ispitanika: Zato mrzeti Ameriku? Da
li je tamo bila veina onih koji o njoj priaju najgore? Kao prvo, Amerika
je ogromna i ne moe se generalizovati. Prosean Amerikanac je uglavnom
dobar i naivan. Koliko sam primetila tamo se ne lae kao kod nas. Presliajte
se koliko ste puta slagali u toku dananjeg dana?! U redu, Amerikanci su glupi, itaju skraenu verziju knjige Rat i mir, moda je njima to praktinije.
Koliko je ljudi stvarno studiozno proitalo Rat i mir ovde kod nas? Na tom
groznom zapadu svakome je pruena prilika da zaradi, naravno ako radi, a
ovde lekari, profesori i ostali visoko obrazovani ljudi nemaju para nekad ni
za hleb.
Kritiki odnos prema naciji u kojem se ipak nasluuje mitska matrica ogleda se
u sledeem razmiljanju: Srbija, zemlja gde se sve zavrava i nita ne poinje.
Zemlja u kojoj sam se rodila i im sam poela da razaznajem svet shvatila sam
da elim da je napustim. Zemlja vrlo interesantne kulture i tradicije, koja traje
dugo. Ali s obzirom da su je godinama vodili pogreni ljudi nita se od toga
nije moglo iskoristiti; zemlja je padala sve nie i narod sa njom. Srpski narod
ima jako puno nacionalista, to smatram kao izuzetno veliku glupost, jer kako
neko moe da brani ovakvu zemlju?! Zemlja koja nita ne donosi a uzima sve,
gde svoj svome eli loe. Zato iveti ovde? (samo zato to nam ta ista zemlja
ne dozvoljava da je napustimo) Sramota me je to sam roena ovde.
60
Kao dete iz meovitog (po nacionalnosti) braka bila sam odgajana na nain
koji mi je davao mogunost donekle ireg pogleda na, da se tako izrazim, svet,
u smislu da sam uvek bila u dodiru sa 2 do 3 kulture. Srbija nekad bogata, sa
neverovatnim prirodnim bogatstvima, najistijim rekama, najukusnijim kajmakom i prutom, i najboljom ljivovom rakijom. Tako su me bar uili. Vie
nije takva. Ili je ja sada gledam drugaijim oima. U mom malom mestu ja sam
je volela vie od svega, ali sada kada je arolija nestala, totalno je drugaija.
(kurziv autorov) ak i nacionalistiki orijentisani ispitanici priznaju da su im
lini interesi iznad nacionalnih: jedan ispitanik je na primer izjavio da je za
58
59
Saa Nedeljkovi
60
Zavrna analiza
U ovom ogledu ogranienog teorijskog i empirijskog dometa
naroita panja je bila usmerena na traenje naina da se adekvatno
pristupi prouavanju upotrebe nacionalnog mita u savremenoj kulturi Srba. Istraivanje je vreno u periodu koji je obilovao dogaajima
pogodnim za mitologizaciju: nacionalna kriza, rat, retradicionalizacija, itd. Takva drutvena klima uglavnom suava prostor za racionalno i hladnokrvno rasuivanje i otvara prostor za emocionalnu
egzaltaciju i pojednostavljenu interpretaciju stvarnosti. To pojednostavljavanje tada uslovljava odbacivanje svih suvinih i zbunjujuih
koncepcija i oslanja se na osnovne i najsnanije psiholoke i kulturoloke modele ili tipove. Istraivanjem je ponuena jedna prilagoena varijanta antropoloke metodologije koja se pokazala kao
funkcionalna u pogledu postavljenih ciljeva istraivanja: delovanja kognitivne komponente mitskih obrazaca, odnosno otkrivanje i uporeivanje modela mitologizacije na razliitim drutvenim nivoima.
to se vremenskog okvira istraivanja tie, ini se da je period koji je uzet kao okvir za prouavanje upotrebe mitova doneo sa sobom
izvesne promene u pogledu koliine, intenziteta i frekvencije, ali ne i
bitne promene u pogledu kvaliteta procesa mitologizacije. Odabrani
asopis (Vojska) pokazao se kao relevantan i reprezentativan okvir
61
Saa Nedeljkovi
62
63
Saa Nedeljkovi
64
65
Prema oekivanju, u svrhu kontekstualizacije i shvatanja znaenja dogaaja, od starih mitova koriste se iskljuivo hrianski i
kosovski mit.65 Uoljiv je znaaj dihotomizacije stvarnosti, odnosno, sistematizacija aktera i faktora preko pravljenja opozicija koje
ukazuju na potrebu za dijahromatskim tumaenjem drutvenih procesa: dobrozlo, svetlotama, ljubavmrnja, bogsotona, duh
materija, prolostsadanjost, selograd, religioznostateizam, nacionalizamkosmopolitizam, itd. Na individualnom nivou primetno je da to je objekat vremenski vie udaljen, to je jae podvrgnut
idealizaciji i afirmaciji (opozicija praroditeljiroditelji). ak i kod
naizgled anacionalno orijentisanih ispitanika primetan je duboko
skriven visok stepen identifikacije sa sopstvenom nacijom i kontemplativno uivljavanje u problem porekla i svrhe zajednice.
Na kraju treba rei da ovakvo istraivanje, iako bez istraivanja drutvene prakse nije potpuno i nema vei znaaj, moe posluiti
kao jedna od moguih polaznih osnova za razmiljanje o pravcima i
nainima prouavanja mitologizacije u savremenom ivotu Srba.
65
Jedini izuzetak u tom smislu donekle nalazimo u izjavi jedne ispitanice koja
je 2000. godine za Slobodana Miloevia napisala: Verovala sam i navijala za
oveka koji se pojavio kao Feniks iz pepela da spase svetu srpsku zemlju...
Odnos izmeu istorije i antropologije nije nova, a ni nerazmatrana tema. Meutim, poslednjih godina taj je odnos dobio drugaiju dimenziju od one koja mu je pridavana u radovima klasinih
antropologa kao to je, na primer, EvansPriard. On istoriju i antropologiju nije prikazao kao dve razliite naune discipline, ve kao dve
perspektive iste discipline; razlike izmeu njih, po njemu, potiu od
drugaijeg naglaska i metoda, ali ne i cilja (vidi EvansPriard 1983).
Ova projektovana ideoloka bliskost antropologije i istorije sve je
vie, iako uglavnom indirektno, na udaru naune kritike, kako od
strane zagovornika istorijske perspektive, tako i od strane antropologa.
H. Luthy (prema Schmidt 1976: 30 i dalje) je iz perspektive zagovornika istorijskog miljenja jo pre vie decenija kritikovao moderne tendencije u antropologiji koje su tada bile oliene u nadiruem
strukturalizmu. On je smatrao da je, od kako su strukturalisti, a pre
svega LeviStros, poeli da posmatraju kulturne pojave i procese kao
matematike funkcionalne modele, postalo mogue i poeljno civilizaciju posmatrati kao zatvoreni komunikacijski sistem, odnosno
Saa Nedeljkovi
68
69
Saa Nedeljkovi
odluivanja ta emo od prolosti prihvatiti, a ta ne. Kljuni pojmovi antropolokih istraivanja prolosti postaju drutveno pamenje i
drutveno seanje, to upuuje na zakljuak da nas zanima ono to
ljudi misle o prolosti, a ne prolost sama.
Studije etnogeneze predstavljaju graninu naunu oblast po
kojoj krstare i istoriari i etnolozi/antropolozi. Tu se esto sudaraju
pozitivizam, esencijalizam i primordijalizam, s jedne strane, i instrumentalizam, konstrukcionizam i interakcionizam (i jo mnogo drugih izama), s druge strane: jednima je obino u prvom planu politika
odnosno dogaajna istorija i istorija vie klase, a drugima kulturna
istorija i istorija svakodnevnog ivota. Iako se disciplinarne razlike
izmeu istoriografije i etnologije/antropologije esto zanemaruju,
a istoriari i etnolozi/antropolozi tesno sarauju pomaui jedni
drugima da bolje uoe i proue problem, postoje prilino vrste
disciplinarne granice, prilino nepromenljivi stereotipi jednih o drugima, ali i prilino velika distanca. Ponekad izgleda da se ove dve
discipline meusobno sve vie udaljavaju, i da je njihova saradnja
i/ili kombinacija sve tea. To, meutim, ne mora biti tako. eleo bih da
ovim radom pokaem neke od mogunosti antropolokih dopuna
ili revizija istoriografskih istraivanja etnogeneze. Jedan od takvih
doprinosa savremene antropologije istoriografskim istraivanjima
etnogeneze svakako je prepoznavanje i upotreba konstrukcionistikog i interakcionistikog pristupa: pria o etnogenezi koja je deo procesa etnike/nacionalne identifikacije, ne postoji sama po sebi ekajui da je neko otkrije i ne nastaje u izolaciji, nego se stvara kroz
interakciju vie zainteresovanih etnikih entiteta kroz dui vremenski period, esto menjajui oblik. To konkretno znai da pria o
nastanku i razvoju jedne etnike grupe ili nacije ne nastaje u jednom
centru, nego u vie konkurentskih centara moi u regionu. Nadmetanje izmeu razliitih perspektiva dovodi ili do stvaranja jedne, opteprihvaene kompromisne varijante koja vodi harmonizaciji odnosa, ili do trajnog konflikta, koegzistencije neusaglasivih pria koje
70
odravaju visok nivo dinamike meuetnikih/meunacionalnih odnosa. Pria o etnogenezi, osim toga, ne zasniva se na istorijskoj grai,
nego na interesima i eljama odreenih slojeva u tim centrima;
graa se prilagoava tim interesima, a ne obrnuto. To znai da nikakvi dokazi ne mogu bilo ta bitno da promene; jedino slabljenje
ili jaanje zainteresovanosti jedne od strana u sporu moe dovesti
do stabilnijeg reenja.
U skladu sa napred iznetim moemo rei da studije etnogeneze
predstavljaju dobar poligon za poreenje i vrednovanje istoriografskih i antropolokih metoda i pristupa. U ovom radu u pokuati da,
na primeru etnogeneze Crnogoraca, kao predmet istraivanja postavim priu o prolosti, tj. istoriografske narative, a ne samu prolost.
Sledei savremena antropoloka shvatanja, po kojima je prolost
samo jedna od perspektiva sadanjosti ili samo pomoni diskurs za
razumevanje sadanjosti i projektovanje budunosti, etnogenezom
u se baviti kao sredstvom kojim se slue razne istoriografske tradicije u cilju borbe za nacionalne interese: u prvom planu e biti nain konstruisanja etnogenetskih modela i njihova upotreba u meuetnikoj interakciji. U daljem tekstu u prikazati preovlaujue
modele crnogorske etnogeneze i njihovu meuzavisnost, izvore na
kojima se ti modeli temelje i korelacije tih modela sa aktuelnim
drutvenopolitikim procesima. Cilj ovog rada je da se proveri da
li je i u kojoj meri svrsishodno da se antropolozi na ovaj nain bave
istorijom i prolou uopte, odnosno u kojoj meri je istoriografija
danas odgovarajua kao partnerska ili pomona disciplina antropologiji, a u kojoj meri je podesna kao predmet antropolokih istraivanja. Jedan od ciljeva rada svakako je i provera u kojoj meri etnogenetske konstrukcije korespondiraju sa savremenim politikim
programima i interesima.
71
Saa Nedeljkovi
Srpska teorija
Najuticajnija i do skoro preovlaujua teorija o etnogenezi
Crnogoraca je ona po kojoj su Crnogorci deo srpskog nacionalnog
korpusa, odnosno po kojoj su Crna Gora i Srbija dve drave Srba69.
Po toj teoriji, od srpskog etnosa stvorene su dve nacije: crnogorska i
srpska. Kao slian primer navodi se nemaki etnos od koga su nastale dve, odnosno tri nacije: nemaka, austrijska i vajcarska. Dravu
Zetu (Duklju), koja je tokom 11. veka formirana na teritoriji dananje Crne Gore, veina autora iz Srbije (i mnogi iz Crne Gore) smatra
69
Jedan od prvih istraivaa koji se profesionalno bavio Crnom Gorom je Dimitrije Milakovi. On je svoju Istoriju Crne Gore objavio u Zadru 1856.
godine. Od prvih znaajnih naunih istraivaa prolosti Crne Gore treba
pomenuti i Maksima obajia, te M. erovia (vidi Hrabak 2000: 27).
72
73
Saa Nedeljkovi
Duklja od 10. veka poinje da biva nzivna Zetom (vidi Jovanovi 1998: 13).
74
75
Saa Nedeljkovi
76
77
Saa Nedeljkovi
78
Hrvatska teorija
Druga, najmanje uticajna verzija etnogeneze Crnogoraca, jeste
ona po kojoj su Crnogorci etniki Hrvati. Ova teorija se nadovezuje
na neka verovanja da je hrvatski etnos stariji od drugih junoslovenskih etnosa, te da je u odnosu na njih nezavisan78. Po tom shvatanju,
Juni Sloveni nisu jedan narod, nego je re o raznorodnoj skupini
naroda: neki od junoslovenskih naroda imaju svoju posebnost od
najstarijih vremena (vidi Lasi 1980). Po toj teoriji, koja se uglavnom
bazira na nekim podacima iz problematinog srednjevekovnog spisa
(Letopis popa Dukljanina79), Hrvatska je u srednjem veku bila
podeljena na Belu i Crvenu Hrvatsku. Crvena Hrvatska se pruala
od Duvna do grada Valone u Albaniji, i obuhvatala je i teritoriju dananje Crne Gore. Na osnovu toga neki autori konstruiu etniku
grupu Crveni Hrvati, koja je deo ireg pojma Hrvati. Osim kod
Dukljanina, izvesni posredni nagovetaji opravdanosti ove teorije
trae se i nalaze i kod Porfirogenita: zagovornici ove teorije istiu
zanimljivu injenicu da se Porfirogenit ne izjanjava o etnikom poreklu Dukljana (Zeana), iako o svim drugim poznatim skupinama
iznosi svoje miljenje. Dokazi za ovu teoriju mogu se, navodno,
nai i kod vizantijskih pisaca Skilice, Kedrena, Niifora Vrijenija,
Nikite Honijata, Teodora Skutariota i Joana Zonare; od srpskih istoriara tu je tezu izgleda donekle smatrao suvislom Vladimir orovi (vidi Hrabak 2000: 25).
Dokazi na kojima se bazira ova teorija nisu ni nedvosmisleni
ni neproblematini. Pre svega je problematina upotreba pojmova
Anto api, predsednik Hrvatske stranke prava je 2000. godine izjavio: Ako
je i istina da imam crnogorsko podrijetlo, ta je u tomu loe. Pa Crna Gora je
Hrvatska, a Crnogorci su Hrvati (prema Aleksi 2002: 100).
79
Letopis popa Dukljanina je samo jedan od naziva koji su upotrebljavali
Crni, ii, Moin. Upotrebljavaju se, prema Bariiu, jo i nazivi: Kronika
Hrvatska (Kukuljevi), Dukljanski letopis (Stanojevi), Barski rodoslov (N.
Radoji) i Dukljaninova Istorija (F. Barii vidi F. Barii 1968: CLII; takoe o Hrvatskoj kronici vidi Mandi 1973: 40 i dalje).
78
79
Saa Nedeljkovi
80
Saa Nedeljkovi
svetska rata gotovo da je, u okviru jugoslovenskog istorijskog drutva, bio postignut koncenzus da je Zeta bila srpska kraljevina (vidi
ii 1935: 323328). Pored iia i Rakog, srpsku teoriju je od
hrvatskih istraivaa prihvatao i Natko Nodilo. On je tvrdio da su, u
skladu sa delom K. Porfirogenita, u 10. veku Srbima bile naseljene i
Dioklitija, Trabunija, Konavlje, Zahulmija i Paganija. Nodilo je smatrao, za razliku od Mandia, da se ne moe govoriti o generikim
Srbima i Hrvatima, te da je teko te narode razlikovati, naroito u
Porfirogenitovo doba (vidi Glomazi 1988: 44).
Obe ove grupe teorija (srpska i hrvatska) polaze od pretpostavke da Crnogorci, kao poseban, specifian i samosvestan etniki
element sa svojim imenom, nisu postojali ni pri doseljavanju Slovena na Balkan, ni prilikom formiranja prve drave na teritoriji
dananje Crne Gore. Takoe se smatra da preslovenski etniki
element nije bio dovoljno jak da bi u veoj meri mogao uticati na
razvoj etnike/nacionalne svesti Crnogoraca. S druge strane, dok se
pojam Crnogorci uzima pre svega kao teritorijalna (geografska)
ili dravna oznaka koja je tek kasnije dobila etniku konotaciju,
termini Srbi i Hrvati se uzimaju kao stari, manjevie vrsti i
nepromenljivi etniki nazivi: Ljui tvrdi da je pojam Crnogorci i u
tursko vreme i u vreme vladika oznaavao deo srpskog naroda, a ne
poseban narod (Ljui 2001: 266).
Uverenja da su Srbi i Hrvati dva stara etnika pojma baziraju se
na injenici da se odreeni nazivi, slini nazivima Srbi i Hrvati,
pominju jo poetkom nae ere. Analizu jednog od najstrijih pomena
dao je Niko upani u svojim radovima Srbi Plinija i Ptolomeja
(1924) i Prvi nosilci imena Srb, eh, Hrvat in Ant (1928). On je
ukazivao na postojanje izvesnih etnikih skupina na istonoj obali
Azovskog mora odnosno na Kavkazu u 1. i 2. veku nae ere, iji
nazivi upuuju na Srbe i Hrvate. upani pretpostavlja da su to bila
neka azijska plemena koja su kasnije prela u Evropu i pomeala se
sa Slovenima, nametnula Slovenima ime, ali zato bila asimilovana te
83
Saa Nedeljkovi
Unutranja teorija
Trea grupa teorija, koja se po zastupljenosti i znaaju nalazi
izmeu prethodne dve, smatra da su Crnogorci samosvojan i originalan etniki entitet koji se ne moe podvesti ni pod srpski ni
pod hrvatski imenitelj. Moglo bi se, uz izvesnu opreznost, rei da je
rodonaelnik te teorije knjaz Nikola, a da je njegov nastavlja Sekula
Drljevi. Obojica su bili veoma odani srpskoj teoriji do odreenog
trenutka, kada su promenili miljenje i poeli da stvaraju drugu, do
tada ne naroito rairenu i ne tako razraenu i popularnu teoriju.
Po nekim autorima, knjaz Nikola je razlikovao dve stvari: kao prvo,
srpsko carstvo kao politiku tvorevinu koja objedinjuje sve politike
inioce koji su ulazili u sastav srednjevekovne drave Nemanjia; i kao
drugo, Duklju, odnosno Crnu Goru, s jedne strane, i Raku, odnosno
Srbiju, s druge strane, koje predstavljaju samo delove prethodno
pomenute politike tvorevine. On se, po autorima separatistike
orijentacije, veoma dugo borio za ujedinjenje sa Srbijom zato to
je smatrao da se samo ta cela politika tvorevina kao jedinstven inilac
moe izboriti za nezavisnost, iako su njeni delovi posebne etnike i
nacionalne celine (vidi Andrijaevi 2000: 145 i dalje). Crna Gora je,
u tom smislu, po knjazu Nikoli, trebalo da bude Pijemont i prirodno
politiko jezgro obnove srpskog carstva, stoer nacionalnopolitike
borbe srpskog naroda81.
81
84
Slino knjazu, i Drljevi se jedno vreme zduno borio za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, da bi dvadesetih godina 20. veka poeo da iznosi ideje po kojima Crnogorci ni rasno ni krvno nemaju nita zajedniko sa Srbima, da su Crnogorci posebna nacija, da
su Crnogorci poreklom Iliri ili Crveni Hrvati, odnosno etvrto
jugoslovensko pleme i da su nekad bili katolici, te da Crnogorci namerno nisu ni uestvovali u bici na Kosovu, iz ega valja zakljuiti
da imaju prava na svoju dravu (vidi Glomazi 1988: 85 i dalje)82.
U naunim krugovima jedan od konstruktora te teorije je Jago Jovanovi, ali je njegov mnogo direktniji i konkretniji nastavlja, Savo Brkovi (vidi npr. S. Brkovi 1974), konano uobliio i artikulisao ovakva razmiljanja. Brkovi se koristio Istorijom Crne Gore
pisanoj u Titogradu 1967, zatim delovima orovieve Istorije Srba,
pa radovima . Radojiia, Tomaa Markovia, Jagoa Jovanovia,
itd. (vidi Brkovi 1974: 11 i dalje); iako je Brkovieva knjiga privukla veliku panju, pravo rasplamsavanje diskusije izazvao je tek
njegov sledbenik, piro Kulii, budui da je bio kolovan etnolog i
rukovodilac eminentnih naunih institucija (vidi Kulii 1980).
Mnogo manje buke izazvala je studija D. ivkovia (1989), koja je
po pristupu i argumentima donekle slina Jovanovievoj. Dananje
pristalice ove teorije su, izmeu ostalih, Jevrem Brkovi83, Vojislav
Nikevi, Milorad Popovi i Radoslav Rotkovi.
sablju Ivana Crnojevia. Aneli su knjazu Nikoli predali ove darove a on je
obeao: Ja u branit Crnu Goru sabljom Ivana a traiu nae zemlje krunom
Duana (prema Andijaevi 2000: 155).
82
U novijim tekstovima autora crnogorske orijentacije za stanovnitvo Crne
Gore u periodu doseljavanja Slovena na Balkansko poluostrvo upotrebljava
se etniki neutralan i nezavisan pojam dukljanski Sloveni (vidi ekularac
2002: 36).
83
Jevrem Brkovi, urednik Crnogorskog knjievnog lista, napravio je poreenje koje ima za cilj da pokae politiku i kulturnu superiornost Crne Gore
u odnosu na Srbiju. Svoju analizu je nazvao Kako milenijumski Crna Gora i Srbija stoje u ogledalu preciznih istorijskih podataka. Kao prvo, Raka
je, po Brkoviu, dobila nezavisnost 1190. godine, 148 godina posle Zete.
Kao drugo, kraljevstvo je Raka dobila 1217. godine, 140 godina posle Zete.
85
Saa Nedeljkovi
86
drave i prihvatanje odreene konfesije je faktor koji je od tih skupina stvorio Srbe, Hrvate i Crnogorce. U skladu s tim, Crnogorci
su poseban entitet u okviru slovenskog etnikog korpusa (Brkovi
1974: 12 i dalje). ivkovi takoe smatra da je traenje etnike osnove tadanjih drava uzaludan i tendenciozan pokuaj (ivkovi
1989: 98). Da bi potkrepio svoju tvrdnju, Brkovi se poziva i na
Miroslava Krleu, koji otro kritikuje i ismeva ideju o tome da su
Hrvati i Srbi u trenutku naseljavanju na Balkan bili formirani narodi sa jasnom nacionalnom sveu (Brkovi 1974: 89). Brkovi i
Kulii stavljaju akcenat i na preslovenski i na stari slovenski (predravni i prenarodni) etniki element, koji je takoe uestvovao u
stvaranju identiteta kasnijih srednjevekovnih drava: u Crnoj Gori
su pre Slovena iveli Grci, Rimljani, iliroromansko stanovnitvo
(romanizovani Iliri, Dakoromani, Jaudije, Krii, panji, Bukumiri,
Mataruge i drugi isto 25; vidi i Kulii 1980: 21; takoe Hrabak
2000: 25)84. Stari Zeani (Luani), srednjovekovni stanovnici Zete,
nastali su kao posledica meanja ovih neslovenskih etnikih elemenata i Slovena: Cviji Luane nije smatrao pravim Slovenima (vidi
Hrabak 2000: 25).
Ovde se moe izneti jedno zapaanje koje, u sutini, ne predstavlja kritiku samo ove teorije, ve se odnosi na jednu praksu koju,
iako drugaije direkcije, nalazimo i u drugim teorijama. Naime, ini
se da su se Brkovi i Kulii esto nekritiki pozivali na hrvatske izvore i zakljuke hrvatskih istoriara koji su imali politikih tenji da
Crnogorce odvoje od Srba: budui da je u to vreme bilo teko dokazivati da su Crnogorci Hrvati, pokuavano je da se bar dokae da
srpsko poreklo Crnogoraca nije neupitno85. Sline tenje nalazimo
Pleme Pipera formirali su stari Srbi (Luani) na podruju gdje je bilo vlakog
stanovnitva (Mugoa) koje je vremenom poslavenjeno, Enciklopedija Leksikografskog zavoda (prema Brkovi 1974: 25).
85
Pria se da je Maek tvrdio da je karta na koju bi Hrvatska mogla da igra u
cilju destabilizacije Srbije i Jugoslavije, izmeu ostalog, i Crna Gora, zbog
svoje ponositosti.
84
87
Saa Nedeljkovi
Vodei ideolog nezavisne Crne Gore danas je verovatno predsednik Dukljanske akademije Jevrem Brkovi. On Srpsku pravoslavnu crkvu naziva okupatorskom crkvom, istie presrpske elemente crnogorske istorije (dukljansku i zetsku prolost), a DANU izdaje i asopis koji se zove Doclea (vidi
Tunji 2001: 3).
88
Saa Nedeljkovi
izvora zakljuuje da su Crnogorci junoslovenski narod zapadnoslovenskog porekla, u prasrodstvu sa severnim Rusima i Poljacima, posebno iz njihovog Zapadnog Primorja (isto 278). Preci
Crnogoraca, kae Rotkovi, doli su iz plemenskih saveza Veleta
Ljutia i Obodrita koji su nastanjivali predeo izmeu ua Visle u
Baltik i Atlantika (isto 278). Glavne dokaze Rotkovi nalazi u toponimima; u Polablju i Pomorju nalazi se na stotine toponima koji su
identini sa onima u Pomorju Zetskom (isto 278). U pisanim izvorima Rotkovi se veoma vrsto oslanja na injenicu da se u srpskim
srednjevekovnim dokumentima jasno odvaja srpska zemlja od
pomorske, odnosno od zetske zemlje ili pomorja zetskog (isto
278). Rotkovi podvlai opteprihvaeni stav da se rasni slojevi ne
slau sa kulturnim slojevima, jezicima i dravnim granicama, tako
da se on nije usmerio na traenje kontinuiteta gena ve svesti, to
ga je vie opredelilo ka traenju kulturnih a ne biolokih dokaza
(isto 279). Rotkovi u literaturi pronalazi povod da Stare Crnogorce (Starocrnogorce) nazove dukljanskim Slovenima (isto 280). Po
njemu, Crnogorci su jedini narod na Balkanu sa izvodom iz matine knjige roenih (isto 279), koji su se naselili na Balkanu pre
Srba i Hrvata (vidi Rotkovi 1997: 243). Razlike u kulturi Srba i Crnogoraca Rotkovi nalazi kako u teritorijalnoj rasprostranjenosti, tako i u razliitoj kulturi sahranjivanja, razliitom jezikom supstratu
sa ijekavskim izgovorom, razliitom mentalitetu, razliitoj strukturi
plemenske zajednice (isto 243). Kada je odnos prema Srbima u pitanju, Rotkovieva glavna teza je da se srpstvo u Crnoj Gori temelji
na izjednaavanju pravoslavlja kao srpske vere i narodnosti i na izmiljanju srpske tradicije (isto 244). Osim toga, po istom autoru,
srpske institucije su tokom vekova planski vrile unitavanje dokaza
o presrpskom sloju crnogorske svesti, tako da danas nema mnogo
materijalnih i duhovnih ostataka tog perioda crnogorske prolosti
(isto 244).
90
Drugi problem sa kojim se Rotkovi hvata u kotac jeste odnos razliitih naziva drave i naroda koji su postojali na teritoriji
dananje Crne Gore. Jedan od glavnih problema dokazivanja vekovnog kontinuiteta crnogorske drave je drugaiji naziv te drave u
srednjem veku od onoga u novom veku. U tom smislu Rotkovi ulae veliki napor da dokae da postoji kontinuitet izmeu Pomorja,
Duklje, Zete i Crne Gore, i stalno pravi poreenja sa drugim nacijama koje imaju isti ili slian problem (vidi Rotkovi 1999: 22).
Saa Nedeljkovi
starost barske biskupije i da je u velikoj meri zasnovano na legendama i izmiljotinama (N. Klai 1971: 17 i dalje). Negativnu ocenu kao
istorijski izvor ovaj je tekst dobio i od Rakog i Jireeka (Vukevi
1981: 39). Dodatnu zabunu unose i nazivi odreenih oblasti koji vie
odavno nisu u upotrebi (vidi Novakovi 1977; takoe Mandi 1973).
