BGBajkeiPrice PDF

1
BRAA GRIMM
BAJKE I PRIE
S njemakoga preveo
Josip Tabak
Naslov izvornika:
Brder Grimm:
Kinder- und Hausmrchen
Sadraj
SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA
IVICA I MARICA
CVILIDRETA
MATOVILKA
CRVENKAPICA
PEPELJUGA
TRNORUICA
JORINDA I JORINGEL
SNJEGULJICA I RUICA
UKLETI KRALJEVI
KRALJEVNA GUARICA
SEDAM JEDNIM UDARCEM
TRI BRATA OD ZANATA
ZLATNA PTICA
ZLATNA GUSKA
BREMENSKI GRADSKI SVIRAI
VUK I JARII
GUARICA NA STUDENCU
ETIRI BRATA VRIJEDNA ZLATA
NEBRIGA
AROBNI STOLI
SUPUTNICI
PALI
TRI UMSKA PATULJKA
TRI PRELJE
KRALJ KOSOBRAD
POSTOLAR I PATULJCI
NEBOJA
NEOBINI PUTNICI
AROBNA LOIKA
MLINARSKI MOMI I MACA
NAHOD-PTICA
SIROMAH I BOGATA
MAJSTOR ILKO
MUDRA SELJANKA
3
DOKTOR SVEZNADAR
SREKOVI
NALA VREA ZAKRPU
IMA JO TAKVIH
Tuma manje poznatih rijei
Pria o brai Grimm
Vaniji podaci iz ivota i rada brae Grimm
Pria o prevoditelju
Prevoditeljeva biljeka
SNJEGULJICA
I SEDAM PATULJAKA
Bijae to jednom kad je zima upolovila, snjene pahuljice
osipale s neba meke kao najljepe perje, a uz prozor, uokviren
crnom ebanovinom, sjedila kraljica sa svojim ivenjem. I dok je tako
ila, otvorila je naas prozor da pogleda kako vani snjei, pa se u
nepanji iglom u prst ubola. Tri kapi krvi kapnue na snijeg na
prozorskom podboju, a kraljica, kad ih vidje gdje se onako lijepo
rumene na snjenoj bjelini, ree u sebi:
Eh, da mi je imati kerkicu bijelu kao snijeg, obraza rumenih
kao rua, a kose crne kao to je ovaj prozorski okvir od ebanovine,
ba bih sretna bila!
Ubrzo zatim rodi joj se kerkica, a kako bijae bijela kao
snijeg, obraza rumenih kao rua i kose crne poput ebanovine,
nazvae je Snjeguljicom. Ali gle nesree: kako se djevojica rodi,
umrije majka, kraljica.
Kralj one zemlje nakon godinu dana oeni se drugom enom, i
ta onda postade kraljica. Bila je to ena veoma lijepa, ali ohola i
nadmena: nije mogla ni zamisliti a kamoli podnijeti da je itko
ljepotom natkrili. Imala je udesno ogledalo, odgovaralo ono na
svako pitanje koje mu upravi. I kad bi stala preda nj, pitala ga
kraljica ogledajui se u njemu:
Ogledalce, kai meni:
ponajljepa u svoj zemlji,
izme mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
A na to joj ogledalo odgovaralo:
Izme mnogih ljepotica
najvea si krasotica.
I bila je kraljica nadasve zadovoljna dok je to sluala, ta znala
je ona da ogledalo istinu govori.
Snjeguljica pak rasla i stasala, i bivala sve ljepa, iz dana u dan.
5
Kad je navrila sedam godina, prometnula se u ljepotu to je sjala

kao vedar dan na nebu, bila ona ljepa i od same kraljice, svoje
maehe. I kad je kraljica opet upitala ogledalo:
Ono joj odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepa Snjeguljica.
Prepala se kraljica kad je to ula: sva je poutjela od muke i
pozelenjela od zavisti. Od tog asa bijes u njoj previrao, pa kad bi
samo vidjela Snjeguljicu, utroba se u noj prevrtala: toliko je mrzila
djevojicu. Nadutost, zavist i povrijeena tatina neprestano rasla u
njezinu srcu i naposljetku ju toliko presvojila te nije od nje ni danju
ni nou imala mira ni poinka.
Na kraju, ne mogavi vie izdrati, zovnu jednoga izmeu
svojih lovaca te mu ree:
Vodi tu malu u umu, da je moje oi vie ne vide! Ubij je
ondje i donesi mi u dokaz njezinu jetru i plua! Lovac poslua te
odvede djevojicu u umu. Ali kad je onamo doao i potegao
lovaki no da izvri okrutnu zapovijed i da Snjeguljici probode
neduno srce, djevojica briznu u pla i zajada, molei lovca:
Ah, smiluj mi se, dragi love, i potedi mi ivot! Obeavam
da u ostati u umi, u divljini, i nikad se neu vratiti na dvore.
Bila je tako lijepa u svome jadu, te se lovcu saalila onako
uplakana.
Neka ti bude: bjei onda, jadno dijete! smilova se on. A u
sebi nadoveza: Ta ionako e te ubrzo razderati umske zvijeri.
Ipak se osjeao kao da mu je velik teret pao sa srca to djevojicu
nije morao ubiti. Kako je ba dotrala mlada divlja svinja, a on imao
kraljici donijeti dokaz, zakla dolutalog vepria, izvadi mu jetru i
plua, i to onda odnese na dvore i dade kraljici. Ona naredi kuharu
da ih skuha u soli, i zla ena potom sve pojede, uvjerena da se tako
rijeila Snjeguljice.
6
Kad je djevojica ostala u golemoj umi, sama i naputena,

stijesni joj se oko srca. Zapala je u strah, plaio ju svaki uanj, i
samo je gledala u lie na drveu, ne znajui to bi. Udari jadna u
trk: trala je po otrom kamenju i po trnju, a umske zvijeri gledale
je kako bjei i skakale oko nje, ali joj nita ne uinie. Bjeala je
tako sve dok su je noge nosile, a ve se i veer bliila. Onda ugleda
kuicu, malu majunu, te ue da ondje poine.
U kuici bilo sve maleno, ali tako ubavo i isto, milina ti
pogledati. Na sredini stajao stol pokriven bijelim stolnjakom, na
stolu sedam tanjuria i sedam vria, uza svaki tanjuri poloena
mala lica, viljuka i no. Uza zid poredano sedam posteljica, sve
jedna do druge, a na njima plahte bijele bjelcate.
Kako bijae gladna i edna, Snjeguljica uze iz svakog tanjuria
i pojede malko variva i kruha, te iz svakog vria gutnu malen
gutljaj vina: nije htjela da sve uzme iz jednoga i da ga tako isprazni.
Potom, umorna, htjede lei na koju od onih posteljica, ali ne nae
prikladne za se: ova preuska, ona prekratka; istom sedma bijae joj
kako valja, te u nju lee, izmoli molitvu i brzo u san utonu.
Kad se sasvim umraalo, dooe gospodari one kuice
bijahu to patuljci, njih sedmorica, to su u planini rude traili i
kopali. Upalie oni svojih sedam malih svjetiljaka, pa kako
rasvijetlie unutranjost svoje kuice, odmah opazie da je netko u
njoj bio i naokolo vrljao, jer nisu nali onaj red kakav su na odlasku
ostavili.
Tko je sjedio na mome stoiu? ree prvi.
Tko je jeo iz moga tanjuria? upita drugi.
Tko je lomio od moga kruha? javi se trei.
Tko je uzimao od moga variva? oglasi se etvrti.
Tko je nabadao mojom viljukom? u udu e peti.
Tko je rezao mojim noem? ljutnu se esti.
Tko je pio iz mog vra? na kraju e sedmi.
Obazre se nato prvi oko sebe, pa kad vidje da mu je postelja
uleknuta i plahta na njoj zguvana, uzviknu:
Tko se valjao po mojoj postelji?
I ostali nato pogledae na onu stranu, prioe posteljama te e
onda svi u jedan glas:
I u mojoj je postelji netko leao.
Uzvikali se patuljci, a sedmi, kad u svojoj postelji vidje
Snjeguljicu kako spava, zovnu ostale. Pritrae oni te se snebie od
7
uda. Prinesoe svoje svjetiljice i zajedno osvijetlie Snjeguljicu.

Boe mili, to li je lijepo ovo dijete! uskliknue slono.
Toliko se zadivie i toliko ganue da je nisu htjeli probuditi
nego je ostavie da spava. Sedmi je patuljak spavao kod svojih
drugova, naizmjence, kod svakog pomalo, i tako im minu no.
Kad je objutrilo, Snjeguljica se probudi: kad je vidjela sedam
patuljaka, protrnula je od straha. Ali joj oni ljubazno zaeljee dobro
jutro te je upitae kako se zove.
Zovem se Snjeguljica odgovori ona.
A kako si dola u nau kuu? pitali je patuljci dalje.
Nato im ona pripovjedi kako ju je maeha htjela ubiti, kako ju
je predala lovcu, da je u umi smakne, a on joj ivot potedio, i kako
je onda cio dan bjeala dok naposljetku nije naila na kuicu.
Bi li htjela ostati kod nas da nam kuu dri, da nam kuha,
postelje redi, da nam pere, ije i plete, da u svemu odrava red i
istou? predloie joj patuljci. Nita ti kod nas ne bi
nedostajalo.
Bih, bih, vrlo rado prihvati Snjeguljica.
Dobro je, lijepo e ti kod nas biti pritvrdie patuljci.
I ostade Snjeguljica kod njih. Lijepo im je kuu drala, sve
radila i redila. Izjutra patuljci odlazili u brda da trae i kopaju rude i
zlato, a vraali se uveer i nalazili veeru prireenu.
Danju je djevojica ostajala sama, pa su je patuljci opominjali
neka bude smotrena i neka se dobro u pamet uzme:
uvaj se maehe, brzo e ona doznati da si ovdje, meu
nama. Ne putaj nikoga unutra.
Kraljica pak, uvjerena da je pojela Snjeguljiinu jetru i plua,
miljae da je opet prva po ljepoti i da joj nema ravne u svoj
kraljevini. Htjede da joj to ogledalo kae i potvrdi, pa stoga stade
preda nj te ga upita:
Ogledalo joj na to odgovori:
8
al je ljepa Snjeguljica
preko sedam breuljaka,
pokraj sedam patuljaka.
Prestravi se kraljica, jer je znala da ogledalo istinu kazuje.
Odmah je razabrala da ju je lovac obmanuo i da je Snjeguljica
sveudilj na ivotu. Uze ona premiljati i smiljati kako bi
Snjeguljicu otpremila sa svijeta: jer dok ne bude uvjerena da je
najljepa u kraljevini, nee od zavisti imati mira ni poinka.
Naposljetku smisli varku: premaza lice te se preodjenu u staru
trgovkinju pokuarku. Nitko je takvu ne bi prepoznao. Tako
preruena krenu preko sedam breuljaka da nae kuu sedam
patuljaka. Kad doe do kue, pokuca na vrata i viknu:
Evo lijepe robe na prodaju! Pogledajte, pogledajte!
Snjeguljica pomoli glavu na prozor i pozdravi uljudno:
Dobar dan, draga eno. A to to prodajete?
Evo, svata lijepo, dobre robe odgovori lana pokuarka.
Imam pojasa i vrpca u svim bojama.
I nato odmah izvue pleten pojas od arene svile.
Tu estitu enu mogu pustiti u kuu, pomisli Snjeguljica, pa
odsunu vrata i kupi lijepi svileni pojas.
Ba ti pristaje, dijete moje lukavo e stara. ekaj, ja
u ti pojas namjestiti.
Snjeguljica, nita ne posumnjavi, stade pred nju i pusti da je
ona opae novim pojasom. Ali je stara bre-bolje uze pritezati i
toliko je stegla da je Snjeguljica ostala bez daha i pala na tlo kao
mrtva.
Bila si dosad najljepa, ali vie nee! promrsi stara i
odbrza odande.
Uveer se sedam patuljaka vrati kui. Kakva li nemila
iznenaenja kad ugledae svoju dragu Snjeguljicu gdje na tlu lei
kao mrtva! Ne mie se, jadna, nema na njoj znaka ivota. Podigoe
je i vidjee da je prejako stegnuta. Odmah prerezae pojas, a ona
poe disati, i ivot se polako u nju vrati. Kad su od nje uli to se
dogodilo, lijepo je upozorie:
Ono ti nije bio nitko drugi doli tvoja opaka maeha.
Dobro pazi: dok nas nema, nikoga ne putaj unutra!
Kad je zla kraljica dola na dvore, pouri se pred ogledalo te ga
upita:
9

A na to joj ogledalo odgovori:
uvi to, opaka kraljica uskipje od bijesa, jer je razabrala da je
Snjeguljica oivjela.
Ve u ja togod smisliti da je dokrajim jednom zauvijek,
ree u sebi.
I kako bijae iskusna u vjetijim umijeima, napravi ealj s
otrovom. Premaza se zatim i preodjenu, preobrazi se u drugu staricu
i takva krenu preko sedam breuljaka, kui sedam patuljaka. Kad
stie, pokuca na vrata i viknu:
Lijepe robe, dobre robe na prodaju!
Snjeguljica pomoli glavu kroz prozor i ree:
Idite dalje, ne smijem nikoga pustiti unutra.
Ako ne smije nikoga pustiti, moe barem robu pogledati
uporno e stara, te izvadi i pokaza otrovni ealj.
Svidio se ealj djevojci, te ona, zaluena, naposlije otvori
vrata. Poto se pogodie o kupnji, lukavo e stara:
Hajde da te lijepo poeljam.
Snjeguljica nije nita posumnjala: dopusti staroj da je poelja.
Ali tek to je ealj proao kroz kosu, ispusti svoj otrov, a djevojka,
obeznanjena, pade na tlo.
Eto ti, gade! promrmlja opaka ena. Ode ti ljepota,
gotovo je s tobom.
I u tim rijeima pobrza odande.
No, eto sree u nesrei: kad se ve primicala veer, patuljci se
uskoro vratie kui. Kad ugledae Snjeguljicu kako na tlu lei kao
mrtva, odmah pomislie na maehu ta njezini su prsti tu
posrijedi. Potraie i naoe otrovni ealj, a kako ga izvadie iz
kose, onog se trena Snjeguljica osvijesti, te im onda pripovjedi to je
10
i kako je bilo. Patuljci je opet opomenue da bude smotrena.

Pamet u glavu, i ne otvaraj nikome! I ni od koga nita ne
uzimaj!
Kad se kraljica vratila na dvore, odmah se pouri da pita
ogledalo:
Ogledalce kai meni.
A ogledalo joj odgovori:
uvi to ogledalo kazuje, kraljica se raesti sva se tresla od
golemog bijesa.
Snjeguljica mora umrijeti, sve ako me i ivota stajalo!
zaprijeti opaka ena.
I to rekavi, ode u tajnu sobicu u koju nitko nije ulazio niti je
mogao ui, te ondje naini jabuku da bijae kao prava, ali veoma
otrovna. Izvana jabuka bila lijepa, uta i crvena svakomu bi za
njom zazubice rasle, ali tko bi u nju samo zagrizao, odmah bi mrtav
pao na tlo. Poto je privela kraju svoju zlu rabotu i dovrila sve oko
jabuke, zla kraljica premaza lice, odjenu se kao stara seljakinja te
uze put pod noge preko sedam breuljaka, kui sedam patuljaka.
Kad je stigla i na vrata pokucala, Snjeguljica pomoli glavu na
prozor te joj ree:
Ne smijem nikoga u kuu pustiti, zabranili mi patuljci.
Ba teta doeka lana seljakinja. A htjela bih se
rijeiti ovih jabuka: evo ti jedne, poklanjam ti je.
Hvala neu otkloni Snjeguljica ne smijem nita uzeti.
Moda se boji da je otrovna lukavo e stara. Evo u
je prepoloviti: pola tebi, pola meni.
I prepolovi jabuku te crvenu polu prui Snjeguljici, a zelenu
sama zagrize. Jabuku je, naime, tako vjeto nainila da je samo
11
crvena pola bila otrovna.

Snjeguljici oi ile za lijepom jabukom, pa kad je vidjela kako
stara slasno zagriza i vae, ne mogae odoljeti: prui ona ruku te
uze crvenu polovicu. Ali tek to je odgrizla zalogaj, srui se pade
mrtva na tlo. Opaka kraljica oinu je stranim pogledom i zlobno se
naceri.
Eto ti, dobila si svoje, ljepotice bijela kao snijeg, rumena
kao rua i crnokosa kao ebanovina! Ovaj put nee ti patuljci pomoi,
ne mogu te u ivot dozvati!
Tek to se vratila na dvore, odmah pohitje ogledalu da ga pita:
A sada joj ogledalo napokon odgovori:
Izme mnogih ljepotica
najvea si krasotica.
Opako joj i zavisti puno srce najposlije se smirilo koliko se
ve zavidno srce moe smiriti.
Kad su patuljci te veeri doli kui, naoe Snjeguljicu
opruenu na tlu: lei ukoena, ne die i ne daje nikakva znaka
ivota. Podigoe je i pregledae ne bi li nali togod otrovno;
raskopae joj opleak, poeljae kosu, umie je vodom i vinom, ali
sve zaludu: mrtva pa mrtva.
Poloie je potom na odar, posjedae sva sedmorica oko nje te
je uzee oplakivati: tri su je dana tako oplakivali. Doe onda vrijeme
da je pokopaju, ali ona bijae tako svjea, tako lijepih i rumenih
obraza kao da je jo iva, te oni rekoe:
Ne moemo takvu ljupkost i ljepotu u crnu zemlju zakopati.
Zakljuie tako pa nainie proziran lijes od stakla da
Snjeguljicu mogu vidjeti sa svih strana, poloie je u lijes napisae
na njemu zlatnim slovima: Snjeguljica, kraljevska ki.
Odnesoe onda lijes na brijeg, na visoku hrid, i jedan je izmeu
njih uvijek ostajao kraj lijesa da ga uva. I umske ptice dolijetale i
oplakivale Snjeguljicu, najprije sova, pa gavran i napokon golubica.
12
Mnogo je vremena Snjeguljica tako proleala u lijesu i nije

venula, inilo se da je samo usnula: ostala joj sva ljepota, bijae
sveudilj bijela kao snijeg, rumena kao rua, crnokosa kao ebanovina.
Jednog dana naie onuda neki kraljevi i htjede da prenoi kod
patuljaka. Vidje na brijegu stakleni lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu
i proita natpis ispisan zlatnim slovima. Ree on tada patuljcima:
Dajte mi taj lijes, moete za nj traiti to god hoete.
Ne damo ga ni za sve zlato na svijetu odgovorie mu
patuljci.
Onda mi ga poklonite opet e kraljevi jer mi se ini
da ne bih vie mogao ivjeti a da ne gledam Snjeguljicu. Voljet u je
i potivati kao najvie i najdrae to imam na svijetu.
Videi gdje je kraljeviu Snjeguljica zaista omiljela, patuljci se
smilovae i dadoe mu lijes. Kraljevi naloi svojim slugama da
uzmu lijes i da ga ponesu na ramenima. Oni tako uinie, ali se
spotakoe o grm: lijes se potrese, a Snjeguljici ispade otrovni
zalogaj to joj bijae u grlu zapeo i ona polako otvori oi i podie
pokrov.
Gdje sam? Kamo me nosite? upita, poto je oivjela.
Umiri se, kraj mene si odgovori joj kraljevi, obradovan.
Vodimo te na oeve mi dvore, da mi bude enom, jer te volim
iznad svega na svijetu.
Pristajem ree Snjeguljica ali da mi dopusti da
kadikad vidim svoje drage patuljke.
On joj to rado obea, i Snjeguljica krenu s njime na njegove
dvore.
Svadba im bijae sjajna i raskona. Pozvali su na nju i
Snjeguljiinu opaku maehu. Kad se maeha odjenula u prekrasno
ruho, obrati se svome ogledalu te upita:
A na toj joj ogledalo odgovori:
Kraljica si, krasivica,
al je vea ljepotica
13
kraljicom to sada posta,

tebe zove kao gosta.
uvi to ogledalo kazuje, zla kraljica zapade u takav bijes da
naprosto nije znala to bi. Samo je kletve protiskivala. Najprije
pomisli da i ne ide na svadbu, ali prevlada u njoj radoznalost, htjede
ona vidjeti mladu kraljicu, i zato ode na slavlje.
Tek to je stupila na one dvore, prepozna Snjeguljicu te se
zaprepasti: rije joj u grlu zape, ostade ona kao skamenjena.
Naposljetku se pribra i htjede pobjei, ali je dohvatie: klijetima
donesoe uarene eljezne papue, stavie ih pred nju, a ona ih
morade nazuti i u njima plesati, i tako je plesala sve dok nije mrtva
na zemlju pala.
14
IVICA I MARICA
Bio jednom siromaan drvosjea to je sa svoje dvoje djece i sa
svojom drugom enom, njihovom maehom, ivio u kuerku kraj
velike ume. To dvoje djece bili djeak i djevojica: on se zvao
Ivica, ona Marica. Drvosjea slabo zaraivao, pa su ivjeli bijedno,
a kad je na zemlju navalila skupoa, vie nije mogao ni svagdanjeg
kruha priskrbiti.
Kad je jedne veeri premiljao o nevolji i prevrtao se u postelji,
duboko uzdahnu i ree svojoj eni:
to e biti od nas, ime emo jadnu djecu prehraniti kad ve
ni za sebe nita nemamo?
Zna li to emo, ovjee? preuze ena. Sutra emo
rano djecu odvesti u umu gdje je najgua; naloit emo im ondje
vatru, dati im po kriku kruha, a mi emo se vratiti na svoj posao.
Djeca e u umi ostati sama, nee pogoditi put kui, i tako emo ih
se rijeiti.
Ne, eno, tako ja ne mogu doeka mu. Kako da svoju
djecu ostavim samu u umi? Mogu naii umske zvijeri pa ih
razderati.
Ba si lud! uzviknu ena. Onda emo sve etvero
presvisnuti od gladi. Treba samo da nam oblanja daske za lijes.
I probijala mu ui i tesala svoje svejednako dok mu
naposljetku nije popustio.
Ipak mi je ao djece ree mu, ali pristade na njezinu.
Ni djeca nisu mogla od gladi usnuti, i sve ue to je maeha
govorila ocu. Marica briznu u pla te e Ivici:
Jao, gotovo je s nama!
Tiho, Marice apnu joj Ivica nemoj plakati: ve u ja
zlu doskoiti.
Kad su otac i maeha zaspali, Ivica ustade, odjenu na se
kaputi te se na stranja vrata iskrade iz kue. Sva krajina kupala se
u sjajnoj mjeseini, ljunak za kuom svjetlucao kao da su onud
prosuti sami srebrnjaci. Djeak se prignu te napuni depove, a
potom se vrati i ree Marici:
Ne brini, sekice: mirno spavaj, Bog nas nee ostaviti.
Zatim opet lee u svoju postelju.
Kad je zora prosivjela, jo prije nego to je sunce granulo, doe
15
maeha te probudi oboje djece.

Ustajte, lijenine, idemo u umu po drva ree drmajui
ih.
Zatim im svakom dade kriku kruha, govorei:
To vam je za ruak, i nemojte odmah pojesti, jer vie nema.
Marica spremi kruh pod pregau, jer je Ivica depove nabio
ljunkom. Nato svi krenue u umu. Kad su malko popoili, Ivica
zastane te se obazre na kuu; i sve se ovda-onda obazirao
zastajkujui. Opazi to otac te mu ree:
to to, Ivice, svaki as zastajkuje i gleda? Hajde prui
korak!
Gledam, oe, za svojom bijelom makicom odgovori
Ivica. Eno je na krovu, pozdravlja me.
Ludo! pritae maeha. Nije ono makica nego je
jutarnje sunce obasjalo dimnjak.
Ali nije Ivica zastajao da gleda za makom nego je putem
bacao ljunak iz depova.
Kad bijahu usred ume, ree otac.
Hajde, djeco, nakupite suharaka: naloit emo vatru da vam
ne bude studeno.
Dovukoe djeca itavu hrpu suharaka, te otac odmah naloi
vatru. Kad je oganj lijepo proplamsao i plameni se jezici povijali
uvis, ree maeha djeci:
Lezite kraj vatre i poinite: mi emo u gutik, da nasijeemo
drva. Kad zavrimo posao, eto nas po vas.
Ivica i Marica smjestili se kraj vatre, a kad je dan upolovio,
svako pojede svoju kriku kruha. Kako su uli gdje sjekira udara o
drvo, miljahu da je otac u blizini. No nije to udarala sjekira nego
grana: otac ju privezao o suho stablo, pa vjetar njome mlatao tamoamo. Poto su podosta vremena tako prosjedili kraj vatre, djeci pade
umor na oi, te ona u san utonue, a kad se probudie, mrkla no nad
njima ve protegla svoja crna krila.
Kako emo iz ume? briznu u pla Marica.
ekaj malo dok izie mjesec utjei je Ivica. Onda
emo lako nai put.
Domala zaista sinu mjesec, zaokruio se utap, te Ivica uze
sekicu za ruku i povede je drei se puta to ga je oznaio
kameniima: sjali se oni na mjeseini kao da su sami srebrnjaci.
Ila djeca svu no, a u zoru eto ih pred kuu: pokucae na vrata, a
16
zla maeha, kad vidje da su to Ivica i Marica, izdera se na njih:

Zloesta djeco, gdje ste tako dugo? Mislili smo da vie i
neete kui.
Priinjavala se kao da je bila u brizi zbog njih. Ali se otac
doista obradovao, jer mu bijae teko to ih je u umi ostavio same,
bez ikakve zatite.
Naskoro opet nevolja pritisnu zemlju, oskudica i bijeda
zavladala na sve strane. ue djeca kako maeha u postelji govori
ocu:
Sva nam hrana opet otila, ostala nam samo polovina jednog
kruha. Valja nam se djece otarasiti. Odvest emo ih dublje u umu,
da ne nau put natrag. Inae propadosmo.
Drvosjei bilo ao djece, nije mu se mililo to ena govori.
Ne bi li potenije bilo da posljednji zalogaj podijelimo s
djecom? prekori on enu.
Ali ona ni da uje o tome: zaintaila u svome te mu ui
neprestano nabijala i sipala same prijekore. I tako drvosjea, kad je
popustio jednom, popusti i drugi put.
Djeca bila budna i, dakako, ula sav razgovor. Kad su stari
zaspali, Ivica opet ustane da se iskrade iz kue i da nakupi
kamenia kao proli put; ali nije mogao van, maeha zakljuala
vrata. No, tjeio je sekicu i govorio:
Mirno spavaj i ne plai, Bog e nam ve pomoi.
Kad je jutro objutrilo, maeha ih probudi i dade im svakome
kriku kruha, jo manju nego proli put. Dok su ili u umu, Ivica
mrvio kruh u depu te ovda-onda zastajao da baci mrvicu na zemlju.
to zastaje, Ivice, i to se osvre? prekori ga otac.
Hajde, prui korak!
Gledam za svojom golubicom, eno je na krovu, pozdravlja
me objasni mu Ivica.
Ludo! priklopi maeha. Nije ono golubica nego je
jutarnje sunce obasjalo dimnjak.
A Ivica svim putem prosipao mrvice.
Odvela maeha djecu duboko u umu, kudikamo dublje nego
proli put, onamo gdje jo nikad u ivotu nisu bila. Opet naloie
veliku vatru, te e onda maeha djeci:
Ostanite tu, djeco, a budete li umorni, moete malo
podrijemati. Mi emo u gutik da nasijeemo drva, pa kad podveer
budemo gotovi, eto nas po vas.
17
Kad je pol dana prevalilo, podijeli Marica kriku kruha s

bratom, jer je Ivica svoju izmrvio i prosuo putem. Zatim, umorni,
usnue. Uveerilo se, ali nitko ne doe po djecu. Probudie se poto
je ve no zapasala. Ivica poe opet tjeiti sestru:
Poekajmo malo, Marice, dok mjesec sine, pa emo onda
vidjeti mrvice to sam ih putem prosipao: tako emo pogoditi kui.
Mjesec doista granuo, te njih dvoje krenu. Ali mrvica ne
naoe: mnoge ptice to umom i poljem lete sve pokljucale i
pozobale.
Ne brini, nai emo put hrabrio bratac sekicu.
Ali puta ne bijae. Ili su svu bogovetnu no i jo sutradan od
jutra do mraka, ali nikako da iz ume pogode van. Dobro su
ogladnjeli, a nita za jelo nisu imali osim neto jagoda i kupina to
su ondje rasle. Umor ih toliko presvojio da ih noge naprosto nisu
vie nosile, pa njih dvoje legoe na zemlju, pod stablo, i tu u san
utonue.
Osvanulo ve i tree jutro to su otili iz oinskog doma.
Krenue dalje, ali to su vie ili sve su dublje zalazili u umu: ne
bude li niotkuda pomoi, umrijet e od gladi.
Nekako kad je dan upolovio, opaze gdje na drvetu skakue
ptiica bijela poput snijega, a pjeva ona i zviduka tako lijepo da su
zastali i osluhnuli. Izvijala ptiica svoje kajde, a kad je zavrila poj,
zalepeta krilima ispred njih te poe prhutati, sve odmiui pred
njima dalje i skaui s grane na granu. Oni krenue za njom i tako
idui stigoe ubavoj kuici: tu ptiica sletje na krov.
Kad se primakoe, vidjee djeca da je ta kuica sva od kruha,
krov joj od kolaa, a prozori od samog eera.
Ah, divota! uzviknu Ivica. Sad emo se najesti! Ja u
malo od krova, a ti, Marice, moe od prozora, sladak je.
I segnu rukom uvis te odlomi dijelak krova, da kua kako prija,
a Marica stade uz prozor te ga poe griskati. Uto se javi sitan glasi
iz kuice:
Kakva su to griskala
uz kuicu pristala?
Ne griskajte, grizlice.
ne grizite kuice!
A djeca se ne dadoe smesti u svome poslu:
18
Vjetri s neba zaigrao,

na kuicu slatku pao
odgovorie onome tankom glasiu i nastavie zagrizati i vakati.
Ivici je osobito tk iao krov, te on odlomi jo jedan kus, ali
vei, a Marica istre itavo okno i sjede na zemlju, da se bolje
naklopi na krupan slatki zalogaj.
Dok su oni u slast mljaskali da im je sve pucalo iza uiju,
najednom se otvore vrata i nekakva starica izmili iz kuice. Djeca se
uplaie toliko da im je ispalo sve to imahu u rukama. Ali im
starica kimnu glavom u pozdrav te ih upita:
Kako ste dospjeli ovamo, draga djeice? Uite k meni i
ostanite, nita se ne bojte.
I, uzevi ih za ruku, uvede oboje u svoju kuicu.
Iznese im na stol svakakva dobrog jela, mlijeka i kolaa, oraha
i jabuka. Prostrije im onda dvije lijepe bijele posteljice, a braco i
seka legoe bijae im kao da su na nebu.
Starica koja je tako ljubazno doekala i u kuicu primila Ivicu i
Maricu, samo se pretvarala: ta bijae ona zla vjetica to je mamila
djecu, pa je i onu slatku malu kuicu od kolaa nainila samo zato
da bi djecu vabila; a kad bi se doepala kojega jadnog djeteta,
zadavila bi ga, skuhala i pojela, i to je onda za nju bio blagdan. A
valja znati da vjetice imaju crvene oi, i ne mogu vidjeti daleko, ali
im je njuh veoma otar, kao u umskih zvijeri, koje odmah osjete
im im se tkogod pribliuje.
Kad joj Ivica i Marica bijahu nadohvat, zlobno se nacerila i
rekla u sebi: Moji su, nee mi umaknuti!
Ujutro, prije nego to su djeca otvorila oi, vjetica ustade i
prie posteljicama. Kad vidje kako Ivica i Marica slatko spavaju,
onako punanih i rumenih obraza, promrmlja za sebe: Eh, ba
dobra dva zalogaja! I dohvati Ivicu suhonjavom rukom, prenese ga
u malu staju i zatvori reetkom: mogao se ondje derati to ga grlo
nosi, ali mu pomoi ne bijae.
Zatim se vjetica vrati Marici, prodrma je da se probudi i vikne
joj:
Ustaj, lijena klado, donesi vode i skuhaj bratu togod dobro.
Eno ga u staji, treba da se udeblja, pa kad bude tust, onda u ga
pojesti.
Marica briznu u gorak pla, ali joj sve bijae uzalud: morade
19
uiniti kako joj je zapovjedila bezduna vjetica.

Otad se za Ivicu prireivalo najbolje jelo, a Marica dobivala
samo rakovu koru. Vjetica svakog jutra prilazila staji i dovikivala:
Prui prst, Ivice, da vidim koliko si udebljao.
Ivica joj pak pruao koicu, a stara, kraj svojih zamuenih
oiju, miljae da mu je takav prst, i nikako joj nije ilo u glavu kako
se to nije jo utovio. Poto su izminula etiri tjedna, a Ivica ostao
svejednako mrav, vjetica izgubi strpljenje i ne htjede vie ekati.
Marice bijesno e jednog dana vjetica hajde nanesi
vode! Bio djeak tust ili mrav, sutra u ga zaklati i skuhati.
Kako li se samo ucviljela jadna sekica! Ali ne bijae druge,
morade po vodu. Koliko li je suza ronila dok je vodu donosila!
Boe, pomozi nam! uzdisala jadnica. Kamo sree da su nas
umske zvijeri rastrgale! Barem bismo zajedno umrli. I samo joj
suze tekle niz lice.
to tu cmizdri! okosi se vjetica na nju. Ionako ti
nita ne pomae.
Sutradan ranom zorom morade Marica ustati da objesi kotao na
ognjite i da poda nj naloi vatru.
Najprije emo kruh ispei promrsi vjetica. U krunoj
sam pei ve naloila vatru, a i tijesto sam umijesila.
I gurnu djevojicu prema pei u kojoj su plameni jezici samo
poigravali i huktali.
Uvuci se i pogledaj je li dobro ugrijana za kruh
podmuklo e vjetica.
Opaka je vjetica kanila odmah zatvoriti vrata na pei im bi
Marica uplazila unutra, i tako bi stara ispekla dijete i poslije ga
pojela. Ali je Marica razabrala to stara smjera, i stoga ree:
Ne znam kako u unutra: pokaite mi.
Evo ovako, glupa gusko! izdera se vjetica. Otvor je
dovoljno velik da i ja mogu unutra.
I da joj pokae, nagnu se i turi glavu u pe. A Marica je gurnu,
i vjetica sunu duboko unutra. Zatim bre-bolje zatvori eljezna
vrata i namakne kraun. Ah, kako je vjetica urlala i strano tulila!
Marica pobjee odande, a bezduna vjetica sva izgorje: ostade od
nje samo pepeo.
Marica odbrza Ivici, otvori reetku i viknu:
Slobodni smo, Ivice, skonala je stara vjetica! Ivica iskoi
iz svoga zatvora kao to ptica izleti iz krletke kad joj se otvore
20
vrataca. to li su se radovali braco i seka, kako li su se grlili i

veselo poskakivali! Kako vie ne bijae razloga da strahuju, uoe u
vjetiinu kuu te uzee zavirivati u njezine kutke. Kakva li
iznenaenja kad naoe ormare i ladice pune dragog kamenja!
Ovo je kudikamo bolje od mojih kamenia! uzviknu
Ivica te natrpa depove koliko kod je moglo u njih stati.
I ja bih da togod kui odnesem ree Marica, pa napuni
svoju pregau.
A sada put pod noge! odlui Ivica. Valja nam to prije
iz ove zaarane ume.
Ili su kakva dva sata i stigli do velike vode to se razlila
naokolo.
Ne vidim kako emo prijeko ree Ivica. Nigdje ni
brvna ni mosta.
Nema ni skele ni amca nadoveza Marica. Ali gledaj,
ondje plovi bijela patka: zamolit emo je, pa e nas prevesti.
I viknu onamo:
Patko, bijela patkice,
evo brace, sekice:
mosta nema da se ode,
pomozi nam preko vode!
Doplovi patkica do njihove obale, a nato Ivica, sjedajui joj na
lea, zamoli:
Lea svoja podmetni,
onamo nas premetni.
I pozva seku da i ona sjedne. Ali se Marica usprotivi, ne htjede
tako.
Ne, nikako oboje u jedan mah! ree ona. To bi patkici
bilo preteko. Neka nas preveze jedno po jedno.
Ljubazna patkica uini tako, te njih dvoje sretno preplovi preko
vode. Na drugoj obali lijepo se pozdrave s patkom koja im je
pomogla, te nastave put umom.
Poto su neko vrijeme tako ili, uini im se uma nekako
poznatom, i to dalje, bivala im sve znanija, dok naposljetku u
daljini ne ugledae oinsku kuu. Pobrzae da to prije stignu svome
21
domu i napokon jurnue u kuu te obisnue ocu oko vrata. I on njih,

sretan, izgrli, jer bijae tuan i alostan sve otkad je djecu u umi
ostavio. ena mu, njihova maeha, umrla dok su oni izbivali od
kue.
Marica odveza pregau te istrese to u njoj imae zakotura
se drago kamenje po podu, a nato Ivica isprazni depove, dragulji
padali, jedna pregrt za drugom. Doe tako kraj svakoj brizi i
nevolji, te djeca poivjee pokraj oca u samoj srei i radosti.
I naoj je prii kraj,
sve ti konac ima, znaj,
oko konca mii skae,
ded poteci malo jae:
moe njega ti ulovit
pa od krzna kapu skrojit.
22
CVILIDRETA
Bio jednom mlinar, siromaan k crkveni mi, ali ponosan na
svoju lijepu ker, kojom se rado hvalio.
Imam ker to je umjena koliko i lijepa ree mlinar kad se
jednom dogodilo te se naao pred kraljem. Umije ona slamu u
zlato presti.
Zaista? doeka kralj. To mi je umijee ba po volji.
Dovedi je sutra na dvore, pa emo vidjeti...
Kad je mlinareva ki sutradan dola pred kralja, on je odvede u
prostoriju punu slame te joj dade kolovrat i preslicu.
Prioni sad na posao zapovjedi on. Ako noas pa do
jutra ovu slamu ne isprede u zlato, umrijet e.
I to rekavi, zatvori prostoriju i vlastitom je rukom zakljua, a
djevojka ostade unutri sama samcata.
Jadna mlinareva ki zapala u oaj, nije znala to e i kako e.
Nije znala slamu u zlato presti, i kako se vrijeme takalo, tako u njoj
strah vema rastao. Naposljetku je briznula u pla.
Ba je gorko plakala kad se iznenada otvore vrata i malen
ovuljak bane pred nju.
Dobar vee, gospoice mlinarice pozdravi on te je upita
zato tako plae.
Ah zajeca djevojka moram ovu slamu u zlato ispresti,
a ne znam kako u.
to e mi dati preuze ovuljak ako to uradim umjesto
tebe?
erdan sa svog vrata odgovori djevojka.
Dobro je doeka on, te uze erdan i sjede za kolovrat.
Vr-vr-vr... vrao kolovrat, tri poteza i kalem ve pun, zlato
na njem namotano. Onda ovuljak - patuljak stavi drugi, pa vr-vr-vr,
tri poteza te i drugi namotan i sve tako do jutra, sva slama
ispredena, svi kalemi puni zlata.
Kad je sunce granulo, eto ve i kralja: kad ugleda pusto ono
zlato umjesto slame, zaudi se i silno obradova, ali nije na tome
stao, nego ga u srcu ponese jo vea pohlepa za zlatom. Uvede on
mlinarevu ker u drugu komoru punu slame, a ta komora bijae
kudikamo vea od prve. Tu joj zapovjedi da opet svu slamu u jednoj
noi u zlato isprede ako joj je ivot mio.
23
Djevojka naprosto nije znala to bi te udari u pla. I opet se

otvore vrata, pojavi se onaj patuljak ili vilenjak i prozbori:
to e mi dati ako ti slamu u zlato ispredem?
Prsten s ruke odgovori djevojka.
Vilenjak uze prsten pa opet sjede za kolovrat i poe presti, i
kolo mu je zvrjalo i vralo, i do jutra sva slama bijae ispredena u
sjajno zlato.
Kralj se uvelike obveselio kad je vidio pusto ono zlato, ali nije
na tome stao i zlata se zasitio, nego je za njim jo vie hlepio. Uvede
on mlinarevu ker u jo veu prostoriju punu slame te joj ree:
Sve ovo mora noas u zlato ispresti, pa ako uspije, bit e
mi enom.
A u sebi kaza: Sve ako je i mlinarska ki, bogatije ene neu u
svem svijetu nai.
Kad je djevojka ostala sama, eto vilenjaka i trei put:
to e mi dati ako ti i sada slamu u zlato ispredem?
upita on.
Nita mi nije ostalo to bih mogla dati tuno e djevojka.
Onda mi obeaj, kad postane kraljicom, da e mi dati
svoje prvoroeno dijete.
Tko e znati na to e sve ovo izii, pomisli mlinareva ki,
kojoj u nevolji to ju je snala ne bijae ni kud ni kamo. I tako ona
vilenjaku obea to je zatraio, a on zauzvrat jo jednom slamu
isprede u zlato.
Kad je ujutro doao kralj i naao sve onako kako je elio,
odlui da se djevojkom oeni te odra svadbu, i tako mlinareva ki
postade kraljicom.
Poslije godinu dana donijela je na svijet krasno dijete i nije vie
ni mislila na vilenjaka. Ali on, na njezino iznenaenje i muku,
odjednom banu u njezinu odaju i ree:
A sada mi daj to si obeala!
Kraljica se uplaila i ponudi vilenjaku svakojaka blaga to ga
ima u kraljevini samo da joj ostavi dijete.
Ali vilenjak sve otkloni i ree:
Ne, ne! togod ivo kudikamo mi je drae nego sve blago
ovog svijeta.
Kraljica udari u pla i kuknjavu, i njezine suze ganue
vilenjaka te se on saali na nju i predloi:
Dajem ti tri dana vremena da mi otkrije ime: ako dotad
24
odgonetne i znadne kako se zovem, moe zadrati dijete.

Kraljica je budna provela no sve premeui u glavi razna
imena to ih je ikada ula, a onda posla glasnika diljem zemlje da se
raspita kakvih sve imena ima.
Kad je sutradan doao vilenjak, ona poe redati imena Gapar,
Melhior, Baltazar, i tako izniza sva imena to ih je znala, a vilenjak
na svako samo odmahivao glavom i govorio:
Nisi pogodila, ne zovem se tako.
Drugog je dana razaslala svoje sluge naokolo po susjedstvu da
se raspitaju kako se sve ljudi ondje zovu, pa onda vilenjaku
spominjala nadasve neobina imena, ak i ona koja se sasvim
izrijetka javljaju.
Zove li se moda Mrgud, Miun ili Tripun?
A vilenjak samo vrtio glavom govorei:
Ne zovem se tako.
Treeg dana vrati se glasnik te izvijesti:
Nisam mogao doi ni do kakvih novih imena, ali kad sam
izbio na visok brijeg u umi, tamo negdje gdje je i avo rekao laku
no, ugledah neznatan kuerak: pred kuerkom gori vatra, a oko
vatre obigrava smijean ovuljak da ve smjeniji i ne moe biti, sve
poskakuje na jednoj nozi i svejednako pjevui:
Danas peem, sutra varim
i za drugo ja ne marim,
a kraljici silna teta
ako mi ne odgoneta
da se zovem Cvilidreta.
Moete zamisliti koliko se kraljica obradovala kad je ula to
ime.
Kad je vilenjak ubrzo i trei put banuo pred kraljicu, odmah je
upita:
Onda, gospo kraljice, kako se zovem?
Kraljica uze toboe pogaati:
Zove li se moda Janko?
Ne, ne zovem se tako odgovori vilenjak.
A moda Branko?
Ne, ni tako.
Onda se zacijelo zove Cvilidreta naposljetku e kraljica.
25
Sam ti je avo to rekao! Sam ti je avo to na jezik stavio!

uzvika se vilenjak, pucajui od bijesa.
I u pustom bijesu tako estoko i duboko udari i zari desnom
nogom u zemlju da je propao do trbuha, a onda, sve u svojoj jarosti,
obadvjema rukama zgrabi lijevu nogu i tako sam sebe razdrije
nadvoje.
26
MATOVILKA
Bili jednom mu i ena to nisu imali djece, a odavna su ih
eljeli; naposljetku se ena ponadala da e joj nebo elju ispuniti.
Njih su dvoje u stranjem dijelu kue imali malen prozor s kojega se
moglo gledati u prekrasan vrt, pun svakakva lijepa cvijea i
svakojaka neobina bilja. Ali vrt bijae ograen visokim zidom, i
nitko se nije usuivao onamo: pripadao je arobnici koja je imala
veliku mo i koje se svatko bojao.
Jednog dana stajala ena uz mali prozor i gledala u vrt, pa
ugledala lijehu zasaenu nadasve lijepim matovilcem, tako svjeim i
zelenim da nije od njega mogla pogleda odvratiti: ponijela ju elja
za onom salatom, sve joj zazubice rasle. Zapela joj salata za oko, i
elja joj za njom rasla iz dana u dan, i od puste enje eni bivalo
sve gore, mravjela ona i blijedjela i ba jadno izgledala. Uplaio se
njezin mu te ju upitao:
to je tebi, draga eno?
Ah, ne pitaj me odgovori ena umrijet u ako ne
okusim matovilca iz vrta tamo za kuom.
Njezin mu, ovjek meka srca, koji je svoju enu volio, ree u
sebi:
Prije nego to pusti da ti ena umre, donijet e joj matovilca,
pa kud puklo da puklo!
Kad se usutonilo, prijee on preko zida u arobniin vrt, ubra
na brzinu punu aku matovilca te ga donese eni.
Ona odmah priredi salatu te ju poudno pojede. Tako joj je
slasno ila u tek da je ena sutradan trostruko za salatom udjela.
Jadni mu ne imade kud ni kamo, valjade mu opet po salatu.
Poto se uveer umraalo, eto njega i drugi put preko zida, ali
kad se spusti niza nj, estoko se prepade, jer je ugledao gdje se pred
njim ustoboila arobnica.
Kako se samo usuuje u moj vrt? Kako se usuuje da mi,
ba k pravi lopov, matovilac krade? izdera se na nj arobnica te
ga oinu bijesnim pogledom. Zlo e proi!
Ah, smilujte se zamuca on od nevolje sam ovo uinio:
ena mi oboljela, vidjela s prozora va matovilac i tako je za njim
zaudjela te e umrijeti ako joj ne donesem malko ove salate.
arobnica se poneto smeka u svom bijesu te mu ree:
27
Ako je tako kako veli, doputam ti da ubere matovilca

koliko te volja, ali postavljam jedan uvjet: kad ti ena rodi dijete,
meni e ga dati. Bit e mu dobro u mene, brinut u se o njemu kao
da je moje roeno.
ovjek u strahu sve obea, pa kad je ena rodila kerkicu, eto
odmah i arobnice: nadjenu ona djetetu ime Matovilka, po onoj
salati, te ga odnese sa sobom.
Matovilka postade najljepe dijete pod suncem. Kad je navrila
dvanaestu godinu, arobnica je zatvori u visoku kulu to se nalazila
u umi, a nije imala ni stepenica ni vrata nego samo malen prozor
gore visoko.
Kad je arobnica htjela Matovilki unutra, stala bi pod prozor i
povikala:
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni.
A Matovilka imala dugu kosu, krasnu, finu i zlaanu kao samo
zlato. Kad bi ula arobniin glas, razdjenula bi pune te odvila
pletenice, malko ih namotala na prozorsku kvaku i spustila dvadeset
lakata: lelujala se kosa kao konop od zlata, a arobnica se hvatala za
nju i penjala.
Koju godinu nakon toga sluilo se da je kroza umu projahao
kraljevski sin i naiao pokraj kule. Zauo je kako se odande izvija
pjesma to bijae tako umilna da je radoznao ustavio konja te
osluhnuo. Bila to Matovilka to je u svojoj usamljenosti vrijeme
kratila putajui da se razlijee njezin mio glas.
Kraljevi je htio gore k njoj, pa je traio vrata na kuli, ali ih ne
mogae nai. Odjahao je natrag na svoje dvore, sve mislei na
pjesmu koju je uo i koja mu se tako kosnula srca da je svakog dana
odlazio u umu te oslukivao.
Kad je tako jednom stajao za nekim drvetom i sluao poj, vidje
kako pod kulu dolazi arobnica i die glavu prema prozoru; jasno je
uo kako ona doziva:
Matovilka je tada spustila pletenice, a arobnica se nato po
28
njima popela k njoj u kulu.

Ako su to ljestve kojima se stie gore, onda valja i meni
jednom ogledati sreu, ree kraljevi u sebi.
I sutradan doista, u sumraje, eto njega podno kule gdje doziva:
Tek to je tako viknuo, spustie se pletenice te se kraljevi po
njima pope.
Strano se u prvi mah uplaila Matovilka kad je pred nju banuo
kraljevi kakva dotad njezine oi nisu vidjele: bijae to prvi to ga je
ikad ugledala. On poe ljubazno s njome razgovarati te joj
pripovjedi kako ga je njezina pjesma u srce dirnula i kako nije imao
mira nego ju je morao vidjeti.
Matovilku tada minu strah, pa kada ju je on najposlije upitao bi
li ga htjela za mua, i kad je razabrala da je mlad i lijep, ona e u
sebi: Pa taj e me kudikamo vie voljeti nego stara arobnica.
I tako ona pristade i poloi svoju ruku u njegovu govorei:
Rado u poi s tobom, ali ne znam kako u odavde sii.
Nego, svaki put kada doe ovamo, donesi sa sobom povjesmo
svile: od nje u plesti ljestve, pa kad budu opletene, sii u po njima,
a ti e me onda vrgnuti na svog konja.
Uglavie da on svake veeri dolazi k njoj, jer je danju dolazila
stara.
Sve je lijepo teklo da ve ne moe bolje sve do jednom.
arobnica nije nita zamijetila sve dok Matovilka jednom ne svrnu
razgovor te e brzopleto:
Kako to, gospoo, da mi je kudikamo tee izvlaiti vas
ovamo gore negoli mladog kraljevia, koji je zaas kod mene?
Ah, zloesto dijete! planu bijesom arobnica. to ja to
moram uti od tebe? Miljah da sam te odvojila od sveg svijeta, a ti
si me ipak obmanula!
I u svome bijesu uhvati Matovilku za kosu, dva-tri puta omota
njezine pletenice oko svoje lijeve ruke, pograbi desnom noice i kr krc! hitro joj odreza kosu, i lijepe pletenice leahu na podu. Ni time
ne bijae zadovoljna, nego u svojoj nesmiljenosti odvede Matovilku
u veliku pustinju, gdje je uboga djevojka morala ivjeti u tekom
jadu i golemoj nevolji.
29
Uveer toga dana kad je odagnala Matovilku arobnica

djevojine odrezane pletenice dobro privrsti gore za prozorsku
kvaku, pa kad je kraljevi doao pod kulu i viknuo:
zlatnu kosu spusti meni
arobnica spusti djevojinu kosu, i kraljevi se uspe.
Kad je stigao gore, imade to i vidjeti: nigdje njegove drage
Matovilke, nego se pred njim ustoboila arobnica zlopoglea, sve
joj otrovna vatra iz oiju sijeva.
Aha! viknu ona porugljivo. Doao si po draganu, a
lijepa ptiica ne sjedi vie u gnijezdu i ne pjeva: maka ju je
ugrabila, a i tebi e oi iskopati.
I jo pritae:
Matovilka je za te izgubljena, nikad je vie nee vidjeti!
Kraljeviu bijae da presvisne od pustog jada. U oaju skoi s
kule dolje: nije se dodue ubio, ali mu je trnje u koje je pao izbolo
oi.
Slijep je tumarao umom naokolo, jeo korijenje i bobe, i samo
je jadao i plakao za izgubljenom svojom draganom.
Nekoliko je godina tako u svome jadu i bijedi tumarao
kojekuda dok naposljetku nije dospio u pustinju u kojoj je Matovilka
jadno tavorila sa svojim dvoma blizanaca djeakom i kerkicom
to ih je na svijet donijela.
I dok je tako iao pustinjom, ou glas koji mu se uini nekako
poznat te on krenu prema tome glasu, i kako malko poie naprijed,
ugleda ga i prepozna njegova Matovilka, obisnu mu oko vrata i
briznu u pla. Dvije njezine suze radosnice kapnue na njegove oi,
koje se opet izbistrie, te on progleda: mogae vidjeti k i prije to je
vidio. Tada je on povede u svoju kraljevinu, na svoje dvore, gdje
bijahu u radosti doekani i gdje poivjee mnoge godine u srei i
zadovoljsvu.
30
CRVENKAPICA
Bila jednom mala ljupka djevojica koja bi odmah omiljela
svakom tko bi je samo vidio, a najvie se milila baki, koja ju je tako
voljela da naprosto nije znala kako bi djetetu ugodila i to bi maloj
sve dala. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baruna, a ta je
djevojici tako lijepo pristajala da mala nikakvu drugu nije vie
htjela nositi: po toj su je kapici svuda zvali Crvenkapica.
Jednoga joj dana majka ree:
Hajde, Crvenkapice, evo ti kola i boca vina, pa odnesi baki:
bolesna je i nemona, ovim e se okrijepiti. Kreni dok nije pripeklo,
a kad bude vani, pripazi i vladaj se pristojno; nemoj skretati s puta
ni trati, jer moe pasti i razbiti bocu, pa baka nee nita imati. Kad
ue baki, ne zaboravi joj nazvati Dobro jutro, bakice! I nemoj
zvjerati naokolo i po kutovima zavirivati.
Sve u ja tako kako veli odgovori Crvenkapica majci i
prui joj ruku.
Baka ivjela u kui to se nalazila u umi, pol sata daleko od
sela. Kad je Crvenkapica zala u umu, susrela je vuka. Nije znala
koliko je to opaka ivotinja pa se nije ni bojala.
Dobar dan, Crvenkapice! pozdravi je vuk.
Dobar dan, vue otpozdravi ona.
Kamo, kamo tako rano, Crvenkapice?
Idem baki.
A to nosi pod pregaom?
Kola i vino, juer smo pekli, pa neka se bolesna i nemona
baka malko okrijepi.
A gdje ivi tvoja baka, Crvenkapice?
Jo etvrt sata dalje u umi, podno tri velika hrasta; ondje joj
je kuica za ljeskovom ivicom, sigurno zna objasni
Crvenkapica.
A vuk u sebi govorio:
Mlado, njeno stvorenje, ba slastan zalogaj! Ii e mi u tek
kudikamo bolje nego stara. Samo valja da to lukavo izvedem i da
obadvije smaem.
Tako je mislio vuk dok je malko iao pokraj Crvenkapice, a
onda e glasno:
Vidi li, Crvenkapice, koliko je lijepa cvijea naokolo?
31
Zato ne pogleda malko oko sebe? Ti kanda i ne uje kako ptiice

