Professional Documents
Culture Documents
Indukcija
Indukcija
Seminarski rad
Problem indukcije
Mentor:
Prof. dr
Kandidat:
Enisa Kovaevi
Beograd, 2015. god.
Sadraj
Uvod
Meu metodolozima postoje mnoge nesaglasnosti i nedoumice o svojstvima, nauno
saznajnim mogunostima i znaaju indukcije. Naime, jedni pod indukcijom podrazumevaju oblik
zakljuivanja, drugi metodski postupak, trei oblik osnovne generalizacije, etvrti metod analize,
itd. Pridavana joj je uloga najosnovnije i najoptije metode odnosno saznajnog postupka koji je u
osnovi celokupnog saznanja, a odricana joj je i svaka pouzdanost saznanja.
Istraivaka praksa ukazuje na sledee injenice:
Problem indukcije je vie psiholoke nego li logike prirode, pa zato za njega treba
traiti, pre svega, psiholoka, a ne logika objanjenja.
saznanja, a da je indukcija neophodan, pa esto i jedini mogui put saznavanja - uvek kada
znamo ili moemo znati samo pojedine inioce, strane, aspekte, dimenzije ili odredbe pojave,
odnosno kada moramo poi od delova, od posebnih inilaca ili od pojedinanih momenata nekog
opteg ili sloenog predmeta saznanja. Zbog toga, u daljem razmatranju problema indukcije i
njenih saznajnih mogunosti, treba poi, pre svega, od njene prirode kao metode, odnosno
metodskog postupka saznanja. Naime, najjednostavnije reeno, indukcija je saznavanje opteg
posredstvom niza posebnih i pojedinanih inilaca, delova, aspekata i odredaba tog opteg. Ona
je sinteza posebnih i (ili) pojedinanih stavova u jedan opti stav.4 Kazano nas upuuje da u
osnovnim crtama ukaemo na stvarnu dijalektiku vezu na relacijama pojedinano - posebno opte. To je, za nae potrebe, najpogodnije uiniti preko sagledavanja i analize razvrstavanja
predmeta saznanja prema njihovom obimu. Naime, prema ovom kriterijumu postoje dve vrste
predmeta: pojedinani i opti (u razliitom stepenu). Pojedinaan (individualni) predmet je onaj
koji predstavlja jednosnu celinu, a nije dat u vie pojedinanih (individualnih) egzemplara. To su,
zapravo, individualni predmeti svake vrste - svaka pojedinana stvar, pojava, stanje, proces,
odnos, kvalitet, kvantitet itd. - koji se moe izraziti kategorijalnom odredbom "ovo", ili
pojedinanim, linim individualnim odnosom ili stavom.
Problem indukcije moe se isto tako formulisati kao pitanje o tome kako utvrditi istinitost
univerzalnih iskaza koji poivaju na iskustvu, kao to su hipoteze i teorijski sistemi empirijskih
nauka. Jer, mnogi veruju da se istinitost ovih univerzalnih iskaza zna iz iskustva"; jasno je,
meutim, da izvetaj o nekom iskustvu - o nekom posmatranju ili rezultatu nekog eksperimenta pre svega moe da bude samo singularni, a ne univerzalni iskaz. Prema tome, oni koji kau da
znamo istinitost nekog univerzalnog iskaza iz iskustva, obino smatraju da istinitost jednog
takvog iskaza moe nekako da se redukuje na istinitost singularnih iskaza, a da za te singularne
znamo iz iskustva da su istiniti; to izlazi na tvrenje da univerzalni iskaz poiva na induktivnom
zakljuivanju. Prema tome, pitati za postojanje prirodnih zakona za koje se zna da su istiniti
izgleda samo kao drugi nain da se pita da li su induktivni zakljuci logiki opravdani.5
No, ako elimo da naemo naina da opravdamo induktivne zakljuke, moramo pre svega
pokuati da utvrdimo neki princip indukcije. Princip indukcije bio bi iskaz uz iju pomo
moemo induktivne zakljuke da stavimo u logiki prihvatljivu formu.
Ali, princip indukcije ne moe da bude isto logika istina, kao to je tautologija ili neki
analitiki iskaz. I zaista, kada bi postojalo takvo neto kao to je isto logiki princip indukcije,
ne bi bilo nikakvog problema indukcije; jer, u tom sluaju, sve induktivne zakljuke morali bismo
smatrati kao isto logike ili tautoloke transformacije, ba kao i zakljuke deduktivne logike.
Princip indukcije, znai, mora biti sintetiki iskaz, odnosno iskaz ija negacija nije
samoprotivrena, ve je logiki moguna. Tako nastaje pitanje zato bismo uopte prihvatili takav
jedan princip i kako moemo na racionalnim osnovama da opravdamo njegovo prihvatanje.
