Professional Documents
Culture Documents
Erich Fromm - Anatomija Ljudske Destruktivnosti 1
Erich Fromm - Anatomija Ljudske Destruktivnosti 1
Erich Fromm
u 12 svezaka
Izdaju
NAPRIJED
Izdavako trgovaka radna organizacija
Zagreb, Palmotieva 30
NOLIT
Izdavaka radna organizacija
Beograd, Terazije 27
from Dario to filozofija.net forum
Anatomija ljudske
destruktivnosti
Prva knjiga
Preveli
Gvozden Flego
Vesna Marec-Beli
Uredili
Zeljko Falout i Gvozden Flego
ZAGREB 1989
Sadraj
Predgovor autora
Terminologija
Uvod: Instinkti i ljudske strasti
9
13
19
Prvi dio
INSTINKTIVIZAM, BIHEVIORIZAM,
PSIHOANALIZA
Instinktivisti
Stariji instinktivisti
Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i
Konrad Lorenz
Freudovo shvaanje agresije
Lorenzova teorija agresije
Freud i Lorenz njihove slinosti i
razlike
Dokaz analogijom
Zakljuci o ratu
Oboavanje revolucije
Naslov izvornika
Erich Fromm
THE ANATOMY OF HUMAN
DESTRUCTIVENESS
Holt, Rinehart and Winston
New York, 1973
1973 by Erich Fromm
II Environmentalisti i bihevioristi
Prosvjetiteljski environmentalizam
Biheviorizam
Neobiheviorizam B. F. Skinnera
Ciljevi i vrijednosti
Razlozi popularnosti skinerizma
Biheviorizam i agresija
O psiholokim eksperimentima
Teorija frustracione agresije
III Instinktivizam i bineviorizam njihove
razlike i slinosti
Zajednika osnova
31
31
32
32
34
37
38
44
47
51
51
51
52
53
58
59
62
83
89
89
Kasnija gledita
Politiko i drutveno porijeklo ovih
dviju teorija
IV Psihoanalitiki pristup razumijevanju
agresije
Zakljuak
90
93
97
102
Drugi dio
DOKAZI PROTIV INSTINKTIVISTICKE
TEZE
Neurofiziologija
Odnos psihologije prema neurofiziologiji
Mozak kao osnova agresivnog ponaanja
Defenzivna uloga agresije
Instinkt bijega
Grabeljivost i agresija
VI Ponaanje ivotinja
Agresija u zarobljenitvu
Ljudska agresija i gomilanje
Agresija u divljini
Teritorijalizam i dominacija
Agresivnost meu drugim sisavcima
Postoji li kod ovjeka inhibicija
protiv ubijanja?
VII Paleontologija
Je li ovjek jedna vrsta?
Je li ovjek grabeljiva ivotinja?
VIII Antropologija
ovjek-lovac antropoloki Adam?
Agresija i primitivni lovci
107
107
110
112
113
114
119
120
124
126
131
134
136
141
141
142
146
146
152
160
162
167
175
176
181
181
182
182
183
183
183
186
188
191
201
Predgovor
autora
11
Terminologija
14
Anatomija
ljudske
destruktivnosti
17
Uvod: Instinkti i
ljudske strasti
Prvi dio
Instinktivizam,
biheviorizam,
psihoanaliza
Instinktivisti
Stariji instinktivisti
Neu ovdje ulaziti u povijest instinktivistike teorije jer je ita
lac moe nai u mnogim udbenicima1. Ta povijest poela je odav
no u filozofskoj misli, ali je, s obzirom na modernu misao, zapo
eta radom Charlesa Darvvina. Sva postdarvinska istraivanja o
instinktima poivala su na Danvinovoj teoriji evolucije.
William James (1890), VVilliam McDougall (1913, 1932) i drugi
sastavili su dugake liste u kojima je svaki individualni instinkt
trebao motivirati odgovarajue vrste ponaanja, kao to su Jamesovi instinkti za imitaciju, suparnitvo, ratobornost, suosjea
nje, lov, strah, gramzljivost, kleptomaniju, konstruktivnost, igru,
radoznalost, drutvenost, tajanstvenost, mudrost, skromnost, lju
bav i ljubomoru udna kombinacija univerzalnih ljudskih oso
bina i specifino drutveno uvjetovanih karakternih crta (J. J.
