Professional Documents
Culture Documents
Kant, Šeling, Šopenhauer - Ogledi o Vidovitosti
Kant, Šeling, Šopenhauer - Ogledi o Vidovitosti
Kant, Šeling, Šopenhauer - Ogledi o Vidovitosti
Arthur Scopenhauer
OGLEDI O VIDOVITOSTI
Recenzenti
Urednica
Anita iki
Likovna oprema
Dubravka Zglavnik Horvat
Grafiki i tehniki urednik
Stjepan Ocvirk
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem ??????.
ISBN 978-953-
Immanuel Kant
Friedrich wilhelm Joseph Schelling
Arthur Scopenhauer
OGLEDI O
VIDOVITOSTI
Zagreb, 2007.
SADRAJ
Rije unaprijed . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Immanuel Kant: Snovi vidovnjaka
protumaeni snovima metafizike . . . . . 11
Prethodni izvjetaj koji vrlo malo obeava za izvedbu . 13
Prvi dio koji je dogmatian . . . . . . . . . . . . . . .
Prvo glavno poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zapetljani metafiziki vor koji se po volji moe
rasplesti ili presjei . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Drugo glavno poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . .
Fragment tajne filozofije: kako otvoriti zajednitvo
s duhovnim svijetom . . . . . . . . . . . . . . . . .
Tree glavno poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . .
Antikabala. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Fragment obine filozofije o tome da se dokine
zajednitvo s duhovnim svijetom . . . . . . . . . . .
etvrto glavno poglavlje . . . . . . . . . . . . . . .
Teorijski zakljuak iz sveukupnih razmatranja
u prvom dijelu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
15
15
15
27
27
43
43
43
51
51
81
83
83
90
Rije unaprijed
Kant zapoinje svoj spis Snovi vidovnjaka protumaeni
snovima metafizike pitanjem: to je to uope duh? Potaknut fenomenom vidovitosti vedskoga znanstvenika
Svedenborga Kant se uputa u raspravu o tome je li vidovitost kao takva uope mogua. Ona pretpostavlja neposredni dodir imaterijalnih supstancija to jest dua odvojenih od tjelesne materijalnosti. isti su duhovi takve
od tijela odvojene supstancije i oni mogu stupiti u neposrednu komunikaciju. Kant je skeptian u pogledu takve
isto duhovne komunikacije i sklon je vjerovati da onaj
tko ima suvie razumijevanja za isto duhovni svijet ima
premalo razuma za ovaj na fiziki svijet. Iako je taj spis
napisan u predkritikoj fazi Kantova filozofiranja, ve je
tu zamjetljiv Kantov oprezni skepticizam o mogunosti
spoznaje posljednjih stvari due, svijeta i Boga. Kant e
u paralogizmima istog uma osporiti egzistenciju due
kao isto materijalne supstancije i time dovesti u pitanje svaku mogunost neposrednoga dodira due sa isto
duhovnim svijetom. Ali u Snovima vidovnjaka Kant jo
nije na stupnju spoznaje kakvu e donijeti Kritika istog
uma. On priznaje da je vrlo sklon vjerovanju u postojanje
imaterijalnih supstancija, ali to postojanje nije dostupno
razumskoj spoznaji. Jedna od tih imaterijalnih supstancija jest i ljudska dua. Njezinu bit mi ne moemo spo
Marijan Cipra
Immanuel Kant
Snovi vidovnjaka
protumaeni
snovima metafizike
Carstvo sjena raj je za fantaste. Tamo oni nalaze neogranieno podruje gdje mogu po volji graditi sebi kuu.
Hipohondrijske pare, djetinjaste izmiljotine i samostanska uda ne daju da im ponestane grae. Filozofi crtaju
tloris i opet ga mijenjaju, takva je ve njihova navika.
Samo sveti Rim ima tu unosne provincije; dvije krune
nevidljivog carstva pridravaju treu kao krhki dijadem
njegove zemaljske visosti, a kljuevi koji otvaraju dvoja
vrata drugoga svijeta otvaraju ujedno simpatetiki ormare sadanjosti. Slina prava duhovnog carstva, ako su dokazana razlozima dravne mudrosti, uzdiu se daleko preko svih nemonih prigovora kolske pameti, a da bi im
bilo nuno izloiti se tako zabaenom ispitivanju. Zato
jedino ope pripovijesti, koje nailaze na toliku vjeru i barem su tako loe osporavane, zato one krue uokolo tako
beskorisno i nekanjeno, i uvlae se ak u kolski ustroj,
iako pred sobom nemaju dokaza iz koristi (argumentum
ab utili), koji je meu svim dokazima najuvjerljiviji? Koji
filozof nije makar jednom, izmeu uvjeravanja umnog i
uvjerenog oevidca i unutarnjeg otpora nesvladive sum13
Immanuel Kant
nje, napravio najjednostavniju figuru koja se moe predoiti? Hoe li on ispravnost svih takvih duhovnih pojava posve zanijekati? to moe navesti kao razloge da ih
ospori?
Treba li on samo jednu jedinu od tih pripovijesti priznati kao vjerojatnu?, kako bi vano bilo takvo priznanje
i u koje se udesne posljedice uputa ako je samo jedan
od tih dogaaja pretpostavljen kao dokazan? Preostaje jo
trei sluaj, naime, da se takvim radoznalim i dokonim
pitanjima uope ne optereuje te da se dri onoga to je
korisno. Budui da je takav odnos uman, u svako su ga
vrijeme temeljiti znanstvenici odbacivali veinom glasova.
Budui da je, pak, gluplja predrasuda od mnogoga to
se pripovijeda s nekim prividom istine nita ne vjerovati,
negoli je glupo to od onoga to kae opa glasina bez ispitivanja sve vjerovati, sastavlja ovoga spisa, da bi izbjegao prvu predrasudu, daje se dijelom povui od druge
predrasude. Priznaje s izvjesnom ponienou da je bio
toliko iskren da poe tragom ispitivanja istinitosti nekih
od tih pripovijesti. Nije kao obino tamo gdje se nema
to traiti naao nita. No to je zacijelo ve samo po sebi
dovoljan uzrok da se napie knjiga; k tome je pridolo jo
i to to je skromnoga sastavljaa ve vie puta silovita podrka poznatih i nepoznatih prijatelja izazvala da napie
knjige. Osim toga, kupljena je velika knjiga i, to je jo
gore, bila je proitana, pa takva muka ne bi trebala biti
uzaludna. Odatle je nastala ova radnja, koja bi trebala,
kako sebi laska, sastavom itatelja potpuno zadovoljiti
ako on ono najotmjenije ne razumije, drugo ne vjeruje, a
ostalo prepusti smijehu.
14
Immanuel Kant
imati um, pobrinite se da ponajprije razumijem kako trebam pojmiti duhovno bie. Ta samoobmana, iako je dovoljno velika da se zamjeuje i poluotvorenih oiju, ipak
ima vrlo razumljiv izvor. Jer o emu se kao u djetinjstvu
zna vrlo mnogo, o tome se kasnije zna manje, a u starosti
se uope nita ne zna, i temeljiti ovjek biva naposljetku
najvie sofist svojih mladenakih zabluda.
Ja, dakle, ne znam ima li duhova, tovie, ne znam
niti to rije duh znai. Budui da je, meutim, esto i
sam rabim ili ujem od drugih, pitam se radi li se tu o
utvari ili o neem zbiljskom. Da bih taj skriveni smisao
razotkrio, svoj loe razumljeni pojam promotrio sam u
svim moguim sluajevima primjene i time, da primijetim, razvio njegov skriveni smisao: kojim sluajevima on
odgovara, a kojima je protivan.
Kad bi pojam duha bio izdvojen iz naih vlastitih iskustvenih
pojmova, tada bi postupak da ga se uini jasnim bio lagan ako bi
se imalo samo pokazati one oznake koje nam osjetila objavljuju o
takvoj vrsti bia i po emu ih razlikujemo od materijalnih stvari. No
o duhovima se govori ak i onda kad se sumnja da takva bia uope
postoje. Dakle, pojam duhovne naravi ne moe se obraivati kao pojam apstrahiran iz iskustva. Pitate li onda: kako je uope dolo do takva pojma, ako ne apstrakcijom? Odgovaram: mnogi pojmovi izviru
kroz tamne i tajne zakljuke u prilici iskustva, i presauju se potom
dalje na druge gotovo bez svijesti o iskustvu ili zakljuku koji je pojam o tome donio. Takve pojmove moe se nazvati priuljanima.
Mnogo je takvih koji nisu drugo nego dijelom umiljaj uobrazilje,
dijelom istiniti, ako i tamni zakljuci ne moraju uvijek varati. Govorna uporaba i povezivanje nekog izraza s razliitim pripovijestima
u kojima se u svako doba moe nai po neka glavna oznaka, daju mu
odreeno znaenje koje dosljedno moe biti razvijeno samo onda
ako se izvue iz njihove tame taj skriveni smisao usporedbom sa svim
sluajevima primjene koji su u skladu s njim ili mu protuslove.
16
Uzmite primjerice prostor od jednog kubika i postavite u njega neto to ga ispunjava, to jest to se opire prodiranju svake druge stvari u taj prostor; nitko nee bie
koje je na takav nain u prostoru nazvati duhovnim. Ono
e se oito zvati materijalnim, jer je proteno, nepronino i, kao sve tjelesno, podlono djeljivosti i zakonima
udara. Dovde smo na uhodanim stazama drugih filozofa.
Zamislite sebi neko jednostavno bie i dajte mu ujedno
um; hoe li ono tada ispuniti znaenje rijei duh? Da
bih to otkrio, reenom jednostavnom biu ostavit u um,
kao unutarnje svojstvo; za sada, meutim, bit e promatrano u vanjskim odnosima. I onda pitam: ako elim tu
jednostavnu supstanciju postaviti u onaj prostor kubika
koji je pun materije, hoe li tada neki njezin jednostavan
element morati napraviti mjesto da bi ga ispunio taj duh?
Mislite li da? samo naprijed: pomiljeni prostor, da bi
primio neki drugi duh, morat e izgubiti drugu elementarnu esticu i tako e konano, ako se to nastavi, kubik
prostora biti ispunjen duhovima, a njihova e se gruda
isto tako neproninou opirati kao da je puna materije
i isto e tako kao ona biti podobna za zakon udara. No,
takve supstancije, ako bi odmah u sebi imale snagu uma,
ipak se ne bi izvanjski razlikovale od elemenata materije,
jer i u njih se takoer poznaju samo snage njihove izvanjske nazonosti, a uope se ne zna to bi pripadalo njihovim unutarnjim svojstvima. Izvan sumnje je, dakle, da
se nee zvati duhovnim biima takva vrsta jednostavnih
supstancija od gruda kojih mogu biti sklupane. Pojam
duha, dakle, zadrat ete samo ako pomislite bia koja
mogu biti nazona u materijom ispunjenom prostoru,
Ovdje se lako vidi da govorim samo o duhovima koji pripadaju
u svjetsku cjelinu, a ne o beskonanom duhu koji je njezin zaetnik i
17
Immanuel Kant
18
i najtamnijim pitanjima. Naime, ono to pripada openitim iskustvenim pojmovima, obiava se openito tako
gledati kao da se uvia i njihova mogunost. Naprotiv,
o onome to od njih odstupa i ne moe biti napravljeno
razumljivim nikakvim iskustvom, pa ak ni po analogiji, ne moe se, naravno, nikakav pojam napraviti i zato
se rado obiava to odmah odbaciti kao nemogue. Sva
materija suprotstavlja se u prostoru svojom nazonou i
zato se zove neproninom. Da se to tako dogaa, ui nas
iskustvo i apstrakcija od tog iskustva proizvodi u nama i
openiti pojam materije. Taj otpor, meutim, koji prua
neto u prostoru njegove nazonosti jest na taj nain zacijelo spoznat, ali ne i pojmljen. Jer to je isto kao i sve
to se suprotstavlja djelatnosti, istinska sila, i budui da
njezin smjer stoji nasuprot onome emu smjeraju produene linije pribliavanja, ona je sila odbijanja koju treba
pridati materiji i dosljedno tome njezinim elementima.
No svaki uman ovjek ubrzo e priznati da ovdje ljudski uvid dolazi svom kraju. Jer samo iskustvom se moe
postati svjestan da stvari svijeta koje nazivamo materijal
nima imaju takvu snagu, ali nikad ne moemo pojmiti
njihovu mogunost. Ako stavim supstancije druge vrste,
koje su s drugim snagama u prostoru nazone onom na
gonskom snagom kojoj je posljedica neproninost, tada,
naravno, ne mogu njihovu djelatnost, koja nema nikakve
analogije s mojim iskustvenim predodbama, uope in
cocreto misliti, i ako im oduzmem svojstvo da prostor u
kojem djeluju ispunjavaju, tada mi je dalek pojam po kojem su stvari inae pomislive, koje potpadaju pod moja
osjetila, i mora odatle nuno proizlaziti neka vrsta nepomiljivosti. Jedino ona ne moe zato biti viena kao spo19
Immanuel Kant
znata nemogunost, upravo stoga jer e suprotnost njegove mogunosti ostati jednako tako nepojmljena, iako,
dodue, njezina zbilja pripada u osjetilnost.
Moe se, dakle, prihvatiti mogunost imaterijalnih
bia bez zabrinutosti da bude osporavana, iako bez nade
da se ta mogunost moe dokazati umnim razlozima. Takve duhovne naravi bit e u prostoru nazone tako da bi
on bez obzira na tjelesna bia uvijek ostajao pronian jer
njihova prisutnost sadravala bi uinkovitost u prostoru, ali ne i njegovu popunjenost, to jest otpor kao uzrok
solidnosti. Uzme li se jednostavna duhovna supstancija,
moe se rei, bez tete za njezinu nedjeljivost, da je mjesto njezine neposredne prisutnosti ne toka, nego sam
prostor. Jer, da pozovemo u pomo analogiju, ak jednostavni elementi tijela moraju nuno ispunjati u tijelu svaki mali prostor, koji je proporcionirani dio njegove cijele
protenosti jer toke nisu dijelovi nego granice prostora.
Budui da se ovo ispunjenje prostora dogaa posredovanjem uinkovite snage (odbijanja) i pokazuje samo opseg
sastavnih dijelova djelatnog subjekta, to se uope ne protivi njegovoj jednostavnoj naravi, iako mogunost tog ne
moe dalje postati jasnom, jer nikad ne poinje pri tim
odnosima uzroka i uinka.
Upravo tako nee mi stajati nasuprot nikakva dokaziva nemogunost iako stvar sama ostaje nepojmljiva
kada tvrdim: duhovna supstancija, iako je jednostavna,
ipak zauzima neki prostor (to jest u njemu moe biti
neposredno djelatna), a da ga ne ispunjava (to jest da
materijalnim supstancijama u njemu prua otpor). Isto
tako takva imaterijalna supstancija ne mora se nazivati
protenom, ba tako malo kako su to jedinice materije;
20
Immanuel Kant
Bude li se htjelo u prvi plan gurnuti ovu misao o nepojmljivosti, ili, to je za mnoge isto i svejedno, njezinu
nemogunost, neka tako i bude.
Tada bih se spustio do nogu ovog mudraca da ga ujem govoriti. Dua ovjeka ima svoje sjedite u mozgu i
neopisivo malo mjesto u njemu njezino je boravite. Tu
se ona osjea kao pauk u sreditu svoga tkanja. Modani
ivci udaraju je ili potresaju i time uzrokuju da ne bude
predoen ovaj neposredni utisak, nego da bude predoen
Postoje primjeri ozljeda kojima povei dio mozga biva izgub
ljen, a da to ovjeka nije kotalo ivota ili miljenja. Prema openitoj
predodbi koju ovdje navodim, atom mozga moe biti otet ili pomak
nut s mjesta i u asu bi ovjek bio lien due. Vladajue miljenje:
dui dodijeliti jedno mjesto u mozgu ima, ini se, podrijetlo u tome
da se pri jakom razmiljanju jasno osjea kako se napreu modani
ivci. Samo, ako bi taj zakljuak bio ispravan, dokazivao bi i druga
mjesta due. U tjeskobi ili radosti ini se da osjeaj ima sjedite u
srcu. Mnogi afekti, ak najvie njih, pokazuju svoju glavnu snagu
u oitu. Suosjeanje pokree utrobu i drugi instinkti pokazuju svoje
podrijetlo i osjetilnost u drugim organima. Uzrok koji ini da se
vjeruje da mislea dua ima svoje sjedite preteno u mozgu jest,
meutim, moda ovaj. Svako promiljanje zahtijeva posredovanje
znakova pred idejama koje treba probuditi i u pratnji i podrci kojih treba dati zahtijevani stupanj jasnoe. Znakovi naih predodbi
preteno su oni koji su primljeni sluhom ili vidom, a ta dva osjetila
bivaju pokrenuta utiscima u mozgu ako njihovi organi lee najblie
tom dijelu. Ako je buenje tih znakova, koje Descartes naziva ideas materiales, zapravo podraaj ivaca na slian pokret onom koji je
osjetilnost prije toga proizvela, tada e tkanje mozga u promiljanju
biti prisiljeno s prethodnim utiscima harmonino treperiti i time
postati umorno. Jer ako je miljenje ujedno puno afekata, tada se
ne osjeaju samo napori mozga, nego ujedno zahvati podraljivih
dijelova koji inae stoje u simpatiji s duom, to je s predodbama
dovedena do strasti.
23
Immanuel Kant
25
Immanuel Kant
26
Dr u g o g l a v n o p o g l a v l j e
Fragment tajne filozofije: kako otvoriti
zajednitvo s duhovnim svijetom
Inicijat je ve navikao da razum koji se lijepi na grube
i izvanjske osjetilne stvari uzdigne u vie i izvedene pojmove, i sada moe on duhovne i od tjelesnih svjedoka razotkrivene likove vidjeti u onom sumraku u kojem slabo
svjetlo metafizike ini vidljivim carstvo sjena. Stoga emo
se, nakon teke pripreme koju smo izdrali, odvaiti na
opasan put.
