Tihomila Teak-Gregl

Uvod u prapovijesnu arheologiju

Zagreb, 2004.

FF press
Filozofski fakultet u Zagrebu
Odsjek za arheologiju
Tihomila Teak-Gregl
Uvod u prapovijesnu arheologiju
Zagreb, 2004.

FF press
Udbenici i prirunici
Sv.
Tihomila Teak-Gregl
Uvod u prapovijesnu arheologiju
Zagreb, 2004.
Nakladnik:
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Za nakladnika:
Urednik:
Recenzenti:
Prof. dr. Nives Majnari-Pandi
Prof. dr. Aleksandar Durman

PREDGOVOR
Arheologija nije predmet koji se prouava tijekom obvezatnog osnovnog kolovanja ili
u srednjim kolama. Tek mali njezin dio ukljuen je u programe povijesti. Stoga se veina
studenata arheologije s ovom znanou susree tek na studiju, s minimalnim ili gotovo
nikakvim predznanjem, izuzevi ono to je moda netko od njih potaknut osobnim
zanimanjem proitao - no i tada je uglavnom rije o popularno-znanstvenoj literaturi. Kao i
veina studijskih grupa i studij arheologije zapoinje predmetom koji se zove Uvod u....
Svrha je takvih uvoda da studente-brucoe upoznaju sa znanou, odnosno strukom za iji su
se studij odluili, da upoznaju njezin sadraj, historijat, metode prouavanja, temeljne
pojmove itd. Naime postoji cijeli niz izriaja i pojmova koje rabimo svakodnevno, ali koji u
arheolokoj znanosti imaju neto drukije, specifino znaenje. Sadraj predmeta Uvod u
arheologiju ipak je daleko iri od puke enciklopedijske ili leksikografske natuknice. U svijetu
je tiskan velik broj knjiga tipa Uvod u arheologiju, na razliitim jezicima, iz pera razliitih
strunjaka i znanstvenika. Veina njih objanjava neka opa mjesta, raspravlja neke
zajednike teme, ali su uvijek dobrim dijelom i odraz sredine u kojoj su nastale (drave,
znanstvenog smjera ili kole itd.). Isto tako one su odraz subjektivnih shvaanja i stavova
autora, ma koliko se oni trudili da budu objektivni. Slinih prirunika u hrvatskoj arheolokoj
znanosti, meutim, nema. Kako se ve dugo pokazuje potreba za takvim udbenikom koji bi
studente arheologije, ali i drugih studijskih grupa (primjerice etnologije, povijesti, povijesti
umjetnosti, sociologije) uveo u studij arheologije i olakao im praenje nastave, odnosno
sloenije znanstvene problematike koja se izlae na predavanjima, pokuat emo to uiniti
putem jednostavnije, preglednije i pristupanije pisanog prirunika. I to na hrvatskome jeziku.
Naime, jedan od najeih prigovora vezanih uz ispitnu literaturu, osim da je vrlo opirna, jest
i taj to je ona na razliitim stranim jezicima! Dakako, drimo da je za dananjeg strunjaka i
znanstvenika nuno aktivno i pasivno poznavanje barem dva strana jezika, pa se tome treba
privikavati ve od prvih studentskih dana. Ipak, vano je da studenti usvajaju i hrvatsko
struno i znanstveno nazivlje, a to omoguavaju upravo ovakvi prirunici.
Prva u nizu jest prirunik Uvod u prapovijesnu arheologiju I no on e dobrim svojim
dijelom biti zapravo i opi uvod u arheologiju. tovie cijelo poglavlje pod nazivom to je
arheologija bavi se arheologijom openito. Ali i u kasnijim poglavljima koja su posveena u
prvom redu prapovijesnoj arheologiji mnoge su injenice, promiljanja i zakljuci jednako
dobro primjenjivi i na ostala arheoloka razdoblja. Samo to je ovdje sve objanjeno i
potkrijepljeno primjerima iz prapovijesne arheologije.
Sadraj ovog prirunika proizlazi iz programa studija arheologije vaeeg u Odsjeku
za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. A to znai da se u okviru predmeta
Uvod u prapovijesnu arheologiju odreuje pojam i zadatak prapovijesne arheologije.
Prouavaju se fosilni ljudi, izvori i graa o najstarijim kulturama, kulturnom razvoju
ovjeanstva. Iznosi se periodizacija kultura i civilizacija itavog prapovijesnog razdoblja
prema vremenu i materijalu. Upoznaju se metode istraivanja, temelji stratigrafije, relativne i
apsolutne kronologije, terminologija, te osnove tehnologije i tipologije razliitog orua,
oruja, nakita, keramikih proizvoda itd. Otkrivaju se veze arheologije s drugim znanostima
(geologija, paleontologija, antropologija itd.) koje pridonose boljem prouavanju najstarije
ljudske prolosti. U prvom se redu prouava itavo podruje dananje Hrvatske, ali i sva ona
blia i dalja okolna podruja koja su na bilo koji nain bila povezana i imala utjecaja na
hrvatski prostor, ili pak ona podruja svijeta koja su nezaobilazna u sagledavanju i tumaenju
razvitka ovjeanstva u pojedinim epohama.
Na kraju nekoliko rijei i o samom nazivu, odnosno terminu prapovijest. Do 1990.
godine ovaj se predmet, kao i katedra na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u

Zagrebu, zvao prethistorijska arheologija, s time da se jasno razlikovalo starije razdoblje, koje
se faktiki i nazivalo prethistorijom i ono neto mlae, za koje se rabio naziv protohistorija.
Potonji je termin obuhvaao ona razdoblja (bronano i eljezno doba) koja u odreenim
podrujima svijeta ve pripadaju povijesnim vremenima (tj. razdoblju pisanih dokumenata),
dok su u drugima jo potpuno aliterarna. No mogue je da i o tim krajevima svijeta, odnosno
ljudskim zajednicama i drutvima poneto saznamo i indirektno od njihovih pismenih
suvremenika. Spomenute 1990. godine katedra i predmet su preimenovani u prapovijesnu
arheologiju. Naime prapovijest je u cjelini hrvatska rije (za razliku od prethistorije koja se
sastoji od hrvatskog prefiksa i od rijei grkoga podrijetla) koja oznaava onu najstariju,
prvobitnu, od nas najudaljeniju povijest (dakako, u ovom se sluaju pod povijeu
podrazumijeva sveukupna prolost ovjeanstva, a ne povijest u uem smislu koja poinje tek
s izumom pisma, odnosno s pisanim izvorima). Mnogi, meutim, radije rabe termin
pretpovijest i pretpovijesna arheologija. No tada se povijest tretira u svom uem smislu, jer
spomenuti izraz naglaava da je rije o razdoblju prije povijesti. Smatramo da izraz
prapovijest izvrsno izraava sr toga razdoblja - prefiks pra oduvijek je u hrvatskome jeziku
imao znaenje neeg poetnog, prvobitnog, iskonskog, odnosno naglaava veliku starinu
nekoga ili neega. Eventualno bismo to dugotrajno razdoblje kao i prije mogli podijeliti na
prapovijest (dakle onaj najstariji dio koji ukljuuje starije i mlae kameno doba, te bakreno
doba - danas na katedri definirano kao Prapovijest I) i pretpovijest u smislu vremena koje
neposredno prethodi povijesti u uem smislu rijei, odnosno pojavi pisma i pismenosti te
pisanih dokumenata (a to su bronano, starije i mlae eljezno doba - Prapovijest II). U prilog
terminu prapovijest dodajmo jo i to da je i slubena hrvatska povijesna znanost takoer dala
prednost nazivu prapovijest.

I.

TO JE ARHEOLOGIJA ?

Znatielja o vlastitu podrijetlu, o razvoju ovjeka i ljudskog drutva, pitanja tko je?,
to je?, odakle je?, otkad je?, jedinstveno je obiljeje ljudske vrste prisutno od davnine gotovo bismo rekli staro koliko i ljudski rod. A da bi odgovorio na ta pitanja ovjek je
skupljao sve to je bilo starije od njega samoga, sve to je pripadalo nekom prolom vremenu.
Ostalo je zabiljeeno da je babilonska kraljevna Ennigaldi Nanno (6. st. pr. Kr.) imala zbirku
starina u svojoj sobi palae u gradu Uru. Njezin otac Nabonid, posljednji babilonski kralj
domae krvi (555.-539. pr. Kr.) bio je ivo zainteresiran za starine. Dao je kopati drevni
humak u Agadu pokraj Babilona i otkrio je temelje hrama boice Itar sagraen dvije tisue i
dvjesto godina ranije. Svoja je otkria pohranio u nekoj vrsti muzeja. U klasinoj Grkoj
povjesniar Tukidid (5. st. pr. Kr.) u uvodnim poglavljima svoje Povijesti peloponeskog rata
pie o maloazijskim Karanima koji su neko nastavali Del - svjedoanstvo o njihovoj
prisutnosti na Delu otkriveno je prigodom ienja otoka kada su iskopani drevni grobovi.
Oruje i predmeti u njima nisu bili grkoga podrijetla nego azijskog, slini onima kakvi su bili
u uporabi u Kariji. Ta je injenica Tukididu jasno pokazala da su Karani neko, prije Helena,
ivjeli na Delu.1
Za vrijeme Rimljana starine su se uvale, pokazivale i posjeivale kao spomenici
prolosti. Plinije Stariji u svome djelu Naturalis historia spominje cerauniae za koje se
vjerovalo da su imale maginu mo.2 Rije je zapravo o izduljenom, glatkom kamenju koje se
pomalo nalazi posvuda, a popularno je zvano pietra del fulmine. U 4. je st. sv. Helena,
majka cara Konstantina Velikoga, kopala na mjestu Kristova raspea ne bi li nala
materijalnih tragova toga dogaaja.3 Za starija razdoblja nemamo takvih direktnih pokazatelja,
no brojne legende, mitovi, sage i prie raznih naroda, poglavito one o stvaranju svijeta i ljudi
te o bogovima, svjedoe da je pitanje vlastitog postanka i vlastita prolost oduvijek zanimala
ovjeka. Na toj ljudskoj znatielji temelji se znanost to je zovemo arheologijom. Sam naziv
dolazi od grkih rijei: = star i = rije, govor, pripovijest, vijest, povijest,
rasprava, istraivanje. I rije postojala je ve u klasinoj Grkoj, ali u svom
prvobitnom, doslovnom znaenju = prianje starih pria. 4 Arheolozi su pak bili zapravo
glumci ija su specijalnost bile uloge temeljene na starim legendama i priama, odnosno
mitovima.
U dananjem smislu, tj. kao sustavno istraivanje i prouavanje svega staroga,
odnosno kao znanost koja opisuje i tumai proteklu stvarnost, koja je rekonstrukcija
1