McDermott, izdanje 1967). Iako nam se navedene liste instinkata
ine pomalo naivnima, rad tih instinktivista ipak je bogat teoret
skim konstrukcijama, jo uvijek nas se doima visinom svoje teo
retske misli i nije ni u kom sluaju zastario. Tako je, na primjer,
James bio svjestan da vjerojatno postoji izvjestan element uenja
ak i kad se instinkt izraava prvi put; McDougall nije bio neupu
en u djelovanje razliitih iskustava i kulturnih sredina. Instinktivizam je posljednji most prema Freudovoj teoriji. Kao to je
Fletcher naglasio, McDougall nije poistovjetio instinkt s motor
nim mehanizmom i sa strogo odreenom motornom reakcijom.
Za njega je bit instinkta odreena sklonost*, enja, i ta afektivno-priroena bit svakog instinkta izgleda da moe funkcioni
rati relativno neovisno o spoznajnom i motornom dijelu itave
instinktivne dispozicije. (W. McDougall, 1932).
Prije no to razmotrimo dva najpoznatija moderna predstav
nika instinktivistike teorije, neoinstinktiviste Sigmunda Freu
da i Konrada Lorenza, pogledajmo karakteristike koje su zajed31
nike i njima i ranijim instinktivistima: shvaanje instinktivistikog modela u mehanistiko-hidraulikim terminima. McDougall
je zamislio energiju sprijeenu ustavnim vratima kako u odre
enim uvjetima preplavljuje (W. McDougall, 1913). Kasnije je
upotrijebio analogiju u kojoj je svaki instinkt zamiljen kao ko
mora iz koje se plin neprestano oslobaa (W. McDougall, 1923).
Freud je u svojem shvaanju teorije libida takoer slijedio hidra
uliku shemu. Libido se poveava
>napetost
raste >
nezadovoljstvo raste; seksualni in smanjuje napetost i nezado
voljstvo dok napetost opet ne pone rasti. Slino je Lorenz zami
slio reakciju specifine energije kao plin koji se neprestano
pumpa u posudu ili pak kao tekuinu u rezervoaru koja se oslo
baa kroz pipac na dnu (K. Lorenz, 1950). R. A. Hinde je ukazao
da unato razlikama ti i drugi modeli instinkta dijele shvaanje
o supstanci koja moe potaknuti ponaanja zadrana u posudi
koja se tako djelovanjem oslobaaju (R. A. Hinde, 1960).
Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz
Freudovo shvaanje agresije2
Veliki korak naprijed u odnosu na starije instinktiviste, a naro
ito na McDougalla, koji je Freud uinio, sastojao se u tome to
je sjedinio sve instinkte u dvije kategorije seksualni in
stinkti i instinkt samoouvanja. Stoga Freudovu teoriju moemo
smatrati posljednjim korakom u razvoju instinktivistike teorije;
kao to u kasnije pokazati, upravo ovo sjedinjavanje instinkata
u jedan (izostavljajui samo ego-instinkt) bio je i prvi korak u
nadvladavanju itave instinktivistike koncepcije, iako Freud to
ga nije bio svjestan. Ovdje u ulaziti samo u Freudovo shvaanje
agresije, jer je njegova teorija libida dobro poznata mnogim i
taocima i moe se nai u drugim radovima, a najbolje u Freudovoj knjizi Uvod u psihoanalizu (19151916, 19161917. i 1933).
Sve dok je smatrao seksualnost (libido) i samoouvanje glav
nim snagama koje vladaju ovjekom, Freud je obraao relativno
malo panje fenomenu agresije. Dvadesetih godina situacija se
potpuno izmijenila. U djelu Ego i id (1923) i u svojim kasnijim
radovima postulirao je novu dihotomiju: izmeu instinkta ivota
(Eros) i instinkta smrti. Tu novu teoretsku fazu opisao je ovako:
Polazei od nagaanja o poecima ivota i od biolokih paralela,
doao sam do zakljuka da uz instinkt za ouvanjem ive mate32
38
42
43
49
nom radu (K. Lorenz, 1940), tvrdei da dravni zakoni moraju zami
jeniti principe prirodne selekcije kada se ovi ne uspiju brinuti za
bioloke potrebe rase.