Ibant obscurisola sub nocte per umbras,
Perque domos Ditis vacuas et inanina regna.
Vergilije
(Oni su ili u mraku u osamljenoj noi
kroz sjene, kroz puste nastambe Plutona
i prazna kraljevstva)
Immanuel Kant
Immanuel Kant
uredbu za izvanjsku samovoljnu djelatnost. Ne zahtijevam nita od svega toga zbog dokaza, jer osim toga to
bih imao vrlo malo toga rei u korist takvih nagaanja,
imaju ona protiv sebe jo porugu mode kao pranjave
ostarjele muice. Stari su vjerovali, naime, da postoje tri
vrste ivota, biljni, ivotinjski i umni. Kad su tri njegova
imaterijalna naela objedinili u ovjeku, tada su moda
imali krivo, ali ako su takve podijelili meu tri vrste ras
tuih i sebi jednakih proizvodeih stvorenja, tada su rekli,
naravno, neto nedokazivo, ali zato ne i nezgrapno, prvenstveno u sudu onih koji su u obzir uzimali poseban
ivot dijelova odvojenih od nekih ivotinja: iritabilnost
dobro dokazano, ali ujedno tako neobjanjivo svojstvo
vlakana nekog ivotinjskoga tijela i nekih biljaka; a takva
je, konano, i bliska srodnost polipa i drugih zoofita s
biljem.
Pozivanje na imaterijalna naela, uostalom, pribjeite je lijene filozofije i zato svakako treba izbjei nain
objanjavanja prema tom ukusu, da bi u punom opsegu
bili spoznati oni razlozi svjetskih pojava koji poivaju na
zakonima kretanja puke materije i koji su jedino i sami
sposobni za poimanje. Ujedno sam uvjeren da je Stahl,
koji ivotinjske promjene rado objanjava organiki, esto
blii istini nego Hofmann, Boerhaave i drugi, koji imaterijalne snage isputaju iz sklopa, i dre se mehanikih
uzroka i u tome slijede vie filozofsku metodu koja katkad
promauje, ali vie puta pogaa, i koja je jedina u znanosti
od korisne primjene, ako, s druge strane, od utjecaja bia
netjelesne naravi najvie to se moe spoznati jest to da je
on tu, ali nikad se ne moe spoznati kako se to dogaa i
kako se daleko protee njegova djelotvornost.
30
31
Immanuel Kant
Upravo mi je tegotno govoriti uvijek opreznim jezikom uma. Zato mi ne bi bilo doputeno govoriti u akademskom tonu, koji je odluniji, i tako spisatelja i itatelja oslobaa umovanja koje prije ili kasnije obojicu moe
dovesti samo do mune neodlunosti. Prema tome gotovo je demonstrirano, ili bi moglo lako biti dokazano, ako
bi se eljelo biti opiran, ili jo bolje, ubudue e biti, ali
ne znam gdje i kada, dokazano: da ljudska dua i u ovom
ivotu stoji u nekom nerazrjeivo skopanom zajednitvu
sa svim imaterijalnim naravima duhovnoga svijeta, da on
uzajamno na njih djeluje i od njih prima utiske, kojih
ona kao ovjek nije svjesna dok je sve na svom mjestu. S
druge strane, takoer je vjerojatno da duhovne naravi ne
mogu svjesno imati nikakve neposredne osjetilne zamjedbe o tjelesnom svijetu, jer ni s jednim dijelom materije
nisu povezane u jednu osobu, da bi njezinim posredovanjem bile svjesne svoga mjesta u materijalnoj svjetskoj
cjelini ili da bi to bile umjetnim organima odnosa protenih bia prema sebi i prema drugima. Meutim, one
mogu utjecati u due ljudi kao bia od istovjetne naravi, i
drugih svjetova s isto tako dobrim razlozima mogu pokazati na nas i
rei: vidite ondje boravite vjeitih radosti i nebeski stan koji je pripravan da nas jednom primi. Neka udesna opsjena, naime, ini da
je visoki let nade uvijek povezan s pojmom uspona, a da se ne misli
da se, kako se god visoko popelo, mora ipak opet pasti da bi se vrsto stajalo u nekom drugome svijetu. Prema navedenim pojmovima,
meutim, nebo bi zapravo bilo duhovni svijet ili, ako se hoe, blaeni njegov dio, i nee se traiti niti iznad sebe niti ispod sebe jer takva
imaterijalna cjelina ne smije biti predoivana prema udaljenostima
ili blizinama spram tjelesnih stvari, nego u meusobnim duhovnim
preplitanjima svojih dijelova; barem se njegovi lanovi samo prema
takvim odnosima dovode do svijesti o sebi samima.
32
Immanuel Kant
Immanuel Kant
36
duhovnim svijetom stoji u neraskidivom zajednitvu. Sadanjost i budunost bile bi, dakle, kao iz jednog komada
i sainjavale bi sveudiljnu cjelinu prema poretku prirode.
Ta posljednja okolnost od posebne je vanosti. Jer u nagaanju prema pukim razlozima uma velika je potekoa
ako se, da bi se izbjegla nevolja koja izvire iz nesavrene
harmonije izmeu moraliteta i njegovih posljedaka, u
ovome svijetu mora pribjei izvanrednoj boanskoj volji.
Jer kako vjerojatan i bio sud o njoj prema naim pojmovima o boanskoj mudrosti, uvijek ostaje jaka sumnja da
su slabi pojmovi naega razuma moda vrlo iskrivljeno
prenijeti na najviega, jer ovjekova je nadlenost samo
suditi o boanskoj volji iz skladnosti koju zaista zamjeuje
u svijetu, ili koju u njemu moe nasluivati prema pravilu
analogije, primjereno prirodnom poretku, ali ne prema
nacrtu svoje vlastite mudrosti, koji on ujedno boanskoj
volji namee kao propis, a da nije ovlaten izmiljati nove
i samovoljne rasporede u sadanjem ili buduem svijetu.
Skreemo nae razmatranje opet na prethodni put i
pribliujemo se cilju koji smo si postavili. Ako se tako
zbiva s duhovnim svijetom i s udjelom koji naa dua u
njemu ima, kako to predstavlja nacrt koji smo udijelili:
tada se ne ini gotovo nita udnije nego to da duhovno
zajednitvo nije posve openito i obino te izvanrednost
pogaa vie rijetkost pojava nego njihovu mogunost.
Ova potekoa dade se, meutim, dosta lako maknuti i
dijelom je ve ukinuta.
Jer predodba koju imaterijalnim gledanjem dua ovjeka ima o samoj sebi kao o duhu, ako se promatra u
odnosu prema biima sline naravi, sasvim je razliita
od njih jer se njezina svijest predouje samoj sebi kao
37
Immanuel Kant
38
39
Immanuel Kant
40
Immanuel Kant
42
Tre e g l a v n o p o g l a v l j e
Antikabala.
Fragment obine filozofije o tome da se
dokine zajednitvo s duhovnim svijetom
Aristotel kae negdje: Kada bdijemo, imamo zajed
niki svijet, ali kad spavamo, svatko ima svoj vlastiti
svijet. ini mi se da bi potonji stavak trebalo obrnuti i
rei: ako od razliitih ljudi svatko ima svoj vlastiti svijet,
tada je vjerojatno da oni sanjaju. Ako tako promatramo
majstore zrane gradnje mnogih misaonih svjetova, od
kojih svatko mirno nastanjuje svoj, iskljuujui drugoga,
primjerice one koji su, kao Wolffa, poredak stvari istesali
iz malo iskustvene grae, ali s vie priuljanih pojmova,
ili one koji su to, kao Crusius, magikom snagom nekih izreka o mislivom i nepomislivom proizveli ni iz ega
tada emo se strpiti pri protuslovlju njihovih vizija dok
ta gospoda ne odsanjaju svoje. Jer kad jednom, ako Bog
bude htio, budu potpuno budni, dakle kad otvore oi
pogledom koji ne iskljuuje suglasnost s drugim ljudskim razumom, tada nitko od njih nee vidjeti neto to
se ne bi svakom drugom pojavljivalo oigledno i izvjesno, pri svjetlu njihovih dokazivanja. Tada e filozofi u
isto vrijeme nastanjivati zajedniki svijet, koji su uitelji
veliina ve odavna mislili, koji na vano dogaanje ne
moe dulje priliiti ako izvjesni znakovi i znaenja zasluuju povjerenje koje se od nekog vremena pojavljuje na
horizontu znanosti.
43
Immanuel Kant
Immanuel Kant
premjeta u svojoj predodbi onamo gdje se sudaraju razliite smjernice utiska koje je ona napravila kad je bila
dalje povuena. Odatle se vidi sjajea toka na onome
mjestu gdje se sijeku linije povuene unatrag od oka u
pravcu upada svjetlosne zrake. Ta toka, koju se naziva
tokom vienja, dodue, u svojem je uinku toka rasi
panja, ali u predodbi je toka sabiranja, smjernica prema kojoj osjet biva utisnut (locus imaginarius). Tako se
nekom vidljivom objektu mjesto odreuje samo jednim
okom, to se inae zbiva, izmeu ostalog, kada spektar
nekog tijela posredovanjemm udubljenog zrcala biva vien u zraku upravo ondje gdje se zraci koji izlaze iz jedne
toke objekta presijecaju prije nego upadnu u oi.11
Moda se pri utiscima zvuka, jer se njegovi udari dogaaju takoer po pravim linijama, moe takoer pretpostaviti: da njegovi osjeti, ujedno praeni predodbom
nekog loci imaginarii, koji biva stavljen tamo gdje su
prave linije u pokret stavljenog ivevlja mozga, izvanjski
bivaju povueni dalje. Jer se donekle zamjeuje podruje
i irina zvunoga objekta, ako se zvuk dogaa tiho i iza
nas, iako ve prave linije koje odatle mogu biti povuene upravo ne pogaaju otvor uha, nego padaju na druge
dijelove glave tako da se mora vjerovati da smjernice potresenosti bivaju u predodbi due izvanjski povuene i
zvuni objekt biva premjeten u toku njihova sudara. To
isto moe biti reeno, kako mi se ini, i o ostalim trima
Tako biva sud koji donosimo o prividnom mjestu bliskih predmeta u umijeu gledanja openito predstavljen i slae se vrlo dobro s
iskustvom. Meutim, pogaaju upravo isti svjetlosni zraci koji izviru
iz jedne toke s pomou loma u onim vlanostima ne divergirajue
na oni ivac, nego se objedinjuju tu u jednoj toki.
11
46
47
Immanuel Kant
kao sam: da se prema obinom poretku smjernice pokreta koje u mozgu kao materijalna pomona sredstva prate
fantaziju moraju presijecati unutar njega, i time mjesto
u kojem on biva svjestan svoje slike u vrijeme bdijenja u
njemu samom bivaju miljene. Kada dakle postavim: da
nekim sluajem ili boleu izvjesni organi mozga bivaju
tako iskrivljeno izbaeni i iz njihova uobiajena ravnovjesja da se kretanje ivaca, koje s nekim fantazijama harmonino titra, dogaa prema takvim smjernicama, koje bi se
u produetku ukrtale izvan mozga, tada je focus imaginarius postavljen izvan misleeg subjekta, a slika koja je
djelo puke uobrazilje biva predoena kao predmet koji bi
bio nazoan vanjskim osjetilima.13
Zaprepatenje nad pomiljenom pojavom neke stvari
koja prema prirodnom poretku ne bi smjela biti nazona,
iako i na poetku takva slika sjena fantazija biva samo slaba, ubrzo e potaknuti pozornost i prividnom osjetu dat
e tako veliku lakou koja prevarenom ovjeku ne e dati
Moglo bi se, kao daleka slinost s navedenim sluajem, navesti
ustrojstvo pijanaca, koji u tom stanju dvostruko vide s oba oka; zato
biva tako jer nabujalou krvnih sudova dolazi do zapreka pa se one
osovine tako uprave da se njihove produene linije sijeku u toki u
kojoj je objekt. Isto tako moe rastezanje modanih sudova koje je
moda samo privremeno i dok traje pogaa samo neke ivce sluiti
tome da se izvjesne slike fantazije ak i u bdijenju pojavljuju kao
izvan nas. Vrlo obino iskustvo moe biti usporeeno s tom obmanom. Kad se nakon odsanjanog sna sa sporou koja se pribliava
drijemeu i tako rei sa sklopljenim oima vidi poneko tkanje na
krevetnom zastoru ili odnos sitnih mrlja na bliskome zidu, tada se
lako od toga sebi prave figure ljudi, njihovih lica i slino. Obmana
prestaje im se to eli i im se napregne pozornost. Ovdje je premjetanje loci imaginarii fantazije donekle podlono samovolji, a u
ludilu se ne moe sprijeiti nikakvom samovoljom.
13
48
Immanuel Kant
e t v r t o g l a v n o p o g l a v l j e
Teorijski zakljuak iz sveukupnih razmatranja u prvom dijelu
Varljivost neke vage, koja prema graanskim zakonima treba biti mjera radnje, biva otkrivena ako roba i utezi
zamijene mjesto u zdjelicama. I pristranost razumske vage
oituje se istim zahvatom. Bez njega se i u filozofskim sudovima nikad ne moe dobiti jednoglasni facit iz usporednih mjerenja. Ja sam svoju duu oistio od predrasuda, ponitio sam svako slijepo predavanje koje se ikada uuljalo u
mene kao uobraeno znanje. Sada mi nije ni do ega stalo,
nita mi nije vrijedno tovanja osim onoga to iskreno uzima mjesto u mirnoj i za sve razloge pristupnoj dui, pa
makar to moj prethodni sud potvruje ili nijee, odreuje
me ili ostavlja neodlunim. Gdje neto naem to me poduava, to si prisvajam. Sud onoga koji opovrgava moje
razloge jest moj sud nakon to sam ga najprije odvagnuo
nasuprot zdjelici samoljublja i potom u njoj nasuprot svojih navodnih razloga i tako u njemu naao veliku sadrinu.
Inae vidim opi ljudski razum samo sa stajalita svoga vlastitoga. Sada se premjetam u poloaj nekog tueg i izvanjskog uma i promatram svoje sudove zajedno s njihovim
najtajnijim povodima s gledita drugih. Usporedba obaju
razmatranja daje, dodue, jake paralakse, ali ona je takoer
jedino sredstvo da se ouvam od optike varke i pojmove
stavim na pravo mjesto, tamo gdje im je mjesto glede spoznajnih moi ljudske naravi. Rei e se da je to ozbiljan govor pred tako ravnodunom zadaom kakvu obraujemo,
51
Immanuel Kant
unaprijed stvorenom mnijenju. Odatle onda konano filozofi uzimaju povod da umsku ideju o duhovima izmisle
i unesu je u ustroj uenja.
Zacijelo se vidi na mom preuzetnom uenom pojmu o zajednitvu duhova da on ide u istom pravcu kao
i obina sklonost. Jer reenice se zamjetno objedinjuju
samo u tome da bi dale pojam kako duh ovjekov izlazi14
iz ovog svijeta, to jest pojam o stanju nakon smrti; kako,
meutim, on ulazi u njega, to jest o njegovu zaeu i raanju nita ne govorim; ne govorim ak niti o tome kako
neka imaterijalna narav u nekom tijelu i kroz njega moe
biti djelatna. O svemu tome ne govorim iz vrlo vanog
uzroka, naime, to uope ne razumijem i dosljedno tome
mogu biti skroman i u neznanju glede budueg stanja
ako mu ne bi posluila kao preporuka pristranost omiljena miljenja koje nudi razloge, ma kako slabi oni i bili.
Upravo zbog istog neznanja neu se drznuti tako potpuno zanijekati svu istinu u mnogim pripovijestima o
duhovima. Ipak obinim, iako udnim pridrajem, svaku u pojedinu pripovijest dovesti u sumnju, ali svima
zajedno, meutim, pridat u neko vjerovanje. itatelju
ostaje slobodan sud; to se mene tie, naglasak na razlogu drugoga glavnoga poglavlja za mene je dovoljno jak
da ostanem ozbiljan i neodluan pri sluanju raznolikih
zaudnih pripovijesti takve vrste. Meutim, budui da
Simbol starih Egipana za duu bio je leptir i grko imenovanje
znai upravo to isto. Lako se vidi da je takvu ideju zajedno s njezinim
znakom potaknula nada koja smrt ini samo jednom preobrazbom.
Meutim, to nipoto ne ukida povjerenje u ispravnost odatle proizalih pojmova. Na unutarnji osjet, i na njemu zasnovani sudovi
umu slinoga, vode, dok nisu iskvareni, upravo onamo kamo bi vodio um kad bi bio prosvjetljeniji i raireniji.
14
53
Immanuel Kant
Immanuel Kant
preuivane. Moe se pouzdati u to da nikad neka akademija znanosti ne e od te materije napraviti nagradno pitanje; ne zato to bi njezini lanovi bili potpuno slobodni
od svake predanosti u pomiljeno mnijenje, nego zato to
pravila pameti s pravom postavljaju granice takvim pitanjima koja bez razlike nabacuju i znatieljnost i tata
udnja za znanjem. I tako se u pripovijesti takve vrste u
svako doba samo potajno vjeruje, javno, meutim, bivaju
one odbaene vladajuim mnijenjem i modom.
Budui da mi se itavo ovo pitanje ne ini niti vano,
niti dovoljno pripremljeno da bi se moglo o njemu neto
odluiti, ne oklijevam ovdje navesti jednu obavijest spomenute vrste i nju s potpunom ravnodunou izruiti
naklonjenom ili nenaklonjenom sudu itatelja.