Tucidid (I,8) Gusari su osobito bili otoani, kakvi su bili Karani i Feniani, jer su naselili najvie otoka. A dokaz je
tomu ovo: Kad su Atenjani u ovom ratu istili Del od grijeha i uzeli sa sobom lijesove pokojnika, koji su bili na tom otoku,
preko polovice je bilo Karana, a prepoznali su ih po ratnoj opremi sahranjenoj zajedno s njima i po nainu, kako ih jo sad
pokapaju.
Plin. (n.h. XXXVI, 51)

Sv. Helena ili Jelena Kriarica (Flavia Iulia Helena), majka rimskoga cara Konstantina Velikoga, obratila se na
kranstvo nakon Konstantinove pobjede nad suparnikom Maksencijem 312 g. Pria se da je K. za vrijeme te bitke imao
vienje u kojem je vidio Krista sa zastavom i natpisom In hoc signo vinces = u ovom e znaku pobijediti. K. je postao
kranin i tu poruku uzeo kao svoje geslo. Njegova se majka pak u svojoj osamdesetoj godini zaputila na hodoae u
Jeruzalem gdje ju je osobito zanimalo brdo Kalvarija, pa je ondje poduzela vie iskopavanja. Naposlijetku je, kau,
pronala tri kria i natpis Iesus Nasarenus, rex Iudaeorum to ga je Poncije Pilat bio dao pribiti na Isusov kri. Pri kasnijim
iskopavanjima pronaeni su i avli kojima je Krist bio prikovan na kri. Dva je avla dala sinu koji je od jednoga nainio
znamen na opremi svoga konja, a drugi je stavio na svoju kacigu. Sv. Jelena se obino ikonografski prikazuje s
kraljevskom krunom na glavi, a u ruci dri Isusov kri, a uz to nosi eki i avle.

Grki povjesniar Tukidid (5. st. pr. Kr.) u svom poznatom djelu Povijest peloponeskog rata u prvoj knjizi (I, 1-2)
daje sintezu starije grke povijesti. Tu sliku prolosti izrijekom naziva arheologijom te se spomenuta poglavlja najee i
citiraju kao Tukididova arheologija.

cjelokupnog ivota ovjeanstva, rije je oivio u 17. st. Jacques Spon, francuski putopisac i
arheolog. 5
ARHEOLOGIJA - POVIJEST
Ako je temeljni cilj arheologije razotkrivanje i tumaenje ljudske prolosti, u emu se
ona razlikuje od povijesti? Hrvatska rije povijest dolazi od glagola povjedati, kazivati, slino
kao to je meunarodni izraz historija proiziao iz grkog glagola = ispitivati,
istraiti, kazivati ono to se doznalo. Ukoliko povijest shvatimo u najirem smislu toga pojma,
odnosno kao znanost koja prouava sva protekla zbivanja vezana uz ovjeka, onda dolazimo
do zakljuka da su ciljevi arheologije i povijesti isti: otkriti, spoznati i protumaiti prolost
ovjeanstva. Razliiti su, meutim, izvori pomou kojih se dolazi do tih spoznaja i metode
koje se primjenjuju u otkrivanju i obradi izvora. Dok se povijest temelji u prvom redu na
pisanim i slikovnim izvorima, arheologija poiva na materijalnim, predmetnim izvorima,
odnosno na svim materijalnim ostacima i tragovima ljudi prije nas.
Poloaj prapovijesti u okvirima povijesti
S obzirom da je pismo relativno nov izum, stvoren oko 3 500. g. pr. Kr. u
Mezopotamiji,6 a konvencionalni povijesni izvori poinju upravo uvoenjem pisma, moemo
rei da najvei dio istraivanja i prouavanja ljudske prolosti (99% ako uzmemo da prolost
ovjeka poinje prije 3 milijuna godina) pripada podruju arheologije, a vrlo mali povijesti u
uem smislu. No tumaimo li povijest u njezinom irem smislu u kojem ona oznaava cijelu
prolost ovjeanstva, tada je moemo podijeliti u dva temeljna odsjeka:
a) a) prapovijest, odnosno prolost ovjeanstva prije pojave pisma, ije se prouavanje
temelji na materijalnim ostacima i tragovima (orue, oruje, predmeti svakodnevne
uporabe, graevine i njihovi tragovi, tragovi u prirodi);7
b) povijest tj. prolost ovjeanstva nakon pojave pisma
Jedan bolivijski arheolog koji se uglavnom bavi tamonjim Indijancima, napisao je da
je ideja o prapovijesti zapadni koncept prema kojemu ona drutva koja nisu razvila pismo ili
neki ekvivalentni sustav grafikog prikaza, nemaju povijesti. Ipak, gore predoenu podjelu ne
5

Zanimljivo je napomenuti da je J. Spon u svojim putoestvijama dospio i do Splita gdje je prouavao Dioklecijanovu
palau.

Najstarijim pisanim izvorom zasad se smatra glinena ploica iz Kia (Sumer) na ijem se licu i naliju nalaze
urezani slikovni natpisi-piktogrami. Oni sadre znakove za glavu, ruku i nogu, za saonice i vridbu te za neke brojeve.
Ovom pismu na ploicama prethodio je sustav jednostavnih oznaka ugrebenih na povrinu uplje glinene kugle. U njoj su
se drali mali glineni znakovi koji su predstavljali razliitu robu (koze, ovce, vreve itd.). Znakovi ugrebeni na povrinu
biljeili su sadraj kugle-posude. Mogue je da su Sumerani jo i ranije slinim rudimentarnim pismom pisali na nekom
organskom materijalu koji se,dakako, nije sauvao. No isto je tako mogue da nisu Sumerani izumili pismo nego da su ga
preuzeli od nekog starijeg, jo neidentificiranog naroda koji je naseljavao Mezopotamiju prije njih. Nakon to su u Tartariji
(Transilvanija-Rumunjska) otkrivene sline ploice s gotovo identinim piktogramima, a koje su se nakon analize
radioaktivnog ugljika pokazale starijima od ploice iz Kia, pojavila se teorija o nastanku pisma u Podunavlju. No bez
obzira na pitanje primata Sumerani su bili ti koji su razvili i postupno usavravali pojmovno pismo da bi ga pretvorili u
sustav znakova sa sve izrazitijim fonetskim osobinama

Francuski znanstvenik Paul Tournal (1805. 1872.) stvorio je 1833. izraz priode anti-historique za razdoblje
ljudske povijesti prije vremena pisanih dokumenata. S vremenom je taj izraz pretvoren u preistoire prehistory
prethistorija odn. prapovijest.

treba tako tumaiti, nego upravo u smislu da je itava ljudska prolost povijest, a onaj njezin
dio bez pisma nazivamo prapovijeu.
ARHEOLOGIJA - ANTROPOLOGIJA
Arheologija je antropologija - ili nije nita izreka je amerikih arheologaantropologa Gordona Willeya i Philipa Phillipsa u njihovoj vrlo utjecajnoj knjizi Method and
Theory in American Archaeology objavljenoj 1958. godine. U stvari ta je izreka postala
vodeim sloganom moderne amerike arheologije i mnogi je povezuju s pojavom tzv. nove
arheologije, premda zaetke takvoj definiciji arheologije nalazimo ve krajem 19. st.
Ameriki arheolozi arheologiju vide kao antropologiju, a sebe same kao antropologe. Oni
studiraju na sveuilitima u odsjecima ili odjelima za arheologiju, ali i antropologiju, bave se
znanstvenim radom u antropolokim institutima, sudjeluju u antropolokim istraivanjima.
Arheologija je prolo vrijeme od antropologije tvrdi Lewis Binford. Amerika je
arheologija gotovo od samog svog poetka bila usmjerena na istraivanje ivota amerikih
Indijanaca i brzo je dola do spoznaje da je ivot suvremenih amerikih Indijanaca vrijedan
intelektualni putokaz za interpretaciju ostataka prolosti. Amerika je arheologija, dakle,
ukorijenjena u kulturnoj antropologiji (odnosno etnologiji i etnografiji) amerikih
domorodaca, za razliku od europske koja je poivala na prouavanju geolokih vremenskih
relacija i klasinih starina. Stoga se u europskoj tradiciji pojam arheologije zadrao kao dio
povijesti ili paleontologije, a ne kao sastavni dio antropologije. No to to zapravo znai i
kojem se stavu treba prikloniti? to je uope antropologija? U najirem smislu polazei od
samog termina (gr. = ovjek i = znanost) to je prouavanje ovjeka:
njegovih fizikih, odnosno biolokih osobina kao ivoga bia i njegovih jedinstvenih
nebiolokih osobina koje zovemo kulturom. No tako definirana antropologija bi progutala
cijeli niz znanosti kao to su sociologija, psihologija, politologija, ekonomija, povijest,
humana biologija, pa ak i filozofija, lingvistika, knjievnost. A mnoge su od spomenutih
znanosti kao samostalne discipline definirane mnogo prije antropologije. Cjelokupni spektar
antropologije moemo klasificirati prema sadraju na fiziku i kulturnu, a prema razdoblju na
daleku prolost, te nedavnu prolost i sadanjost. Fizika ili bioloka antropologija prouava
ljudske fizike ili bioloke osobine i njihov razvoj i promjene. U okvirima kulturne
antropologije izdvajaju se lingvistika (historijska, deskriptivna i strukturalna), etnologija
(kulturna antropologija u uem smislu) i arheologija.
1. etnologija - neki je jo zovu kulturnom ili socijalnom antropologijom - prouava i analizira
ljudsku kulturu i drutvo irom svijeta, pokuava ustanoviti kako se razliiti kulturni
elementi isprepliu i mijenjaju u stvarnom ivotu suvremenih zajednica
2. lingvistika - bavi se samo jednim segmentom ljudske kulture, jezikom, analizirajui ga do
najsitnije pojedinosti: prouava njegovu fonoloku strukturu, odnos izmeu jezika i misli,
kako se jezini sustavi mijenjaju tijekom vremena, strukturalnu osnovu pojedinog jezika
itd.
3. arheologija - prouava prola drutva i kulturne sustave koji vie ne postoje, a kroz
njihove materijalne ostatke
*
Arheologija je dakle znanost koja sustavno istrauje, otkriva, prouava i objanjava
proteklu stvarnost ovjeka na osnovi stvarnih, materijalnih izvora, odnosno na osnovi
materijalnih ostataka samoga ovjeka, njegovih izraevina, te razliitih tragova koje je ostavio
u svom okoliu. Kako je u sreditu zanimanja arheologije ovjek, arheologija pripada
grupaciji humanistikih znanosti (humanity), a s obzirom da prouava prolost ona je