Letopisu se porie istorijska vrednost jer se u njemu esto ili uopte
ne pominju datumi, godine i imena poznatih vladara: ne pominje se
ak ni glavna linost Duklje iz sredine 11. veka, Stefan Vojislav (vidi
Glomazi 1988: 31). No, vei problem od nepotpunosti izvora jeste
injenica da istoriari namerno ili nenamerno prilikom interpretacije
izostavljaju ili izbegavaju da pomenu pojedine delove izvornog teksta, kako ne bi opravdanost svoje teorije doveli u pitanje. Srpski istoriari esto izbegavaju pominjanje pojma Crvena Hrvatska, pravdajui se da je to neozbiljan i krajnje neproveren podatak, a hrvatski
istoriari prenebregavaju Porfirogenitovu tvrdnju da su zahumsku i
travunijsku oblast naseljavali Srbi, sa argumentacijom da je to irelevantan podatak za razmatrani problem.
Tumaenje je posebna pria. U mnogim dokumentima se u
stvari ne pominju ni Hrvati ni Srbi ve Sloveni odnosno Goti (Sclavorum odnosno Gothorum; vidi Mandi 1973: 43 i dalje). To ostavlja mogunost tumaima da tu skupinu kasnije, veoma vetim
dokaznim postupkom, podvedu pod skupinu Hrvati odnosno
Srbi. Da nevolja bude vea, nijedan od ovih izvornih tekstova
nije sauvan u originalu, nego su danas poznati po prepisima. Tek
to daje mogunost da se sve to nije u skladu sa sopstvenim miljenjem prikae kao posledica greke u prepisivanju. Nepotrebno
je napominjati da sastavljai ovih starih tekstova ni izdaleka nisu
bili objektivni, i da su njihovi izvetaji bili u skladu sa njihovim
politikim pretenzijama. To ostavlja mnogo prostora da se prilikom
tumaenja te tendencioznosti od strane objektivnih istraivaa
otkriju i isprave i tako prilagode odreenoj ideologiji. Mandi,
na primer, i sam smatra da je delo Kraljevstvo Hrvata (tanije
92
Saa Nedeljkovi
Hrvatske: jer ako se prevede sa skroz, onda je splitska nadbiskupija bila vea od hrvatske drave, a ako se prevede sa gotovo onda
je hrvatska drava zahvatala vei prostor od nadbiskupije (isto 135).
Izvorni tekst, dakle, moemo itati na sledee naine: A zatim da
pomenutoj majci crkvi, koja je metropola do obala Dunava i
gotovo po cijelom kraljevstvu Hrvata... ili A zatim da pomenutoj
majci crkvi, koja je metropola do obala Dunava i skroz po cijelom
kraljevstvu Hrvata... (vidi isto 139). Opredeljivanje za jedno od znaenja povlai sa sobom i opredeljivanje za to da li su Srbija i Bosna
bile deo Hrvatske ili ne.
Darovnicu vojvode Trpimira, koja se uzima kao vaan dokaz
da je Bosna bila u sastavu Hrvatske u 9. veku, ocenjuju i oni koji
joj pridaju vanost kao delimino netanu. Na primer, ii navodi da je onaj deo darovnice koji govori o prostiranju splitske
mitropolije ubaen od strane neke kasnije ruke (prema Mandi
1973: 134136), kako se taj podatak ne bi kosio sa njegovom tezom
da se Hrvatska pre 11. veka nije prostirala juno od Cetine. Tako
se dovodi u sumnju istinitost jednog svedoanstva na osnovu koga se ipak kasnije stvaraju itave teorije. Budui da su razliiti delovi Porfirogenitovog O upravljanju carstvom meusobno kontradiktorni, Mandi sretno pronalazi nain da ih uklopi u svoj
mozaik: smatra da je Porfirogenit sabrao podatke iz razliitih razdoblja i smestio ih u delo bez razgranienja. Mandi stoga preduzima postupak otkrivanja koji delovi pripadaju kom periodu: ono to
se poklapa sa Mandievom tezom biva smeteno u period pisanja
teksta, a deo koji opovrgava Mandievu tezu i koji je kontradiktoran
prethodnom, smatra se umetkom koji se odnosi na neki raniji ili
kasniji period (Mandi 1973: 157 i dalje). Nada Klai, pak, direktno i bez uvijanja, kritikujui irkovia, kritikuje i izvore koje irkovi koristi i koje (moda) pogreno interpretira. Ona izvetaj
Konstantina Porfirogenita naziva nekritikim i smatra da njegove
podatke moe koristiti samo onaj istoriar kome nije odve stalo
94
Saa Nedeljkovi
ovaj rad nije se nigde spustio na nivo hrvatskih radova sline vrste,
na nivo radova jednog Pavla Ostojia, jednog Dinka Tomaia, Vlaha Raia, Bogdana Radice, oba Metrovia, Cilige i druine. To bi
bilo nedostojno Srbina i naunika. Za rad Pera Digovia Kosti
kae da je skoro svaki citat falsifikovan te da su to samo Hrvati
u stanju da ine. On zato istie da ni najmanje ne eli da se priblii
hrvatskoj praksi citiranja. On zakljuuje da ako ima malo razuma
kod Hrvata, moe ova knjiga uticati da i oni uvide stvarnost, mada
je re o narodu koji je neprirodno sazdan i sa kojim je opasno
iveti zajedno (vidi Kosti 1990: 12 i dalje). Drugi prosrpski autori
bili su mnogo blai i, mada su ukazivali na izvesne nenaune razloge prihvatanja odreenih stavova od strane pristalica crnogorske
odnosno hrvatske teorije, ograniavali su se na kritiku upotrebe
izvora iz druge ruke i na pogreno navoenje (vidi npr. u Glomazi
1988: 97 i dalje). Crnogorski istraivai posebne crnogorske orijentacije, kao Kulii npr, kritikuju ostale teorije i njihove dokaze kao
protivrene i tendenciozne (Kulii 1980). Od pristalica hrvatske
teorije najglasniji i najotriji je Mandi (1967, 1973 itd).
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
simboli za neto u izvesnom smislu transcedentno. Zato elja Crnogoraca da se deklariu kao Srbi, kao i vekovima stvaran i odravan kosovski mit ne moraju imati stvarno istorijsko utemeljenje, ve
je to pre ideoloki orijentir u cilju buenja i odranja nacionalne
svesti (vidi Tomovi, prema Zora Latinovi 2001: 3435).
I druga teorija se moe kritikovati sa nekoliko argumenata.
Prvo, Porfirogenit navodi da je Mihajlo Vievi, vladar Zahumlja i
Travunije (dakle oblasti u neposrednoj blizini Duklje), vladao Srbima (vidi R. Novakovi 1977). U skladu s tim, vrlo je problematino
tvrditi na osnovu izvetaja popa Dukljanina da je postojala Crvena
Hrvatska koja je obuhvatala i ove oblasti, odnosno tvrditi da su
stanovnici Crvene Hrvatske bili Hrvati. Istina, postoje tumaenja
koja pronalaze sretno reenje: stanovnitvo Zahumlja i Travunije je
moglo biti srpsko, dok su plemstvo i vladar mogli biti drugaijeg
etnikog porekla (vidi Novakovi 1977: 67 i dalje). Ve je pomenuto
da su pojmovi Crvena i Bela Hrvatska bili retko u upotrebi, te
da su ti nazivi imali sporedni znaaj pa se ne javljaju u zvaninim
dokumentima. Osim toga, injenica da su se Crnogorci u Carigradu
u 19. veku izjanjavali kao Hrvati, kako kau neki izvori, moe lako
biti objanjena praktinim razlozima: to su oni mogli da ine zbog
straha od turskog proganjanja, a ne zbog toga to su se zaista tako i
oseali (vidi Nenadovi 1929: 105114; takoe u Dragievi 1939:
334341).
Politiki aspekt celog problema nije izgledao nereiv polovinom 19. veka, kada su se stvarali nacionalni programi, nacionalne
elite i ideja o jugoslovenstvu. U tom periodu ak je i kod Hrvata
preovladavalo miljenje da je Crna Gora teritorija koja bi trebalo
da pripadne Srbiji. Prvi plan o stvaranju jugoslovenske federativne
drave Jugoslavije, nastao 1848. godine od strane Matije Bana i saradnika, predvia osnivanje drave Bugara, Hrvata i Srba sa jasno
definisanim granicama izmeu ta tri konstitutivna dela. Bosna je
trebalo da bude podeljena izmeu Hrvatske i Srbije (Vrbas bi bio
100
Saa Nedeljkovi
Treba naglasiti da je irkovi moda i najcenjeniji istraiva srednjovekovne Bosne na prostoru bive SFRJ. Njega uvaavaju i predstavnici savremene
bonjake istoriografije (vidi Lovrenovi 2006: 259).
103
Saa Nedeljkovi
stanovnitvo tamnije kompleksije: ovi pravoslavni Vlasi su bili dobra osnova za stvaranje novog pravoslavnog stanovnitva iz koga e
kasnije nastati srpski element u Bosni (prema Ekmei 1995: 15). I
u tekstu Narodi i narodnosti Bosne i Hercegovine u revidiranom
izdanju Enciklopedije Jugoslavije iz 1985. (Zagreb, tekst M. Filipovia
i N. Hadidedia) stoji da je etnika struktura u Bosni stvorena tek
nakon turskog osvajanja 1463. Turci su, po tom shvatanju, u Bosni zatekli dva pravoslavna naroda: Srbe i prilino slavizirane Vlahe. Pravoslavna crkva je praktino sprovela asimilaciju Vlaha ujedinjujui
ih sa Srbima (prema Ekmei 1995: 21). Ovaj obrazac nalazimo kod
hrvatskih istoriografa i prilikom analize naseljavanja Vojne krajine.
Mandi uopte i ne spominje Srbe prilikom naseljavanja stanovnitva u Vojnoj krajini: on Krajinike uvek naziva samo Vlasi, esto ne
spominjui ak ni njihovu veroispovest (D. Mandi 1973 II: 4546).
Vojna krajina je formirana od sredine 16. veka da bi se Habzburka
monarhija zatitila od turske opasnosti. Stanovnitvo Vojne krajine
je predstavljalo meavinu srpskih (ili pravoslavnih uopte?) izbeglica
iz turske imperije sa ve postojeim malobrojnim hrvatskim ivljem.
Od tada traju pokuaji Srba da ovu teritoriju prisvoje, kao i pokuaji
Hrvata da umanje znaaj Srba, odnosno da ih odatle proteraju ili pokatolie i tako asimiluju. U periodu kada su Srbi vrili naseljavanje
ovog podruja ono je bilo mahom nenaseljeno, jer su njegovi stanovnici odatle izbegli zbog turske opasnosti. Hrvatska strana eli
da tim deavanjima da etniki neutralniji ton tako to ukazuje na
podatak da su naseljenici iz turskih oblasti, koji su se tu naselili
privueni obeanim povlasticama, bili poznati pod nazivom Vlasi:
oni su bili pravoslavci i govorili su junoslovenskim dijalektom (videti Grandic/Promitzer 2000: 125 i dalje). Podgrupa ovih Vlaha
katolike veroispovesti (Bunjevci) takoe je naselila Vojnu krajinu
(isto 127)88.
88
105
Saa Nedeljkovi
106
Saa Nedeljkovi
K
rlea je pisao da je Bosna bila refugium haereticorum zapadnoevropskog
manihejskog svijeta. Sjedite manihejskog antipape i moralno intelektualni
centar albigenskog otpora poslije pada Provance (prema Dodig 2006: 245).
109
Saa Nedeljkovi
i materiju, odnosno na dobro i zlo. Iako su bili progonjeni i od pravoslavaca i od katolika, oni su, po oroviu, pravoslavcima bili
blii, jer ih je spajala potreba za odbranom od agresivnih katolika
kao i zajedniko istonjako naslee. Oni su se zbog toga kasnije u
masi pravoslavnog stanovnitva i izgubili (orovi 1989: 43 i dalje).
Meutim, orovi kae da su bogumili razvili i nacionalnu crtu, te
da su se nazivali Bonjanima: dakle, neto novo ili drugaije i od
Srba i od Hrvata (isto 45). Donekle slinu tvrdnju, a suprotnu Mandiu, iznosi i Vaso Gluac. On je smatrao da su bogumili jedna sekta
u okviru pravoslavlja. I drugi autori iz Srbije su eleli da dokau da
je uenje bosanskih krstjana i pravoslavnih hriana istovetno, te da
je veliina Crkve bosanske praktino konstrukcija koja ima za cilj da
umanji znaaj pravoslavne crkve i Srba. I sam naziv krstjani dokazuje, po nekima, da se ovi vernici nisu razlikovali od drugih pravoslavnih vernika, odnosno da su se razlikovali od katolika: naime,
na Istoku se odrednica krstjanin esto upotrebljavala da se istakne
privrenost hrianskom pravoverju za razliku od latinske vere
(vidi Petrovi 1995: 263 i dalje; naroito 279281). Petrovi kritikuje irkovia zato to donosi zakljuke na tetu srpskog naroda:
irkovi se, kako kae Petrovi, preteno oslanja na rimokatolike
izvore koji su posle rascepa crkava 1054. godine pisani u propagandnom i optuujuem tonu protiv vernika Bosne (isto 275).
Kao to prosrpski istoriari kritikuju svoje sunarodnike
neistomiljenike koji piu na tetu svoje nacije, tako i hrvatski kritikuju svoje zemljake koji su nacionalnoj stvari naneli vie tete
nego koristi. Mandi u Predgovoru svojoj knjizi Crvena Hrvatska
(9 i dalje) ali to je prvi hrvatski istoriar (Ivan Lui) preveliku
vanost dao delu K. Porfirogenita, a omalovaio stare hrvatske
hronike, te je Hrvatsku sveo na manju teritoriju nego to je ona
stvarno zauzimala: to e, po Mandiu, omoguiti kasnijim srpskim
istoriarima da se pozivaju na njega prilikom stvaranja svoje srpske istorije.
110
Nada Klai je u svojoj Srednjovekovnoj Bosni (1989) pokuala da u pogledu Bosne dokae neto slino to je pokuavao i S. Brkovi kada je govorio o istoriji Crne Gore. Ona smatra da je Bosna
postala samostalna drava veoma rano, uporedo sa dravama Srba i
Hrvata, te da se ne moe govoriti o srpskoj ili hrvatskoj upravi nad
Bosnom i Hercegovinom. Ona stoji na stanovitu da je Bosna imala
svoj politiki ivot i pre nego to su Srbi i Hrvati uli u Bosnu, te da
su njene dinastije samo njene, nezavisne i samosvojne (vidi Klai
1989: 34). Poenta je slina kao i kod slinih tendencija kada je re o
Crnoj Gori: Sloveni su u trenutku doseljenja na Balkan manjevie
neizdeferencirana celina. Tom masom vladaju Avari, a postepeno
se na osnovu teritorijane organizacije stvaraju jezgra kasnijih naroda.
Istina, Klaieva kae da su moda u trenutku doseljavanja srpsko i
hrvatsko jezgro ve bili formirani, ali da to nema nikakvog posebnog
znaaja za formiranje samostalnog i nezavisnog bosanskog jezgra
(isto 5 i dalje). U prilog tome, po miljenju Klaieve, ide i postojanje
Crkve bosanske, to pokazuje kako samosvojnost tako i nezavisnost
od hrvatske i srpske drave u kojima je religijski konfesionalni
ivot bujao (isto). Slinog je miljenja, bar kada je o etnogenezi stanovnitva Bosne re, bio i Pjer Kokel 1895. godine: on je smatrao da
se ne moe govoriti o uticaju samo jedne nacije (srpske ili hrvatske)
na formiranje bosanskog naroda/nacije. Ipak, on smatra da je prvi
uticaj doao sa hrvatske strane: dokaz za to je nasledna titula bana
koju su imali bosanski vladari, koja postoji kod Hrvata ali ne i kod
Srba (Kokel 1998: 112).
Na ideje Klaieve nadovezuju se i savremeni bonjaki ideolozi,
na primer, Adil Zulfikarpai. On istie kontinuitet bogumila i dananjih Muslimana odnosno Bonjaka. On smatra da je bosanski
narod najstariji dravotvorni narod na prostoru Jugoslavije, te da
je imao svoju sopstvenu nezavisnu crkvu Crkvu bosansku. Za to
vreme Srbi i Hrvati su, po njemu, u Bosni bili peta kolona Vizantije, Rima i Ugarske. Bonjak je po njemu odrednica koja se tie i
111
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
su, a to smo videli i na primeru Crnogoraca, u procesu obnove etnike i nacionalne svesti Bonjaka vrlo vani momenti bili pojava
komunistikog pokreta i Narodnooslobodilake borbe, odnosno
formiranje Druge Jugoslavije (vidi Redi 2002: 10).
MuslimaniBonjaci su se u novijoj istoriji podvodili pod razne odrednice: Srbi muslimani, Turci, Hrvati, muslimani kao verska zajednica, muslimani nacionalno neopredeljeni, Muslimani u
nacionalnom smislu, Bonjaci, itd. Kao i na primeru Crne Gore,
osnovni problem ostaje da li je ova grupa dobila ime po teritoriji,
ime odreena teritorija postaje osnova za etniko udruivanje, ili
je teritorija dobila ime po narodu, ime se nacija razvila na etnikoj
bazi. To, meutim, ne igra nikakvu ulogu u smislu opravdanosti
njihovog posebnog nacionalnog oseanja.
Kao to smo mogli da vidimo, gotovo da bi se po tezi koju
odreeni autor zastupa moglo bez dvoumljenja pogoditi iz koje
sredine dolazi: iz srpske, hrvatske ili bonjake. Vrlo vana stvar je
injenica da se i u sluaju Crne Gore i u sluaju Bosne velika vanost
pridaje postojanju samostalne nacionalne crkve i drave: to su dva
elementa koja podupiru tezu o posebnoj naciji, odnosno nepostojanje tih elemenata dovodi u sumnju njihovu posebnu nacionalnost91.
Zbog toga se kod srpskih i hrvatskih istoriara u vezi sa istorijom
Crne Gore i BiH uoava pokuaj da se dokae povezanost sa srpskom odnosno hrvatskom dravom i crkvom. Etniki element nije
od male vanosti. Sa hrvatske i srpske strane, kroz esencijalistiku
vizuru, pokuavaju da se dokau teze da su prilikom doseljavanja na
Balkan Srbi i Hrvati bili oformljeni narodi. Crnogorski i bonjaki
usmereni (autohtoni) ideolozi zagovaraju vie dijalektiki pristup,
ali samo do izvesne granice: oni pokuavaju da se dokau da su narodna
91
114
Zavrna analiza
Nakon ovog pregleda istoriografskih studija o etnogenezi Crnogoraca i Bonjaka i uporedne analize rezultata istoriografskih
istraivanja iz razliitih sredina, moemo rei da je sve vea nezainteresovanost i kritinost antropologa prema istoriografskom metodu u dobroj meri opravdana. Nizak stepen pouzdanosti osnovnih
izvora i veoma velika doza subjektivnosti u interpretaciji tih izvora,
predstavljaju odbijajue faktore. Privlani antropoloki faktori,
oni zbog kojih se istraivai opredeljuju za antropoloki a ne istoriografski pristup, s druge strane, ne tiu se pouzdanosti podataka
i interpretacija, nego uvianja da je dolo do krupne promene u
nainu opteg percepiranja drutvene stvarnosti, zbog ega se radi na
premetanju akcenta sa istroenih na novootkrivene resurse ili nivoe
naunih injenica. Savremeni antropoloki metod polazi upravo od
toga da je nepouzdano sve, osim da ljudi imaju nekakve predstave,
da na osnovu tih predstava donose stavove i da onda deluju u skladu
sa tim stavovima. Nema objektivne drutvene istine, postoje samo
razliite perspektive. Shvatanje da subjektivne predstave postaju
realnost i konstanta koju jedino ima smisla prouavati, paradoksalno
ini antropologiju kredibilnijom od istoriografije. Vea fleksibilnost i prilagodljivost antropolokog pristupa ini antropoloke
metode i rezultate aktuelnijima, mada kratkotrajnijima. Praenje
ritma promena bazinih civilizacijskih tendencija i prilagoavanje
115
Saa Nedeljkovi
117
Organizovani kriminalitet
kao vieznana potkultura:
hajduija izmeu graanske i
nacionalne ideologije i izmeu
narodne i nacionalne kulture
Relativnost i/ili vieznanost drutvenih pojava i procesa predstavlja pretpostavku ija je utemeljenost i proverljivost proporcionalna naoj sposobnosti da drutvene procese posmatramo u vie
razliitih drutvenih dimenzija ili diskursa, odnosno da ih posmatramo u duem vremenskom intervalu. U razliitim sredinama, sa
stanovita razliitih ideologija, kao i u razliitim situacijama i uslovima,
ista ili slina pojava moe imati razliit znaaj i razliito znaenje,
odnosno drugaije mesto i drugaiju funkciju u drutvenom sistemu. Problem vieznanosti prisutan je ak i u sluaju fenomena koji
se esto smatra jednoznanim u najveoj moguoj meri: fenomenu
kriminaliteta.
Problem kriminaliteta predstavlja, to zbog svoje zanimljivosti,
to zbog svoje rairenosti i sloenosti, predmet istraivanja vie naunih disciplina. Iako ima jednaka prava na ovu temu kao i druge,
Saa Nedeljkovi
starije i bolje utemeljene i definisane discipline (kriminologija, istorija, psihologija, sociologija), sociokulturna antropologija to pravo
do sada nije dovoljno koristila. Zbog toga studijama o kriminalu nedostaju dublje i svestranije kulturoloke analize, nedostaju komparativne analize tradicionalnih i savremenih oblika kriminala, zatim
analize transformacija odreenih oblika kriminaliteta, kao i analize
odnosa izmeu individualnih i institucionalnih (ali i izmeu lokalnih
ili regionalnih i nacionalnih) konceptualizacija kriminaliteta, koje
obuhvataju i subjektivne stavove samih kriminalaca. Pomenuta neiskorienost prava na istraivanje posebno je vidljiva u srpskoj
etnologiji i antropologiji koja, osim sporadinih i posrednih prouavanja kriminaliteta, nema nijednu ozbiljniju studiju o ovom problemu92. Razloga za to ima mnogo i tiu se kako sloenosti samog
problema prouavanja, tako i izvesne nesigurnosti i dezorijentisanosti istraivaa, ali i nedovoljne razvijenosti teorijskometodolokog postupka. Novoformirane studije Antropologije kriminala
na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u
Beogradu imaju stoga za cilj da popune praznine koje ostaju iza
istoriografskih, kriminolokih, sociolokih i psiholokih istraivanja kriminala, ali i da daju podsticaj mladim etnolozima i antropolozima da se, iz antropoloke perspektive i antropolokim metodima, poduhvate prouavanja ove u naunom smislu veoma zahvalne
teme.
92
Od starijih autora treba izdvojiti T. orevia koji je u vie svojih lanaka,
objavljenih u zborniku Na narodni ivot, obraivao pojedine vrste i aspekte
kriminaliteta (Kraa crkava, Nekolike turske kazne, Jedna kazna za ene,
Hajduk Stanko vidi T. orevi 1984). Neizostavno treba pomenuti i N.
Pavkovia, koji se problemima kriminaliteta bavio posredno, preko prouavanja obiajnog prava i pravne etnologije (vidi, npr, Pavkovi 1979; takoe
Pavkovi 1977). Od novijih istraivanja mogu se, na primer, pomenuti olovieva kratka studija o Ljubi Zemuncu kao junaku paraliterarnih pria
(vidi olovi 1990) i Kovaevieva semioloka analiza deavanja u vezi sa
fantomom u belom poreu (Kovaevi 2001: 126134).
120
Uprkos brojnim istraivanjima, genezi komunikacije i korelacije izmeu kriminaliteta i drugih segmenata kulture, a time i genezi
semiologije kriminaliteta, nije do sada posveena dovoljna panja.
Zbog toga u u ovom radu pokuati da nanem temu kulturne vieznanosti kriminalnog ponaanja, odnosno da nanem problem
nastanka, transformacije i kontekstualizacije odreenih oblika kriminaliteta. Pokuau da razmotrim problem meusobnog korespondiranja razliitih oblika kriminala, kao i problem korespondiranja razliitih oblika kriminala i drugih elemenata kulture, odnosno
kulture u celini. Jedno od vanih pitanja kojim u se baviti tie se
ideoloke bliskosti razliitih oblika organizovanog kriminala; u tu
svrhu bie izvrena komparativna analiza njihovih geneza, struktura i funkcija, kao i njihov istorijski odnos sa slinim pokretima.
Pod pojmom kriminalitet ne krije se nikakva jedinstvena i/ili
posebna ideologija, ali ni jedinstveni oblik drutvene prakse, pa
je veoma teko govoriti o kriminalitetu uopte93. Iza kriminalnog
ponaanja mogu se kriti razliite orijentacije, uverenja, ideologije,
politike opcije i drutvene teorije: kriminalitet je nekad posledica
bolesti ili devijantnosti (psihopatski kriminalitet i slino), nekad
rezultat neogranienog egoizma, nekad je sredstvo politike borbe
(terorizam), nekad posledica nesnalaenja u novim drutvenopolitikim uslovima, nekad posledica klasnih, socijalnih, verskih i/ili
etnikih podela i nejednakosti (vidi Muncie 2002: 8 i dalje), nekad neprihvatanja socijalnih ogranienja kao takvih, nekad rezultat urgentne potrebe, itd. Ono to je zajedniko svim oblicima kriminaliteta je praksa krenja vladajuih (ne nuno i opteprihvaenih)
zakonskih i/ili moralnih pravila: kriminalitet ne podrazumeva nuno borbu protiv svih drutvenih vrednosti, morala i zakona. Kod
normalnih ili neubeenih kriminalaca spremnost za kriminalno
ponaanje je situaciono, uglavnom se javlja samo onda kada se ne
93
121
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
Organizovani kriminal
Organizovani kriminal se tokom istorije javljao u raznim oblicima i esto imao sloeno (ili nejasno) socijalno znaenje. On je na
razne naine bio povezivan sa etnikim i nacionalnim identitetima,
a nastanak pojedinih njegovih varijanti direktno je povezan sa sukobom izmeu narodne i nacionalne kulture. Meutim, etnicitet i
nacionalizam ne ine sutinu organizovanog kriminala, niti imaju
direktne veze sa njegovim osnovnim ciljevima i metodima. Odnos
organizovanog kriminaliteta sa ovim ideologijama, s druge strane, ne
moe biti smatran sluajnim ili nebitnim, jer postojanje ovog odnosa nije izuzetak, ve pravilo koje se javlja kod svih oblika organizovanog kriminala.
Organizovani kriminal je jedna od najpoznatijih formi kriminala i predmet je brojnih sporenja. Pojedini kriminolozi smatraju
da je organizovani kriminalitet relativno nova pojava koja se javlja
poetkom 20. veka (Manojlovi 2006: 33). Meutim, sa istorijsko
antropolokog stanovita posmatrano, organizovani kriminalitet
je veoma stara pojava, a ono to danas smatramo organizovanim
kriminalom samo je savremeni oblik jedne duge tradicije. Budui da
organizovana kriminalna grupa ima svoj jezik, svoje zakone, istoriju, tradiciju, obiaje, metode i tehnike, moemo je nazvati potkulturnom grupom (isto 32). Pojam organizovano kriminalno delovanje prvi put se sree poetkom 18. veka u Engleskoj, kada je on
124
125
Saa Nedeljkovi
Mafija
Gotovo je nemogue pratiti istoriju organizovanog kriminala
uopte, budui da se takva pojava javlja ve sa prvim drutvenim ureenjima i zahvata previe iroko polje drutvenih delatnosti. Ono
to je donekle mogue pratiti to su odreene kriminalne tradicije u pojedinim zemljama ili regionima koje su kasnije uobliile
u relativno definisane kriminalne organizacije. U tzv. zapadnoj
civilizaciji najpoznatiji takav primer je Mafija (Maffia). Iako se pod
ovim pojmom danas podrazumevaju sve kriminalne organizacije,
on se prvenstveno odnosi na sicilijansku mafiju, ili Koza Nostru
(Cosa Nostra). Ono to danas podrazumevamo pod tim pojmom
predstavlja prilino izmenjen i u pojedinim aspektima prenaglaen
oblik jedne veoma duge drutvene i kulturne tendencije. Ta kultura
se toliko menjala u pojedinim fazama svog razvoja, da je teko
govoriti o kontinuiranom razvoju; pre bi se moglo rei da je re o
jednoj bazinoj orijentaciji koja je u razliitim uslovima poprimala razliite oblike.
Pojedini istraivai smatraju da je ovaj oblik grupisanja i delovanja proizaao iz otpora okupatorima koji su tokom istorije
126
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
nacionalni prosperitet. Kao to smo mogli da vidimo u ratu na prostoru bive SFRJ, nije retkost da se kriminalci aktivno ukljuuju u
borbu za nacionalne interese, pa ak da se za njih i rtvuju. Meutim,
isto tako smo bili svedoci brojnih primera gde je ostvarivanje profita za kriminalce bilo daleko vanije od borbe za nacionalne interese; profesionalna solidarnost bila je esto jaa od etnike i/ili nacionalne solidarnosti. Sporadini istorijski primeri, kada mafija
sarauje sa nacionalnim institucijama ili se stavlja u slubu nacionalnih interesa, ue nas da to gotovo nikada nije bezuslovan akt: on
uvek u pozadini krije dugoroni poslovni interes95.