9. N. Tinbergenov pojam.
10. Zanimljivo je pitanje zato su graanski ratovi mnogo ei i za
to izazivaju mnogo vie destruktivnih impulsa nego meunacional
ni ratovi. ini se prihvatljivim miljenje koje tvrdi da razlog lei
u tome to obino, barem to se tie ovih modernih, meunacio
nalni ratovi ne tee razaranju ili unitavanju neprijatelja. Njihov
cilj je ogranien: prisiliti neprijatelja da prihvati uvjete mira koji
su nepovoljni, a ni u kom sluaju ne prijete opstanku populacije
poraene zemlje. (Nita to bolje ne pokazuje od injenice da je
Njemaka, poraena u dva svjetska rata, nakon svakog poraza
postala privredno naprednija). Iznimka su ratovi kojima je cilj
fiziko unitenje ili podjarmljivanje sveukupnog neprijateljskog
stanovnitva, kao u nekim ratovima iako ni u kom sluaju svim
koje su Rimljani vodili. U graanskom ratu oprene strane ima
ju za cilj ako ne da jedna drugu fiziki unite, onda da se unite
ekonomski, drutveno i politiki. Ako je ova hipoteza ispravna,
znailo bi da stupanj destruktivnosti velikim dijelom ovisi o oz
biljnosti opasnosti koja prijeti.
11. Siromatvo onoga to Lorenz ima kazati o usmjeravanju borbe
nog entuzijazma postaje naroito jasno ako proitamo klasian
rad Williama Jamesa Moralni ekvivalenti rata (1911).
II
Environmentalisti i
bihevioristi
Prosvjetiteljski environmentalizam
Dijametralno suprotno gledite od instinktivista zastupaju, ini
se, environmentalisti. Prema njihovom miljenju, ovjekovo po
naanje oblikuje iskljuivo utjecaj okoline, drutveni i kulturni,
a ne uroeni inioci. To naroito vai za agresiju, jednu od
glavnih prepreka ljudskom napretku.
U njegovoj najradikalnijoj formi ovo shvaanje iznijeli su ve
filozofi prosvjetiteljstva. Pretpostavlja se da je ovjek po prirodi
dobar i racionalan, krive su loe institucije, lo odgoj i lo prim
jer to su se u njemu razvila zla htijenja. Neki su poricali posto
janje bilo (kakvih razlika meu spolovima (l'ame n'a pas de sexe)
i tvrdili da su razlike koje su postojale, osim onih anatomijskih,
bile prouzrokovane odgojem i drutvenim situacijama. Meutim,
obrnuto od biheviorizma, te filozofe nisu interesirale metode
ljudske izgradnje i manipulacije, ve socijalne i politike pro
mjene. Oni su vjerovali da dobro drutvo mora stvoriti dobrog
ovjeka, ili, bolje reeno, mora dopustiti prirodnoj dobroti ovje
ka da se manifestira.
Biheviorizam
Osniva biheviorizma je J. B. Watson (1914); biheviorizam se za
snivao na premisi da je predmet ljudske psihologije ponaanje
ili djelovanje ljudskog bia. Kao i logiki pozitivan, on je izba
cio sve subjektivne pojmove koji se ne mogu direktno promat
rati, kao to su osjet, percepcija, slika, elja, ak i miljenje i
osjeaj, u njihovoj subjektivnoj definiciji (J. B. Watson, 1958).
Biheviorizam je doivio briljantan razvoj od pomalo nespretnih
Watsonovih formulacija do sjajnog neobiheviorizma Skinnera.
50
51
52
53
.68
69
kn inili male usluge i prijateljski se odnosili; ova karakterizacija je veoma drugaija od one kad kaemo da su bili pasivni
i da su rijetko upotrebljavali nasilnu kontrolu, kao to je ree
no u kasnijem izvjetaju.
Ovakvi opisi otkrivaju odreen nedostatak preciznosti u formu
liranju podataka, to je jo alosnije kada se to deava u vezi s
glavnom tezom eksperimenta. Autori vjeruju da eksperiment do
kazuje da sama situacija kroz nekoliko dana moe pretvoriti nor
malne ljude u bijedne, podlone osobe, ili u beskarakterne sa
diste. ini mi se da eksperiment dokazuje, ako nita drugo, up
ravo suprotno. Unato itavoj atmosferi tog takozvanog zatvora,
koja je prema zamisli eksperimentatora trebala da degradira i
poniava, (oito je da su uvari to odmah shvatili) dvije treine
uvara nije radi linog zadovoljstva poinilo sadistika djela.
Eksperiment, izgleda, vie dokazuje da ne moemo ljude tako la
ko pretvoriti u sadiste time to ih stavljamo u odgovarajuu
situaciju.
Razlika izmeu ponaanja i karaktera je u ovom kontekstu
od velike vanosti. Jedno je ponaati se prema sadistikim pra
vilima, a drugo eljeti biti okrutan i uivati u okrutnosti prema
drugima. Zbog toga to ne ini tu razliku ovaj eksperiment gubi
mnogo od svoje vrijednosti, isto kao i Milgramov.