U Stockholmu ivi izvjesni gospodin Schwedenberg,
bez slube ili posluge, od svoga dosta velikog imetka.
Njegov itav posao sastoji se u tome da, kako sam kae,
ve vie od dvadeset godina stoji u ophoenju s duhovima i preminulim duama, od njih donosi vijesti iz drugoga svijeta i njima zauzvrat priopuje vijesti iz ovoga
svijeta, sastavlja debele sveske o svojim otkriima i pokatkad putuje u London da bi se pobrinuo za njihovo
izdavanje. Nije suzdrljiv sa svojim tajnama, govori sa
svakim slobodno o tome, ini se savreno uvjeren u ono
to objavljuje, bez ikakve natruhe namjetene prijevare
ili arlatanstva. Tako kako je, ako mu se smije vjerovati,
vidovnjak nad vidovnjacima, tako je takoer sigurno arhifantast meu fantastima, moe li se prosuditi iz opisa
onih koji ga poznaju ili iz njegovih spisa. Ali ta okolnost
one koji su inae naklonjeni utjecajima duhova nee zadrati da iza takvih fantazija naslute neto istinitoga. Jer,
56
meutim, kreditiv svih opunomoenika iz drugoga svijeta stoji u dokazima koje oni donose o svojem iznimnom
zanimanju u ovome svijetu. Zato moram, da bi to bilo
uvjerljivo, od onoga to se pria o iznimnim osobinama
dotinog ovjeka navesti barem ono to jo nalazi neku
vjeru kod najveeg broja ljudi.
Pred kraj godine 1761. bio je gospodin Schwedenberg
pozvan k nekoj kneginji. Njezin veliki razum i uvid uinili su da je bilo gotovo nemogue da bude prevarena u
takvim sluajevima. Povod za to dale su openite glasine
o navodnim vizijama toga ovjeka. Nakon nekoliko pitanja koja su smjerala vie na to da se zabavi s njegovim
uobraenjima, nego da se zaista dobiju obavijesti iz drugoga svijeta, oprostila se kneginja od njega time to mu je
prethodno dala tajnu zadau koja se ticala njegova zajednitva s duhovima. Nakon nekoliko dana pojavio se gospodin Schwedenberg s takvim odgovorom da se kneginja, prema njezinu vlastitom priznanju, nije mogla tome
dovoljno nauditi jer se u odgovoru nalo neto istinito
to ni od jednog ivog ovjeka nije moglo biti priopeno.
Ta je pria iz izvjea nekog poslanika na tamonjem dvoru, koji je bio tamo prisutan, prenijeta nekom drugom
poslaniku u Kopenhagen i slae se takoer tono s onim
to se o tome pitanju moglo doznati.
Sljedee pripovijesti nemaju drugog jamstva, doli openitog kazivanja, a dokaz im je vrlo nepouzdan. Madame
Marteville, udovica holandskog poslanika na vedskom
dvoru, bila je opomenuta od slubenika nekog zlatara da
plati dug za dogotovljeni srebrni servis. Dama, koja je
dobro poznavala gospodarstvo svog umrlog mua, bila je
uvjerena da je taj dug morao biti plaen ve za njegova i57
Immanuel Kant
Moda e se pitati to me moglo pokrenuti da preuzmem tako prezreni posao kao to je taj da dalje irim
prie koje uman ovjek oklijeva sluati i sa strepnjom ih
slua te da takve prie uinim tekstom filozofskih istraivanja. Budui da filozofija koju smo prethodno izloili
isto tako bijae pripovijest iz zemlje dembelije metafizike,
ne vidim nita nedostojnog u tome da pustim oboje da
zajedno nastupe; i zato bi bilo slavnije dati se prevariti
slijepim povjerenjem u prividne razloge uma, nego neopreznim vjerovanjem u varljive pripovijesti?
Ludost i razum imaju tako nejasno zacrtane granice
da se teko u nekom podruju ide dalje a da se katkad
neki mali potez ne uini u drugome podruju; ali iskrenost, koja se mnogim vrstim uvjeravanjima protiv obrane razuma daje nagovoriti da katkad neto prizna, ini se
kao preostatak stare plemenske slave, koja, naravno, ne
odgovara sadanjem stanju i zato esto biva ludou. Ali
upravo zato nije ona nita drugo doli naravno naslijee
gluposti i tako to treba biti vieno. Zato preputam volji
itatelja da onu dvosmislenu mjeavinu uma i lakovjernosti u udesnim pripovijestima, u koje se mijeam, razrijei u njezine elemente i proporciju obih ingredijencija
urauna u moj nain miljenja.
Jer u takvoj se kritici ipak izraava samo pristojnost pa
sam se zato dostatno osigurao protiv poruge time to se s
tom ludou, ako se eli tako nazvati, nalazim u dobrom i
brojnom drutvu, a to je ve dovoljno, kako vjeruje Fon
tenelle, da barem ne budem dran za nepametnoga. Jer
u sva vremena bilo je tako, i tako e ostati i u budue, da
izvjesne protusmislene stvari primaju ak i umnici samo
zato jer se openito o njima govori. Ovamo pripadaju
59
Immanuel Kant
simpatija, ralje vilinske, slutnje, djelovanje snage uobrazilje trudnih ena, utjecaji mjeseevih mijena na ivotinje
i biljke i tome slino. Pa zar se nije jednostavan seljaki
narod onim znanstvenicima dobro osvetio izrugivanjem
koje oni obiavaju baciti na njega zbog lakovjernosti? Jer
mnogim uvenjima i kazivanjima dovela su djeca i ene
konano velik dio pametnih mueva do toga da obinog
vuka dre za hijenu, iako svatko uman lako uvia da u umama Francuske zacijelo nee naokolo trati afrika grabeljiva ivotinja. Slabost ljudskog razuma u vezi s njegovom udnjom za znanjem ini to da se istina i varka na
poetku uspravljaju bez razlike. Ali malo pomalo iste se
pojmovi, mali dio ostaje, ostalo se kao smee odbacuje.
Ako, dakle, nekome one pripovijesti o duhovima
izgledaju vanima, moe taj uvijek, ako ima dovoljno novaca i nema nita boljega raditi, i otputovati da ga poblie
upozna, kao to Artemidor radi tumaenja snova putovae u Malu Aziju. I njegovi nasljednici u slinom nainu
miljenja bit e jako povezani time da sprijee da ne bi
ustao drugi Filostrat. Nakon proteka dovoljno vremena
iz naeg Schwedenberga oni e nainiti novog Apolonija iz Tijane, kada glasine budu sazrele za formalni dokaz
i kad jednom postane nemogu neugodan, iako krajnje
nudan, izvjetaj oevidaca.
60
Dr u g o g l a v n o p o g l a v l j e
Ekstatino putovanje zanesenjaka kroz
duhovni svijet
Somnia, terrore magicos, miracula, sagas,
Nocturnos lemures, potentaque Thessala
Horacije
Immanuel Kant
Immanuel Kant
Immanuel Kant
Immanuel Kant
Immanuel Kant
arkadama duhova, koje on vidi vlastitim oima u najjasnijem svjetlu. I tvrdi: da je sa svim svojim prijateljima
nakon njihove smrti mnogo puta razgovarao, da je doivio da su se oni koji su netom umrli jedva dali nagovoriti
da su mrtvi, jer oni oko sebe vide sasvim slian svijet;
da duhovna drutva imaju istovjetno unutarnje stanje,
istovjetnu pojavnost krajolika i drugih tamo se nalazeih
stvari, a promjena njihova stanja pak da je povezana s
prividom promjene mjesta. U svako doba kada duhovi
ljudskim duama priopuju svoje misli, one su povezane
s pojavom materijalnih stvari koje se ipak u osnovi samo
snagom odnosa prema unutarnjem osjetilu mogu oslikati
sa svim prividom stvarnosti onome koji ih prima. Zato
valja odatle izvesti zalihu divljih i neizrecivo budalastih
likova, a na sanjar vjeruje da ih vidi u svoj jasnoi pri
svom dnevnom ophoenju s duhovima.
Ve sam naveo da, prema naem autoru, svakojake snage i svojstva due stoje u simpatiji s onim organima tijela
koji potpadaju pod njezinu vlast. itav izvanjski ovjek
korespondira s itavim unutarnjim ovjekom, ako stoga
neki zamjetni duhovni utjecaj iz nevidljivog svijeta izriito pogaa jednu ili drugu njegovu duevnu snagu, on
takoer osjea harmonino oevidnu njezinu nazonost
na udovima svog vanjskog ovjeka, koji njima korespondiraju. Na to se odnosi mnotvena raznolikost osjeta na
njegovu tijelu koji su u svako doba povezani s duhovnim
zrenjem. Njihova je nezgrapnost, meutim, prevelika, a
da bih se usudio navesti samo jednu jedinu.
Odatle se moe, ako se dri vrijednim muke, stvoriti
pojam o najpustolovnijoj i najudesnijoj uobrazilji u kojoj se sjedinjuju sva njegova sanjarenja. Kao to razliite
70
Immanuel Kant
Immanuel Kant
74
Tre e g l a v n o p o g l a v l j e
Praktini zakljuak iz itave rasprave
Ii za svakom radoznalou i spoznajnoj udnji ne
postavljati nikakve druge granice, osim nemogunosti,
jest revnost koja ne stoji loe uenosti. Samo, izmeu
bezbrojnih zadaa koje se same od sebe nude, zasluga je
mudrosti izabrati one zadae rjeenje kojih je ovjeku
primjereno. Kad znanost prijee svojim krugom, dolazi
na naravni nain do toke skromnog nepovjerenja i kae
nevoljko o samoj sebi: koliko ima stvari koje ne razumi
jem. Alium, koji je sazreo kroz iskustvo i postao mudrim,
govori na usta Sokrata usred robe na sajmu vedre due:
Koliko ima stvari koje ne trebam! Na taj nain konano
dvije tenje tako razliite naravi teku zajedno u jednu,
iako su otpoetka ile u sasvim razliitim pravcima, ako je
prva tata i nezadovoljna, druga pak smirena i zadovoljna.
Jer da bi se umno odabiralo, mora se najprije znati za ono
to je nepotrebno, ak nemogue; ali napokon dospijeva
znanost do odreenja granica koje su postavljene samom
naravi ljudskoga uma; svi pak neutemeljeni nacrti, koji
po sebi ne bi bili nedostojni, ali lee izvan sfere ovjeka,
bjee u limbus tatine. Tako biva ak metafizika onim
od ega je sada jo dosta udaljena, i to bi se o njoj najmanje pretpostavljalo pratilja mudrosti. Jer dok preostaje
mnijenje neke mogunosti da se dospije do tako udaljenih uvida, mudra jednostavnost uzalud se poziva na to
da su nepotrebne takve velike tenje. Ugodnost koja prati
proirenje znanja vrlo e lako uzeti privid obvezatnosti
75
Immanuel Kant
Immanuel Kant
Tako kako se, s jedne strane, neto dubljim istraivanjem ui uviati: da je nemogu uvjerljiv i filozofski uvid
u sluaju o kojem govorimo, tako e se morati, s druge
strane, pri mirnoj i bez predrasuda dui priznati da je on
nepotreban i suvian. Tatina znanosti ispriava rado svoje bavljenje izgovorom o vanosti, i tako se ovdje obino
navodi kao uzrok da je umski uvid u duhovnu narav due
prijeko potreban za uvjerenje o postojanju nakon smrti,
a ovo pak za pokretaki razlog kreposna ivota; radoznalost, meutim, dodaje k tome da istinitost pojavljivanja
preminulih dua moe o svemu tome dati ak i dokaz
iz iskustva. Samo to je istinska mudrost pratilja jednostavnosti. I budui da kod nje srce daje propis razumu,
ini ona obino nepotrebnim veliku opremu uenosti,
i njezine svrhe ne trebaju takva sredstva koja nikada ne
mogu biti u vlasti svih ljudi. Kako? Je li samo zato dobro
biti krepostan jer postoji drugi svijet, ili nee li radnje
jednom biti nagraene jer su same po sebi bile dobre i
kreposne? Ne sadri li srce ovjeka neposredne udoredne propise i mora li se, da bi ga se pokrenulo primjereno
njegovu odreenju, zaista poput stroja postaviti na neki
drugi svijet? Moe li se netko zvati potenim, moe li kreposnim biti onaj koji bi se rado odao svom omiljenom
poroku samo kad ga ne bi plaila budua kazna. I nee
li se, tovie, morati rei da se on, dodue, boji izvrenja
zloe, ali u svojoj dui hrani poronu nastrojenost, da
voli prednost kreposnih radnji, ali da vrlinu samu mrzi?
I zaista ui iskustvo takoer: da toliki mnogi koji su o
buduem svijetu podueni i uvjereni, iako predani poroku i niskosti, samo smiljaju sredstva s pomou kojih bi
lukavo izbjegli prijeteim posljedicama budunosti. Ali
79
Immanuel Kant
80
O vezi prirode sa
svijetom duhova
Razgovor
Uvod
Nakon raspada mirne sloge u kojoj su jo ne tako
davno znanosti zajedno ivjele, ono svojstveno filozofiji
moe biti stavljeno u ivu tenju prema duhovnom, kojoj
odgovara isto tako odluna nemogunost da se u stvarnosti onamo vine.
Stara metafizika proglasila se svojim imenom znanou
koja slijedi nakon nje, dakle u izvjesnoj mjeri iz spoznaje
prirode, i bila je upravo njezin pojaani nastavak. Uzela je spoznaju, kojom se diila izvan fizike, u izvjesnom
valjanom, krepkom smislu, koji moe posluiti jedino
onom koji uiva u spoznaji. Novija filozofija dokinula je
svoj neposredni odnos prema prirodi, nije ga znala potvrditi, i s ponosom je odbacila svaku vezu s fizikom; nastavljajui pravo na vii svijet, vie nije bila metafizika nego
hiperfizika. Samo, tada se pokazala sva nemogunost da
se postigne postavljeni cilj. Budui da se htjela sva produhoviti, odbacila je za proces nezaobilazno potreban sadraj i zadrala odmah od poetka samo ono duhovno.
Ako duhovno, meutim, ponovno biva oduhovljeno, to
moe iz toga proizai? Jer ako ve u prirodi elimo imati
sve duhovno, to nam onda preostaje za duhovni svijet?
Ova primjedba moe posluiti tome da uini pojmljivom zaudnu pojavu da je filozofija najdublje potonula
83
objanjenje suprotnosti i veze izmeu toga dvojega stavljeno je sredite filozofske znanosti. Ako pokuamo zadovoljiti ovu zadau preuzetu s naim prvim koracima u
filozofiji, daje se predvidjeti da upravo njima taj poetak
izgleda tako visoko, moda zanesenjaki, u svakom sluaju neprirodan. Jer ne dogaa li se njima s njihovim vlastitim pojmovima i uenjima, da, im idu preko i izvan
prirode, poprimaju obiljeje prave neprirodnosti i zato se
pokazuju tako beivotni? Da, oni e ovdje postati prijatelji s onima za koje izjavljuju da su inae s njima u sporu,
ali s kojima su uistinu jedinstveniji nego to to sami misle; mislim na one koji ne mogu uti rije duhovni svijet,
a da ne dospiju u njima svojstveni strah od duha; to je
bolest, koja u najviem stupnju moe prijei u bojazan
da se ovjeku prizna njegova vlastita nutrina kao duh,
pri manjem stupnju ograniava se na skrb da ga se barem
sasvim odsijee od duhovnoga svijeta i ne dopusti mu se
da vjeruje u bilo koje druge duhove osim u svoj vlastiti
duh i takve duhove koji s njime ujedno ive.
Ovo e dvoje od naeg pothvata stvoriti sebi sasvim
krivi pojam ako budemo mislili da ovdje na bilo koji
nain duhovni svijet treba biti doveden do spoznaje ili
ak samo do rijei jer dosljedno naoj izriitoj izjavi valja
samo pokazati znanstveni prelazak iz podruja prirode u
podruje duha. Ako je priroda nae polazite, najmanje
e se varati oni koji ovu raspravu dre puko fizikalnom,
ako joj u osnovi lei misao da kao to je u fizikom
bilo mogue da se zemlja zakonom tee povee s nebom
i kao to smijemo sebi laskati da zlatnim lancem posvuda rairenog svjetla stojimo u prijateljskom uzajamnom
priopavanju i s najudaljenijim zvijezdama koje jedva s
najjaim naoruanjem oka u izvjesnoj mjeri dovodimo
85
do opaanja da isto tako u duhovnom moe biti pronaena od prirode proizala sveza po kojoj bi se nae dosada
puko zemaljske znanosti mogle uzdii do neba, koje je
ipak njihova prava domovina.
No do Vas stoji da zanijeete takvo daljnje rastenje
prirode u duhovni svijet i Vi ete to zanijekati. Ali priznajte i dopustite da se priroda ponaa kao podreena
duhovnom svijetu ako moda uope nijeete opstanak
takva svijeta, u to se ovdje ne uputamo. Ova podreenost ima u odnosu prema viemu negdje svoju granicu,
svoj odreeni kraj. Kako vjerujete da ono nalazi svoj cilj
i da je zatvoreno ako nije posljednje to ono iz sebe proizvodi, nego neto to njega samog nadilazi, to mu pripada samo s podreenim dijelom svoga bia, kao ovjek u
odnosu spram zemlje?
I ne mora li stoga svako nie, upravo time to je stuba
za vie, stajati s ovim u prirodnoj vezi?