povijesna znanost. No praktine arheoloke metode pomou kojih se analiziraju materijalni

izvori i stvara zakljuna slika bliski su i prirodnim znanostima (science), primjerice skupljanje
podataka, provoenje pokusa, stvaranje modela, postavljanje radne pretpostavke te njezino
testiranje. Arheologiju, dakle, ini otkrivanje materijalnih izvora (fizika aktivnost na terenu
odn. iskopavanje), ali i razliite, podrobne analize u laboratoriju, te konano intelektualno
preispitivanje to znae otkriveni izvori za i u ljudskoj prolosti. Vaan segment arheologije
jest konzervacija tj. ouvanje svjetske kulturne batine nasuprot nepromiljenog unitavanja i
bezumne pljake. Ovakav spoj potrage, opasnosti, pustolovine i uzbudljivosti ini arheologiju
izrazito privlanom znanou te je ona esto predmetom i temom knjievnosti, filma, stripa i
slino, ali i plodno tlo za pojavu brojnih pseudo-arheologa, lanih strunjaka i znanstvenika
koji nastoje objasniti nerazjanjene tajne, izgubljene civilizacije, narode, gradove, potonula
kopna.
CILJEVI I ZADACI ARHEOLOGIJE
Do konca 19. st., a ponegdje i dulje, cilj arheologije bio je predstavljanje materijalne
kulture davnih vremena. S obzirom da su mogunosti ouvanja ostataka u zemlji vrlo
ograniene, smatralo se da samo najtrajnije ljudske izraevine mogu doprijeti do nas, a da je
nemogue traiti i prouavati nematerijalne aspekte ljudske kulture kao to je drutvena
organizacija ili vjersko poimanje. Takav je stav naveo veinu arheologa da se ogranie na
klasificikaciju stotina nalazita i goleme koliine raznovrsnih predmeta. Rezultat su bili
nebrojeni, paljivo poredani opisi nalaza i nalazita u tisuama lanaka ili pretrpavanje
muzejskih polica, vitrina i depoa davnim ljudskim izraevinama. Sve su one opisivane kao
beivotne kataloke jedinice, a rijetko se ili gotovo nikada prema njima odnosilo kao prema
proizvodima inventivnoga ljudskog duha. Pedesetih godina 20. stoljea mnogi arheolozi
uviaju kako brojni nalazi, svrstani u slijed ljudske kulture, daju zapravo vrlo ogranienu
sliku prapovijesnog drutva, kako nita ne govore o razlozima velikih promjena kojima bivaju
podvrgnuta prapovijesna drutva. A upravo je arheologija ona znanost koja jedina moe
dijakroniki (u razvoju kroz razliita vremenska razdoblja) promatrati pojave u rasponu od
desetina i stotina tisua godina. Stoga se pozornost znanstvenika sve vie usmjerava prema
prouavanju naina na koji su pradavni ljudi ivjeli, kako su se prilagoavali i kako su
iskoritavali svoj okoli, to znai da na vanosti dobivaju ekoloki imbenici. Ne
zadovoljavaju se tek opisom ovjeka i njegova ponaanja u prolosti, ve trae objanjenja za
kulturne promjene, razloge zbog kojih se ljudsko drutvo i njegova kultura razvijalo u
vremenu i prostoru. Za takav pristup nije vie bilo dovoljno pregledati, opisati i prouiti
razliite sauvane predmete poput orua, oruja ili keramikih posuda ili ostatke graevina.
Trebalo je prikupiti i temeljitim analizama podvrgnuti i polomljene ivotinjske kosti, svaku i
najsitniju sjemenku, kao i najmanji ostatak bilo kakve hrane. Tlo, vegetacija, izvori i opskrba
vodom kao i zemljopisna obiljeja, sve je to igralo ulogu u oblikovanju naina ivota
prapovijesnih ljudi. ezdesete godine 20. stoljea donijele su znaajne promjene u
teoretskom pristupu arheologiji, te u njezinim metodama. Nove generacije arheologa suoene
s golemim koliinama podataka, prikupljenim posvuda po svijetu, koje pohranjuju u
raunala, razvijaju nove znanstvene metode istraivanja i statistike tehnike. Glavni
zastupnik novoga pristupa interpretaciji arheolokih problema bio je Lewis Binford, a sam
pokret u arheolokoj znanosti prozvan je najprije od strane kritiara, ali potom i od njegovih
pristaa novom arheologijom. Ona je, kao i cijela amerika arheologija, sastavni dio
antropologije. Novi teorijski pristup paljivo razvija istraivake hipoteze koje se testiranjem
mogu ili ne moraju odbaciti. to vie takvih provjera neka hipoteza preivi to je uvjerljivija,
ali nikad apsolutno dokazana. Umjesto pretpostavke da uvjeti ouvanja odreuju koliinu
informacija koje moemo dobiti o prapovijesnim drutvima, sada se polazi od pretpostavke da

su svi apekti ljudske kulture, i oni materijalni i oni nedodirljivi (poput vjerskih uvjerenja)
sauvani (indirektno, naravno) na arheolokim lokalitetima i da se svi mogu na neki nain
zabiljeiti. No za to su potrebne krajnje rigorozne metode i precizno usmjerena istraivanja.
Ne samo da se mogu zabiljeiti ti nedodirljivi aspekti ljudske kulture nego je mogue razviti
hipoteze o samom procesu koji je doveo do promjena u ljudskoj kulturi. A da bi bile valjane
one se moraju moi testirati, provjeriti na arheolokoj grai. Tradicionalni su arheolozi
gledali arheologiju kao slagalicu, a njihov je zadatak bio piecing together the past
/sastavljanje prolosti, spajanje dijelova prolosti/, kao to ree Gordon Childe. Umjesto toga
sada je poeljna procedura u kojoj se prvo formulira hipoteza, konstruiraju modeli te stvaraju
zakljuci o njihovim posljedicama. Promiljanje se, dakle, kree obrnutim putem, od opih
pretpostavki prema pojedinanim prosudbama (dedukcija) umjesto prijanjeg izvoenja opih
zakljuaka na temelju pojedinanih injenica (indukcija). Zato je nuan takav pristup? Zato
jer nalazi postoje u sadanjosti i mrtvi su (statini), a nas zanima dinamika prolosti.
Hipotetiko-deduktivni pristup je pokuaj da se premosti taj jaz izmeu onog to nas zanima,
a ne moemo direktno promatrati (tj. ljudsku prolost) i onog to imamo (njezine materijalne
tragove).
Zakljuimo, dakle, da krajnji cilj moderne, suvremene arheologije nije puko
opisivanje i prouavanje predmeta nego iscrpno i sveobuhvatno prouavanje ljudskog roda,
odnosno promjena koje su mu se dogodile u posljednjih nekoliko milijuna godina.
Arheologija eli stvoriti jasnu sliku kako su ljudi ivjeli i kako su iskoritavali svoj okoli, ali
i shvatiti zato su ba tako ivjeli, zato su razvili odreeni nain ponaanja, ona nastoji
sagledati, spoznati i objasniti neprestane procese kulturnih mijena (procesualna arheologija).
PODJELA ARHEOLOGIJE
Golemo je i raznoliko podruje istraivanja arheologije, kako u vremenskim tako i u
prostornim okvirima. Stoga je ve s poecima razvoja arheologije kao znanosti poetkom 19.
st. dolo i do specijalizacija unutar toga velikog podruja. Ve tada naime nije bilo svestranih
znanstvenika koji bi bili strunjaci i za Egipat i za klasinu Grku, ili pak predrimsku Galiju
ili sjevernoeuropske megalite. Iz praktinih se razloga ve tada poelo dijeliti arheologiju,
najprije prema odreenim vremenskim kriterijima, a potom i temeljem nekih drugih,
specifinih kriterija:
Kronoloka podjela (po vremenskim razdobljima)
Arheologija je podijeljena u vie velikih vremenskih razdoblja. Obuhvaa raspon od
trenutka kada je homo habilis nainio prvo grubo orue do vremena ije su granice odreene
konvencijom i stoga podlone promjenama. I ovdje moemo najprije provesti grubu podjelu
na prapovijesnu arheologiju i povijesnu arheologiju. Naime potonja prouava sve one aspekte
ivota tijekom povijesnih razdoblja za koje nedostaju podaci u pisanim izvorima, tj.
popunjava praznine u pisanim dokumentima i primjenjiva je sve do dananjih dana. Povijesni
izvori biljee uglavnom politika i vjerska dogaanja, dok detalje obinog svakodnevnog
ivota vrlo esto izostavljaju. Povijesna arheologija upotpunjena detaljnim pisanim izvorima
o onome to arheolozi kopaju omoguuje provjeru valjanosti metodologije, to je potom bitno
za izgradnju teorije.
Predloena podjela arheologije
temelji se na hrvatskoj, odnosno europskoj
perspektivi i kao takva ne mora biti i nije primjenjiva na itav svijet.