lijepo pjevaju. Ide nekako povuena u se, kao da kree u kolu, a
tako je lijepo i zabavno ovdje u umi.
Crvenkapica se obazre oko sebe, pa kad vidje kako sunane
zrake poigravaju kroz granje i stvaraju proare na tlu, a posvuda se
osulo krasno cvijee, ona e u sebi:
Obradovat u baku ako joj uberem i donesem kitu svjeeg
cvijea; jo je rano, stii u na vrijeme.
I skrenu s puta u umu, otra da nabere cvijea. I kako bi koji
cvijet ubrala, trala bi dalje, sve mislei da e drugdje nai ljepeg
cvijea, i tako se samo gubila, sve dublje zalazila u umu.
A vuk dotle otiao ravno bakinoj kuici i pokucao na vrata:
kuc, kuc.
Tko to kuca? upita iznutra baka.
Tvoja Crvenkapica ree vuk izvana. Evo sam ti
donijela kolaa i vina, otvori!
Samo pritisni kvaku objasni baka. Preslaba sam, ne
mogu ustati.
Vuk pritisnu kvaku, vrata se otvorie, te on, ne kazujui ni
rijei vie, krenu ravno k postelji i prodera baku. Potom se odjenu u
njezine haljine, namaknu njezinu kapu sebi na glavu, lee u bakinu
postelju i navue zavjese.
Crvenkapica meuto trala naokolo za cvijeem, pa kad ga je
dovoljno nabrala da ga vie i nije mogla drati u ruci, prisjeti se opet
bake pa se pouri k njoj.
Kad je stigla pred kuicu, zaudi se to su vrata otvorena, a kad
je ula u sobu, nekako joj se stijesni oko srca, te ona pomisli: Boe
dragi, kako mi je danas udno pri dui, a inae sam tako rado kod
bake!
Uzdahnula je pa onda lijepo pozdravila:
Dobro jutro, bakice!
Ali nije dobila odgovora. Nato prie postelji, razmaknu zavjese
i gle: u postelji baka, navukla je kapu duboko na lice, a sva je
nekako udna...
Ej, bakice, kakve li velike ui ima?
Zato da te bolje ujem.
Ej, bakice, kolike su ti oi!
Da te bolje vidim.
Ej, bakice, kolike su ti ruke!
32
Da te bolje dohvatim.
Ali, bakice, kakvu to stranu njuku ima!
Da te bolje proderem.
I tek to je to rekao, vuk u jednom skoku skoi s postelje i
proguta jadnu Crvenkapicu.
Poto je vuk tako podmirio svoju vuju prodrljivost, lee opet
u postelju, zaspa i zahrka da je sve odjekivalo.
Ispred kue naiao lovac, pa kad je uo ono hrkanje, ree u
sebi:
Uh, to li ta stara ena tako hre! Treba da pogledam to joj
je.
I ue u sobu, a kad prie postelji, ugleda u njoj vuka.
Ah, tu si dakle, stari grenie, odavna te traim! uzviknu
lovac.
I ve namjeri puku na rame prisloniti i opaliti, ali uto pomisli
da je vuk moda progutao baku te bi se mogla jo spasiti.
I tako nije odapeo otponac nego uze noice i zaspalom vuku
zapara trbuinu. Zarezao je dva - tri puta, i pokaza se crvena kapica.
Zareza jo dvaput, a ono iz vuje utrobe iskoi djevojica.
Uh, kako sam se uplaila! uzviknu ona. Uh, to bijae
tamno u vujoj mjeini!
Zatim izie i stara baka: bila je i ona iva, ali je jedva disala.
Crvenkapica bre - bolje donese kamenja, njime natrpae vuka,
pa kad se probudio i namjerio da pobjegne, nije mogao: pritislo ga
teko kamenje, te on pade i tako uginu.
Ostadoe zadovoljni njih troje: lovac, baka i Crvenkapica.
Lovac uginulom vuku oderao krzno te s njime veselo otiao
kui; baka uivala u kolau i zalogaje zalijevala vinom to joj ga je
donijela njezina unuica, pa se stara tako okrijepila i oporavila, a
Crvenkapica u sebi govorila: Nikad vie ne smije sama skrenuti s
puta i trati u umu kad ti majka zabrani.
33
PEPELJUGA
Nekakvu bogatunu razboljela se ena, pa kad je osjetila da joj
se blii kraj, dozva k samrtnoj postelji svoju ker jedinicu te joj
ree:
Budi dobra i ponizna, draga keri, pa e ti svagda Bog
pomoi, a ja u s neba gledati na te i biti s tobom.
To rekavi, zaklopi mati oi te promijeni svijetom.
Djevojka svakog dana odlazila majci na grob i plakala, i ostala
uvijek dobra i ponizna. Kad je dola zima, snijeg zameo majin
grob, a kad je sunce u proljee otopilo snjeni bijeli pokriva,
djevojin se otac oenio drugom enom.
Maeha u kuu dovela svoje dvije keri, koje naizgled bijahu
lijepe i bijele, ali rune i crne u srcu. Nastali teki dani za jadnu
pastorku.
Pa nee valjda ta glupa guska sjediti s nama u sobi!
rekoe dvije maehine keri. Tko hoe kruha, mora ga i zasluiti.
Van, slukinjo!
I pograbie njezine lijepe haljine, navukoe na nju star siv
haljinac, a umjesto cipela dadoe joj drvene klompe.
Kakve li ohole kraljevne, kako se samo ukrasila! rugale
joj se njih dvije pa je otjerale u kuhinju.
Ondje joj, u kuhinji, valjalo tegliti, od jutra do mrklog mraka
teke poslove raditi: ustajala je prije zore, vodu nosila, vatru loila,
kuhala i prala. I jo joj dvije zlobne sestre zadavale svakakvih jada,
rugale joj se na svakom koraku, graak joj i leu u pepeo sipale, a
ona morala sjediti i trijebiti. Kad bi joj uveer, iscrpljenoj od rada,
klonule i ruke i noge, nije imala postelje u kojoj bi se pruila i
poinula, nego joj valjalo lei u pepeo pokraj ognjita i tu se skutriti.
Bila je zato uvijek pranjava, pepelom posuta, pa je prozvae
Pepeljugom.
Dogodilo se jednog dana da se otac spremao na sajam pa upitao
dvije pastorke to bi im odande donio.
Lijepih haljina ree jedna.
Bisera i dragog kamenja poeljela druga.
Zatim upita Pepeljugu:
A ti, Pepeljugo, to bi da ti donesem?
Oe odgovori ona otkinite prvu granicu to vam
34
zapne za eir kad se budete vraali, i nju mi donesite.

Otac je dvjema pastorkama kupio lijepih haljina, bisera i
dragog kamenja, a kad je na povratku jahao kroza umarak, zape mu
ljeskova granica o eir te mu ga zbaci. Nato on otkide granicu i
ponese je sa sobom.
Kad je prispio kui, dade dvjema pastorkama to su eljele, a
Pepeljugi urui ljeskovu granicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na
majin grob i ondje zasadi granicu: i toliko je plakala da ju je
suzama zalila, te je granica rasla i u lijepo drvo izrasla.
Pepuljuga svakog dana triput odlazila na grob, ondje plakala i
molila se, i svaki put doletjela bi bijela ptiica i spustila se na drvo,
pa kad bi Pepeljuga izrekla kakvu elju, ptiica bi joj dobacila
upravo ono to bi djevojka poeljela.
Bijae tako da je kralj one zemlje priredio sveanost to e
trajati tri dana: pozvao je na dvore sve lijepe djevojke u svojoj
kraljevini, kako bi tom prilikom kraljevi, njegov sin, sebi odabrao
zarunicu. Kad su dvije sestre ule da su i one pozvane, ba se
udobrovoljie; zovnule su Pepeljugu te joj rekle:
Hajde nas poeljaj, oisti nam cipele i zakopaj kope:
idemo u kraljevske dvore na sveanost.
Posluala Pepeljuga, ali je i zaplakala, jer bi i ona rada na ples,
pa je zamolila maehu da je pusti.
Ta kako bi ti, Pepeljugo, onamo! ree joj maeha.
Kako bi ti na bal tako prana i prljava? Nema ni haljine ni cipela, a
htjela bi plesati.
Kako je pak Pepeljuga svejednako molila, maeha joj
naposljetku ree:
Tu sam ti u pepeo istresla zdjelu lee: ako je za dva sata svu
otrijebi, moe na ples.
Djevojka na stranja vrata izie u vrt i viknu:
Hej vi golubice i grlice, i sve druge ptiice nebeske, hodite
ovamo i pomozite mi trijebiti:
Dobre u zdjelicu,
loe u guicu!
Kroz kuhinjski prozor uletjele tada dvije bijele golubice, pa
grliice, i naposljetku zaumila mnoga krilaca, doleprale mnoge
ptiice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glavu i poele
35
kljucati: kljuc, kljuc, a za njima sve druge ptiice: kljuc, kljuc i

lijepo sva dobra zrna otrijebie u zdjelu. Jedva proe sat vremena, a
one ve dokonale posao pa opet sve odletjele.
Nato djevojka odnese zdjelu maehi: radovala se, jadna,
mislei da e sada smjeti na sveanost. Ali se maeha oprije i ree:
Ne, Pepeljugo, ne moe onamo, nema prikladne odjee i
ne zna plesati, ondje bi te samo ismijali.
A kako je djevojka udarila u pla, maeha joj postavi drugu
pogodbu:
Ako mi mogne dvije zdjele lee otrijebiti iz pepela za sat
vremena, onda moe onamo.
Tako ree, sve kazujui u sebi: Eh, to ne moe nikako.
Kad je maeha istresla u pepeo dvije zdjele lee, izie djevojka
na stranja vrata u vrt i zovnu:
Hej vi pitome golubice i grlice, i sve druge ptiice pod
nebom, hodite ovamo i pomozite mi trijebiti:
Dobre u zdjelice,
loe u guice!
Kroz kuhinjski prozor uletjee tada dvije bijele golubice, pa
grliice i naposljetku zaumila mnoga krilaca, doleprale mnoge
ptiice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glave i kljucale:
kljuc, kljuc, a za njima i sve druge ptiice: kljuc, kljuc i lijepo
sva dobra zrna otrijebie u zdjele. Prije nego to je izminulo pol sata,
bijahu one ve gotove s poslom te opet sve odletjee.
Djevojka nato odnese zdjele maehi: poradovala se, jadna,
mislei da e sada smjeti na sveanost. Ali se maeha i opet oprije i
ree:
Ne, Pepeljugo, nita ti ne koristi: nee s nama, jer nema
prikladna ruha i ne zna plesati. Samo bismo se morale zbog tebe
stidjeti.
I u tim rijeima okrenu joj lea pa sa svojim dvjema kerima
odbrza od kue.
Kad vie nikog ne bijae kod kue, ode Pepeljuga majci na
grob, stade pod ljeskovo drvo i zazva:
Stresi, drvce, kitne grane:
zlato, srebro baci na me!
36
Ptica joj tada baci zlatno i srebrno ruho i k tome svilene

cipelice, srebrom vezene. Pepuljuga se brzo odjenu, obu cipelice na
noge te ode na sveanost u dvore. Maeha i njezine keri nisu je
prepoznale nego miljahu da je to zacijelo kakva kraljevna tako
je bila lijepa u onom ruhu, zlatom protkanu.
Na Pepeljugu nisu ni pomiljale, bijahu uvjerene da ona sjedi
kod kue u svojoj prljavtini i trijebi leu iz pepela.
Kraljevi odmah priao k njoj, uzeo ju za ruku, te je plesao s
njome, samo s njome, i nikako je nije putao od sebe. Kad bi tkogod
doao po nju, on bi ga otpravio kazujui:
Ovo je moja plesaica.
Pepeljuga plesala dok se nije uveerilo, a onda pola kui. Ali
kraljevi htio znati ija je to ljepojka djevojka, pa joj ree:
Idem i ja, elim te otpratiti.
Ali mu ona pobjee i sakri se u golubinjak. Kraljevi pak
poekao dok nije doao otac, pa on njemu kaza da se u golubinjak
skrila neznanka djevojka. Da to moda nije Pepeljuga? pomisli
stari, pa kad mu donesoe sjekiru i pijuk, razvali on golubinjak, a
kad tamo ondje nikoga. A kad uoe u kuu, ono u njoj, u svome
prljavom haljincu, u pepelu ui Pepeljuga pokraj aave uljanice.
Pepeljuga je naime bre - bolje izmakla iz golubinjaka sa stranje
strane i otrala pod ljeskovo drvce: tu je sa sebe skinula i na grob
stavila krasno ruho, a ptica ga uzela; zatim je Pepeljuga u svome
sivom haljincu sjela u kuhinju kraj pepela.
Sutradan, kad se sveanost nastavila, a mu i ena sa dvjema
kerima otili iz kue, ode Pepeljuga pod ljeskovo drvce i zazva:
Tada joj ptica baci haljinu jo raskoniju nego to bijae
jueranja, pa kad se djevojka u njoj pojavila na sveanosti, svi se
okupljeni zadivie njezinoj ljepoti. A kraljevi ekao dok nije stigla,
pa ju onda uzeo za ruku i plesao s njome samo s njome. Kad bi
drugi po nju doli, on bi im rekao:
Kad se uveerilo, djevojka krenu doma, a kraljevi odmah za
njom, da vidi u koju e kuu ona ui. Ali mu ona umaknu iza kue
pa u vrt.
37
U vrtu raslo veliko i granato drvo na kojem su visjele prekrasne

kruke. Okretno poput vjeverice djevojka se uspe na krukovo stablo
i zavue se meu granje, tako te kraljevi nije znao kamo je nestala.
ekao je ondje dok nije naiao djevojin otac, komu kraljevi
ree:
Umakla mi neznanka djevojka, sve mislim da se na kruku
uzverala.
Otac pomisli nije li to moda Pepeljuga. Zaiskao on da mu
donesu sjekiru, pa tako posijee kruku, a kad ju je na zemlju obalio,
vidje da u granju nema nikoga.
Odoe onda u kuhinju, a kad tamo, to ondje Pepeljuga u pepelu
kao uvijek. Ona je naime spuzala s kruke s druge strane, odnijela
lijepo ruho pod ljeskovo drvce i predala ga ptici, a na se opet
odjenula svagdanji svoj sivi haljinac.
I treeg dana, kad su roditelji sa dvjema kerima otili od kue,
Pepeljuga opet ode na majin grob, pod ljeskovo drvce, i zazva:
Ovaj put ptica joj dade tako sjajno i krasno ruho kakvo se jo
nije vidjelo, i k tome cipelice od samoga zlata.
Kad se u tome ruhu pojavila na sveanosti, svi ondje okupljeni
ni rijei da protisnu od pustog divljenja bijahu naprosto
zanijemjeli. Kraljevi plesao s njome samo s njome, i kad bi
tkogod po nju doao da bi s njim zaplesala, kraljevi ga otpravljao:
Kad je uveer namjerila kui i kraljevi ju htio pratiti, ona mu
brzo umaknu, tako da ju nije mogao stii.
Ali se ovaj put kraljevi posluio lukavtinom: naredio je da
cijelo stubite namau smolom, i tako kad je ona pojurila niza
stepenice, lijeva joj se cipela zalijepi i ondje ostade. Kraljevi je
podie: bijae to malena i nadasve lijepa cipelica, sva od zlata.
Idueg jutra ode on s cipelicom Pepeljuginu ocu te mu ree:
enom e mi postati samo ona kojoj na nogu pristaje ova
zlatna cipelica.
Obradovale se tome dvije sestre, jer je i jedna i druga imala
lijepe noge. Starija uzela cipelu i s njome otila u sobu da ogleda
moe li je obuti; i majka bijae s njom da joj pomogne. Ali joj
38
cipelica nije pristajala, bila premalena, noni palac ne mogae

djevojka nikako ugurati. Mati joj nato prui no i ree:
Odrei palac! Kad postane kraljicom, nee nikamo morati
pjeke.
Djevojka uini tako: odreza palac, ugura nogu u cipelicu
stisnuvi zube od bola te izie pred kraljevia. On je nato kao svoju
zarunicu vinu sebi na konja pa odjaha odande.
Valjalo im pored groba Pepeljugine majke gdje se nadvijalo
ljeskovo drvce, a na drvcetu smjestile se dvije golubice to su
dovikivale:
Kraljevi na konju uri,
iz cipele krvca curi:
prijevara mu dvoru hodi,
zarunicu krivu vodi,
cipela joj premalena,
vidjet e se varka njena.
Kraljevi tada svrnu pogled na djevojinu cipelu i vidje kako
odande krv curi.
Odmah okrenu konja natrag, dopremi krivu zarunicu njezinoj
kui i ree da ona nije prava, pa neka druga sestra obuje cipelu.
Tad i ta druga ode u sobu i sretno ugura none prste u cipelu,
ali peta nikako da u nju ue, bijae prevelika. Onda majka prui
keri no i ree:
Odrei dijelak pete: kad postane kraljicom, nee nikamo
morati pjeke.
Djevojka uini tako: odreza dijelak pete, ugura nogu u cipelicu,
stiui zube od bola, te izie pred kraljevia.
On ju nato kao svoju zarunicu vinu sebi na konja pa odjaha
odande.
Kad su naili pokraj ljeskova drvceta, dvije golubice to su na
njemu sjedile uglas zagukae:
iz cipele krvca curi:
prijevara mu dvoru hodi,
zarunicu krivu vodi,
cipela joj premalena,
39
vidjet e se varka njena.

Kraljevi tada pogleda bolje na njezinu nogu i vidje kako krv
curi iz cipele i po bijeloj se arapi razlijeva crvenilo. Odmah okrenu
konja natrag i krivu zarunicu dopremi njezinoj kui.
Ni ova nije prava ljutnu se kraljevi. Zar nemate jo
keri?
Ne, nemamo odgovori otac to jest, imamo jo samo
siroe od moje pokojne ene, prljavu Pepeljugu, ali ona ne moe biti
zarunica.
Kraljevi nato kaza neka je dovedu preda nj, ali se maeha
usprotivi:
Oh, ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.
On ju je pak elio svakako vidjeti, i tako im ne preosta drugo
nego pozvati Pepeljugu. Ona je najprije umila ruke i lice, a onda
izila pred kraljevia te mu se poklonila. On joj prui zlatnu
cipelicu, a ona sjede na klupicu, izvue nogu iz teke drvene klompe
i stavi je u zlatnu: pristajala joj kao salivena.
Kad se uspravila i kraljevi joj zagledao u lice, prepozna on
ljepojku djevojku to je u tri navrata s njime plesala, te uzviknu:
Ovo je prava zarunica!
Maeha i njezine dvije keri silno se uplaile i poblijedjele od
pustog bijesa kojim su uskipjele. Kraljevi meuto vinuo se s
Pepeljugom na konja pa odjahao odande.
Kad su jahali pokraj ljeskova drvceta, dvije bijele golubice
zagukae uglas:
iz cipele krv ne curi:
istina mu dvoru hodi,
zarunicu pravu vodi,
cipelica mjera njena,
stoji kao salivena.
I poto su svoje odgukale, sletjee s ljeskova drvceta i sjedoe
Pepeljugi na ramena jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako
ostadoe.
Kad bijae da se svadba slavi, dooe i neiskrene maehine
keri da se ulaguju i da s Pepeljugom sreu dijele. Kad su mladenci
40
krenuli u crkvu, ila im s desne strane maehina starija ki, a s lijeve

mlaa i tada golubice iskljuvae svakoj jedno oko. A onda kad su
izlazili, nalazila se starija maehina ki s lijeve strane, a mlaa s
desne i tada im golubice iskljuvae i drugo oko. I tako podle
maehine keri bijahu za svoju zlobu i podmuklost kanjene
sljepoom za sav ostatak ivota.
41
TRNORUICA
Ono vam neko bili kralj i kraljica to su iz dana u dan govorili.
Ah, kad bismo imali dijete! eljelo njih dvoje tako i sveer
prieljkivalo, ali elja nikako da im se ispuni. A onda se jednom,
kad se kraljica kupala, dogodi te iz vode izroni aba, izie na suho i
probesjedi:
elja e ti se ispuniti: prije nego to mine godina dana,
donijet e kerkicu na svijet.
I to je aba prorekla, to se obistinilo: kraljica rodila curicu
tako lijepu da kraljevoj radosti ne bijae kraja ni konca. Upriliio
kralj veliko slavlje: pozvao je ne samo svoje roake, prijatelje i
znance nego i sve vile usude, da djetetu budu naklone i dobre. Bijae
ih trinaest u njegovoj kraljevini, a kako je imao samo dvanaest
tanjura iz kojih su imale jesti, to je jedna morala ostati kod kue.
Sveanost protjecala u svem sjaju i krasu, a kad se primaknula
kraju, vile nadarie dijete svojim divnim darovima: jedna curicu
obdarila krepou, druga ljepotom, trea bogatstvom, i tako redom
svime to se na svijetu moe poeljeti. Poto njih jedanaest iznizae
svoje darove, iznebuha banu trinaesta sasvim preko reda. Naumila
se ona osvetiti zato to je nisu pozvali, pa kako upade, nikoga ne
pogleda i ne pozdravi nego odmah u sav glas izviknu svoje
prorotvo:
Mala e se kraljevna u petnaestoj godini ubosti u ruku
vretenom i od toga umrijeti.
I ne kazujui vie ni rijei, okrenu se te izie iz dvorane.
Svi se ustraili. Tada se javi dvanaesta, koja jo nije izrekla
svoje prorotvo. Nije dodue mogla dokinuti i ponititi opake rijei
to su izreene, mogla ih je samo ublaiti, i tako ona kaza:
Ne, ipak nee mala kraljevna umrijeti, nego e pasti u dubok
stoljetni san.
Da bi ouvao svoje drago dijete od nesree, kralj zapovjedio da
se sva vretena u zemlji spale. Sva se pak prorotva ispunila:
djevojku krasila ljepota, krepost, umilnost i razbor, te bi omiljela
svakom im bi je vidio.
Zbilo se tako te upravo u onaj dan kad je djevojka navrila
petnaestu godinu ne bijae ni kralja ni kraljice na dvorima: djevojka
ostala ondje sama samcata. Uzela ona vrljati gore dolje, tumarati
42
uzdu i poprijeko, zavirivati u mnoge odaje i razliite izbe, i

naposljetku je dospjela u staru kulu. Zavojite stepenice vodile gore,
te se ona po njima uspe. Izbila je pred nekakva mala vrata. U
kljuanicu na bravi bio utaknut zarao klju, i ona zakrenu njime.
Otvorie se vrata, a to u maloj izbi sjedi starica s vretenom u ruci:
svojski je prionula na posao prede kudjelju.
Dobar dan, bakice pozdravi je kraljevna. to to radi
tude?
Evo predem odgovori starica i kimnu glavom.
A to to tako veselo poigrava i skae? opet e djevojka,
te uze vreteno da i ona prede.
Ali tek to ga je dodirnula, ispuni se bajalica i prorotvo, i ona
se vretenom u prst ubode.
U koji se as ubola, prevali se na postelju to se ondje nalazila,
pa utonu u dubok san.
San protegao mo i na cio kraljevski dvor: usnuli kralj i
kraljica, koji se bijahu upravo vratili te uli u veliku dvoranu; usnuli
s njima i svi dvorjanici, zaspali i konji u staji, psi na dvoritu,
golubovi na krovu, muhe na zidu, ak i vatra to je plamsala na
ognjitu i ona utinjala i utihnula, peenka na njoj prestala
cvrati... u san utonuo i kuhar, pustio na miru momka koga je zbog
njegova nemara htio za kosu povui. Utihnuo i vjetar vani, na
drveu pred dvorima nije vie ni listak treperio.
Oko dvora porastao trnjak divlje rue, iz godine u godinu sezao
dalje i neprestano se penjao, dok naposljetku nije sasvim opasao
dvore te prerastao i preko njih, tako da se vie nita nije vidjelo, ak
ni zastava navrh krova. Zemljom ila pria od usta do usta i kazivala
kako u zaaranim dvorima spava lijepa Trnoruica tako kraljevnu
nazivahu i kako od vremena do vremena dolaze kraljevii odavde
i odande i hoe da se kroza silni trnjak probiju u dvore, ali ne mogu
nikako. Jer se trnjak, kao da ima nebrojene ruke, vrsto dri, a
momci zapinju o trnje i ne mogu se vie otkinuti te jadno
zaglavljuju.
Nakon mnogo godina navratio se opet neki kraljevi u onu
zemlju, i tu je uo kako neki starac pripovijeda o trnjaku za kojim
stoje ukleti dvori, u njima ve stotinu godina tvrdim snom spava
prekrasna kraljevna, zvana Trnoruica, a s njome kralj i kraljica i
sve to neko bijae ivo na dvorima. Uz to je kraljevi i od svoga
djeda doznao kako su dolazili mnogi kraljevii i pokuavali da se
43
probiju kroz onaj trnjak, ali su zapali u pusto trnje i bijedno

skonali.
Nita se ja ne bojim neustraivo e mladi.
Idem ja onamo da vidim lijepu Trnoruicu.
Dobri ga je starac nastojao odvratiti od ludog nauma, ali
momak ni da uje, ne da se ni osoliti.
Stotinu je godina meuto izminulo te svanuo i dan u koji se
Trnoruica imala oda sna probuditi. Kad se kraljevi primaknuo
trnjaku, sve se trnje osulo krasnim krupnim cvjetovima, koji se
lijepo razmaknue da ga zdrava i iva propuste unutra, a potom se
sve opet za njim sklopi i sastavi u pravu pravcatu ivicu.
Kad je stupio na dvorite, vidje kako lee zaspali konj i i
pjegavi lovaki psi, a na krovu ue usnuli golubovi i dre glavu
pod krilom. Ue on i u same dvore, a to ondje muhe sveudilj
spavaju na zidu, u kuhinji kuhar sveer dri ruku kao da e toga
trena dohvatiti momka i povui ga za kosu, a slukinja sjedi i pred
sobom dri crno pile kao da e ga sad na peruati.
Krenu kraljevi dalje i vidje kako u velikoj dvorani svi
dvorjanici spavaju gdje se koji zatekao, a tamo povie, kraj
prijestolja, lei kralj i kraljica. Uze on obilaziti i gledati dalje, a to
posvuda, kamo god zavirio, tiina pala, svuda bilo tako tiho da je
mogao uti vlastiti dah.
Naposljetku se obrete podno stuba to vode gore u kulu. Uspe
se te otvori vrata na izbi u kojoj spavae Trnoruica. Leala je
nauznak i bila tako lijepa da kraljevi ne mogae oiju s nje
odvrnuti, nego se jo i sae te je poljubi. U koji tren on to uini i
poljupcem je dodirnu, Trnoruica rasklopi vjee, istrepta san iz
oiju te ga ljubazno pogleda. Tada njih dvoje zajedno sioe, a uto
se dolje probudie kralj i kraljica i svi dvorjani redom: samo su
gledali jedni u druge i udom se udili.
Probudili se i konji u staji na dvoritu i poeli glavom
uzmahivati i otresati; oda sna se trgli i lovaki psi pa poskakivali i
repom mahali; golubovi na krovu izvukli glavice ispod krila,
pogledali naokolo pa odletjeli u polje; oivjele i muhe i miljele po
zidu; proplamsala vatra u kuhinji, jelo zakuhalo i peenka opet
zacvrila, kuhar dohvatio momka te ovaj vrisnuo, a slukinja uzela
pile peruati.
Kraljevi i Trnoruica na kraju proslavili sjajnu svadbu i
poivjeli u zadovoljstvu i srei sve do svoje smrti.
44
JORINDA I JORINGEL
Ono vam neko stajao star dvorac usred velike, guste ume, u
dvorcu ivjela stara ena sama samcata, a bila ona opaka arobnica.
Danju se pretvarala u maku ili pak u sovu, dok bi se uveer opet
prevrgla u ljudsku priliku. Znala je vabiti divlja i ptice, pa ih onda
klala, kuhala i pekla. Kad bi se tkogod pribliio dvorcu ma i na
stotinu koraaja, ostao bi na onome mjestu nepokretan, nije se
odande mogao maknuti sve doka ga ona ne bi oslobodila arolije, a
kad bi koja mlada djevojka zakoraila u taj krug, odmah bi se
pretvorila u pticu, te bi je stara zatvorila u krletku od pletera i
odnijela u posebnu prostoriju svoga dvorca. Imala je u dvorcu ve
sedam tisua rijetkih ptica zatvorenih u takve krletke.
Bila tako jedna djevojka to se zvala Jorinda i to je ljepotom
nadmaivala sve druge. Ona i lijep momak po imenu Joringel,
obeali se jedno drugom, i dvoje zarunika najveu sreu osjealo
kad bijahu sami meu sobom. Da bi se jednom mogli u povjerenju i
na miru porazgovoriti, otili oni u etnju u umu.
Pazi da ne prie preblizu dvorcu upozori Joringel
zarunicu.
Bio lijep dan, priklanjao se k veeru, sunce sjalo izmeu
stabala i prosijavalo u tamno umsko zalenilo, grlice sjetno gugutale
na starim bukvama.
Jorindi od nekog milja i sjete navirale suze na oi; sjela ona na
travu gdje je sunce prosjalo i sve joj se otima uzdah za uzdahom. I
Joringel zapao u neku nujnost, oboje ih obuzela nekakva tuga kao da
im onog asa valja mrijeti.
Poto se obazree naokolo, krenue dalje, ali su zalutali, nisu
znali kuda e se vratiti kui. Polovina sunane ploe utonula ve za
brijeg, a druga jo stajala nad njim. Joringel uprije pogled kroza
iprag i bunje te opazi kako se u blizini uzdie zid starog dvorca, i
strah ga uhvati. Jorinda meuto zapjevala:
Tuno mi poje ptiica,
oj pti-i-ca...
a onda odjednom okrenu sitno piskutati: cikut-cikut Joringel svrnu
pogled na nju te imade to i vidjeti: Jorinda se prometnula u slavuja
45
to alosno cikue: cikut-cikut...