Neki koji veruju u induktivnu logiku ure se, sa Rajhenbahom, da ukazu na to da princip
indukcije bezrezervno prihvata itava nauka, a takoe nema oveka koji bi mogao da posumnja u
ovaj princip u svakodnevnom ivotu". Ali, ak i pod pretpostavkom da je to tako, jer, najzad, i
itava nauka" moe da pogrei-ja u i dalje tvrditi da je princip indukcije povran i da mora da
vodi logikim nedoslednostima:Da nedoslednosti u vezi sa principom indukcije mogu lako da
nastanu, trebalo bi da je jasno iz dela Hjuma; sem toga, ukoliko ih je uopte moguno izbei, to je
skopano s tekoama. Jer, princip indukcije mora da bude univerzalan iskaz. Prema tome, ako
5
pokuamo da uzmemo kao da je njegova istinitost poznata iz iskustva, onda e se iznova pojaviti
oni isti problemi koji su doveli do njegovog uvoenja.6 Da bismo ga opravdali, morali bismo da
upotrebimo induktivne zakljuke, a da bismo opravdali te zakljuke, morali bismo da
pretpostavimo induktivni princip vieg reda, itd. Tako pokuaj da se princip indukcije zasnuje na
iskustvu propada, poto mora da vodi beskonanom regresu.
Kant je pokuao da se na silu probije iz ove tekoe, na taj nain to e uzeti da je princip
indukcije (koji je on formulisao kao princip univerzalne uzronosti") priori valjan". No, ja ne
mislim da je njegov svesrdan pokuaj da doe do apriornog opravdanja sintetikih iskaza bio
uspean.
10
pojmom, odnosno optim zakonom. A, ako poemo od principa sveopte odreenosti celokupne
materijalne stvarnosti i deavanja u njoj, dolazimo do stava da nae shvatanje mnotva
pojedinanih predmeta kao dijalektiki sloenog jedinstva zaista mora imati svoju objektivnu
osnovu.
Svaki sloeni predmet saznanja predstavlja jedinstvo raznovrsnosti, raznih inilaca,
strana, aspekata, dimenzija, delova, momenata. A da bi raznovrsni predmeti, odnosno njihovi
inioci, mogli imati neko jedinstvo oni moraju biti u nekakvoj vezi i moraju imati neke
zajednike odlike - koje, zapravo, ini odnos opte - deo. Ranije smo istakli da stvarni dijalektiki
odnos pojedinano posebno - opte i veza celina - deo ine osnovu dijalektiki sloenog
saznajnog procesa u kome indukcija predstavlja jedan od bitnih momenata. Ako je tano da opte
postoji samo u posebnom i kroz njega, kao i da je svako posebno uvek (ovako ili onako) opte,
onda se ini nespornim da je moguno i saznanje opteg posredstvom posebnog i pojedinanog,
saznanje celine posredstvom delova - dakle, induktivnim putem. Meutim, analiza naunih
saznanja nam kazuje da, za razliku od dedukcije (koja, ukoliko su njeni osnovni principi i pravila
tano primenjeni daje pouzdane rezultate), indukcija, pored vie ili manje verovatnih zakljuaka,
daje esto i sasvim pogrene rezultate. Gde su uzroci ovakve pojave? Otkuda izviru ovakve
tekoe indukcije? Prema postojeim saznanjima oni se kriju kako u opisanom realno postojeem
jedinstvu pojedinanot, posebnog i opteg, tako u subjektivnim iniocima ljudskog saznanja i
mogu se svesti na sledee:9
prvo, i pored toga to posebno u sebi sadri opte, u njemu postoji samo deo
(strana, momenat, aspekt) opteg, a ne njegova celina; otuda ni zakljuivanje koje
polazi od delova nikad ne moe u potpunosti obuhvatiti celinu;
Hempel, K.G. (1997): Filozofija prirodnih nauka, Beograd, Plato, str., 118.
11
induktivnim
putem
bude
neizvesnije,
manje
tano
manje
10
Hempel, K.G. (1997): Filozofija prirodnih nauka, Beograd, Plato, str., 138.
12
indukcijom iz svih konanih saznatih podataka o osobinama jednog predmeta ili o konanom
broju lanova grupe predmeta dolazi se do "nesumnjivo objektivne istine".
Nepotpuna indukcija
Nepotpuna indukcija podrazumeva situaciju da se saznanje o predmetu stie na osnovu
poznavanja samo izvesnog, manjeg ili veeg, broja osobina predmeta, ili samo izvesnog broja
lanova, ili sluajeva mnogobrojne serije (niza, klase) predmeta (pojava, procesa). Osnovni
pojmovi ove indukcije su "opta klasa" - predmeta, pojava, dogaaja, procesa (ili tzv.