Mafija, dakle, predstavlja sloen fenomen. Prilikom njegove
analize treba voditi rauna o uslovima koji su doveli do njegovog
nastanka, kao i o drutvenoistorijskim okolnostima koji su doveli
do njegove transformacije u oblik koji danas poznajemo. Ono to
je bitno, i to je oigledno, jeste injenica da ovaj fenomen jako
korespondira (ili koketira) sa etnikom i nacionalnom pripadnou,
odnosno da uspeno levitira izmeu graanskog i etnikog modela identiteta. Povezujui se sa jednim, sa stanovita etnike unutranjosti afirmativnim sistemom vrednosti, kriminalne grupe donekle relativizuju opteprihvaen negativni vrednosni sud drutva o
sebi. Na taj nain oni, esto vrlo svesno, sukobljavaju dva koncepta
i principa solidarnosti: graanski i etniki/nacionalni. Prvi se u
svetlu njihove delatnosti pokazuje kao uglavnom neprirodan i ograniavajui (izuzev kada je re o beneficijama koje se mogu izvui iz
graanskog pravnog sistema), dok je drugi drevan i nadahnjujui,
vredan rtvovanja. Ciljevi i vrednosti graanskog drutva za njih
95
130
Terorizam96
Terorizam, re za koju skoro svi vezujemo istu, mada nedovoljno jasnu predstavu, u stvari ima jako sloenu istoriju upotrebe.
Individualne teroristike aktivnosti poznate su jo od antikog doba.
Teroristiki akti mogu se prepoznati i izdvojiti u nekim izvetajima iz
Starog veka: kao rani oblici terorizma navode se Samsonovo obaranje
hrama Filistejaca, ubistvo Julija Cezara 44. godine p.n.e, delovanje
sekte Sikarli (Sicarli) itd. (Srdanovi 2002: 910). Pojedini autori
smatraju da je terorizam u antiko vreme postojao prvenstveno u
obliku opravdanog i legitimnog sredstva suprotstavljanja tiraniji i
despotizmu: tiranoubice u tom periodu ne samo da nisu kanjavane,
nego su i slavljene (Gainovi 2005: 16). Danas razlikujemo nekoliko vrsta terorizma, a s obzirom na ideologiju koju slede, odnosno
96
Iako se moe dovesti u pitanje, stav da je terorizam oblik organizovanog kriminaliteta nije ni nov ni naroito ekskluzivan (vidi Wright 2006: 3).
131
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
sekte Ismaila (Matovi 2006: 76; takoe Srdanovi 2002: 10)97. Podela na kairske i persijske Ismaile dovela je do toga da su Asasini
priznavali samo persijski ogranak (Vilson 1990: 9 i dalje). Asasini su
svoj vrhunac doiveli tokom 11. i 12. veka (mada su se ouvali sve
do kraja 13. veka), kada su oformili svoje sedite u zamku Alamut u
Elbrusu (Persija, dananji sever Irana). Pripadali su iitima i mrzeli
turske okupatore. Karakteristika ovog reda je bila borba kako protiv
etnikih drugih, tako i protiv drugih unutar sopstvene religije: protiv
sunita. Meutim, zbog tog cilja stradalo je i dosta onih koji su se mogli smatrati njihovima, a koji nisu delili iste zamisli. Pored Turaka,
borili su se i protiv hrianskih krstaa koji su pokuavali da zauzmu
Siriju i Iran. Pojam asasin doslovno znai guta haia i odnosi
se na obrednu intoksinaciju kojoj su se Asasini podvrgavali prilikom
polaska u akciju (to je esto bila i smrtonosna misija Hofman
2000: 80). Asasini su razvili ideologiju i metodologiju atentata, tako
to su uneli novine u motivaciju samih atentatora: obeanje odlaska
u raj nakon uspeno obavljenog posla ukoliko, naravno, poginu na
zadatku. Nasilje je za Asasine bilo, kako kae Hofman, in svete
tajne: to je bila boja dunost. Hasan bin Saba, utemeljiva, ideolog
i prvi voa reda, shvatio je kako se moe doepati moi i kalifske
pozicije: infiltracijom i zaplaivanjem (Vilson 1990: 14 i dalje). Niko
u to vreme na podruju na kome Asasini delovali nije bio siguran za
svoj ivot, jer su asasinske ubice vrebale na svakom koraku: vladao
je opti strah koji je bio vie nego opravdan. Spisak imena njihovih
rtava je podui i obuhvata kako velike vezire i vojskovoe, tako i
obine vojnike: razne prie govore o tome da su imali mo i nad
kalifima i sultanima. Nakon smrti Hasana, njihova mo poinje da
slabi, a pokret se premestio u Siriju.
Moderni etnonacionalistiki terorizam javio se u Otomanskom i Habzburkom carstvu krajem 19. i poetkom 20. veka, ali je
97
U dananjem engleskom jeziku reju assassin oznaava se ubica, narueni ubica, atentator i slino. Izvedenica assassination koristi se za atentat.
134
definitivno uoblien, i postao globalni fenomen, tek nakon II svetskog rata (vidi Hofman 2000: 39). Tada su Izraelci vrili teroristike
aktivnosti protiv britanske vlasti kako bi se izborili za sopstvenu
nezavisnu dravu. Nakon njih su kiparski Grci koristili sline metode
kako bi ostvarili iste ciljeve. Za promociju terorizma kao globalnog
fenomena, koji predstavlja jedan od naina da se etnonacionalni
pokreti izbore sa jaim silama, najvie su uinili Palestinci. Oni ne
samo da su potpuno razradili metodologiju terorizma, nego danas
za sve manje i mlae teroristike grupe predstavljaju pokrovitelje
i uitelje (vidi Hofman 2000). U zapadnom svetu najpoznatije
teroristike organizacije nalazimo kod Iraca i Baska (IRA i ETA)
koje se bore za osloboenje svoje teritorije, odnosno za nacionalnu
emancipaciju.
Iz ovog kratkog istorijskog pregleda vidi se da je teororizam
u izvesnom smislu sloeniji fenomen od Mafije. Upotreba pojma
terorizam je tokom istorije pretrpela vie velikih transformacija u
odnosu na upotrebu pojma mafija i hajduija. ini se, takoe,
da se ovim pojmom obuhvata znatno vei dijapazon delatnosti nego kada je re o druga dva pojma. Danas se unutar opteg pojma
terorizam mora napraviti distinkcija izmeu nekoliko razliitih
oblika: kriminalni, socijalni, verski i etniki terorizam. Razlike izmeu
njih se pre svega odnose na ideologije i osnovne (konane) ciljeve, a
njihove slinosti tiu se uglavnom metodologije. To znai da kada
kaemo terorizam mislimo pre svega na to kako se neto radi, a
ne na to zato se to radi. Iz tog razloga re terorizam nikada ne
moe da stoji sama za sebe, jer ona nikada ne objanjava samu sebe.
Da bi bila razumljiva ona mora biti razmatrana kao deo socijalnih,
kriminalnih, verskih ili etnikih/nacionalnih interesa.
Vrednovanje etnikog terorizma je dvojako. Za etniku unutranjost ono je opravdano i prihvatljivo (budui da je esto jedino
mogue) sredstvo borbe za etnike/nacionalne interese. Za etniku
spoljanjost ono je neprihvatljivo, prvenstveno zbog toga to njegova
135
Saa Nedeljkovi
136
137
Saa Nedeljkovi
grkih konvoja od strane Ilira), klasina hajduija je kasnosrednjovekovni fenomen koji je izrastao iz nekoliko razliitih tradicija
(viteke, revolucionarne, plemenske itd) i poprimio vie razliitih oblika, u zavisnosti od konkretnih socijalnih uslova. Postoje miljenja da je ta herojska privreda posebno izraena i razvijena na
Balkanu, odnosno da je na Balkanu ova pojava dobila specifinu
vrednost i prilino destruktivan, teko kontrolisani oblik proimajui
celo drutvo (vidi Bracewell 2005: 20). Hajduija, meutim, nije
specifinost Balkana: legende o Robinu Hudu su zapadnoevropski,
legende o Desiju Dejmsu i Biliju Kidu severnoameriki, dok su legende o Pano Vili srednjoameriki pandan legendama o balkanskim
hajducima. Takoe, moe se nai mnogo slinosti izmeu mafije
(Cosa Nostre, Ndranghete, Camorre itd) i hajduije, mada su prisutne i bitne razlike. Pojmom hajduija su uglavnom obuhvaene tri
grupe delatnosti: socijalna pobuna, narodnooslobodilaki pokret i
nezakonito i nasilno sticanje dobara. Ovaj fenomen je veoma esto
bio tema usmene narodne knjievnosti balkanskih naroda, za razliku
od pisane knjievnosti koja se njim nije previe bavila.100
U naoj narodnoj knjievnosti pesme o hajducima ine poseban cilkus epske poezije, a hajduci se najee prikazuju kao borci za slobodu odnosno
gerilci. U naoj pisanoj autorskoj knjievnosti tri veoma popularna dela obrauju problem hajduije: Gorski car Svetolika Rankovia, Hajduk Stanko Janka Veselinovia i Hajduk Veljko Duana Baranina. Uz njih, tu je
uvena pripovetka Laze Lazarevia U dobri as hajduci. Ako zanemarimo
sporadine pomene u studijama koje su se bavile drugim problemima, kao
to je Cvijieva napomena u Balkanskom poluostrvu (1987), ili zabeleke
kakva je recimo Nuieva u romanu Hajduci (2000), srazmerno malo naunih radova obrauje ovaj problem. Od stranih autora ne moemo zaobii
Hobsbauma (2000), Bracewella (2005) i Vilsona (1990), a od junoslovenskih
autora Popovia (1930), Todorovia (1985), Gavrilovia (1986), Stojanovia
(1984), Jovaevia (1988), anjia (1998) i uria (1977).
to se jugoslovenske kinomatografije tie, mogu se pomenuti tri filma koja
obrauju problem hajduije: Hajduk Aleksandra Petkovia iz 1980. godine
(drama), Mala pljaka vlaka Dejana oraka iz 1984. (komedija), i aruga
Rajka Grlia iz 1991. godine (zasnovan na istorijskoj linosti). U Hajduku
je prisutan motiv nepravde zbog koje demobilisani proslavljeni vojnik ini
100
138
Hajduija se ipak najpre vezuje uz pojam banditizam, odnosno odmetnitvo, a taj fenomen ne moe da se posmatra i razume nezavisno od lokalnih i globalnih socioekonomskih i politikih
procesa. Hobsbaum pravi razliku izmeu banditizma, kao opteg
pojma, i socijalnog banditizma, koji se veoma pribliava pojmu gerilac ili ustanik (Hobsbawm 2000: 8 i dalje). Socijalni banditizam je posledica sukoba izmeu tradicionalne i moderne kulture,
ali i izmeu domae i strane kulture, odnosno posledica je bitnih
transformacija u nainu proizvodnje i drutvenog ureenja. Osim
toga, socijalni banditizam je univerzalna drutvena pojava koja,
kako primeuje Hobsbaum, nije rezultat kulturne difuzije, nego nezavisnog nastanka istih drutvenih fenomena zbog istih socijalnih
uslova. Od pojave i razvoja intenzivnog stoarstva, industrije, gradova
i pismenosti (tj. birokratije), veina seljaka je ivela u drutvima u
kojima je sebe videla kao izdvojenu i podreenu grupu onima koji
su bogati i moni. Rezultat toga je bila ozlojeenost koja je dovela do
ekplicitnog odbijanja i negiranja inferiornosti (naroito u mukom
poimanju sveta) kroz formu banditizma. To je, opet, predstavljalo
izazov drutvenom ureenju. Feudalni sistem, kao sistem lokalne
politike uprave, bio je pogodan za razvoj banditizma, jer feudalci
nisu imali mogunosti za stalnu i potpunu kontrolu svojih podanika,
a pogotovo ne u teko dostupnim oblastima101. Drutvo podeljeno na
mnoga feudalna imanja izmeu kojih vlada rivalitet bilo je pogodno
okruenje za razvoj banditizma. U kontekstu drutvenih odnosa,
moe se govoriti o tri faze razvoja banditizma: kao prvo, njegovo
krivino delo, i biva prinuen na odmetnitvo. U sukobu sa zakonom biva
ubijen od strane ratnog druga. U arugi nalazimo motiv saradnje i mogue
zamene uloga hajduka i andara: nakon promene drutvenih uslova hajduci
postaju andari, a andari se odmeu u brda. Indirektno se ukazuje na to
da je hajduija kulturoloki fenomen koji dolazi do izraaja u specifinim
politikim uslovima.
101
Jedan od veoma zanimljivih primera je i crnogorska narodna borba protiv
Turaka, koja u mnogo aspekata pokazuje jedan kombinovani oblik hajduije
i narodnooslobodilakog pokreta (vidi Boem 1998: 47 i dalje).
139
Saa Nedeljkovi
jatakovanje, a ne na samo hajdukovanje: nastanak, opstanak i efikasnost hajdukih druina i aktivnosti zavisili su od stepena podrke ue ili ire drutvene (etnike) zajednice (vidi anji 1998: 96).102
U tom smislu drutveni ili socijalni banditi se otro razlikuju od
drugih oblika ruralnog kriminala: profesionalnog podzemlja, gusara itd103.
Za razliku od Evrope, u Novom svetu banditizam je nastajao
i razvijao se na drugaijim osnovama i u drugaijim uslovima. Neureeno drutvo Severne i Srednje Amerike i veliko prostranstvo
omoguavali su postojanje i delovanje bandi koje nisu imale nikakvu
svrhu osim pljake, i koje nije bilo mogue kontrolisati ili ideoloki
usmeriti, kao to je to bio sluaj sa srednjovekovnim vitezovima u
Evropi ili sa samurajima u Japanu. Socijalni razlozi su bili najvaniji
faktor prilikom nastajanja severnoamerikog banditizma. Privredni
razlozi, kao to je podeljenost na ranere i gradske ljude, odnosno
na stoare i zemljoradnike, takoe je predstavljalo polja napetosti
kroz koja su se profilisali razlozi za nastajanje banditizma. Isto tako, elja za avanturom, veoma bliska orijentaciji srednjovekovnih
zapadnoevropskih vitezova, esto nam se danas namee kao jedan
od moguih razloga postojanja banditizma. Severnoameriki banditizam je samo jedan od oblika ire pojave koju u srpskom jeziku
nazivamo kaubojtina. Mnogi kauboji lutalice nisu pljakali nego
su titili slabe, prihvatali su da se bore za malu zaradu izbegavajui da
nau stalan posao i stalno prebivalite. Njihovo odmetnitvo je bilo
dobrovoljno i legalno, a njegov uzrok je bio u neprilagoenosti a ne
u elji za pljakom, osvetom ili skrivanjem od zakona.
U Rankovievom Gorskom caru jataci se javljaju i u ulozi efa cele bande:
oni okupljaju bandu i kontroliu je (Rankovi 2003).
103
H
ajdutvo nije do kraja iskorenjeno na Balkanu ni danas. Nefunkcionisanje
pravne drave i nepotovanje dravnih institucija primetno je i prisutno u
gotovo svim balkanskim dravama, a naroito se ogleda u transformisanom
drumskom razbojnitvu koje nalazimo pre svega u Albaniji i Bugarskoj (videti MappesNiediek 2004: 139 i dalje).
102
141
Saa Nedeljkovi
Popovi 1930/I: 95 i dalje). Delatnici koji se u naem jeziku oznaavaju pojmom hajduk u Grkoj su se nazivali klefti, u Ukrajini
hajdamaci, u Bugarskoj komiti, u Maarskoj hajdu, hajdut,
hajdutin. Zanimljivo je, meutim, da sama etimologija u ovom
smislu i nije naroito bitna. Ova re je kulturno jasno oznaena, pa u
hrvatskim i muslimanskim renicima uglavnom ukazuje na lopove, kradljivce, pijanice, razbojnike, dok se u srpskoj leksikografiji uporedo s tim znaenjem ravnopravno javlja i znaenje borac
protiv turske vlasti za osloboenje naroda (vidi anji, nav. delo,
124 i dalje). Njego je pojam hajduk smatrao sinonimom pojmu
vitez, a Vuk Karadi je insistirao da se re hajduci prevodi
nemakom rei helden (junaci) umesto ruber (razbojnici).
Stojanovi je predloio razlikovanje nekoliko pojmova, pri emu
bi hajdukovanje bilo neutralna oznaka za sve oblike odmetanja,
hajduija bi se odnosila na razbojnitvo, dok bi se hajdutvo
odnosilo na hajduke visokog morala, zatitnike obinog naroda i
borce za slobodu (Stojanovi 1984: 21). Kod Stanojevia nalazimo
s jedne strane hajduku borbu (visokoetiki narodnoslobodilaki otpor) a s druge strane hajduiju (pljakake pohode prema
anji 1998: 103). S tim u vezi je i podela na dobru i lou, odnosno
lepu i runu hajduiju, kao i podela na hajduke (junaci dostojni slave)
i hajduie (razbojnici vredni prezira); svakako treba pomenuti i
pojmove hajduci zloinci i hajduci osvetnici (anji 1998: 102,
107; takoe Popovi 1930: 97).
Hajduija se na naim prostorima mora deliti u dve faze: prva
faza odnosi se na period pre osloboenja i stvaranja nacionalnih drava, a druga na period nakon osloboenja. Hajduci su u prvoj fazi
imali dvostruku ulogu, mada je u srpskoj tradiciji znaenje pojma
hajduk preteno afirmativno: to je borac za slobodu koji, ak i
kad pljaka, to ini iskljuivo neprijatelju i okupatoru. Naravno, ova
idealtipska predstava ne odgovara stvarnosti u potpunosti, premda je
tana kada je re o osnovnom usmerenju i orijentaciji. U sredinama u
143
Saa Nedeljkovi
Konfuzija oko znaenja pojma hajduk i tekoe prilikom klasifikacije delatnosti pojedinih ljudi uoene su i prilikom terenskog istraivanja u okolini
Knjaevca tokom jula 2006. godine. Istu istorijsku osobu (od lokalnog znaaja)
razliiti ljudi oznaavaju kao hajduka, lopova, trgovca, dobroinitelja i turskog
poverenika. Ovakva situacija svakako je delom posledica mitologizacije, odnosno selektivnog drutvenog pamenja, i ima slinosti sa mnogim poznatijim primerima (Kraljevi Marko, npr).
144
105
Ja ne koljem mladijeh janjaca, niti koljem po gori obana, niti robim po selu
seljana, ve ja robim po gori graane koji robe po selu seljane.... Horvati
1982: 106.
145
Saa Nedeljkovi
goru prezren od strane svoje zajednice, sve dok se njegova delatnost ne poklopi sa borbom za osloboenje. Dok se u Rankovievom
delu vidi degenerativna transformacija hajduije od ustanitva ka
razbojnitvu, kod Veselinovia je prikazano pomeranje od negativnog ka afirmativnom socijalnom vrednovanju hajduka, koji od
dvoznanih odmetnika ili obinih razbojnika postaju ustanici i
predvodnici naroda u borbi za osloboenje. U toj taki dolazimo do
tekoe u razlikovanju izmeu hajduka, partizana (gerilaca), vojnika
i ustanika. Kod Baranina, pak, hajduija je pozitivan i svetao model
sa naznakama mranih tonova i ima vrlo malo veze sa banditizmom;
uglavnom je re o borbi za slobodu. Meutim, ono to se kod njegovih junaka povremeno jasno zapaa jeste devijantnost koja nastaje kao rezultat sticanja neograniene moi i gubitka moralnih kodeksa, to nagovetava da e u narednom periodu neminovno doi
do kraha hajduije.
Za razumevanje hajduije od velike je vanosti uvianje njenih veza sa herojskom etikom ili agonalnim etosom. Hajduija u
tom smislu predstavlja nastavak srednjovekovne tradicije vitetva
i plemstva, pokreta koji se s prezirom odnose prema obinim
poslovima i radu uopte i koji se okreu ili borbama ili lenstvovanju.
Ovaj aspekt naroito je izraen u Baraninovom delu106. Osim toga,
hajduija se predstavlja kao rezultat kako socijalnih uslova i kulture (mentaliteta), tako i individualnih psihikih predispozicija107.
Snanim i zdravim instinktom pravoga borca, Veljko je duboko oseao da
je sve bezvredno i prolazno osim borbe i slave (Baranin 1989: 166). Ili: Za
njega je miran ivot bio nepodnoljiv. U ratu i borbama oseao se srean i
zadovoljan... A posle toga lude pesme i noi u vinu i zagrljaju ena koje ne
znaju za stid, niti haju za sutranjicu (isto 155).
107
PazvanOglu, vidinski paa, kae Veljku: Zar mu je bilo daleko da doe
do Vidina? Svu bih mu tetu nadoknadio. Ali hajduka krv vie voli da gladuje, nego Turina da moli (Baranin 1989: 33). A svekar savetuje svoju snaju udovicu, koja eli da se uda za hajduka: Boljega ne bi nala. Hrabar je,
ali nee uspeti da se privikne na rad u kui. Hajduka krv nee mu dati da
miruje (isto 97).
106
147
Saa Nedeljkovi
148
Pojedini autori proglaavaju hajduke praocima organizovanog zloina (videti Mappes Niediek 2004: 150), dok drugi pronalaze njihovu mitoloku istoznanost sa mafijom (vidi olovi 1990).
149
Saa Nedeljkovi
150
Hajduija i vitetvo
Veoma esto, implicitno ili eksplicitno, hajduci se dovode u
vezu sa vitezovima. Ukoliko prenaglasimo pojedine aspekte hajdukog naina ivota, moemo stvoriti predstavu slobodnog oveka
koji zarauje svojom snagom i svojim junatvom, koja je veoma
bliska predstavi sledbenika srednjovekovne viteke tradicije. Srednjovekovna viteka tradicija imala je izvestan uticaj na hajduke na
naim prostorima, pre svega preko narodnih junakih pesama110.
Sistem vrednosti koji je veina hajduka, naroito u pojedinim krajevima (Crna Gora, Hercegovina) prihvatala, sastojao se od uverenja da plemstvo (pre svega duhovno plemstvo, to je sinonim za
junake) nije roeno da obrauje zemlju, nego da ratuje, stie slavu
i uiva. Biti plemi nije znailo samo biti bogat i besposlen, nego
pre svega biti slobodan, biti pre spreman da se umre u borbi nego
da se robuje; u tom smislu, hajduci svakako moraju biti smatrani
nekom vrstom plemstva111.
Nisu samo junake pesme upuivale hajduke na vitetvo. Po nekim studijama
postojao je neprekinuti kulturni kontinuitet preko simbolike (zmaj, npr), dok
se u pojedinim sluajevima moe govoriti i o kontinuitetu krvne loze. Hajduci
su, osim toga, mogli da budu neposredno inspirisani vitekim redovima koji su postojali sve do 16. veka (pa i kasnije) u nekim zemljama u okruenju
(Ugarska), a korienje prefiksa zmaj ispred imena junaka (Zmaj od Noaja, Zmaj od Kosmaja itd). Andreji smatra direktnom uspomenom i vezom sa
idejom vitetva (Andreji 1999).
111
Hajduci su, poput vitezova i samuraja, bili vrsta ratnog (ratnikog) plemstva.
Smatrali su da pravi mukarac mora biti ratnik. Takvo plemstvo je iziskivalo
konstantan i solidan izvor sredstava koji su samuraji i vitezovi imali u vidu
svojih feudalnih poseda ili prihoda, a hajduci u obliku solidarnosti i pomoi
svojih zemljaka ili jataka. Oprema sve tri grupe ili klase upuivala je na to da
je re o superherojima ili nadljudima (oklopi ili naroita odea, konj, skupo
oruje). Posebna ast unutar sve tri klase bila je poznata i slavna genealogija:
slavni preci obezbeivali su bolji poloaj i veu samouverenost. A postojala je i
potreba za identifikacijom sa drevnim herojima, ija su ih dela nadahnjivala
i iju su slavu prieljkivali. Takoe, nesumnjiv je izrazit seksistiki karakter
ovih klasa, jer one ne samo da nisu ukljuivale ene, nego su se prema celokupnoj enskoj kulturi odnosile sa visine i prezrivo (vidi Ehrenreich 1997:
144158).
110
151
Saa Nedeljkovi
152
153
Saa Nedeljkovi
neskloni kriminalu (Dajs 2003: 30). Na Balkanu, svetenici su esto bili lanovi hajdukih druina, dajui njihovoj delatnosti svean
ton. Uz to, hajduci su mnogo vie voleli da pljakaju i ubijaju nevernike (Turke) nego hriane, pa se u izvesnom smislu, kao i vitezovi,
mogu smatrati jako konfesionalno opredeljenima, odnosno braniocima vere.
Vitezovi su bili slobodni ljudi koji su dobrovoljno sklapali sporazum sa feudalcima o zatiti, ulazili u avanture, ili u potragu za
zaradom i uestvovali na vitekim turnirima. Neki hajduci, u Maarskoj na primer, veoma su se pribliili tom modelu. Balkanski
hajduci nisu bili direktno vezani za feudalce, ali su bili vezani ili za
seoske kmetove i svoje jatake koje su branili i sa kojima su delili plen,
ili za dravnu upravu, kao to je sluaj sa uskocima i hercegovakim
hajducima u Boki Kotorskoj, koji su bili vezani i obavezni Mletakoj
republici. Hajduci su neretko ulazili u avanture koje nisu donosile
zaradu, a vrlo esto su se ogledali u megdanima (vidi Veselinovi
2005: 297298; takoe Baranin 1989: 169; takoe Horvati 1982:
710). Megdani, meutim, za hajduke nisu bili isto to i za vitezove
turniri: turniri su sluili koliko za slavu toliko i za zaradu, dok su
megdani bili borba na ivot i smrt i iskljuiva svrha je bila sticanje slave i dokazivanje snage (vidi Stojanovi 1984: 129 i dalje). Slinosti nalazimo i kod prekookeanskih bandita koji su esto bili uesnici revolverakih dvoboja.
I vitezovi i hajduci su velikim delom nastali od besposlenih
ili odbeglih vojnika, a i njihov zavretak karijere esto je bio u
nekoj od vojnih ili policijskih slubi. Veliki broj onih koji su se odmetnuli u hajduke u Srbiji u vreme pre Prvog ustanka 1804, bili
su bivi pripadnici frajkora iz austrijskoaurskog rata. Hajduke u
Hercegovini i Crnoj Gori kao posebne vojne odrede, samostalne ili
u sastavu veih jedinica, angaovali su Mleani protiv Turaka (vidi
Miloevi 1987). Veliki broj hajduka zavrio je kao deo sistema, bilo
u sastavu policije, bilo u sastavu vojnih jedinica (vidi Stevanovi
154
155
Saa Nedeljkovi
u vezi sa tim kada smeju da vre svoje delatnosti: nisu to smeli da rade
etvrtkom, petkom, subotom, praznicima i u vreme velikih postova
(Dajs 2003: 3036). Naravno, ovaj idealni model u praksi nije uvek
bio potovan. Kod hajduka, pre svega u periodu pre osloboenja,
takoe nalazimo odreene kodekse ili bar njihove nagovetaje, ali
su brojna svedoenja i o potpuno suprotnim orijentacijama. Moe se
ipak rei da je jedan veliki broj hajduka potovao neke tradicionalne
vrednosti i da je, bar prema onome to moemo zakljuiti iz indirektnih izvora, bio religiozan, to je omoguavalo kakvutakvu
kontrolu i ogranienje njihove samovolje. Sasvim je sigurno da su
postojale izvesne obiajne norme u hajdukim druinama koje su
bile u skladu sa celokupnom kulturom i drutvenopolitikim prilikama tog doba (vidi Krsti 1988: 165 i dalje)115.
Veliku vanost u pogledu odnosa hajduije i vitetva ima njihova
povezanost sa transformacijom porodice i obiajnog prava u vezi sa
nasleivanjem. Zadruna porodica u zapadnoj Evropi, pre svega u
Francuskoj, poela je u 11. veku da doivljava izvesne transformacije koje su se ogledale prvenstveno u pravilima nasleivanja. Uvoenje primogeniture dovelo je do toga da su mlaa braa morala da
prepuste najstarijem sva prava i da, ukoliko ne ele da ostanu u
zajednici u podreenom poloaju, potrae nain da zarade novac,
kupe imanje i zasnuju porodicu. To ih je uglavnom upuivalo ili na
crkvu ili na viteki red. Primogenitura je onemoguila usitnjavanje
neto sledi duhovna kazna. On pie: ... Nema toga ovjeka, ene ni eteta u
cijeloj Hercegovini makar najgori hajduk ili lupe bio, da e se usuditi ita
to se manastirsko zove ukrasti, a jo manje u kuu unijeti. Da bi dijete sluajno, u naruje ume skupilo u manastirskoj ogradi i doma, u neznanju, donijelo, sve ono to bi se onoj kui zloga dogodilo, makar i kroz deset godina,
pripisali bi bojemu prokletstvu (prema orevi 1984/ I: 121).