Dakle, trebali bi tek dokazati da izmeu prirode i isto duhovnog svijeta postoji takav procijep, kao to to
oni predmnijevaju, ili barem oboriti nae dokaze da izmeu obojega postoji prirodna sveza prije nego protiv
ovog pothvata iznesu uobiajene iskaze. Samo pod tom
pretpostavkom drimo sami da je mogue zadovoljiti namjeravanu zadau. Mi sami prepoznajemo svako znanje,
koje nije isti razvitak iz sadanjega, nazonog i zbiljskog,
kao neto prelijeue, to mora voditi do zanesenjatva i
zablude. Upravo zato objanjavamo da ma koliko bismo visoko u sljedeemu zdanje naih misli i mogli tjerati ipak nita ne moemo postii ako hram, posljednji
vrak kojega se gubi u nedostupnom svjetlu, ne poiva u
svom najdubljem temelju, sasvim na prirodi.
86
da mu istinski razlog, koji ga uvjerava o bilo kakvu postojanju, mora nuno ujedno jamiti i ustroj te spoznaje, i
da svaki razlog koji to ne ini ne moe biti istinski i prirodan, nego samo izmiljen i umjetan. Ali jo i sada vrijedi
za znanstvenike isto to je vrijedilo i prije: da su odbacili
kljueve spoznaje i ne uavi sami, prijee druge koji hoe
unutra. ak posljednje pribjeite koje je ostalo puku,
ono k istinama objave, biva mu oduzeto time to uitelji
objave imaju ili puko doslovan ili samo openito moralan
smisao. Iskusni znaju u kojem se svjetlu pojavljuju kad
im biva pridan realni smisao i dano fizikalno odnoenje.
Procijep koji se nalazi izmeu objave i znanosti potjee
od toga to ona sve istine otpoetka sadri provedene do
stupnja individualne odreenosti, do koje jo nije mogla
dospjeti naa uvijek u openitom lebdea filozofija.
Dakle, neka se ne sumnjii za zanesenjatvo ili navoenje na nj one koji i u najduhovnijim predmetima trae
odreenost znanosti; prije to zasluuju oni koji djeluju
suprotno tome, makar i pod izgovorom za svu znanost
nadmaujueg osjeaja. Dok praznovjerje sasvim previa
prirodnu svezu stvari, nevjera proistjee iz zaguenja boanskoga, koje se javlja u nutrini kroz masu prirodnog,
koje ona ne moe pokrenuti, ne moe oivjeti pojaanje
koje see do duhovnoga. Vjera koja se izdaje kao suprotnost znanosti nalazi se u potpuno istom stanju. Ali nemogue je da je istinita ona vjera koja slijedi iz poetne
nevjere i koja s nevjerom ima zajedniko polazite.
Ali gledano samo na formu, treba bez sumnje nazvati
pravim fantastima one koji svijet znanosti vide kao veliki
prazni prostor u koji svatko na svoj individualan nain
moe ucrtati to mu se svidi; ti koji nemaju pojma o svo88
liko je mogue, u ovoj emo raspravi, dati primjer metode koja se od dosadanje razlikuje po tome to je zaista
nerazdvojna od sadrine; ona je kroz sadrinu dana isto
tako kao to je i sadrina dana kroz nju. Nije se moglo
izbjei da od nekih njezinih formula ne bude uinjena
najbesramnija zlouporaba (u nutrinu nje same jo nitko
nije posve prodro) ako se upravo ono najivotnije eljelo
obraditi razumno. S druge strane, primijetili smo da se
ona u sluajevima realnog istraivanja gdje je njima,
moda da to i ne znaju, doputen izvjestan utjecaj vie
nego svaka obina pokazuje poticajnom, dokazom da je
stanje znanosti u razliitim dijelovima poinje poticati.
Tko hoe oboriti tu metodu, taj mora napasti stvar samu,
a ne openito njezinu bezduhovnu uporabu, ne nju samu,
nego stvar napasti.
Pastor pripovijeda
Na dan svih mrtvih vozili smo se lijenik i ja u grad da
bismo se naveer vratili natrag s Clarom, koja je ve prije
nekoliko dana otputovala onamo u pratnji mojih dviju
keri. Kada smo ugledali lijepi grad, koji lei otprilike
na pola brda, tono u oitu jednog otvora vidjeli smo
mnotvo ljudi kako se hrpimice kree prema blagoj uzvisini koja je leala po strani. Odmah smo naslutili kamo
povorka ide i prikljuili smo se da bismo izbliza vidjeli
dirljivu sveanost koja se na taj dan u katolikim gradovima slavi kao spomen na mrtve. Uskoro smo naili
na prostor potpuno ispunjen ljudima. Bio je to poseban
pogled vidjeti ivot iznad grobova koje je obasjavalo slabo svijetlee jesenje sunce puno slutnje. Vidjeli smo, bu90
samostanskom habitu; doznali smo da se on doista zaredio i da je ovdje umro i pokopan. O istini njegova iskaza,
da smo u njega i najmanje posumnjali, uvjerila nas je
slinost, i to napadna, izmeu njega i nae prijateljice.
Doista se nismo mogli nauditi toj slinosti koja se pojavila nakon dvije stotine godina. I sveenik je mislio da se
pri takvu pogledu moe povjerovati u seobu dua.
Jo je udesnije, rekao sam, to da moda izmeu sudbina tih dvaju udaljenih roaka postoji isto tako velika
slinost kao izmeu njihove vanjtine, prema kojoj bi
ih se moglo drati za brata i sestru. Tko zna to je ovog
prijanjega brata (jer ga tako moram zvati) dovelo u ove
osamljene zidove i nagnalo ga da ovdje zavri ivot u odvojenosti.
Ona, dakle, ree sveenik, stanuje jo uvijek u onoj
kui na osami, gdje sam je posjetio prije est godina?
Da, upravo tamo, odgovorio sam. Neki je stranac prije
vie godina tamo takoer kupio zemljite i izgradio kuu.
Prije est godina ona je tu kuu nala praznu. Zajedno s
pripadajuim vrtovima i vinogradima otkupila ju je za
razmjerno nisku cijenu i sada stanuje u njoj jer je s oinskog imanja opet protjerana.
U ono vrijeme, ree duhovnik, nije imala nikakve veze
s naim samostanom; ja sam morao posjet, na koji me
tjerala s tihim potovanjem pomijeana znatielja, obaviti
skriveno i potajno. Sigurno su bili bolni odnosi u kojima
se nalazila. I posljednji umrli na prelat samostana, koji
je uvijek imao velikog utjecaja na obitelj, bio je posebno
protiv vjenanja s protestantom. Protiv toga bilo je i sve
katoliko plemstvo u susjedstvu, jer po njoj kao posljednjoj nasljednici sva bi lijepa dobra prela na drugu stranu.
93
onim svijetom i da odsjeenost osjetilnoga od duhovnoga, ako i postoji, nije dokaz protiv mogue veze duhovnog u nama sa silama drugog svijeta.
Prihvaam, odgovori on, ako bi se na duh zaista mogao uzdii do iste duhovnosti, to znai ako ne bi svojom
vezanou s materijom bio sasvim odvojen od istoe
onoga svijeta za koji je odreen da se uzdigne tek nakon
odrjeenja te veze.
Kod tako potpune odvojenosti, odgovorio sam, morali biste odbaciti i svaki pojam o onom viem svijetu.
Tako je to uistinu, odgovori on, svaki pojam koji bismo htjeli izgraditi jest razum ili um. Imamo u sebi jednu
jedinu otvorenu toku kroz koju prosijava nebo. To je
nae srce ili, ispravnije govorei, naa savjest. Nalazimo u
njoj zakon i odreenje koje ne moe biti od ovoga svijeta,
s kojim je ona obino u sporu, i tako nam slui kao zalog
za vii svijet i onoga koji ju je nauio slijediti uzdie do
utjene pomisli o besmrtnosti.
I ni za to vie? odvrati Clara. Ova rije besmrtnost
meni je previe slaba za moj osjeaj. to trebaju vruoj
enji hladne rijei i samo nijeni pojmovi? Jesmo li u
ovom ivotu zadovoljni s pukim, golim opstankom? Namiruje li nas priroda takvim openitostima?
Vjera je jednostavna rije, odgovori on, kao dunost
iz koje ona dolazi.
Vi dajete prednost stavu da se sva via sigurnost zasniva na srcu, a ipak ne dajete srcu nita. Ne moemo dugogodinjega prijatelja, kojega je njegova dunost odvela
daleko od nas, gledati kako se udaljuje, a da ga u mislima
ne slijedimo u ona daleka podruja, a da sebi ivo ne predoujemo njegovu okolinu i njegov poloaj, bez elje da
97
Ne vjerujete li, moda, prekinu ga Clara, da su i drugi vii odnosi, ljubav i prijateljstvo, boanske naravi, da
tiha, nesvjesna, ali utoliko monija nunost duu privlai
k dui?
Ne nijeem, ree on, upravljanje takve prirodne sile
premda je odmah ne razumijem, ali nakon to je ovjek
doao u taj sukob i protuslovlje s prirodom to takoer slabo razumijem nakon to se u ljudskoj prirodi
uvrstila tako duboka iskvarenost da ovjek ne moe isto
crpsti niti iz jednog niti iz drugoga ivotnog izvora te da
ga je gotovo jednako opasno upuivati na slobodu kao
i na nunost nakon te zabludjelosti priznajem da sam
u krajnjoj sumnji to se tie odnosa u kojem slobodna
volja ima samo neki udio, i ne odvaujem se rado u taj
labirint. Putam toplini svakog lijepog srca da se raduje
pravednosti, samo uvajmo se toga da nadahnua naeg
osjeaja, pronalaske nae enje poelimo preoblikovati
u ope istine; tada vie ne bi bilo granice. Mrana, pusta
ud ima jednako pravo kao vedra i sreena, a znamo kakve su nemani iz tog nagona potekle te se ostvarili stvorovi neuredne enje ili divlje uobrazilje.
Lijenik, kojemu ovaj razgovor ve dugo nije bio po
volji, ovdje je upao i rekao: Vi imate pravo, samo najurednije due trebale bi se baviti pitanjem o buduem
ivotu, samo vedre naravi pribliiti se onim podrujima
vjene radosti i mira. Neka se ne posveti ovom istraivanju nitko tko nije u sadanjoj prirodi zadobio vrsti i
neizgubiv temelj na kojem izvodi svoje misli. Samo onaj
tko razumije sadanji ivot smio bi govoriti o smrti i buduem ivotu. Treba odbaciti svako prelijetanje naega
sadanjega stanja, svako znanje koje nije isti razvitak iz
100
Dodue, ovjek na svoj nain nije manje zaaran i izmijenjen. Zato je nebo od vremena do vremena poslalo
via bia koja udesnim napjevima i arobnim rijeima
kletvu u njegovoj nutrini odrjeuju i svraaju mu pogled
onamo gdje mu se pokazuje duhovni svijet. Veina je pak
zarobljena vanjskim pogledom i misli da se u njemu mora
snai. Kao to se seljaci uljaju oko starog, razorenog ili
zaaranog dvorca s raljama u rukama ili u podzemne zatrpane odaje svijetle svojom lampicom te polau poluge
i kopaju motikom ne bi li nali zlato ili ma to drugo
dragocjeno, tako ide ovjek obilazei neke od njezinih
skrivenih komora i naziva to istraivanjem prirode; ali
blaga nisu samo pokrivena prainom, ona su u ruevinama i kamenjem sama zatvorena jednom kletvom, koju
moe rijeiti samo jedna druga arobna rije.
Tako razgovarajui, doli smo do toke gdje je put
prestajao. Clara je, ini se, bila umorna i sjela je na kamenu klupu u pozadini, koju je nainio jedan vjeti kamenorezac iz oblinjeg Brchena. Sunce nam je dosada
bilo za leima, sada kad smo se okrenuli, stajalo je ono
ve po strani otvora, pri emu je jedna strana stajala u sjeni, a otro osvijetljena druga strana pojaavala je udesni
utisak nepravilne mase kamenja, iz kojega je izraslo gusto grmlje u jesenjim bojama svojih crvenih listova. Od
stabala jabuka, koja su se poput neke ume protezala od
klupe pa strminom sve do vrha, podiglo je kretanje vjetra
tu i tamo uveli list i poloilo ga Clari blago u krilo ili na
njezinu kosu. Ona se, ini se, nije na to obazirala; meni
je pak palo na pamet kako je sasvim drukije u proljee
prole godine ona sjedila pod tim stablima, koja su je
zasipala svojim cvjetovima.
115
Lijenik, koji se bio penjao uz brdo da bi ubrao umskoga voa, koje je postajalo slatko samo u hladnoi i
mrazu jesenjih noi, u meuvremenu se vratio. Clara se
okrenu k njemu i ree:
Vi ste mi dali eljkovano svjetlo. Takvu magiku svezu
ovjeka i prirode ve sam odavno slutila. Zato su oi svih
stvorenja upravljene u njega, jer je sve bilo sraunato na
njega. Sve se ini kao da ga nijemim uzdisajima optuuju
ili se obruavaju na njega kao na openitog neprijatelja. S
pravom su sve strelice prirode usmjerene na njega.
S pravom juria na njega hladni, razorni vjetar sa sjevera, dok se tamo u pustinji podie otrovni vjetar, koji
guta njegovu ivotnu snagu. S pravom se rue njegovi
zidovi i zgrade kada zemlja uzdrhti pokretana unutra zarobljenom vatrom.
S pravom pustoi planuli poar s divljim zubom mukotrpni rad njegove marljivosti. Snaga koja se u ivotinji
spremala razviti, preobraava se, stjerana u unutranjost,
u gorui bijes ili otrov i okree se s pravom ponajprije
protiv ovjeka.
Pomislimo ipak, prekidajui je, ree lijenik, na mnoge vedre i dobrotvorne sile prirode. Ona jo nije zaboravila da ju je upravo ovjek trebao i dalje uzdizati i osloboditi, da i sada jo u ovjeku lei talisman kojim ona
treba biti iskupljena. Zato sa zahvalnou dolazi u susret
ovjeku, kad on sije sjeme u zemlju, te divlje, suho tlo
ini pitomim i nagrauje ga prebogatim obiljem. ini
mi se da je njezino bitno osjeanje za ovjeka prijateljstvo
i esto suut.
Pa ipak, upadne ona, priroda tako bezosjeajno prolazi
mimo scena emera i oaja. Tu lei jadno stvorenje u iscr116
Tromost i mrzovolja najgori su neprijatelji ovjeka i posljedica su onog prvog pada. Tko ne posjeduje sama sebe,
njega ubrzo neto drugo uzima u posjed. Tko nee dalje
ii naprijed, pada natrag. U emu se sastoji jo i sada zlo,
ako ne u hodu unatrag ljudske prirode, koja umjesto da
se eli uzdii u svoje pravo bivstvo, uvijek ovisi o onome
i trai ostvarenje onoga to je trebalo biti samo uvjet njezine djelatnosti, tiha, nedjelatna osnova njegova ivota.
Odakle dolazi bolest, ako ne iz mrzovolje prema razvoju,
odatle da pojedina snaga ne eli napredovati s cjelinom,
ne eli umrijeti za volju cjeline, nego eli samovoljno biti
za sebe? Zato se ni protiv ega ne trebamo tako boriti kao
protiv tog stanja. ovjek koji se giba nije izgubljen. Djelatnome pomae Bog i mnogo mu oprata. Nevjerojatno
je koliko mnogo stoji ve u samoj djelatnosti.
Ja poznajem onu snagu nutrine, ree ovdje Clara,
ustajui na put povratka, i iskusila sam da nas ona moe
uzdii nad sve izvanjsko; ali znam takoer u kakvu protuslovlju biva spletena najbolja unutranjost s izvanjskim
svijetom.
I to je, ree lijenik, nuna posljedica onog prvog propadanja. Nakon to je ovaj svijet bio fiksiran kao izvanjski
moe se sve visoko i boansko iz njega uzdii kao cvijet
koji se izdie iz zemlje; ali u njemu ostaje neto tuega,
emu je on samo nositelj, a da ga ne moe primiti u sebe
sama. Vladajui zakon ide samo na odranje ove podloge;
sve mu je drugo sluajno i mora tako biti.
Tako mu je, dakle, ree ona, ovjek prije svega drugoga. Najsvetija nunost moje unutranjosti nije nikakav
zakon za prirodu. Boanska nunost sama uzima u njoj
boju i privid sluajnosti, i to je isprva bilo sluajno, dje118
luje, jednom nazono, neodoljivom silom strahovite nunosti. Kada bi barem bilo mogue ouvati nau nutrinu,
odrati je slobodnom od toga protuslovlja? Ali upravo
ovdje pokazuje on svoju najveu silu. Prisiljava nas da
gubimo povjerenje prema najnjenijim osjeajima naeg
srca. Mi smo bia koja ne ljube nekanjeno; i u suprotnome mogao bi zakon nae nutrine zahtijevati radnje koje
se moraju gaditi svakom ljudski osjeajuem srcu. Ve
u najjednostavnijem, prvom, najneotklonjivijem vidim
dosta sadraja da bi se obistinili moji osjeaji, da se ono
strahovito ne samo dogaa i da e se dogaati, nego da se
mora dogoditi.
Upravo to spoznati, ree lijenik, naa je dunost. Ne
pomae nita otkloniti pogled, oi stisnuti samo da se
cijelo stanje ne vidi. Moemo ljudski oplakivati propast
najljepega, najdraega u svijetu, ali morali bismo svaki takav sluaj promatrati s nekom vrstom tihe radosti,
jer sadri potvrdu gledita koje moramo imati o ovome
svijetu i neposredno upuuje na drugi, vii svijet. Koliko
bi bili sretniji mnogi, kolike bi uzaludne enje prestale;
koliko bi lake bilo ivot snositi i na kraju ostaviti kad bi
svi oni stalno drali na pameti da je sve boansko ovdje
samo pojava, ne zbiljsko, da ak najduhovniji nije slobodan, nego se pojavljuje samo pod uvjetom da je cvijet, tu
i tamo plod, ali ne deblo i korijen.
To kau, meutim, svi ili veina, ree na to Clara.