I.

prapovijesna arheologija - arheologija razdoblja prije pojave pisma; izuzetno iroko

i golemo podruje koje se dalje moe dijeliti na niz cjelina o emu e jo biti govora

II.

povijesna arheologija
1. arheologija prvih visokih civilizacija (tj. zemalja prvoga pisma) Mezopotamije,
doline rijeka Nila, Inda i Hoanghoa
2. antika arheologija - arheologija grkog i rimskog svijeta i zemalja koje su u
starome vijeku bile pod utjecajem spomenutih kultura
a) klasina arheologija - arheologija matinih podruja Grka i Rimljana
b) provincijalna arheologija - arheologija antike civilizacije u zemljama izvan
kolijevki klasine kulture
1. ranokranska arheologija - prouava cjelinu ranih kranskih ostataka, od onih
koji svojom umjetnikom vrijednou predstavljaju i predmet prouavanja
povjesniara umjetnosti (arhitektura, crkveni namjetaj, skulptura) do grobnih
konstrukcija i jednostavnih zemljanih raka), ali i literarne izvore, povijesna i
knjievna djela, epigrafske spomenika te sve ostale izraze nastajueg kranskog
svjetonazora.
1. srednjovjekovna arheologija - prouava razdoblje srednjega vijeka od propasti
Zapadnoga Rimskog Carstva u 5. st. i seobe naroda do stvaranja novih etnikih
zajednica i oblikovanja njihovih drava. To je vrijeme stvaranja novog kulturnog
identiteta koji je dijelom ukorijenjen u rimskoj civilizaciji, ali i snano pod utjecajem
zapadnoga kranstva
a) arheologija seobe naroda, rani srednji vijek
b) visoki srednji vijek
6. arheologija novoga vijeka
7. industrijska arheologija

Ova se podjela, dakako u svim vremenskim razdobljima moe kombinirati i s

prostornim ili etnikim kriterijima (kao to je primjerice odreenje antike arheologije
vezano za prostore nastavane ili osvajane od strane Grka i Rimljana)
Arheoloke specijalizacije (posebne arheologije)
Odreuju se prema zemljopisnim cjelinama, na osnovi metodologije prikupljanja
izvora i podataka, s obzirom na odreene aspekte ljudskog ivota i ponaanja, prema
ciljevima koje se eli postii itd. Primjenjive su kroz sva kronoloka razdoblja:
arheologija okolia - prouava ovjekov pristup uporabi biljaka i ivotinja, ovjekove
prilagodbe promjenama okolia itsl.
podvodna arheologija - prouava materijalne ostatke i tragove ispod povrine vode, od
izvora i zdenaca do brodoloma, luka i potonulih gradova u rijekama, jezerima i morima.
Iako su prva podvodna istraivanja zabiljeena jo 1854. g. 8 stvarna, sustavna podvodna
istraivanja maha su uzela tek nakon II. svjetskog rata kada je razvijena i nuna tehnologija

Te je godine Adolphe Morlot, nosei na glavi vedro sa staklenom prednjom stranom, koristei se pijukom i mreom za
leptire, otkrivao ostatke na dnu enevskog jezera.

 etnoarheologija - prouava suvremene ljude i ljudska drutva i njihovu materijalnu kulturu

sa ciljem boljeg razumijevanja arheolokih izvora i podataka
zrana arheologija - zapravo jedna od metoda prikupljanja podataka i otkrivanja
arheolokih nalazita
Ovaj niz moe se nastavljati u nedogled, spomenimo jo socijalnu arheologiju,
kognitivnu arheologiju, arheologiju proizvodnje i tehnologije, geoarheologiju, zooarheologiju,
astroarheologiju itd.

II.

POVIJEST PROUAVANJA I ISTRAIVANJA PRAPOVIJESTI

Pristup prapovijesti i njezinom prouavanju moemo pratiti kroz tri osnovne faze.
Prva je spekulativna, druga je kolekcionarska, a trea analitika.
Jo prije stoljee i pol i visoko su obrazovani znanstvenici jedinom apsolutnom
istinom drali Biblijsku legendu o Stvaranju, odnosno da je Bog stvorio Svijet u sedam dana.
U 17. st. irski nadbiskup James Usher prema Biblijskim je spisima izraunao da je svijet
stvoren 4004. g. prije Krista.9 Taj je proraun, dakle, ostavljao svega est tisua godina za
ljudsko postojanje. Drukije gledanje nastupilo je tek 1859. g. s Darwinovom teorijom
prirodnog odabira koja pretpostavlja drukije objanjenje podrijetla ovjeka pa ujedno i
ostavlja daleko vei vremenski prostor za ljudsku prisutnost na Zemlji.
Sve to je dolo do nas iz vremena poganstva zavijeno je gustom maglom: to pripada
vremenskom prostoru to ga ne moemo mjeriti. Znamo da je starije od kranstva, ali je li to
nekoliko godina, nekoliko stotina ili ak tisua godina, to moemo samo nagaati. rijei su
danskoga znanstvenika Rosmusa Nyerupa (1759. 1829.). Danas moemo dobrim dijelom
prodrijeti kroz tu maglu - ali to nije samo zbog novih otkria (ona su i prije bila poznata, a
arheoloka graa leala je oko nas odavno) nego zato to smo nauili postaviti prava pitanja i
jer smo razvili prave metode kako odgovoriti na njih.
Svako vrijeme ima svoj pogled na prolost: ideje, teorije i metode stalno se mijenjaju.
Ljudi su odavno razmiljali o svojoj prolosti i veina kultura ima svoje mitove koji
objanjavaju zato je ovjek takav kakav je. Grki pjesnik Heziod (8. st. prije Krista?) u
epskoj poemi Poslovi i dani dijeli ljudsku prolost na 5 stupnjeva:
1. Doba zlata i besmrtnika koji su u miru i blagostanju ivjeli u svojoj zemlji s mnogo
dobrih stvari
2. Doba srebra kada su ljudi bili manje plemeniti
3. Doba bronce vrijeme je tvrdih i okrutnih ratnika
4. Doba epskih junaka
5. Doba eljeza vrijeme je jada i tekih briga, kada se ovjek nikad ne odmara od
napora, ni danju ni nou - to je pjesnikovo vlastito doba.

sluio se biblijskim podacima o broju doivljenih godina pojedinih osoba, primjerice Noa je ivio 950 godina, Metuzalem
969 godina itd.

Zlatan najprije rod su stvorili smrtnik ljud

Besmrtni bogovi koji na Olimpu imaju kue,
A to je onda bilo kad Krono vladae nebom.
Kao bogovi ljudi su ivjeli bezbrine due,
Od svake muke daleko, bez jada, nit im je starost
Prijetila bijedna, jednako uvijek su krepke im bile
Noge i ruke u naporu, izvan nevolje svake,
Kao svladani snom su umirali. Sve im bje lijepo:
Zemlja je njima itorodna plodove nosila uvijek,
Sama od sebe, obilno i mnogo: po volji mirno
Oni su poslove svoje obavljali u svakom dobru,
Bogati stadom i besmrtnim bili su bozima mili.
A kada ovo ljudsko pod zemljom ieznu pleme,
Odlukom Zeusa monog, oni su postali dusi
Dobri i skloni, zemaljski, uvari smrtnika ljudi,
Koji no uvaju pravdu i paze na zloine drske:
Oblakom zaodjeveni, idui svuda po zemlji,
Darivaju blago - takovu imaju vladarsku slubu.
Drugo su zatim pleme, srebrno, slabije mnogo,
Nebeski stvorili bozi, to na Olimpu ive,
Preanjem onom zlatnom ni rastom slino ni duhom.
Stotinu ljeta se djeak u brine hranio majke,
Lud se i nejak igrao, ive u roenoj kui,
A kad su dozreli poslije, u zrelo doavi doba,
Kratko ivljahu vrijeme, trpei svakakve boli
Zbog nerazbora svoga, jer nisu se uvati znali
Da vrijeaju jedan drugoga, niti su ikako htjeli
tovati bogove nit im rtve prinositi svete,
Kao to zakon trai. Zato ih Kronovi Zeus,
Razljuen , zbrisa sa zemlje, jer nisu dovali asti
Kad je i ovo ljudsko zemlja pokrila pleme,
Ljudi su nazvali i njih podzemni blaeni dusi,
Ali drugoga reda.Ipak im pripada slava.
Zeus otac je opet i tree stvorio pleme,
Mjedeno, onom srebrnom ba ni u emu slino,
Ko od jasena tvrdo i strano. Aresa boga
Jadovna djela njima bijahu mila i obijest.
Nisu se hranili kruhom, okrutna bijahu srca,
Bili su nezgrapni, silovito snani, s ramna
Ruke pogubne visjele njima niz golemo tijelo,
Od mjedi bilo oruje, mjedene bile im kue,
Mjeu su teili zemlju, za eljezo ne znaju crno.
Vlastitim rukama svladani oni su pali u propast,
U gliboviti stan strahote podzemnog Hada,
Neslavno, Smrt ih je strane, kakvi su upravo bili,
Uzela crna i svjetlost napustie sjajnoga sunca.
Nakon to je i ovo pleme pokrila zemlja,
etvrto tad je po redu stvorio Kronovi Zeus,
Pravednije i bolje, na mnogohranoj zemlji;
Bjehu to ljudi boanski, polubogovi zvani,

A prije nas su oni na beskrajnoj ivjeli zemlji.

jedne je od njih rat i bojna ubila vreva,
Drugi u kadmijskoj zemlji, pod Tebom sa sedmero vrata
Padoe bijui bitku za stada Edipa kralja,
Trei, kad u laama, preko bezdana morskog,
Krenue prema Troji poradi Helene lijepe.
Neke je tamo smrtna onda zadesila svrha;
Njima je Kronovi Zeus daleko od ljudi dao
ivot i boravite, tamo na kraju zemlje,
Daleko od besmrtnika, a Krono vladar je njima.
Na otoku blaenih oni stanuju, bezbrina srca,
Tamo gdje je Okean dubokih, vrtlonih voda.
Sretni heroji kojima medene plodove nosi
Triput godinje zemlja, obilnu dajui hranu.
Kamo li sree da nisam dioniar petoga roda,
Ve da sam prije umro il da sam kasnije roen.
Ovo je gvozdeno pleme i njega nikada nee
Dnevna minuti muka i tuga, pa ni po noi.
Bozi e ljudima jadnim teke zadavati brige.
ipak, zlu e se njinom poneko dobro primijeat.
(Heziod: Poslovi i dani, preveo A. Bazala, pjesniki dotjerao N. Milievi, Matica
hrvatska, Zagreb 1970.)
Heziod izraava jedan zapravo staroorijentalni stav o daleko sretnijoj prapovijesti
ljudskoga roda - o zlatnom dobu nakon kojega slijedi pad morala, nestanak sretnih vremena
itd. Ista je misao prisutna i u Starom zavjetu te u Ovidijevim Metamorfozama. Suprotni stav
da je poetak potpuno prirodan, bez kulture, bez morala i vjere - nastao je vjerojatno u 5. st.
pr. Kr., a najbolje se zrcali u mislima grkog filozofa Demokrita da prvi ljudi nisu imali kua
ni odijela, niti su poznavali uporabu vatre nego su do toga dolazili postupnim saznanjem. Tim
putem slijedi i Tit Lukrecije Kar u djelu De rerum natura - O prirodi (98.-55. g. pr. Kr.) u
petom pjevanju koje nosi naslov Kozmologija i povijest kulture:
Sada, moj Memije, lako ti sam upoznati moe
Nain, na koji neko je naena eljeza narav.
Prvo im oruje ruke i nokti bjehu, pa zubi, Arma antiqua manus, ungues dentesque
fuerunt
Kamenje zatim i granje, to svaki ga otre sebi, Et lapidus, et item silvarum fragmina
rami
Konano, plamen i vatra, otkada bi poznata ova. Posterius ferri vis est aerisque
reperta,
Kasnije eljeza vrijednost i bakra spoznata bjee. Sed prior aeris erat, quam ferri
cognitus
Bakra poraba prije poznata bjee, no gvoa, usus
Zato jer narav mu mnogo je meka, ima ga vie.
Obraivahu bakrom tad zemlju, i ratove bakrom
Strane zametahu, bakrom i rane zadavahu silne,
Otimahu njim stoku i polja, jer oruju ovom
Bakrenom morae sve se pokorit, bez oruja, golo.
Istom, kad pomalo ma u porabu gvozdeni doe,
Zabaena bi posve tad pojava bakrenog srpa;
Sada tek poee tlo da zemlje prekapaju gvoem,

Sada tek mogahu bit se uz oruja jednaki uvjet.