115
M. PopoviRadovi smatra da se hajduci od vitezova razlikuju po tome
to nisu imali lirski, filozofski i saznajni aspekt svoje delatnosti, po tome to
nisu imali kodeks i to nisu sledili plemiku ideologiju zasnovanu na uim
porodinim (rodovskim) identitetima i genealogijama (vidi M. PopoviRadovi 1989).
156
imanja i snabdela drutvo brojnim potencijalnim vitezovima. Vitetvo je pre toga dospelo u krizu budui da se usitnjavanjem imanja stalni prihod vitezova doveo u pitanje, a time i njihov status slobodnih vitezova. Sredinom 11. veka titula viteza je postala nasledna,
ime je ta klasa postala zatvorena, to nije vie omoguavalo zavisnim seljacima da se popnu na hijerarhijskoj lestvici (vidi Dajs
2003: 39 i dalje). Situacija kod hajduka na Balkanu bila je donekle
slina, mada ne potpuno ista. Zadrune porodice omoguavale su
hajducima da oni obavljaju svoju delatnost, dok su se o njihovim
porodicama brinuli ostali lanovi zadruge: braa, snaje i roditelji.
Sticanje bogatstva hajduijom omoguavalo je, kao u sluaju Mijata
Tomia, da on stekne nezavisnost od svog feudalnog gospodara
(bega) i da osnuje svoje imanje na mletakoj teritoriji. urica, junak
Rankovievog dela, novcem steenim hajdukom delatnou kupio
je sebi slobodu i zimu proveo u Beogradu. A Hajduk Veljko je svojoj
porodici obezbedio konake u gradovima, odnosno zahvaljujui
hajdukovanju njegova porodica je doivela tranziciju i postala
gradska porodica. Razlika je u tome to vitezovi nisu bili smatrani
razbojnicima i to su oni ratovali za feudalnog gospodara i za crkvu.
Hajduk je bio odmetnik i ratovao je upravo protiv svog feudalnog
gospodara (turskog subae, na primer, u ijoj je nadlenosti bilo
dotino selo). Vrlo specifian odnos u tom smislu je odnos izmeu
kmeta sela i hajduka koji se razvija nakon osloboenja. Kmetovi
su, kao to je to sluaj u Rankovievom romanu, sklapali tajne
sporazume sa hajducima od ega su korist imali i jedni i drugi.
Kmetovi su se brinuli o hajdukovoj porodici i pruali mu korisne
informacije, a hajduci su se zauzvrat oduivali onako kako oni
najbolje umeju: borbom ili pljakom kmetovih suparnika. Taj
odnos u funkcionalnom smislu podsea na odnos vazala i viteza u
srednjovekovnoj Francuskoj, mada se u poreenjima ne sme biti nekritian: to su ipak bili potpuno drugaiji tipovi odnosa u sasvim
drugaijim drutvenoekonomskim sistemima.
157
Saa Nedeljkovi
esto je osobina kojom su se hajduci najvie ponosili bila umenost sa vatrenim orujem, a jedna od najpopularnijih disciplina na vitekim takmienjima hajduka bilo je gaanje iz puke (vidi Stojanovi 1984: 129 i dalje).
158
Zavrna analiza
U svrhu uspostavljanja ili oivljavanja antropolokih prouavanja kriminaliteta u Srbiji, ovaj rad je imao za cilj da ponudi jednu
kulturoloku analizu hajduije. Ovo je bio pokuaj da taj cilj bude
dosegnut preko razmatranja problema kontekstualizacije pomenutog pokreta u razliitim drutvenim uslovima i komparativnom analizom hajduije i slinih ili srodnih drutvenih pokreta u istom, ali i
u drugim kulturnim obrascima ili tradicijama. Namera je bila da se
utvrdi da li, na koji nain i u kojoj meri razliiti oblici organizovanog
kriminala meusobno kulturoloki korespondiraju, kao i da li i na
koji nain korespondiraju sa drugim segmentima kako svoje kulture,
tako i drugih kultura.
Sa stanovita graanske ideologije, demokratskih naela i humanistikih vrednosti, hajduija, terorizam i mafijatvo se mogu smatrati oblicima organizovanog kriminaliteta ili kriminalnim pokretima. Meutim, ovi pokreti nisu jednodimenzionalni i jednostavni
za klasifikaciju, pogotovo kada se posmatraju kroz dui vremenski period: njihova multifunkcionalnost i vieznanost ukazuje da
je re o sloenim kulturnim kompleksima koji mogu biti dekonstruisani u okviru nekoliko razliitih diskursa, u kojima imaju
potpuno drugaiju funkciju i drugaije znaenje. Vrednovanje ovih
drutvenih pokreta mora uzimati u obzir kulturni relativizam i bazirati se kako na spoljanjim (objektivnim), tako i na unutranjim
(subjektivnim) konceptualizacijama pokreta u razliitim istorijskim
periodima. Ovi oblici ili pokreti su posredno ili neposredno povezani
sa nekoliko razliitih tradicija, pokreta ili subkultura, za koje je teko
izrei neki sud koji bi bio univerzalan. To su ustanitvo, banditizam,
partizanstvo, etnitvo itd. Ti pokreti su sledili ili slede veoma razliite ideologije, drutvene teorije i politike opcije: marksizam, anarhizam, monarhizam, iredentizam, lokalizam, nacionalizam itd.
Analizirani oblici kriminala su stoga zasnovani na modelima po159
Saa Nedeljkovi
pokreta mogue je razloiti na elemente i mogue je napraviti distinkciju izmeu razliitih faktora koji na njih utiu.
Mafija, terorizam i hajduija posebni su oblici koji meusobno
pokazuju brojne slinosti, ali i razlike. Kada je o slinostima re moemo, kao prvo, rei da su mafija i hajduija bili, ili jo uvek jesu,
osnovne i trajne, a ne privremene ili usputne delatnosti velikog broja ljudi u vrlo specifinim drutvenim prilikama: terorizam je u tom
pogledu tee definisati. Mafijatvo, hajduija i terorizam, kao prilagoene varijante herojske privrede, odnosno devijantni oblici viteke
tradicije, bili su na izvestan nain pokuaji kompenzacije klasnih,
etnikih i socijalnih osujeenja i prilika za vertikalnu pokretljivost.
Kao drugo, mafijatvo, hajduija i terorizam su delatnosti koje se
suprotstavljaju dravnim i meudravnim zakonima. Mafija, hajduija (uskotvo, etnitvo) i terorizam bili su i jesu i narodni (ili
nacionalni) i meunarodni problem, jer su delovali i/ili deluju u
vie drava istovremeno, odnosno ivei na teritoriji jedne drave
pripadnici ovih pokreta su vrili ili vre akcije u drugoj. Jedna od
najvanijih stvari koja spaja razmotrene pokrete jeste njihova povezanost sa etnikim i nacionalnim identitetima i granicama: oni
upotrebljavaju etnike/nacionalne identitete, a etniki i nacionalni
organizmi upotrebljavaju njih.
Njihove razlike meu njima su takoe vidljive i znaajne. Hajduija nastaje i razvija se u kasnom srednjem veku kao rezultat delovanja nekoliko razliitih, a istovremenih procesa. Ekspanzionizam
velikih drava koji se odvija u miljeu feudalnih odnosa i koji sa
sobom donosi problem urbanizacije i modernizacije, izaziva snanu
polarizovanost drutva na nie i vie slojeve u etnikom i socijalnom
smislu. U takvoj viedimenzionalnoj polarizovanosti hajduija se
pokazuje kao pomoni sistem regulacije nezadovoljstva svih vrsta i
klasa potlaenih. Nezavisnost, privredna mo, centralizovanost, ureenost i urbanizovanost drave razvijali su vremenom, uglavnom
u zapadnoj Evropi, sposobnost kontrole na celokupnoj dravnoj
161
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
165
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
1981: 31). Mareti je pisao da istorijska i filoloka nauka imaju pouzdane dokaze da su nekada svi Slaveni sainjavali jedan narod,
koji je govorio jednim jezikom i iveo u jednoj domovini (prema
Domazetovi 1995: 177). Reetar i Jagi su smatrali da su od 12. pa
i nakon 16. veka, u oblasti od Drave do Zete, postojali iroki pojasevi u kojima nije bilo u upotrebi ni hrvatsko ni srpsko ime nego
je korien naziv slovenski (vidi Glomazi 1988: 152). O jedinstvu slovenske kulture u 19. i 20. veku pisali su mnogi: npr. Lubor
Niderle (Slovenske starine, Novi Sad 1954), Franjo Ledi (Mitologija
Slavena: Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena, Zagreb 1969),
Natko Nodilo (O Slavenima i staroslavenskoj vjeri, Zagreb 1929.),
Nikola Greti (O vjeri starih slovjana prema pravjeri arijaca i
prasemita, Mostar 1900.), Aleksandar Afanasjev (Poetieskija vozzrjenija slavjan na prirodu, Moskva 186669), Milan Prelog (Slavenska renesansa, Zagreb 1924) i drugi. Dubrovani su odravali
veze sa svim krajevima Balkana, koje su se u srednjem veku esto
nazivali samo Sclavonia, a njihove itelje Sclavus (Brkovi 1974:
19). Latini, po T. Markoviu koji se poziva na Jireeka, hrvatskog
kralja, ba kao i dukljanskog, nazivaju Sclavorum rex (isto 19).
Po Markoviu je, od 13. do 15. veka, teritorija od Istre do Bojane i
od Jadranskog mora do Drave i Dunava nazivana Sclavonia (isto
19). Dubrovanin slovenskog porekla Mavro Orbin krajem 16. i poetkom 17. veka svome delu daje naziv Kraljevstvo Slovena, a u
predgovoru pominje slavu slovenske nacije, odnosno slovenski
narod i carstvo slovenske nacije (Orbin 1968: 3 i dalje).
Izmiljena ili ne, slovenska tradicija je obavila znaajan zadatak
u procesu konstituisanja slovenofonskih nacija, to znai da je imala efekta i da je konstruisanje te tradicije u politikom smislu bilo
opravdano. Panslavistiki pokret u 19. veku izazvao je slovensku
nacionalnu obnovu potencirajui istorijski i kulturni kontinuitet i
povezanost celog slovenskog sveta. Ovaj pokret je teio da se slovenskim nacijama omogui samoodreenje i korienje njihovih
170
O
Kolarovom panslavizmu i panslavizmu kod Junih Slovena vidi u Jelena
Milojkoviuri 1994: 8 i dalje.
171
Saa Nedeljkovi
Jugoslovenski (slovenski) nacionalizam je vrlo specifina pojava. Jedan od najzanimljivijih autora koji su pokuavali da afirmiu
tu ideju svakako je anonimni autor koji je svoja dela pisao pod pseudonimom Ilija Bosanac (Sarajevo 1927). On smatra da su Jugosloveni
( i Sloveni uopte) izgubili svoje izvorne vrednosti i prihvatili kulturu
koja nije njihova. Oni su formirali lanu sliku o sebi uzimajui za
svoj moto ideje iz degenerisanog i izvitoperenog oblika hrianstva,
iz osvajaki usmerenog hrianstva. Jugosloveni su prihvatili model
razmiljanja i formirali sliku o sebi na bazi zamiljene i lane predstave (9 i dalje). Dok su drugi narodi imali i imaju neto svoje, Jugosloveni su jedinu i prvu svoju veliku misao odbacili i zatrli: re
je o patarenstvu (bogumilstvu). Ta je ideja uzdrmala temelje degenerisanih hrianskih crkava i predstavlja jednostavnu filozofiju ija
je osnova ovek i ljudskost (1112). Tu ideju, koja nije uspela da se
ispolji i razvije, iskoristilo je luteranstvo kao svoju (12 i dalje). Jugoslovensko patarenstvo je, po autoru, najisti izraz Hristove nauke,
ali je, kao i Hristova ljubav, ostalo mrtvo slovo na papiru. Autor pravi
distancu izmeu Zapada i jugoslovenskog sveta (24) i ali to je
moralno propadanje Zapada zahvatilo i jugoslovensku kulturu. Autor se poziva na Dostojevskog, Rozanova, adajeva i Merekovskog,
koji su na najbolji nain afirmisali slovenski rasni tip (27).
Oko sutine, sadraja i porekla pojma Sloveni u naunim
krugovima stvari nisu sasvim razjanjene. Kada je re o problemu
slovenstva, onda govorimo o vie povezanih uih problema:
1) O imenu slovenske zajednice (znaenje i poreklo); u samom
znaenju imena Sloven mogu se kriti mnogi odgovori na
pitanje kako i gde je ta grupa nastala i kakva je osnova njihovog udruivanja. Osim toga, vana stavka je i direkcija i
stepen transformacije znaenja i znaaja tog pojma.
2) O odnosu pojma Sloven sa drugim slinim ili srodnim pojmovima; tu ulaze religijski pojmovi i nazivi (pagani, hriani),
173
Saa Nedeljkovi
geografski pojmovi (Evropljani, Balkanci, Mediteranci), i etniki pojmovi (Veneti, Anti, Avari, Germani, Goti itd)
3) O karakteru zajednice (osnova na kojoj se ta grupa udruivala: etnika, socijalna, politika, kulturna).
4) O poreklu slovenske zajednice (teorije o prapostojbini: teorije o doseljavanju na Balkan i teorije o autohtonosti)
5) O osobinama zajednice odnosno pripadnika zajednice (stereotipne predstave o duhovnim i fizikim osobinama)
6) O diferencijaciji unutar slovenske zajednice: kriterijumi za diferencijaciju i posledice diferencijacije (jezik, religija, geografski poloaj, dravnost).
Prvi sigurni pomen slovenskog imena, po veini autora, nalazimo na poetku 5. veka, u delu PseudoCezarija koje je poznato pod nazivom Cesarii Dialogi odnosno Quaestiones et responsiones (vidi Mui 1989: 51; takoe Novakovi 1977; takoe
Barii 1955: 2). To delo je nastalo negde u maloazijskoj pokrajini
Kilikiji i predstavlja i prvo svedoanstvo o ivotu balkanskih Slovena: za Slovene se u ovom delu koristi pojam Sclavini, a oni su
predstavljeni kao surovi divljaci koji ive slobodno i razuzdano i
koji poseduju neke antropofagine elemente u svojoj kulturi (vidi
Barii 1955: 2 i dalje). Po Ferjaniu prvi pomen slovenskog imena
nalazimo u 4. veku, u staroj geografskoj karti Tabula Peutingeriana, gde se pominju Sloveni na teritoriji dananje Rumunije (Ferjani 1966: 7). Slovene pominju i drugi vizantijski pisci 5. i 6. veka:
Prisk, Prokopije, Agatija, Malala. Oni ne govore nita o unutranjoj
etnikoj izdiferenciranosti unutar slovenske zajednice (vidi Barii
1955). U najstarijim izvorima se ime slovenske zajednice na grkom
pisalo Sclabenoi, a na latinskom Sclavini (Mui 1989: 52). Ne samo
da ta masa naroda, kau pojedini autori, nije bila izdiferencirana
unutar sebe, nego se i ona sama moda nije razlikovala od drugih
slinih grupa naroda: Goti, Geti, Huni, Avari, Skiti i Vulgari su od
starih pisaca ponekad nazivani Sclavinima (isto 52). Naziv Sloveni,
174
Saa Nedeljkovi
176
177
Saa Nedeljkovi
178
posle Prvog svetskog rata bilo je ljudi u jugozapadnom delu Makedonije koji su se pozivali na svoje egipatsko poreklo.
Postoji vie shvatanja karaktera i porekla ove grupe. Prema prvom shvatanju, dananje stanovnitvo koje sebe naziva Egipanima
nije nita drugo do jedno romsko pleme koje je moda na svom
putu ka Evropi prelo preko Egipta i izvesno vreme se u njemu
zadralo. Dugo se smatralo da su svi Romi (Cigani) doli iz Egipta,
pa je njihov etnonim izvoen iz naziva te zemlje (Gipsy). U skladu
s tim shvatanjem, dananji balkanski Egipani ele da se distanciraju
od ostalih Roma iskljuivo iz socijalnih i politikih razloga. Prema
drugom shvatanju, etnogeneza Egipana nije dovoljno jasna, ali postoje neki dokumenti koji ukazuju da su i pre vie vekova neke drave
(na primer, Turska) prema Egipanima esto zauzimale drugaiji
odnos nego prema Romima, ak da su ih smatrali drugaijima. Sami
Egipani esto sebe smatraju potomcima Kopta koji su islamizirani.
Jo kod Herodota nalazimo podatke da su u Grkoj postojale kolonije rudara poreklom iz Egipta, dok je u okolini Ohrida i Bitolja
arheolokim istraivanjima utvreno postojanje hramova u kojima
su se potovali egipatski kultovi. Od 1971. godine traju pokuaji nekolicine ljudi da se na popisima stanovnitva izjasne kao upci ili
Egipani, ali su, na primer, na popisu iz 1981. godine, zbog malog
broja ipak bili svrstani ili u grupu Romi ili u grupu nepoznati.
Dokazi za postojanje Egipana na Balkanu ne seu duboko u
prolost. Mnogo se od toga mora domiljati i pretpostavljati, i kosi se sa nekim uvreenim miljenjima. Pored toga, mnogim od tih
dokaza nije sasvim jasno poreklo. Postoje, na primer, informacije
da je 1931. i 1937. godine, preko slubene diplomatske note, Kraljevina Egipat traila od Kraljevine Albanije da organizuje preseljenje Egipana iz Albanije u Egipat (HadiRisti 1996: 128129).
Relativno neproveren podatak govori nam da je 1956. godine Sali
Ram Murati iz Pei radio na buenju egipanske etnike svesti. Iz
tog perioda potie legenda po kojoj je Naser prilikom susreta sa
179
Saa Nedeljkovi
Titom traio da mu se njegov narod vrati, to je navodno Tito odbio. Izgleda da se neto tada ipak deavalo jer je, prema kazivanju
starijih ljudi, postojala ideja odnosno inicijativa meu onima koji
se danas nazivaju balkanskim Egipanima da se izvri preseljenje u
Egipat (Zemon 2001: 39). Petnaestak godina kasnije, 1970. godine,
takoe prema neproverenim podacima, grupa balkanskih Egipana
se obratila nadlenim organima sa zahtevom da im se omogui slobodno izjanjavanje i da se takvo izjanjavanje institucionalizuje (isto 53).
Organizovaniji i konkretniji rad na etnikoj mobilizaciji poinje 1990. godine, kada je grupa graana skuptini SFRJ dostavila
peticiju u kojoj se trai da u kodeksu za ifre narod, narodnost ili
etnika grupa bude otvorena rubrika Egipani. Peticiju je u poetku potpisao 1681 graanin iz Struge i Ohrida. Kasnije je peticiju
podralo jo 13000 graana sa Kosmeta. Nekoliko meseci kasnije
odrana je osnivaka skuptina Udruenja Egipana u SFRJ. Nakon
toga je u Beogradu osnovan klub Egipana. Iste godine Egipani sa
Kosmeta osnivaju Udruenje Egipana za Kosovo i Metohiju. Prema
popisu iz 1991. godine, na teritoriji Srbije ivelo je 6355 Egipana (u
Crnoj Gori 35; najvei broj Egipana u Srbiji iveo je na Kosmetu).
Godine 1992. Udruenje Egipana sa Kosmeta razgovaralo je sa predstavnicima Konferencije Evrope za bezbednost i saradnju u Pritini, i
tom prilikom je istaknut teak poloaj Egipana. Iste godine u Kori
(Albanija) odrana je skuptina Udruenja Egipana za Albaniju. Godinu dana kasnije, 1993, ovlaeni predstavnici Udruenja Egipana
sa Kosmeta i iz Makedonije uestvovali su na Svetskoj konferenciji
za ljudska prava i slobode u Beu. Na toj konferenciji oni su izali sa
zahtevima da se Egipanima na celom Balkanskom poluostrvu omogui slobodno izjanjavanje. Godine 1994. pokrenut je i asopis Glas
Jugoslovenskih Egipana koji izdaje Udruenje Egipana sa Kosmeta. U jesen 1998. godine u Ohridu je odran Prvi kongres Saveza
balkanskih Egipana, na kome su uestvovali balkanski Egipani
180
Saa Nedeljkovi
bio povezan sa etnikim i nacionalnim pokretima, sukobima i problemima. Jo poetkom osamdesetih godina, a naroito krajem iste
decenije, dolazi do revitalizacije nacionalistikih pokreta u bivoj SFRJ. U Srbiji i Makedoniji naroito je bio izraen problem
veinskih nacija sa albanskom nacionalnom manjinom, to je dovelo do meusobne netrpeljivosti i do pokuaja da se sukobljene strane
meusobno politiki i etniki oslabe. U takvoj atmosferi opte etnike (nacionalne) raslojenosti i partikularizacije Egipani su poeli da se bore za svoje mesto pod Suncem. Makedonski i kosmetski Egipani su se do pre desetak godina izjanjavali kao Romi,
Turci, Makedonci, ali ipak najvie kao Albanci (vidi Zemon 2001:
3031): mnogi od njih, ili gotovo svi, koristili su kao maternji jezik
albanski jezik (bilo Gega bilo Toska). Bilo je prilino teko jednoj
posebnoj grupi muslimanske veroispovesti unutar albanskog jezikog korpusa da se, bez ikakvog organizacionog aparata izdvoji i
proglasi svoju posebnost. Dok problem Albanaca nije eskalirao u
Makedoniji i Srbiji, Egipani se nisu mogli nadati nikakvoj podrci
sa strane: makedonska i srpska nacija su do tada bile prilino nezainteresovane, a albanska zajednica je bila veoma zainteresovana
da oni ostanu u svom dotadanjem statusu. Eskalacijom sukoba
izmeu Makedonaca i Srba, s jedne strane, i Albanaca, s druge
strane, dolo je do povoljnog razvoja situacije za buenje egipanske
etnike grupe. Srbi i Makedonci su uvideli da bi izdvajanje velike
grupe tzv. Egipana iz albanske nacionalne manjine moglo biti
veoma korisno, te su se trudili da taj proces pospee, pa ak i da
ga izazovu tamo gde ga nije bilo. Uz pomo spoljnog kulturnog i
politikog podsticaja, preko srpskih i makedonskih nacionalnih
institucija, otvoren je prostor za emancipaciju Egipana i oni su se
potrudili da tu priliku ne propuste119.
119
183
Saa Nedeljkovi
S druge strane, pomenuti procesi su delovali i negativno na njihov etniki razvoj. Meunarodna zajednica je, budui da je bila u
konfliktu sa Republikom Srbijom i Srbima uopte, i budui da je u
svetskoj javnosti stvorena negativna slika o Srbima, uzela u zatitu
Albance. U tom smislu, bila je veoma rezervisana prema etnikom
pojavljivanju jedne grupe niotkuda, i to ba u vreme kada je to
Srbima najvie, a Albancima najmanje odgovaralo. To je znailo da
su Egipani bili primorani da ekaju na meunarodno priznanje sve
dok meunarodne institucije nisu uvidele da je re o zaista vrsto
reenoj zajednici ljudi, i dok odnos prema Srbima i Albancima nije
dobio neki argumentovaniji i institucionalizovaniji oblik.
Tekoe koje se javljaju prilikom etnikog osveivanja u nepovoljnim uslovima najbolje se mogu uoiti u periodu kada je poeo
da se pojavljuje zametak etnikog identiteta Egipana u bivoj SFRJ.
To je bilo pre oko trideset godina, osnivanjem jednog (ili vie njih?)
kulturnoumetnikog drutva. To drutvo je, meutim, bilo smatrano albanskim drutvom. Koliko sam upoznat, lanovi tog drutva su
bili svesni svoje posebnosti, ali niti je njima tada bilo toliko vano da je
u potpunosti istaknu, niti su znali kako da to urade, a nije postojao ni
minimum spoljanjih podsticaja. Ipak, i ovaj nepovoljni faktor imao
je i svoju drugu stranu tako da ga moramo relativizovati. Iako su oni
bili smatrani delom albanske grupe, Egipani su kroz susrete u ovom
drutvu poeli svesno i institucionalizovano da se distanciraju od
albanske veine, premda je to bilo u veoma rudimentarnoj formi. Samo
kulturnoumetniko drutvo nije odigralo presudnu ulogu u procesu
etnike homogenizacije, ali predstavlja jedan od prvih pokuaja da se
etnika svest izrazi i osamostali: ve sama injenica da se danas toga
seaju i da danas to drutvo u svesti Egipana ima izvestan znaaj
osveivanja Egipana, pokuavajui da, to je objektivnije mogue, celom
problemu pristupe sa naunog stanovita. Iako su blagonaklono gledali na
ceo proces, ne mislim da su se spustili ispod dozvoljenog nivoa naune objektivnosti (vidi npr. Hadi Risti 1996; takoe Boovi 1996).
184
Saa Nedeljkovi
praznike (godinje obiaje i porodine slave) i u kui dri pravoslavna znamenja (slike pravoslavnih manastira, pravoslavnih svetaca
i slino). Oni esto dolaze u sukob sa islamskim svetenicima
zbog svog iskvarenog muhamedanstva: u proslavljanje islamskih
praznika tvrdoglavo unose izvesne hrianske elemente (paljenje
svee npr). U Beogradu su oni jedina islamska grupacija koja nema
(ili bar do skoro nije imala) svog predstavnika u Upravnom odboru
beogradske damije.
Kao to je ve bilo reeno, iz razgovora s njima saznao sam da
veina njih ee poseuje pravoslavne crkve nego damije. Oni to
objanjavaju time to su, navodno, njihovi daleki preci bili hriani
pravoslavci (moda Kopti), a da su islam prihvatili zbog straha od
Turaka. Bilo je sluajeva da iz zahvalnosti nekom hrianskom svecu
neki Egipani zavetuju svoju decu pravoslavnom manastiru. Mnogi
od njih jedu svinjsko meso i nikada ne idu u damiju. est je sluaj
da koriste usluge muslimanskih ceremonijalmajstora koji nisu
priznati od strane islamske verske zajednice. Po svemu tome se razlikuju od drugih muslimana. Od pravoslavaca se, meutim, razlikuju
po tome to se, kada posete pravoslavni hram, ne krste. Prilikom
proslava porodinih slava ine, takoe, neke specifine radnje i
postupke. Slavu proslavljaju onog dana koji prethodi danu koji je
posveen datom svecu, a ne na sam dan slave kao ostali pravoslavci.
Takoe, koriste bele, a ne ute svee. Ne zovu pravoslavnog svetenika u kuu, niti nose kola u crkvu, tanije, nemaju slavski kola.
Hrana koju pripremaju tokom proslava uglavnom se moe podvesti
pod orijentalnu kuhinju.
Egipani nemaju ni svoj etniki (nacionalni) mit. Oni imaju neke legende, ali to nisu u pravom smislu nacionalnokonstitucionalni
mitovi, kakav je recimo kosovski mit kod Srba. Nejasna istorijska
seanja, manje legende koje nemaju etniku boju, ne mogu preuzeti
funkciju mita koji emotivno angauje etniko bie. To, meutim, ne
znai da Egipani takav mit nee stvoriti: mogue je da kroz nekoliko
187
Saa Nedeljkovi
generacija nastane mit, na primer o Nazmi Arifiju kao osnivau njihove zajednice i o njegovoj borbi za prava Egipana. Ve sada se on
ponekad spominje kao otac Egipana.
Egipani nemaju specifinih elemenata materijalne i duhovne
kulture. Postoji, istina, jedan broj elemenata koji se promovie kao
sopstvena etnika kulturna specifinost, ali su to ipak samo varijante ire rasprostranjenog kulturnog kompleksa. Naveu nekoliko
primera. Prvo, Egipani pokuavaju da dokau kako je njihova
specifinost u tome to su oni ve generacijama kovai. injenica da
se i Romi smatraju tradicionalnim kovaima njih ne zbunjuje: neki
od Egipana smatraju da su Romi taj zanat ukrali od Egipana.
Kao dokaz za to navode injenicu da je kovaki zanat bio iskljuiva
delatnost Egipana, dok su se Romi bavili i drugim delatnostima.
Iskljuivo bavljenje kovakim zanatom kod Egipana, nasuprot pretenom bavljenju kod nekih drugih grupa (Roma npr) moe, ali
ne u punoj meri, biti jasna distinktivna kulturna oznaka Egipana.