Oni to zacijelo kau, odvrati ona, ali misle da bi moglo biti i drukije i optuuju za to ovjeka kojemu bi
stoga najradije odrezali svaku svezu s prirodom. Time se
zapliu u svoje sustave i miljenja isto toliko koliko i u
svojim udorednim uenjima. Zapoinju s najopeniti119
jim i najduhovnijim i ne mogu zato dospjeti do posebnog i stvarnosti. Stide se poeti sa zemljom, po stvorenju
se uspinjati kao po ljestvama i izvlaiti nadosjetilne misli
tek iz zemlje, vatre, vode i uzduha; zato nita ne donose,
i njihova misaona tkanja biljke su bez korijena, one ne
vise ni na emu, kao to to ini paukova mrea na bunju
ili zidu, nego plivaju kao ove njene niti pred nama, u
zraku i nasumce. A ipak misle da time jaaju ovjeka, ak
da pomau epohi, koja trpi upravo od toga to je jedan
dio potonuo u blato, a drugi se vinuo u takve visine da je
izgubio tlo pod nogama. Ako ve u ovom svijetu elimo
sve duhovno, to nam onda preostaje za budui svijet?
I meni se ini da su ljudi u prijanja vremena imali
mnogo odreenije i sasvim druge pojmove o onom drukijem ivotu dok su jo u ovome ivotu stajali sa vrstim,
jedrim kostima na zemlji. Duhovno moe ispravno sagledati tek onaj tko je najprije skroz naskroz spoznao njegovu suprotnost; kao to se slobodnim moe zvati onaj
tko poznaje nunost i uvjete pod kojima moe vladati.
I za slobodu mora ovjek tek odrasti, i ona se uzdie u
ovom svijetu iz mraka nunosti, i probija se samo u svojoj
posljednjoj pojavi kao neobjanjiva, boanska, kao bljesak vjenosti koji cijepa tamu ovoga svijeta, ali takoer u
svom uinku odmah biva od njega progutana.
esto sam mislila, ree na to Clara, da bi pogled slobode ne one koju se tako naziva, nego istinske, prave
slobode ljudima morao biti nepodnoljiv, a o emu oni
tako esto govore i dre mnogo do toga. Zadovoljavaju se
tako rado time da sve svoje radnje odreuju prema razlozima ili ak naelima i prikazuju tada ovo ropstvo svoga
srca kao slobodu. Jer ne znam jesam li u zabludi, ali ini
120
stavlja, dakle, neku vrstu ivoga ophoda, gdje uvijek jedno zahvaa u drugo, jedno od drugoga ne moe odustati,
jedno drugo potie.
udesan pojam, ree ona na to, koji moram prihvatiti.
Pa ipak, rekao sam, ima u to troje dua neku prednost.
Kakvu? upita ona.
Kad bi tijelo, odgovorio sam, bilo postavljeno sasvim
isto i po sebi, bi li onda i duh nuno bio postavljen?
ini se da ne bi, ree ona, jer je oboje suprotstavljeno.
I ako bi duh bio tako postavljen, bi li tada nuno i
tijelo bilo postavljeno?
Takoer ne bi, ree ona.
Kad bi pak dua bila postavljena, tada bi bili nuno
postavljeni i tijelo i duh?
Tako je, ree ona.
Dua bi, dakle, bila ono najotmjenije od toga trojega,
jer ona jedina u sebi ukljuuje dvoje ostalih, od njih niti
jedno ne ukljuuje niti svoju suprotnost, niti nju u sebi?
Ona potvrdi i to.
Kad smo, dakle, govorili o trajnosti itavog ovjeka,
rekao sam, ne bismo se zadovoljili s trajanjem pukog tijela?
Sigurno ne, odgovori ona.
Niti s trajanjem pukog duha?
Takoer ne.
Kad bi nam netko mogao osigurati trajanje due, tada
bismo bili smireni?
ini se barem, odgovori ona, da bismo to mogli.
129
Svakako.
I u tom duhovnom stanju ovjek je itav ovjek?
Ja ne znam, ree ona, mislite li tako.
Pa ipak, odgovorio sam, morate tako misliti. Jer ako
smrt prema vaoj predodbi nije bila drugo nego prijelaz
iz tjelesnoga stanja u ono duhovno stanje, a u onom je
prvom stanju, bez obzira na tjelesnost, bio nazoan itav ovjek, dakle tijelo, duh i dua, onda nema razloga
zato bi u tom prijelazu neto od cijeloga ovjeka bilo
izgubljeno; ili, jo je udesnije da on i u stanju duhovnosti kao tijelo, dua i duh, dakle kao itav ovjek, ostaje
zajedno, ili to da u tjelesnom stanju nije bio puko tijelo,
nego ujedno duh, dakle i dua?
Po sebi, ree ona, ono nije udesnije od ovoga.
Vi se sjeate, ipak, nastavio sam, da je na prijatelj
jo nedavno uinio uvjerljivim da je u sadanjem ivotu
dua zaarana od materije.
Dobro se sjeam, odgovori ona.
Ako se to, nastavio sam, dogaa dui da ve u sadanjem ivotu ona, iako ono bitno u ovjeku, ipak u cjelini
biva vrsto drana tijelom, koliko joj se prije mora dogoditi da bude duhom zaarana i vrsto drana?
To je naravno, ree ona, sasvim jasno; samo ono premjetanje iz tjelesnoga u duhovno time nije uinjeno
pojmljivim.
Moda nam to, rekao sam na to, treba ostati tajnom
dok to sami ne iskusimo. Nepojmljivim to ipak ne mogu
zvati kada se ak u uskom krugu sadanjosti stalno dogaaju takva premjetanja.
A koja to? upita ona.
No, rekao sam, odmah u prijelazu iz bdijenja u spavanje i obrnuto; jer ophod ivota sam ne bi u snu bio do134
Lijenik u tom trenutku ue i prekine za asak razgovor. Ja sam mu objasnio o emu smo govorili i nakon to
je uo bitno i neko vrijeme o tome razmiljao, rekao je:
jedno razdvajanje ipak se dogaa smru?
Koje? pitao sam.
No, oigledno razdvajanje od tijela.
Naravno, rekao sam, ali ne od unutarnjega bivstva tijela, nego od tijela ako je ono izvanjsko i dijelom puke
izvanjske prirode.
Tijekom sadanjeg ivota, meutim, ree on, bilo je
ono duhovno bivstvo tijela ve nazono u puko izvanjskome?
Kao klica barem, odgovorio sam.
Tako, ini se, nastavi on, slijedi da sadanji ivot pred
buduim ima prednost u savrenstvu.
Kako to? upitao sam.
Ovo mi se ini posve jasno, odgovori on. Jer sadanjem ivotu pripada osim onog duhovnoga bivstva tijela
jo i vanjsko tijelo, koje nedostaje buduem: ono zato
ima prednost pred ovim.
Meni se ini, rekao sam, da bih na to mogao odgovoriti tako jasno da to jedva mogu izrei.
Recite ipak, odgovori on, jer tu je ipak neto tamno.
Ja mislim, dakle, da neete onoga koji, dodue, ima
mnogo stvari, ali koje su sve od reda neznatne vrijednosti, nazvati bogatim; ali neete, naprotiv, nazvati siromanim onoga koji, dodue, posjeduje samo malo stvari ili
samo jednu stvar, ali stvar od neprocjenjive vrijednosti,
primjerice dragulj koji sve druge jako nadmauje.
Sigurno ne, rekao je on, ali ne vjerujem da izvanjsko
tijelo drite nesavrenim ili stvarju male vrijednosti.
140
mogli proizvoditi po volji uinke, i ak se, kao u onoj pripovijesti, i nakon smrti mogli osveivati njenom stvorenju? Ne mogu odluiti moemo li takvim pripovijestima
udoredno vjerovati.
Ako je, meutim, istina, ree on na to, to tako mnogi
istraivai prirode, prisiljeni iskustvom, kau o duhovnom krugu uinaka svakoga ivoga i o vrsti slobode kojom se moe njime upravljati, ne bi li bilo takoer mogue posredovanjem toga bia kad je odrijeeno neposredno
djelovati na jednako bivstvo stvari, i tako, na sasvim
drugi nain no to to mi obiavamo, moi proizvoditi
promjene. Jer mi, da bismo izazvali zvuk, ili neto takve
vrste, proizvodimo najprije u vanjskome udarcem ili neime takvim promjenu kojom nutrina biva tek posredno
pokrenuta, izuzevi u naem vlastitom tijelu, u kojem
volja neosporno nutrinu neposredno i najprije potie, i
time tek vanjsko. Nemoguim, dakle, ne moe se initi
da ono bie, kad je odrijeeno od svog vlastitoga tijela,
veom slobodom na druge stvari moe djelovati tako rei
kao sredstvo rastvaranja da bi i u njima moglo djelovati
kao sredstvo rastvaranja, da bi i u njima oslobodilo slino
bie; i moda je to upravo zvuk, koji se ini tako blisko
srodan onom biu koje se najlake na taj nain odrjeuje,
jer i u prirodi u nekim sluajevima nije tjelesno proizveden nego izgleda da je odrijeen na duhovni nain. Uope, meutim, nastavi on, ono duhovno tjelesno bie
zacijelo je ve sada pravi organ samovolje ili sredstvo s
pomou kojeg u mnogim sluajevima proizvodimo promjene pukom voljom. to je neuhvatljivo, a ipak vidljivo
bie koje se izlijeva u oima pri oduevljenju ljubavi ili
gnjeva, i odakle ova snaga zaaranosti u dobru i u zlu
163
koju upravo provodi najduhovnije od svih orua? Odakle neosporno veliki utjecaj volje same na uinkovitost
sredstava tako da se ini da je doista puko sredstvo kroz
koje progovara nakana onoga koji se prua? Kakvu silu
pokazuju ushieni nad onim duhovno-osjetilnim biem,
tako da mogu ne samo od tijela sasvim se povui, kao
onaj sveenik koji je bio u stanju da se otrgne svim osjetilnim zamjedbama, kao umrli to ravnoduan ak spram
estoke boli tu lei, da osjetilo sluha, koje u smrti najdulje traje, mogu usmjeriti toliko da glasove govora osjeaju
kao da dolaze iz velike daljine!
ak i od sebe se odvojiti i otposlati se u daljinu ne
ini se nemoguim onima koji eznu. Kako sam esto
u francuskim bolnicama promatrao siromane vicarske
djeake koji su bolesni od boli za zaviajem, i ija su tijela, dodue, tu bila nazona, ali kao napola ili posve bez
due, nijema, gotovo bez znaka, oi ukoeno vezanih u
jednu toku, dok je moda (tako sam mislio) njihov duh
lutao po zaviajnim stijenama i brdima i tamo moda bivao vien od nekoga! Odonda mi je postalo vrlo vjerojatno ono ega se sjeam da sam uo ili itao, da i onima u
drugom ivotu bliski dolazak nekog prijatelja ili roaka
biva poznat tako to njegov lik ugledaju ve prije u krugu
nebesnika.
U te onostrane pojave, ree na to Clara, elim radije
vjerovati nego u ovostrane, jer ipak je sigurno da dua
nije tamo gdje jest, nego tamo gdje ljubi, a istinska bol za
zaviajem zacijelo je bol za drugim ivotom.
Nije li meutim, nastavio sam, samovoljna uporaba
duhovno-tjelesnog bia nakon smrti na svaki nain rijetka? Ne postoji li i izmeu vidovitosti i pravog sna jedno
164
iznutra nego izvana, stanje vidovitosti bilo bi najblaenije, naime bilo bi upravo takvo svojom usrdnou i osloboenjem od puko vanjskoga. Onima, meutim, koji su
uvijek samo s tijelom i kroz njega saobraali s vanjskim
stvarima i bili zaarani osjetilnou vanjskoga bia, to bi
donijelo muku, ako su ga ve ovdje svim snagama izbjegavali i bunili se protiv svake usrdnosti, ono boansko
u sebi uutkali, htijui ga ak i ubiti kad bi to bilo mogue, jednom rijeju ako su traili koliko je to mogue
izvanjski ivot. Jer ovdje su mogli zacijelo izdrati dijelom jer vanjska priroda unato svojoj izopaenosti sadri
jo uvijek mnogo boanski blagoga, to je kao balzam na
nju utjecalo; dijelom jer su svoju duu ispunili sasvim
izvanjskim stvarima i sebe, kako to sasvim tono imenuju, kroz to rastresli. Tamo, meutim, gdje im je sve
izvanjsko iezlo i nije im preostalo nikakvo stanje, osim
onog unutarnjega, oni e lebdjeti izmeu bitka i nebitka;
nesposobni da se uzdignu u pravo bie i od nebitka, koji
su za to drali, kroz smrt odrezani, oni e sve pokuati da
umanje tu muku, as hotei se uzdii i nepovratno padajui natrag, as ponovno svojim uobraenjima dospjeti u
taj svijet, dok ne nau da to nije nita i da su to skretanja
s pravoga puta, sretni ako ih neka via pomo ili zov ve
blaenoga konano dovede na pravi put.
I ovo stanje drim za ono ienje dua, o emu stari
i novi tako mnogo govore. Jer samo malobrojni prelaze onamo preko tako isto i slobodno od svake ljubavi
spram zemaljskoga da bi mogli biti odmah odrijeeni i
dospjeti na najvie mjesto. ak i oni u kojih nije nikada
zla volja uhvatila korijena, nego je u njih izvorna klica dobra, dodue esto skrivena pod trnjem svijeta i u razvitku
166
zakoena, ali ipak nikada neoskvrnuta ili sasvim ponitena, idu onamo preko s mnogo tatine, lanih mnijenja,
uobraenja, optereeni tako da ne mogu dospjeti odmah
u zajednitvo svetih, savreno blaenih i zdravih, nego
istom moraju proi kroz mnoga ienja, neki vie, neki
manje, krae ili dulje, ve prema tome kako su ustrojeni.
I naravno da bez boli ne moe ovakvo ienje proi. Jer
kako bi mogli biti iz due istrgnuti tako mnogi korijeni
iskvarenosti, kako bi se mogle ispraviti tako mnoge krivine bez neizrecivog osjeaja beskonane svae i odvratnosti, koja se nalazi izmeu jednakosti i krivine, izmeu
svjetla Boje istoe, koje se eli spustiti u duu, i izmeu
naviknutih svojstava due, koja su mu sasvim suprotna.
Ili bi trebalo sve neisto i zlo pokrenuto bez dubokog i
bolnog zahvata, nedodirnuto, prisiljeno sa svojom suprotnou, umoreno i iz svog mjesta izbaeno u duu koja se s
njom ne samo izvanjski dodiruje, nego je sasvim proeta
biti s njime pomijeano i iznutra sraslo, pogotovo to
je dua u vidovitom stanju i takoer u stanju kojemu se
pribliava mnogo osjetljivija negoli je to u prethodnom
stanju i obino. I ne varam li se, ili sam to uo od Vas, da
puka nazonost neistih ljudi u onom stanju biva najivlje osjeajna i njega ometa, upravo spreava.
Svakako, ree on, to je tako i to se zna iz mnogih primjera.
Kako muno, rekao sam, mora neistome, koji nakon
smrti prelazi u slino ili pak priblino stanje, biti vlastita
nazonost ako je sada on sam sa sobom i anje to to je
posijao. Da, ako svaki zli uitak i tenja mogu preuzeti
neku vrstu osobnosti i ako svaki greni in kao zao duh u
ovjeku ostaje stanovati, kako osjetljiva mora biti dui ta
neista pratnja s kojom ona umire?
167
smijemo vidjeti kao puku bajku ako imamo iole potovanja za svetost starih predaja.
Dakle, nije li vjerojatno da je i mo podzemlja nad
mrtvima sve vie i vie slomljena ako je duhovno u ovom
vanjskom ivotu sve vie i vie probilo. Ili emo takoer
one govore o pobjedi nad prastarim carstvom smrti, koju
je Krist izvojevao, drati potpuno praznim openitim govorom? Naprotiv, ja to vjerujem. Smrt je zaista postala
mo. Kad je ovjek, kako ste rekli, posegnuo u vanjsku
prirodu i dokinuo razvitak u duhovnu prirodu, izazvao
je onu stranu silu koju je Bog odredio za pukog nositelja kreature i dozvao ju je u zbilju. Unititi ga ona nije
mogla, ali drala ga je vrsto i u smrti, izuzev one koje
je Bog uzeo k sebi. Samo kad se onaj kroz kojeg su sve
stvari u poetku bile sainjene, koji se u potonulu i sada
smrtnu i prolaznu prirodu, spustio da bi u njoj postao
opet savez duhovnog i prirodnog ivota, tada je nebo,
istinski duhovni svijet opet svima otvoren i po drugi put
zakljuen je savez izmeu zemlje i neba. Budui da je doao umrijeti, ugasilo se svjetlo vanjske prirode, jedino to
je jo preostalo ovjeku, kao znak najvie sile koju je smrt
izvrila. Ali tek to je on sam uao u ono tamno podruje,
zemlja je uzdrhtala, zastor u hramu slika rastave izmeu
ovog svijeta i najsvetijega, u koji se nadamo ui nakon
smrti, poderao se, i este pojave zaspalih svetaca pokazale
su za itav sveti grad prevladanu mo smrti. I tako, dragi
moji, ponovno smo doli na slatku sveanost koju danas
slavimo i koja je istinska sveanost roenja itave prirode
i ovjeka za vjeiti ivot; od posljedica ovog dana zapoinje duhovno razdoblje ivota zemlje, jer i ona mora kroz
sva razdoblja proi.
170
I ja, rekao sam, vidim filozofa radije s druevnim vijencem u kosi, nego sa znanstvenom trnovom krunom,
gdje se predstavlja puku kao istinski izmueni Ecce homo.