Ta distinkcija isto je toliko vana i za drugu stranu teze, tj.
da je serija testova pokazala da meu ispitanicima nije posto
jala predispozicija za sadistiko i mazohistiko ponaanje, to
znai da testovi nisu pokazali sadistike ili mazohistike crte u
karakteru. Za psihologe koji smatraju vanjsko ponaanje glav
nim podatkom, ovaj zakljuak moe biti toan. Iako, s obzirom
na psihoanalitiko iskustvo, on nije naroito uvjerljiv. Crte kara
ktera nisu sasvim nesvjesne i, tovie, ne mogu biti otkrivene
pomou konvencionalnih psiholokih testova; to se tie projekcionih testova kao to su T. A. T. ili Rorschach, samo ispiti
vai s dovoljno iskustva u prouavanju podsvjesnih procesa ot
krit e mnogo podsvjesnog materijala.
Podaci o uvarima diskutabilni su jo iz jednog razloga. Ti
su ispitanici bili izabrani jer su predstavljali vie ili manje pro
sjene, normalne ljude, i bilo je utvreno da su bili bez sadisti
kih predispozicija. Rezultat se suprotstavlja empirijskim doka
zima koji pokazuju da postotak nesvjesnih sadista u prosjenom
stanovnitvu nije nula. Neke studije (E. Fromm, 1936; E. Fromm
i M. Maccoby, 1970) su to pokazale, a spretan promatra to moe
otkriti bez upotrebe upitnika ili testova. Ali koji god bio posto75
76
84
85
III
Instinktivizam i
biheviorizam: njihove
razlike i slinosti
Zajednika osnova
Prema instmktivistikoj teoriji, ovjek ivi prolost svoje vrste
kao to, prema bihevioristikoj teoriji, on ivi sadanjost svoje
ga drutvenog sistema. U prvom sluaju on je maina koja mo
e reproducirati samo oblike iz prolosti, u drugom je maina1
koja moe reproducirati samo socijalne oblike sadanjosti. Instinktivizam i biheviorizam imaju jednu zajedniku osnovnu pre
misu: ovjek ne posjeduje psihu s vlastitom strukturom i vlasti
tim zakonima.
Isto vrijedi i za instinktivizam u Lorenzovom smislu. To je
najradikalnije formulirao jedan od njegovih bivih studenata,
Paul Leyhausen. On kritizira one psihologe koji se bave
ljudima (Humanpsychologen) i tvrde da sve psihiko moe biti
objanjeno samo psihologijski, tj. na osnovu psiholokih premi
sa. (Umetanjem samo malo iskrivljujem njihovo gledite, da
bih bolje ilustrirao ovaj argument.) Leyhausen tvrdi suprotno
tome: Ako postoji podruje gdje sasvim sigurno ne moemo
nai objanjenje za psihika zbivanja i iskustva, to je podruje
same psihe; to je tako iz istog razloga iz kojeg ne moemo nai
objanjenje za probavu u probavnom procesu, ve u specijal
nim ekolokim uvjetima koji su postojali pred milijardu godi
na. Ti uvjeti su neke organizme izloili selekcionom pritisku koji ih je prisilio da asimiliraju ne samo neorgansku hranu ve i
organsku. Isto su tako psiholoki procesi rezultati selekcionog
pritiska ivota i vrste koji odrava vrijednost. Njihovo ob
janjenje je u svakom smislu pretpsihologijsko... (K. Lorenz,
P. Leyhausen, 1968, moj prijevod.) Ali jednostavnije reeno, Lev
hausen tvrdi da moemo objasniti psiholoke podatke samim pro
cesom evolucije. Od presudnog znaaja ovdje je ono to se pod
razumijeva pod objasniti. Ako, na primjer, elimo znati kako
djelovanje straha moe biti mogui rezultat evolucije mozga od
89
IV
Psihoanalitiki
pristup
razumijevanju agresije
Drugi dio
Dokazi protiv
instinktivistike teze
Neurofiziologija
4.
5.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
118
VI
Ponaanje
ivotinja
oblikovanim neuralnim strukturama, i ne bi bilo spora s Lorenzovom pozicijom da nije njegovog hidraulikog modela i njego
vog objanjavanja ljudske destruktivnosti i okrutnosti kao re
zultata defenzivne agresije.
ovjek je jedini sisavac koji je ubojica i sadist velikih razmje
ra. Odgovoriti zato je to tako cilj je slijedeih poglavlja. U ovoj
diskusiji o ponaanju ivotinja elim u detalje pokazati da se
mnoge ivotinje bore unutar vlastite vrste, ali da se bore na na
in koji ne unosi razdor i koji nije destruktivan, i da podaci o
ivotu sisavaca openito, a primata osobito, ne govore u prilog
postojanju uroene destruktivnosti koju je ovjek trebao na
slijediti od njih. Doista, kada bi ljudska vrsta posjedovala pribli
no isti stupanj uroene agresivnosti kao impanze koje ive u
prirodnim uvjetima, ivjeli bismo u dosta miroljubivom svijetu.