Ipak, problemu povezanosti etnike pripadnosti i kovakog zanata
bi trebalo posvetiti vie panje, jer se moda u njemu kriju neke
davne naune nedoumice koje sada onemoguavaju da se sagleda
cela istina (vidi Zemon 2001: 72 i dalje). Drugi elemenat je njihovo
jelo turskog naziva susuruduble, koje ima oblik piramide: to je, po
nekima, tradicionalno jelo Egipana koje je bez sumnje doneto iz
Egipta. Ipak, ma koliko to zaista bilo mogue, teko da se ovo moe
prihvatiti kao dokaz prvog reda. Trei element su nazivi faraonii
i kpti koji su, kako mi je jedan ispitanik izjavio, bili nekad u upotrebi unutar grupe. I ovo bi mogao biti dokaz, ali sam po sebi ipak
nema dovoljnu teinu. Takve prirode je i dokaz koji se poziva na
upotrebu brojeva tri i sedam prilikom rituala. Insistiranje na
tim brojevima navodno je dokaz veze sa drevnom egipatskom civilizacijom gde su ovi brojevi imali izuzetan znaaj.
U negativne faktore svakako spada i problem zemlje matice:
makedonski i ostali balkanski Egipani praktino nemaju zemlju
188
Prilikom ispitivanja nacionalnog identiteta studenata u Beogradu 1997. godine jedan, ne ba zanemarljiv broj, izjasnio se na nain koji dokazuje napred
reeno. Tako meu studentima imamo i Eskime, Italijane i dr.
189
Saa Nedeljkovi
Egipani potomci tog posebnog selidbenog talasa Roma. Zbog toga pojedini autori Eupce i Akalije smatraju pobugarizovanim, poturenim ili pomakedonizovanim Romima (uri 1987). I pojedini
zapadni istraivai ih tako vide; ukoliko ih ne previde ili namerno
ne prenebregnu, smatraju ih delom ire romske i/ili muslimanske grupacije (vidi Poulton/TajiFarouki 1997: 101; takoe u Poulton 2000.)121.
U strunoj literaturi sve vie se za Rome upotrebljava naziv
Roma, a iz upotrebe se izbacuje termin Gipsy (od Egipat). Naune institucije balkanskih zemalja u kojima ive Egipani nisu saglasne oko porekla etnonima ove zajednice: dok u reniku Albanske
akademije nauka i umetnosti pod pojmom Eviti pie da je re o
ljudima koji su doli iz Egipta, dotle u Vujaklijinom leksikonu stranih rei i izraza pie da je Jeupak stari naziv za Roma, jer se verovalo da su svi Romi doli iz Egipta.
Kod balkanskih Egipana, kako sam od njih samih saznao, nailazimo na nekoliko vrsta etnonima. Prvu grupu bih podelio u dve
podgrupe. Prvu podgrupu predstavlja samo jedan pojam Egipani.
On jasno i direktno govori da je re o ljudima za koje se smatra da
potiu iz Egipta: on se u tradicionalnim sredinama retko koristio.
Drugu podgrupu predstavljaju pojmovi koji se takoe odnose na
zemlju maticu, na zemlju porekla Egipat ali su ti pojmovi unekoliko izmenjeni i prilagoeni lokalnoj upotrebi (albanskoj, makedonskoj, turskoj itd): Eviti, Jeupci, upci, Maup. Svi etnonimi iz
prve grupe se odnose na mogue teritorijalnoadministrativno
poreklo. Drugu grupu ine oni etnonimi koji se odnose na njihov
121
E
gipani sa Balkanskog poluostrva su veoma zanimljiva tema i antropolozi
na Zapadu ovom problemu posveuju sve vie panje. Na primer, Ulf Brunbauer, profesor na Institutu za Istoriju Jugoistone Evrope, u okviru svog kursa
o etnicitetu i nacionalizmu u jugoistonoj Evropi, odrao je tokom jedne
kolske godine jedno predavanje o balkanskim Egipanima. Kao literaturu je
koristio radove Holananina Ger Duijzingsa. Duijzings, po mom miljenju,
predstavlja dobru polaznu osnovu za dalja prouavanja.
191
Saa Nedeljkovi
uslovljen iskljuivo ekonomskim motivima; ak je i jedan od aktivista u egipanskoj organizaciji izjavio: Ma, biu i Arapin ako treba, samo decu da prehranim. Unutar egipanske populacije postoji
raslojenost: makedonski Egipani svoje pripadnitvo makedonskoj
grani balkanskog egipanskog korpusa smatraju bitnijim od pripadnitva zajednici svih balkanskih Egipana. Makedonski Egipani
sebe smatraju istijim predstavnicima svoje rase od kosmetskih
Egipana: prema njima postoji distanca. Rodovski identiteti postoje,
ali ne igraju uvek neku bitnu (presudnu) ulogu u sistemu identiteta
pojedinca. Konfesionalni identitet, sam za sebe, ne igra bitnu ulogu u
njihovom ivotu: nemaju neki odnos prema tome to su muslimani.
Meutim, shvaen kao deo etnike (egipanske) pripadnosti, kao
neodvojivi deo etnikog identiteta, konfesionalni identitet (uglavnom ritualnog karaktera) je veoma vaan za razumevanje Egipana
sa strane, ali i za njihovo razumevanje sebe samih.
Sistematizacija drugih
Postoji nekoliko kriterijuma na osnovu kojih Egipani vre sistematizaciju drugih. Ti kriterijumi korespondiraju sa razliitim oblastima ili aspektima drutvenog ivota. Unutar svake od tih oblasti
vri se kontakt, procenjivanje, poistoveivanje ili distanciranje. Etnika sistematizacija predstavlja u tom smislu rezultat povezivanja
razliitih kriterijuma, kao i povezivanja i tumaenja rezultata identifikacije na bazi razliitih kriterijuma.
Balkanski Egipani ive u etnikonacionalnom okruenju u
kome su osnovne grupe, a time i osnovni identitetski orijentiri, Albanci, Srbi, Makedonci, Romi, Akalije. Tom skupu treba danas dodati i Egipane (egipatsku naciju), koji ipak nemaju naroit praktian znaaj u procesu identifikacije. Albanci, Srbi i Makedonci
predstavljaju vee i jae grupe koje mogu biti poeljni ili nepoeljni
193
Saa Nedeljkovi
jai partneri, ali nikako rivali istog ranga. Romi i Akalije, s druge
strane, predstavljaju grupe sa kojima su poreenja mogua. Dalje,
Egipani ive u religijski diferenciranoj sredini u kojoj se identitet
kree unutar okvira koji odreuju islamska, pravoslavna i katolika
veroispovest. Egipani ive i u sredini iju jednu dimenziju predstavlja
izdiferenciranost na bogate i siromane, na vredne i manje vredne
grupe, na one koji se bave proizvodnim i uslunim delatnostima. Uz
to, i jezik kojim se govori predstavlja vaan kriterijum za razlikovanje,
pa Egipani grade svoj odnos prema drugima i na osnovu toga ko
i kako govori albanski, srpski, makedonski i romski jezik. Na kraju,
politiki interesi i teritorijalna pripadnost, takoe, su znaajan faktor
pri definisanju svog mesta u sloenoj mrei meuetnikih odnosa.
Egipani su, kao to je ve reeno, do pre dvadesetak godina bili grupa niskog ili srednjeg socijalnog statusa: oni su u svojim tradicionalnim sredinama, npr. u jugozapadnoj Makedoniji, bili po
svom drutvenom statusu iznad romske ali ispod albanske, turske i
makedonske etnike grupe. Uglavnom su bili neobrazovani i bavili
su se uslunim delatnostima (kovai). Njihov etnonim je, pored etnike klasifikacije, imao i socijalnovrednosnu funkciju. Termini
eviti kopt esto su korieni da bi se oznaio pripadnik niskog
socijalnog sloja. Ti nazivi su, kako su mi sami Egipani rekli, imali
uvredljivo i poniavajue znaenje. Pojedinci iz drugih grupa koji su
poznavali njihove ljudske vrednosti govorili su im: Niste vi eviti;
vi ste Egipani. Eviti su oni koji ceo dan rade i onda legnu a nisu se
oprali. S druge strane, pojmove esnaf ovek i ena esnafka koristili su Egipani meu sobom onda kada su eleli da istaknu da
je neki ovek visokih ljudskih kvaliteta i vrednosti: Pobogu, nemoj
tako da govori o njemu, to je esnaf ovek.
Moemo primetiti da se askriptivni modeli ne poklapaju sa
deskriptivnima, odnosno da ono to zajednica misli o sebi nije
isto to o njoj misli spoljanjost. Kada je u pitanju askripcija, u
spoljanje druge spadaju: Srbi, Romi, Makedonci, Turci, Albanci.
194
U unutranje druge spadaju pre svih Akalije. Ako govorimo o deskripciji, onda Egipani predstavljaju unutranje druge za Rome i
Albance. Ukoliko kao kriterijum za definisanje uzmemo jezik, onda
je problematina granica prema Albancima. Ukoliko posmatramo
religiju, onda je problematina granica prema Torbeima, delu romske zajednice i delu albanske nacije/naroda. Ukoliko posmatramo
fiziko antropoloke karakteristike onda granica prema Romima
zahteva dodatno definisanje. Ukoliko socijalnu stratifikaciju i zanimanje uzmemo kao kriterijum, onda granica sa Romima, takoe, ne
pokazuje dovoljnu jasnou i vrstinu.
Zbog svog fizikog izgleda (tamnija kompleksija) Egipani nemaju problema da naprave etniku granicu prema makedonskoj,
albanskoj, turskoj i srpskoj naciji, ali imaju velikih problema da se distanciraju od Roma. Pored toga to ih mnogi posle prvog susreta smatraju Romima, nije redak sluaj da ih pomeaju i sa Arapima. Zbog toga je uloen veliki napor od strane voa etnikog pokreta Egipana da
se, pre svega, definie razlika izmeu Egipana i Roma. To nije lako.
Mnogi Egipani sebe smatraju Romima, govore romskim jezikom,
pa ak su i aktivni u okviru udruenja Roma. Etnike granice Egipana se prema Srbima, Makedoncima, Turcima i Albancima zasnivaju pre svega na fizikoantropolokim karakteristikama, dok se
prema Romima etnika granica mora dodatno utvrivati na osnovu kulturnih i socijalnih specifinosti: Egipani su uglavnom
socijalizovani, zaposleni i prihvataju osnovne kulturne norme. Veoma mali broj njih, ili gotovo niko, ne ivi poput Roma u nekoj
vrsti lutalake zajednice, niti se bavi vaninstitucionalnim nainom
privreivanja. Njihovu etniku posebnost priznaju i druge grupe:
po priama, to su u tradicionalnim sredinama inili Turci, Albanci
i Makedonci, a danas ih u Makedoniji Makedonci jasno razlikuju
od Roma i Albanaca. Veoma vaan momenat za utvrivanje njihove
etnike posebnosti u odnosu na Rome jeste prostor koji njihove kue
zauzimaju u tradicionalnim sredinama. U Makedoniji, na primer,
195
Zavrna analiza
Na primeru Slovena i balkanskih Egipana je potvreno da je
danas prilino nefunkcionalno praviti podelu na prave i izmiljene
tradicije. Takva podela, u svetu simulacija i antiesencijalizma, nikako ne moe da opstane. Prave tradicije su, u skladu sa konstrukcionistikim pogledom na svet, sve one tradicije za koje postoji drutvena zainteresovanost, koje su sposobne da aktiviraju i emotivno
uposle manuelne radnike u procesu identifikacije. Tanije, prave
tradicije su one koje uspeju da proizvedu konkretan drutveni
rezultat. Pri tome, kriterijum injenine zasnovanosti ustupa mesto
kriterijumu upotrebljivosti i privlanosti, tako da svi projekti postaju jednako vredni i jednako istiniti.
Jezik, uz religiju, spada u najvaniji element i objektivni parametar etnikog/nacionalnog identiteta. Zbog toga je prouavanje
etnikog/nacionalnog identiteta neodvojivo od prouavanja jezikog identiteta. Povezanost etnikog i lingvistikog nacionalizma je
problem koji odavno privlai veliku panju naunika, to je dovelo
do dubljeg i svestranijeg prouavanja kako samog jezika, tako i konteksta u kome se jezik formira i transformie (vidi Hobsbawm 1994:
177 i dalje). Jedan jezik, pored ostalog, komunikacijski i simboliki
povezuje lanove jedne grupe: uz pomo njega se lanovi grupe
zajedniki priseaju prolosti, na njemu jedni druge pozivaju u rat, na
njemu piu o svim vanim stvarima u ivotu (ljubav, istina, pravda).
Jezik ima smisao esto samo unutar jedne grupe. Ta kognitivna
i ontoloka sraslost jedne grupe i njihovog osnovnog sredstva komunikacije ini njihovu povezanost stvarnom i ivom. Meutim,
ak i kada ta veza nije uvek tako neposredna, iva i jednoznana,
ivot joj se vetaki udahnjuje pod pritiskom unutargrupnih i izvangrupnih procesa identifikacije.
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
preko jezika. Prema Lakanu, psihotina osoba je ona koja nije nauila ta je to jezik odnosno govor (isto).
Konstrukcionisti su jo vie podvlaili znaaj jezika. Po Hareu,
na primer, nae razumevanje i doivljavanje nas samih kao ljudskih
subjekata, nae subjektivno iskustvo jastva, proizvod je verovanja
koja su implicitna naem jeziku, a govore nam o tome ta znai biti
osoba. Struktura maternjeg jezika odreuje vrste verovanja u vezi s
osobnou koje usvajamo. Verovanja ovde ne znae nuno artikulisani skup miljenja, ve se odnose na temeljno strukturisanje naeg miljenja koje se postie upotrebom jezika. Drugim reima,
struktura jezika nam nareuje (ili bar veoma ozbiljno preporuuje)
da usvojimo odreene fundamentalne pretpostavke (tj. verovanja)
o ljudskoj prirodi i da ivimo u skladu s njima u svakodnevnim
interakcijama (vidi Ber 2001: 169). Postoje, na primer, termini za
pojedine pojmove, postoje pojmovi koji se odnose na odreene stvari, ali same te stvari ne postoje u svetu kao entiteti koje moemo
posmatrati: Hare, kao primer, navodi pojam JA koji je veoma teko
definisati i prouiti u stvarnosti (vidi isto 170). Konstrukcionisti
smatraju da ljudska bia uopte ne bi postojala kada ne bi imala jezik:
upravo jezik stvara osobu. Jezik odreuje miljenje i ako neki pojam
ne moe biti izraen jezikom, onda se ni ljudi koji govore tim jezikom
ne mogu koristiti tim pojmom (isto 6768).
Temelj sociolingvistici udario je Sosir svojom uvenom podelom na jezik (langue) i govor (parole). Jezik je, po njemu, skup ili totalitet gramatikih pravila koja postoje u svesti svakoga pojedinca,
tj. koja su zajednika svim lanovima jezike zajednice. Govor je
aktuelno izraavanje individue koja govori. Govorenje (prianje)
sledi gramatika pravila ali takoe odraava lini izbor korisnika
jezika. Gramatiki sistem je socijalni deo jezika i potencijalno postoji u svesti svakoga, ili preciznije, u svesti grupe individua (prema
Giglioli 1990: 7). Teoretska lingvistika, ili samo linvistika je, prema
tome, obraivanje akontekstualnih lingvistikih pravila (pravila
200
Saa Nedeljkovi
Jezik i nacionalizam
Fihteov stav koji se tie odnosa jezika i nacionalizma odigrao je
znaajnu ulogu ne samo u prouavanju tog problema, ve i ire. On
je, naime, smatrao da svuda gde postoji poseban jezik mora postojati
i posebna, odvojena nacija, koja ima pravo da upravlja svojim poslovima i da bude samostalna (vidi Inglehart and Woodward 1990:
358). Takav stav je bio prihvaen i od strane politikog establimenta: sastavljai Versajskog mira su teili tome da nacionalne granice
formiraju na bazi jezikih zona (isto 358).
Gelner je smatrao da je minimalan zahtev za punopravno graanstvo, za efikasno moralno lanstvo u modernom drutvu, pismenost. To je, po njemu, minimum. Samo osoba, odnosno linost, koja
taj preduslov poseduje moe zaista zahtevati i koristiti svoja prava,
moe postii izvestan stepen nezavisnosti i ljudskog dostojanstva. Ali,
nastavlja Gelner, samo obrazovni sistem koji pronalazimo na nivou
nacije moe proizvesti takve punopravne graane: samo nacionalni
sistem obrazovanja poseduje resurse da napravi oveka od dostupnih biolokih i materijalnih sirovina, resurse koji su dovoljno veliki
202
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
moe da zameni evropski jezik u izvesnim situacijama i c) sopstveni vernakular koji je medijum u poetnom obrazovanju i jezik administracije u nekim regionima. Jezici b) i c) mogu biti isti, ali migranti koji potiu iz jedne a ive u drugoj dravi moraju nauiti i
etvrti jezik. Multikulturalizam je tako norma za veinu afrikih
stanovnika i ne predstavlja veu opasnost za postojanje drave od
monokulturalizma koji nalazimo na Zapadu (isto 119120).
Saa Nedeljkovi
U crnogorskom jeziku, onakvom kakav pokuava da se stvori od strane sloja koji promovie posebnost i nezavisnost crnogorske nacije, naglaava se
208
209
Saa Nedeljkovi
kao zvanina norma. Regionalne varijante u vidu dijalekata i socijalne varijacije u formi sociolekata nisu nekonzistentne sa standardizovanim jezikom. Standardizovani jezik je zvanina varijanta
i koristi se u zvaninim poslovima.
Drugi kriterijum je autonomija ili distanca. Ako su dva susedna
jezika ili na primer, dve varijante ili dijalekta previe slini, postoji
rizik da jedan od njih bude apsorbovan ili potisnut od strane drugog.
Distanca je prirodno potpomognuta politikom nezavisnou, iako
to nije neophodan faktor za lingvistiku distancu. S druge strane,
izvestan stepen distance je neophodan da bi se razdvojile jezike forme i jezike funkcije.
Trei kriterijum je istorinost. Nijedna jezika kultura ne voli
da bude posmatrana kao skoranja ili nova pojava na kulturnoj
sceni, kao kulturni poetnik meu utvrenim gigantima. Istorijska
pozadina i trajnost se u modernim vremenima koriste kao osnova
za geopolitike ciljeve i zahteve. Autentina istorinost je prednost,
a ako je jezik ne poseduje, onda se drevnost proizvodi (stvara),
jer omoguava da se istaknu politiki zahtevi na bazi dugotrajnosti jezika.
Kao etvrto imamo ivotnost, vitalnost. Vitalan jezik ima dovoljan broj onih koji ga govore ili koriste, u dovoljnoj koncentraciji,
i koji mogu zatititi jezik od nestajanja ili asimilacije. Vitalnost u ovom smislu znai sociolingvistiki koncept koji se odnosi na korienje jezika u svim socijalnim i kulturnim kontekstima, u svrhu svih
oblika komunikacije i, kada se jezik ne takmii sa drugim jezikom,
da ima odreenu ulogu (npr. kada je posle normanskog osvajanja
Engleske bila zabranjena upotreba engleskog jezika u sudnicama o
Stjuartovim kriterijumima vidi u Sussex 1985: 114115).
210
Saa Nedeljkovi
Glotofagija
Luj an Kalve se veoma pomno pozabavio problemom jezika i nacionalizma, tanije, problemom odnosa jezike i etnike sistematizacije, kao i pozadinom jezike klasifikacije. Problem je definisao uz pomo sloenice glotofagija koja treba da ukae na proces
gutanja jezika manjih i slabijih zajednica od strane jaih i veih
zajednica (vidi Kalve 1981). U kontekstu kolonijalnih osvajanja, Kalve
se bavi hijerarhijom meu jezicima koja korespondira sa hijerarhijom meu narodima i nacijama, pri emu je drutvena funkcija jezika superordinirana saznajnoj fukciji. U osnovi njegovih razmatranja
212
stoji marskistiko vienje da je u pozadini nacionalnih procesa klasna borba koja svoj izraz ima i na nivou jezika. Zato je kao okvir svog
razmatranja uzeo kolonijalni sistem. Posebnu panju posvetio je
odnosu jezikdijalekt, pri emu je istakao da je tu u stvari re o
lingvistikoj manifestaciji ekonomskopolitike raspodele moi: jezik je dijalekt koji je u politikom smislu dobio bitku, a dijalekt jezik koji je tu bitku izgubio. Gelnerovskim renikom izraeno, to je
nametanje vie kulture irokim slojevima nacije. Vladajui jezik je
u vezi sa industrijom, gradom, dok su dijalekti povezani sa selom i
poljoprivredom. Ako ovu ideju dalje razvijamo, dolazimo do opozicija jezik/dijalekt civilizacija/divljatvo nacija/pleme. Tri komponente koje ine osnov procesa glotofagije su, po Kalveu, ekonomska
(glotofagija je posledica irih ekonomskih procesa a ne fenomen
sam po sebi), pravna (postojanje dravnog aparata i institucija za
zatitu jezika su uslov za prouavani proces) i ideoloka (idejno opravdavanje glotofagije). Osim pokuaja utvrivanja zakonitosti u
procesu kolonizacije, Kalve se pozabavio i procesom dekolonizacije,
koji takoe mora da ukljuuje i jeziku dekolonizaciju. Odravanje
kolonijalnog jezika znai da kolonijalizam nije pobeen. Jezik je polje
borbe za nacionalni identitet. Ovaj momenat je vrlo vaan za moju
dalju analizu jer govori o odnosima meu jezicima i nacijama koje
govore tim jezicima sa stanovita kulturne, ekonomske i politike
moi i nejednakosti, mada to ne mora imati predznak kolonijalno.
Lingvistika i sociolingvistika
perspektiva junoslovenskog prostora
Za mnoge, kako pie Bugarski, problem jezika je iskonstruisan: smatra se da taj problem, ako elimo da budemo objektivni,
ne postoji. Jezici su, po tom shvatanju, jasno odreeni, lako prepoznatljivi i prebrojivi entiteti sa nespornim imenima. Postoje
213
Saa Nedeljkovi
215
Saa Nedeljkovi
razgranienje: uobliavanje
sociolingvistikih identiteta
Saa Nedeljkovi
218
Knjievnost i govor
Knjievnost se razvijala kod Srba prvo na latinskom i grkom,
a zatim od kraja 9. veka na staroslovenskom jeziku. Staroslovenski
jezik, koji je bio u upotrebi sve do 18. veka, nastao je na osnovi jednog makedonskog dijalekta. Ovaj jezik je pisan uz pomo dva pisma:
glagoljice i irilice. Kao najstariji irilini natpis pominje se Temniki natpis iz 11. veka.
Staroslovenski jezik se vremenom, celokupnim svojim gramatikim sklopom, veoma udaljio od srpskog narodnog jezika, kome je u poetku bio prilino blizak. Pored staroslovenskog jezika
Srbi su od poetka svoje pismenosti koristili i jedan tip poslovnog
jezika kojim su pisani trgovinski i drugi meudravni ugovori i
pisma. Taj je jezik nastao na osnovi lokalnog dijalekta sa dosta primesa crkvenoslovenskog (srpskoslovenskog) jezika, ija je podloga
bio staroslovenski jezik. U staroj srpskoj pismenosti su, dakle, postojala dva tipa pisanog jezika koja su se meusobno razlikovala i
po gramatikom sklopu (sistemu) i po leksikom fondu. Ti su se
jezici razlikovali i po sferi upotrebe, po razliitoj funkciji u kulturnom saobraaju. Srpskoslovenskim jezikom pisane su crkvene
knjige (jevanelja i drugi obredni spisi) i srpska srednjevekovna
knjievnost (biografije, hagiografije, apokrifi i sl.). Srpskoslovenski
jezik predstavljao je srpsku varijantu staroslovenskog jezika, nastalu
u 12. veku. Jo udaljeniji od narodnog jezika nego srpskoslovenski
bio je ruskoslovenski jezik koji je korien u 18. veku meu Srbima
u Vojvodini. To je u osnovi bio znatno rusificiran staroslovenski
jezik, ruska redakcija staroslovenskog jezika, koju su sa sobom
doneli ruski uitelji i koja se dosta koristila u knjievnosti. Pod ovim
uticajem nastao je slavenoserbski jezik, hibridni, vetaki jezik, konglomerat, prilino neizdiferencirana, nenormirana jezika stihija
nastala na podlozi staroslovenskog, ruskog i srpskog narodnog
jezika. U tom se jeziku oseaju mnogi tui nanosi. Traenje novog,
219
Saa Nedeljkovi
Pismo i religija
Problem odnosa Srba i Hrvata, kad je o jeziku i pismu re, moe se pratiti kroz upotrebu znaaja i znaenja glagoljice i irilice.
Glagoljica se smatra hrvatskim pismom, a irilica srpskim. Postoji
220
velika slinost izmeu ova dva pisma, a esto se deavalo da je glagoljica nazivana irilicom, a irilica glagoljicom (vidi Enciklopedija
Jugoslavije 1958, glagoljica, 462 i dalje; takoe isto irilica 626 i
dalje). Teorijske rasprave od kojih mnoge imaju politiku pozadinu
su brojne. Razmatra se koje je od tih pisama starije: to je vano, jer bi
se u sluaju da je glagoljica starija moglo govoriti o tome da su Hrvati
formirali svoje pismo pre Srba. Razmatra se i na osnovu kog starijeg
pisma je stvorena glagoljica, odnosno irilica. Postoje pokuaji da se
veze izmeu glagoljice i ostalih pisama pronau na raznim stranama:
trae se i nalaze veze sa hebrejskim, sa koptskim, sa grkim, gotskim
itd. Podudarnost sa drevnim pismima mogla bi se upotrebiti, i upotrebljava se, kao dokaz drevnosti naroda koji koristi glagoljicu, tj.
drevnosti hrvatskog naroda. Sam termin glagoljica nastao je relativno kasno, tek u 19. veku. Ovo pismo je bitno jer ukazuje da su
u zapadnom delu junoslovenskih zemalja (u Hrvatskoj) postojala
bogosluenja i na staroslovenskom jeziku i glagoljskom pismu. Termin glagolja koristio se za katolikog svetenika koji govori misu
crkvenoslovenskim jezikom, sluei se pri tome knjigama pisanim
glagoljskim znacima. Glagoljica je i simbol hrvatskog nacionalnog
identiteta i hrvatskog otpora tuinu: Jagi je pisao da je ostrvo Krk
matica glagoljice, tj. eldorado hrvatske knjige (vidi Bonovi
1980: 14). Glagoljica i crkvenoslovenska sluba se, veruje se, rairila
meu Hrvatima za vreme kneza Domagoja u 9. veku, koji je tada
bio u sukobu sa Venecijom. Ta injenica je uticala na to da se kao
vid otpora prema stranom (romanskom, latinskom) svetenstvu
i prema Mlecima prihvati i razvije ovo pismo koje su verovatno
irilo i Metodije doneli u Hrvatsku 867. godine; drugi, pak,
smatraju da su glagoljicu doneli uenici svete brae (isto 2425).
Protiv upotrebe glagoljice bunili su se i katoliki i grki svetenici.
Postojao je veliki sukob izmeu latinskog i hrvatskog klera: prvi je
osuivao upotrebu glagoljice u crkvenim ritualima, a drugi je, na
elu sa Grgurom Ninskim, u tome video priliku za nacionalnu
221
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
vlada srpskoslovenski jezik; i drugo, u kom se prihvata ruskoslovenski jezik (ori 1971: 6465).
Prvi pomeni i jednog i drugog pisma ne mogu se vezati za Hrvate, odnosno Srbe: tim su se pismima sluili i drugi narodi. Ipak,
ova pisma su imala, i jo uvek imaju, funkciju nacionalnog simbola i
nacionalnokulturne granice. Srbi su stvorili svoju verziju irilice, a
Hrvati svoj tip glagoljice. Niti je u Hrvatskoj bila prisutna iskljuivo
glagoljica, niti se moe jasno povui granica izmeu ovih pisama,
a ne zna se tano gde su i kad prvi put ova pisma upotrebljena.
Ali, moe se nagaati. Korienje irilice u Hrvatskoj daje povoda,
uz druge nagovetaje, za tezu da je re o pokrtenim Srbima, ili za teze sline toj. irilica se kod Srba, ba kao i glagoljica kod Hrvata,
smatra nacionalnim pismom srpske pismenosti (vidi ori 1971: 5).
Biskup Matija Karaman iz 18. veka, koji je u cilju propagande
vere u Rimu tampao rimokatoliki misal na slovenskom jeziku,
tvrdio je da se na Balkanu ne govori drugi jezik osim ilirskog: on
smatra da se naziv Srbi odnosno Srbijanci koristi za Ilire grkog (pravoslavnog) obreda. Po njemu, ilirski se narod u pogledu
upotrebe jezika u crkvi deli na tri grupe: prva grupa rimskog zakona slui se latinskim, druga grupa rimskog obreda slui se ilirskim,
a trea, pravoslavna, slui se slovenskim jezikom (vidi R. Petrovi
1997: 102).