Uto doletje sova plamenih oiju, triput obletje oko njih i triput
zahukta: hu-hu, hu-hu. Joringel se ukipio, ni makac odande: stajao je
ondje kao okamenjen, nije mogao ni plakati ni govoriti, ni rukom ni
nogom pokrenuti.
Dotle i sunce utonulo, sasvim zalo. Sova otprhala u neki bun,
a odmah potom odande izie pogurena starica, sva uutjela i
kotunjava, izbuljenih crvenih oiju i savijena nosa kojemu je
uiljeni vrak sezao do brade. Ona neto promrmlja, uze slavuja u
ruku te ga odnese.
Joringel nije mogao ni rijei protisnuti niti se maknuti s mjesta.
A slavuja nestalo, odnijela ga nakaza sa sobom.
Naposljetku se vjetica vrati te e potmulim glasom:
Neka kriva sa visine
u krletku sada sine:
Zahijele, ti ne stei,
svoje petlje ded odvei.
U koji mah ona tu basmu izree, Joringel se oslobodi arolije.
Uze on vjeticu salijetati i moliti da mu vrati njegovu Jorindu, ali
ona samo odsijee:
Nikad je vie nee vidjeti!
I u tim rijeima ode.
Joringel zvao, plakao i jadikovao, ali mu sve bijae uzalud.
Jao, to u jadan sada, zajada Joringel u sebi i najposlije
krene odande, pa tako naposljetku stigne u neko tue selo. Tu se
pribije u nekog seljaka, unajmi se da mu uva ovce.
Dugo je u onome kraju uvao ovce i esto obilazio oko starog
dvorca, ali mu nikad nije prilazio preblizu.
Jedne noi dok je spavao usni mu se da je naao neobian
cvijet, crven kao krv, s krasnim krupnim biserom usred ake.
Ubrao je jarki cvijet i s njime otiao vjetiinu dvorcu. I gle uda:
sve to bi cvjetom dodirnuo, oslobaalo se arolije, pa se tako i
Jorinda prevratila u svoj djevojaki lik...
Kad se momak ujutro probudio, zae on naokolo obilaziti brda
i doline ne bi li naao onakav cvijet. Traio je i traio, a onda
devetog dana u rano jutro nae sanjani cvijet: crven je kao krv, a
posred ake blista mu krupna kaplja rose, krupna i sjajna poput
46
najljepeg bisera. Ubravi ga, momak brino s njime krenu

vjetiinu dvorcu.
Prilazei starom zdanju nije se na sto koraaja pred njim
skamenio nego proe ravno do ulaza. Silno se tome obradovao.
Teka vrata irom se otvorie kad ih je dodirnuo arobnim cvijetom.
Prijede zatim preko dvorita, kamo su mu do uiju dopirali mnogi
ptiji glasovi. Usmjeri korak onamo i doe u prostoriju u kojoj ptice
bijahu zarobljene. Unutri bila i sama vjetica, hranila ptice u sedam
tisua krletki.
Kad je vidjela Joringela, bijes ju spopade: iz oiju joj sijevnu
oganj, a s jezika otrov, klela ona i razlijevala u, ali momku nije
nita mogla, ni prii mu na dva koraka, zbog arobnog cvijeta to ga
je imao u ruci.
On se nije ni osvrtao na nju nego krenu da razgleda krletke sa
pticama. Bijae ondje i vie stotina slavuja, svi jednaki kako da
meu njima razazna svoju Jorindu?
Dok je tako razgledao, odjednom opazi kako stara vjetica
kriom uzima jednu krletku sa pticom i s njome kree k vratima. U
tren oka skoi on onamo, dodirnu krletku onim cvijetom, i u tome se
asu pred njim stvori Jorinda, lijepa k i prije: odmah mu ona
obisnu oko vrata.
Dodirnu on cvijetom i staru vjeticu sad vie nije mogla
arati, presahlo joj umijee. I sve druge ptice u prostoriji dodirnuo je
arobnim cvijetom i pretvorio ih u djevojke. Poto je tako uradio, sa
svojom se Jorindom vrati kui, te njih dvoje dugo poivjee u
zadovoljstvu i srei.
47
SNJEGULJICA I RUICA
Bila jednom siromana udovica to je ivjela u kolibi na osami.
Pred kolibom bujao vrt, a u vrtu rasla dva ruina grma: jedan nosio
bijele rue, a drugi crvene. Imala udovica dvoje djece, dvije krasne
djevojice; jedna bila poput cvjetova jednog grma, a druga nalik na
cvjetove drugoga, pa im majka dala ime Snjeguljica i Ruica.
Obje ih krasila ednost i dobrota, marljivost i poslunost, jedva
bi se jo takve dvije nale na svijetu. I ud im slina, samo to
Snjeguljica bijae tia i njenija od Ruice, koja je radije trala po
livadama i poljima, brala cvijee i hvatala leptire, dok je Snjeguljica
ostajala pokraj majke i pomagala joj u kunim poslovima, ili joj pak
naglas togod itala, kad bi zavrila rad.
Voljele se sestre njeno, iskreno, i esto bi zajedno odlazile u
etnju drei se za ruke. Kad bi Snjeguljica rekla: Nikad se neemo
razdvajati, Ruica bi prihvatila: Dokle god ivimo! A majka bi
dodala: to jedna ima, neka uvijek s drugom dijeli!
Ile su umom same i brale jagode, i nijedna im ivotinja nije
nikakvo zlo smjerala, nego su sve povjerljivo dolazile k njima: zeko
griskao list kupusa iz njihovih ruku, srna mirno pasla kraj njih, jelen
veselo skakao onuda, ptice oko njih ivahno leprale s grane na
granu, pratile ih vedrim pjesmicama i zvonkim cvrkutom. Nikad ih
nije nikakva nevolja pogodila. Kad bi ih no zatekla u umi, legle bi
jedna kraj druge na mahovinu i slatko spavale dok ne bi jutro
svanulo. Majka je znala gdje su, i nije se uznemirivala.
Jednom, kad su tako noile u umi, probudie se u cik zore te
opazie kako kraj njih sjedi, kao da bdi, prekrasno stvorenje
odjeveno u bjelinu, u sjajno ruho. Kad vidje da su budne, ono tiho
ustade, ljubazno ih pogleda i nestade u umi ne izustivi ni rijei.
Kad se sestre obazree oko sebe, vidjee da su spavale na rubu
duboka ponora, i zacijelo bi se strovalile u nj da su samo jo korak dva dalje pokroile u tami. Pripovjedie to majci, a nato im ona
objasni kako je ono oito bio aneo uvar to uva dobru djecu.
Snjeguljica i Ruica drale svoju kolibu u takvu redu i istoi
da bijae milina zaviriti u nju. Ruica se ljeti brinula za skromni
dom, i svakog bi jutra, prije nego to se majka probudi, stavila pred
postelju struak cvijea, a nikad nije nedostajalo rua sa svakog
grma. Snjeguljica bi zimi loila vatru i vjeala kotli nad ognjite.
48
Kotli bio od mjedi, ali se, onako oien, sjao kao zlato.
Uveer, kad bi praminjale snjene pahulje, rekla bi majka: Hajde,
Snjeguljice, zasuni vrata. I tada bi sjele kraj ognjita, majka bi
dohvatila naoari te naglas itala iz debele knjige, a djevojke sluale
i prele. Do nogu im lealo janjece, a za njima, na preki, drijemala
bijela grlica drei glavu pod krilom.
Dok su jedne veeri tako okupljene sjedile kraj ognjita, ou se
kucanje na vratima: bijae kao da kakav namjernik eli ui.
Hajde, Ruice, otvori ree majka. Zacijelo kakav
putnik trai noite.
Ruica povue zasun i otvori vrata. Mislila je da e vidjeti
kakva siromaha, ali kojeg li iznenaenja! na vratima se pojavi
medvjed, mrk i golem. Ruica, kad pred sobom ugleda onu mrku
glavurdu, vrisnu od straha i odskoi natrag. Janje zableja, grlica
zalepeta krilima te uzletje, a Snjeguljica se sakri za majinu postelju.
Medvjed pak progovori i ree:
Ne bojte se, nikakvo vam zlo neu uiniti. Evo sam napol
mrtav od studeni, i samo dooh da se malko ugrijem.
Ui onda, jadni medo samilosno e majka. Lezi kraj
vatre, ali pazi da ne oprlji svoje lijepo krzno.
Zatim zovnu svoje keri.
Snjeguljice! Ruice! Doite, ne bojte se, nita vam nee
ovaj mirni medo.
Djevojke iziu iz zaklona te se vrate ognjitu; polako prie i
janje, a potom dolepra i grlica: vie se nisu bojali.
Hajde, djeco, otresite mi malko snijeg sa krzna zamoli ih
medo.
Djevojke dohvate metlu te mu uzmu istiti krzno. Medo se
opruio kraj ognjita i zadovoljno brundao, bijae mu ugodno.
Domala se sprijateljie s njime: provlaile su prste kroz njegovo
krzno, upkale ga, naslanjale se na nj, a medo strpljivo podnosio,
godilo mu. Kad bi zabrundao, one se smijale. Ali kad bi pretjerale,
samo bi promumljao:
Snjeguljice, Ruice,
vragolasta djeice,
nemojte me gaziti,
prosca treba paziti.
49
Kad je dolo vrijeme poinku, sestre odoe u postelju, a majka

ree medvjedu:
Ti, medo, ostani tu, kraj ognjta: tu si zatien od studeni i
nevremena.
Kad je objutrilo, sestre puste medvjeda van, a on mirno odgega
po snijegu u umu.
Otada je medvjed svake veeri dolazio u isto doba: lijegao je
kraj ognjita i putao da se djevojke s njime igraju po miloj volji. A
one se na nj toliko privikle da i nisu namicale zasun na vratima sve
dok ne bi stigao gost u mrkom krznu.
Jednog dana kad je granulo proljee i vani sve ozelenjelo, ree
medvjed Snjeguljici:
Valja mi sad otii, i sve se ljeto ne smijem vratiti.
A kamo e, dragi medo? upita Snjeguljica.
Valja mi u umu da uvam svoje blago od zlih patuljaka.
Zimi, dok je zemlja smrznuta i tvrda, moraju oni boraviti dolje, nije
im lako prodrijeti van iz podzemnih nastana. Ali sada, kad je sunce
otopilo led i zemlju ogrijalo, i kad je tlo meko, probijaju oni izlaze i
prohode, pa vrljaju naokolo i kradu. I to jednom njihove ruke
dohvate i njihove peine sakriju, to vie nikad ne izlazi na sunce.
Snjeguljica se oalostila zbog rastanka. Kad je otvorila vrata i
medo odlazio, zape on malko krznom o kvaku, te ga zadera, a
Snjeguljici se uini da je onuda zlato prosjalo; ali nije bila sigurna
da je ba tako. Medvjed brzo odgega naprijed, i naskoro ga nestade
meu drveem.
Poto izminu neko vrijeme majka posla keri u umu da sakupe
suharaka za vatru. Dok su tako prolazile umom, naiu na veliko
stablo: lei ono na zemlji, obaljeno, a sve se neto oko njega koprca
i skakue, sad gore, sad dolje. Nisu mogle razabrati to je posrijedi.
Pokroie jo naprijed i vidjee da je to patuljak: lice mu uvelo i
smeurano kao kora na onome starom drvetu, a brada mu bijela
bjelcata, cio lakat duga. Vrak brade zapao mu u procijep te ondje
ostao uklijeten, mali skakue s jedne strane na drugu, ba kao psi
na uzici, ne znajui kako da se iskobelja.
Kad vidje djevojke, izvali u njih crvene vatrene oi te viknu:
to ste tu stale te blejite kao tele u arena vrata! Zar ne znate
u pomo priskoiti?
A to si to uradio, maleni? upita Ruica.
Glupa radoznala gusko! odvrnu patuljak. Htio sam
50
iscijepati ovo obaljeno stablo da u kuhinji imam usitnjenih drva i

trijea. Jer od debelih klada i panjeva odmah zagori ono malo jela
to je nama potrebno: mi ne deremo komadine kao to ih dere va
prosti i prodrljivi narod. A evo to je bilo: ve mi se posreilo da
dobro zacijepim klin u procijep, i sve bi lijepo prolo da prokleto
drvo nije ilavo: klin odjednom iskliznuo, procijep se uas stisnuo,
te ne stigoh izvui svoju lijepu bradu, to je, evo, u nj zapala; ostala
je pritinuta, pa ne mogu nikamo s ovog mjesta. A vi, glupe guske,
zar ne znate nita drugo nego se smijati! Uh, to ste odurne,
buoglavke!
Djevojke upele da mu pomognu iz nevolje, ali koliko god
upinjale, ne mogoe mu osloboditi bradu: drvo ju vrsto pritinulo,
ni makac iz procijepa.
Da idem i dozovem ljude? ree Ruica.
Glupao! obrecnu se patuljak na nju. emu odmah zvati
ljude? I vas dviju ve mi je uvrh glave! Ne znate li nita pametnije?
Samo malko strpljenja prekori ga Snjeguljica ve u ti
pomoi.
I to rekavi, izvue iz depa noice te mu odreza pritinuti
vrak brade. Kad patuljak vidje da je slobodan, odmah segnu za
vreom punom zlata to bijae skrivena meu korijenjem obaljenog
stabla, izvue je odande, baci je na plea i zaguna:
Prostae! Odrezati mi bradu, moj ponos! avo vam platio!
I, uvijajui nogama pod teinom pune vree, krenu odande, a
njih dvije i ne pogleda.
Snjeguljica i Ruica nakon nekog vremena odu na rijeku da
napecaju ribe za ruak. Kad su dole do vode, ugledaju neto nalik
na velika skakavca: skakue prema rijeci, bijae kao da kani u vodu
skoiti. Otre njih dvije onamo i nau znanca, patuljka s kusatom
bradom.
Kamo si to namjerio? upita ga Ruica. Nisi valjda
namjerio u vodu skoiti?
Nisam takav luak! odvrnu patuljak. Zar ne vidite da
me ova prokleta riba u vodu vue?
ovuljak, naime, pecao ribu, pa mu vjetar zapleo bradu za
povraz, a kako mu se na udicu uhvatila povelika riba, poela ona
trzati i potezati. Upinjao patuljak sve snage ne bi li ribu izvukao,
hvatao se trske i raslinja, ali mu je slabo pomoglo: morao je
poigravati kako je riba vukla, i umalo to lovina nije slabanog lovca
51
odvukla u vodu. Djevojke su stigle u pravi as; prihvatie ga i

pokuae odmrsiti mu bradu, ali uzalud: brada i povraz vraki se
zamrsili. Ne preosta drugo nego opet posegnuti za nicama i dio
brade odrezati: sad mu ostade dobrano potkresana.
Kad patuljak vidje da mu je brada ponovno skraena, razljuti se
i viknu na njih:
Proklete guske! Zar da mi tako unakazite lice? Nije vam
bilo dovoljno to ste mi neki dan odrezale vrak brade, nego me sad
prikratiste za najbolji dio! Kako u ovakav svojima pred oi? Idite
doavola i neka vam otpadnu potplati na cipelama!
Poto je tako istresao ljutinu, izvue vreu bisera to bijae
sakrivena u au te ode odande ne rekavi vie ni rijei. Uas ga
nestade za velikom stijenom.
Dogodilo se da je malo zatim majka poslala keri u grad da
kupe konca, igala i vrpca. Put ih vodio preko pustopoljine po kojoj
bijae rasuto golemo kamenje. Dok su onuda ile, vidjee kako
nebom u irokim krugovima krui orao i sve se nie sputa, dok se
naposljetku ne ustremi na neto za velikom stijenom. U isti tren ue
vrisak te pohitjee onamo. Uplaene vidjee kako je orao pandama
epao njihova mrzovoljnog znanca, patuljka potkresane brade, i
samo to ga nije odnio.
Samilosne djevojke odmah prihvatie ovuljka, pa potegni povuci, dok ga orao napokon ne ispusti. Kad se patuljak pribrao od
straha, izdera se na njih svojim krijetavim glasom:
Zar niste mogle bolje paziti nego me tako nemilo za kaput
potezati da se sav poderao! Nespretne i nezgrapne guske!
I poto je istresao svoje, zgrabi vreu nabijenu dragim
kamenjem i nestade meu stijenama.
Djevojke se ve navikle na njegovu nezahvalnost, pa i nisu
marile. Nastavie one put u grad za svojim poslom.
Kad na povratku opet bijahu na pustopoljini, zatekoe patuljka
kako iz vree istresa drago kamenje na omalenoj istini: ispraznio je
vreu ne pomiljajui da bi tkogod u taj kasni sat tuda naiao. Sunce
na smiraju obasjavalo dragulje, a oni blistali i svjetlucali u svim
bojama. Djevojke zastale i gledale.
to ste izvalile te svoje glupe oi i tu zjake prodajete!
izdera se patuljak na njih kad ih opazi.
Sivo mu, pepeljasto lice pocrvenjelo, sav se zajapurio od bijesa.
Ba je zaustio da nastavi grdnju, ali se odjednom zauje brundanje:
52
golem, mrk medvjed dogega se iz ume. Patuljak se uplai i skoi, u

namjeri da umakne odande. Htjede on podbrusiti pete, ali bijae
kasno: nije vie mogao dospjeti do svoga skrovita, medvjed ga
zaskoio.
Potedi mi ivot, dragi medo zavajka patuljak, drui od
straha. Pusti me, pa evo ti sve moje blago. Gledaj ove puste
dragulje, vidi koliko ih ima! Nemoj me ubiti! to e ti ovakav malen
i neznatan zalogaj kao to sam ja? Nee me ni osjetiti meu
zubima. Eto ti ovih dviju djevojaka, to su zalogaji! Tuste su kao
mlade prepelice, one e ti bolje prijati.
Medvjed nije mario za epljuskanje zlobnoga patuljka, nego tu
opaku grdobu jednim jedinim udarcem ape prignjei na tlo, i
zlotvor se vie ne maknu.
Djevojke ndale u bijeg, ali ih medvjed uze zvati:
Snjeguljice, Ruice, ne bojte se! ekajte, i ja u s vama!
Prepoznavi glas mede tono se grijao kraj njihova ognjita,
djevojke stadoe. Kad on prie njima, spade s njega medvjee
krzno, i pojavi se krasan momak u ruhu zlatom protkanu.
Ja sam kraljevi ree. Opaki patuljak ugrabio mi
blago, ukleo me i zaarao, te sam kao divlji medvjed morao lutati
umama dok me njegova smrt ne oslobodi. Sad je dobio to je
zasluio.
Snjeguljica se vjena s kraljeviem, a Ruica s njegovim
bratom, i podijele oni meu sobom golemo blago to ga je patuljak
zgrnuo u svoje skrovite. Stara je majka jo mnoge godine ivjela u
miru i srei kod svoje djece. Prenijela je i presadila ona dva ruina
grma: rasli su pod njezinim prozorom i svake godine cvali
najljepim ruama, bijelim i crvenim.
53
UKLETI KRALJEVI
I ELIK - HENRIK
U davno doba, onda kada su se elje jo ispunjavale, ivio vam
kralj ije keri bijahu sve ljepojke, a najmlaa bila tako lijepa da joj
se i sunce, koje se nagledalo ljepote u svijetu, svaki put iznova
divilo kad bi joj sinulo u lice. Za kraljevskim dvorima pruala se
velika tamna uma, a u umi, pod starom lipom, nalazio se dubok
studenac. U koji bi dan pritisla vruina, kraljevna bi odetala u umu
i sjela na rub hladnoga studenca, a kad bi joj bilo dugoasno, uzela
bi se igrati zlatnom loptom, svojom najdraom igrakom: hitala bi je
uvis i doekivala u ruke.
Dogodilo se jednom, dok se tako igrala, da joj se zlatna lopta
nije vratila u ruicu ispruenu uvis, nego je pala pokraj nje, udarila o
tlo te se otkotrljala ravno u vodu. Kraljevna ostala gledajui za
njom, ali koje li koristi: lopta bila i nestala, potonula, a zdenac
dubok, dubok, ne vidi mu dna. Okrenula kraljevna u pla, suza
suzu sustie. Jecala je sve vie i sve glasnije, nikako da se utjei. I
dok je tako jadovala, odjednom joj netko doviknu:
to je tebi, kraljevno, te jeca i tui da bi se i kamen
smilovao?
Ona se obazre naokolo da vidi odakle glas, te opazi abu to je
iz vode isturila debelu i runu glavu na povrje.
Ah, ti si to, staro bukalo javi se kraljevna. Evo
plaem zbog zlatne lopte, pala mi u studenac.
Nemoj se zbog toga alostiti preuze aba ja u ti u
pomo priskoiti. Ali to e mi dati ako ti sa dna izvadim igraku?
to god hoe, draga abo prihvati kraljevna. Moe
dobiti moje ruho, moj biser i drago kamenje, pa i zlatnu krunu to je
nosim... sve samo da mi vrati moju zlatnu loptu.
A aba na sve uzvrati:
Neu ja tvoga ruha, tvog bisera ni dragog kamenja, a ni
tvoja mi zlatna kruna ne treba. Nego, ako me zavoli pa da ti budem
drug u igri i zabavi, da pokraj tebe sjedim za stolom, da jedem iz
tvoga zlatnog tanjura i pijem iz tvoga pehara, i da spavam u tvojoj
postelji... to ako mi obea, zaronit u na dno studenca i donijet u ti
54
tvoju zlatnu loptu.