Agresija u zarobljenitvu
sivno ponaanje. Takoer su primijetili da su babuni veoma neagresivni prema lanovima drugih ivotinjskih vrsta. Ovu sliku
potvruje i nadopunjuje studija K. R. L. Halla (1960), koja pro
uava Chacma babune (Papio ursinus).
Prouavanje agresivnog ponaanja meu impanzama, primati
ma najslinijim ovjeku, je od naroitog interesa. Donedavna go
tovo nita nije bilo poznato o njihovom nainu ivota u ekvato
rijalnoj Africi. Ipak, dosada su izvrena tri zasebna promatranja
impanzi u njihovoj prirodnoj okolini koja pruaju veoma za
nimljiv materijal o agresivnom ponaanju.
V. i F. Reynolds, koji su prouavali impanze iz Bondogo Foresta, govore o nevjerojatno niskoj uestalosti agresije. Kroz 300
sati promatranja zapaeno je 17 svaa u koje je bila ukljuena
stvarna borba, ili demonstracija prijetnje ili srdbe, a nijedna od
ovih nije trajala vie od nekoliko sekundi. (V. i F. Reynolds,
1965). Samo su u dvije od ovih sedamnaest svaa sudjelovala dva
odrasla mujaka. Zapaanja Jane Goodall koja je promatrala
impanze rezervata Gombe Stream uglavnom su ista. Prijetee
ponaanje primijeeno je u etiri sluaja kada je podloan mu
jak pokuao uzeti hranu od vladajueg... Sluajevi napadanja
rijetko su primijeeni i borba izmeu odraslih mujaka zapae
na je samo jednom prilikom. (J. Goodall, 1965). Meutim, po
stoji nekoliko aktivnosti i radnji kao to su ienje i udvara
nje, ija je glavna funkcija oito stvaranje i odravanje dobrih
odnosa meu pojedinim impanzama zajednice. Njihove su grupe
obino privremene i ne postoje stalni odnosi osim odnosa maj
ka mladune. (J. Goodall, 1965). Prava hijerarhija dominacije
nije bila zapaena meu tim impanzama, iako su bile zapaene
sedamdeset i dvije situacije jasnih interakcija dominacije.
A. Kortland spominje zapaanje o nesigurnosti impanza to
je, kako emo kasnije vidjeti, veoma vano za razumijevanje
evolucije ovjekove druge prirode, njegovog karaktera. On pie:
Sve impanze koje sam promatrao bile su oprezne i nesigurne.
To je jedan od glavnih utisaka koje ovjek dobiva izbliza pro
matrajui impanze u divljini. Iza njihovih ivahnih otrih oi
ju osjea se sumnjiav i kontemplativan karakter, koji uvijek
nastoji shvatiti ovaj zbunjujui svijet. Kao da je sigurnost in
stinkta kod impanza nadomjetena nesigurnou intelekta
ah bez odlunosti i rijeenosti koja je karakteristina za ovje
ka. (A. Kortland, 1962)
127
gencije kada je bio star dvije godine i osam mjeseci bio 125. (C.
Hayes 1951; i K. J. Hayes i C. Hayes, 1951)
11. Rjee izvodimo paralelu iz hijerarhije o instinktivnom pori
jeklu diktature nego iz teritorijalizma o patriotizmu, iako bi lo
gika bila ista. Razlog to razliito postupamo vjerojatno je u tome
to je manje popularno konstruirati instinktivnu bazu za diktaturu
nego za patriotizam.
12. Usput reeno veina psihologa koji se bave ivotinjama ne bi ove
uvjete smatrala potpuno prirodnim naroito ako je prostor
bio toliko malen da su se ivotinje sudarale kad su trale uz
ogradu.
13. Usp. S. A. Barnett i M. M. Spencer (1951) i S. A. Barnett (1958,
1958a).
14. Zing Yang Kuo je u svojim eksperimentalnim prouavanjima bor
benosti kod sisavaca doao do slinih zakljuaka (1960).
15. Vjerujem da su slini razlozi posrijedi i kod jevrejskog obreda
koji ne dozvoljava da se meso jede s mlijekom. Mlijeko i mlijeni
proizvodi su simbol ivota: oni simboliziraju ivu ivotinju. Zabra
na da se meso i mlijeni proizvodi jedu zajedno slina je obiaju
da pravimo otru razliku izmeu ive ivotinje i neive koju ko
ristimo kao hranu.