(Tit Lukrecije Kar: O prirodi; preveo Marko Tepe, Matica hrvatska, Zagreb 1952.)
Sve je ovo bila tek spekulativna faza, odnosno faza promiljanja, ali bez iskopavanja.
Ozbiljna istraivanja spomenika i artefakata prolosti poinju s renesansom u 15. stoljeu.
Zanimanje je isprva potpuno literarno, no pomalo se javlja elja da se identificiraju stvarna
mjesta i dogaaji spominjani u starim knjievnim i povijesnim djelima. Plemii i bogatai
poinju osnivati kabinete kurioziteta u kojima uvaju stare novie te neobine i drevne
predmete uz egzotine minerale10. Arhitekti poinju prouavati i kopirati ostatke rimskih
graevina, koristiti originalne rimske skulpture u ureenju palaa svojih gospodara. Andrea
Palladio istrauje ruevine u Palestrini i Rimu dok Pirro Ligorio iskopava Hadrijanovu vilu u
Tivoliju. Ova faza istraivanja kulminira u Italiji iskopavanjima Herkulaneja 1709. i Pompeja
1748. godine. Poticaj za ta iskopavanja doao je od strane Burbonske dinastije napuljskih
kraljeva koja je klasinim kipovima eljela popuni svoju kraljevsku zbirku. Zanimanje za
starine postoji i na sjeveru Europe, daleko od civiliziranih sredita Grke i Rima, gdje se
prouavaju lokalni spomenici prolosti. Oni najuoljiviji, koji od davnine privlae pozornost,
jesu velike kamene graevine, grobnice i hramovi po sjeverozapadnoj Europi i u Britaniji. U
Engleskoj je zanimanje za starine proisteklo iz topografskih pregleda tijekom 16. stoljea.
John Leland, imenovan kraljevskim antikvarom, proputovao je Englesku i Wales u potrazi za
antikim spomenicima. Tako su Stonehenge i Hadrijanov zid, uz mnoge druge spomenike,
nali svoje mjesto u njegovu djelu Britannia iz 1586. godine. U Francuskoj arheoloku strast
u 17. st. raspiruje otkrie Hilderikova groba, franakog kralja iz 5. stoljea. Ubrzo potom
poinje i iskopavanje megalitskih spomenika pokraj Carnaca. Amerikanci prvo strunoznanstveno iskopavanje u povijesti amerike arheologije pripisuju Thomasu Jeffersonu
(1743-1826), treem predsjedniku SAD-a, koji je 1784. g. planski kopao jarak ili sondu u
grobnom humku na svom posjedu u Virginiji: dotada su ljudi u Americi smatrali da stotine
neistraenih tumula istono od Misisipija nisu podigli Indijanci nego mitska i nestala bia, tzv.
rasa Mound Buildera. Jefferson je prii pristupio znanstveno i proveo iskopavanje. Uoio je
da ima vie slojeva, da su ljudske kosti u donjim slojevima slabije ouvane, pa je zakljuio da
se u tumul viekratno naknadno ukopavalo. No veina iskopavanja i u Europi po. 19. st. nije
bitno unaprijedila arheologiju jer su svi nalazi interpolirani u okvire biblijskog tumaenja
nastanka svijeta. Trebalo je prvo doi do spoznaje o velikoj starosti ovjeka, puno veoj od
6000 godina. Francuski carinski inspektor Jacques Boucher de Perthes 1841. g. objavljuje
uvjerljivi dokaz o istovremenosti ovjeka tj. kamenih izraevina ljudskih ruku i izumrlih
pretpotopnih ivotinja, to je znailo da je ovjek stariji od biblijskog Potopa. U tome je
vanu ulogu odigrao i Charles Darwin i njegovo djelo o Podrijetlu vrsta - u kojemu
inaugurira svoj koncept evolucije.
1870-tih godina britanski antropolog Edward Tylor sagledavao je razvoj ljudske vrste
kroz tri etape: najranije prapovijesne lovako-skupljake zajednice odreuje kao stanje
divljatva. Sljedea etapa je barbarstvo - poljodjelsko-stoarske zajednice. Najvii stupanj
jest civilizacija, a najranije civlizacije su sumerska i egipatska. Po Tyloru ljudsko drutvo
napreduje kroz navedena tri stupnja prema modernoj civilizaciji iji vrhunac vidi u svojoj,
viktorijanskoj civilizaciji.
Kroz cijelu su prapovijest ljudska drutva eksperimentirala s novim idejama i
tehnologijama, ali samo su neke od njih imale radikalan uinak na kulturu primjerice
zauzdavanje i uspostavljanje vatre, agrikultura, obrada metala, pismo i transport na kolima.
10

Prve takve zbirke novaca, gema i skulptura sredinom 15. stoljea osnivaju Cosimo I Medici u Firenci i papa Siksto IV u
Rimu. Kod nas Marko Maruli u 16. st. ima zbirku antikih natpisa i spomenika.

Ljudsko iskustvo nije meutim neto jedinstveno, ono se pojavljuje u raznim podrujima u
razna vremena. Samo mali dio glavnih postignua u ljudskoj povijesti ostao je adekvatno
zabiljeen u povijesnim izvorima. Primjerice, zabiljeena povijest na Bliskom istoku stara je
barem 5 000 godina, ali u mnogim je dijelovima svijeta znatno kraa. Prvi pisani izvori
sjevernoamerikih Indijanaca datiraju u 15. st. A.D., dok su recimo Tahiti i Polinezija u pisanu
povijest uli tek 1767., a mnogi afriki narodi tek koncem 19. stoljea.

III. PERIODIZACIJA PRAPOVIJESTI

Periodizacija, odnosno dioba prapovijesti na razdoblja, odsjeke, etape, stupnjeve ili
faze nije sama sebi svrhom. Njezin je zadatak da istraujui tijek dogaaja u razvoju ljudskog
roda, uzimajui u obzir sve promjene u materijalnoj i duhovnoj kulturi, sve promjene
proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, izdvoji pojedina razdoblja koja se cjelokupnim
svojim sadrajem razlikuju od drugih razdoblja. Ona je dakle, neophodno pomono sredstvo
ako elimo imati pregledan uvid u razvoj ovjeka i njegova drutva. Bernard de Montfaucon
je 1734. prvi put klasificirao prapovijest na osnovi vanih i prevladavajuih sirovina
koritenih za proizvodnju orua i oruja u kameno, bronano i eljezno doba. G. 1776. P. F.
Suhm pie djelo History of Denmark, Norway and Holstein takoer utemeljeno na spoznaji
da su pradavni ljudi u mnogim dijelovima Europe najprije izraivali orue od kamena, zatim
od bronce, pa od eljeza. Iako je dakle, ve i ranije bilo filozofa i znanstvenika koji su
promiljali razvitak kroz uporabu sirovina i razvitak tehnologija u njihovoj obradi, ocem tzv.
troperiodnog sustava (kameno, bronano i eljezno doba) smatra se danski arheolog Christian
Jrgensen Thomsen koji ga je definirao 1836. g. i uinio ga temeljem svih kasnijih
periodizacija. On je naime, bio prvi koji je pokuao provjeriti valjanost spomenutog
hipotetikog sustava prouavajui zatvorene nalaze (ostave, grobove). On jasno navodi razlog
za to: Da bismo olakali pregled, dat emo posebne nazive razliitim razdobljima ije
granice ne moemo tono odrediti..... Sljedee razdoblje nazvat emo bronanim dobom, u
kojem su oruja i otra orua bila izraena od bakra ili bronce (Thomsen 1837 - Ch.
Thomsen & N. M. Petersen, Leitfaden zur Nordischen Alterthumskunde, Kopenhagen 1837).
Dakle, sreivanje nalaza zasnovano je na sirovinama od kojih su izraeni, ali je Thomsen
uskoro uoio da taj red odgovara i vremenskom slijedu triju epoha: kamenoj, bronanoj i
eljeznoj. Ovu je ideju Thomsen izloio na 8 stranica svoga djela Ledetraad til Nordiske
Oldkyndighed (Leitfaden zur Nordischen Altertumskunde) i to je prva relativna kronologija
prapovijesti utemeljena na direktnim opaanjima nalaza. Uoio je primjerice da kameni
predmeti esto dolaze u muzej zajedno s drugim kamenim predmetima, rjee kameni i
bronani, a nikada kameni sa eljeznima i srebrnima. Osim toga uoio je da nalazi dolaze iz
razliitih, odnosno specifinih konteksta, osobito iz razliitih oblika grobova. Kameni
predmeti pronalaeni su u grobovima graenim od velikih kamenih blokova s kosturnim
ukopima, bronani su se pak predmeti pronalazili u arnim grobovima s paljevinom, a eljezni
u kosturnim i paljevinskim grobovima pod humcima. Takoer je primijetio da staklene posude
dolaze u eljezno doba, a staklene perle ve u bronano. U eljezno doba eljezo se koristilo
za izradu oruja, a bronca za izradu nakita, ruki, nekih kuanskih predmeta isl. Shvatio je,
dakle, da ne pripadaju svi bronani predmeti samo bronanom dobu, nego je u obzir uzeo i
druge kriterije poput funkcije predmeta, oblika i ukrasa. Sve ovo pokazuje da se Thomsen u
svojoj periodizaciji nije oslanjao samo na jedan kriterij, onaj sirovinski, nego je promatrao
nalaze s vie razina (funkcija, oblik, kontekst). U tome se njegova relativna kronologija
razlikuje od one antikih pisaca i povjesniara. Thomsenova periodizacija prapovijesti poiva