Hou, obeavam prihvati kraljevna. Obeavam ti sve
to hoe, samo mi donesi moju loptu.
U sebi je pak govorila: to ta glupa aba brblja! Ona ivi u
vodi, meu sebi slinima, krekee i ne moe ovjeku biti drug.
Kad je dobila obeanje, aba zagnjuri u vodu, uroni u dubinu i
nakon asak - dva izroni opet na povrje: u ustima je iznijela loptu i
bacila ju u travu.
Silno se obradovala kraljevna kad je opet ugledala svoju lijepu
igraku: podie je bre - bolje te odmah s njome odskakuta odande.
ekaj, stani! uzvika se aba za njom. ekaj, ponesi me,
ne mogu ja tako brzati!
Ali uzalud abi sav kreket, kraljevna nije marila, nego je trala
dok nije stigla na dvore: ondje je ubrzo zaboravila jadnu abu, koja
se, alosna, morala vratiti u svoj studenac.
Sutradan, kad je kraljevna s kraljem i svim dvorjanima sjela za
stol i poela jesti iz svoga zlatnog tanjura, zaulo se kako neto vani
pljaska pljas - pljas, penje se mramornim stubama, a kad se po njima
uspelo, pokuca na vrata i jasno zazva:
Oj kraljevno, ti najmlaa,
vrata meni ded otvori!
Ona nato prie vratima da ih otvori i da vidi tko to kuca, a kad
je otvorila, ono vani sjedi aba. Kraljevna bre - bolje zalupi vratima
i vrati se za stol, ali sva u strahu.
Kralj opazi kako je uzbuena i kako joj srce snano udara, pa je
upita:
to je tebi, dijete, ega si se tako uplaila? Je li to kakav div
pred vratima to hoe da te odvede?
Ne, nije odgovori ona nije div nego gadna aba.
A to aba hoe od tebe?
Ah, oe, kad sam juer u umi sjedila kraj studenca pa se
igrala, pala mi zlatna lopta u vodu. A kako sam za njom plakala,
aba mi ju izvadila iz vode. Traila je za to nagradu, pa joj ja
obeala da e mi biti drug u igri. Nije mi bilo ni nakraj pameti da e
aba ikamo iz svoje vode. A evo je sada pred vratima, navrla da ue
k meni.
Dotle se i drugi put zaulo kucanje i dozivanje:
55
vrata sada ded otvori,
zar ne mari to jo juer
ti na zdencu meni zbori?
vrata sada ded otvori.
Obeanje valja i drati poui je kralj. Hajde otvori!
Kraljevna ode te otvori vrata, a aba odmah uskoi u dvoranu
pa za kraljevnom susljedice, za njezinim petama, i tako sve do
njezine stolice.
Podigni me gore k sebi! ree aba.
Skanjivala se kraljevna dok joj naposljetku sam kralj ne
zapovjedi da uini tako. Kad se aba nala na stolici, htjede i na stol,
pa kada je ve i gore sjela, obrati se kraljevni:
A sada mi primakni svoj zlatni tanjur da jedemo zajedno!
Uinila je dodue tako, ali se moglo jasno vidjeti da joj ba nije
po volji. abi je dobro prijalo, ali kraljevni gotovo svaki zalogaj u
grlu zapinjao. Najposlije e aba zadovoljno:
Ilo mi je u tek, najedoh se dosita i lijepo se umorih: prenesi
me sada u svoju sobicu i pripremi svilenu posteljicu, valja da
poinemo.
Kraljevna udari u pla, bojala se hladne abe, bojala se i da je
dirne, a sada bi ta gadura jo i da spava u njezinoj lijepoj i istoj
postelji. Ali se kralj ljutnu i ree:
Nije red da onoga tko ti je u nevolji pomogao, poslije
prezire.
Tada ona sa dva prsta primi abu, odnese je gore u sobicu i tu
je baci u kut. A kada je ve legla, doskakuta aba podno postelje te
e kraljevni:
Umor me presvojio, i ja bih da spavam kao i ti: digni me ili
u ti kazati ocu.
Rasrdi se na to kraljevna, pograbi abu te iz sve snage njome
tresnu o zid:
Eto ti na, gadna abo, valjda e se sada umiriti!
Ali nuto uda: kako aba tresnu o zid i pade na pod, ono se
ondje umjesto abe stvori kraljevi lijepih i prijaznih oiju. On sada,
po elji kralja, njezina oca, postade njezin dragi drug i mu. On joj
pripovjedi kako ga je zaarala opaka vjetica te ga nitko nije mogao
56
izbaviti iz studenca nego samo ona, najmlaa kraljevna. Zatim da e

sutra krenuti zajedno u njegovu kraljevinu, i u tome legoe na
poinak.
Sutradan, kad ih je sunce probudilo, eto koije dvorima pred
vrata: u koiju upregnuto osam konja bijelih bjelcatih, svakome na
glavi bijela perjanica od nojeva perja, ureeni su laniima od
samoga zlata, a koiji straga stoji sluga mladog kraljevia, njegov
vjerni Henrik.
A taj vjerni Henrik, kad mu je ono gospodar bio pretvoren u
abu, toliko se rastuio da je sa tri elina obrua opasao svoje srce
eda mu ne bi prslo od tuge i pustog jada.
Koijom to je s vjernim Henrikom pred dvore stigla imao se
mladi kraljevi s najmlaom kraljevnom odvesti u svoju kraljevinu:
vjerni im Henrik pomoe oboma u koiju, a sam stade straga da
upravlja dugim uzdama, sav sretan i presretan to mu se gospodar
napokon izbavio.
Poto je koija malko odmakla cestom, zau kraljevi nekakav
prasak, kao da se neto lomi. Okrenu se on Henriku te mu doviknu:
Eto ti se kola lome!
A Henrik mu odgovori:
Nisu kola, gospodaru,
no elini obru puca
sa mojega evo srca
to je dugo tugovalo,
teke boli bolovalo,
u studencu dok ste ili,
abom ondje dok ste bili.
Dok su se tako vozili, prasnulo je jo jednom, pa onda opet, a
kraljevi sveudilj miljae da se kola lome. Ali su to samo obrui
spadali sa srca vjernome Henriku, zato to mu gospodar bijae
izbavljen i sretan.
57
KRALJEVNA GUARICA
Neko vam ivjela kraljica to je obudovjela i zala u godine:
mu joj poodavno umro, a za njim joj ostala lijepa ki jedinica. Kad
je ki poodrasla, obea je majka kraljeviu iz kraljevine podalje
odande. Kad je dolo vrijeme da se njih dvoje uzmu i kad je trebalo
da djevojka otputuje u tuinu, majka dade keri svakojaka nakita,
zlata i srebra, pehara i drugih dragocjenosti ukratko, opremi je
svim onim to ide u eninstvo ili miraz jednoj kraljevskoj zarunici,
jer je majka od srca voljela svoje dijete.
Jo je mati pridijelila keri jednu svoju dvorkinju, sobaricu, da
joj bude drubenicom i pratiljom na putu i da zarunicu preda
zaruniku, a jedna je i druga dobila konja za put: konj mlade
kraljevne zvao se Falada i mogao je govoriti.
Kad je doao as rastanka, stara se majka navrati u svoju
lonicu, uze noi i njime zareza prst tako da je krvlju prokapao te
pusti da tri kapi krvi kapnu na bijeli rupi to ga bijae pod prst
podmetnula. Nato rupi dade keri, govorei:
uvaj ga, drago dijete, trebat e ti na putu.
I tako se majka i ki pozdravie tuan im rastanak.
Kraljevna spremi rupi u njedra, uzjaha konja i krenu svome
zaruniku.
Poto je s pratiljom neko vrijeme jahala i prevalila dio puta,
kraljevna osjeti jaku e te e djevojci kraj sebe:
Sjai pa mi u pehar to ga za me nosi zahiti vode na
potoku, oednjela sam!
Ako ste edni odvrnu dvorkinja sjaite sami, nagnite
se nad potok i pijte, ne elim biti vaa slukinja!
Kako bijae jako edna, kraljevna sjaha, nadnese se nad vodu u
potoku te poe piti, a nije smjela iz zlatnog pehara. Zatim joj se ote
uzdah: Ah, Boe! a nato tri kapi krvi na njezinu bijelom rupiu
apnue: Da ti majka zna, srce bi joj u grudima prepuklo. Ali
kraljevska zarunica bila smjerna i nije nita rekla, nego je opet
uzjahala svoga konja.
Jahale njih dvije koju milju dalje, ali dan privruio, sunce
prieglo, i kraljevna ubrzo opet oednje. Kad su izbile na rijeku,
kraljevna jo jednom ree dvorkinji:
Sjai i daj mi da pijem iz svoga zlatnog pehara!
58
Zaboravila ona sve prijanje opake rijei. Ali dvorkinja

odgovori jo nabusitije:
Hoete li piti, idite sami na rijeku, ne elim biti vaa
slukinja!
Kraljevna, vrlo edna, sjaha s konja, lee do vode i zaplaka:
Ah, Boe. A kaplje krvi na rupiu apnue: Da ti majka zna,
srce bi joj u grudima prepuklo.
Dok se kraljevna tako nadnosila nad vodu i e gasila, ispade
joj iz njedara rupi sa tri kapi krvi te otplovi s vodenom strujom, a
ona u svome jadu nita i ne opazi.
Dvorkinja je pak sve vidjela i silno se obradovala to je tako
stekla mo nad kraljevskom zarunicom: time to je kraljevna
izgubila rupi s onim kapljicama krvi na njemu, postala je slaba i
nemona.
Kad je kraljevna namjerila da opet uzjae na svoga konja, na
Faladu, ree joj dvorkinja:
Na Faladi u ja jahati, a ti e na mome kljusetu!
Kraljevna se morala pomiriti i s tom nevoljom.
Zatim joj dvorkinja otrim rijeima zapovjedi da sa sebe svue
kraljevsko ruho i da se odjene u njezino loe, a na kraju se kraljevna
morala pod nebom zakleti da nikomu na kraljevskim dvorima, kad
onamo dou, nee o tome ni rijei izustiti: prekri li zakletvu pa oda
to se dogodilo, ona e joj, dvorkinja, smjesta ivot uzeti.
Ustraena, kraljevna sveano obea da e utjeti. Ali je Falada
sve vidio i sve upamtio.
Sad dvorkinja uzjaha na Faladu, a prava zarunica na kljuse, i
tako njih dvije krenue dalje i najposlije stigoe na kraljevske dvore.
Na dvorima svi se radovali njihovu dolasku, a kraljevi izie
pred njih te pomoe dvorkinji da sjae, mislei da je to njegova
mlada. Nju zatim povedoe uza stepenice u kraljevske dvore, a
prava kraljevna morade ostati dolje.
Stari kralj pogledao s prozora dolje i vidio djevojku gdje stoji
na dvoritu; opazio je kako je njena i lijepa te odmah tobonju
zarunicu upitao kakva je to djevojka dola s njome, a sada stoji
dolje na dvoritu.
Tko je ta djevojka? upita kralj na kraju.
Naila sam na nju na putu pa ju uzela da mi bude drutvo
odgovori lana zarunica. Dajte slukinji kakav posao, da ne stoji
skrtenih ruku.
59
Kad je tako preuze kralj imam ja momia to mi

uva guske, moe djevojka njemu pomagati.
Taj momi zvao se Konrad, njemu je prava zarunica imala
pomagati i guske uvati.
Ubrzo je lana zarunica saletjela mladog kraljevia te mu
rekla:
Imam, dragi, jednu elju, pa vas molim da mi uinite tu
ljubav.
A on odgovori:
Vrlo u rado ispuniti tu elju.
Molim vas preuze ona da pozovete ivodera neka
onom konju na kojem sam ovamo dojahala odrubi glavu: samo me
muio i zbacivao na putu.
Zapravo se bojala da bi konj koji zna govoriti mogao jednog
dana otkriti istinu kako je postupila s jadnom kraljevnom.
Dolo i vrijeme da se izvri opaka elja da smaknu vjernoga
Faladu.
Doprlo to i do uiju pravoj kraljevni, te ona potajno obea
ivoderu zlatnik ako joj uini uslugu koju od njega trai.
U gradu bila velika i mrana vrata: na ta gradska vrata morala
je svakog jutra i svake veeri proi s guskama.
Nemoj konjsku glavu pokopati ree ona ivoderu
nego je, kad padne mrak, pribij nad gradska vrata, tako da je uvijek
mogu vidjeti kad onuda prolazim u polje.
ivoder obea da e uiniti tako, pa kad je konju odsjekao
gavu, nou je prikova nad gradskim vratima.
U rano jutro, kad je kraljevna s Konradom izlazila na gradska
vrata, u prolazu uzdahnu i protui, gledajui gore:
Ah, Falada, sudbe klete!
A konjska joj glava ozgo odgovori:
Ah, kraljevno, jadno dijete:
da ti majka znade sada,
presvisla bi s tekog jada.
Zatim kraljevna - guarica tiho izie iz grada tjerajui pred
sobom guje jato u polje. Kad je izbila na livadu, ondje sjede i
60
rasplete kosu prosu se samo zlato, a Konrad gledao, radovao se i

divio, nije oiju mogao odvojiti od svilene, zlaane kose. Htjede on
uzeti koju vlas i valjda bi isupao cio uvojak da djevojka nije
okrenula kazivati:
Hitri vjetre, ti zapuhni,
momku eir sad otpuhni,
povijaj ga irom polja,
da on za njim juri smeten
dok ja kosu opet spletem.
Nato potee jak vjetar te Konradu smaknu eiri s glave, i
otpuhnu ga i poe poljem povijati. Lovio ga momak i jurio za njim, i
dok se tako nagonio da uhvati eiri to se koturao, guarica je
stigla poeljati kosu, splesti je i opet uzdjenuti. I tako momak nije
doao do zlaanih vlasi, pa se naljutio i nije htio ni govoriti s
djevojkom. uvali su guske dok se nije uveerilo, a onda krenue
kui.
I opet jutro objutrilo, pa kada je njih dvoje sa svojim jatom
gusaka izlazilo na tamna gradska vrata, djevojka prolazei pogleda
gore i protisnu uzdah:
A konjska joj glava ozgo odgovori:
Kad su pak izbili u polje, ona i sad najprije sjede, rasplete i
razvijori kosu pa je uze eljati, a momi Konrad pritra da za
njom segne, ali tada djevojka brzo izgovori:
61

Odmah nato zadio vjetar te Konradu otpuhnuo eiri s glave i
zakoturao ga poljem, tako da je momak morao juriti za njim
naokolo. A kad ga je ulovio pa se vratio, djevojka je kosu ve
oeljala i splela te ju opet uzdjenula, i tako on ne mogae doi ni do
jedne vlasi. I onda su opet uvali guske dok se nije uveerilo.
Uveer, poto su se vratili, Konrad izie pred staroga kralja te
e mu otrito:
S tom djevojkom ne elim vie uvati guske!
A zato? upita stari kralj.
Zato to me ona cio dan samo ljuti.
Stari mu kralj zapovjedi neka iznese to je s njome i ime ga
ona ljuti.
Konrad tada otkide:
Evo, kad ujutro izlazimo s jatom na mrana gradska vrata,
gore je nad njima prikovana konjska glava, pa joj djevojka uvijek
kazuje:
A konjska joj glava ozgo uzvraa:
I tako Konrad pripovjedi sve po redu to biva kad iziu na
livadu i kako on mora juriti za eirom to ga vjetar poljem povija.
Stari mu kralj nato zapovjedi da sutradan kao i obino potjera
jato gusaka, a sam se ujutro sakrio za mrana gradska vrata i uo
kako se guarica obraa Faladinoj glavi:
uo je zatim kako joj konjska glava ozgo odgovara:
62

presvisla bi s teka jada.
U nekoj udaljenosti slijedio je potom guaricu i Konrada u
polje te se skrio za jedan grm na livadi. Odande je ubrzo na roene
oi vidio kako djevojka sjeda i rasplee zlaanu sjajnu kosu, i uo je
kako ona kazuje:
Odmah nato zavrtloio vjetar i prvim busom otpuhnuo Konradu
eiri s glave te ga zakoturao naokolo, tako da je momku valjalo
dobrano juriti za njim, a dotle je guarica na miru eljala uvojke i
plela kosu. Stari je kralj sve gledao i sve vidio, a zatim neopaen
otiao odande i na dvore se vratio.
Kad se uveer guarica vrnula, pozva je stari kralj ustranu te je
upita zato ini sve te neobinosti.
Ah, gospodaru odgovori ona ne smijem vam to rei
niti ijednom ljudskom stvoru smijem iskazati svoje jade, jer sam se
tako pod nebom zaklela, inae mi ode glava, ivotom u platiti.
Kralj navaljivao u svome i nije joj dao mira, ali svejednako ne
mogae nita iz nje izvui. Naposljetku joj predloi:
Ako ve ne moe meni rei, iskai svoj jad ovoj eljeznoj
pei, jer e ti inae srce prepuknuti.
Tako ree te se udalji.
Tada ona sjede pred golemu eljeznu pe, tu okrenu jadati i
plakati te poe izlijevati to joj na srcu lei, a mudri stari kralj stajao
vani kraj pene cijevi i sluao, tako da je jasno uo njezine rijei. A
ona kazivala:
Evo me jadne, svi me ostavili, a ipak sam kraljevska ki.
Himbena dvorkinja silom me natjerala te sam morala sa sebe svui
svoje kraljevsko ruho, a ja moram guaricom biti i niske poslove
raditi. Da mi majka zna, srce bi joj u grudima prepuklo.
uo sve to stari kralj pa opet uao i zovnuo djevojku da ustane.
Naredio je da joj daju kraljevske haljine, i gle uda! u kakvoj je
63
ljepoti sinula.
Stari kralj, koji je sada znao svu istinu, dozva svoga sina te mu
objasni kako on, mladi kraljevi, kraj sebe ima lanu zarunicu, koja
je obina dvorkinja, dok je prava zarunica evo ova, koju po himbi
bijahu pretvorili u guaricu.
Srce se mladom kraljeviu ispunilo radou kad je vidio ljepotu
i razabrao vrline svoje prave zarunice. Priredie u njezinu ast
veliku gozbu kojoj pribivahu mnogi uzvanici, dobri prijatelji. elo
stola sjedio zarunik, kraljevna mu s jedne strane, a himbena
dvorkinja s druge, ali dvorkinja bijae zaslijepljena te nije ni
prepoznala kraljevnu u njezinu sjaju i krasu.
Kad su svi lijepo poruali i e ugasili te bili dobre volje, stari
se kralj obrati dvorkinji pa od nje zatrai da mu kae to zasluuje
onaj koji prevari svoga gospodara i nanese mu takvo i takvo zlo i
tu pripovjedi sve to je i kako je bilo. Na kraju je upita:
Kakvu osudu i kaznu zasluuje takvo eljade?
Na to lana zarunica odgovori:
Nita drugo nego ga gola golcata strpati u bavu to je
iznutra naikana otrim avlima, pa upregnuti dva konja da bavu
vuku tamo - amo dok onaj u njoj ne crkne.
Eh, ti si ta doeka stari kralj i sama si sebi osudu
izrekla, i tako e ti biti!
Poto je kazna izvrena, oeni se mladi kraljevi svojom
pravom zarunicom, i njih je dvoje dugo vladalo svojom
kraljevinom u miru, srei i zadovoljstvu.
64
SEDAM JEDNIM UDARCEM

Jednoga ljetnog jutra sjedio vam malen kroja na svome
radnom stolu kraj prozora: bio je dobre volje i marno radio, io ba
svojski. Uto naie niz ulicu nekakva seljakinja to je izvikivala
svoju robu na prodaju:
Pekmeza... dobrog pekmeza...! Evo pekmeza...! Lijepo je to
krojaiu zvualo u uima, mililo mu se to izvikivanje, te on pomoli
glavu kroz prozor i viknu:
Ovamo gore, draga eno, evo kupca!
ena se sa svojom tekom koarom uspe stubama gore krojau
pa zareda pred njim otklapati upove u kojima bijae pekmez. On ih
sve pregleda jedan za drugim, uze ih redom podizati gore k sebi i
zabadati nos, a naposljetku ree:
Pekmez mi se ini dobar, odmjerite mi pet - est deka: ako
bude i deset, nita ne smeta.
Seljakinja mu, ljuta to je tako usitnio, odmjeri to je traio te
ode gunajui: ona se naime nadala dobru poslu, a kad tamo od
utrka nita.
Bog neka mi blagoslovi ovaj zalogaj, da mi od njega bude
snage i krepine! uzviknu krojai.
I u tim rijeima dohvati kruh iz ormara, odreza sebi kriku po
svoj irini hljeba i namaza je pekmezom.
Eh, to e slatko prijati nadoveza krojai ali neu
zagristi prije nego to dogotovim ovaj kaputi.
I poloi namazanu kriku pokraj sebe te nastavi marno iti, a
kako bijae dobre volje, u svojoj je razdraganosti pravio sve vee
ubode, to e rei, nizali se oni sve dalje jedan od drugoga. Dotle se
miris slatkog pekmeza povijao sve vie uza zid, za koji se prilijepile
i po njemu plazile mnoge muhe: primamljene slasnim mirisom,
navalile one ozgo na pekmez i oblijetale oko njega u rojevima.
Ej, tko vas je zvao? ljutnu se krojai i poe tjerati
nezvane goste.
Ali se dosadne muhe, koje nisu razumjele njegova govora, nisu
dale otjerati: navaljivale su neprestano i sve se vie rojile. Kad je to
krojaiu najposlije dotuilo te se ba raestio, dohvati on iz ladice
suknen ustriak pa udri tom krpom po muhama.
ekajte, proklete napasnice, dat u ja vama!
65
Mlatnuo je nesmiljeno, pa kad je povukao krpu i poeo brojiti,

nabroji ni vie ni manje nego sedam ubijenih muha to otegnutih
noica leahu pred njim.
E, jesi momak i po! Prava junaina! ree samom sebi,
zadivljen svojim junatvom. Ne smije to proi samo tako, treba
da o tome zna cio grad!
I krojai bre - bolje skroji sebi pojas te ga odmah i sai i na nj
vezom izveze u krupnim slovima: Sedam jednim udarcem!
to rekoh: cio grad! nadostavi krojai. Svekoliki svijet
treba da o tome zna!
I srce mu od radosti zaigra ba kao repi u janjeta.
Kroja opasa pojas oko pasa, nakan da se otisne u bijeli svijet,
jer miljae da je krojaka radionica premalena za njegovu hrabrost i
junatvo. Prije nego to je krenuo, obazreo se po kui da vidi ima li
tu togod to bi mogao sa sobom ponijeti; ali nije naao nita doli
grumen stara meka sira, pa ga strpa u dep, da mu se nae na putu.
Pred vratima opazi pticu to se zaplela u gustom trnjaku. Dohvati i
nju pa je spravi u dep gdje mu se nalazio sir.
I tako uze odvano put pod noge, a kako bijae lak, okretan i
hitar, nije osjeao nikakva umora. Put ga vodio u brdo, a kad se
uspeo brdu na najvii vrh, vidje kako ondje sjedi golem div i sasvim
mirno gleda oko sebe. Krojai mu hrabro prie, javi mu se i
probesjedi:
Zdrav mi bio, prijane! Gleda ti po irokom svijetu oko
sebe, gleda, je li? I ja sam se, evo, u svijet otisnuo da ogledam
sreu. Ima li volje poi sa mnom?
Div prezirno odmjeri krojaa te e mu onako svisoka:
Idi, propalico, jadni patuljasti goljo! Noktom bih te mogao
otkvrcnuti!
Da ne bi samo! otpovrnu krojai, te raskopa kaput i
divu pokaza pojas. Evo ovdje moe proitati kakav sam ja
delija.
Div proita: Sedam jednim udarcem, pa pomisli da su posrijedi
sedmorica ljudi to ih je kroja dokrajio odjednom, i zato poe
pokazivati malko vie potovanja prema tome malii. Ipak ga
najprije htjede iskuati, pa zato dohvati povelik kamen i stisnu ga u
aci, tako da je iz njega voda prokapala.
Hajde sada ti ako ima snage pozva ga div.
Kad nije nita drugo posrijedi prihvati krojai onda
66
mi je to prava igrarija.
I to rekavi, segnu rukom u dep, izvadi meki sir te ga stisnu
tako da je sok iz njega potekao.
Ovo je malko bolje, zar ne? pritae krojai.
udio se div snazi u takva ovuljka, i naprosto mu nije ilo u
glavu. Nato div podie kamen sa tla i hitnu ga tako visoko da su ga
oi jedva jo vidjele.
Hajde sada ti, patuljiu izazva ga div.
Dobro si ga hitnuo preuze kroja ali e opet na zemlju
pasti. A ja u ti hitnuti jedan koji se vie nee vratiti.
I segnu rukom u dep, uze pticu i baci je uvis, a ptica, sretna
to se domogla slobode, poletje jo dalje uvis i vie se ne vrati.
to veli sad, drukane? isprsi se kroja.
Baciti dodue umije prihvati div ali da vidimo jesi li
kadar izvesti togod krupnije.
I povede krojaia do golema hrasta to oboren leae na tlu, te
mu ree:
Ako si dovoljno jak, pomozi mi da ovo stablo iznesem iz
ume.
Vrlo rado pristade malia. Samo ti uzmi deblo na
plea, a ju u ponijeti grane s liem, ovo je kudikamo tee.
Div natovari deblo sebi na plea, a kroja sjede na jednu
izmeu grana, pa tako divu, koji se nije mogao osvrtati, ne bijae
druge nego ponijeti cijelo stablo i jo krojaia povrhu.
Lijepo se osjeao krojai straga na granju i liu, bio on dobre
volje i veseo, te uzeo fiukati pjesmicu:
Izjahala tri krojaa,
ietala iz grada...
fiukao on kao da je nositi to deblo djeja igra.
Poto je popoiao dobran dio puta nosei teki teret, div
posusta, nije mogao dalje te uzviknu:
ujder, valja mi zbaciti ovo deblo.
Kroja nije ekao da mu se dvaput kae, nego hitro i spretno
skoi na tlo, prihvati drvo obadvjema rukama, kao da ga je nosio, te
e divu:
Tako si golem, a ne moe ni debla ponijeti.
Ila njih dvojica zajedno dalje, a kad su naili pokraj neke
67
rodne trenje, div dohvati kronju drveta na kojem su visjeli rani

plodovi, pa je savi k zemlji, predade je u ruku krojau i pozva ga da
bere i jede. Ali krojai bio preslab da dri savijeno drvo, i tako, kad
je div ispustio vriku, sunu stablo uvis, a kroja s kronjom odletje u
zrak. Kad je nepovrijeen pao na tlo, div mu ree:
to je, zar nema snage drati slabanu ibu?
Ne znai to da nemam snage uzvrati krojai. Ta kako
je ne bi imao onaj koji ih je sedam dokrajio jednim udarcem! Nego
sam skoio preko drveta zato to lovci tamo dolje pucaju u ikaru.
Hajde ga ti preskoi ako moe.
Div pokua, ali nije mogao skoiti preko visokog drveta, nego
je zapeo u granju te ondje ostao visei, i tako ga je kroja opet
nadmaio.
Poto je div siao, ree krojau:
Kad si tako odvaan i junaan momak, hajde onda sa mnom
u nau peinu i prenoi kod nas.
Kroja prihvati i krenu za njim.
Kad su stigli u peinu, ono oko vatre sjede ostali divovi i svaki
u ruci dri peenu ovcu: naklopili se oni na jelo i mljau, sve im
puca iza uiju. Krojai se obazre oko sebe i pomisli: Pa ovdje je
kudikamo ire i prostranije negoli u mojoj radionici. Div mu
pokaza jednu postelju i ree neka legne i neka se ispava. Ali
krojaiu bijae postelja prevelika pa nije u nju legao, nego se
zavukao u jedan kut u spilji. Kad je bilo o ponoi i kad div miljae
da krojai lei na postelji i spava dubokim snom, ustade div,
dohvati teku eljeznu motku i njome mlatnu po postelji, tako da se
sva provalila: bijae uvjeren da je time dokrajio toga krojakog
skakavca.
U rano jutro divovi poranie u umu, a krojaia su sasvim
zaboravili; on se meuto pojavio pred njima, smion i veseo. Divovi
se preplaili: u strahu da e ih sve pobiti, umaknue kuda koji.
Krojai krenu dalje, iao on sve za svojim iljatim nosom.
Poto je podugo tako pjeaio, naposljetku stie na dvorite
kraljevske palae, pa kako ga je umor presvojio, lee on u travu i
zaspa. Dok je ondje leao, prilazili ljudi, gledali ga sa svih strana i
na njegovu pojasu itali: Sedam jednim udarcem.
Ah govorahu oni to e taj veliki ratnik i junak ovdje
usred mira? Zacijelo je to kakav moan gospodin.
I odoe i javie kralju, sve mislei: ako izbije rat, bit e nam to
68
vaan i koristan ovjek, nipoto ga ne smijemo pustiti da samo tako

ode.
Kralju se svidio njihov savjet, te on posla jednoga izmeu
svojih dvorjana neznanom jakoti, to jest naem krojaiu: kad se
junaina probudi, neka mu dvorjanin ponudi ratnu slubu u kralja.
Izaslanik stajao pokraj spavaa i ekao dok ovaj protegne krake
i san istrepe iz oiju, pa mu onda prenio kraljevu punudu i
prijedlog.
Upravo sam zato i doao odgovori krojai. Hoak
sam i spreman sam stupiti kralju u slubu.
Lijepo ga i asno primie na dvoru i odredie mu posebne odaje
u kojima e stanovati.
Drugi pak ratnici bili kivni na nj i puni pizme, i samo su eljeli
da ga vrag odnese to dalje odande.
Na to e sve ovo izii? govorili oni meu sobom.
Doe li do kavge izmeu nas i njega, pa on udari po nama, na svaki
njegov udar odoe nas sedmorica. Svi emo tako doavola.
I zakljuie da svi zajedno iziu pred kralja; dooe oni kralju
te ga zamolie da ih oslobodi dalje slube.
Nismo stvoreni niti smo kadri izdrati pokraj ovjeka koji
sedmoricu ubije jednim udarcem.
Kralju bilo ao da zarad jednoga jedinog stranca izgubi sve
svoje vjerne sluge. Kamo sree, kaza on u sebi, da ga moje oi nisu
nikad vidjele! Htio se kralj otresti neugodnog jakote, ali se nije
usudio da ga otpusti: bojao se da bi ih jakota mogao sve poubijati
njega i sve njegove i zasjesti na kraljevski prijestol.
Dugo je premiljao, dovijao se svakojako, i najposlije smislio
to e i kako e. Posla on krojaiu ovjeka s porukom: budui da je
tako velik ratnik, kralj mu iznosi jednu svoju ponudu i molbu. U
jednoj umi njegove krljevine nastan je dvojici divova to ubijaju i
pljakaju, are i pale i goleme tete ine na svakom koraku; glava je
u torbi svakom tko im se usudi prii. Ako on uspije nadvladati
divove te ih oba ubiti, kralj e mu dati svoju ker jedinicu za enu i
k tome u eninstvo polovinu kraljevine. A pridodat e mu jo i
stotinu konjanika koji e krenuti s njime u pothvat i biti mu na
pomoi.
Eh, to bi bilo neto za junaka kakav sam ja ree u sebi
krojai zadobiti lijepu kraljevu ker i polovinu kraljevine po
vrhu! Takvo se to ne prua ovjeku svaki dan.
69
Tako pomisli krojai i u odgovor protisnu:

Hoak sam, prihvaam. Ve u ja divove srediti, a ona mi
stotina konjanika nije potrebna, jer tko ih sedam dokraji jednim
udarcem, tome se ne treba bojati dvojice.
I uze krojai put pod noge, a za njim ipak krenu stotina
konjanika. Kad je stigao do ruba gdje se poinje uma, kaza svojim
pratiocima:
Vi samo ostanite ovdje, a ja u u umi ve i sam obraunati
s divovima.
I to rekavi, zae u umu i poe zvjerati naokolo i obazirati se i
lijevo i desno. Ubrzo zatim ugleda dvojicu divova: opruili se oni
pod velikim granatim drvetom i spavaju, i hru tako i toliko da se od
njihove hrke sve grane njiu. Krojai, ne budi lijen, napuni depove
kamenjem pa se s time oprezno pope na drvo. Poto se uspeo drvetu
do sredine, tu doplazi i lijepo se smjesti na granu tako da je sjedio
ba nad dvojicom spavaa. Tada uze kamen za kamenom bacati na
prsa jednome od divova. Div dugo nije nita osjetio, no ipak se
najposlije probudi te onoga to je jo spavao munu u rebra i ree:
Zato me udara i budi?
Kojeta! Ti sanja! uzvrati ovaj drugi. Ja te ne
udaram.
Obojica zatim opet legoe te u san zaveslae. Nato kroja baci
kamen na toga drugog.
to je sad? to ima to znaiti? zamrmlja taj drugi.
Zato mi dodijava i budi me?
Ne dodijavam ti ja i ne budim te odgovori prvi,
gunajui.
Neko su se vrijeme tako svaali i natezali, ali kako bijahu
umorni, umirie se, drijem ih prevlada, i oi im se opet sklopie, a
krojai opet okrenu u svoju igru, potrai najkrupniji kamen pa ga iz
sve snage baci prvom divu na prsa.
E, sad je previe! riknu on pa skoi kao mahnit i drmnu
svoga druga o drvo tako da se ovo potreslo do korijena.
Ni ovaj drugi nije ostao duan, nego je odvratio istom mjerom,
i tako se oni dohvaali i toliko razgoropadili da su upali stabla iz
korijena te udarali jedan po drugom sve dok nisu obojica mrtva pala
na tlo.
Krojai tada spuza sa svoga drveta.
Sva srea, ree on, to nisu iz zemlje iupali stablo na
70
kojem sam uao, inae bih poput vjeverice morao skakutati s

drveta na drvo.
To rekavi, isuka ma te jednome i drugom divu zada dva - tri
valjana udarca u grudi, a potom se vrati konjanicima pa im kaza:
Posao je obavljen, obojicu sam dokrajio. Ali nije bilo lako,
u nevolji su drvee iz zemlje upali i njime se branili. No nita im
nije pomoglo, jer su se namjerili na junainu to ih sedam
dokonava jednim udarcem.
A zar niste dopali rana? upitae konjanici.
Ne bih mario da i jesam, ali mi ni vlas s glave ne manjka.
Kraljevski konjanici ne htjedoe mu vjerovati, pa odjahae u
umu da sami vide. I naoe divove mrtve, krvlju oblivene, a svuda
naokolo lei iupano drvee.
Krojai poslije zatrai od kralja da odri rije i da mu dade
obeanu nagradu. Kralj se pak pokajao zbog svog obeanja i samo je
opet namatao misli oko toga kako bi neugodnog junaka mogao
maknuti sa svog vrata.
Prije nego to dobije moju ker i polovinu kraljevine valja
ti izvriti jo jedno junako djelo. U istoj onoj umi vrlja i pustoi
opak jednorog i veliku tetu nanosi: njega mi mora uhvatiti.
Jednoroga se bojim jo manje negoli dvojice divova
doeka krojai. Sedam jednim udarcem, to je moje!
I uze konop i sjekiru, i to sa sobom ponese u umu. Tu na
okrajku opet svojim pratiocima koji mu bijahu pridijeljeni ree neka
ga priekaju, a on sam zae u umu. Nije mu trebalo dugo traiti,
jednorog se ubrzo pojavi i odmah se, jo izdaleka, zaletje na krojaa
da ga na svoj rog nabode.
Polako, polako porugljivo e krojai ne ide to tako
brzo.
Stajao je i ekao dok se zvijer nije sasvim primakla, a onda
krojai okretno skoi za drvo. Jednorog je iz sve snage jurio prema
drvetu i tako je estoko zabio svoj rog u stablo da ga vie nije
mogao izvui, i zvijer ostade uhvaena.
Sad imam ptiicu, ree kroja, izie iza stabla pa jednorogu
najprije veza konop oko vrata, a potom sjekirom izbi rog iz drveta, i
kad sve bijae u redu, povede ivotinju i dovede je pred kralja.
Kralj mu jo ne htjede dati obeanu nagradu, nego postavi i
trei zahtjev. Sad mu je kroja prije svadbe imao uloviti divljeg
vepra to pustoi u umi i pravi veliku tetu: kraljevski lovci pomoi
71
e mu u tome pothvatu.
Drage volje prihvati kroja to mi je prava djeja igra.
Lovce kroja nije poveo sa sobom, a njima to bilo i te kako po
udi, jer ih je vepar vie puta tako doekao da nisu imali nimalo
volje poi za krojaem i vepra vrebati.
Kad je vepar ugledao krojaa, pojuri na nj zapjenjenih valja i
iskeenih zuba-deraa i htjede ga na zemlju oboriti. Spretni kroja
uskoi u kapelu to bijae u blizini, a vepar za njim.
No domiljati je kroja brzo skoio na prozor te iskoio van, a
vepar uletio u kapelu. Kroja, vani, bre-bolje za njim zalupi vrata.
Bijesna ivotinja, teka i bespomona, nije mogla skoiti na prozor
pa van, i tako vepar bijae uhvaen.
Krojai tada pozva lovce da na roene oi vide uhvaenu
ivotinju.
Nato majstor pothvata ode kralju, komu nije ostalo drugo nego
odrati obeanje i jakoti dati ker i polovinu kraljevine. Da je znao
da pred njim ne stoji nikakav junak - ratnik nego samo kukavan
krojai, jo bi mu vea muka bila. I tako se slavila svadba s velikim
sjajem i s malom radou, i tako od krojaa postade kralj.
Nakon nekog vremena mlada je kraljica nou ula kako njezin
suprug u snu bunca i govori: Hajde, mome, saij mi kaput i
zakrpaj mi hlae, i pouri, jer u te inae mlatnuti ovim arinom!
Dobro je razabrala to je i kako je s mladim gospodinom, pa se
ujutro potuila ocu: iznijela mu svoje jade i zamolila ga da je
oslobodi mua koji nije nita drugo doli kukavan kroja.
Otac je uze tjeiti te joj ree:
Noas ostavi vrata svoje spavaonice otvorena: moje e sluge
stajati vani, i kad on zaspi, oni e upasti unutra, svezati ga i prenijeti
na brod koji e ga odvesti u iroki svijet.
Mlada ena bijae time zadovoljna. Ali kraljev oruar, koji je
sve uo i bio sklon mladom gospodaru, prenese ovome svu osnovu i
naum.
Ve u ja sprijeiti tu smicalicu, ree krojai.
Uveer, kao obino, lee sa enom u postelju. Kad je mislila da
je on usnuo, ustade ona, otvori vrata te opet lee.
Krojai pak, koji se samo pretvarao da spava, okrenu u sav glas
vikati:
to! Sedam sam ja njih jednim udarcem! I dva sam diva
ubio! I jednoroga svladao! I divljeg vepra uhvatio! Pa da se onda
72
bojim tih jadnika to stoje vani pred vratima!

Kad su oni vani uli te rijei, zapadoe u golem strah:
umaknue odande kao da im je sam avo za petama, i nijedan se
vie ne usudi krenuti na krojaia.
I tako je krojai kraljevao do kraja svog ivota.
73
TRI BRATA OD ZANATA

Ono vam jednom bio starina to je imao tri sina i nikakva
drugog imutka osim kue u kojoj su ivjeli. Svaki je sinak elio da
njemu pripadne kua po oevoj smrti, a otac svu trojicu podjednako
volio, pa nije znao to e i kako e a da ni jednome sinku ne uini
krivo. Kue nije htio prodati jer ju je naslijedio od svojih predaka
inae bi novac, dakako, lako podijelio sinovima. Domiljao se on
svakojako i naposljetku se domisli; pozva sinove te e im ovako:
Hajte u svijet i za sreom se ogledajte. Neka svaki izui
kakav zanat, pa kad se onda vratite ovamo, kua e pripasti onome
koji izvede najbolje umjetvo u svome zanatu.
Sinovi bijahu s time sporazumni. Najstariji odlui da bude
kova i potkiva, srednji brija, a najmlai uitelj u maevanju.
Potom se dogovorie o vremenu kada e se opet nai kod kue,
pozdravie se s ocem i tako krenue.
Srea je posluila svu trojicu, svaki je od njih naao valjana
majstora u koga je mogao estito izuiti zanat. Kova potkivao
kraljevske konje i u sebi govorio: Ne brini, kua ti nee izmaknuti,
tvoja je. Brija brijao samo otmjenu gospodu te i on mislio da je
kua ve njegova. Najmlai se izvjetio u maevanju; dobio je
dodue poneki udarac, ali je stiskao zube i u sebi kazivao: Bude li
se bojao udarca, ode kua u nepovrat.
Kad je dolo dogovoreno vrijeme, vratie se braa oevoj kui
na sastanak. Tu su sjedili i vijeali ali kako nai najbolju priliku
da pokau svoje umijee? I dok su oni tako sjedili i o tome
raspredali, odjednom ugledaju zeca kako tri preko polja.
Haj, haj, ovaj mi dolazi ba kao naruen! uzviknu brija.
I u tim rijeima dohvati pliticu i sapun te uze praviti sapunicu
sve dok zec nije priao u blizinu. Kad je onud naiao, on ga u trku
nasapuna i obrija, a ne zaboravi ni brke mu podrezati. I nije ga pri
tome ni porezao niti mu ma i dlaku povrijedio.
Eh, ta ti valja! doeka otac. Ako druga dvojica ne
prionu svojski, kua je tvoja.
Nije dugo potrajalo kadli ugledae nekakva gospodina u kolima
jure kola da se sve prai.
Sad e, oe, vidjeti to ja umijem isprsi se potkiva.
I to rekavi, potra za kolima, skide konju u punom trku sve
74
etiri potkove te mu udari nove.

Ba si momak i pol! pohvali ga otac. Majstor si u
poslu kao i tvoj brat u svome, i zaista ne znam kome da ostavim
kuu.
Uto se javi trei:
Dopusti, oe, da i ja pokaem svoje umjetvo.
A kako je u taj as poela kia, isuka on svoj ma i uze njime
vitlati nad glavom, tako te ni kap ne pade na nj. A kad je kia
okrenula jae i najposlije ulila kao iz kabla, zavitla on maem sve
bre i bre i ostade suh kao da sjedi pod krovom: ni kap ga nije
okvasila.
Kad je otac to vidio, silno se zaudi te uzviknu:
Ti si izveo najveu majstoriju, tvoja je kua.
Ostala dvojica bijahu time zadovoljna, nisu se protivili. Voljela
se braa meu sobom, pa sva trojica ostala u kui i bavila se svaki
svojim zanatom. A kako bijahu okretni i vrsni poslenici, zaraivali
su mnogo novaca. ivjeli su zadovoljno i sretno sve dok nisu
prisukali svoj vijek. Kad se jedan izmeu njih razbolio pa umro,
ucviljee se druga dvojica tako i toliko te i oni oboljee i naskoro
umrijee. Sve ih sahranie u jedan grob. Kako su se voljeli i bili
slona braa, to i u smrti ostadoe zajedno.
75
ZLATNA PTICA
Davno neko ivio vam kralj to je za dvorima imao lijep
perivoj, a tu raslo drvo to je nosilo same zlatne jabuke. Kad bi drvo
donijelo plodove, brojili su zlatne mu jabuke i o tome izvjeivali
kralja. Ali nekog jutra moradoe javiti kralju da nema jedne
dragocjene jabuke.
Valja postaviti strau i svake noi pod drvetom straariti!
zapovjedi kralj.
Imao kralj trojicu sinova pa najstarijega odredi da idue noi
dri strau u vrtu, pod drvetom. Ali kad je izbila pono, nije se sinak
mogao snu oteti nego zaspa, tako te ujutro opet ne bijae jedne
jabuke.
Druge noi morade drugi sin straariti, ali ni on ne bijae bolje
sree: i njemu se pridrijemalo, pa kad je izbila pono, zaspa i on, i
tako je ujutro i opet nedostajala jedna jabuka.
Sada doe red na treeg sina da uva strau. Bijae on spreman
da te noi bdi, ali kralj nije ba imao pouzdanja u najmlaega:
miljae da e ovaj jo manje postii negoli njegova braa. Ali kako
je najmlai kraljevi uporno molio, najposlije mu dopusti.
I tako tree noi najmlai sin ode u vrt da straari. Legao
momak pod drvo, bdio i straario i nije dopustio da ga san nadvlada
i presvoji. Kad je izbila pono, neto zauta zrakom, i on na
mjeseini opazi kako dolijee ptica kojoj je perje sve od zlata te
blista na mjeseevu sjaju. Ptica sletje na drvo, i ba je otkinula jedan
zlatni plod kadli momak na nju odape strijelu sa svog luka. Strijela
je ptici samo okrznula perje, iupala joj jedno zlatno pero: ptica
odletjela, a pero pade kraljeviu do nogu.
On ga podie te ujutro odnese kralju i pripovjedi mu to je nou
doivio.
Kralj sazva svoje vijee, i svaki mu u vijeu izjavi da takvo
pero vrijedi silnog blaga.
Ako je tako preuze kralj neu mirovati dok ne
imadnem cijelu pticu.
Najstariji sin krenu na put: uzdao se on u svoju pamet i mislio
da e ve nai zlatnu pticu. Poto je neko vrijeme tako iao, vidje
gdje na okrajku ume sjedi lisica. Odmah se on mai svoje puke te
uze nianiti.
76
Nemoj, stani! povika mu lisica. Nemoj me ustrijeliti,

pa u ti zauzvrat dati dobar savjet. Znam, poao si u potragu za
zlatnom pticom. Veeras e stii u selo u kojem dvije krme stoje
jedna drugoj suelice. Jedna je sva rasvijetljena, u njoj je buno i
veselo. Ali ti nemoj svratiti u nju, nego odsjedni u onoj drugoj, sve
ako ti se ini mrana, jadna i kukavna.
Kako mi takva glupa ivotinja moe udijeliti valjan i pametan
savjet! u sebi e kraljevski sin.
I odmah opali iz puke, ali promai, a lisica prui rep i nestade
u umi.
Kraljevi nastavio put, a uveer eto ga u selo gdje su dvije
krme, jedna nasuprot drugoj: u prvoj pjesma i pocupkivanje, druga
pak jadna i kukavna, od pogleda na nju dua ti se nasumori.
Bio bih ba glupan kad bih uao u tu bijednu krmu, a ovu
lijepu zaobiao, pomisli kraljevi. I tako ue u bunu i veselu, i tu
poivje lagodno, tjerajui brigu na veselje, i sasvim smetnu s uma
zlatnu pticu, zaboravi oca i svaku dobru pouku i savjet.
Poto je minulo neko vrijeme a najstariji se sin sveudilj nije
vraao niti od njega bijae glasa, to se onda drugi sin otputi da trai
zlatnu pticu.
Kao i najstariji sin, tako i taj drugi naie na lisicu, koja i njemu
dade dobar savjet, ali on nije mario. Kad je doao onamo gdje su
dvije krme, brat mu stajao na prozoru one odakle se orila pjesma i
veselje te ga pozvao unutra, a mlai se nije skanjivao nego odmah
ue. I on tu poivje u zabavi i veselju, i njemu se istrlo iz glave sve
o zlatnoj ptici.
I opet proteklo neko vrijeme, pa najmlai kraljevi htio u
potragu, htio i on okuati sreu, ali otac nije doputao.
Uzaludno je to, govorio kralj, taj e nai zlatnu pticu jo
manje negoli njegova braa, a snae li ga kakva nesrea, nee on
znati sebi pomoi. Jo je on utokljunac.
Ipak, kako je najmlai sin navro da ide i neprestano molio,
kralj naposljetku pristade.
Na rubu ume opet sjedila lisica, molila da joj potedi ivot i
udijelila mu dobar savjet. Momak bijae dobra srca i blage udi te e
lisici ovako:
Budi bez brige, mala lijo, neu ti ja nita naao.
I nee se zbog toga pokajati na to e lisica. A da prije
stigne, samo mi sjedni na rep.
77
I tek to se pravo smjestio, lisica udari u trk preko brda i dolina,

potee poput vjetra, tako da je sve zvidalo oko uiju. Kad su stigli
nadomak sela, momak ustade, poslua dobar savjet i, ne osvrui se,
ue pravo u neuglednu krmu i tu u miru prenoi.
Kad je objutrilo, izie u polje, a ono ondje ve sjedi lisica. Ona
mu ree:
Sada u te ja dalje uputiti to ti je initi. Valja ti samo pravo
naprijed pa e doi do dvorca pred kojim lei itava eta vojnika.
Ali ti nita ne brini, jer e svi redom spavati i hrkati. Kreni izmeu
njih pa ravno u dvorac. Proi kroza sve odaje to ih ondje ima dok
se naposljetku ne nae u jednoj gdje visi drvena krletka, a u njoj
zlatna ptica. Ne gledaj na praznu zlatnu krletku to pokraj drvene
visi za ukras. Dobro se uvaj i pazi da pticu ne premetne iz loe
drvene krletke u lijepu zlatnu, jer bi mogao zlo proi.
Poto je to izrekla, lisica opet prui rep, a kraljevi sjede na nj.
I opet su potekli preko brda i dolina, jurili tako da su vlasi zvidale
na vjetru.
Kad je kraljevi stigao u blizinu dvorca, nae sve kako je lisica
kazala. A kad se obreo u posljednjoj prostoriji, vidje zlatnu pticu u
drvenoj krletki, do ove visi prazna zlatna krletka, a na podu u toj
odaji razbacane tri zlatne jabuke. Momak tada pomisli kako bi bilo
smijeno i nesklapno da lijepu pticu ostavi u priprostoj i runoj
krletki, pa on na ovoj otvori vrataca, uze pticu i premjesti je u
zlatnu krletku.
Tek to je to uinio, ptica protisnu prodoran krik. Probudie se
vojnici, jurnue unutra, epae momka te ga vrgoe u tamnicu.
Ujutro ga izvedoe pred sud, pa mu onda, kako je sve priznao,
kraljevi suci izrekoe smrtnu kaznu. Kralj ipak ree:
Poklonit u ti ivot uz jedan uvjet: da mi dovede zlatnog
konja koji juri bre od vjetra. Uini tako pa e stei slobodu, i jo
u te nagraditi: za zlatnog konja dat u ti zlatnu pticu.
Momak prihvati, ali je, tuan i alostan, duboko uzdahnuo kad
je uzeo put pod noge: ta gdje da nae zlatnog konja? Malko je
poiao, a onda odjednom ugleda staru prijateljicu lisicu kako sjedi
na putu.
Vidi ree mu ona sam si sebi na vrat naprtio nevolju
zato to me nisi posluao. Ali ne kloni duhom, jer u ti ipak pomoi
i kazati kako e doi do zlatnog konja. Valja ti samo pravo naprijed
pa e stii dvorcu gdje u staji dre zlatnog konja. Pred stajom e
78
leati konjuari, ali ne brini, oni e spavati i hrkati, pa mirno moe

zlatnog konja izvesti odande. I da zna i pamti jedno: osedlaj konja
loim sedlom, onim od drveta i koe, a nipoto zlatnim to ondje
takoer visi, inae zlo po tebe.
Nato lisica prui rep, kraljevi se smjesti, a onda pojurie preko
brda i dolina tako da su vlasi na vjetru zvidale.
Sve je bilo onako kako je lisica rekla. Kraljevi je uao u staju
gdje se nalazio zlatni konj, ali kad ga je valjalo osedlati loim
sedlom, pomisli: Za tako lijepu ivotinju bila bi bruka i sramota
kad je ne bih osedlao lijepim sedlom: jedno drugom i pripada.
Ali tek to ga je zlatno sedlo dotaklo, zarza konj, tako estoko
da se sve orilo. Probudie se konjuari, pograbie momka i vrgoe
ga u tamnicu. A sutradan ga sud osudi na smrt. Kralj mu ipak obea
pokloniti ivot, i zlatnog konja k tome, ako momak uspije dovesti
mu kraljevnu to ivi u dalekom zlatnom dvorcu.
Teka srca krenu kraljevi na put. Na svoju sreu, ubrzo naie
na vjernu lisicu.
Trebalo bi da te prepustim tvojoj nesrei ree mu lisica.
Nisi zasluio moje pomoi, ali mi te ao, pa u te, evo, jo jednom
izvui iz nevolje. Put kojim si udario vodi te pravo zlatnom dvorcu.
Stii e uveer, a kad se umraa i kad na sve legne tiina, lijepa e
kraljevna u kupaonicu da se okupa. Kad ona ue onamo, ti priskoi i
poljubi je, pa e ona svuda za tobom, i lako e je sa sobom odvesti.
Ali se dobro u pamet uzmi i nemoj dopustiti da se ona prije toga
pozdravi s roditeljima: mora to odbiti, inae zlo po tebe.
Tada lisica prui rep, kraljevi se lijepo smjesti, i onda
potekoe preko brda i dolina tako da su vlasi na vjetru zvidale.
Kad je kraljevi stigao pred zlatni dvorac, nae sve onako kako
je lisica kazala. ekao je dok se nije unoalo i sve utonulo u dubok
san, pa kad je kraljevna otila da se okupa, on priskoi te je poljubi.
Ona ree da e rado poi s njim, ali ga usrdno i sa suzama u oima
uze moliti neka joj dopusti da se najprije oprosti s roditeljima.
U poetku je odbijao njezine molbe i odmahivao glavom, ali
kako je ona sve vie plakala i naposljetku klekla preda nj, on na
kraju popusti.
Tek to je djevojka prila oevoj postelji, otac se probudi i svi
drugi u dvorcu, te uhvatie momka i bacie ga u tamnicu.
Ode ti glava, a moe ivot otkupiti i nai milost samo ako
makne brijeg to mi zaklanja vidik s prozora, ali valja da to izvede
79
u roku od osam dana. Ako uspije, poklanjam ti ivot i jo ti dajem

svoju ker u nagradu.
Kraljevi prionuo na posao, kopao i lopatao ne poputajui, ali
kad je nakon sedam dana vidio kako je beznadno malo uinio i kako
je brijeg sedmog dana visok koliko i prvoga, zapade u veliku alost,
i svaka ga nada ostavi.
Uveer sedmog dana pojavi se pred njim lisica te e mu ovako:
Ne znam zato se s tobom muim, ne zasluuje to. Ali idi
pa se naspavaj, a o brijegu pobrinut u se ja umjesto tebe.
Kad se momak ujutro probudio i pogledao kroz prozor, brijega
vie nije bilo. Sav radostan pouri se pred kralja te ga izvijesti da je
pogodba ispunjena, a kralj ve ne imade kud ni kamo nego odrati
rije i momku dati svoju ker.
Krenuli kraljevi i kraljevna zajedno iz dvorca, i ne potraja
dugo kadli pred njih izbi vjerna lisica.
Najbolje dodue ima prozbori mu lisica ali uz
djevojku iz zlatnog dvorca ide i zlatni konj.
A kako u do njega? upita momak.
Evo u ti rei odgovori lisica. Ponajprije ljepojku
odvedi onom kralju koji te i poslao u zlatni dvorac. Kad je njemu
dovede, nastat e silna radost i veselje, pa e oni ondje rado preda
te izvesti zlatnog konja i tebi ga dati.
Jest odgovori momak ali ja ne elim ostati bez svoje
ljepojke.
I nee preuze lisica. Nego, kad ti dovedu konja, ti
odmah uzjai pa ozgo svima redom prui ruku u pozdrav: rukuj se sa
svima, a s ljepojkom naposljetku. Kad joj dohvati ruku, brzo
djevojku vini sebi na konja pa potjeraj odande uzagrepce, nitko te ne
moe stii, jer taj konj juri bre od vjetra.
Sve je sretno izvedeno, i kraljevi je ljepojku odveo sa sobom
na zlatnom konju.
Poto su poodmakli od dvorca, na put izie lisica te e momku:
Sada u ti pomoi da doe do zlatne ptice. Kad bude blizu
dvorca u kojem se nalazi zlatna ptica, djevojka neka sjae. Ostavi je
meni na brigu, a ti na zlatnom konju odjai onamo pa ujai ravno u
dvorite. U tome trenutku svi e se silno obradovati pa e ti iz
dvorca donijeti zlatnu pticu. Nemoj sjahati nego onako na konju
uhvati krletku pa bje' natrag k nama: ovdje e opet povesti
djevojku sa sobom.
80
Kad je sve lijepo proteklo i kraljevi sa svojim blagom htio