16. Tom Wicker, razmiljajui o ubijanju talaca i zatvorenika kada
je u zatvoru u Attici u N. Y. poslana nacionalna garda, napisao
je veoma promiljen lanak koji govori o istoj pojavi. On spominje
izjavu koju je dao guverner drave New York, Nelson A. Rockefeller, nakon pokolja u Attici, koja poinje ovom reenicom: Duboko
suosjeamo s obiteljima talaca koji su poginuli u Attici. Tada
Wicker pie: Mnogo toga to je bilo pogreno u Attici i to je
pogreno u veini amerikih zatvora i popravnih domova pro
izlazi iz injenice da Rockefeller, niti u ovoj reenici niti u bilo
kojoj drugoj, nije izrazio sauee obiteljima poginulih zatvore
nika.
Istina, u ono vrijeme smatralo se da su zatvorenici prouzrokovati
smrt talaca, a ne kao to se danas zna meci onih kojima su
vlasti naredile da se popnu preko zidova i pucaju. Ali, ak i da
su zatvorenici, a ne policajci bili oni koji su poubijali taoce, oni
bi jo uvijek bili ljudska bia. Meutim, slubeno srce New Yorka
i njegovih rukovodilaca nije suosjealo s njima.
U tome i jeste bit itave stvari: zatvorenici, posebno Crnci, naje
e se ne smatraju niti tretiraju kao ljudska bia, a niti njihove
obitelji.
Wicker nastavlja: Nanovo i nanovo, lanovi specijalnih grupa pro
matraa koji su pregovarali sa zatvorenicima, uli su molbe zatvo
renika da su i oni ljudska bia i da iznad svega ele da se s njima
postupa kao s takvima. Jednom, kad su pregovarali preko eljez
nih vrata koja su razdvajala prostor koji su zauzeli zatvorenici
od dravnog prostora, pomoni komesar za zatvore Walter Dunbar
rekao je voi zatvorenika Richardu Clarku: 'U 30 godina nikada
nisam zatvoreniku rekao la!'
'A ovjeku?', rekao je Clark tiho. (The New York Times 18. rujna
1971).
140
VII
Paleontologija
Ako su ova razmatranja ispravna, Lorenzovi bi se dokazi srozali jer se svi njegovi dosjetljivi izvodi i zakljuci temelje na
agresiji izmeu lanova iste vrste. U tom bi se sluaju pojavio
jedan potpuno drugaiji problem: problem uroene agresivnosti
prema lanovima drugih vrsta. to se tie te interspekcijske agre
sije, podaci o ivotinjama daju, ako ita, manje dokaza da je interspecijska agresija genetiki programirana izuzevi u sluaje
vima kad je ivotinja ugroena ili kod grabeljivih ivotinja.
Moemo li dokazati hipotezu da* ovjek potjee od grabeljive
ivotinje? Moemo li pretpostaviti da je ovjek, iako nije vuk
drugom ovjeku, njegova ovca?
Je li ovjek grabeljiva ivotinja?
Postoje li dokazi koji govore da su ovjekovi preci bili grabe
ljivi?
Najraniji hominid koji je mogao biti ovjekov predak je Rainapithecus koji je ivio u Indiji prije etrnaest milijuna godina1.
Oblik njegovog dentalnog luka bio je slian obliku drugih homi
nida i mnogo sliniji ovjekovom nego ovaj dananjih majmuna;
iako je moda jeo meso, uz njegovu uglavnom biljnu hranu, bilo
bi apsurdno smatrati ga grabeljivom ivotinjom.
Najraniji fosili hominida Ramapithecusa, nama poznati, su fo
sili Australopithecusa robustusa i naprednijeg Australopithecusa
africanusa, koje je pronaao Raymond Dart u Junoj Africi 1924,
i vjerovao da su stari vie od dva milijuna godina. Australopithe
cus bio je predmet mnogih neslaganja. Veina paleoantropologa
danas prihvaa tezu da su australopithecini bili hominidi, dok
nekoliko istraivaa, kao to su D. R. Pilbeam i E. L. Simons
(1965), pretpostavlja da A. africanusa treba smatrati prvom po
javom Homoa.