"populacija") i "posebna egzemplarna klasa" (koja se odlikuje samo odreenim svojstvom), a
njen opti predmet su tzv. "masovne pojave" (tj. pojave iji je broj pojedinanih manifestacija
veoma veliki, koje su ire rasprostranjene u prostoru i vremenu, itd.) razliitih vrsta. Nepotpuna
indukcija se uz izvesne korekcije Karnapove teorije o vrstama indukcije moe podeliti na:11
13
veliki, induktivni zakljuak nije dovoljno pouzdan: otkrivanje jednog jedinog negativnog sluaja
(egzemplara), nezavisno od broja pozitivnih sluajeva, izaziva obaranje induktivnog zakljuka, a
stepen izvesnosti i pouzdanosti zakljuka se smanjuje kada se zakljuuje na osnovu manjeg broja
sluajeva, koji se prosto nabrajaju. Meutim, iako je nesporno da nepotpuna indukcija ne
omoguava siguran i pouzdan univerzalni zakljuak, to ne mora znaiti da pomou nje ne
moemo dobiti relativno opti, pouzdan i istinit (u odreenom stepenu) zakljuak. Naprotiv,
uopte uzev, za postizanje odreenog stepena pouzdanosti metodskog postupka nepotpune
indukcije vae sledea osnovna pravila:12
ukoliko se indukcija vie oslanja na bitne odlike predmeta, ili na bitne sluajeve
dogaanja, ukoliko se premise indukcije tiu bitnijih svojstava predmeta koji se
saznaju, utoliko je tanije i sigurnije saznanje koje se stie nepotpunom
indukcijom;
12
13
Hempel, K.G. (1997): Filozofija prirodnih nauka, Beograd, Plato, str., 118.
Hempel, K.G. (1997): Filozofija prirodnih nauka, Beograd, Plato., str., 167.
14
uzork, a druga pojava posledica ili efekat dejstva. Ovaj, inae veoma sloen, metodski postupak
istraivanja sastoji se u tome da se:
a)analizira grupa sloenih pojava s obzirom na njihove iste i razliite lanove;
b)odbace svi oni parovi meu kojima nema odreene stalne veze;
c)izvodi induktivni zakljuak o uzronoj vezi izmeu onih pojava koje se javljaju
povezane u vie kompleksa pojava koji se slau jedino prisustvom ovog para pojava.
Valjanost rezultata dobivenih ovakvim zakljuivanjem zavisi od toga u kojoj su meri
savladane tekoe i jednostranosti samog metodskog postupka meu kojima se posebno istiu
sledee:14
teko je, takoe, razlikovati "uzrok" pojave od "uslova" pojave, pa esto dolazi do
zamene u kojoj se uslov smatra uzrokom;
sloenih
pojava slau prisustvom i odsustvom parova jednih te istih pojava, pa se iz toga zakljuuje da su
te pojave, koje se zajedno javljaju i zajedno odsustvuju u raznim grupama pojava, uzajamno
uzrono povezane;
14
15
Metoda korelativnih varijacija je, zapravo, posebna vrsta metoda slaganja i sastoji se u
utvrivanju da se vie grupa pojava slau prisustvom jedne podgrupe pojava u razliitim,
meusobno odgovarajuim varijacijama obe pojave te podgrupe. Dakle, ova metoda utvruje jo
i zavisne izmene onih pojava ijim se prisustvom slae vie grupa sloenih pojava;
Metoda ostatka polazi od toga da ako se kod sluajeva iste kompleksne pojave znaju
uzroci svih njenih inilaca, osim kod jednog para inilaca, odnosno pojava, onda je prethodni od
ovih inilaca, odnosno prethodna pojava uzrok upravo ovog poslednjeg preostalog inioca,
odnosno pojave.Ne ulazei u sve objektivne i subjektivno - saznajne tekoe i ogranienja u
korienju navedenih modela induktivnog istraivanja uzronosti, moemo, kao nesumnjivo,
istai da se oni nalaze u osnovi savremenih logiko - saznajnih procesa istraivanja viestruke
uzornosti, odnosno dijalektike multivarijantne analize pojava, procesa i odnosa bez ije
primene nije mogue prodreti u sutinu - u sloene veze slaganja, suprotnosti i protivrenosti
dejstva inilaca pojave, procesa, odnosa.