Savremeni razvoj hrvatskog jezika poinje raanjem knjievnosti na hrvatskom jeziku u 15. i 16. veku. Po Ivanu Bokoviu, otac
hrvatske knjievnosti je Marko Maruli, koji je 1501. godine napisao
i objavio svoju Juditu: pre njega su iveli i radili takoe znaajni
pisci Dore Dri i iko Meneti (vidi Bokovi 2001: 5). Pokuaji
prvih ozbiljnijih reformi jezika, meutim, deavaju se poetkom
19. veka. U kolama i u javnim slubama se u Hrvatskoj koristio
maarski i nemaki jezik. Svetenik iz Jaske Toma Mikloui (1767
1833) izdao je stoletni kalendar u kome se, kao i u ostalim radovima, zalae za optu upotrebu hrvatskog jezika kajkavskog nareja,
226
Saa Nedeljkovi
124
229
Saa Nedeljkovi
230
Saa Nedeljkovi
Nakon faze jezike integracije ili pribliavanja koja je inspirisana koliko lingvistikim toliko i ekonomskim i politikim razlozima,
dolo je do razvoja faze dezintegracije i separacije. Zajednitvo i
jeziko jedinstvo poelo je negativno da se odraava na posebne
nacionalne identitete, je zajedniki jezik poeo da biva doivljavan kao smetnja emancipaciji sopstvene grupe. Posle II svetskog
rata moemo izdvojiti nekoliko takvih vanih momenata u odnosu
izmeu Srba i Hrvata.
Godine 1967. (17. oujka) na prvoj strani zagrebakog lista
Telegram objavljena je Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika. Deklaraciju je donelo 19 naunih institucija i
drutvenih organizacija iz Hrvatske, i uputilo je Komisiji Savezne
232
Saa Nedeljkovi
je zavrila pripreme za izdavanje novog pravopisa hrvatskog knjievnog jezika. Urednik je dao izjavu u kojoj se kae da je novi prirunik neophodan, jer se pravopis koji je objavljen 1960. godine na
osnovama Novosadskog sporazuma neodgovarajui, budui da se
razilazi sa hrvatskom pravopisnom tradicijom i praksom, to stvara
raskorak izmeu norme i i pravopisne tradicije i prakse (Politika 19.
08. 1971: 6).
Godine 1985. pojavio se novi zahtev sa hrvatske strane, koji je
poznat pod imenom Zagrebaka nagodba. Ta nagodba je insistirala
da se jezik u Hrvatskoj oznai kao hrvatski jezik. I ovaj zahtev je od
strane tadanjih rukovodeih struktura odbaen, sa obrazloenjem
da bi to uvredilo Srbe u Hrvatskoj. Predsednitvo CK SKH je u svom
saoptenju izjavilo da uvaava injenicu da u hrvatskom i srpskom
jeziku postoji sloj zajednikog i sloj posebnog, tj. uvaava se injenica
da je jezik kojim govore Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani jedan
jezik koji u razliitim drutvenim i nacionalnim sredinama ima svoje
specifinosti i razvija se i oblikuje u varijantskim standardizovanim
oblicima, ali su apostrofirali opasnost od formulacije posebnog
i formulacije hrvatski knjievni jezik koja postoji u Ustavu SR
Hrvatske. Politiari su smatrali da je ova ustavna formulacija o nazivu jezika u SR Hrvatskoj izvor nacionalne neravnopravnosti (Pavii 1990: 19).
Koliko je borba za jeziko razdruivanje vana, i koliko je front
u toj borbi morao da bude irok, najbolje se vidi iz primera koji zadire
u problem meunarodne jezike klasifikacije. U tekstu Zarobljena lingvistika (Vjesnik 13. 01. 1990, 19), Boidar Pasari je ukazao
na izvesnu diverziju koja je trebalo da borbu za emnacipaciju hrvatskog jezika uini lakom. Naime, za nauni pristup pitanju jezika vana je meunarodna UDK (univerzalna decimalna klasifikacija), koju za ceo svet jedinstveno propisuje Meunarodna federacija
za informacije i dokumentaciju u Hagu (FID). U toj klasifikaciji, koja obavezuje ceo nauni i kulturni svet, srpski jezik je 1990. godine
234
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
239
Saa Nedeljkovi
240
Sociolingvistiki procesi u
odnosu Srba i Crnogoraca
Problem odnosa izmeu jezika Crnogoraca i jezika Srba u
istorijskom smislu i na simbolikom planu, nije tako dubok kao
241
Saa Nedeljkovi
problem srpskohrvatskog jezika. Njego je uzvikivao da pie i govori srpski, to raniji i kasniji vladari Crne Gore nisu smatrali neumesnim. Ta jezika idila je naruena poslednjih desetak godina.
U Crnoj Gori se od pre nekoliko godina, isprva stidljivo, a zatim
sve glasnije i institucionalizovanije, pokuava istai pravo na davanje
svom jeziku imena koje je u skladu sa nazivom same nacije. Ova
borba ima svoju meku i tvru struju. Prva struja, koju bismo mogli nazvati pragmatinom, insistira na sociolingvistikom, odnosno, nacionalnokulturnom aspektu problema. Zahteva se da se jezik
Crnogoraca nazove crnogorski jezik, bez obzira da li je to u lingvistikom smislu zaista poseban jezik: naziv crnogorski jezik je, po
tome, neophodan i klasifikatorski logian jer ga govore Crnogorci.
Druga, tvra struja, koju bismo mogli nazvati konstrukcionistikom, smatra da jezik Crnogoraca mora biti nazvan crnogorski
jezik i zbog sociolingvistikih (drutvenopolitikih), ali i zbog lingvistikih razloga i faktora: smatra se da to zaista jeste poseban jezik, a
insistiranjem na specifinostima on to sve vie i postaje.
U taj projekat ukljuene su gotovo sve vane dravne institucije. U poetku je ta borba bila preputena raznim nevladinim drutvima i avangardnim pokretima i pojedincima. U onoj meri u kojoj se pokazalo da je teren pripremljen i da u narodu za to postoji
raspoloenje, i dravne institucije su se sve manje stidljivo ukljuivale u ceo proces. Predsednik Vujanovi je najavio da e se u Ustavu
jezik Crnogoraca nazvati crnogorskosrpskim jezikom, to neki vide
kao prelazno reenje ka crnogorskom jeziku (www.novosti.co.yu).
Kasnije je naeno jo kompromisnije reenje, pa je jezik nazvan
maternjim, to je izazvalo veliko negodovanje jednog dela populacije (vidi Veernje Novosti, 30. mart 2004, 10). Bitnu ulogu, naravno, ima Radio i televizija Crne Gore: sve se vie ukazuje na injenicu da u crnogorskom jeziku ima glasova kojih u srpskom nema.128
128
242
243
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
projekata dovedeni su pod zajedniki imenitelj. Govori, naravno, jednog dana mogu postati posebni jezici i ui etniki markeri.
Zagovornici posebnog crnogorskog jezika su Crnogorsko drutvo nezavisnih knjievnika, Matica Crnogorska, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, ali i pojedini predstavnici vlasti (npr. crnogorski ministar prosvete Slobodan Backovi). S druge strane,
grupa profesora, pisaca, novinara, na elu sa Jovanom aenoviem,
pokrenula je inicijativu za osnivanje udruenja za odbranu srpskog
jezika i irilice u Crnoj Gori (Preradovi 2003: 8).
Saa Nedeljkovi
ozvaniivi tako promenu naziva predmeta od srpski jezik i knjievnost u maternji jezik i knjievnost. Ovim aktom, kako istiu
branioci naziva srspki jezik, prekren je Ustav Crne Gore, lan 9,
koji kae da je u Crnoj Gori u upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora. Ovim aktom negiran je i stav veine stanovnika Crne Gore (60%) koji su na popisu odranom 2003. godine odgovorili da
govore srpski jezik (21% je izjavio da govori crnogorski jezik). Zatim,
ovakav potez nije u skladu ni sa jednim validnim kriterijumom
lingvistike, drutva i prava, kako se istie u univerzitetskoj peticiji
protiv promene srpskog imena jezika. Nijedan jezik u svetu nije tako imenovan jer je to optelingvistiki pojam odnosno kategorija.
Zagovornici novog naziva, s druge strane, idu za tim da je novi naziv vrednosno neutralan, da moe biti opteprihvaen i da moe
predstavljati model u kome bi bile inkorporirane sve specifinosti
svakog nacionalnog entiteta. Na pritisak studenata ministar je uputio zahtev da se pored naziva maternji jezik i knjievnost u nastavnim planovima u zagradi stavi i o kojem konkretnom jeziku je
re (srpskom, albanskom itd vidi Aranitovi 2004: 4).
Ponueno neutralno reenje ne korespondira sa etnikom sistematizacijom, nego sa vrednosnim odreenjem jezika i njegovom
pozicijom u sistemu identiteta pojedinaca. Takav naziv upuuje na
bezlini individualni nivo identifikacije, odnosno na univerzalni tip
odnosa jedinke i jezika. Njegovo ime govori da je to prvi i/ili najvaniji jezik nekog pojedinca ili grupe ljudi ije etniko poreklo ili
etniki identitet, ali i lino ime, nisu u prvom planu. Posledica takve
oznake nacionalnog jezika je vei broj problema. Mi ne znamo po
kom kriterijumu je taj jezik nazvan maternjim. Kao prvo, tu moe
biti re o jeziku koji je neko prvo nauio, pa je on primaran s obzirom
na vreme uenja; kao drugo, moe biti re o jeziku koji je za nekoga
najvaniji, zauzimo prvo mesto u njegovom jezikom sistemu vrednosti, odnosno koji se najee koristi, iako on nije i vremenski
prvi usvojen. Drugi problem je odnos prema pojmu materinstva.
248
Saa Nedeljkovi
Zavrna analiza
U sloenim nacionalnim procesima nemogue je bilo koji segment ili element posmatrati izolovano, kao to je nemogue iskljuiti
istorijsku perspektivu. Jezik kao lingvistiki problem, jezik kao identitetski (simboliki) problem i jezik kao drutvenopolitiki problem
samo su aspekti opteg nacionalnog problema koji je predmet ovog
rada. Jezik je kao sredstvo komunikacije odavno prevaziao praktini
komunikacijski nivo i paralelno egzistira na jo nekoliko nivoa, pri
emu je njegov ivot na svakom od tih nivoa privremeno relativno
nezavisan od ivota na drugim nivoima. Osnovna funkcija jezika,
komunikacijska, pokazuje se ovde kao najmanje vana, tanije, ona
je prinuena da se menja u skladu sa potrebama koje, u pogledu
jezika kao sredstva za praktino sporazumevanje, moemo nazvati
sekundarnim. Konstruisanje prie o genezi jezika, o njegovog strukturi i znaaju, dovode na kraju do konstruisanja novog jezika koji
onda slui kao sredstvo komunikacije na sasvim drugim planovima:
na planu simbolikog saoptavanja nama samima i drugima ta mi
jesmo i ta elimo da budemo. Ta konstrukcija ne moe biti shvaena
izvan drutvenog konteksta i meunacionalnih interakcija. Pod povoljnim unutranjim i spoljanjim uslovima ime jezika i njegova
svojstva pretvaraju se u mono oruje, pokazujui opet koliko je
sam jezik nemoan da se odbrani od zloupotrebe. Jezik, dakle, nema
samo prostu komunikacijsku funkciju, on ne funkcionie samo na
nivou praktinih potreba i svakodnevnog sporazumevanja. On ima i
vii komunikacijski nivo na kom jezik figurira kao jedan od elemenata
u sistemu identiteta. Jezik, njegovo ime, struktura i poreklo, zadobijaju znaenje, poinju da se vrednuju, pretvaraju se u simbole, izazivaju
emocionalne reakcije. On je tada ukljuen u komunikaciju na jednom
nacionalno simbolikom nivou, na kom vie nije vano samo da se tim
jezikom sluimo, ve i da mi njemu sluimo: da ga potujemo, da ga
branimo i da ga uvamo u onakvoj formi kakva ona treba da bude.
250
Jezik je element kulture koji je u najveoj moguoj meri uslovljen sredinom i interetnikim odnosima: jezik postoji zbog komunikacije, pa je stoga njegova funkcija da gradi odnos, da reaguje
na sredinu i da utie na nju. On nju istovremeno i menja, jer utiske,
pojave i procese iz spoljanjosti pretvara u termine, elemente svog
sistema, koji se zatim ponovo eksternalizuju i vre povratan uticaj
na pojavu koju oznaavaju. Komunikacijska potreba je ono zbog
ega jezici postoje i to jezike zbliava. Komunikacijska funkcija
je tako onaj aspekt koji jedan jezik ini otvorenim sistemom koji
slui razumevanju drugih ljudi i grupa. Razlike izmeu jezika dve
susedne zajednice mogue je neutralisati tako to e jedna zajednica
prihvatiti jezik druge zajednice ili tako to e obe zajednice koristiti
trei jezik ili tako to e se vremenom truditi da svoje jezike uine
slinim. Odreeni akulturacijski procesi u sferi lingvistike veoma se
jasno manifestuju.
Moemo zato da sistematizujemo nekoliko osnovnih problema
u pogledu jezika kao elementa nacionalnog identiteta:
1) Utvrivanje odnosa izmeu jezike i etnike sistematizacije
i klasifikacije. Ove dve klasifikacije su tesno povezane i obe
se prilagoavaju aktuelnim procesima. Princip jedan narod
jedan jezik u sutini je etniki princip koji se esto ne poklapa sa ekonomskim i kulturnim interesima.
2) Definisanje razliitih stratekih problema u okviru jezika
koje moemo podeliti na lingvistike i sociolingvistike probleme, i utvrivanje njihovog odnosa. Jezik kao sredstvo komunikacije obavlja svoju funkciju na vie nivoa, pod uslovom
da proces identifikacije ne shvatimo samo kao ontoloki i
gnoseoloki, ve i kao komunikacijski problem. Preko njega
se sporazumevamo sa onima koji taj jezik razumeju, a njegovo ime i znaenje upotrebljavamo i u odnosu sa onima koji taj jezik ne moraju da razumeju.
251
Saa Nedeljkovi
3) Razvoj jezika koji moramo da pratimo preko razliitih faza: nastanak govora, nastanak pisma, nastanak knjievnog jezika.
U svakoj od tih faza jezik se susree sa istim ili slinim problemima koji se tiu lingvistikih i sociolingvistikih procesa.
Prvu fazu karakterie prosti funkcionalni princip, potreba za
komunikacijom. Druga faza mora biti kulturno nametnuta
i otvara prostor za podele i nove osnove za identifikaciju.
Trea faza oznaava nastanak novih potreba i mogunost
stvaranja iznijansirane nacionalne ideologije.
4) Odnos jezika sa drugim slinim i/ili susednim jezicima. Uvek
postoji vie mogunosti: nametanje svog jezika, prihvatanje
jezika svojih suseda, prihvatanje komunikacije na treem
jeziku, pribliavanje i ujednaavanje jezika, odnosno udaljavanje i insistiranje na razlikama izmeu jezika.
5) Odnos jezika prema stranim jezicima, jezicima vievekovnih
okupatora.
6) Odnos jezika prema drugim segmentima kulture (religija,
kultura, umetnost).
7) Odnos narodnog jezika prema crkvenom i administrativnom jeziku. Podela na govorni (narodni, svetovni) i crkveni
(sveti) jezik stvara mogunosti za dihotomiju na one koji
znaju oba jezika i one koji znaju samo jedan od njih, to
dalje dovodi do podele na elitu i masu, pri emu masa nije u
stanju da pravilno razume i uestvuje u stvaranju nacionalne
kulture. Problem odnosa crkvenog i svakodnevnog jezika
predstavlja posebno polje istraivanja. Opozicija sveti jezik
svakodnevni jezik predstavlja jednu razumljivu religioznu
potrebu i vaan momenat religiznih dogmi: potreba da se
sveto distancira od svetovnog zahteva, izmeu ostalog,
i ist jezik za specijalnu (religioznu) namenu. Preplitanje
ideologije narodne religije i ideologije univerzale (ili individualne) religije podrazumevaju preplitanje svetih jezika i
252
253
Religiozni identitet je, pored jezikog, najvaniji segment, aspekt i/ili pokazatelj etnikog/nacionalnog identiteta. Teoretski je
mogue da religiozni identitet bude samostalan i da nije u neposrednoj vezi sa etnikom ili nacionalnom pripadnou. U praksi,
meutim, ta samostalnost je znatno sloenija i vieznana. Kao i u
pogledu etnikog i nacionalnog izjanjavanja, pojedinac je u najveem broju sluajeva prinuen da se orijentie u ve postojeoj
religijskoj klasifikaciji, identifikujui se sa jednim od konkretnih
religijskih sistema ili sa jednom religijskom kategorijom. A poto
religijska klasifikacija snano korespondira sa etnikom/nacionalnom klasifikacijom, pojedinac ne moe da izbegne situaciju u kojoj
Saa Nedeljkovi
njegova religioznost ima odreeno znaenje u etnikom i nacionalnom diskursu. Problem religijskog identiteta pripadnika jedne
nacije ili etnike grupe ne moe se stoga razumeti ukoliko se posmatra izolovano, odnosno ukoliko se posmatra samo kao problem religioznosti. Religiozna identitetska formula je izraz koliko religiozne
potrebe, toliko i politike strategije. To se jako dobro moe uoiti na
primeru manjih nacija u ijem okruenju se nalaze vee nacije koje
na nju vre, izmeu ostalog, i religiozni uticaj. Religiozni identitet
Crnogoraca je dobar primer za to. Da bi se on razumeo potrebno
je poznavati istoriju religioznosti, ili bar istoriju institucionalne
religioznosti, odnosno istoriju crkvenosti. Njegov oblik je rezultat
jednog ireg i dueg meunarodnog procesa koji ukljuuje brojne
aktere i faktore. Pokuau da u naznakama prikaem okvir unutar
koga se profilisao religiozni identitet Crnogoraca, s posebnim osvrtom na odnos sa Srbima/Srbijom i Hrvatima/Hrvatskom, ali i sa
pravoslavljem i katolianstvom kao irim identifikacijskim okvirima. Naravno, iz takve postavke neminovno proizlazi potreba da se
ovaj problem posmatra u okvirima opozicije zapadistok.
Kada je u 11. veku formirana drava Zeta (Duklja), bila je neto vie katoliki orijentisana (vidi Mandi 1973: 57; takoe Brkovi 1974: 15), mada se sukob izmeu hrianskog istoka i hrianskog zapada osetio na ovom podruju sa izvesnim zakanjenjem;
neizvesno je koliko je i u kojem obliku zeanska dinastija tada posedovala svest o svom slovenskom, srpskom ili hrvatskom
poreklu (vidi Istorija Crne Gore, knjiga prva, 1967: 390 i dalje).
Po nekim nepotvrenim pretpostavkama Mihajlo Dukljanski (Vojisavljevi) je oko 1077. godine dobio kraljevsko zvanje: neki autori
256
smatraju da ga je dobio od samozvanog vizantijskog cara Brienija (Vrijenija), ali je odmah nakon toga eleo da prizna papino vrhovnitvo, odnosno molio priznavanje svog kraljevskog zvanja od
pape Grgura VII. Istovremeno je pokuavao da izdejstvuje kod pape da Barska biskupija bude uzdignuta na rang mitropolije, to bi
Duklji donelo i crkvenu samostalnost (Mandi 1973: 57). Barska
biskupija je postala mitropolija papskom bulom iz 1089. godine
(Brkovi 1974: 15; Mandi 1973: 57). Po Ferjaniu i Jovanoviu,
pak, Mihajlo je krunu dobio od pape (B. Ferjani 1966: 66; takoe Jovanovi 1998: 17). Relativno nejasna religiozna situacija poela
je da se kristalie u jasniju strukturu posle rakog osvajanja Zete.
Ali, Zeta nije automatski postala pravoslavna zemlja, tim pre to ni
sama raka dinastija nije bila dovoljno identifikovana sa jednom od
verzija hrianstva. Savin brat Vukan, vladar Zete, proterao je 1202.
godine Stevana sa prestola a zatim omoguio pun zamah rimskim
misionarima na teritoriji Zete; tek Savinom intervencijom kurs je
opet promenjen u pravcu Carigrada (vidi Stamatovi 1999: 12).
Interesne sfere katolike i pravoslavne crkve su se na zapadu
Balkanskog poluostrva preplitale, tako da je granica izmeu njih
esto bila relativna i promenljiva. Uvreeno je stereotipno miljenje
da su Srbi oduvek bili isti pravoslavci a Hrvati beskompromisni
katolici. Ipak, istorijski podaci ovakve predstave relativizuju ili ih
bar vremenski ograniavaju. Prvi pokuaj pokrtavanja Srba izvren
je pod uticajem cara Iraklija, ali su ga izvrili misionari iz Rima
(vidi Stamatovi 1999: 10). Osniva najznaajnije dinastije u srpskoj
istoriji, dinastije Nemanjia, Stefan Nemanja, roen je sticajem okolnosti u Zeti (Ribnici) u porodici koja je tu dola iz Rake, a krten
je po katolikom obredu jer tada u Zeti nije bilo pravoslavne crkve
(vidi Stamatovi 1999: 12; takoe Hrabak 2000: 27 i dalje). Kasnije
je doao u Srbiju i bio ponovo krten po pravoslavnom obredu. To
nije i jedini primer katolikih momenata u srpskoj istoriji. Drugi
primer je Stefan Prvovenani, koji je prvi u dinastiji Nemanjia bio
257
Saa Nedeljkovi
Branimir, koji vlada posle zbacivanja Zdeslava, prima od pape Ivana (Jovana) pismo u kojem ovaj izraava zadovoljstvo to se Hrvatska vratila Rimskoj kuriji: ini se da padom Zdeslava nisu bile
pobeene sve njegove pristalice, dakle one naklonjene Vizantiji i
istonoj crkvi, jer se papa u pismu nada da e novi vladar pobediti
i zagospodariti svim svojim neprijateljima (MatijeviSokol 1990:
11). To je samo jedna epizoda usmerenosti Hrvatske ka istonoj
crkvi nakon poetaka raskola izmeu Rima i Carigrada ezdesetih
godina 9. veka: ta epizoda nije bila od velikog znaaja, ali se njom
ipak moglo manipulisati. Pored toga, oko 881882. godine izgleda
da je vizantijski hrianski misionar Metodije proao Hrvatskom i
Dalmacijom i tamo doneo slovensku slubu boju koja se nakon
toga vrila uporedo sa latinskom slubom; moe se rei da je dugo
posle toga vladao dualizam (latinski i slovenski) u hrianskoj
crkvi u Hrvatskoj (vidi ii 1962: 106 i dalje; o hristijanizovanju
balkanskih Slovena vidi takoe A. P. Vlasto 1970: 187 i dalje). Trei istoni momenat predstavlja injenica da je hrvatski kralj Tomislav 923. godine, ba kao i kralj Drislav, primio kraljevsku ast
od vizantijskog cara (Mandi 1973: 54; takoe ii 1962: 125). Evidentno je da ni Hrvati ni Srbi tokom istorije esto nisu bili spremni
da se identifikuju sa katolianstvom odnosno pravoslavljem ukoliko
je to donosilo nevolje; njihov religiozni identitet je bio prilagodljiv
i predstavljao je pre strategiju nego iskreno prihvaen obrazac.
Ova injenica dokazuje poroznost etnike i konfesionalne granice
izmeu ova dva naroda/nacije, ali i politiku pozadinu religioznog
identiteta. I Hrvati i Srbi pokuavali su i pokuavaju da dokau da
je deo njihove naroda/nacije preveden u drugu naciju zahvaljujui prelasku u drugu veru: Paveli je, na primer, pisao da su mnogi
Hrvati za vreme NDH poeli da se izjanjavaju kao Srbi samo zato
to su bili pravoslavne vere i da je na njih u tom smislu naroito uticala Srpska pravoslavna crkva (vidi Paveli 1984: 15 i dalje). Srpsko
vienje promene vere i uticaja tog ina na promenu nacionalnog
259
Saa Nedeljkovi
260
Dihotomija mi / drugi i
religiozni identitet
Raka je u 12. veku okupirala i prisajedinila Zetu. Od tada stanovnitvo Zete (kasnije Crne Gore) postaje deo srednjovekovne srpske drave i poinje jasnije da se kristalie srpski aspekt crnogorskog
identiteta. To je poetak neega to bismo mogli nazvati srpskom
fazom u razvoju crnogorskog nacionalnog identiteta129. Taj period
je obeleen kako posrbljavanjem Crnogoraca, tako i prevoenjem
stanovnitva u pravoslavnu konfesiju. Sin Stefana Nemanje, Rastko
Nemanji, poznatiji kao Sveti Sava, konano je srpsku dravu potpuno okrenuo ka pravoslavlju i zapoeo sa pravoslavnim misionarskim
radom na teritoriji cele srpske drave, ukljuujui i Crnu Goru (Zetu).
On je pravoslavnoj crkvi u Srbiji dao jak nacionalni karakter: grke
svetenike je zamenio srpskim svetenicima (orovi 1989: 48), a u
svojim je delima glorifikovao svog oca Nemanju poistoveujui ga
sa Avramom a srpski narod sa Izrailjom (Sv. Sava 1970: 47 i dalje).
I pored toga, uticaj katolike crkve je, naroito na primorju, ali i u
unutranjosti Crne Gore, ostao prilino jak sve do 17. veka. Tada
jo uvek postoji jedan deo crnogorskih plemena koja su bila katolika (vidi u orovi 1989; takoe u F. Raki 1888: 50156, prema
Mandi 1973: 321). Pravoslavna crkva u Srbiji je pre Save, za vreme
Nemanje, ne samo bila odvojena od drave, nego je i stajala nasuprot njoj. Pravoslavni svetenici, uglavnom Grci, su pokuavali da,
pod uticajem Vizantije spree nastajanje srpske drave (vidi Jovanovi 1998: 1920).
to se same Crne Gore tie, od vremena kada su vlast poeli da
vre pravoslavni svetenicivladike (17. vek), verske dileme nije bilo.
Oni su ak u toj meri bili distancirani prema katolikoj crkvi da su u
sluaju eventualnog izbora, islam pretpostavljali katolicizmu. Kao svoj
129
Od 12. veka Raka poinje da se naziva Srbijom (vidi Jovanovi 1998: 20).
261
Saa Nedeljkovi
pa neki pretpostavljaju da je re o sloveniziranim Vlasima (vidi Istorija Crne Gore, 1970, knjiga druga tom prvi, 7). Oni su 1369. godine prihvatili katoliko uenje (Istorija Crne Gore 1970: II, 2. tom,
25). Ipak, esto su u dokumentima isticali da su naslednici Stefana
Nemanje, osnivaa srpske srednjovekovne drave (vidi isto 50). Po
jednoj, malo verovatnoj teoriji, poreklo rodonaelnika porodice
Bali (Bale) je francusko, to jest, potie od francuskog plemia
Bertrana od Boksa, koji se bio naselio u Albaniji (vidi Kokel 1998:
6162). Balii su Crnom Gorom vladali od polovine 14. do tree
decenije 15. veka. Za taj je period karakteristian unutarcrnogorski
sukob izmeu Kotora i Balia (vidi Jovanovi 1998: 2729). Neto
kasnije, ali jedno vreme i uporedo s Baliima (od tree decenije
15. do poslednje decenije 15. veka), najmonija porodica u Crnoj
Gori (gospodari) su Crnojevii, nepokorni feudalci iz Gornje Zete
i Primorja oko Budve, koji su bili okrenuti pravoslavnoj crkvi; njih
neki smatraju Arbanasima, a sasvim je sigurno da su preko brakova bili povezani sa arbanakim plemiima (Istorija 1970: 64 i
101)130. Prema legendi, Stefan Crnojevi je bio brat Bale III (Kokel
1998: 77). Dok je za vladavine Balia Zeta bila usmerena vie ka
Primorju, dolaskom Crnojevia njeno sredite postaju Brda: uzrok
je bio praktine prirode jer su planine bile nedostupne osvajaima
(Jovanovi 1998: 45 i dalje). Od tada je stoarstvo postalo i najvanija delatnost u Crnoj Gori (isto). Po nekim miljenjima, Crnojevii se mogu smatrati utemeljivaima crnogorske drave (vidi Pavievi 1955: 5).