U diskusiji o australopithecinima mnogo se vanosti prida
valo njihovoj upotrebi orua, da bi se dokazalo da su bili slini
ovjeku, ili barem njegovi preci. Meutim, Lewis Mumford je
uvjerljivo upozorio da je smatrati pravljenje orua dovoljnim
dokazom za identifikaciju ovjeka pogreno i da se temelji na
pristranosti svojstvenoj dananjem pojmu tehnike. (L. Mumford,
1967). Od 1924. godine otkriveni su novi fosili, ali je njihova kla
sifikacija sporna, isto kao to je i pitanje da li je Auslralopithecus bio, u bilo kojoj mjeri, mesoder, lovac ili stvaralac orua.2
Ipak, veina se istraivaa slae da je A. africanus jeo sve, da je
142
VIII
Antropologija
sluaj neke osobe ili osoba koje, nekim sluajem, nisu posje
dovale oruje ili odjeu a da nisu mogle unajmiti ili dobiti te
stvari od blinjih koji su bili bolje sree. (E. R. Service, 1966)
U meuljudskim odnosima lovako-sakupljakih drutava ne postoji ono to kod ivotinja nazivamo dominacijom. Service kae:
Lovako-sakupljake drube potpunije se razlikuju od ovjekolikih majmuna s obzirom na dominaciju nego bilo koje druge
vrste ljudskih drutava. Kod njih ne postoji nikakvo rangiranje
koje bi se temeljilo na fizikoj dominaciji, niti postoji bilo kakavo superiorno-inferiorno rangiranje koje bi poivalo na dru
gim izvorima moi kao to su to bogatstvo, nasljedne klase i
vojni ili politiki poloaj. Jedinu stalnu prevlast posjeduje sta
rija i mudrija osoba koja moe voditi ceremoniju,
ak i kad neki pojedinci posjeduju vei status ili ugled nego dru
gi, to se manifestira drugaije od dominacije kod ovjekolikih
majmuna. Od osoba visokog statusa u primitivnom drutvu
zahtijeva se velikodunost i skromnost koja se nagrauje samo
panjom i ljubavlju. Neki mukarac, na primjer, moe biti jai,
bri, hrabriji i inteligentniji od drugih lanova drube. Da li e
on imati vei status od drugih? Ne mora biti. Potovanje e mu
biti ukazano samo ako te kvalitete stavi u slubu drutva, u lo
vu, na primjer te pridonese vie divljai koju moe podijeli
ti i ako to uini pravilno i skromno. Dakle, da malo pojednosta
vnimo, vea snaga u drutvu ovjekolikih majmuna donosi veu
dominaciju, rezultat ega je vie hrane, ili vie enki ili bilo
kojih drugih stvari za onog koji dominira: u primitivnom ljud
skom drutvu vea snaga mora se upotrijebiti u korist zajed
nice, a osoba, da bi stekla potovanje, mora se doslovce rtvo
vati i raditi vie za manje hrane. to se tie ena, takav ovjek
obino ima samo jednu enu, kao i svi ostali mukarci.
ini se da su najprimitivnija ljudska drutva istovremeno i ona
u kojima vlada najvea jednakost. To se mora povezati s inje
nicom da, radi vrlo jednostavne tehnologije, drutvo takve vr
ste ovisi o suradnji vie i konstantnije nego bilo koje drugo,
ovjekoliki majmuni uvijek ne surauju i ne dijele, dok ljudi
to ine to je bitna razlika. (E. R. Service, 1966).
Service nam daje sliku autoriteta koji nalazimo kod naroda
lovaca-sakupljaa. U tim drutvima sasvim sigurno postoji potre
bu za upravljanjem grupnim djelovanjem.
157
161
da bi se osvojio ili porazio susjedni narod. Primitivni ratovi uglavnom su naoruani metei, a ne pravi ratovi. Prema Rapaportu,
Turney-Highev rad nije bio naroito dobro prihvaen meu an
tropolozima jer je istakao da su sekundarni prikazi borbi profe
sionalnih antropologa beznadno neadekvatni i katkada jedno
stavno pogreni; smatrao je da su neposredni izvori pouzdaniji,
ak ako i dolaze od amatera etnologa od prije nekoliko genera
cija.17
Monumentalni rad Quincy Wrighta (1637 stranica ukljuujui
opirnu bibliografiju) predstavlja temeljitu analizu ratovanja me
u primitivnim narodima zasnovanu na statistikom usporei
vanju glavnih podataka o 653 primitivna naroda. Nedostatak nje
gove analize je u tome to je vie deskriptivna nego analitina u
klasifikaciji primitivnih drutava kao i raznih oblika ratovanja.
