prijevod lanka iz kanadskog tjednika s Interneta: Western Catholic

Reporter, 9. veljae 2009.

Iscjeljujui zagrljaj Euharistije odlino lijei osamljenost

fr. Ron Rolheiser, omi

Postoje razliite vrste osamljenosti i razliite vrste prisnosti, ali na mnogim

mjestimaosjeamo bol.
Kao netom zareen mladi sveenik, jedva izaao iz osamljenosti
adolescencije, osjeao sam kako me neke dreene rijei u Euharistiji
duboko diraju. Bio sam mlad i osamljen, ali rijei o tome kako smo svi
zajedno jedno Tijelo i jedan Duh potaknule bi u meni osjeaje vezane za
moju vlastitu samou.
Jedno Tijelo u Kristu u meni je potaknula pomisao na sliku zagrljaja koji bi
okonalo moju osobnu samou, moju beskrajnu bol i seksualnu odvojenost.
Tada sam zamiljao kako sjedinjenje u Kristu znai nadilaenje moje
vlastite samoe.
To je ispravno razumijevanje. Euharistija je zagrljaj; ona ciljno otklanja
svaku osobnu samou, ali to smo stariji moe nas i treba nas poeti
opsjedati jedna dublja vrsta samoe. Njome naime posvjeujemo stanje
naeg svijeta u kojemu je sve i svatko rastrzan i razdijeljen. Posvuda vlada
globalna samoa koja zasjenjuje osobnu bol.
Rascjepkani svijet
Kako li je na svijet razdvojen i podijeljen! Gledamo oko sebe, gledamo
vijesti iz svijeta, lokalne vijesti, naa radna mjesta, nae drutvene
krugove, ak i nae crkve, i posvuda vidimo napetost i podijeljenost.
Daleko smo od toga da budemo jedno Tijelo i jedan Duh.
ini se da nas toliko mnogo stvari eli podijeliti: povijest, okolnosti,
podrijetlo, temperament, ideologija, zemljopis, vjera, boja koe i spol. Usto
i nae osobne rane, ljubomora, sebini interesi i grijeh. Svijet, poput
osamljenog adolescenta doivljava bol u toj svojoj odvojenosti. ivimo u
duboko, duboko podijeljenom svijetu.
to sam stariji sve vie oajavam znajui da sve nae podjele ne moemo
jednostavno rijeiti; niti ih ljudi uope i mogu rijeiti. ivot nas malo po
malo ui kako je naivno vjerovati da bismo samo trebali biti optimisti dobre
volje i nesalomljive vjere i da e onda ljubav pobijediti.
Lice ljubavi
Ljubav moe pobijediti i pobijediti e, ali to se ne dogaa kao u nekom
hollywoodskom filmu gdje dvoje ljudi koji ni po kojoj logici ne bi mogli biti

zajedno, zaljubljuju se, usprkos tome to nemaju nieg zajednikog,

usprkos svojim dubokim ranama, svojoj nezrelosti i sebinosti i unato
tome to ne dijele nikakvu zajedniku vjeru, ni vrijednosti; ipak, u stanju su
izdii se nad sve svoje razlike do odrivog zagrljaja i ekstaze, samo zato jer
ljubav sve pobjeuje.
U odreenom trenutku znamo da pravi ivot nije takav, osim ako ne
umremo u tom poetnom zagrljaju, poput Romea i Julije. Razlike meu
nama konano prevagnu, one unutar naih osobnih odnosa i u odnosima
unutar drava, kultura, etnikih grupa i religija. U odreenom trenutku, ne
moemo zaustaviti djelovanje naih razlika kao ni metastaze raka;
ponemo se osjeati bespomoni da ih prevladamo.
Povik u pomo
Meutim, nije to oaj. To je zdravlje. Kao i svatko tko se ikada borio protiv
ovisnosti zna da poetak ozdravljenja lei u priznavanju svoje
bespomonosti. Tek kada priznamo da si ne moemo pomoi, tada
nam se moe pomoi.
U evaneljima smo toliko puta vidjeli, da su apostoli nakon to su
naposljetku dokuili Isusovo uenje, uzvratili otprilike slijedeim rijeima:
'Ako je tome tako, onda nam je to nemogue, mi sami nita ne moemo
uiniti.' Isus prihvaa takva odgovor (jer priznavanjem pravog stanja
otvaramo se za pomo) i odgovara im: 'Vama je to nemogue, ali Bogu
nita nije nemogue.'
Nae molitve za jedinstvo i prisnost postaju djelotvorne tek kada iziu iz
tog osjeaja bespomonosti, kada zamolimo Boga da uini neto za nas,
ono to sami nikako ne moemo uiniti za sebe.
Primjer tome moemo vidjeti u kvekerskim zajednicama kada se ljudi
okupljaju i samo sjede jedni s drugima u tiini te mole Boga da im uini
ono to ne mogu sami sebi, naime doivjeti sklad i jedinstvo. Tiina jest
priznavanje bespomonosti, odricanje od naivne zamisli da mi ljudi ikada
moemo nai prave rijei i naine za sjedinjenje koje nam je oduvijek
izmicalo.
Euharistija je ba takva molitva bespomonosti, molitva Bogu za jedinstvo
koje sami od sebe ne moemo postii. Nije nimalo sluajno to ju je Isus
ustanovio u asu svoje najdublje osamljenosti uvidjevi da sve rijei koje je
ikada izgovorio nisu bile dovoljne i da nema vie rijei koje im moe dati. U
asu najvee nemoi, dao nam je molitvu u nemoi, Euharistiju.
Na narataj, poput svakog ranijeg narataja osjea svoju nemo i
nasluuje da treba Mesiju iz onostranog svijeta. Ne moemo se iscijeliti i
ne moemo nai lijek kojim emo nadii svoje rane i podjele sami od sebe.
Stoga bismo trebali obrnuti svoju bespomonost u kvekersku tiinu, u
Euharistijsku molitvu i zamoliti Boga da nam doe i uini nam ono to ne
moemo sami, naime da stvori zajednitvo.

Moramo odlaziti na euharistiju iz tog istog razloga.