Kao to je ve bilo reeno, postojao je konstantni antagonizam
izmeu zetskih i rakih feudalaca, kao i izmeu svetenstva Zete i
Rake. Udaljavanje i odvajanje Zete od Srbije imalo je vie uzroka
130
263
Saa Nedeljkovi
Uobliavanje modernog
religioznog identiteta
Saa Nedeljkovi
bio je Petar II Petrovi Njego, koji je napisao vei broj dela od kojih
su najpoznatija Gorski vijenac i Lua Mikrokozma. U prologu tih
dela Njego nedvosmisleno daje do znanja da se on osea Srbinom iz
Crne Gore i da svoje umetniko nadahnue crpi iz slavne prolosti
srpske srednjovekovne drave (vidi Njego 1986: 173176; takoe
Njego 1981: 310). Njegova najvea inspiracija bio je kosovski mit
koji u srpskoj kulturi u izvesnom smislu predstavlja pandan hrianskom mitu. U kosovskom mitu nalazimo mnoge hrianske
motive i simbole: izdaja, poslednja veera, odsecanje glave, carstvo
nebesko kao ideal itd. To je spoj nacionalnog i religijskog mita u
kome se prepliu starozavetna (etnika i mitska) i novozavetna (univerzalna, individualna) logika. Ivo Andri je ak Njegoa nazvao
junakom Kosovske misli, a njegov cilj ispunjenje Kosovskog zaveta. Cviji je pisao da u Crnoj Gori preovlauju dva oseanja: plemenska slava i ast i nacionalna misao ili vera Obilia. On kae
da su Crnogorci ispunjeni verom Obilia kao Jevreji Starog zaveta
verom u Jehovu. Glavna hrana su im predanja o Kosovu i o srpskoj
nemanjikoj dravi, a svi su proeti milju osloboenja srpske zemlje od tuinskog jarma. Cviji navodi da Crnogorci sebe smatraju
srodnim Arbanasima (vidi Cviji 1987: 369). I knjaz Nikola se, do
jednog odreenog perioda, nedvosmisleno izjanjavao kao Srbin i
isticao da mu je osnovni cilj ujedinjene svih Srba. Crna Gora je postala
srpska Sparta i u duhovnom smislu mlai brat srpske drave. Knjaz
Nikola je 1870. godine govorio da ima amanet oca i strica da nikada ne smeta ujedinjenju Srba i da e biti prvi vojnik srpske dinastije
Obrenovia u borbi za ujedinjenje svih Srba, odnosno za ujedinjenje Srbije i Crne Gore (vidi u Vujovi 1962: 27).
Tokom vladavine porodice Petrovi Njego, ali i pre toga, Hristova nauka je bila slabo rairena u Crnoj Gori: Miel Oben navodi da se u celom Njegoevom delu Hristovo ime pominje samo
dva puta (Oben 1989: 13). Crnogorski pravoslavni svetenici bili su
esto potpuno nepismeni, a iveli su istim ivotom kao i njihovi
266
sunarodnici: obraivali su zemlju i ratovali protiv Turaka. Po Vuku, jedina knjiga koju je svaki pop u Crnoj Gori imao (i morao da
ima) jeste Trebnik: poneki su imali aslovac i Psaltir, koje je slabo
ko razumeo. U takvoj situaciji hrianska vera se sastojala vie u
vrenju crkvenijeh obreda (kao krtenje, vjenanje, post, itd) nego
u vrenju Hrianskijeh vrlina. Popova je po Vuku bilo mnogo vie nego to je potrebno i svako je to mogao da postane, samo ako
je vladika hteo da ga rukopoloi: mnogi popovi bili su i svetovne
stareine (serdari, vojvode, kneevi). in popa je esto bio nasledan,
jer su popovi uglavnom svoje sinove spremali za taj poziv. Svetenici
se, osim po nainu ivota, esto ni po izgledu nisu razlikovali od
ostalih ljudi: brijali su bradu i kosu, nosili su oruje i ili u bitku, s tim
to su se, koliko su mogli, klonili prolivanja krvi (vidi Karadi 1922:
70 i dalje). Po nekim podacima, etvrtina Crnogoraca u tom periodu
(sredina 19. veka) nije bila krtena (vidi Oben 1989: 13.). Crnogorci
su verovali da se, ipak, bore za krst asni i slobodu zlatnu. Tek je
mitropolit crnogorski Ilarion, izmeu 1866. i 1881. godine, izvrio
prve reforme svetenstva u Crnoj Gori: stare polupismene kadrove
zamenio je mlaim i obrazovanijim, a naredio je i da popovi mogu
da nose narodno odelo ali da moraju imati brade. To je za posledicu
imalo da je veliki broj popova napustio slubu (vidi Stamatovi
1999: 44). Pa ipak, i pored svega toga, hrianstvo Crnogoraca se u
sutinskom smislu, ako se uporedi sa stanjem kod susednih naroda,
ne moe potpuno degradirati. Ono je zaista bilo obojeno paganskim
bojama i ee se manifestuje kroz distancu prema muslimanima
nego kroz kontemplativno uranjanje u metafizike probleme, ali se
vide jasni tragovi izvorne ideje. Vidi se takoe i uticaj dualistikog
hrianskog pokreta bogumila (krstjana), koji su u srednjem veku
delovali i u Crnoj Gori. To nekanonsko hrianstvo se tokom 19. veka
manifestovalo, osim kroz kosovski mit koji predstavlja supstituciju
za hriansku ideologiju, kroz specifian oblik vitetva. Taj oblik
267
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
ujedinjenje Srbije i Crne Gore je sprovedeno i ostvareno, a kralj Nikola je ostao bez trona (vidi Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne
Gore, 2000; takoe Rastoder 1995; takoe Vujovi 1989). U periodu
nakon ujedinjenja injeni su napori da se ugui nezadovoljstvo dela
crnogorskog naroda. Nakon Podgorike skuptine 1918. godine,
kada je proglaeno bezuslovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore, nastao je snaan otpor ovom ujedinjenju u Crnoj Gori, poznat pod nazivom Boina pobuna: pojedini autori ovo ujedinjenje nazivaju
drugom okupacijom Crne Gore od strane Srbije (vidi Brkovi 1974:
163). Podela je postojala i pre toga, a snana propaganda je vrena
s obe strane. Mnogi Crnogorci su takav in ujedinjenja shvatali kao
direktan udarac na svoju dravnost, jer je Crna Gora prikljuena
Srbiji zajedno sa Vojvodinom, kao da je re o nekom srezu a ne
o staroj dravi sa svojom dinastijom, kako je tom prilikom rekao
zbaeni kralj Nikola u svom pismu vladi SADa (vidi Jovanovi
1998: 431).
Dravnopravne i crkvenopravne
osnove autokefalnosti CPC
Poetkom 20. veka mnogo se spekulisalo i manipulisalo injenicom da je Crnogorska mitropolija bila autokefalna, tj. samostalna.
Nakon ustava Sv. Sinoda koji je sankcionisan 1903. i ustava Konsistorija koji je sankcionisan 1904, i ustav Crne Gore iz 1905. godine
proglaava svoju crkvu nezavisnom od bilo koje druge crkve. Ipak,
ostaje nejasno od koga je ta crkva traila autokefalnost, da li ju je, od
koga i kada tano dobila. Mila pie da se Crnogorska crkva smatrala autokefalnom, to znai da je njen status bio relativno nedefinisan (Stamatovi 1999: 70). Pristalice SPC smatraju da nema dokumenta kojim bi se dokazalo da je Carigradska patrijarija dodelila
takav (nezavisan) status Crnogorskoj crkvi; nema takoe dokaza ni
270
271
Saa Nedeljkovi
Iako su se Zelenai zalagali za nezavisnu Crnu Goru, mnogi od njih su priznavali i isticali vezanost Crnogoraca za Srbe i srpstvo. Zelenai su nakon
ujedinjenja postali federalisti (vidi Glomazi 1988: 87).
272
Saa Nedeljkovi
Komunizam
Nekoliko momenata u istoriji je bilo veoma vano za proces
nacionalnog samoosveivanja Crnogoraca. Jedan od njih je svakako
razvoj komunistikog pokreta. Crna Gora je tokom perioda nakon
II svetskog rata pokazivala veliku privrenost ideji komunizma,
odnosno bila je jako ateistiki raspoloena. Mogue (prilino slobodno) objanjenje za to lei u injenici da je crnogorska kultura
ratnika kultura podlona kultu predaka i herojskoj etici. U takvoj
kulturnoj klimi izvorno hrianstvo nikad nije moglo da uhvati dublji koren, bar ne u svojoj racionalno razraenoj formi. U srednjem
274
veku nalazimo bogumilski pokret, a kasnije religiju Kosovskog zaveta: to je emotivni pristup odreenim nacionalizovanim hrianskim postulatima. Rudimentarno hrianstvo se preplitalo sa borbom za opstanak, iz ega je nastala institucija ojstva. Sujeverje se
mealo sa mitskim arhetipskim slikama. Na toj osnovi nastala je i
filozofija crnogorskog vladike Petra II Petrovia Njegoa, koji je u
svojoj religiji sjedinio platonizam, manihejizam, herojsku etiku
i hrianstvo. U takvoj situaciji ateizam je bio pokuaj da se svest
oisti od svega suvinog, izmanipulisanog, nagomilanog tokom
vekova: ateizam je bio prihvaen iz potrebe da se izvri religijska
reidentifikacija (o ateizmu na ovim prostorima vidi u Jeroti 1997:
1718). Meutim, za privrenost komunizmu u Crnoj Gori postoji
i prilino racionalno i materijalno objanjenje: komunizam je Crnogorcima doneo priliku za konanu nacionalnu emancipaciju.
Komunistiki pokret je, prvo u Rusiji a zatim i u ostalim delovima istone Evrope, imao za cilj, kao prvi korak, ruenje starih
sistema. Kraljevina Jugoslavija je u tom smislu dola relativno rano
na udar. Da bi se sruio taj monarhistiki sistem i uspostavio novi
komunistiki, bilo je potrebno ne samo propagirati novi, dolazei
sistem, nego i iznutra aktivno izazivati raspad starog sistema, aktuelizujui njegove mane i slabe take. Zbog toga je komunistiki
pokret, formalno internacionalno usmeren, potencirao nacionalna
pitanja manjih i nezadovoljnih naroda. Otvaranje pitanja nezavisne
nacionalne drave Crne Gore, nakon stvaranja zajednike drave
Junih Slovena, zbilo se dvadesetih godina 20. veka, kao deo politike
meunarodnog komunistikog pokreta. etvrti kongres KPJ, odran u
Drezdenu 1928. godine, preuzeo je otvaranje ovog pitanja kao svoju revolucionarnu politiku borbe. U odluci tog kongresa se kae da
e partija najneposrednije pomagati sve akcije masa koje vode obrazovanju nezavisne Crne Gore. Na januarskom savetovanju CK
KPJ 1931. godine nezavisnost Crne Gore se izriito zahtevala. Na 5.
zemaljskoj konferenciji KPJ odranoj oktobra 1940. godine, zvanino
275
Saa Nedeljkovi
je prihvaen stav da su seljake mase u Crnoj Gori osnovni nosilac ideje o posebnoj crnogorskoj nacionalnoj samobitnosti (vidi J.
ureti 2002).
Tokom II svetskog rata Crnogorci su uglavnom bili podeljeni
na etnike i partizane. Prvi su bili odani srpskom kralju a drugi
komunistikoj partiji. Ovi drugi su na izvestan nain eleli da stvore
preduslove za nastanak nove nezavisne i slobodne Crne Gore u okviru
Jugoslavije. Predsednik Crne Gore ukanovi je na mitingu povodom Dana ustanka naroda Crne Gore, 13. jula 2001. godine, izjavio
da je ovaj ustanak podignut iz elje za obnovom crnogorske dravnosti koja je prekinuta 1918. godine (Buli 2001/I: 9). Drugi su, pak,
smatrali da je ustanak naroda Crne Gore imao, u stvari, prosrpski
karakter: on je, po tome, posledica neslaganja sa proglaavanjem
nezavisne Crne Gore na Petrovdanskoj skuptini (vidi Petranovi
1992: 187 i dalje). Izvesno je da se komunistiki pokret u Crnoj Gori
koristio u izvesnoj meri crnogorskim separatistikim zamajcem i
opozicionim raspoloenjem: 1935. i 1936. godine u Crnoj Gori je,
uz veliko uee komunista, organizovano nekoliko politikih zborova koji su imali narodnofrontovski karakter. Stvarani su odbori
Fronta narodne slobode u koje su ulazili komunisti, levo orijentisane
demokrate, zemljoradnici i federalisti. Na tim je zborovima zahtevana, izmeu ostalog, i ravnopravnost za crnogorski narod (Istorija
SKJ 1985: 136). injenica je da je jo 1941. godine u veem delu Crne
Gore srpstvo predstavljalo ideal: Crnogorci iz Cetinja (danas jednog
od centara crnogorskog separatizma), Andrijevice i Berana traili
su od crnogorskih predstavnika u jugoslovenskoj vladi, a povodom
27martovskih demonstracija u Srbiji, da povedu Srpstvo tim putem otpora faizmu, odnosno da tim putem vode sav srpski narod (isto 191). Nakon II svetskog rata Crna Gora postaje posebna
republika, i zaista ponovo zadobija izvesnu formu dravnosti. Ipak,
ostale su jake emocionalne, ekonomske i kulturne veze veine crnogorskog stanovnitva sa Srbijom.
276
Na planu religijskih institucija najdirektnije se vidi podvojenost crnogorskog identiteta, dve razliite interpretacije istorije i dva
poeljna kontinuiteta. Poetkom devedesetih godina je obnovljen
projekat o nezavisnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, to je za posledicu imalo da se Crna Gora podelila i u religijskom smislu: ta
se podela moe porediti sa konfesionalnom podelom133. U Crnoj
133
277
Saa Nedeljkovi
278
279
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
Svetozar Marovi, ovek koji se nalazio na raznim funkcijama tokom separatistikih procesa u Crnoj Gori, i koji je bio u samom vrhu tima koji je
pravio projekat nezavisne Crne Gore, dao je izjavu u svojstvu predsednika
Srbije i Crne Gore u kojoj kritikuje tradicionalnu pravoslavnu crkvu na
ovim prostorima. Neposredan povod je bio politiki obojen govor vladike
Amfilohija na sahrani srpskog premijera inia. Marovi tim povodom
istie da je neophodno da se crkva reformie i modernizuje, odnosno da
odbaci arhainost, srpski nacionalizam i desniarsku politiku opciju koji
su postali deo njene ideologije (Blic 04. 04. 2003, 2). Marovi je takoe istakao da su predstavnici crkve bili prilino privreni onim strujama koje nisu
demokratske.
282
reformaciji klasinog pravoslavlja, gde je Bog mlai Cezarov partner (isto 109110). Neki smatraju da je za razliku od svetosavskog
etiki emocionalnog pa i ritualnog verouenja, crnogorsko pravoslavlje etiki racionalno i tolerantno (isto 110). Njego je pisao
da Crnogorci nikad nisu sastavljali pesme u kojima bi veliali svoje
pobede nad zapadnim hrianima, niti su tome vojene gordosti
nalazili. To Popovi smatra jednim od pokazatelja da su Njego i
sveti Petar Cetinjski antipodi Svetosavlja i uopte vizantijskog duhovnog iskustva (isto 110111)139.
Prelazak iz autonomije u autokefaliju jedne crkve tokom istorije u svakom
konkretnom sluaju odvijao se na specifian nain: nekada su u tom smislu
bili znaajni jedni faktori, a nekada neki sasvim drugi. Da bi se primer CPC
mogao bolje razumeti, mogu se navesti i neke paralele sa Makedonskom PC.
Odnos izmeu SPC i MPC veoma je star i sloen. Srpska crkva je, slino nekim mladim pravoslavnim crkvama koje se danas bore za nezavisnost, u
svom razvoju prela put od nesamostalne rake episkopije, preko nezavisne
arhiepiskopije, koja je osloboena podreenosti Ohridskoj arhiepiskopiji
1219. godine, da bi izrasla do patrijarije 1346. godine. Kasnije je, u vreme
osmanske vladavine, dva puta ukidana, a pojedini njeni delovi postajali su
deo Ohridske arhiepiskopije. Taj razvoj srpske crkve nije tekao bez problema i
bio je u mnogo emu uslovljen politikim procesima. Carigradska patrijarija je ak bacila anatemu na srpsku crkvu zbog samovlasnog i nekanonskog proglaenja za patrijariju, ali su politike okolnosti ile na ruku srpskoj
crkvi pa su odnosi relativno brzo normalizovani. Ohridska arhiepiskopija je
u odnosu na srpsku crkvu bila u slinoj situaciji kao danas SPC u odnosu na
MPC i CPC. Skopska mitropolija je bila deo srpske crkve, ali je uvek bila na
meti i podlona prisvajanju od strane Ohridske arhiepiskopije (vidi Mirkovi
1965: 52 i dalje).
Godine 1967. u Skoplju je proglaena samostalna, autokefalna Makedonska
pravoslavna crkva. Ona je do danas ostala nepriznata u svetu i zvanino je
i dalje pod upravom SPC. Nakon toga vie puta je pokuano da se doe do
reenja koje bi zadovoljilo obe strane (SPC i MPC), ali do reenja se nije dolo. Jedan od tih pokuaja desio se i 17. maja 2002. godine u Niu, kada su
komisije Srpske pravoslavne crkve i Makedonske pravoslavne crkve potpisale
nacrt sporazuma o uspostavljanju kanonskog jedinstva, to bi znailo kraj
izme nastale 1967. godine. Niki dokument je bio odobren od strane Sabora
SPC, ali ne i od strane Sinoda MPC koji ga je, pod pritiskom jednog dela
svetenstva, medija i politiara, odbio. Makedonska strana je smatrala da su
dva elementa tog sporazuma posebno neprihvatljiva preimenovanje MPC
139
283
Saa Nedeljkovi
Po Popoviu, kosovski mit je u Crnoj Gori rairen tek u prvoj polovini 19. veka: po Putilovu, od kosovskih pesama iz zbirke Vuka Karadia, nijedna nije zapisana u Crnoj Gori, a kosovskih pesama nema ni u zbirci S. Milutinovia (Popovi 1999: 77).
Njego je intuitivno shvatio da mistino znaenje Kosovskog
mita moe biti pokreta najire i najsnanije mobilizacije, ne samo
pravoslavnih hriana, nego hriana uopte (isto 78). U Gorskom
vijencu, pominjui vitezove naeg naroda, on pored srpskih
junaka (Duana, Obilia, Strahinjia) pominje i Kastriota, Crnovia
u Ohridsku arhiepiskopiju i dobijanje statusa iroke autonomije u okviru
SPC, umesto sadanje nepriznate autokefalije.
O statusu svojih delova koji ele da se odvoje svaka crkva odluuje samostalno.
Za jedan od statusa moraju postojati faktori, uslovi i motivi. Ne moe se ignorisati ni stav drugih pomesnih crkava, pogotovo Carigradske patrijarije koja
od 1922. posebno naglaava da ima pravo jurisdikcije na prostorima koji se
nau van granica zemlje u kojima postoji samostalna crkva. To Rusi nazivaju
Meletijevom doktrinom, po carigradskom patrijarhu Meletiju Metaksakisu
(18711935).
Ovo tumaenje nije opteprihvaeno a izazvalo je vie sporova izmeu Carigrada i Moskve od kojih neki jo uvek traju. Na primer, Carigradska crkva
nije priznala autokefaliju Pravoslavne crkve u Americi, koju je Ruska crkva
dala 1970. godine. Razlike u tumaenjima se tiu i Finske, Poljske, Baltika,
Ukrajine.
Vaseljenska crkva je jedna u duhu, u verouenju, glava joj je sam Hristos
a ine je pomesne crkve, meusobno ravnopravne, koje na svom prostoru
samostalno vre vlast, biraju episkope i poglavara, sude, vare sveto miro, kanonizuju svetitelje. Ne mogu menjati svete kanone ve samo mogu da ih primenjuju na svome prostoru. Takvih crkava danas ima 14 i one se pominju po
utvrenom redosledu. Mesto prvih pet Carigradske, Aleksandrijske, Antiohijske, Jerusalimske i Ruske crkve je nesporno. Na estom mestu je Srpska,
dok je kod Rusa Gruzijska. Slede Rumunska i Bugarska, kao i Gruzijska, a potom, posle ovih patrijarija, samostalne arhiepiskopije ili mitropolije Kiparska, Grka, Poljska, Albanska i ekoSlovaka.
Status autonomije u okviru neke crkve davan je i u prastarim vremenima,
mada se taj pojam tek mnogo kasnije javlja. Kartagina je imala autonomiju od Rima a sama ju je dala nekadanjoj Mauritaniji. Neki uslovi autonomije su isti kao i za autokefaliju; ona joj je esto, mada ne uvek, prethodila.
Treba da postoji volja klera i naroda, obino i etniki i politiki faktor, teritorijalna udaljenost od centra. Te uslove Makedonija ispunjava. Ruska crkva jetakvu autonomiju dala Belorusiji, Ukrajini, Moldaviji, Japanu, Kini, a
284
Zavrna analiza
Borba za emancipaciju u pogledu religioznosti ima vie dimenzija i uglavnom se tie osnivanja sopstvene nezavisne religiozne
Carigrad Bosni i Hercegovini (1880), Kritu (1900), Estoniji (1996), danas takoe i KarpatoRusima, Albancima, Belorusima i Ukrajincima u Americi i
Rusima u zapadnoj Evropi.
Sinajska crkva je autonomna u odnosu na Jerusalim od 1575. i nikada nee
postati autokefalna jer ima samo jednog episkopa a potrebno ih je bar etiri.
Prelazak iz autonomije u autokefaliju, ili sticanje autokefalije bez prethodne
autonomije, tokom istorije tekao je u poneemu na razliite naine. Svaki
sluaj je za sebe, poto su pojedini faktori i uslovi katkad uzimani kao znaajniji nego drugi, mada se uvek njihova celina uzimala u obzir.
Postupak pokree jerarhija, najee uz saglasnost dravnih vlasti. Ti episkopi su obino iz jednog naroda, mada ima naroda sa vie samostalnih crkava
(Grci) i bez ijedne (Ukrajinci). U starim patrijarijama etniki faktor nije bio
vaan, aleksandrijski patrijarh je bio poglavar svih pravoslavaca Afrike, ma
kog etnikog porekla. Na prostoru Vizantije je, s druge strane, postojalo vie
patrijarija. Zato nacionalni ili dravni uslovi nisu jedini. Neke crkve proglaene su autokefalnim uz pomo drave u 19. veku (Grka, Rumunija, Bugarska); Carigrad je to posle mnogo godina nerado prihvatio, ali u kasnijim
vremenima se tako neto nije vie doputalo.
Sloenost ovog problema ogleda se danas u tome to se tokom 20. veka
mnogo promenilo na politikoj karti Evrope: neke su se drave raspale, neke
nove su stvorene. Sloenosti doprinosi i to to su danas drave uglavnom sekularne, pa se graanske vlasti sve manje meaju u crkvena pitanja. Veliki
broj nereenih pitanja svakako bi se mogao reiti ukoliko bi konano dolo do
Svepravoslavnog sabora, koji se ve dugo najavljuje (vidi Tuci 2002).
140
Za razliku od separatistike struje, prosrpska struja pobija postojanje i vanost
svih navedenih specifinih elemenata crnogorske kulture: pre svega je protiv religijske i lingvistike nezavisnosti. P. Bulatovi istie da je CPC sekta, i
da se protivi uenju tri slova kojih nikada nije bilo ni u jednoj crnogorskoj
itanci. (vidi Lali 2002).
285
Saa Nedeljkovi
institucije (crkve). Po demokratskom principu koji vlada u pravoslavnom svetu svaka nacija ima pravo na svoj nezavisni put ka Bogu,
u smislu nezavisne crkvene institucije i svetenstva. Taj princip se
zahteva i sprovodi kako na planu religije, tako i na planu jezika
(Jedan narod, jedna drava, jedan jezik, nezavisna crkva). Primena tog demokratskog principa, meutim, ne sledi automatski formiranje nezavisne drave: priznavanje neke nacionalne crkve dugotrajan je proces uzrokovan relativno nejasnim sistemom odluivanja
unutar crkvene hijerarhije pravoslavnog sveta, tanije podeljenosti
na interesne sfere i postojanje vie centara moi (Carigradska patrijarija, Ruska crkva itd). Borba Crnogoraca za religijsku emancipaciju ima vie ometajuih faktora: neki dolaze iznutra, u vidu
onih koji ele ujedinjenje sa Srbijom, a neki dolaze spolja, u vidu
zainteresovanih monijih kulturnih centara (Srbija, Hrvatska). Problem srpstva u Crnoj Gori je vrlo sloen i nije ga mogue reiti na
nain koji bi zadovoljio sve zainteresovane strane. Nema sumnje
da je na identifikaciju Crnogoraca sa Srbima imalo uticaja irenje
SPC u Crnoj Gori u vreme sv. Save. Nema, takoe, sumnje da je na
jaanje te tendencije imalo uticaja i ujedinjenje Srbije i Crne Gore
1918. godine, odnosno podreivanje gotovo samostalne crnogorske
crkve srpskoj crkvi i njena asimilacija. S druge strane, jaanje ideje o
nezavisnoj Crnoj Gori impliciralo je i institucionalizaciju nezavisnosti crnogorske crkve u vreme knjaza Nikole. Crkva, odnosno okvir izraavanja religioznih oseanja, duboko je bila ukljuena u sve
nacionalne procese u crnogorskoj istoriji. Ideja o nezavisnoj crkvi je,
mnogo nedoslednije i stidljivije od ideje o nezavisnoj dravi, prodrla
u politiki ivot Crne Gore i postavila se kao identitetski i politiki
problem.
Jezik je pratio deavanja oko crkve i, sa jo manje objektivnih
uporita u prolosti, teio da se, pored drave i crkve, nametne
kao trei bazini element nacionaliteta. Primer Hrvatske pokazuje
kako je jezik u stvari bio povezujui element koji je, iako doveden
286
do prenaprezanja, uspeo da nacionalitarnu ideju promovie i u religioznom ivotu. Borba za emancipaciju u sferi religije kod Hrvata
se vodila kroz borbu za bogosluenje na vernakularu. Primer Hrvata i
Crnogoraca je slian u tom smislu to su i jedni i drugi u svojoj istoriji bili suoeni sa religijskom kolonizacijom: njihov religiozni ivot
je bio rukovoen iz spoljanjosti (iz Italije odnosno Srbije). Meutim, primer Hrvata je, u kontekstu odnosa sa religijski pretpostavljenima, drugaiji od primera Crnogoraca iz prostog razloga to je
identitetski orijentir Vatikan pozitivan u vie nego jednom smislu:
nalazi se na zapadu, ima politikog uticaja, pretpostavlja racio mistici (to je u savremenom svetu jedan afirmativan pogled), simbolie
bogatu kulturnu tradiciju i distancira Hrvate od glavnih nepoeljnih
partnera: Srba i muslimana. SPC za Crnogorce ima sasvim drugaiji
znaaj nego za Hrvate katolianstvo: ona simbolie istonjatvo, srpstvo, siromatvo itd, dakle sve ono sa im aktuelni crnogorski projekat eli da raskrsti. SPC Crnogorce povezuje sa Srbima, Rusima,
Makedoncima Sa nacijama koje nemaju veliku mo i ugled u savremenom svetu. Stvaranje sopstvene nezavisne crkve tako za Crnogorce ima dva osnovna reda znaenja: konana potvrda svoje
emancipovanosti i dravnosti i raskid sa nepoeljnom tradicijom
koja ne predstavlja kartu sa kojom se ulazi u bogati zapadni svet.
Istorija religioznosti u Crnoj Gori, iako ovako oskudno prikazana, potvruje da se o hrianskoj tradiciji u Crnoj Gori, bar u
dogmatskom smislu, mora govoriti sa mnogo rezerve. Vekovima je
vladajui model bio u sutini paganski, starozavetni, nedogmatski.
Koketiranje sa hrianskim istokom i zapadom bilo je u funkciji dnevne politike a ne ispunjenja religioznih potreba. Spoljna simbolika i
zvanina institucionalna odredba nije bitnije uticala na sutinu pobonosti Crnogoraca. Okretanje ka Mediteranu, zapadu, Evropi,
moe se predstaviti kao tradicionalno razumljivo i opravdano, jer je
ono istono, azijsko, balkansko u stvari bilo neprirodno, nametnuto
i kontraproduktivno. Srpstvo i pravoslavlje pozitivni su u tom smislu
287
systems that can be activated and used when needed. The process
of identity construction and usage was followed on the institutional,
interactional and individual level alike, in both dimensions: its basic
form, i.e. attitudes and/or conceptualizations, and social practice, or
participation in social production and manifestation of identity. The
examples chosen should illustrate how ethnic and national identities
are transformed into potent political resources and possibilities.
The example of national mythology presents the genesis of the
Kosovo myth in Serbian culture, and the application of that myth
in the period of national crisis, both on institutional and individual
levels. Texts from war issues of the Army magazine were analyzed,
as well as the reception and transformation of this mythical pattern
among students in Belgrade from 1998 to 2000. Specific traits of the
Kosovo myth were outlined through a comparative analysis of the
myth of ban Jelai. Religious and linguistic identities as well as their
place within the complex of national identity were studied through
the example of interaction between Croats, Serbs, Montenegrins and
Bosniaks, who were also used as examples for constructions of
ethnogenesis.
The criminalization of ethnicity and nationalism was studied
through the consideration of polisemy of criminal subculture in
former Yugoslavia. The focus was on the phenomenon of hajduija,
which corresponds with ethnic and national identities and larger
cultural patterns. The hajduk movement was analyzed through
analogies with mafia and terrorism, or, more precisely, its evaluation
in the ethnicnational culture dichotomy.