Ipak, njegovi su zakljuci od znaajnog interesa jer pokazuju
statistiku tendenciju koja odgovara rezultatima mnogih drugih
autora: sakupljai, primitivni lovci i primitivni poljoprivredni
ci najmanje su ratoborni. Vii lovci i razvijeniji poljoprivrednici
su ratoborniji, dok su najrazvijeniji poljoprivrednici i stoari
najratoborniji od svih. (Q. Wright, 1965). Ova izjava potvruje
ideju da ratobornost nije funkcija ovjekovih prirodnih nagona
koji se manifestiraju u najprimitivnijim oblicima drutva, ve
njegovog razvitka u civilizaciji. Wrightovi podaci pokazuju da to
je vea podjela rada u drutvu, to je ono ratobornije i da su kla
sna drutva najratobornija od svih. Na kraju podaci pokazuju
da to je vea ravnotea meu grupama i izmeu grupe i okoli
ne, to nailazimo na manje ratobomosti, dok esta naruavanja
ravnotee dovode do poveane ratobomosti.
Wright razlikuje etiri vrste rata obrambeni, drutveni, eko
nomski i politiki. Obrambeni rat odnosi se na narode u ijim
obiajima ne postoji rat i koji se bore samo kada su napadnuti,
u kojem sluaju da bi se branili oni spontano koriste orue i
oruje za lov koje im je na raspolaganju, ali smatraju to nesret
nom okolnou. Drutvenim ratom on misli na rat koji obino
nije previe destruktivan za ivot. (Takvo ratovanje odgovara
Serviceovom opisu rata meu lovcima.) Ekonomski i politiki
ratovi odnose se na ratove iji je cilj prisvajanje ena, robova, si
rovina i zemlje i/ili uz to, odravanje dinastiji, i vladajue klase.
Gotovo svatko dolazi do zakljuka: ako je civilizirani ovjek
lako ratoboran, koliko je tek morao biti ratoboran primitivni o
vjek!18
165
historiju rane poljoprivrede koja moe ii unatrag sve do poetka protoneolitika, oko 9000. g. p. n. e. (J. Mellaart, 1967)21
Trebalo je izmeu 2000 i 3000 godina do novog otkria, koje
je zahtijevala potreba za spremanjem hrane: lonarstva (koare
su se pravile ranije). Lonarstvo je bilo prvi tehniki izum koji
je doveo do razmatranja kemijskih procesa. Zaista je stvaranje
lonca bilo vrhunski primjer ovjekova stvaralatva. (V. G. Childe, 1936).22 Tako moemo u samom neolitiku razlikovati razdob
lje u kojemu se ovjek jo nije bavio lonarstvom i razdoblje lonarstva. Neka starija sela u Anatoliji, kao to su starije naslage
Hacilara, nisu poznavala lonarstvo, dok je Catal Huyuk bio
grad bogat keramikom.
Catal Huyuk bio je jedan od najrazvijenijih neolitskih gradova
u Anatoliji. Iako je 1961. iskopan samo jedan mali dio, i on je bio
dostatan da da najvanije podatke za razumijevanje neolitskog
drutva, njegovih privrednih, drutvenih i politikih vidova.23
Od poetka iskopavanja, iskopano je deset slojeva, najstariji
potjee iz oko 6500. godine p. n. e.
Poslije 5600. godine p. n. e. staro brdo Catal Huyuka bilo je
naputeno, nije poznato iz kojih razloga, i naeno je novo mje
sto na drugoj strani rijeke, zapadni Catal Huyuk. Ovo je izgleda
bilo naseljeno jo barem 200 godina, dok isto tako nije napu
teno, dakako, bez ikakvih znakova nasilja ili namjernog uni
tavanja. (J. Mellaart, 1967)
Jedna od najudnijih karakteristika Catal Huyuka je visok
stupanj civilizacije:
Catal Hiiyiik je mogao sebi priutiti rasko kao to su opsidijanska ogledala, ceremonijalni maevi i metalni predmeti, nedosti
ni za veinu suvremenika. Talili su bakar i olovo i pravili per
le, cjevice, moda i sitno orue, i tako zapoeli metalurgiju
ak u sedmom tisuljeu. Njihovi kameni predmeti iz opsidijana, koji su nalazili na svom podruju, i iz uvezenog kremena
bili su najelegantniji u tom periodu; njihove drvene posude bile
su raznolike i ne ba jednostavne, vunena tekstilna industrija
je u njih bila sasvim razvijena. (J. Mellaart, 1967).
Na mjestima gdje su zakopavali mrtve naene su kozmetike
kolekcije i lijepe narukvice za mukarce. Poznavali su vjetinu
169
1.
2.
3.
4.
5.
194
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.