na empirijskom promatranju, na klasifikaciji nalaza i kombinaciji nalaza i upravo je takvo

vrednovanje kombinacije nalaza odluujui korak u definiranju prapovijesne arheologije kao
empirijske znanosti.
Thomsenov sustav dalje je razvijao Jens Jacob Asmussen Worsaae (1821. 1885.),
njegov suradnik i nasljednik, prouavajui arheoloke nalaze irom Europe i potvrujui da je
Thomsenov troperiodni sustav iroko primjenjiv.
John Lubbock (1834. - 1913.) u svome je djelu Prehistoric Times, as illustrated by
ancient Remains and the Manners and Customs of modern Savages 1865. g. kameno doba
podijelio na raniju fazu obiljeenu okresanim kamenim oruem (starije kameno doba ili
paleolitik) i kasniju fazu poliranih kamenih sjekira (mlae kameno doba ili neolitik), a
Wentropp je 1866. izmeu ubacio srednje kameno doba ili mezolitik.
Dakle, ve je Thomsen bio svjestan da su uz ova njegova, isto tehnoloka
postignua, vezane i druge pojave u materijalnoj kulturi, ali nije uoio da s time moraju biti
povezane i neke promjene u drutvu. S vremenom, tako uspostavljeni pojmovi kamenog,
bronanog i eljeznog doba, poinju dobivati i drugi sadraj. Poelo se ispitivati to je jo
novoga bilo povezano s pojavom novih sirovina, jesu li se i neki drugi aspekti kulture
mijenjali. Tako od prvobitne definicije neolitika kao vremena glaanih kamenih sjekira
dolazimo do danas opeprihvaene socio-ekonomske definicije kao vremena proizvodne
privrede. Na taj nain, uzevi u obzir gospodarsko-drutvene injenice, pokualo se definirati
i ostala razdoblja. Povijesni pregled pokazuje da sama periodizacija prapovijesti nikada nije
dovedena u pitanje, ali su razliiti bili kriteriji na kojima se ona temeljila..
Razliiti su, dakle, kriteriji na koje se oslanjaju pojedine podjele prapovijesti:
1. podjela koja proizlazi iz puke konvencije: prema dogovoru neke se pojave grupiraju pod
odreenim zajednikim nazivom - to je najnesmisleniji kriterij
2. podjela koja se zasniva na kronolokom odreenju - grupiraju se kulture odreenog
vremenskog odsjeka. Primjerice mezolitik je vrijeme izmeu paleolitika i neolitika. Ili
Mller-Karpe odreuje bakreno doba kao vrijeme izmeu 27. i 17. st. pr. Kr. Ali pri takvoj
definiciji bolje bi bilo razdoblja nazivati stoljeima, a ne nekim posebnim imenom.
3. podjela prema stilskim obiljejima - primjer: Rani neolitik je razdoblje slikane keramike.
Ovakva definicija prema nekim vanjskim obiljejima moe biti prihvatljiva samo za neko
manje podruje, primjerice u jednoj kulturnoj regiji.
4. Podjela prema novim sirovinama - povijesno-znanstveno gledano to je prva dioba
Njezin nedostatak je taj to ne moemo rei da je samo prva pojava neke nove sirovine
dostatna za uvoenje novog razdoblja - sirovina prvo mora ui u iroku uporabu
(intenzivna uporaba). Osim toga u nekim podrujima se nikad neke od tih epoha nisu
pojavile: bronano doba u velikom dijelu Afrike ne postoji, Eskimi su preli gotovo iz
stadija paleolitika u novi vijek itd. Takoer tono odreenje sirovine nije uvijek mogue
bez potpunih prirodoznanstvenih analiza. Spektralne su analize pokazale da su brojni
predmeti iz bakrenog doba raeni od bakra kojemu se dodavao arsen (tzv. arsenska
bronca). Isto tako uvoenje nove sirovine ne mora nuno povlaiti za sobom i kulturne
promjene.
5. Podjela s obzirom na uvoenje nove tehnologije - ova je dioba usko povezana s
prethodnom jer je nova tehnologija esto rezultat uvoenja nove sirovine i moe dovesti do
odreenih drutvenih promjena, ali i ne mora. Meutim, nova se tehnologija moe uvoditi i
kod obradbe ve davno usvojene sirovine kao to je to sluaj s mlaim kamenim dobom,

kada se stara sirovina (kamen) poinje obraivati na nov nain, drugaiji nego u razdoblju
starijeg kamenog doba.
6. Podjela koja poiva na socio-ekonomskim kriterijima
Periodizacija e biti to bolja i sigurnija to vei broj kriterija uzmemo u obzir pri
odreivanju sadraja pojedinih razdoblja, a sami nazivi pojedinih etapa zapravo su samo stvar
dogovora meu znanstvenicima. Bitno je da se tono zna kakav se sadraj krije pod kojim
nazivom.
Razdoblja prapovijesti koja se danas najee pojavljuju u arheolokoj literaturi jesu:
paleolitik (gr. =star, =kamen)
epipaleolitik (gr. = iza, poslije)
mezolitik (gr. =srednji, =kamen)
protoneolitik (gr. =prednji, prvi, najraniji; =nov, =kamen)
pretkeramiki neolitik
neolitik (gr.= nov, =kamen)
eneolitik,halkolitik(lat.aeneus=mjeden,bakren;
=mjed,bakar)

gr.=kamen,

bronano doba
starije eljezno doba
mlae eljezno doba
No to ne znai da su ba sva ova razdoblja prisutna u svim krajevima svijeta. Jednom
uspostavljeni periodizacijski sustav za odreeno podruje ne moe se uvijek mehaniki
preslikati na drugo podruje. Primjerice, detaljno razraena periodizacija mlaeg kamenog
doba za Bliski Istok ne moe se bez ostatka prenijeti na srednjoeuropsko podruje.
Paleolitik ili starije kameno doba, vrijeme je prvih svjedoanstava o aktivnoj
prisutnosti ovjeka na licu Zemlje. U arheolokom je smislu to najprije razdoblje primitivnih
kamenih izraevina, a potom i relativno dobro izvedene obrade kamena i kosti. No takva je
definicija suvie uska. Ona je potpunija ako uzmemo u obzir drutvene i gospodarske aspekte
ovjekova postojanja. Tako gledano, stariji (ili donji) i srednji paleolitik vrijeme je poetne
obiteljske okupljenosti ljudskih individua, grupiranja u manje zajednice koje se bave
skupljanjem hrane i vrlo primitivnim lovom. Suprotno tome mlai (gornji) je paleolitik doba
oblikovanja organiziranih obiteljskih pa ve i plemenskih zajednica s dobro ustrojenom
lovnom i ribolovnom privredom te s nesumnjivim dokazima o postojanju duhovnog ivota.
Zaeci duhovnosti vidljivi su ve i u srednjem paleolitiku (pokapanje mrtvih) i upravo
svjedoanstva o neobino razvijenom duhovnom ivotu, meu kojima na prvom mjestu stoje
izvanredni spomenici sitnoga kiparstva i piljskoga slikarstva, unose vidljive raskorake
izmeu primitivne drutvene strukture i razvijene duhovne nadgradnje.
Paleolitik kao arheoloko razdoblje poinje u kvartaru, najmlaem odsjeku geoloke
prolosti Zemlje. Stariji dio kvartara, pleistocen ili ledeno doba, vrijeme je pojave ovjeka