The ethnification of social groups is a problem that is increasingly
becoming the focus of not only anthropological, but historiographic
research as well. In this book, I had chosen two examples: one ancient
(Slavs) and one modern (Balkan Egyptians), which demonstrate
all the relativity and complexity of the process of ethnic identity
construction.
Izvori i literatura
Izvori
Aranitovi, A, 2003, BonjaciMuslimani u Pljevljima, seminarski
rad iz predmeta Antropologija etniciteta, Odeljenje za Etnologiju i antropologiju, Filozofski fakultet, Beograd
Aranitovi, A, 2004, Jezik kao konstitutivni element nacionalnog
identiteta, seminarski rad iz predmeta Etnogeneza, Odeljenje
za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu,
Beograd
Avdi, Alma, Osobitosti crkve u Crnoj Gori, seminarski rad iz
predmeta Antropologija etniciteta, Odeljenje za Etnologiju i
antropologiju, Filozofski fakultet, Beograd 2003
Blic, 08. 04. 2000, 2
Blic, 04. 04. 2003, 2
Crnogorski knjievni list, 71, Podgorica, 15. 11. 2003, 31
Glas Javnosti, 19. 07. 2000, 2
Hrvatski glagoljizam i stradanje dalmatinskih gradova, u Bogumili,
http://www.geocities.com/Athens/Troy/9892/bogomil.html, 2001
Saa Nedeljkovi
Literatura
Afanasjev, A, 18661869, Poetieskija vozzrjenija slavjan na prirodu,
Moskva
Anderson, B, 1998, Nacija: zamiljena zajednica, Beograd, Plato
Andreji, , 1999, Vitezovi reda zmaja, Beograd, Miroslav
Antonijevi, D, 2004, Izmeu istorije i predanja: Voe srpske revolucije
u folkloru, doktorska disertacija, Beograd, Filozofski fakultet
Aleksi, B, 2002, Crvenocrna gora: O unijaenju i kroatizaciji Crne
Gore nekad i sad, Niki
292
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
aldarovi, M, 1990/I, Jugosloveni govore srpskim jezikom, u Vjesnik 10. 01. 1990, 9
aldarovi, M, 1990/II, Deklaracija o jeziku, u Vjesnik 07. 01. 1990, 15
olovi, I, 1990, Smrt Ljube Zemunca ili paradoks o zatitniku, u GEI
SANU XXXIX, Beograd, 6171
olovi, I, 2004, Kad kaem novine, drugo, dopunjeno izdanje, Beograd, Medijska knjiara Krug
irilov, J, 2000, Istorija, www.nin.co.yu/recnedelje, 12. 10. 2000
irkovi, S, 1964, Istorija srednjevekovne bosanske drave, Beograd
orovi, V, 1989, Bosna i Hercegovina, Beograd (originalno izdanje
1925)
Dabi, V. S, 2000, Vojna Krajina: Karlovaki generalat (15301746),
Beograd
Dereti, J. I, 2000, Antika Srbija, Temerin
Dirkem, E, 1972, O podeli drutvenog rada, Beograd, Rad
Dodig, R, 2006, Vulgarizacija steaka, u Status: Magazin za politiku
kulturu i drutvena pitanja br. 10, Mostar, 244249
Domazetovi, Lj, 1995, Antika istorija i poreklo Srba i Slovena,
Beograd
Douglas, M, 1975, Implicit Meanings Essays in Anthropology,
London and Boston
Dragievi, R. J, 1939, Hrvat Baa, u Zapisi 22, Cetinje, 334341
Duijzings, G, 2000, Religion and the Politics of Identity in Kosovo,
London
DurkoviJaki, Lj, 1957, SrbijanskoCrnogorska saradnja (1830
1851), Beograd
Daja, S. M, 2006, Srednjovjekovna Crkva bosanska u procijepu suprotstavljenih kontekstualizacija, u Status: Magazin za politiku
kulturu i drutvena pitanja br. 10, Mostar, 250255
Dajs, F, 2003, Vitezovi kroz istoriju, Beograd, Utopija
Denkins, R, 2001, Etnicitet u novom kljuu: Argumenti i ispitivanja,
Beograd, XX vek
296
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
MappesNiediek, N, 2004, Balkanska mafija. Drave u rukama zloina: opasnost za Evropu, Zagreb, Durieux
Marushiakova, E. and others, 2001, Identity Formation among
Minorities in the Balkans: The Cases of Roms, Egyptians and Ashkali
in Kosovo, Sofia
Mati, M, 1998, Mit i politika: Rasprava o osnovama politike kulture, drugo, dopunjeno izdanje, Beograd, Politeia
MatijeviSokol, M, 1990, Branimirova Hrvatska u pismima pape
Ivana VIII, drugo izdanje, Split
Matovi, V, 2006, Samoubilaki terorizam: Kako se postaje muenik, Beograd, NKZBPT
McCrone, D, 2000, The Sociology of Nationalism, LondonNew
York, Routledge
Mijatovi, Anelko, 1990, Ban Jelai, Zagreb
Mila, Episkop N, 1989, Pravoslavna Dalmacija: istorijski pregled,
Beograd
Milojevi, M, 1996, Ujedinjene nacije i zatita manjina, u: Poloaj manjina u Saveznoj Republici Jugoslaviji Zbornik radova
sa naunog skupa odranog 11, 12. i 13. januara 1995, Beograd,
Odeljenje drutvenih nauka SANU, 499518
Milojkoviuri, J, 1994, Panslavism and National Identity in
Russia and in the Balkans 18301880: Images of the Self and
Others, New York
Miloevi, M. (prir.), 1988, Hajduci u Boki Kotorskoj 16481718,
Titograd, CANU
Mirkovi, M, 1965, Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom vlau (14591766), Beograd, Zavod za izdavanje udbenika
Socijalistike Republike Srbije
Molnar, A, 1997, Narod, nacija, rasa: Istorijska izvorita nacionalizma u Evropi, Beograd, Beogradski krug i Akapit
Morgan, L. H, 1981, Drevno drutvo, Beograd, Prosveta
303
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
Saa Nedeljkovi
Tunji, A, 2001, Crna Gora izlazi iz Jugoslavije, intervju sa Jevremom Brkoviem, Vjesnik 21. Aprila 2001, 3
Tunji, A, 2001, IDS od Istrijana u budunosti eli stvoriti Talijane, intervju sa predsjednikom Matice Hrvatske Josipom Bratuliem, u Vjesnik 14.05.2001, 14
Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore, 2000, Zvanina dokumenta koja objavljuje Ministarstvo Kraljevine Crne Gore,
Podgorica
Valenti, M, 2001, Predgovor, u Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve
i banove kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb,
VVIII
Veber, M, 1976, Privreda i drutva, Beograd, Rad
Veselinovi, J, 2005, Hajduk Stanko, Beograd, Evro
Vidojevi, M, 2003, Mafia: Kratka istorija amerike i ruske mafije,
Beograd, Liber 38
Vidovi, , 1989, Njego i kosovski zavjet u novom vijeku, Beograd
Vidovi, , 1997, Suoenje pravoslavlja sa Evropom: Ogledi o istorijskom iskustvu, Cetinje
Vilson, K, 1990, Psihologija ubistva, Ni, Gradina
Vlasto, A. P, 1970, The Entry of the Slavs into Christendom: An
Introduction to the Medieval History of the Slavs, Cambridge
Vuurovi, D. M. i M. S. Vuurevi, 1995, VuuroviiVuurevii
iz Bjelopavlia, Beograd
Vujaklija, M, 1996/97, Leksikon stranih rei i izraza, Beograd,
Prosveta
Vujovi, D. Dimo, 1962, Ujedinjenje Crne Gore i Srbije, Titograd
Vujovi, D. Dimo, 1989, Podgorika skuptina 1918, Zagreb
Vukevi, N, 1981, Etniko porijeklo Crnogoraca, Beograd
Vukievi, D, 2005, Gorski car Svetolika Rankovia, predgovor u S.
Rankovi, Gorski car, Beograd, PolitikaNarodna knjiga, 520
Vukmirovi, , 2004, Kako je Njego progovorio maternji, u Evropa,
15. 04. 2004, 24
310
311
Indeks
A
Abramovi, Antonije, vladika 282
Afanasjev, Aleksandar 170
Agatija iz Mirine (Sholastik) 174
Ajnhard 74
Albanci 35, 9799, 106, 129, 136,
178, 183, 184, 186, 193195, 249,
285. vidiAlbanija; Arbanasi
Albanija 79, 93, 101, 102, 113, 141,
177181, 190, 218, 263. vidiAlbanci; Arbanasi
Aleksej II, patrijarh ruski 281
Aleksi, B. 268, 279
Anderson, B. 19, 123, 205, 206
Andreji, . 151
Andri, Ivo 266
Anti 174, 175
Antonije, episkop italijanski 280
Antonijevi, Dragana 42
Arbanasi 88, 97, 263, 266. vidiAlbanci; Albanija
Arifi, Nazmi 185, 188
Aristotel 12
B
babuni 109. vidibogumili; Crkva
bosanska; katari; krstjani; manihejci; patareni
Backovi, Slobodan 247
Bakoevi, Radmila 49
313
Saa Nedeljkovi
Balkansko poluostrvo, Balkan 34,
41, 73, 81, 83, 85 90, 98, 99, 104,
106, 111, 114, 116, 122, 138, 141,
144, 152155, 157, 158, 168170,
174, 177182, 186, 189191, 225,
226, 246, 257, 264, 268, 274, 290
Bala I 262, 263
Bala III 263
Bali, porodica 77, 245, 262, 263
Bali, ura II Stracimirovi 264
Ban, Matija 74, 100, 172
Ban, Mitrofan 274
banditi, banditizam 122, 123, 127,
128, 137, 139142, 145, 147, 149,
150, 154, 159. vidiarmatol; desperados; hajduci; kleft; martolos;
morlak; uskoci
Baranin, D. 137, 138, 146, 147
Barii, Franjo 79
Barjaktarovi, Mirko 103
Barska biskupija 92, 257, 262
Barski rodoslov 79 vidiLetopis
popa Dukljanina
Bart Frederik 26
Bassania 112. vidiBosna
Bela (bijela) Hrvatska 80, 98, 100
Beli (bijeli) Hrvati 98
Beli Srbi 98
Benveniste, E. 21
Berajev, Nikolaj 40, 43
Bernije, Fransoa 15
Bertran od Boksa 263
Beson, Patrik 50
Bijeli Pavle 97, 98
Bili Kid 138
bilingvizam 211. vididiglosia
Bjelai 272
Bjelopavlii 96, 97, 98
Bodianskij, Osip 171
Bodin, Konstantin 80, 86
Bogii, Valtazar 145
314
C
Camorra 138. vidiCosa nostra; mafija; Ndrangheta; kriminalitet
Carigradska patrijarija 270, 271,
273, 279, 284, 286
CEI instrument za zatitu prava
manjina 35
Cezar, Gaj Julije 131
Ciliga, A. 96
Cincari 35, 106
Cosa Nostra 126, 138. vidiCamorra;
mafija; Ndrangheta; kriminalitet
Crkva bosanska 107111. vidibabuni; bogumili; katari; krstjani;
manihejci; patareni
crkvenoslovenski 219, 221
Crna Gora 10, 7279, 8191, 96,
97, 99102, 107, 109, 111, 114,
137, 144, 145, 151, 154, 172, 177,
180, 214, 218, 239, 242248, 256,
258, 261282, 284, 286, 287
Crna Ruka 132
Crni, M. K. 79
Crnogorci 55, 67, 7175, 77, 79,
81, 8387, 89, 90, 99102, 112,
114, 144, 168, 218, 232, 234, 241
adajev, P. J. 173
akavski, akavtina 104, 216218,
220, 224, 231, 236, 237, 239
ali, Zoran 152
arnojevi, Arsenije 106
artorijski, Adam 101
elebija, Evlija 81
emberlen, H. S. 38
eril, Vinston 9
etnici 137, 276
ojstvo 268, 274, 275
olovi, Ivan 47, 120
upi, Stojan 151, 155
315
Saa Nedeljkovi
orovi, Vladimir 79, 85, 108, 109,
110
osi, Dobrica 59
okovi, Pejo 108
D
Daglas, Meri 39
Dakoromani 87
Dalmacija 62, 74, 81, 82, 86, 101,
107, 216, 218, 228, 258260
Dandolo, A. 107
Danii, uro 171, 231, 237
David, kralj 51
Davidovi, prota 104
De administrando imperio 73,
91, 104, 169. vidiPorfirogenit
Konstantin; O narodima; O upravljanju dravom
Dedei, Mira 279
Deklaracija o hrvatskom jeziku 232
dekolonizacija 213
Demeter, Dimitrije 231
Dereti, Jovan I. 84
desperados 137. vidiarmatol; banditi; hajduci; kleft; martolos;
morlak; uskoci
diglosia 211, 212. vidibilingvizam
Digovi, Pero 96
Dini, Mihajlo 108
Dirkem, Emil 12
Dobrovski, Jozef 217
Doj, Karl 206
Domagoj, knez 221
Dostojevski, Fjodor 173
Doen, Vido 229
Draganovi, K. (Hrvoje Bonjanin)
103, 104
Dragojevi, Sran 237
Dragojlovi, Dragoljub 108
D
Dejms, Desi 138
Denkins, Riard 22, 26
api, Anto 79
erzelez, Alija 144, 145
ilas, Milovan 112, 281
ini, Zoran 282
orevi, Tihomir 120, 148
ukanovi, Milo 245, 276, 280, 282
upci 177, 179, 191. vidiEupci;
Egipani; Esnaf; Eviti; Jeupci;
Maupi
uri, Vojislav 138
urev, B. 78
316
E
Edvards, J. 202
Eupci 177, 181, 191. vidiupci;
Egipani; Esnaf; Eviti; Jeupci;
Maupi
Egipani 167, 177196. vidiupci;
Eupci; Esnaf; Evdjiti; Jeupci;
Maupi
Erdeljanovi, J. 73, 77
Eriksen, T. H. 24, 68
esencijalizam 70
Esnaf 181, 192, 194. vidiupci; Eupci; Egipani; Eviti; Jeupci;
Maupi
ETA 135
etnicitet 9, 10, 13, 2427, 53, 68,
124, 167, 168, 175, 191. vidietniki identitet
etnika grupa 1114, 16, 17, 21
27, 30, 31, 34, 35, 70, 73, 79, 96,
129, 153, 162, 167169, 175, 176,
178, 180, 183, 185, 186, 189, 192,
194, 207, 249, 256. vidietnija; etnikos; etnos
etniki identitet 13, 23, 24, 2629,
31, 35, 86, 96, 144, 153, 167, 176,
181, 184186, 192, 193, 207, 248.
vidietnicitet
etnija 12, 23, 24, 63, 164. vidietnika
grupa; etnikos; etnos
etnikos 13. vidietnika grupa; etnija; etnos
etnogeneza 17, 67, 7072, 77, 79,
86, 89, 103, 111, 115, 179
etnos 1214, 16, 24, 27, 28, 72,
79, 113, 131, 169, 175, 217, 223,
285. vidietnika grupa; etnija;
etnikos
Evans-Priard, E. 67
Eviti 177, 181, 191194. vidiupci; Eupci; Egipani; Esnaf; Jeupci; Maupi
Evropska povelja za evropske i manjinske jezike 35
F
faktorije 34. vidifonde; fondike
Ferjani, Boidar 174, 257
feudalci 139, 140, 142, 154, 262, 263
Fihte, Johan Gotlib 202
fonde 34. vidifaktorije; fondike
fondike 34. vidifaktorije; fonde
G
gabellotti 127
Gaj, Ljudevit 102, 171, 220, 227, 230
Garaanin, Ilija 82, 103, 172
Gavrilovi, S. 138
Gelner, E. 202, 203, 213
Genadije, Sholarh, monah 108
glagolja, glagoljatvo 217, 221,
222, 224, 260
glagoljica 219226, 239
Glasi, Henri 68
glotofagija 212
Gluac, Vaso 108, 110
Goti 92, 106, 174
Gradaevi, Huseinkapetan 112
Grafenauer, B. 77
Grgur Ninski 221
Grgur VII, papa 169, 257
Grli, Rajko 138
Gruji, Radoslav 273
Greti, Nikola 170
Gudi, J. (Goody) 198
Guibernau, M. 43
Gunduli, Ivan 220
317
Saa Nedeljkovi
H
Hadiahmetovi, Atif Bljuta 113
Hadi Risti, Miodrag Kalendar 183
hajduci, hajduija 59, 119, 122
124, 128, 135, 137139, 141165,
290. vidiarmatol; banditi; desperados; kleft; martolos; morlak;
samuraji; uskoci; vitezovi
hajduk Stanko 120, 138, 146, 148
hajduk Veljko vidiPetrovi Veljko
Halkokondil, Laonik 107
Hare, R. 200
Hasan bin Saba 134
Hauptman, Lj. 80
Hercegovina 82, 102, 106, 111, 151,
154, 156, 218. vidiBosna i Hercegovina
Herder, Johan Gotfrid 198
Herodot iz Halikarnasa 179
Hobsbaum, Erik 138140, 142
Hofman, B. 134
Holmija 101, 102. vidiVasojevi
(Radonji) Nikola
Holoek, J. 88
Homer 12
Honijat, Nikita 79
Horvati, D. 145
Horvatin, Miho 237
Hrebeljanovi, Lazar, knez 51, 60,
63, 102
hrianstvo 41, 50, 51, 63, 108,
116, 171, 173, 257, 258, 260, 267,
274, 275
Hrist, Isus 41, 42, 50, 51, 56, 109,
173, 266, 280, 284
Hrnjica, Mujo 144, 145
Hroh, Miroslav 20
Hrvati, Hrvatska 35, 6265, 73,
75, 77, 7984, 8790, 9296, 99
107, 109112, 114, 129, 144, 145,
I
Ibn Idris 107
ijekavski, ijekavica 90, 220, 228,
229, 231, 232, 237239, 245, 246,
248
ikavski, ikavica 218, 228, 229, 239
Ilarion, mitropolit crnogorski 267
Ilirci 231
Iliri 85, 87, 99, 138, 226, 228
Imamovi, E. 112
instrumentalizam 27
IRA 135
Iraklije I, vizantijski car 257
islamizacija 113
Ismaili 134. vidiAsasini; assasin
istok 41, 55, 110, 256, 287
istoriografija 6771, 103, 106,
115, 117, 145
Ivan, biskup 222
Ivan VIII, papa 259
Ivi, Pavle 214
Ivkovi, Simeon 82
Izraelci 135
J
Jagi, Vatroslav 91, 170, 221, 228,
238
Jahi, D. 209
janjiari 149
jatak, jatakovanje 141, 150, 151, 154
Jaudije 87
318
K
Kai Mioi, Andrija 228
kajkavski, kajkavtina 216, 217, 224,
226, 231, 237
Kaluerovi, Ivan, prota 271
Kalve, Luj an 212, 213
kapitulacije 33
Kapor, Momo 47
Karadi, Vuk Stefanovi 73, 82,
103, 104, 143, 155, 171, 225, 229,
231, 237, 239, 243, 263, 284
Karaman, Matija 226
Karaore, ore Petrovi 82
Karaorevi, Aleksandar I 279
Karbonel, arl Olivije 68
Kastriot, ore Skenderbeg 284
katari 108, 109. vidibabuni; bogumili; Crkva bosanska; krstjani;
manihejci; patareni
319
Saa Nedeljkovi
Krajinici 105, 144. vidiVojna krajina
Kraljevi Marko 65, 144
Kreji, Jaroslav 22
Krii 87
kriminal, kriminalitet 10, 39, 119
126, 128, 136, 141, 149, 154, 159,
162, 164
Krlea, Miroslav 87, 109, 232, 233
krstjani 108, 109, 110, 267. vidibabuni; bogumili; Crkva bosanska;
katari; manihejci; patareni
Krinik-Buki, V. 114
Kui 264
Kukuljevi, Ivan 64, 79, 229, 231
Kulii, piro 78, 85, 86, 87, 88, 96
Kunibert, Bartolomeo 104
Kurta, F. (Curta) 175
L
Laitin, Dejvid 206
Lakan, . 199, 200
latifundija 127
latinica 172, 218, 223, 225, 228, 232,
237, 238, 243, 246
Lazarevi, Laza 138, 148
Lazarevi Stefan, despot 264
Ledi, Franjo 170
Leon, biskup 222
Leopold, car 106
Letopis popa Dukljanina 79, 80,
9193, 95, 107 vidiBarski rodoslov
Levi-Stros, Klod 39, 67
linia 21
Luano, Laki 130
Lucije (Lui), Ivan 91, 110
Luki, Z. 113
Lukovi-Pjanovi, Olga 84
Luthy, H. 67
Luani 87
Luanin, knez 97
LJ
Ljubia, Stefan Mitrov 75
Ljuboja, Gordana 27
Ljudevit Posavski 103
Ljutii 90, 245
M
Maek, Vlatko 87
mafija 39, 125130, 135, 138, 148,
149, 160165, 290. vidiCosa nostra; Camorra; Ndrangheta; kriminalitet
Mahni, J. 258
Makedonci 35, 55, 106, 168, 183,
186, 192, 193, 194, 195, 217, 287
Makedonska pravoslavna crkva
(MPC) 283
Malala, Jovan 174
Mamudovski, E. 181
Man, Mihael 206
Mandi, Dominik 8084, 9294,
96, 105107, 110
manihejizam, manihejci 108, 275.
vidibabuni; bogumili; Crkva bosanska; katari; krstjani; patareni
manihejski antipapa 109
manjine 13, 14, 16, 19, 22, 3035,
183, 185, 201, 249
Mareti, T. 170, 218, 237
Marika bitka 262
Markovi, Toma 85, 170
marksizam 43, 159
Marovi, Svetozar 282
martolos 137. vidiarmatol; banditi; desperados; hajduci; kleft;
morlak; uskoci
320
N
nacija (natio; o pojmu) 13, 14, 16
22, 24, 29, 30, 34
nacionalizam 9, 10, 24, 4244, 53,
68, 75, 123, 124, 136, 159, 173,
191, 197, 202, 203, 205, 212, 282
nacionalni identitet 10, 29, 37, 42,
43, 57, 59, 60, 67, 86, 101, 102,
122124, 136, 153, 161, 163, 164,
189, 197, 206208, 213, 215, 221,
224, 232, 249, 251, 255, 259, 261,
268, 272, 281
narod (o pojmu) 1114, 1618, 20,
21, 30, 32, 33
Narodna volja 132
Naser, G. A. 179
NATO 45, 47, 4952
Ndrangheta 138. vidiCosa nostra;
Camorra; mafija; kriminalitet
321
Saa Nedeljkovi
Nemanja, Stefan 41, 89, 257, 261,
263. vidiNemanji, dinastija
Nemanji, Rastko (Sv. Sava) 41,
257, 261, 268, 271, 280, 286
Nemanji, Vukan 257
Nemanji, dinastija 77, 84, 97, 98,
257
Nenadovi, Lj. 243
Nezavisna drava Hrvatska (NDH)
113, 238, 240, 259, 278
Niderle, Lubor 170
Nikevi, Vojislav 85, 242, 243, 246
Nin 258, 260
Nodilo, Natko 83, 170
Noronickaja, Natalija 49
Notarius, Luka 262
Novakovi, Relja 89, 95
Novakovi, Stojan 105, 148
Novosadski dogovor 231, 233, 234
Nui, Branislav 138, 148
NJ
Njego. vidiPetrovi Petar II, vladika; Petrovi Njego, dinastija
O
Oben, Miel 42, 266
Obili, Milo 266, 284, 285
Obodriti 90, 245
Obolenski, Dmitri 108
Obradovi, Dositej 220
Obrenovi, Milo, knez 104
Ohana, D. 40
Ohridska arhiepiskopija 283, 284
Okvirna konvencija za zatitu prava
manjina 35
P
Pacel, Vinko 229
Palacki, Frantiek 171
Palestinci 135
Palmoti, Junije 220
panslavizam (panslovenski pokret,
panslovenstvo) 75, 170, 171, 172,
230
Pasari, Boidar 234, 235, 236
patareni 108, 109. vidibabuni; bogumili; Crkva bosanska; katari;
krstjani; manihejci
patron 32
Paveli, Ante 259, 260, 278
Pavkovi, Nikola 120
Pavle, patrijarh srpski 281
Pavlinovi, Mihovil 231
Pavlovi, ika 152, 153
Pazvan-Oglu, vidinski paa 147
Peka patrijarija 271, 273
Perovi, Sreten 246
Petkovi, Aleksandar 138
322
Popovi-Radovi, M. 156
Popovi Milorad 85
Popovi ore 77
populus 13, 14
Porfirogenit, Konstantin 73, 77,
79, 83, 9195, 98100, 103, 106,
107, 110. vidiDe administrando
imperio; O narodima; O upravljanju dravom
Poseni 112. vidiBosanci; Boseni;
Bonjaci; Bonjani; Bosniaks
pravoslavlje, pravoslavci 13, 41, 50,
55, 56, 76, 90, 99, 101, 105, 108,
110, 187, 192, 256261, 265, 268,
272, 274, 283, 285, 287
Prelog, Milan 170
Preradovi, Petar 231
prezentizam 69
primogenitura 156
primordijalizam 25, 70
Prisk iz Panija 174
Prisli, Elvis 51
Pritsak, Omeljan 169, 175
Prohaska, Dragutin 108
Prokopije iz Cezareje 174
prokseni 32
Pseudo-Cezarije 174, 176
Putilov, B. N. 284
R
Raki, Franjo 82, 83, 92, 93, 108,
169, 229, 261
Radi, Stjepan 103
Radica, Bogdan 96
Radievi, Branko 245
Radoji, Nikola 79, 80
Radojevi, D. 268
Radojii, . 85
Radonji, Ivan 74
323
Saa Nedeljkovi
Radoslav, Stefan 97, 262. vidiNemanji, dinastija
Radovi, Amfilohije 278, 280, 281,
282
Rai, Stefan 228
Rai, Vlaho 96
Raji, Jovan 220
Rankovi, Svetolik 137, 138, 141,
146, 147, 148, 157
rasa 11, 1416, 24, 75, 193
Rasciani 106
Raka 74, 80, 84, 85, 93, 257, 261,
263
Rastislav, moravski knez 171
Redi, Enver 113
Relkovi, Matija Antun 228
Reetar, Milan 170, 218
Riger, Frantiek 171
Risteski, Stojan 183
rod 12, 13, 16, 17, 54, 73, 140, 152,
215, 272, 276
Romi 35, 178, 179, 183, 186, 188,
190, 191, 193196, 249
Rotkovi, Radoslav 85, 89, 90, 91,
245
Rovinski, P. 88
Rozanov, V. 173
Ruska pravoslavna crkva 271, 273,
281, 284, 286
ruskoslovenski 219, 226
Ruvarac, Ilarion 106
S
Saka, S. 84
Samson 131
Samuilov natpis 225
samuraji 141, 151. vidivitezovi;
hajduci
Sankovski, Stepan 82
324
T
Temniki natpis 219
temporalizam 69
terorizam 121, 124, 131136, 159
165
Terzi, Slavenko 104
Tesla, Nikola 146
Tito, Josip Broz 180
Todorovi, Pera 138
Toma, arhiakon 107
Tomanovi, Lazar 77, 271
Tomai, Dinko 96
Tomi, Mijat 144, 145, 157
Tomi, Sima Atom 108
Tomislav, kralj 222
Traani 88
Travunija 73, 74, 92, 100
Trpimir, vojvoda 94
Trpimirova darovnica 93
Truhelka, iro 104, 108
Turska 33, 34, 101, 105, 145, 149,
172, 179, 269. vidiOsmansko (Otomansko) carstvo
U
Ujedinjenje ili smrt 132
Ulrih Celjski 106
Urban XV, papa 228
Uro Nejaki, Stefan Uro V 262. vidiNemanji, dinastija
uskoci 129, 154, 268. vidiarmatol;
banditi; desperados; hajduci;
kleft; martolos; morlak
V
Vojska, asopis 46, 47, 49, 50, 51,
60, 61
Valenti, M. 228
325
W
Whatmough, J. 198
Wistrich, R. 40
Z
zadruna porodica 156, 157
Zagrebaka nagodba 234
Zah, Franja 172
Zahumlje 73, 92, 100
zapad 13, 28, 41, 55, 58, 90, 102,
116, 167, 173, 189, 191, 207, 216,
227, 256, 257, 287
Zdeslav (Trpimirovi), hrvatski
knez 258, 259
Zeani 73, 79, 87, 245. vidiDuklja;
Dukljani; Zeta
Zelenai 272
zeloti 133
Zemon, Rubin 185
Zemunac, Ljuba 120
Zeta 7275, 83, 8587, 91, 220,
239, 256, 257, 261264, 269. vidi
Duklja; Dukljani; Zeani
Zmaj od Kosmaja 151
Zmaj od Noaja. vidiupi Stojan
Zonara, Jovan (Ivan Zonaras) 73, 79
Zulfikarpai, Adil 111