Imajui u vidu sve prethodno izneto o sutini, vrstama, prednostima i nedostacima
induktivnog metodskog postupka saznanja, njegovim ogranienjima i mogunostima postizanja
istinitog saznanja ovim putem, u strunoj literaturi moe se nai, u osnovi tana, tvrdnja da je
induktivni zakljuak o optem na osnovu saznanja posebnih i pojedinanih podataka mogu pod
sledeim osnovnim uslovima:15
Ako je izvesno opte osobina konanog i potpuno poznatog broja predmeta ili
odredaba predmeta;
15
16
sve novo se, na odreeni nain, nalazi u starom i sve to je istorijsko jeste i
vremenski i prostorno ogranieno - dakle, u tom smislu uvek se radi o konanim
veliinama;
Stoga moemo slobodno rei da se indukcija nalazi u osnovi svakog ljudskog saznanja iz
prostog razloga to je predmegt saznanja praksa, a i samo saznanje je svojevrsna praksa. A,
statistika indukcija je najvanija vrsta sa stanovita naunog istraivanja. Mada je definisana kao
Statistika indukcija
17
Zakljuak
Prema formalno-logikom shvatanju indukcija se svodi na njenu formalno-misaonu stranu
i odreuje se kao izvoenje opteg stava iz vie posebnih stavova. Dakle, prema ovom tumaenju,
indukcija je, u najboljem sluaju, samo vrsta ili oblik miljenja - zakljuivanja, odnosno samo
misaono-logiki sadraj zakljuivanja od pojedinanog i posebnog na opte.
Meutim, sa stanovita stvarne dijalektike logike, u prethodnoj odredbi indukcije ostaje
otvoreno jedno izuzetno znaajno, moe se rei i kljuno pitanje: s obzirom na injenicu da
saznanje mora biti predmetno, ta ini predmetnu osnovu indukcije? U traganju za odgovorom na
ovo pitanje konkretna dijalektika logika indukciju odreuje i kao oblik predmetnog miljenja i
kao metodski postupak saznanja objektivne stvarnosti (realnog sveta), ije je osnovno obeleje
shvatanje opteg, jedinstvenog ili nekog zajednikog svojstva kod vie predmeta ili pojava (ili
kod vie odredaba, momenata, aspekata ili strana unutar jednog sloenog predmeta - pojave procesa), u nizu njihovih posebnih momenata, izraenih pojedinanim ili posebnim stavovima iz
kojih se izvodi odreeni opti (ili optiji) stav - sud - zakljuak o predmetu saznanja. Kada
otkrijemo vie pojedinanih ili posebnih momenata ili svojstava, karakteristinih za predmet,
18
vrstu ili klasu predmeta, onda indukcijom izvodimo opti sud (odnosno zakljuujemo) o celom
predmetu, ili o gotovo ili potpuno celoj vrsti ili klasi predmeta. Dakle, induktivnim putem
saznajemo predmet, vrstu predmeta ili klasu predmeta u celini.
Pojava u celini, odnosno procesi i odnosi sastoje se od mnotva raznog (raznovrsnog i
razliitog) pojedinanog. Zbog toga odreivanje mesta i uloge indukcije u procesu formiranja
iskustvene osnove hipotetiko - deduktivne metode saznanja, koja svoju znaajnu primenu ima i
upravo u naunom istraivanju predstavlja vaan zadatak, koji podrazumeva prethodno
razmatranje metodoloke funkcije indukcije uopte. Odgovore na brojna pitanja u tom pogledu
moramo potraiti najpre u samoj logici i metodologiji, kao posebnoj logikoj disciplini (u meri u
kojoj ona to, naravno, jeste) iji je zadatak da prouava i razvija logike okvire naunog saznanja
i istraivake naine, sredstva i postupke koje odreena nauka primenjuje i koristi u svojim
istraivanjima i pomou kojih nastoji da doe do novih saznanja. Sa tog stanovita neophodno je
najpre, razmotriti tzv. logiki problem indukcije, od ijeg pravilnog razumevanja zavisi i
shvatanje prirode induktivne metode, njene uloge, znaenja i znaaja u procesu sticanja saznanja i
saznajne vrednosti indukcije uopte.
19
Literatura
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Podgorica, CID
Hempel, K.G. (1997): Filozofija prirodnih nauka, Beograd, Plato
Mili, V. (1978) Socioloki metod, Beograd, Nolit
Nejgel, E. (1974) Struktura nauke, Beograd, Nolit (glava XIII)
Nortrop, F.S.C. (1968) Logika prirodnih i drutvenih nauka, Cetinje (glava XIII)
Novakovi, S. (2001) Filozofija, metod i razvoj naunog saznanja: izabrani radovi,
7.
8.
9.
10.
11.
12.
Beograd.
Lakato, I.(1991): Dokazi i opovrgavanja, kolska knjiga, Zagreb.
Markovi, M.(1994): Dijalektika teorija znaenja, BIGZ-Geneks tampa, Prosveta,
13.
14.
SKZ, Beograd.
Nortrop, F. S.C.(1988): Logika prirodnih i drutvenih nauka, Obod, Cetinje,
Petronijevi, B.(1990): Osnovi logike, Beletra, Beograd.
20
21