kao svjesnog, stvaralakog bia. Osnovno je obiljeje ovoga perioda ekstremno klimatsko
osciliranje, s usponima i padovima. Viekratno, izvanredno snano ohlaivanje zemljine
povrine stvorilo je, u prvom redu na tlu sjeverne hemisfere, velike ledene pokrivae, a
klimatske su se zone pomaknule prema ekvatoru. Klimatske mijene zahtijevale su od
ivotinjskog i ljudskog svijeta izvanredne mogunosti prilagodbe. Kada to nije bilo mogue,
preostajale su dvije alternative: migracija ili izumiranje. ivotinje koje nisu bile dovoljno
elastine u rasponu potrebnog prilagoavanja i koje nisu bile sklone seobama izumirale su.
ovjek je meutim izmicao zonama oledbe ili neposrednog utjecaja tih zona i zadravao se u
periglacijalnim podrujima, dakle krajevima koji nisu bili pod neposrednim utjecajem
ekstremnih klimatskih prilika.
Paleolitik je vrijeme velikih dimenzija, velikih u prostorno-pojavnom smislu, velikih u
otkriima, velikih u trajanju.
Paleolitik je zapoeo velikim skokom: otkriem orua,
produene ovjekove ruke i zauzdavanjem vatre. To je etapa ulaska u povijest, naravno,
povijest shvaenu kao sve to je ovjek ikada uinio. Ta se povijest nastavila izumima koji su
sporo napredovali, jer prolazile su stotine tisua godina, a da se zapravo gotovo nita
uzbudljivo nije dogaalo osim gole borbe za ivot. Nita uzbudljivo, naravno, u vrlo
relativnom smislu, jer ovjek je u meuvremenu progovorio, no to se arheolokim jezikom ne
moe izravno zabiljeiti. Vjerojatno su se mijenjale i neke ovjekove navike, vjerojatno su se
mijenjali i oblici ljudskih asocijacija, ali sve je to ostalo obavijeno velom potpune tame. I
tek negdje u musterijenu, u vremenu neandertalskog ovjeka dogodio se novi veliki pomak,
pokapanje mrtvih. I ma kako to obino izgledalo, bio je to dogaaj od neizmjerne vanosti. To
je bio zaetak religioznih poimanja, vjerovanja u neto to se moglo objasniti samo umnim
naporom, poetak rjeavanja zagonetki ovoga i onoga svijeta.
Paleolitika je duhovna revolucija svoje vrhunce doivjela u dvije europske
zemljopisne krajnosti: u franko-kantabrijskom podruju u obliku piljskog slikarstva, te u
istonoj, odnosno rusko-ukrajinskoj zoni u obliku primarne arhitekture. Usavravanje
svakodnevnih uporabnih predmeta nije meutim ilo takvim ritmom i tu revolucionarnih
otkria nije bilo. Sredstva za rad kao zrcalo gospodarskih mogunosti, preobraavaju se
neobino sporo. To znai da se ovjekova izuzetna stvaralaka djelatnost pojavljivala u
domenama iracionalne (kultovi i umjetnost) ili ekoloke (arhitektura) uvjetovanosti pa u tim
komponentama valja gledati pokretake snage ovjekova napretka. (S. Dimitrijevi 1979.).
Ipak valja naglasiti da se odreeni pomaci u tehnolokom smislu uoavaju tijekom mlaeg ili
gornjeg paleolitika. Ogledaju se u specijalizaciji orua i oruja to rezultira raznolikou u
tipologiji, u primjeni vie razliitih tehnika izrade orua itd.
Epipaleolitik, odnosno produeni paleolitik, kao pojam za odreeno prapovijesno
razdoblje, vee se uglavnom uz podruja koja nisu bila izloena izraenijim ekolokim
promjenama na prijelazu pleistocena u holocen. U apsolutno-kronolokom smislu obuhvaa
vrijeme izmeu 8000. i 5000. godina prije Krista. Odnosi se na one ljudske zajednice koje
nastavljaju tehnoloki razvoj svojih prethodnika bez velikih inovacija i bez mijenjanja
tradicionalnog naina ivota. U gospodarskom pogledu to je nastavak kasnog paleolitikog
lovako-skupljakog sustava, a u tehnolokome vrijeme prihvaanja i daljeg usavravanja
posebnih tehnika okresivanja koje idu u pravcu oblikovanja sitnog orua - mikrolita. Ukratko,
epipaleolitik je u kulturnom smislu kasni paleolitik koji se nastavlja nakon pleistocena.
Mezolitik ili srednje kameno doba je pojam, kao to je ve reeno, uveden u
prapovijesnu arheologiju 1866. kao kratkotrajno prijelazno razdoblje koje je smatrano
svojevrsnim nazadovanjem u odnosu na mlai paleolitik. No takav je stav nastao u vrijeme
kada su kulturne odrednice izvoene iskljuivo iz jednog podruja Europe (tzv. frankokantabrijskog) i temeljene na artistikoj osnovi, odnosno na injenici nestanka paleolitike
umjetnosti. Kasnije su neki znanstvenici to prijelazno razdoblje ralanili na epipaleolitik ili

produeni paleolitik i protoneolitik, odnosno razdoblje prethodee klasinom neolitiku. I

danas vlada arolikost termina kada je rije o postglacijalnom vremenu, pa se jedna te ista
pojava definira i kao epipaleolitik i kao mezolitik i kao protoneolitik. 11 Da bismo donekle
razrijeili tu zavrzlamu krenut emo od definicije za mezolitik u klasinom smislu. To je
prapovijesno razdoblje koje oznaava prijelaz starijega (paleolitik) u mlae kameno doba
(neolitik). Pripada vremenu geoloke sadanjosti, odnosno holocenu, a njegov poetak
uvjetovan je zavretkom ledenoga doba (pleistocena) 10 000 godina prije sadanjosti (BP).
Osnovno obiljeje ovoga razdoblja jesu velike klimatske promjene, globalno zatopljenje,
povlaenje ledenog pokrova te s time povezano podizanje razine voda (primjerice razina
Jadranskog mora podigla se za gotovo 100 m) i promjena obalnih linija. Uslijed svega toga
mijenja se biljni i ivotinjski svijet. Neko suha prostranstva tropskog i suptropskog pojasa
prekrivaju travnate stepe, dok u umjerenom pojasu bujaju bjelogorine i crnogorine ume.
Ledenodobne ivotinje izumiru ili se povlae prema krajnjem sjeveru. Ljudske zajednice
lovaca i skupljaa moraju svoj ivot prilagoditi izmijenjenom okoliu. Razvija se lov na brzu
divlja (srna jelen, divlje govedo, divlja svinja) i ptice pri emu su glavno oruje luk i strijela.
Nabujale rijeke i potoci, brojna jezera i movare nude nove izvore hrane pa ribolov i
skupljanje koljaka postaju jednako vanom granom privreivanja. Nova vrsta lova zahtijeva i
novu vrstu oruja i orua. Prevladavaju mikroliti izrazito geometrijskih oblika ijim se
usaivanjem u drvena ili kotana drala dobivaju koplja, sulice, strjelice i harpuni. Brojne su i
razne kotane izraevine: ila, igle, udice, bodei, nakit. Iz ovoga vremena potjeu i najstariji
nalazi amaca izdubljenih u deblu (monoksil), ali i takvih koji su nainjeni spajanjem
(ivanjem) ivotinjskih koa. Nov nain privreivanja i ishrane postupno smanjuje nomadske
migracije i omoguuje stvaranje stalnijih naseobina.
Kraj glacijalnog razdoblja na Bliskom istoku nije bio podloan tako drastinim
klimatskim promjenama kao u Europi. Klima je tu i tijekom glacijala bila toplija i blaa s
izuzetkom nekih uih regija - primjerice moe se govoriti o neto loijim klimatskim
uvjetima izmeu 25 000 i 10 000. g. u planinskim predjelima Kurdistana, Anatolije i Libanona
to potvruju hijatusi u nastanjivanju pilja kao i mala gustoa populacije. Stoga na
spomenutom prostoru gotovo da i ne moemo govoriti o klasinom mezolitiku europskoga
tipa. Ovdanje su zajednice skupljaa i lovaca nainile prve korake prema proizvodnji hrane,
tj. prema poljodjelstvu i stoarstvu promiljenom selekcijom pri ubiranju biljaka, odnosno u
lovu. Tako se pri branju vodi rauna da se ostavi korijen biljke, gomolj ili sjeme, a pri lovu se
ostavlja dio mladunadi i ne ubijaju se skotne enke. Dakle, u gospodarskome smislu
mezolitik je posljednja, finalna faza intenzivne lovno-skupljake privrede.
Protoneolitik je prijelazni ili uvodni dio u neolitiko razdoblje kada u nekom
podruju kasni mezolitik vie ne zadrava izvorne osobine klasinoga mezolitika, kada se ve
nazire prijelaz sa stadija skupljanja i lova na stadij proizvodnje hrane, odnosno pojavljuju se
prvi uspjesi na planu kultivacije biljaka i domestikacije ivotinja. Pojava prvih domesticiranih
ivotinja u podruju Kurdistana arheoloki je potvrena (Zagroz planine), ali nema
neposrednih dokaza o kultivaciji biljaka. Ipak odreeni arheoloki nalazi poput brojnih
kamenih rvnjeva i muara, batova i bruseva, jama za zalihe i otrica za srpove posredno
svjedoe o promjenama u gospodarstvu. Vaan izvor prehrane postaju divlje, samonikle
itarice ija je postojbina upravo u podruju Bliskog i Srednjeg istoka. Istovremeno se javljaju
jasni tragovi prvih trajnih naselja koji sugeriraju sjedilaki nain ivota (sedentizam).
Arheoloki to je vidljivo u tragovima i ostacima trajnih nastambi, njihovom pregraivanju i
obnavljanju, u viekratnom obnavljanju podova nastambi i ognjita. Sedentizam potvruje i
11

Najbolji primjer za to je kultura Lepenskog Vira koja se kod razliitih autora definira i kao epipaleolitik i kao mezolitik i
kasni mezolitik i protoneolitik.

obiaj skladitenja i uvanja hrane, te ostaci flore i faune koji ukazuju na godinje izmjene, a i
pokapanje mrtvih u sklopu naselja.
Primjeri protoneolitikih zajednica su Karim Shahir kultura u podruju Kurdistana
(Zagroz planine)12, te natufijenska kultura na podruju dananjeg Izraela i Jordana (10 000.
8 300. g. pr. Kr.). Za potonju su karakteristina trajna naselja na otvorenom Ejnan, Jerihon i
Beidha, ali jo uvijek se naseljavaju i pilje. Djelomino ukopane nastambe krunog tlorisa
imaju donji dio od kamena, gornji od trske i rogoine, a sredinji stup nosi krovnu
konstrukciju. Smjetene su oko sredinjeg prostora u kojem je ukopano vie jama obljepljenih
ilovaom, a koje su sluile za spremanje zaliha itarica. Natufijenska je kultura u svome
prostoru pojam neega znaajno novoga: osnivanja seoskih zajednica i uvoenja biljne,
odnosno itne ishrane. Ruralni oblik ivota sa standardiziranim stambenim elementima i
dugotrajnim boravkom na istome mjestu kroz vie generacija, to znai barem stotinu godina,
bitno je nova drutvena kategorija.
U Europi protoneolitikom razdoblju pripada kultura Lepenskog vira ije je
gospodarstvo (lov i ribolov) tipino mezolitiko, ali trajni sjedilaki nain ivota u tipiziranim
naseljima s karakteristinom strukturom i objektima blii je neolitikom poimanju.
Pretkeramiki neolitik. Ovim se nazivom obiljeavaju one ljudske zajednice koje su
u razliitim dijelovima svijeta dosegle razinu neolitika u svim aspektima (gospodarskom,
drutvenom, duhovnom) osim u poznavanju keramike proizvodnje. Najprije je ta pojava
uoena na Bliskom istoku - pretkeramiki Jerihon A i B, Jarmo (Zagroz), Hacilar, ayn,
Aikly Hyk i atal Hyk (Anatolija) gdje vrlo stabilne klimatske prilike poetkom
holocena (vlanije nego danas) pogoduju razvoju zajednica koje kultiviraju biljke, poglavito
itarice, i nastavljaju s domestikacijom ivotinja. Sline pojave uoene su i u Kirokitiji
(Cipar) te u Grkoj Tesaliji ( tzv. tesalski pretkeramik). Sve je to dovelo i do porasta
puanstva, te stvaranja velikih naselja, a na Bliskom istoku i u Anatoliji i do zaetaka urbanih
sredita.
Neolitik ili mlae kameno doba razdoblje je prapovijesti u kojem se dogaaju
goleme promjene u organizaciji i oblicima gospodarskog i drutvenog ivota, a isto tako i u
svekolikoj materijalnoj proizvodnji. Novine koje su bitno odredile neolitik i ujedno ga
temeljito razlikuju od prethodnih razdoblja po danas uobiajenoj definiciji jesu: gospodarstvo
zasnovano na poljodjelstvu i stoarstvu te s time usko povezan sjedilaki nain ivota u
naseljima ruralnog tipa. U okvirima materijalne kulture to je proizvodnja lonarske, odnosno
keramike robe, te primjena tehnike glaanja i poliranja pri izradbi kamenog orua i oruja,
iako je i tehnologija odbijanja i okresivanja kamena i dalje u uporabi i ostat e prisutna sve
do u bronano doba.
Neolitik se nije ravnomjerno pojavljivao u svim krajevima svijeta, a niti na
europskome tlu. On je negdje nastao kao rezultat postupnog razvitka, negdje opet kao
posljedica naglog lokalnog preobraaja, a u neka je podruja stigao seobom novog
populacijskog vala kao ve sasvim formirana kulturna pojava. Zapravo je rije o dugotrajnom
procesu koji se odvijao izmeu 12. i 6. tisuljea prije Krista. Neolitik se u veem dijelu
jugoistone i posebno srednje Europe pojavio kao neto izrazito novo. Takve prijelomne
dogaaje u razvoju ljudskog drutva, s nastupom bitno novih drutvenih i gospodarskih
poimanja, nazivamo revolucijom, pa je istaknuti britanski prapovijesniar Gordon Childe
12

Nalazite spomenute kulture je Zawi Chemi, selo na otvorenom, datirano oko 8900. g. pr. Kr. U njemu
su otkrivene ovalne i krune kamene strukture s ognjitem, vj. donji dio nastambi iji je gornji dio bio od
trske i hasure, jame za uvanje zaliha hrane, kameni rvnjevi, muari i tukovi, kosti domesticiranih koza
i ovaca, te grobovi pokojnika s prilozima.

uveo u znanost i pojam neolitike revolucije. To je prva revolucija u povijesti ljudskoga roda
koja ima drutveno-gospodarski karakter. To je poetak organizirane, odnosno planirane
privredne djelatnosti. Gospodarske kategorije odnose se u prvom redu na motiarsko
poljodjelstvo i stoarstvo, ali ni stari oblici privrede, poput lova, ribolova ili skupljanja raznih
plodova prirode nisu nestali. Najvea je, dakle, novina u neolitikoj privredi svjesno
sudjelovanje ovjeka u organizaciji ishrane, odnosno proizvodnja hrane, sposobnost stvaranja
stabilnih zaliha i mogunost uvanja vikova hrane, bez preputanja pukom sluaju lovnog
uspjeha ili neuspjeha. Ali i u takvom gospodarstvu ekoloki imbenici igraju prvorazrednu
ulogu. S obzirom da ovjek uglavnom vie nije nomad, nego trajno boravi na jednom mjestu,
barem tako dugo dok ne iscrpi zemlju, morao je rijeiti problem prehrane na jednom uskom
prostoru u najuoj vezi s ekolokim uvjetima. Sve je ovo vodilo i prema razvoju sloenijih
drutava.
Neolitike se promjene nisu svuda odvijale istovremeno, a nisu imale ni jednake
kulturne, drutvene i gopodarske domete. Novosti se pojavljuju prije to blie idemo prema
jugoistoku, Grkoj i Maloj Aziji, dakle blie aritima koja su bila pokretai kulturnih tokova.
Teorija o plodnom polumjesecu zasniva se na injenici da su prvi koraci prema proizvodnji
hrane nainjeni u prostoru koji tvori iroki luk to se prua visoravnima (a ne dolinama
rijeka) od Levanta preko maloazijskog podruja do irakog Kurdistana, juno od Kaspijskog
jezera, a ovija se oko velikih pustinjskih prostranstava (Arapska, Sirijska, Iranska pustinja).
Raanje agrikulture i stoarstva treba traiti u podrujima gdje su najvanije biljke, odnosno
itarice i ivotinje ivjele u svom izvornom divljem obliku. Prvobitna sredita kultivacije
biljaka lee u tropskom i suptropskom pojasu s obje strane Ekvatora, a to su podruja
Bliskoga istoka, doline Inda, doline rijeke Hoangho u sjev. Kini te srednje Amerike. Za to ima
i sigurnih arheolokih potvrda u sauvanim ostacima, osobito cerealija (penica, ria,
kukuruz). Takvih dokaza nema za podruja gdje kultivacija poinje s gomoljastim ili
korjenastim biljkama (Amazona, tropska Afrika) jer se te vrste teko mogu ouvati. Pravo
poljodjelstvo poinje, dakle, neovisno u razliitim dijelovima svijeta, u razliita vremena, s
uzgojem razliitih biljaka (plodni polumjesec - penica, jeam, mahunarke oko 8000. g. pr.
Kr.; Azija - ria, proso oko 6000. g. pr. Kr.; Srednja Amerika - kukuruz, grah, krumpir u 7.
tisuljeu).
Eneolitik ili bakreno doba
Jednostavna dioba prapovijesti na kameno, bronano i eljezno doba ubrzo nije mogla
odraziti sve mijene u kulturnim pojavama i sve one fine nijanse u njihovim smjenama jer se
itav niz novih kultura nije mogao po svojoj gospodarskoj i drutvenoj strukturi, a ni po
materijalnoj i duhovnoj ostavtini u potpunosti izjednaiti s neolitikom, ali niti s bronanim
dobom. Postalo je jasno da izmeu ova dva razdoblja postoji i neko prijelazno vrijeme koje e
tek utrti put razvijenim metalnim razdobljima. Ono to je bilo na prvi pogled najvidljivije
obiljeje toga prijelaznog razdoblja jest sve ea pojava metalnih predmeta, u prvom redu
bakrenih, ali i zlatnih te srebrnih, kao posljedica razvoja primarne metalurgnije. Stoga je novo
razdoblje prozvano bakrenim. Ali pojedinane bakrene predmete, osobito one ukrasnog
karaktera, poznavale su i rabile i neke neolitike kulture. Znai sama prisutnost, odnosno
kakva-takva proizvodnja i uporaba metalnih predmeta nije dovoljan razlog za izdvajanje
novog prapovijesnog razdoblja ukoliko to ne povlai za sobom i promjene u nainu ivota. A
upravo su promjene u gospodarskoj i osobito drutvenoj strukturi bile presudne. U ekonomici
dolazi do prevlasti stoarstva nad poljodjelstvom, a stoarstvo kao znatno akumulativnija
grana privrede bre stvara vikove, omoguuje intenzivniju razmjenu i trgovinu, a time i
stvaranje znatnijih materijalnih bogatstava. Osim toga snaga ivotinja sada se sve ee rabi i
u poljodjelstvu i osobito u transportu. Razvitak i napredak gospodarstva vodi i prema sve

uim specijalizacijama unutar pojedinih gospodarskih grana. U drutvenom pogledu znaajno

je formiranje vre povezanih i organiziranih patrijarhalnih rodovskih i plemenskih zajednica
koje su ve samim takvim svojem ustrojem nadmonije neolitikim populacijama. Sve te
promjene, nedvojbeno vrlo znaajne i vane, ipak nisu imale onako revolucionarno obiljeje
poput onih koje su koncem paleolitika odnosno mezolitika dovele do oblikovanja neolitika.
Stoga se danas za oznaavanje razdoblja izmeu neolitika i bronanog doba najee sluimo
terminom eneolitik, latinsko-grkom sloenicom koja ukazuje na kontinuirani razvoj mlaeg
kamenog doba u bakreno doba, tj. da je u novostvorenim kulturnim pojavama pored novih
elemenata, jo uvijek vrlo prepoznatljiva tradicija mlaeg kamenog doba i to u svim sferama
ivota. Isto znaenje imaju i termini kuprolitik i halkolitik. Ovaj posljednji se obino rabi u
kontekstu egejskog i maloazijskog svijeta u znaenju finalnog, zavrnog neolitika tijekom
kojeg je metal ve uao u iru uporabu, ali jo uvijek nije bitno utjecao na gospodarsku i
drutvenu strukturu. Neki prapovijesniari jo uvijek rado rabe i opisni naziv prijelazno doba,
ali on suvie naglaava vremensku kratkotrajnost spomenutog razdoblja koje traje itavo tree
tisuljee prije Krista, dapae poeci su mu jo u etvrtom tisuljeu. S obzirom na razvojni
tijek mogue je izdvojiti rani, srednji i kasni eneolitik, ali granice nisu vrsto definirane,
osobito izmeu srednjeg i kasnog eneolitika. Rani eneolitik odreuju kulture koje su jo
vrsto utemeljene u neolitiku i koje prenose tipina neolitika obiljeja, osobito u pogledu
materijalne i duhovne ostavtine, a esto im se ni gospodarska osnova ne razlikuje bitno od
neolitike. Srednji i kasni eneolitik predstavljaju udaljavanje od neolitikih tradicija, s vrlo
jakim naglaskom na razvoju metalurgije, ali i sa znaajnim drutvenim promjenama i
raslojavanjima koja e koncem eneolitika dovesti do formiranja prvih plemenskih i rodovskih
aristokracija. Kao i u vrijeme neolitika, podruje napretka i inovacija predstavlja maloazijski i
egejski prostor ije su nabujale populacije prisiljene traiti nove krajeve za svoju egzistenciju.
Najprirodniji i najjednostavniji izlaz bilo je prebacivanje na europsko kopno. No u ovome se
trenutku pojavljuje i jedno novo ishodite migracija, otvara se novi povijesni put koji e
veliku ulogu imati u svim kasnijim razdobljima europske povijesti. To je podruje Ponta,
Zakavkazja i junoruskih stepa, a put vodi preko umovitih i Erdeljskih Karpata uz donji tok
Dunava. Iz tih su krajeva pristizali brzi, pokretljivi stoari, kojima su bila potrebna nova
prostranstva za njihovu stoku, spremni da ih izbore pod svaku cijenu, a nije nevano ni to da
su oni ve dobro ovladali metalurkom djelatnou. Svemu se tome nisu mogle oduprijeti
konzervativne poljodjelske populacije preivjeloga neolitika.