Sjeam se rijei Pascala, koji kae, ako pri izvrsnom sadraju naiemo na neusiljeni prirodni stil pisanja, biva se
sasvim izvan sebe i oduevljen jer se mislilo u takvoj knjizi pronai posebnog spisatelja, ali nalo se ovjeka.
Dubina se odnosi, kao njezina prividna suprotnost,
uzvienost, koja ima vei uinak ako biva zaodjenuta u
najjednostavnije rijei koje nisu nerazumljive radnicima
i obrtnicima. Jezik je naroda kao od vjenosti; umjetni
jezik kola od juer je. Ono vjeito po samoj stvari, ako
je takvo, trai uvijek naposljetku i vjeitost po izrazu. I
utoliko vie udim se da se u filozofiji tako malo dogaa,
da je openitije sada na nju usmjerena izvjesna pozornost
te da je za neke postala ak namjesnicom objave, pa ak
jedan veliki ratni voa naeg vremena, slutei blisku smrt
u bitci, ne zaziva kao Saul duh proroka i pita o besmrtnosti, nego zaziva filozofe. ak se i ene mogu sada nai u
filozofskim predavaonicama. Nema li svatko na primjer
prijateljicu kojoj rado priopuje svoja uvjerenja? I kad
tako ini, zato ne moe o viim stvarima govoriti i pred
itavim narodom jezikom kojim govori ljubljenoj.
Sjeam se, ree Clara, da smo mi, dok je jo Albert bio
s nama, esto svi zajedno vodili razgovore koji su samo
trebali biti napisani da bi openito potaknuli na razmi
ljanje. Zato, recite mi, nisu filozofski razgovori openitije napisani?
Odgovorio sam: Ah, najdraa, o tome bi se imalo
mnogo rei. Za filozofske razgovore, ako ne bi smjeli biti
beivotni, trae se odreene osobnosti. One nam, dodu172
fiziko od openito tako nazvanoga. I tvrdili smo da duhovnom nakom smrti slijedi neto fizikoga.
Naravno, ree on.
Ne mora li, dakle, nastavio sam, onaj drugi ili duhovni
svijet na svoj nain biti isto tako fiziki kao to je sadanji
fiziki svijet na svoj nain i duhovan?
Clara je izgledala vrlo radosna nakon tih rijei i upitala me zato to nisam u prvom razgovoru tako rekao.
To je ve dobro, rekao sam, jer ini se da Vas dvostruko raduje i ipak je ve lealo u naim tadanjim mislima.
Ona, dakle, vrlo ivahno zamoli da kaem to drim
fizikim u onom drugome svijetu.
Rekao sam: im me Vi ili neki prijatelj oslobodite neznanja o ovom vidljivom nebu, pokuat u svoje duhovne oi okrenuti prema nevidljivome.
Pa ipak, ree ona, ovo neznanje ne ini se tako veliko;
jer niti jedna znanost ne biva tako openito hvaljena, od
poznavatelja i nepoznavatelja, kao to upravo biva hvaljena astronomija zbog svoje izvjesnosti i veliine.
Moda, rekao sam, krivica ne lei u toj znanosti, nego
upravo u meni. Ja, naalost, kao umjetnik u svojoj glavi
imam izvjesnu prasliku po kojoj se ravna moje odobravanje. Poklopi li se neto s njom, tada to odobravam, ma
kako to izgledalo izvanjski nevjerojatno.
Odbaci li, meutim, ona unutarnja praslika stvar,
tada u nju ne mogu vjerovati pa ma kako izvanjski bila
vjerojatna, pa i ako je, kako se obiava rei, strogo dokazana. Tako mi se dogaa upravo i s onom znanou. Jer
to to su zvjezdoznanci nali o izgradnji svijeta u cjelini,
to nema za mene ni najmanju unutarnju vjerojatnost, a
to bi mi iznutra bilo vjerojatno, to jo nitko nije naao.
179
Upravo time, dakle, da je u jednom dijelu univerzuma mo izvanjskoga zadobila prevlasti, a nutarnje je bilo
sasvim potisnuto, drugi je dio ostao utoliko slobodniji,
ii i nepomijean i tako su nastala dva svijeta tamo gdje
je prema poetnom boanskom odreenju trebao biti
samo jedan, i mi moramo sada u taj drugi i ii svijet
prijei smru. Dakle, to mjesto istih, prosvijetljenih i
zdravih nazvao sam nebom. I nisam se vie ustruavao
vjerovati dodue ne prema praznom prostoru, koji se
na sve strane ravnoduno protee u to po naravi i sastavu vie mjesto. I tome naprotiv, nau Zemlju nisam se
ustruavao drati dijelom najniega podruja, u kojemu
mi, ba kao to Sokrat kae, boravimo kao na dnu mora,
gdje je sve slanom vlagom nagrieno i razlabavljeno i gdje
se nita ne susree ili se susree samo krajnje malo istoga i neiskvarenoga. Prihvatio sam da je narav onoga
zahvaenoga od izvanjskosti da iz odreenog prostora ne
moe slobodno izai, i niti se daje proeti od drugoga,
niti proima drugo. Nebo, nasuprot, mora biti sveproimajue i po svojoj naravi sveprisutno. I jer je nebu kao i
Zemlji ostalo sjeanje na njihovo izvorno jedinstvo i jer u
temelju pripadaju zajedno, oni trae jedno drugo. Nebo
napose, meutim, iz Zemlje tei izvui koliko je mogue
vie; ono sebi slino doziva k sebi, doziva u smrti iz zemaljskog oiene due. Bezbrojni su primjeri djelovanja
nebeskoga u zemaljsko tako da doista samo kroz nebo i
sada postoje snaga i ljepota svega zemaljskog ivota.
Tako sam doao do toga da je onaj duhovni svijet, bez
obzira na njegovo suprotstavljanje prema vidljivom, ipak
samo njegova druga strana. Obje pak strane kao izvorno
zajedno pripadajue i ne trebaju biti uzete tako odvoje184
budui ivot daleko od toga da za dobre bude bolji; naprotiv, mogao bi biti manji i loiji. Ako je, s druge strane,
istina da svemu osjetilnome lei u osnovi neto duhovno,
to je ono pravo dobro u njemu, to mora ostati nunim,
tako da ak smrt ne mogu drati, kako se obiava govoriti, smrtonosnim skokom, i da kaemo istinu, ak ni prijelazom u jednostavno duhovno stanje nego prijelazom u
mnogo duhovnije stanje.
Tijekom ovog govora zamijetili smo neku enu koja je
dolje pod stablima obilazila oko crkve i inilo se da trai
kutiju za milostinju, u koju je, vidjeli smo, neto ubacila.
Sada je pola prema nama gore, zastala je na pola puta, ne
znajui bi li se vratila.
Meutim, sabrala se i dola je gore. Ja sam u njoj prepoznao enu jednog trgovca iz drugog, tri sada udaljenoga gradia. Kad nas je pozdravila, upitao sam je to ju je
ovamo dovelo; nije htjela odgovoriti dok joj nisam rekao
da sam dobro primijetio kako je ovdje dolje rtvovala te
da mora imati neku elju. Ah ne, odgovorila je na to,
priznat u Vam, znam da ste gospodin blage udi i da
srcima ne inite nasilja. Prole Nove godine moje je najmlae dijete, djeak kojeg je moj mu volio vie no svu
drugu djecu, zapao u estoku vruicu, koja je postajala
sve opasnija. Oca nije bilo, bio je upravo na sajmu, a
ja sam bila u smrtnome strahu. Ah, rekla sam, trebam
li izgubiti najdrae dijete, i to kad sam sama. Kako da
primim oca, kako da ga doekam s takvom vijeu: nee
li moda misliti da je neto proputeno i dvostruko se alostiti. Dok sam tako jadikovala, pozove me jedan susjed
na stranu i ree mi: Neto u Vam u povjerenju priopiti,
uinite zavjet Svetom Walderichu, on je usliao ve mno188
trgovca, koji je mom muu jo bio duan, uzela dio novca, i idem sada preko brda kui.
Ja sam joj rekao: Sigurno Vam je Bog pomogao jer
on gleda u srce. Poite sada s utjehom kui i pozdravite
svoga mua i svoju djecu.
Pripovijest nas je sve udesno dirnula pa smo, prije
nego to smo krenuli, ostali as mirno sjedei. Kako je
radosno, rekao sam na odlasku, u ovo vrijeme nai samo
neku vjeru. Jer poto svemu pripada vjera, najmanjemu
kao i najveemu, to je pri nedostatku vjere nuno da nai
poslovi i stvari sve vie propadaju.
Ne bi li trebalo zaista, ree Clara na to, prihvatiti da
duhovi kojima je dugo na odreenim mjestima ukazivano izvjesno tovanje kroz magiju tog vjerovanja postanu
zbiljski duhovi zatitnici takvih predjela? Nije li naravno
da oni koji su prvi u ove ume donijeli svjetlo vjere, koji
su ove breuljke zasadili vinovom lozom, ove doline zasijali itom, i time postali zaetnici ovjenijeg ivota u
prije divljim i gotovo nepristupanim predjelima, da oni,
kaem, trajni udio uzmu u sudbinama zemalja i naroda
koji su kroz njih izgraeni i objedinjeni u jednoj vjeri?
Zaboravljaju li oevi na nebu svoju djecu na Zemlji? I
nisu li oni istinski duhovni oevi? Mene barem dira pogled na narod koji jo ima sveca zatitnika, kojemu se u
opoj nevolji moe obratiti, od kojega se moe oekivati
pomo i utjeha.
Posebna tajna, ree lijenik, lei skrivena i u mjestima.
Izvjesna uenja, posebni pogledi na svijet i stvari udomaeni su od pamtivijeka u odreenim predjelima, i ne
samo u velikim masama u zemljama na Orijentu, nego
i u malim predjelima usred mase drukije nastrojenih
190
ljudi. Ali i onaj vii organ, koji u ovom ivotu inae nastupa samo kao prolazna pojava, postojaniji je u nekim
podrujima, i opet ne u veim carstvima, kao tako zvano
drugo lice (tree oko) u kotskim brdima, nego, kao to
znam iz iskustva, u posve malim okruzima. Nisu li proroitva starih bila vezana uz izvjesne predjele, upravo uz
odreena mjesta; ne moramo li iz toga izvui openiti
zakljuak da mjesto u odnosu na vie nipoto nije sasvim
ravnoduno, kako se to openito prihvaa? Ne osjeamo
li u svakom krajoliku izvjesnu duhovnu nazonost, koja
nas u jednome privlai, u drugome odbija? Isto vrijedi za
pojedina vremenska razdoblja.
esto bismo se uope, rekao sam, udili kad bismo,
nenaviknuti promatrati puku vanjtinu dogaanja, primijetili da su okolnosti koje smo drali uzrocima bile
sredstva. I kad bi na to ponajmanje mislili, duhovi bi bili
oko nas zaposleni i ve prema tome to smo slijedili, jedno ili drugo, vodili bi nas k srei ili nesrei.
Zato se, ree Clara, dogaa tako rijetko, i ini se tako
tekim da ovjeku bude otvorena njegova nutrina, kroz
koju on stoji u stalnom odnosu prema viem svijetu.
S time je tako, rekao sam, kao i s drugim darovima
koji su podijeljeni prema svianju, bez zasluge, i kroz
koje Bog esto uzdie ono nisko i malo cijenjeno. Meutim, veina nee pojmiti tajnu da takav dar ne pada
u dio onome koji hoe, da je oputenost i mir volje prvi
uvjet za to. Poznavao sam, uostalom, vie duhovnih osoba koje su iskuale sva sredstva, i nisu dale niti danju niti
nou mira uobrazilji, da bi, kao to su eljeli, kroz ekstazu
doli u vezu s ljubljenim preminulim; ali nikad im se ta
elja nije ispunjavala, naprotiv, ini se da su u sva vreme191
nu sudbinu i jednu nadu. Ili, da nam vjeiti nije uskratio odreeni pogled u onaj drugi ivot, tko bi izdrao od
Boga utvreno vrijeme i ne bi li teio ranije umrijeti jer
se i pri najboljem tijeku ivota ne postie nikad sigurnost,
stalnost, nikada pravo zadovoljstvo, jer i sama ia radost ostavlja u nama neki alac i rijetko mirujue srce i iz
slatkoa ivota izvlai neki fini otrov koji nas naposljetku
potkopava? I zato, mislim da je ak Boja nakana da u
nutrini ovjeka i nakon smrti preostaje izvjesno suosjeanje za Zemlju, dio koje je on bio, da to odvajanje od nje
zaista biva doivljeno, jer inae smrt ne bi bila smrt. I taj
je osjeaj zbilja uronjen u najveu dubinu naega bia, jer
Bog bez sumnje i onog masivnog i grubog to mi ostavljamo u zemlji zna bolje rabiti nego filozofi.
ini se, ree lijenik, da sniavanje Zemlje na tako
umjereni stupanj mijenja poneto i u religioznim predodbama.
To ne uviam, odgovorio sam. Zemlja je, dodue,
prognana iz sredita. Samo, ako je bar jedna boanska
konana nakana da nutrina koliko je mogue biva predstavljena u vanjskome, onda su obje konane toke ona
gdje je najunutarnjije najie sauvano, i ona gdje je
ponajvie utjelovljeno i izvanjteno u izvjesnoj mjeri
jednako vane, i ako sebi smijemo predoiti ivostalno
stvaranje kao optok u kojemu je stalno tjelesno uzdizano
u duhovno, duhovno pak sputeno u tjelesno, sve dok se
oba elementa vie ili manje ne promu i postanu jedno
onda e taj optok tek tada postii svoju pravu svrhu kada
najvie i najduhovnije spusti se do najtjelesnijega, najdub
lje i najgrublje pak bude uzdignuto do najduhovnijega i
najpreobraenijega. Upravo, dakle, na toj krajnjoj granici
193
196
Arthur Schopenhauer
Ogled o
vidovITOSTI
i to je s tim u svezi
Arthur Schopenhauer
od tijela, a ipak bez zbiljske nazonosti takvih tijela; jednako tako jest i glede ujne nazonosti umova, tonova i glasova, skroz i sasvim jednake vibrirajuem tijelu i
zraku, proizvedene u njegovu uhu, ali bez prisutnosti ili
kretanja takvih tijela.
Upravo u tome lei izvor nesporazuma koji se provlai
kroz sve iskaze o realnosti pojave duhova. Naime, pojava duha predstavlja se kao neka potpuno tjelesna pojava:
ona to ipak nije i ne treba biti. Ovo razlikovanje teko je
i zahtijeva struno znanje, upravo filozofsko i fizioloko
znanje. Jer tu je vano da se pojmi da neki uinak, jednak
uinku nekoga tijela, ne pretpostavlja nuno nazonost
nekoga tijela.
Prije svega moramo se osvrnuti unatrag i drati na umu
ono to sam ee iscrpno objanjavao (napose u svojoj
raspravi O stavku dovoljnog razloga takoer u raspravi O
gledanju i bojama te u Svijetu kao volji i predodbi): nae
vienje vanjskoga svijeta nije puko senzualno, nego je
poglavito intelektualno, to znai (objektivno reeno) ce
rebralno. Osjetila ne daju nikada vie od pukoga osjeta
u svom organu, dakle neku po sebi krajnje oskudnu tvar
iz koje tek razum primjenom njemu a priori svjesnog
zakona kauzalnosti i isto tako primjenom njemu a priori
usaenih formi prostora i vremena izgrauje ovaj tjelesni svijet. Poticaj za taj akt zrenja proizlazi, u budnom i
normalnom stanju, svakako od osjetilne zamjedbe ako je
ona uinak za koji razum postavlja uzrok. Zato, meutim, ne bi bilo mogue da jednom i s druge strane, dakle
iznutra, iz organizma samog proizali podraaj dospije
do mozga i da ga on, kao i osjetilnu zamjedbu, obradi
posredovanjem njemu svojstvenih funkcija i primjereno
200
Arthur Schopenhauer
ljom koju nam izvodi san. Naa sposobnost predstavljanja u snu nadmauje sposobnost nae snage uobrazilje
kao to nebo nadmauje zemlju; svaki zorni predmet ima
u snu neku istinu, potpunost, konzekventnu dosljednost i svestranost sve do u najsluajnija obiljeja kao zbilja sama, od koje fantazija ostaje udaljena kao nebo od
zemlje; zato bi nam ona pribavila najudesnije poglede
samo kada bismo mogli odabirati predmet naih snova.
Sasvim je krivo htjeti to objasniti time da su slike fantazije ometane i oslabljene istovremenim utiskom realnoga
vanjskoga svijeta, jer i u najdubljoj tiini najtamnije noi
ne moe fantazija proizvesti nita to bi se na bilo koji nain pribliilo onoj objektivnoj zornosti i ivahnosti sna.
K tome su slike fantazije stalno proizvoene misaonim
asocijacijama ili motivima i praene su svijeu o njihovoj proizvoljnosti. San, naprotiv, stoji tu kao posve stran,
koji se namee kao vanjski svijet bez naeg sudjelovanja,
ak i protiv nae volje. Posve neoekivano njegovim dogaanjima, ak i najneznatnijim, udara ig objektivnosti
i stvarnosti. Svi njegovi predmeti pojavljuju se odreeno
i jasno, kao stvarnost, ne moda samo u odnosu prema
nama, dakle, ne plono jednostrano, ili samo u glavnoj
stvari i u opim crtama; nego tono je izveden sve do u
najmanje i najsluajnije pojedinosti i popratne okolnosti,
koje nas esto sprjeavaju i stoje nam na putu; tu baca
svako tijelo svoju sjenu, svatko pada tono sa svojom specifinom teinom i svaka zapreka mora biti odstranjena
upravo kao i u stvarnosti. Puna objektivnost sna pokazuje se nadalje u tome to su njegova dogaanja najee
protiv naeg oekivanja, esto protiv nae elje, ak esto
izazivaju nae uenje; djelujue osobe ponaaju se pre203
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
proirena djelatnost oznaene moi. Za njezino imenovanje najznakovitiji izraz bio bi izraz koji su koti izabrali
za posebnu vrstu njegova oitovanja ili primjene, voeni
ispravnim osjeajem koji podaruje najvlastitije iskustvo:
to se zove: second sight drugo lice. Jer ovdje razmatrana sposobnost sanjanja jest doista drugo lice, naime, ne
kao prvo vanjskim osjetilima posredovana mo zrenja, ali
njegovi su predmeti ipak, prema vrsti i formi, isti kao i
predmeti prvoga; odatle se moe zakljuiti da su oni isto
kao ovi neka funkcija mozga.