odjahati kui, ree mu lisica:
A sad me mora nagraditi za svu moju pomo.
A to trai za nju? upita momak.
Evo, kad doem u umu, ustrijeli me i glavu mi odsijeci!
Da lijepe li zahvalnosti! ustuknu kraljevi. Nikad ja to
neu uiniti.
Lisica mu na to:
Kad nee, onda valja da te ostavim. Ali prije nego to odem
elim ti dati jo jedan dobar savjet: ne otkupljuj ono to je za vjeala
i ne sjedaj na rub studenca!
Tako ree te otra u umu.
Momak pak pomisli: Ba neobina ivotinja, i udne joj se
muice motaju glavom! Tko bi otkupljivao ono to je za vjeala! A
elja da sjednem na rub studenca jo me nije nikad podila.
S lijepom kraljevnom i sa svojim blagom krenu on oevim
dvorima, a put ga opet vodio kroza selo u kojem su ostala dva starija
mu brata. U selu bila velika strka i buka, pa kad je upitao to se to
dogaa, doznade da e toga dana dvojica na vjeala. Kad je priao
blie, razabra da su to njegova braa, koja su poinila svakakva
nedjela i potratila sve svoje blago. On upita ima li puta i naina da
se oni puste na slobodu.
Ima ako za njih hoe platiti odgovorie mu. Ali emu
otkupljivati nevaljalce i na njih rasipati novac?
Ali se on nije skanjivao, nego odmah plati za njih. Nato svi
nastavie put zajedno.
Stigli su u umu gdje su onom prvom prilikom sreli lisicu, pa
kako ondje bijae ugodno i hladovito, a sunce drugdje prilo,
dvojica starije brae predloie:
Ovdje kraj zdenca moemo se malko odmoriti, jesti i e
ugasiti.
Najmlai prihvati te u razgovoru zaboravi lisiin savjet i sjede
na rub zdenca, ne slutei nikakva zla. Ali ga braa gurnue, pa se on
onako natrake prevali i pade u zdenac. Podmukla braa preuzee
lijepu kraljevnu, zlatnog konja i zlatnu pticu te se vratie na oeve
dvore.
Evo donosimo ne samo zlatnu pticu rekoe opaka braa
nego smo doveli i zlatnog konja i lijepu kraljevnu iz zlatnog
dvorca.
81
Nastade tada velika radost, ali konj nije htio jesti, zlatna ptica
nije pjevala, a kraljevna je samo sjedila i plakala.
Najmlai pak brat nije poginuo: kako je zdenac, na svu sreu,
bio suh, pao je momak na meku mahovinu i nije se povrijedio, ali iz
one dubine nije mogao van. Ni u toj nevolji nije ga vjerna lisica
napustila, nego je skoila k njemu te ga ukorila to je smetnuo s uma
njezin savjet.
Nisi zasluio, ali ne mogu a da ti ipak ne pomognem da opet
izie na sunce.
I tada mu ree neka se uhvati za njezin rep i neka ga se vrsto
dri, i tako ga ona izvue gore.
I da zna upozori ga lisica jo se nisi izvukao iz svake
pogibli: tvoja braa nisu ba uvjerena da si zaglavio, pa su postavila
strau oko ume; ubit e te straari ako se pokae. Prerui se u
prosjaka pa idi na dvore.
Na rubu puta sjedio prosjak te momak s njime mijenja odjeu i
tako preruen stie na oeve dvore. Nitko ga nije prepoznao, ali se
ptica opet oglasi svojim pjevom, konj poe jesti, a lijepa kraljevna
prestala plakati.
to je sad? to to biva? u udu upita kralj.
Ne znam odgovori djevojka ali sam bila tuna i
alosna, a sada sam radosna i sretna. Tako mi je kao da je doao
pravi zarunik.
I pripovjedi kralju sve to se dogodilo, iako su joj dva starija
kraljeva sina zaprijetila smru ako ita kae.
Kralj tada odredi da se skupe i preda nj iziu svi to bijahu na
njegovim dvorima. Pojavi se i momak u prosjakim dronjcima, a
kraljevna ga odmah prepozna te mu obisnu oko vrata. Dvojicu
bezdune brae nato pograbie i smaknue, a najmlai se kraljevi
oeni lijepom kraljevnom i bi odreen da naslijedi prijestolje.
A to je bilo od jadne lisice?
Poslije nekog vremena kraljevi opet jednom ietao u umu i na
istome onom mjestu sreo lisicu, koja mu ree.
Ima, eto, sve to moe poeljeti, a moja nesrea
svejednako traje: u tvojoj je moi da je dokraji te me izbavi.
I lisica ga opet uze usrdno moliti da je ubije i glavu joj
odsijee. Najposlije on i uradi tako, i u tili as pretvori se lisica u
ovjeka, a taj ne bijae nitko drugi nego brat lijepe kraljevne, koji je
tako osloboen arolije to je na njemu leala. Nita vie nije
82
nedostajalo njihovoj srei, u kojoj poivjee do kraja svoga vijeka.
83
ZLATNA GUSKA
Bio jednom drvosjea to je imao trojicu sinova, od kojih
najmlaega zvahu Bukvan: svi ovoga prezirali, rugali mu se i u
svakoj prilici gurali ga u zasjenak i zapostavljali.
Zbilo se tako da je jednog dana najstariji sin krenuo u umu da
nasijee drva, a majka mu, kad je polazio, dala ukusnu pogau to ju
je umijesila s jajima i bocu vina, da ne bude gladan i edan.
Kad je zaao umom, u susret mu naie star sijed ovuljak,
nazva mu dobar dan i ree:
Bi li mi dao malo pogae iz svoje torbe i gutljaj svoga vina,
tako sam gladan i edan.
A mudri sin samo odsijee:
Dadem li tebi, nee biti meni. Hajde tornjaj se svojim
putem!
I ostavi ovuljka i krenu dalje.
Ali kad je najstariji sin uzeo sjei da obori jedno stablo, tek to
je dvaput - triput zamahnuo sjekirom, udari krivo i posijee se po
ruci te morade kui da mu dadu povoj. Tako mu je, eto, upriliio
sijedi ovuljak.
Tada se u umu zaputi drugi sin. I njemu majka, kakono i
starijemu, dade na polasku pogau i bocu vina. I on na putu susrete
starijega sijedog ovuljka, koji ga zamoli malko pogae i gutljaj
vina. I drugi mu sin na to odvrnu:
to dadem tebi, nee biti meni. Izdiri svojim putem!
I ostavi ovuljka te ode dalje.
Ali kazna nije izostala: tek to je dvaput - triput zasjekao u
drvo, sjekira mu kliznu i rani ga u nogu, tako te ga moradoe
odnijeti kui.
Tada se javi Bukvan:
Pusti me, oe, jednom u umu da sijeem drva.
Otac mu odgovori:
Braa ti se ozlijedila, pa kako e ti? Mani se, ne razumije
se ti u to.
Ali je Bukvan molio i salijetao sve dok mu otac naposljetku ne
dopusti.
Hajde samo, hajde kad si toliko navro. Kad nastrada, ve
e doi k pameti.
84
Mati mu, kad je polazio, dala samo priprost kruac to ga je

umijesila s vodom, a ispekla na pepelu; umjesto vina dobio je bocu
kisela piva. Kad je doao u umu, i njega srete stari sijedi ovuljak,
pozdravi ga te mu ree:
Daj mi zalogaj iz svoje torbe i gutljaj iz svoje boce, gladan
sam i edan.
Bukvan e mu tada dobroudno:
Imam samo kruha zagorjela u pepelu i kisela piva: ako ti je
po volji, lijepo emo sjesti i zaloiti.
Sjedoe, pa kad je Bukvan iz torbe izvadio svoj pepeljavi
kruac, imade to i vidjeti: bila to slasna pogaa a kad je odepio
bocu, ono se kiselo pivo prometnulo u izvrsno vino.
Lijepo su tako jeli i pili, a onda e ovuljak Bukvanu:
Vidim, u tebe je plemenito srce, od svoga rado daje
drugome, pa u ti evo udijeliti sreu. Vidi li ono staro deblo ondje:
posijeci ga pa e u korijenju neto nai.
To ree te se pozdravi s momkom.
Bukvan prie drvetu i poe ga sjei, a kad je stablo palo, ono
meu korijenjem tusta guska, na njoj perje od suhog zlata. On lijepo
gusku pod miku pa s njom odmah odande: kako se ve umraalo,
usmjeri ravno prema oblinjoj krmi, nakan da tu prenoi.
U krmara bile tri keri. Kad su vidjele gusku, umalo to ne
izvalie oi: bijahu radoznale i u udu kakva je to neobina ptica, i
sve ih nosila elja da se domognu kojega zlatnog pera.
Ve u ja uluiti zgodu da iupam jedno, ree u sebi
najstarija ki.
I zaista, kad je Bukvan nekom prilikom iziao, uhvati ona
gusku za krilo, ali nuto jada prsti joj i ruka ostadoe vrsto
prilijepljeni za gusku. Odmah zatim eto i druge krmareve keri
no njoj u glavi ne bijae nita drugo doli da ugrabi jedno zlatno pero,
ali tek to je dodirnula sestru, osta za nju vrsto uhvaena.
Naposljetku doe i najmlaa u istoj nakani, a sestre joj povikae:
Bjei, za ime Boje, ne diraj!
Da, ali prekasno! Nije shvatila zato bi morala bjeati, nego je,
naprotiv, pomislila: Kad mogu one, zato ne bih i ja? I tako je i
ona prila, a tek to je dodirnula sestru, odmah se za nju i prilijepila.
Tako im valjade svu no bdjeti i kraj guske epiti.
Bukvan ujutro spodbi gusku pod miku i krenu odande: nije se
on obazirao ni brinuo za tri djevojke to su se prilijepile jedna za
85
drugu, a prva za gusku.Valjalo im neprestance za njim cupkati i

vrludati as lijevo, as desno, kako su ve njega noge vodile.
Nasred polja susrete ih upnik, pa kad ugleda neobinu
povorku, okrenu da ih kori u sav glas:
Sram vas bilo vi gadure, to jurite za momkom preko polja!
Zar se takvo to pristoji?
I dok ih je tako korio i grdio, uhvati najmlau za ruku, da bi je
povukao natrag i odvojio, ali kako je dodirnu, odmah se i sm
prilijepi, te mu ne bijae ni kud ni kamo nego za njima kaskati.
Ne proe dugo kad eto ti i crkvenjaka sa istine pred crkvom.
Kad on ugleda svoga veleasnog kako sustopice klima za tim
djevojkama, snebi se od uda te povika:
Hej, gospodine upnie, stanite! Kamo ste to navrli? Pa
niste valjda zaboravili da danas imamo jo jedno krtenje!
I tako viui, dobrijan pritra veleasnome i za rukav ga uhvati
i, dakako, ostade i on prilijepljen.
Kako je njih petero tako susljedice tbalo i cupkalo, naioe na
dvojicu seljaka to su iz polja dolazili sa svojim motikama na
ramenu. upnik ih zovnu i zamoli da njega i crkvenjaka oslobode od
krmarevih keri, ali tek to su oni dotakli crkvenjaka, ostadoe i
njih dvojica prilijepljena. I tako sada njih sedmero udri kaskaj i
gegaj se za Bukvanom i njegovom guskom.
Bukvan i njegova neobina povorka stie najposlije u neki grad
gdje je vladao kralj to imae ker koja bijae tako ozbiljna da je
nitko ne mogae nasmijati: sva se ukipila od puste ozbiljnosti. Zato
je taj kralj objavio i razglasio da e je za enu dobiti onaj tko je
uspije nasmijati.
Kad je Bukvan to uo i razabrao, odmah sa svojom guskom i
cijelom sljedbom ode na dvore pred kraljevsku ker, a kad je ona
vidjela momka sa zlatnom guskom pod mikom i onih sedmero
nevoljnika to su se prilijepili i nanizali jedno za drugim, prasnu u
smijeh grohotom: naduila se ona smijati i nikako da prestane.
Bukvan je tada zaprosi, ali kralju zet ne bijae po udi, pa je
uzeo svakojako zanovijetati i prigovarati te ovo, te ono. Ponajprije
od budueg zeta zatrai da mu dovede ovjeka koji je kadar popiti
itav podrum vina.
Gledat u to se moe uiniti doeka Bukvan.
Sjetio se on sijedog ovuljka, ovaj bi mu mogao u pomo
priskoiti. Ode lijepo u umu i na onome istom mjestu na kojemu je
86
ono posjekao neobino stablo zatee ovuljka gdje sjedi na panju, a

vrlo je alostan, sav se snudio. Bukvan ga upita kakvi su mu to jadi
na srce pali.
Onaj na to odgovori:
Ah, golema me e mori, i nikako da je utaim, nikad da
budem gasan: hladne vode ne podnosim, a iskapio sam dodue
bavu vina, ali to je ve jedna kap na vru kamen!
I protisnu nevoljnik dubok i tuan uzdah.
Ne brini, ja u ti pomoi uze ga tjeiti Bukvan. Hodi
sa mnom, napit e se do mile volje.
I nato odvede ednoga u kraljevski podrum, a ovjek ondje
navali na goleme bave te udri pij i pij, prionuo on gasiti e da
bijae strahota. Toliko je navro ispijati pusto ono vino da su ga
slabine zaboljele, i nije jo ni dan izminuo, a ve sve bave ispijene,
podrum prazan zjapi.
Bukvan i opet zatrai da mu dadu kraljevnu, ali se kralj
mrgodio: nije mu ilo u glavu da takav priprost momak, koga svi
nazivaju Bukvanom, odvede sa sobom njegovu ker, pa on uze
postavljati nove uvjete. Sada smisli da mu momak mora dovesti
izjeu koji je kadar smazati itavo brdo kruha.
Vidjet u to se tu moe odbesjedi Bukvan.
Nije dugo premiljao, nego krenu iz kraljevskih dvora pa ravno
u umu. Ondje na istome onom mjestu sjedio mronja tuna lica i
stezao pojas na sebi.
Koja ti je nevolja? upita ga Bukvan.
Ah zajada mronja izjeo sam punu pe kruha
mekinjaa, ali kakve li od toga koristi kad ovjeka pritisne ljuta glad
kao to je pritisla mene: eludac mi prazan i sve mi zavre, pa evo
moram pritegnuti pojas to jae ne elim li od gladi presvisnuti.
Ima lijeka tvojoj nevolji pritae Bukvan. Ustaj pa sa
mnom, dosita e se najesti.
I odvede gladnika na kraljevske dvore, gdje je kralj gospodar
zapovjedio da sakupe svekoliko brano u svoj onoj kraljevini i da od
toga brana ispeku kruh golem kao brdo. A gladnik iz ume navalio
pa jedi i jedi, te u jedan dan smazao cijelo kruno brdo.
Sad i trei put zatrai Bukvan da mu daju obeanu nevjestu, ali
se kralj sveudilj skanjivao i svejednako traio izliku i svakako
gledao da izmakne Bukvanovu zahtjevu.
Ovaj put kralj smisli te od prosca zaite da mu pribavi brod koji
87
plovi kopnom i vodom.

Ako ovamo dojedri na takvu jedrenjaku zakljui kralj
odmah e dobiti moju ker za enu.
Nije u ovoj prilici Bukvan nita odgovorio, nego je odjurio
ravno u umu. Ondje vidje gdje na panju sjedi sm sivobradi
ovuljak koga je onomad poastio iz svoje torbe.
Ti mi jedini moe pomoi ree Bukvan te mu iznese
kakvi ga jadi sada biju.
Ako nije nita drugo nego to, lako emo preuze ovuljak.
Ve sam te jednom nagradio zbog tvoga dobrog srca, i dvaput ti
pomogao pijui i jedui, pa u ti evo pomoi i sada.
To ree i darova mu brod koji moe ploviti vodom i kopnom.
Kad je kralj vidio udesni brod, nije vie mogao a da momku
ne dade svoju ker: morade odrati danu rije. Proslavie svadbu, a
kad kralj umrije, Bukvan preuze u nasljedstvo svu kraljevinu, i dugo
je sa svojom enom ivio u srei i zadovoljstvu.
88
BREMENSKI GRADSKI SVIRAI

Ono vam neko bio ovjek to je imao magarca, a taj je
magarac mnoge i mnoge godine strpljivo nosio teke vree u mlin
nosio pa se umorio, snage mu jenjavale, te on iz dana u dan bivao
sve nesposobniji za rad. Njegov gospodar doe na misao da se
nekako rijei ostarjele ivotinje, te on prestade hraniti i timariti
svoga sivca.
Sivac pak, koji nije s kruke pao, nego je znao i misliti,
razabere kakav je to zao vjetar okrenuo, te pobjegne od gospodara;
uzme on put pod noge i pravo usmjeri prema gradu Bremenu.
Idem tamo gdje se drobi,
gdje e biti sijena, zobi
ree magarac u sebi, i jo nadoveza:
Idem, evo, emu kriti:
u Bremenu mogao bih
jo i gradski svira biti.
Poto je neko vrijeme tako iao, naie na psa to lei na putu:
dahtao pas kao da se umorio od duga tranja.
to si se tako zadahtao, lajavko? upita ga sivac. Oito
si premoren?
Ah, nemoj mi na jade pristajati uzvrati pas. Evo sam
ostario, iz dana u dan bivam slabiji, ni za lov vie nisam, pa
gospodar smislio da me ubije, a ja pobjegao, i zato sam, eto,
zadahtan. I kako da sada zaraujem svagdanju kost, ime i kako da
se prehranjujem?
ujder mudro e mu sivac: Ja evo namjerio u Bremen
za gradskog sviraa, pa ako si hoak, moe sa mnom, da i ti bude
gradski svira. Ja sviram u lutnju, a ti moe u bubanj.
Pas bio zadovoljan njegovim prijedlogom, te oni lijepo krenu.
Ne proe dugo kadli naiu na maka kojemu se njuka otegla kao
gladna godina: ba tuan i emeran stvor, oito nekoliko dana nije
zalogaja vidio.
Tko je tebi na nogu stao, staro lickalo, te si tako neveseo?
89
upita magarac.
Tko bi i bio veseo kad ti rade o glavi! zlovoljno e
maor. Evo sam ostario, zubi mi otupjeli, pa mi je milije sjediti u
zapeku i presti negoli juriti za mievima, i zato gazdarica naumila
da me u vodi udui. Noge me posluile, pa sam u pravi as
umaknuo. Ali deder budi pametan: kamo u i to u sada?
Hajde s nama u Bremen predloi magarac. Ti se
razumije u nonu glazbu, mogao bi postati gradski svira.
Maor prihvati i krene s magarcem i psom.
Tri bjegunca na svome putu prolazila pokraj seoskog dvora: na
dvorinu ogradu ispeo se pijetao te kukurie u sav glas ini ti se,
grlo e proderati.
to se toliko dere te svoj okolini ui probija! vikne mu
sivac. to ti je?
Velika mi je nevolja odgovori mu pijetao. Prorekao
sam lijepo vrijeme, rublje je oprano, pa e se lijepo suiti. Ali koje
mi koristi kad je sutra Velika Gospa, pa dolaze gosti, a gazdarica,
nesmiljena, rekla kuharici da e sutra, za blagdan i za goste, mnome
orbu zainiti. I zato mi jo veeras ode glava. Viem, evo, u sav
glas dokle jo mogu.
emu mlati praznu slamu, crveni fesiu! mudro e mu
magarac. Hajde lijepo s nama, mi idemo u Bremen, ondje emo
sastaviti glazbu. Glas te dobro nosi, pa kad sloimo grla, bit e
svirke. Uostalom, svagdje e proi bolje nego tu, gdje te eka samo
no i lonac.
Ne uini se pijetlu loim kako sivac divani, te on prihvati poziv
i poe s njime i s njegovim druzima. Bijahu sad ba lijepo
drutvance.
Ili nevoljnici, pa ih na putu i no zatekla: nisu mogli u jedan
dan stii u Bremen. Kako su zali u umu, naume tu i prenoiti.
Magarac i pas legnu pod drvo, a maor i pijetao popnu se u gornje
odaje, to jest meu granje pijetao potom jo i navie, na sam vrh:
tu se osjeao najsigurnijim. Prije nego to je u san zaplovio, obazre
se naokolo, ogleda se jo jednom na sve etiri strane. Uini mu se da
vidi u daljini slabano svjetlo, sitno poput iskre, te on dovikne
druzima da zacijelo nije daleko kua, jer se neto svjetluca.
I bit e kua ocijeni magarac. Valja nam onamo, da
stignemo jo za vremena, jer noite ovdje nije ba najbolje.
I pas miljae da mu koja kost, pogotovu ako s nje nije
90
oimkano meso, ne bi nikako bila naodmet. I maak je imao svoju

raunicu, te drutvance lijepo krene onamo gdje je palucalo ono
svjetlace.
Kako se primicahu onome mjestu, svjetlo postajalo sve jasnije i
vee, i napokon eto ih pred osvijetljen razbojniki nastan. Magarac,
kao najvii, prie prozoru i zaviri u kuu.
to vidi, sive? upita pijetao.
Vidim prostrt stol odgovori magarac. Na stolu obilje
jela i pia, a naokolo sjede razbojnici te se slade.
Eh, to bi bilo neto za nas! prisnai pijetao.
Kamo sree da smo mi unutri! uzdahne magarac.
Ako nismo, jo moemo lukavo e maak.
I ponu ivotinje vijeati o tome kako da otjeraju razbojnike.
Mislili druzi i naposljetku smislili. Mudroliju, dakako. Magarac je
imao prednje noge staviti na prozorski podboj, pas mu skoiti na
lea, maak se popeti na psa, a pijetao uzletjeti maku na grbu. Kad
su se tako uspeli i poredali jedan na drugoga, na dani znak svi
zajedno udare u svirku: magarac revao, pas lajao, maak mijaukao,
pijetao kukurikao. Sve sami otri i razliiti glasovi, buka jeziva, kao
da je doao smak svijeta. I jo svi u jedan mah provale unutra
nastane straan trijesak, zveka stakla, lomljava neuvena.
Razbojnici, nasmrt uplaeni, strugnu odande, pomislivi da im
je sablast paklena za vrat skoila, i u silnom strahu umaknu u umu.
Druzi pak, ne asei asa, lijepo sjednu za stol i uzmu tamanati
to je ostalo, punei trbuine kao da ih eka mjesec dana gladovanja.
Kad su etiri sviraa dovrila gozbu, udunu svijeu i potrae
sebi leaj, svaki kako mu prilii. Magarac se izvali na bunjite, pas
legne za vrata, maak se sklupa na ognjitu, kraj topla pepela, a
pijetao se uspentra na tavaninu gredu. Kako bijahu umorni od duga
puta, ubrzo su u san utonuli.
Kad se no presvratila, a razbojnici iz daljine vidjeli da u kui
vie ne gori svjetlo i da je sve mirno u njoj, rei e voa svojim
razbojnicima:
Nije ba trebalo da se onako uplaimo, a bogme nam i ne
prilii. Valja ondje izvidjeti to je i kako je.
I poalje jednog razbojnika da pretrai kuu.
Kad se prikrao kui, razbojnik nae posvemanji mir svuda, te
polako ue u kuhinju, da upali svijeu. Kako mu se sjajne makove
oi prividjee kao dvije erave, primakne ibicu da izvije oganj. Ali
91
maak nije znao za alu, nego razbojniku skoi u lice i pone ga

grepsti i eprljati. Razbojnik, nasmrt uplaen, nagne u bijeg na
stranja vrata, ali pas, koji je leao za njima, skoi te upadaa ugrize
za nogu. Kad je potom uplaeni razbojnik udario preko dvorita i
pokraj bunjita, magarac ga estoko smjeri stranjom nogom, a
pijetao to se od buke probudio i rasanio, prodere se ozgo s grede:
Kukurikuuu...!
Razbojnik podbrusio pete, ndao u bijeg to ga noge nose. Kad
je stigao svojima, izvijesti o pretrazi:
Uh, strahota! U kui je sablast ili paklenska vjetica: frknula
mi u lice i svega me izgrebla dugim noktima. A pred vratima je
zloduh s noem, u nogu me ubo. Na dvoritu je neman s toljagom,
oinu me ba bezduno. A na krovu sudac vie: Ovamo lupea!
Jedva umakoh odande.
Od toga se vremena razbojnici vie nisu usuivali onamo, ak
ni blizu, a bremenskim se sviraima ondje tako svidjelo da vie i ne
htjedoe odande.
Posljednji to kaziva nam
priu ovu, dragu svima,
od prianja, kae i sam,
i sad topla usta ima.
92
VUK I JARII
Ono vam neko bila stara koza to je imala sedmero jaradi, a
voljela ih kao to ve majka voli svoju djecu. Jednog dana spremila
se da opet ide u umu po brst, za hranu svojim jariima. Okupila ona
njih sve sedmero te im rekla:
Draga djeco, ja u, evo, u umu, a vi se dobro u pamet
uzmite: nikome ne otvarajte, i uvajte se vuka, jer ue li vam u
kuu, sve e vas redom izjesti, zajedno s koom i kostima. Taj vam
se zlikovac umije pretvarati i jo kako, ali ete ga odmah prepoznati
po njegovu hrapavom glasu i po crnim apama.
Jarii joj na to uzvratie:
Budi bez brige, draga majko, ve emo se mi uvati i dobro
emo paziti: moe mirno ii.
Stara nato zameketa, dohvati torbu i mirno se zaputi od kue.
Nije dugo potrajalo kadli se ou kucanje na kunim vratima, a
nekakav glas zazva:
Otvorite, djeice, evo vam majka svakomu neto donijela!
Ali jarii po hrapavom glasu prepoznae vuka:
Ne otvaramo! odazvae se oni. Nisi ti naa majka, u
nje je mekan i mio glas, a u tebe hrapav i nemio: ti si vuk!
Vuk tada ode u sitniariju i kupi povelik ulomak krede te ga
proguta da omeka hrapavi svoj glas. Zatim se vrati i pokuca
jariima na vrata:
Otvorite, draga djeco! zazva on izvana novim, mekim
glasom. Evo vam se majka vratila i svakome malianu togod
donijela.
Ali vuk nije bio smotren, nego se zaboravio pa na prozorski
podboj stavio svoju crnu apu. Vidjela to djeca i vuku doviknula:
Ne, ne otvaramo! U majke nam nisu papci ni noge tako crne
kao to su tvoje ape: odlazi, ti si vuk!
Onda vuk pobrza pekaru te ga zamoli, uzdahnuvi:
Evo sam povrijedio apu, premai mi je tijestom! A kad mu
je pekar premazao apu, pohitje vuk mlinaru i ree:
Pospi mi apu bijelim branom!
Mlinar pak pomisli:
Vuk je to namjerio nekoga prelstiti.
I odbi uiniti vuku po elji. Ali mu vuk otro zaprijeti:
93
Ne uini li kako kaem, razderat u te i prodrijeti!

Prepao se mlinar pa mu apu obijelio. to emo, takvi su vam
ve ljudi.
Zlotvor sada i trei put ode jariima na vrata, pokuca i zazva
meko:
Otvorite mi, djeco, evo vam se draga majica vratila i
svakome vam neto iz ume donijela.
Ali mu jarii iznutra doviknue:
Najprije nam pokai svoju nogu, da se uvjerimo jesi li ti
naa draga majica!
Vuk tada prui apu na prozorski podboj, pa kad jarii vidjee
da je bijela, povjerovae da je sve istina to vuk govori: otvorie oni
vrata, a to unutra upade lukavi vuk.
Uplaili se jarii pa se kojekuda razbjeali i posakrivali. Jedno
mugnu pod stol, drugo uskoi u postelju, tree se zavue u pe,
etvrto otra u kuhinju, peto se sakri u ormar, esto pod umivaonik,
a sedmo, najmlae, u ormari zidne ure. Ali ih vuk sve nae i sve ih
bez okolianja redom potrpa u svoje ralje i proguta sve osim
najmlaega, onoga u ormariu zidne ure: njega jedinog nije naao.
Poto se vuk tako naderao i glad utolio, odbahulja van na
zelenu livadu i lee pod jedno drvo, i tu zaspa kao zaklan.
Nedugo poslije toga stranog dogaaja majka nesretne jaradi
vratila se iz ume kui. Moete zamisliti njezino iznenaenje i
njezinu prepast kad je vidjela kuna vrata irom otvorena, a u kui
straan nered! Sve unutri isprevrtano, stol, stolice i klupe sve
preturene, praonik u samim rbinama, pokrivai i jastuci razbacani,
postelja sva razbucana...
Kad se majka - koza malko pribrala od strave i prepasti, okrenu
dozivati i traiti svoju djecu, ali nigdje nijednoga. Zvala ih ona
redom po imenu, ali joj se nijedno ne odazva. Tek kad zazva
najmlae, javi se sitan glasi:
Evo me, draga majice, ovdje sam, u ormariu.
Ona tada izvue jare mezime iz njegova skrovita, a ono joj
pripovjedi kako je u kuu upao vuk i svu ostalu jarad poderao.
Moe zamisliti koliko se majka ucviljela i koliko je plakala za
svojom jadnom djeicom.
Naposljetku u svojoj tekoj tuzi i alosti majka - koza izie iz
kue, a uz bok joj kaskalo najmlae jare. Kad je izbila na livadu,
ugleda vuka gdje se izvalio pod drvetom i hre da mu sve granje
94
podrhtava nad glavom. Promotri ga ona sa svih strana te opazi kako

mu se u natrpanom trbuhu neto mie i praaka.
Boe mili, pomisli ona, jesu li to moja jadna djeca to ih je
opaki vuk prodro za veeru? Jesu li to jo iva?
Nato jare mezime morade bre bolje kui po kare, iglu i
konac, pa kad je sve donijelo, pohitje stara da nemani raspori
mjeinu. I gle, tek to je malko zaparala vuju trbuinu, ve jedno
jare promoli glavu. Zareza ona dalje, rez-rez, a to sve estero jaradi
poiskaka van jedno za drugim: sva jarad jo bijae na ivotu, svi
jarii neozlijeeni, jer ih opaka zvijer u svojoj pohlepi i halapljivosti
bijae prodrla itave.
Kolike li sada radosti svima! Svima osim udovinoj nemani!
Kako li jarii obigravahu oko majke, kako li je milovahu! Skakali su
i pocupkivali kao kroja kad slavi svadbu.
A sada idite ree im majka pa mi donesite krupnog
kamenja, da njime napunimo trbuinu opakoj nemani dok jo spava!
Pobrzae jarii, njih sedmero, nanesoe kamenja i natrpae
vuku trbuh koliko je god moglo stati. Nato mu stara brzo zai
mjeinu, tako brzo da vuk nije nita osjetio niti se maknuo.
Kad se naposljetku ispavao te istreptao drijem iz oiju, vuk
ustade, a kako ga je od kamenja u trbuhu morila silna e, uputi se
ka studencu da se vode napije. Dok je iao, kamenje u njegovu
trbuhu udaralo jedno o drugo i klopotalo, te e vuk ljutito:
to mi burag blob bloboe
kad na vodu valja ii?
Nee biti ba jarii:
to kamenje klop - klopoe.
Kad je doao do studenca, nae se da pije, ali ga teko kamenje
povue u vodu, i tako se on jadno udui.
Vidjeli to jarii pa dotrali i povikali:
Vuk je mrtav! Uduio se! Crk!
I od radosti sa svojom majkom zaigrae oko studenca.
95
GUARICA NA STUDENCU
Neko vam bila bakica to je ve grohnula od duboke starosti, a
ivjela ona sa svojim jatom gusaka u zabiti i samoi meu brdima:
tu je starica imala kuicu, malu majunu, monom umom okruenu.
Svakoga bojeg dana kad bi jutro objutrilo dohvatila bi bakica
svoju taku i odgegala u umu. Bijae ona tu vrlo radina i valjana, i
vie nego to bi ovjek mogao pomisliti, uzimajui u obzir one
mnoge godine to ih je prebacila preko grbae: ela je i skupljala
travu za guske, trgala i brala divlje voe dokle joj ruke dosezahu, pa
bi sve to trpala u koare, prtila na lea i nosila kui. ovjek bi
pomislio da e je teko breme presavinuti i k zemlji pritisnuti, ali ga
je ona uvijek vedro nosila i sretno doma donosila.
Kad bi koga srela na svome putu, ljubazno bi ga pozdravila i za
zdravlje upitala:
Dobro jutro, dragi zemljae! Kako je, kako zdravlje? Lijepo
vrijeme danas. udite se to vuem travu? Eh, da, svatko mora prtiti
svoje breme.
Ipak je ljudi nisu rado sretali, milije im bilo da je zaobiu, da
im ona na put ne naie. Kad bi otac onuda prolazio sa svojim
sinkom i na nju se namjerio, potiho bi govorio djeaku:
uvaj se matore, potuljena je to lija: svim je mastima
namazana, vjetica je ona i nita drugo.
*
Jednog jutra naoit mlad ovjek prolazio umom. Sunce divno
sjalo, ptiice pjevale i cvrkutale, svje lahor pirkao kroz granje i tiho
pokretao lie. Momak kroio sav radostan. Jo nikoga nije sreo na
putu, ali odjednom opazi staru vjeticu kako se priginje tlu i srpom
travu anje. itavu hrpu nabila je ve u vreu, a pokraj nje stajale
jo dvije koare pune divljih kruaka i jabuka.
Ali, bakice, kako e sve to ponijeti? upita je mladi.
Hja, moram, dragi gospodine odgovori starica. Djeca
bogatih, dakako, ne moraju, a seljak ne veli uzalud:
Od tereta preturena
lea bogme pogurena.
96
A bi li mi htio pomoi? proslijedi starica kad je vidjela

da je momak malko zastao kraj nje. Lea su ti, eto, ravna, a noge
mlade, nee ti biti teko. Ni kua nije daleko, eno je odmah za
brijegom, na ledini: dok bi dlanom o dlan ve si gore.
Mladi se ovjek saali na staricu:
Otac mi dodue nije seljak nego bogat grof odgovori joj on
ali da vidi kako i mi znamo nositi a ne samo seljaci, evo u ti
ponijeti to breme.
Ba e mi biti drago ako htjedne. Trebat e ti svakako sat
hoda, a to je to ve tebi! A jabuke i kruke valjat e ti isto tako
ponijeti.
Mladom grofu uini se ipak nekako sumnjivim kad je sada uo
da e mu trebati sat hoda: gle, prije, dok bi samo dlanom o dlan, to
jest uas, a sad odjednom itav sat! Ali ga starica vie nije
pustila: uprtila mu breme na lea, a u ruke mu tutnula obje koare.
Eto vidi, sasvim je lako napomenu stara.
Ne, nije ba lako odgovori mladi grof, a lice mu se bolno
iskrivi. Vrea na leima pritie kao da je u njoj samo kamenje, a
jabuke pak i kruke oteale kao da su od olova, pa jedva ve i diem.
Ote mu se dubok uzdah, i htjede on ve zbaciti sav teret sa
sebe, ali mu stara ne dopusti.
Gle ti njega! porugljivo e stara. Mladi gospodin nee
i ne moe nositi to sam ja, starica, vec bezbroj puta teglila! Puna su
im usta lijepih rijei, a kad treba malko povui, onda se kojekako
izmotavaju te bi izmakli. Hajde, krei, to si stao! Ne skanjuj se
nego se mii, prui korak! Nitko ti drugi pod breme nee plea
podmetnuti!
Dok je iao po ravnu, jo kako - tako; ali kad su doli u
pobrdalj pa se valjalo peti uzbrijeg, a kamenje se pod nogama
kotrljalo nizdol kao da je ivo, eh, onda mu se prevrila mjera. Kapi
znoja, krupne kao graak, probile ga po elu i potekle curkom niz
lea, sad vrue, sad hladne.
Bakice protui momak, sav usopljen ne mogu dalje,
malko u poinuti.
Ne sada i ne ovdje, za ime Boje! usprotivi se starica.
Odmarat e se kad stignemo gore, ali sada mora naprijed. Nikad
ne moe znati kada e ti ovo biti na korist.
Zna, stara, ve si pretjerala! ljutito e joj mladi grof.
I htjede zbaciti breme sa sebe. Ali nita od toga, uzalud mu trud
97
i muka breme kao da je sraslo s leima. Vrtio se mladi i

mekoljilo, no nikako da se oslobodi. Stara se samo smijuljila i
zadovoljno cupkala sa svojom takom.
Nemoj se ljutiti, dragi gospodine najposlije e ona.
Evo si pocrvenio kao pijetlova kresta. Samo strpljivo nosi svoje
breme. Strpljen, spaen. Kad doemo kui, dat u ti dobru
napojnicu.
Pa i to je ve mogao? Valjalo mu se pomiriti sa sudbinom i
strpljivo tabati za starom. Ona sve ustrija, a njemu teret sve tei,
sve ga vie pritie. Odjednom stara skoi i vinu se uvis, uas se
nae na njegovoj punoj vrei i gore se smjesti: premda mrava i
suhonjava kao suha pastrva, teila je vie nego najdeblja seoska
cura.
Mladiu koljena drhturila i klecala, ali mu pomoi ne bijae, jer
kad bi zastao, udarala ga stara prutom i koprivama po nogama.
Neprestano uzdiui i stenjui, uspinjao se uzbrdo, i tako
naposljetku stigoe stariinoj kui, a stigli su ba kad njemu, tono
rije, dua ve bijae izila navrh jezika.
Kad su guske ugledale staru, istegoe vratove i uzmahnue
krilima, i poletjee joj u susret kriui i gaui: ga - ga, ga - ga! Za
jatom, vitlajui ibom u ruci, kroila postarija drusla nezgrapnica,
curetina pokrupna i posnana, a runa, bogo mili, kao to je runa
mrkla no.
Majice oslovi guarica staru nije li vam se to
isprijeilo na putu te vas toliko dugo ne bijae.
Ne, nije nita, kerce moja sa svoje e strane stara u
objanjenje nita mi se nije isprijeilo ni dogodilo: ba naprotiv,
ovaj dragi gospodin pomogao mi ponijeti breme. Zamisli samo,
draga: kad sam se umorila, bio je tako ljubazan te je jo i mene uzeo
na svoja plea. Put nam nije bio dug niti smo se i najmanje
dosaivali: bili smo dobre volje i neprestano se alili.
Naposljetku stara kliznu s bremena na tlo, snimi mladiu teret s
lea, uze mu one dvije koare iz ruku, pogleda ga sasvim ljubazno te
mu se obrati rijeima:
A sada sjedi tu na klupu pred vratima pa se lijepo odmori!
Svoju si nagradu i plau bogme poteno zasluio i nee te mimoii.
Zatim se obrati guarici, sasvim ozbiljno:
Ti pak, kerce, idi u kuu: niti je red niti se pristoji da
djevojka ostaje nasamu s jednim mladim gospodinom, ne treba ulje
98
na vatru dolijevati: jo bi se mogao u te zagledati.

Mladi grof nije znao bi li protuio ili bi se nasmijao. Takvo
smilje i kovilje, pomisli on, ne bi me moglo ganuti sve da je i
trideset godina mlae.
Meuto je stara milovala i mazila svoje guske kao da su joj
djeca, a onda sa kerkom ue u kuu.
Momak se oprui na klupu pod dvjema divljim jabukama. Zrak
bio mlak i blag, naokolo se protegla zelena livada, po njoj se osuli
jaglaci, majina duica i svakojako drugo cvijee. Sredinom livade
uborio bistar potok kojemu se na povrju odraavalo sunce, a bijele
guske vrljale tamo - amo ili pak brbotale i bukale po vodi.
Doista je ovdje lijepo, ree momak u sebi. A ja sam tako
umoran da mi se oi same sklapaju, Eh, malko u prospavati. Samo
da ne okrene kakav vjetar i noge mi ne otpuhne, jer su slabe i meke
kao mahovina.
Poto je malko pospavao, eto stare; prodrma ga ona i probudi.
Ustaj ree mu ona ovdje ne moe ostati. Dotuila
sam ti dodue i bila prilino neugodna, ali ti nije glava pala s
ramena. Vrijeme je da dobije to si zasluio, pa u ti sada i dati
tvoju plau. Imutak ti i novac nije potreban, ima ga dovoljno. I
stoga u ti, evo, dati neto drugo: na, uzmi.
I to rekavi, tutnu mu u ruku kutijicu nainjenu od jednoga
jedinog smaragda.
Dobro je uvaj napomenu stara donijet e ti sreu.
Kako se osjeao osvjeen i okrijepljen snom, mladi grof ustade
s klupe na kojoj je dojako spavao, zahvali staroj na daru pa se zaputi
odande, a za stariinom ljepotom kerkom nije se ni osvrnuo. Kad je
ve poprilino poodmakao, jo je iza sebe, izdaleka, uo kako guske,
tamo na stariinoj livadi, veselo gau ga - ga, ga - ga!
*
Tri je dana mladi grof bazao naokolo i tumarao po divljini dok
nije izbio u naseljen kraj i naposljetku se obreo u veliku gradu. Kako
ga tu nije nitko poznavao, odvedoe ga u kraljevske dvore, gdje je
kralj s kraljicom sjedio na prijestolju. Grof prignu koljeno, izvadi iz
depa smaragdnu kutijicu i poloi je kraljici do nogu. Tek to ju je
ona otvorila i u nju zavirila, pade na pod kao mrtva.
Kraljevske sluge odmah epae grofa i povedoe da ga vrgnu
u tamnicu. Ali se uto kraljica vrati k svijesti, otvori oi i naredi da ga
99
puste: i neka svi iziu iz dvorane eli s njime nasamu

porazgovarati.
Kad su tako ostali sami, briznu kraljica u gorak pla i u suzama
protisnu:
emu mi sav ovaj sjaj i sva ova ast to me okruuje kad se
svakog jutra budim u tekoj brizi i golemoj tuzi to mi je na srce
pala.
Zajadala kraljica i ovako nastavila:
Tri sam keri imala, a najmlau meu njima krasila takva
ljepota da je svekoliki svijet smatrae pravim udom. Bijae bijela
kao snijeg i rumena kao jabukov cvat, kosa joj sjala kao sunane
zrake. Kad bi zaplakala, nije iz oiju ronila suze nego sami biser i
drago kamenje. Kad je navrila petnaestu godinu, pozvao kralj sve
tri keri pred svoje prijestolje. Da ste samo vidjeli kako su se svi
nazoni zadivili kad je najmlaa ula: bijae kao kad sunce jutrom
iza gore sine. Kad su dole preda nj, kralj im uze besjediti:
Keri moje, ne znam kada e mi kucnuti posljednja: zato
elim jo danas odrediti to e svaku od vas nakon moje smrti
zapasti. Vi me, dakako, volite sve tri. Ali onu koja me najvie voli
treba da zapadne ono najbolje.
Svaka ree da ga najvie voli, a kralj e tada:
Biste li mi mogle izraziti to kako me i koliko volite? Po
vaem objanjenju najbolje u sam razabrati.
Prvo se izjasnila najstarija i rekla:
Ja volim oca kao najslai eer:
A ja ga volim kao svoju najljepu haljinu objasni druga.
Najmlaa pak utjela, pa je otac morade upitati:
A ti, moje najdrae dijete, kako me voli?
Ne umijem rei odgovori najmlaa i ne znam svoje
ljubavi ni sa ime usporediti.
Ali je otac uporno traio da ona ipak kae svoju i da iznese
usporedbu, i tako e najmlaa naposljetku:
Ni najbolje mi jelo ne godi bez soli, pa zato oca volim kao
sol.
Kad je to uo, kralj se naljuti, zapade u srdbu te odsijee:
Ako me voli kao sol, onda i tvoju ljubav treba solju
nagraditi!
Tako ree i kraljevinu razdijeli meu dvije starije keri, a to se
tie najmlae, zapovjedi da joj na lea uprte torbu soli i da je
100
dvojica slugu odvedu u umu, u divljinu, i da je ondje ostave.

Svi smo se zauzimali za nju i usrdno molili, ali se kraljev gnjev
nije dao umekati niti iim ublaiti. A kako li je ona gorko plakala
kad je morala otii od nas! Sav put kud je prolazila bio posut
biserom to ga je ronila iz oiju. Ono jest, kralj se uskoro zatim
pokajao zbog svoga krutog srca, te naredio da za jadnim djetetom
tragaju po svoj umi, ali nitko vie ne mogae nai odagnane
najmlae kraljevne.
Kad samo pomislim da su je moda divlje zvijeri rastrgale, ne
mogu se sabrati od puste tuge i alosti. Kadikad se tjeim nadom da
je sveudilj na ivotu, da se krije u kakvoj peini ili da je nala
sklonite u samilosnih ljudi. A zamislite, kad sam otvorila vau
kutijicu od smaragda, a to u njoj isti onakav biser kakav je moja ki
ronila iz oiju. Ne moete zamisliti koliko me to u srce taklo.
*
Tu kraljica dovri svoje kazivanje te upita mladog grofa:
A sada kaite gdje ste i kako doli do ovog bisera.
Grof joj tada pripovjedi kako je tu kutijicu dobio od starice u
umi i kako misli da je ta starica zapravo vjetica. O djetetu, ree,
nije nita uo niti ga je ikad vidio.
Kralj i kraljica nato odluie potraiti tu staricu; miljahu
naime: ondje odakle je biser potekao mogli bi togod saznati i o
svojoj jadnoj keri.
*
Dok oni tako, starica pak sjedila u svojoj osami i prela uz
kolovrat. Bijae se ve umrailo; cjepka to je gorjela na ognjitu
palucala i svjetlmrcala, slabo osvjetljivala prostoriju. Vani
odjednom graja: guske se vraale s pae i promuklo ali buno
gakale. Domala ue i guarica. Starica joj ovla uzvrati pozdrav
kimnuvi glavom. Ki sjede do nje, preuze kolovrat i poe sukati
preu okretno i spretno kao mlada djevojka. Tako su njih dvije
sjedile kakva dva sata a nisu meu sobom ni rijei izmijenile.
Naposljetku se izvana ou neko ukanje i krebetanje na
prozoru i nato unutra zasjae dva oka to su arko zaiskrila; bijae to
stari nonik, umska sova to je triput huknula svoje: u-hu, u-hu!
Starica malko zakilji oima, nehajno pogleda uvis i ree:
Vrijeme je sada, kerce, da izie: obavi svoj posao.
101
Ki ustade pa izie iz kue. Kamo li se zaputila?

Upoprijeila je preko livade pa sve dalje i dalje u dolinu.
Najposlije sie ka studencu kraj kojega se izvila i rairila tri stara,
mona hrasta.
Povrh brda ispeo se mjesec na utapu, ploa mu velika,
okrugla, mjeseina kao dan, naokolo jasno te bi iglu mogao nai.
Guarica maknu kou koja joj zakrivae lice, nae se nad vodu
i poe se umivati. Poto se umila, umoi i onu kou u vodu pa je
onda razastrije na tratini, da se na mjeseini izbijeli i posui. A kako
li se djevojka sva preobrazila! Takvo to nisi jo nikad vidio. Kad je
makla suru pletenicu, zlaana joj se kosa poput sunanih zraka prosu
niz ramena i plea i kao plat joj prekri tijelo. Samo su joj oi sjale
kroz kosu kao zvijezde na nebu, a obrazi blistali blagim rumenilom
poput jabukova cvata.
Pa ipak ta ljepojka bijae tuna: sjela ona i u pla briznula, suza
suzu sustie. Navirale suze iz oiju, tekle niz duge zlaane pramene
i na tlo kapale. Sjedila ona plaui, i tkozna koliko bi jo tako ostala
da neto nije prasnulo i unulo u granju oblinjeg drveta. Poskoi
ona poput srne to je ula lovev hitac. Mjesec se upravo skrio za
tmasti oblak. Dok bi okom trepnuo navue djevojka staru kou na
lice i nestade odande kao to nestane svjetlosti kad je vjetar ugasi.
Sva treperei poput lista na jasiki trepetljiki, otra kui. Starica
stajala pred vratima. Djevojka joj namjeri pripvjediti to se
dogodilo, ali stara pokaza samo ljubazan smijeak na licu te e
kratko:
Znam ve sve.
Zatim djevojku uvede u kuu i na vatru pritae novu cjepku.
Ali nije vie sjela za kolovrat, nego dohvati metlu te uze mesti,
istiti i rediti.
Sve treba da bude isto i uredno ona e djevojci.
Ali, majice u udu e djevojka zato metete i redite u
ovaj kasni sat? to ste to naumili?
A zna li koje je doba? upita je stara.
Jo nije pono, ali je blizu odgovori djevojka.
Zar ne pomilja na to opet e stara da si prije tri
godine dola ovamo k meni? Izminulo je tvoje vrijeme, ne moemo
dalje zajedno biti, ne moe vie u mene ostati.
Uplai se djevojka te upita:
Ah, draga majice, zar me kanite odvrgnuti i odagnati? A
102
kamo u, jadna i kukavna? Nemam nikakvih prijatelja, nigdje roda

ni zaviaja, kamo da krenem, kome da se obratim? Sve sam inila
to ste od mene traili, i uvijek ste mnome bili zadovoljni. Nemojte
me otjerati!
Nije starica htjela djevojci rei to je eka.
Ne mogu vie ovdje ostati nastavi starica. A kad ve
jednom moram otii, neka kua bude uredna i ista. Zato me nemoj
zaustavljati u poslu. Ti pak za sebe ne budi u brizi: nai e krov
pod kojim e mirno ivjeti. Plaom to u ti je dati biti e
zadovoljna.
Ali je djevojka ipak htjela znati to je posrijedi pa priupita:
Recite mi samo to se zapravo dogaa.
A stara joj odgovori:
Velim ti opet: ne zavrzuj i ne smetaj me u poslu. Ni rijei
vie, nego idi u svoju komoricu, skini kou s lica i na se odjeni
svilenu haljinu to si je imala kad si dola ovamo. I ekaj u komorici
dok te ne zovnem.
*
Sada mi pak valja pripvjediti o kralju i kraljici, i o mladome
grofu, otkako su zajedno poli traiti staricu to ivi u umi, na
osami.
Grof se u umi nou odvojio od njih, zabasao, pa je morao sam
dalje. Sutradan mu se nekako uini kao da je pogodio i kao da je na
pravom putu. Iao je neprestance naprijed dok se nije ve i mrak
uhvatio. Kad se sasvim umraalo, i ve no zapasala, popeo se na
drvo da prenoi: bojao se da ne zaluta ako poe dalje, onako
nasumce.
Kad je mjesec obasjao krajinu, vidje on kako nekakva prilika
niz brijeg silazi. Spodoba dodue nije imala pruta ili ibe u ruci, ali
on ipak mogae razabrati da je to guarica koju bijae prije vidio
kod stariine kue.
Haj - haj! u sebi e mladi grof. Najprije se namjerih na
jednu vjeticu, a sad mi evo i druge!
Ali kako li se iznenadio i kako li se zaudio kad je ona prila
studencu i svukla kou s lica da se umije! U kakvo li je udo pao
kad se zlaana kosa prosula po njoj i kad je guarica sinula u ljepoti
kakve dotad jo nije vidio na svijetu! Jedva se i disati usudio;
istegao je vrat izmeu lia koliko god mogae i nikako da pogled
103
svrne sa nje: gledae je netremice.

Je li se previe nagnuo ili pak bijae togod drugo posrijedi, ali
grana odjednom zapucketa, a djevojka u isti onaj as navue kou na
lice i skoi odande poput preplaene srne, a kako se uto i mjesec
skrio za oblak, ieze ona posvema.
Mladi grof odmah puznu sa drveta i pobrza za njom onuda
kuda je nestala. Nije daleko odmakao kadli u polutami zamijeti kako
su dvije prilike upoprijeile preko livade. Bijahu to kralj i kraljica:
zamijetili oni izdaleka svjetlost u stariinoj kuici te poli onamo.
Grof im pripvjedi o tome kakva je udesa vidio pokraj
studenca, a njih dvoje bijahu uvjereni da je ta guarica njihova
nestala ki. Puni radosti, krenue dalje i naskoro eto ih pred
kuicom. Naokolo se poredale guske, drei glavu pod krilom i tako
spavale: nijedna nije glasa pustila niti se pomaknula.
Namjernici povirie unutra kroz okno na prozoru: starica,
sasvim tiha, sjedi za kolovratom i prede kimajui glavom; zanijela
se u posao, ne gleda ni lijevo ni desno. Prostorija uredna i nadasve
ista, kao da je to nastan malim vilenjacima kojima se za noge ne
hvata praina. Ali nigdje unutri najmlae kraljevne.
Gledali su tako neko vrijeme, a onda se odluie i pokucae na
okno. Bijae kao da ih starica oekuje, jer je ustala i ljubazno ih
pozvala unutra:
Samo naprijed, znam ve tko je.
Kad su uli, stara nastavi:
Bili biste sebi utedjeli toliki put da niste prije tri godine
nesmotreno i nepravedno odvrgli svoje umiljato i dobro dijete.
Vaoj kerki nije to nimalo naudilo. Morala je, dodue, tri godine
uvati guske, ali nije u tome nita zlo nauila: sauvala je svoje isto
srce. Za sve to dovoljno ste kanjeni strahom u kojem ste ivjeli.
Zatim krenu prema komorici i zovnu:
Hajde, kerce, izii!
Tada se otvorie vrata na komorici, i kraljevska ki izie u
svome svilenom ruhu, bujne zlaane kose i divnih blistavih oiju:
bijae kao da je aneo s neba siao.
Djevojka pristupi ocu i majci, zagrli ih i poljubi: svima od
ushita potekle suze radosnice.
Mladi grof stajao kraj njih, pa kada ga je opazila, djevojci
rumen obli lice, porumenje ona kao makov cvijet; ni sama nije znala
zato.
104
Drago dijete prozbori kralj svoju sam kraljevinu

razdao: to da tebi dadem?
Nita njoj ne treba javi se starica. Ja joj darujem suze
to ih je zbog vas prolila: sve su to sami biseri, ljepi od onih to se
u moru nahode, a vrijede vie nego sva vaa kraljevina. U nagradu
pak to me vjerno sluila poklanjam joj svoju kuicu.
Tek to je to izrekla, nestade starica ispred njihovih oiju. ulo
se samo neko praskanje u zidovima, i jedva se stigoe ogledati, a
ono od kuice nastala krasna palaa, i kraljevski stol u njoj ve
stajao prostrt, a sluge trahu naokolo i posluivahu.
*
Pria se ova jo nastavlja, ali je pamenje moje bake, koja mi je
ovo pripovijedala, poneto oslabilo, pa joj se ostatak istro iz glave.
Mislim svejednako da se lijepa kraljevna udala za mladoga grofa, i
njih je dvoje ostalo u dvorima, gdje su ivjeli u srei i zadovoljstvu
dokle bijae Boja volja. A jesu li one snjenobijele guske kod
stariine kue bile same djevojke (neka mi ovo nitko ne zamjeri)
djevojke to ih je starica uzela k sebi, i jesu li poslije opet poprimile
ljudsko oblije i kod mlade kraljice ostale u slubi, eh, to vam ne
umijem rei pouzdano, ali sve nekako slutim da je bilo tako.
Jedno zasigurno stoji: starica nije bila vjetica, kako svijet
miljae, nego mudra i dobra vila - usuda koja je svakom samo
dobro smjerala. Zacijelo je najmlau kraljevnu, jo kad se ova
rodila, obdarila darom da umjesto suza biser roni. Danas to vie ne
biva, jer bi se siromasi inae mogli brzo obogatiti.
105
ETIRI BRATA VRIJEDNA ZLATA

Neko vam bio siromah ovjek pa imao etiri sina i nita
drugo. Kad su se sinci zamomili, pozva ih otac te im ree:
Sinci moji, nema druge nego vam se valja u svijet otisnuti.
Nita nemam to bih vam mogao dati. