Dozlogrdio ribaru ivot u neimatini.

ivio je sam na zaputenu

otoku i lovio povazdan ribe na runu udicu jer se za mree ondje
nije znalo. uo je da po svijetu ima bogatih silnika to ive u
raskoi, pa si uvrtio u glavu kako bi i on jednom takvo bogatstvo
posjedovao i u njem proivio dane. Pa skovao plan da e tri
dana sjediti u svome unu na otvorenu moru, ali da riba hvatati.
Pa kad se trei dan na istoku pojavilo sunce, izroni iz mora
barka, a na njoj Zora-djevojka. Izbavi me iz ove bijede i jadna
ivota! - kae ribar. Poi kui i nai e to si poelio! odgovori djevojka. Ali kad ribar do kue, izae pred njega neka
sirota ena, sva umorna od daleka hoda i ree da joj je mati
umrla i da je ostala bez iega. Ne zna ribar to da ini -Boe,
pa zar je to ta radost to mi je Zora-djevica daje? Bilo mi je bolje
bez nje! Poslije objeda, koji je sam spravio od ostataka od
sino, sjela ena uz ribara za raskliman stol da mu pravi
drutvo.

Pred prozorom je sluao zvukove koji su dolazili iz kuhinje i

pokuao ih je prevesti u ljudske kretnje. Zguvao je papir po
kojemu je pisao, bacio ga i zatim na sljedeem, koji je bio ist,
zamijeti otiske slova koja je ranije ispisivao. Pritisne olovku i
ispod nje pojavi se kratka crta koja je brzo postala okruglo
slovo. Onda stavi toku i velikim poetnim slovo zapone misao,
novu reenicu koja mu se u prvi trenutak inila nerazumljivom.
Ispisao je itavu stranicu i na papiru ispod, bijelu kao snijeg,
napie novi redak koji mu je pak izgledao nezgrapan. Iz kuhinje
je uo zvuk koji je prepoznao kao udarac ae o porculansku
alicu za kavu. Onda je stolica zastrugala po podu i uo je

korake dviju ena koje su izile u hodnik. Mogao ih je samo

naas vidjeti kad su prole pokraj vrata njegove sobe. inilo mu
se da se svaki dan sve ponavlja. I tako dan za danom, do u
beskonanost.

U Moskvi je uao u vlak u kojem su putovali mornari i Kinezi.

Mornari su zadrali vlak kako bi istukli zapovjednika
prehrambene stanice zbog posne juhe, a nakon toga je
kompozicija mirno nastavila put. Kinezi su pojeli svu riblju juhu
koju su odbili ruski mornari, a zatim otili na spavanje. Nou je
pak mornar Dvanov, kojem misli nisu dale spavati, izbacio
puanu cijev kroz otvor na vratima i poeo gaati usputna
svjetla neuglednih nastavi i svjetlosne signale uz prugu. Dvanov
se bojao za titi ljude i da e umrijeti za njih uzalud, zato je za
sebe unaprijed razvio osjeaj patoloke nunosti ratovanja za
one koji e stradati od njegove ruke. Nakon pucnjave odmah je
zadovoljno usnuo i spavao sto pedeset kilometara. Idue jutro
iskrcala se iz vlaka eta snalaljivih Kineza, a mornar Dvanov
probudio se gladan, kao da nita nije jeo ve mjesec dana.

Na licu mjesta donio sam odluku i nakon toga nisam htio

razmiljati je li ispravna i trebam li nastaviti u tom smjeru.
Zatim je trebalo nai nekoga tko bi to uinio. Pogledao sam na
Internet i potraio programe to se bave time, no nita korisno
nisam pronaao. Otkrio sam da mjesna bolnica takva programa
nema, i to tako to sam im napisao: Pokuavam pokloniti
bubreg nekomu komu je potreban. Moete li mi rei to trebam
napraviti? Ljubazno su mi odgovorili da oni to ne rade i dali mi

adresu ljeilita gdje bi mogli neto znati o tome. Htio sam to

uiniti posve anonimno, bez iijeg uplitanja, sam sve do
posljednjeg trenutka, tako da izbjegnem odgovaranja od tog
za sve njih pretjerano kranskoga ina. Supruga je odmah
stala uz mene i ve idui tjedan pronala bolniki program za
davatelje organa. Svaki je dan u mojim oima rasla zbog svoje
razumnosti.