Onaj kotski naziv, dakle, najpristalije bi oznaivao
itav rod ovdje pripadnih fenomena i svodio na jednu
osnovnu mo; budui da je, pak, pronalaza naziva primijenio naziv za oznaku nekog posebnog, rijetkog i krajnje udesnog oitovanja one moi, ne smijem, ma kako
bih to rado uinio, rabiti taj naziv da njime oznaim itav
rod onih nazora ili tonije njihovu subjektivnu mo koja
se u svima njima oituje. Ne preostaje mi za to nikakav
pristaliji naziv nego organ sna. On itav nain zrenja,
o kojem se govori, oznaava onim oitovanjem koje je
svakome poznato i uhodano. Dakle, njime u se posluiti
za oznaavanje izloene moi zrenja koja je neovisna o
vanjskom utisku na osjetila.
Predmete koje nam taj organ sna u obinom snu izvodi navikli smo promatrati kao posve iluzorne: jer pri buenju oni iezavaju. Meutim, nije uvijek tako i glede
nae teme vrlo je vano tu iznimku spoznati iz vlastitog
iskustva, to bi moda svatko mogao ako bi primjereno
pazio na to. Postoji, naime, neko stanje u kojemu, dodue, spavamo i sanjamo, ali ipak sanjamo samo zbilju koja
nas okruuje. U tom stanju vidimo tada nau spavaonicu
213
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
i drugo bili providni, nego uvijek ostaju samo pojedini svjetlosni refleksi. Zato se njima ne moe gledati isto
tako kao to neki dagerotip u otvorenoj kameri obskuri ne
moe to proizvesti bez lee koja skuplja zrake.
Daljnji dokaz da ove navodne osjetilne funkcije paradoksnih dijelova to zapravo nisu, i da se ovdje ne vidi
posredovanjem fizikih utjecaja svjetlosnih zraka daje
okolnost da je navedeni djeak kod Kiefera itao nonim
prstima iako je imao na sebi debele arape; i vrcima prsti
samo je tada itao kad je to izriito htio; inae je ispruenim rukama uokolo po sobi pipao. Isto to potvruje
njegova vlastita izjava o ovim abnormnim zamjedbama:
on to nikad nije zvao vienjem nego je na pitanje kako
zna to se tu dogaa odgovarao da on to upravo zna jer to
je novo. Isto tako opisuje neka mjesearka svoju zamjedbu kao vienje koje nije vienje nego neposredno zrenje. U Povijesti vidovite Auguste Mller, Stuttgart, 1818.,
izvjeuje se: Ona vidi savreno jasno i prepoznaje sve
osobe i predmete u najguoj tami, gdje mi nismo mogli
razlikovati ruku pred oima. Isto potvruje glede sluanja mjeseara Kieserov iskaz da su vunena tkanja iznimni
vodii zvuka a vuna je, kako je poznato, najloiji vodi
zvuka. Posebno je pouno u toj toki sljedee mjesto iz
upravo navedene knjige o Augusti Mller: Zaudno je,
to se ipak takoer moe opaati i kod drugih mjeseara
da oni nita ne uju od svega to se neposredno do njih
govori meu osobama u sobi, ako govor nije upuen neposredno njima; ali svaku ma kako tihu njima upuenu
rije tono uju i na nju odgovaraju. Na isti nain zbiva se
kod itanja: kada osoba koja ita pomilja na neto drugo
osim lektire, tada od nje ne biva uvena.
221
Arthur Schopenhauer
Nadalje se kae: njezino sluanje nije sluanje na uobiajenom putu kroz uho, jer se uho moe vrsto zaepiti, a da to ne smeta sluanju. U Priopenjima iz snovitog
ivota mjesearke Auguste R. u Dresdenu, 1848., biva takoer opetovano navoeno isto to, da ona povremeno
slua samo povrinom ruke, i to bezglasno, pukim pomicanjem usta: opominje i ona sama da se to ne treba drati
sluanjem u doslovnom smislu.
Ipak u mjeseara svake vrste nije rije o osjetilnim zamjedbama upravo u pravom smislu, nego o nekom zamjeivanju neposrednim istinitim sanjanjem, to se dogaa
zagonetnim organom sna. Da je predmet koji se treba
zamijetiti poloen na njezino elo ili u njezinu trbunu
udubinu, ili da u navedenim sluajevima mjesearka svoje vrke prsti isprua upravo na njih, jest samo puko sredstvo da se organ sna upravi na taj predmet kontaktom s
njime, da bi postali temom njezina istinitog sanjanja, dakle dogaa se samo to da svoju pozornost odluno upravi
na to, ili umjetniki govoreno da se postavi u raport s
tim objektom, na to ona upravo te objekte sanja, i to
ne samo njihovu vidljivost, nego i ujnost, govor pa ak
i mirise: jer mnogi vidovnjaci govore da su sva njiho
va osjetila premjetena u trbunu udubinu. To je prema
tome analogno uporabi ruku kod magnetizera, koji ne
djeluju zapravo fiziki: nego djeluje volja magnetizera,
ali ona upravo primjenom ruku dobiva svoje usmjerenje i
odlunost. Jer razumijevanjem itavog djelovanja magnetizera, svakojakim gestama, dodirom ili bez njega; ak i
iz daljine i kroz pregradne zidove moe voditi samo uvid
koji proizlazi iz moje filozofije da je tijelo posve identino
s voljom, naime, da nije drugo nego u mozgu nastajua
222
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
vrijedila predmnijeva da postoje snovi s realnim, objektivnim znaenjem. U svoj staroj povijesti takvi su snovi
shvaani vrlo ozbiljno i njima je pridavana vana uloga;
pa ipak su fatidikni snovi bili smatrani rijetkim izuzecima meu bezbrojnim mnotvom praznih, puko varavih
snova.
Tome primjereno pripovijeda ve Homer (Od., XIX.)
o dvije vrsti vrata kroz koja ulaze sni, jedna su od slonovae i kroz njih nastupaju beznaajni snovi, a jedna su
rogata i kroz njih ulaze fatidikni snovi. Neki anatom mogao bi to pokuati protumaiti kao bijelu i sivu modanu supstanciju. Najee se pojavljuju kao proroki takvi
snovi koji se odnose na zdravstveno stanje snivaa i tako
najee bivaju najavljivane bolesti, ali i smrtni sluajevi.
To je analogno tome da i vidoviti somnambuli najee
pretkazuju tijek svoje vlastite bolesti i njezine krize i tako
dalje. Osim toga, bivaju i vanjske nesree, kao poari, eksplozije baruta, brodolomi, napose pak smrtni sluajevi,
pokatkad najavljivani snovima. Konano, i druga dosta
neznatna dogaanja neki su ljudi u dlaku tono istinito
sanjali, o emu sam se uvjerio kroz nedvosmisleno iskustvo. To bih ovdje iznio jer to ujedno dobro osvjetljava
strogu nunost svega to se dogaa. Jednoga jutra pisao
sam s velikim arom neko dugo i za mene vrlo vano englesko poslovno pismo; kad sam dovrio treu stranicu,
uzeo sam umjesto bugaice boicu s tintom i razlio je
preko pisma; s pulta se tinta razlila na pod. Na moju zvonjavu dola je djevojka i donijela krag s vodom da mrlje
ne uu u parket. Tijekom tog posla rekla mi je: Ove
noi sanjala sam da briem mrlju tinte s poda. Rekao
sam joj: To nije istina. Ona e opet: Istina je i ja sam
229
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Glede svega dosadanjega vrlo je vano shvatiti sljedeu osnovnu istinu i dobro je zapamtiti. Magnetiki san
samo je pojaanje prirodnog sna, ako se eli njegova via
potencija: to je nerazmjerno dublji san. Odgovarajui
tome, vidovitost je samo pojaanje snivanja: ona je postojano istinito sanjanje, koje, meutim, moe biti izvana upravljeno i usmjereno na ono to se eli. Kao tree, u
tako mnogim sluajevima bolesti potvreno neposredno
ljekovito djelovanje magnetizma samo je pojaanje ope
prirodne ljekovitosti sna. Ta ipak je san istinska velika panaceja, i to time to tek njegovim posredovanjem ivotna
snaga, osloboena animalne funkcije, biva potpuno slobodna i tada nastupa svom svojom moi kao vis naturae
medicatrix i u tom svojstvu sve u organizmu dogoene
nerede opet navodi na pravi kolosijek; zbog toga potpuni
izostanak sna uope ne doputa ozdravljenje.
To pak u mnogo veem stupnju postie nerazmjerno
dublji, magnetiki san. Zato, kad nastupa da bi sam od
sebe popravio velika ve kronina zla, katkad traje i vie
dana. Tako je na primjer bilo u sluaju koji je naveo grof
Szapary: u Rusiji je jedna tuberkulozna somnambula u
sveznajuoj krizi zapovijedila svom lijeniku da je devet
dana prebaci u prividnu smrt; za to vrijeme njezina su
plua uivala potpuni mir pa je tako ozdravila i probudila se potpuno izlijeena. Bit se sna sastoji u nedjelatnosti cerebralnog sustava i njegova ljekovitost upravo iz
toga izvire to on svojim animalnim ivotom tada vie
ne zapoljava niti ne troi ivotnu snagu pa se ona moe
potpuno posvetiti organskom ivotu. To se moe initi
proturjeno njegovoj glavnoj svrsi da upravo u magnetikom snu katkad nastupa neka nerazmjerno pojaana
235
Arthur Schopenhauer
mu ivotinje nuno mislimo. Dakle i u jednom i u drugom sluaju priroda sebi pali neko svjetlo da bi mogla
potraiti i pribaviti pomo koju organizam treba izvana.
Upravljanje jednom razvijene vidovitosti somnambula na
druge stvari, pored vlastitog stanja zdravlja, samo je akcidentalna korist, zapravo ve jedna njezina zloupotreba.
Takva zloupotreba jest takoer i to kad se samovoljno,
dugotrajnim magnetiziranjem proizvodi somnambulizam i vidovitost protiv nakana prirode. Gdje je ona zaista
potrebna, proizvodi je priroda nakon kratkog magnetiziranja, ak katkad i kao spontani somnambulizam nastao
sam od sebe. Oni nastupaju onda, kako je ve reeno,
kao istinito sanjanje najprije neposredne okoline, zatim u
irim krugovima, i uvijek se ire, sve dok u najviem stupnju vidovitosti, moe dosegnuti sve dogaaje na zemlji,
kamo se god upravi panja, usput ak prodire u budunost. S tim razliitim stupnjevima ide u korak sposobnost za patoloke dijagnoze i terapeutsko propisivanje,
najprije za sebe i abuzivno za druge.
I kod somnambulizma u izvornom i pravom smislu,
dakle u bolesnom mjesearstvu, nastupa takvo istinito
sanjanje ipak samo za neposrednu uporabu i zato se protee na najbliu okolinu: jer je u ovom sluaju upravo ve
time postignuta svrha prirode. U takvu stanju nema, naime, kao u magnetikom snu, kao u spontanom somnambulizmu i u katalepsiji ivotne snage, kao vis medicatrix,
da bi obustavila animalni ivot i mogla svu svoju mo
primijeniti na organiki ivot i u njemu nastale nerede;
nego ona nastupa ovdje s pomou nekog bolesnog neraspoloenja, kojemu je najvie podvrgnuto razdoblje puberteta kao neko abnormalno prekomjerje iritabilnosti,
237
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
talna metafizika jer odstranjuje prve i najopenitije zakone prirode; zato ini moguim ak i ono to je a priori
smatrano nemoguim. Ve u pukoj fizici eksperimenti i
injenice jo ni izdaleka ne otvaraju ispravni uvid, nego
je za to potrebno izlaganje koje se esto teko nalazi. Koliko e jo i vie biti tako s misterioznim injenicama ove
empirijski nastupajue metafizike! Racionalna ili teorijska metafizika morat e, dakle, s njom ii u korak da bi
se nalo blago to se tu nalazi. Tada e, pak, doi vrijeme
kad e filozofija, animalni magnetizam i prirodna znanost, koja u svim svojim ograncima besprimjerno napreduje, uzajamno baciti tako jasno svjetlo da e na vidjelo
izii istine kojima se nije smjelo ni nadati. Samo neka se
tu ne misli na metafizike iskaze i uenja somnambula: to
su najee bijedni nazori, potekli iz dogmi koje su som
nambuli nauili, pomijeani s onim to se nalazi u glavi
njihova magnetizera; stoga nisu vrijedni pozornosti.
I za razjanjenje pojava duhova, koje su u svim vremenima tako tvrdokorno tvrene kao i postojano nijekane,
vidimo u magnetizmu otvoreni put: samo treba ispravno
pogoditi. Ipak, to nee biti lako, iako taj put lei negdje u
sredini izmeu lakovjernosti naeg inae vrlo potovanog
i zaslunog Justinusa Kernera i sada jo samo u Engleskoj
vladajueg gledita koje doputa samo jedan mehaniki
poredak prirode, da bi se tako sve to ide preko toga sigurnije moglo smjestiti i koncentrirati kod jednog osobnog bia, od svijeta sasvim razliitog bia, a koje po volji
njime upravlja. Engleska vladavina popova, u strahu od
svjetla i s nevjerojatnom besramnou, protivei se drsko
svakoj znanstvenoj spoznaji, u naem dijelu svijeta dovodi upravo do skandala. Ti popovi njegovanjem hlad247
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
uzrok mora leati u nutrini organizma, kako je ve pokazano, neka iznutra dolazea akcija pobuuje mozak na
zornu djelatnost, koja se protee sve do osjetilnih ivaca,
ime tako predstavljeni lik dobiva boju i sjaj, ton i glas
stvarnosti. Kad se to dogaa nesavreno, bivaju oni samo
slabo obojeni, blijedi, sivi i gotovo prozirni, ili tome
analogno za sluh, njihov e glas zvuati krljavo, uplje,
tiho, promuklo ili cvrei. Kada gledatelj na njega upravi
otriju pozornost, oni obino nestaju. Jer od onoga to
je vanjskom utisku predano s naporom, osjetila stvarno
primaju ono to je jae, obrnuto, nadvladavaju i potiskuju svu onu iznutra dolazeu djelatnost mozga. Da bi se
izbjegla ta kolizija, dogaa se da pri vizijama unutarnje
oko koliko je god mogue jae projicira likove tamo gdje
vanjsko oko nita ne vidi, u mrane uglove, iza zastora koji odjednom postaju providni i uope u tamu noi,
koja je samo zato vrijeme duhova jer tama, tiina i samoa, dokidajui vanjske utiske, stvara prostor za igru onoj
iznutra dolazeoj djelatnosti mozga. Moe se to usporediti s fenomenom fosforesciranja, koji je takoer uvjetovan tamom. U glasnom drutvu i pri sjaju mnogih svijea
pono nije vrijeme za duhove. Ali tamna, tiha i osamljena
pono to jest; jer mi se ve instinktivno u njoj bojimo nastupa duhova, koji se predstavljaju sasvim izvanjski iako
njihov najblii uzrok lei u nama samima. Tako se tada
zapravo bojimo sebe samih. Zato, biva u drutvu onaj tko
se boji nastupa takvih pojava.
Iako iskustvo ui da se sve ovdje spominjane pojave
dogaaju na javi, u budnome stanju, po emu se one
upravo razlikuju od snova, ja ipak sumnjam da je to
bdijenje u najstroem smislu savreno. Jer ini se da za
253
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
koje se ipak razlikuju prema jednom za vidioca znaajnom, odreenom, i to najee mranom obiljeju. Njegova realna vanost izvan svake je sumnje najee zbog
smrti koja je uslijedila uskoro nakon toga i pogodila onoga kome se to prikazalo. Kao uzorak za takvu vrstu treba
promatrati sluaj koji pripovijeda Walter Scott, On demonology and witchcraft, letter 1, i koji ponavlja Brierre
de Boismont: neki sudski inovnik najprije je mjesecima pred sobom vidio maku, potom nekog metra ceremonija i konano kostur; pri tome se iscrpio i napokon
umro.
Upravo toj vrsti pripada vizija Miss Lee: njoj je pojava
njezine majke navijestila njezinu smrt tono u dan i sat.
O njoj pripovijeda Beaumont u Treatise on spirit, zatim
Hibbert u Sketches of the philosophy of apparitions, 1824.,
potom u Hor. Welby Signs before death, 1825., takoer J.
C. Henningu O duhovima i vienju duhova, 1780., napokon i u Brierre de Boismontu. Trei je primjer u upravo spomenutoj Weblyevoj knjizi ispripovijedana zgoda
s gospoom Stephens, koja je u budnom stanju vidjela
kako iza njezina stolca lei neki le, a zatim je nakon nekoliko dana umrla. Ovamo takoer pripadaju sluajevi
vienja sama sebe, koji katkad, iako ne uvijek, najavljuju smrt vidioca. Jedan vrlo neobian i dobro provjeren
sluaj takve vrste zabiljeio je berlinski lijenik Formey
u svojim Poganskim filozofima: on se nalazi potpuno
reproduciran u Horstovoj Deuteroskopiji i u njegovoj Biblioteci arolija, sv. 1. Ali ipak treba primijetiti da u tom
sluaju pojavu nije vidjela upravo osoba koja je ubrzo nakon toga i neoekivano umrla, nego da su je vidjeli roaci
te osobe. O pravom vienju sama sebe izvjeuje Horst
258
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
i iz dobra izvora priopena pripovijest o pastoru Lindneru, koja je takoer opetovana u mnogim knjigama, meu
ostalim u vidjelici iz Prevorsta; nadalje toj vrsti pripada
jedna pripovijest u navedenoj knjizi Fischera, koju je priopio prema oevicima, a koju pripovijeda da bi ispravio
jedno kratko izvjee o tome vidjelice iz Prevorsta. Zatim
u G. J. Wenzelovim Razgovorima o najnapadnijim novijim pojavama duhova, 1800., nalazimo odmah u prvom
poglavlju sedam takvih pripovijesti o pojavljivanjima
koja imaju povod u preostacima mrtvih koji lee u blizini. Pfeffelova pripovijest posljednja je od njih; ali i ostale
imaju obiljeje prave istine i nikako nisu izmiljene. Sve
one govore samo o pukom pojavljivanju lika umrloga,
bez ikakva daljnjeg dogaanja ili pak kakve dramatine
sveze. Zasluuju one stoga svu pozornost glede teorije o
tim fenomenima. Racionalistika objanjenja koja dodaje
sastavlja mogu posluiti da pravilno osvijetle svu nedostatnost takvih shvaanja. Ovamo pripada nadalje etvrto
opaanje u navedenoj knjizi Brierrea de Boismonta. Neki
od starih pisaca donose pripovijest o duhovima, na primjer Plinije mlai. Te su pripovijesti ve stoga udesne
to imaju sasvim isto obiljeje kao bezbrojne pripovijesti
iz novijeg vremena. Njoj sasvim slina, moda ak samo
u drugoj verziji, jest pripovijest koju iznosi Lukianos u
Filopseudesu. Od te vrste pripovijest je o Damonu, u
Plutarhovu prvom poglavlju Kimona; nadalje takvo je
Pauzanijevo izvjee o Maratonskoj bitci; s time se moe
usporediti ono to pripovijeda Brierre; konano takvo je
ono to navodi Svetonije u Kaliguli.
Uope, na iskustvo o kojemu se govori mogli bi biti
svedeni svi sluajevi u kojima se duhovi pojavljuju uvijek
263
Arthur Schopenhauer
na istim mjestima i vezani su kao utvare na odreeni lokalitet, na crkve, groblja, bojita, stratita, visoka sudita
i na one na zao glas dole kue u kojima nitko ne eli stanovati, a koje e se tu i tamo uvijek susretati: i ja sam vie
takvih poznavao. Takvi lokaliteti bili su povod za knjigu
isusovca Petra Thyreja: De infestis, ob molestantes daemoniorum et defunctorum spiritus, locis, Kln, 1598.
Ali najudesniju injenicu te vrste prua moda Observ.
77 Brierrea de Boismonta. Kao panje vrijedna potvrda
ovdje danog objanjenja tako mnogih pojava duhova, dapae posredni lan koji vodi od njih, jest vizija jedne som
nambule koja biva priopena u Kernerovim listovima iz
Prevorsta: njoj se, naime, predstavila iznenada jedna kuna scena koju ona tono opisuje, a koja se prije vie od
sto godina ondje odigrala: osobe koje je opisala bile su
jednake osobama s portreta koje ona nikad nije vidjela.
Ovdje u razmatranju uzeto temeljno iskustvo na koje
se mogu svesti svi takvi dogaaji, i koje retrospektivno
nazivam second sight, mora ostati stajati kao prafenomen;
jer za sada jo nedostaju sredstva da bi se mogli objasniti.
U meuvremenu, mogu se u blisku vezu dovesti s jednim
drugim fenomenom, naravno isto tako neobjanjivim.
I time je ve dobiveno mnogo, jer sada umjesto dviju
nepoznatih veliina ostaje samo jedna. Ta je prednost
analogna prednosti koju smo dobili svoenjem mineralnog magnetizma na elektricitet. Naime, kao to neka u
visokom stupnju vidovita somnambula nije ograniena
u svojim zamjedbama ak niti vremenom nego i zbilja
predvia budue, i to sluajno nastupajue dogaaje;
ili kao to isto to postiu jo naprednije deuteroskopisti
i vidioci leeva: dakle, dogaaji koji u nau empirijsku
264
stvarnost jo uope nisu nastupili, ipak, iz noi budunosti ve na takve osobe djeluju i mogu pasti u njihovu
percepciju; isto tako mogu i dogaaji i ljudi koji su ipak
ve jednom bili stvarni, iako to vie nisu, na izvjesne za
to posebno disponirane osobe djelovati i, dakle, kao one
oitovati jedan uinak prije, jedan uinak poslije. To je
manje nepojmljivo pogotovo onda kad je takvo shvaanje
posredovano i uvedeno neim materijalnim, primjerice
jo stvarno prisutnim preostacima zamijeenih osoba, ili
stvari koje su bile u svezi s njima, njihovim haljinama,
sobom u kojoj su boravile, ili neim to je priraslo njihovu srcu, skrivenim blagom. Analogno tome jako vidovita
somnambula katkad samo s pomou jednog poveznog
lana, na primjer marame koju je bolesnik nekoliko dana
nosio na golom tijelu, ili s pomou odrezanog uvojka
kose, s udaljenim osobama, o ijem se stanju zdravlja treba izvijestiti, biva dovedena u vezu i time dobiva od njih
sliku. Po tom nazoru, bile bi pojave duhova koji su vezani
uz odreeni lokalitet ili uz tamo leee tjelesne preostatke
umrlih, samo zamjedbe unatrag okrenute, dakle prolosti
upravljenoj deuteroskopiji a retrospective second sight;
one bi bile upravo ono to su stari nazivali sjenama, umbrae, eidola, dakle odjeci bivih pojava ovog naeg u vremenu i prostoru pojavnog svijeta, zamjetljivi organu sna,
u rijetkim sluajevima tijekom budnoga stanja, lake u
spavanju kao puki sni, najlake naravno u dubokom mag
netikom snu, kada se u njemu san pojaava do budnog
snivanja, a ono do vidovitosti; ali i u odmah na poetku
navedenom budnom sanjanju, koje je opisano kao istinito sanjanje najblie okoline spavaa, i upravo nastupom
takvih stranih likova spoznaje se kao neko stanje razliito
265
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Nadalje stoji u Kieferovu Arhivu jedan nadasve udesan lanak H. M. Wesenmanna, koji izvjetava o pet
sluajeva u kojima je on svojom voljom namjerno izazvao
tono odreene snove u drugoga: ali u posljednjem od tih
sluajeva dotina osoba jo nije pola u krevet, imala je,
pred drugima, koji su se upravo kod nje nalazili, namjeravanu pojavu u budnom stanju i posve poput stvarnosti.
Slijedom toga, u takvim snovima i u budnim vizijama te
klase organ sna medij je opaanja. Kao povezni lan obje
vrste treba vidjeti ve navedenu zgodu koju je priopio
sveti Augustin; nekome se pojavi u budnom stanju ono
to drugi samo sanja da ini. Dva ovome sasvim istovrsna sluaja nalaze se u Hor. Welbyevoj Signs before death.
Oito, pak, nastaju vizije ove vrste ma kako se varavo i
ivo u njima predstavlja osoba koja se pojavljuje, nikako
ne s pomou vanjskog uinka na osjetila, nego s pomou
nekog magikog uinka volje onoga iz kojega prelaze na
drugoga, dakle na bit po sebi nekog tueg organizma,
koji time iznutra trpi neku promjenu, koja tada, djelujui na njegov mozak, tamo sliku izazivaa isto tako ivo
pobuduje kao djelovanje posredovanjem onoga od ijeg
tijela na oi drugoga mogle bi to biti natrag baene zrake
svjetlosti.
Upravo ovdje opisani dvojnik, u kojega je osoba koja
se pojavljuje oito iva, ali odsutna, i u pravilu ne zna o
svojoj pojavi, daje nam ispravno gledite za pojavu umiruih i umrlih, dakle za prave pojave duhova upravo time
to nas ue da neposredna realnost sadanjosti kao na
osjetila djelujuih tijela nije nipoto njihova nuna pretpostavka. Upravo ta pretpostavka temeljna je pogreka
svih prijanjih shvaanja pojave duhova, kako u njiho273
Arthur Schopenhauer
nim djelovanjem, dakle zbiljska, osobna nazonost nekog upravo umrloga doputala bi i povratno djelovanje
na njega. Nijekanje a priori svake mogunosti te vrste, i
njoj primjereno ismijavanje suprotnog tvrenja, ne moe
ni na emu drugom poivati nego na uvjerenju da je smrt
apsolutno ponitenje ovjeka. Ili se prihvaa protestantsko vjerovanje, prema kojem se duhovi ne mogu pojavljivati, jer oni, ve prema vjeri ili nevjeri koju su imali
za vrijeme zemaljskoga ivota, odmah nakon smrti idu u
nebo s njegovim vjenim radostima ili u pakao s njegovim vjenim mukama, i to zauvijek, pa iz neba i pakla ne
mogu izii i javiti nam se. Zato prema protestantskom
vjerovanju te pojave potjeu od avla ili anela, nikako
od ljudskih duhova; to je iscrpno i temeljito razloio Lavater u De spectris, Genevae, 1580. Katolika crkva, naime Grgur Veliki, naprotiv, ve je u 6. stoljeu poboljala
vrlo uviavno onu apsurdnu i uasnu dogmu tako da je
izmeu ove obeshrabrujue alternative umetnula istilite, pa doputa pojavu duhova, koji u njemu privremeno
borave, a iznimno i drugi; to je iscrpno vidljivo iz ve
spomenutog Petrusa Thyreja, De locis infestis. Protestanti
su zbog navedene dogme bili prisiljeni na svaki nain vrsto odrati egzistenciju avola, a nisu ga mogli izbjei da
bi mogli objasniti pojave duhova, koje nisu mogli nijekati. Stoga su jo poetkom prethodnog stoljea oni koji su
nijekali avla nazivani Adsemonistae, gotovo s istim pius
horror kao i danas ateisti: i ujedno su bili, na primjer u C.
F. Romani schediasma polemicum, an dentur spectra, magi
et sagae, Lips. 1703., duhovi definirani kao apparationes et territiones Diaboli externae, quibus corpus, aut aliud
quid in sesnsus incurrens sibi assumit, ut homines infestet.
275
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
nju organom sna pobuenje proizlazi iz unutranjosti organizma i iz plastikog ivanog sustava iri se u mozak,
koji time biva potaknut na sasvim slino zrenje u kojem,
jer je poticaj za to doao sa suprotne strane, valja uzeti da
i titraji ili uope unutarnja kretanja modanih vlakana
slijede u obrnutom redu i zato se tek na kraju proteu na
osjetilne ivce, koji su posljednji stavljeni u djelatnost,
umjesto da budu, kao u obinom zrenju, podraeni ponajprije.
Ako se kao u istinitom sanjanju, prorokim vizijama
i pojavi duhova neko opaanje takve vrste ipak odnosi
na neto zaista izvanjsko, empirijski nazono, dakle od
subjekta neovisno, to ipak utoliko biva od njega spoznato, onda mora ono s unutranjou organizma, iz kojeg
biva opaanje pobueno, stupiti u neku komunikaciju.
Ipak se ona empirijski nikako ne moe dokazati, pa pretpostavivi da moe biti prostorna, izvana dolazea, ona
empirijski, to znai fiziki, nije niti pomiljiva. Ako se
ona ipak dogaa, mora biti razumljena samo metafiziki
i treba se misliti da je neovisna o pojavi i svim njezinim
zakonima, u stvari po sebi, koja lei u osnovi posvuda kao
unutarnja bit stvari koje se pojavljuju zamjetljive: jedna
takva jest ono to se razumije pod imenom magikog djelovanja.
Pita li se koji je put magijskog djelovanja koje nam
je dano u simpatetikom lijeenju i u utjecaju udaljenog
magnetizera, na to odgovaram: to je put koji prevaljuje
insekt koji tu umire i iz svakog jajeta koje je prezimilo
ponovno proizlazi u punoj ivotnosti. To je put na kojem se dogaa da se u nekom narodnom mnotvu nakon
izvanrednog poveanja smrtnosti umnoavaju i roenja.
285
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
Arthur Schopenhauer
totalnom metashematizmu! Kako se moe jo pretpostaviti da pritom i tako zaobilazno dolazi do stvarnog dijaloga s pitanjima i odgovorima, kako se o tome esto
izvjeuje?
Usput neka bude primijeeno da uz svaku tvrdnju o
pojavi takve vrste, vie ili manje tako dobro prianja neto
smijeno ili pak neto jezivo. Oklijevanje da se neto o takvoj pojavi priopi nastaje i stoga to pripovjeda govori o
njoj kao o nekoj zamjedbi nastaloj vanjskim osjetilima, a
koje sigurno nije bilo, jer bi inae svi nazoni duh morali
uvijek na jednak nain vidjeti i doivjeti; neka zamjedba
nastala unutarnjim djelovanjem, puko prividna vanjska
zamjedba nije lako luiva od puke fantazije.
To bi, dakle, pri predmnijevi stvarne pojave duhova
bile potekoe koje lee na strani subjekta koji ih zamjeuje. Druge potekoe opet lee na strani djelujuih
umrlih. Prema mojem uenju ima samo volja metafiziku bitnost kojom je ona u smrti nerazoriva; intelekt
je, naprotiv, kao funkcija tjelesnog organa samo fiziki i
propada s njime. Zato su vrlo problematini vrsta i nain
kojima bi neki umrli od ivih doznao ono prema emu bi
na njih djelovao. Ne manje problematina je i vrsta takva
djelovanja jer je s tjelesnou izgubio sva obina to jest fizika sredstva utjecaja na druge i tjelesni svijet uope. elimo li ipak priznati neku istinu od tako mnogih i s tako
razliitih strana pripovijedanih i uvjerenih dogaaja koji
oglaavaju odluno objektivno djelovanje mrtvih, tada
bismo sebi to morali objasniti tako da u takvim sluajevima volja umrloga jo uvijek sa strau biva upravljena
na zemaljske stvari pa tada, u pomanjkanju svih fizikih
sredstava za djelovanje na njih, pribjegava svojoj izvor290
Arthur Schopenhauer
292
Rije poslije
Oni su ili u mraku u osamljenoj noi kroz sjene,
kroz puste nastambe Plutona i prazna carstva.
Vergilije
Tim motom poinje Kant svoj fragment tajne filozofije kojim otvara put zajednitvu sa svijetom duhova. Svijet
duhova svijet je imaterijalnih supstancija iju zbilju, pa
niti mogunost, mi ne moemo dokazati niti spoznati.
Utoliko je to carstvo sjena i podsjea na puste nastambe
Plutona i na prazna carstva. S druge strane, to je svijet
ideja, prauzora osjetilnih stvari, inteligibilni svijet kojemu ovjek pripada svojim umom. ovjek je stanovnik
dva svijeta, osjetilnog svijeta (mundus sensibilis) i onog
intelektualnog, imaterijalnog svijeta (mundus intelligibilis). Moe se pomiljati, ali ne i dokazati, egzistencija nekoga svijeta inteligibilnih bia, koja, ako posjeduju um,
moemo nazvati duhovima.
Sit mihi fas audita loqui
Vergilije
Citatom iz Vergilija Kant nas uvodi u drugi dio Snova vidovnjaka protumaeni snovima metafizike, u kojem
293
navodi konkretne primjere vidovitosti veanina Svedenborga. O tom daru Svedenborg govori s pobonou:
on mi je dan iz Gospodinova boanskog milosra (datum
mihi est ex divina Domini misericordia). U unutarnjem
pamenju sauvano je sve to je iezlo iz vanjskog i nita od predodbi nekog ovjeka ne gubi se. Nakon smrti
tu je sve ono to je ikada dolo u njegovu duu, potpuna knjiga njegova ivota. S ironijom rei e Kant da je
Svedenborg pravo proroite za duhove koji kroz njega
promatraju sadanje stanje svijeta, kao to on u njihovu
pamenju kao u zrcalu gleda udesa duhovnoga svijeta.
Kant e takav duhovni svijet nevidljivih bia nazvati
divovskom fantazijom u koju se protegnula stara djetinjasta predodba uzdignuta na leptirasta krila metafizike.
Utoliko je metafizika znanost o granicama ljudskog uma
i kao mala zemlja uvijek ima mnogo granica. Stoga e
znatieljnika duhovito uputiti na putovanje kao to je i
neko davno Artemidor radi tumaenja snova putovao u
Malu Aziju. Naposljetku Kant se ispriava itatelju to
mora razoarati s obzirom na mogunost spoznaje vidovnjatva i slinih pojava. Svaki pokuaj da se dohvati ono
nadnaravno uzaludan je jer ljudski um ima svoje granice.
Vergilijevim stihom potkrijepit e svoje stajalite:
Rukama, koje su tri puta za njom posezale,
umakla je sjena poput lakog vjetra i veoma slina prolaznom snu.
Budui pak da naa sudbina u onome svijetu vjerojatno ovisi u mnogom od okolnostima kako smo se vladali
u ovome svijetu, Kant na kraju zakljuuje kao i to poteni Candide nakon toliko kolskih razmirica: Pobrinimo
se za svoju sreu, idimo u vrt i radimo.
294
Katarina Cipra
296
Nakladnik
HRVATSKA SVEUILINA NAKLADA
Ulica grada Vukovara 68, Zagreb
Za nakladnika
Anita iki
Tisak
Tiskara Zelina d.d.
Sv. Ivan Zelina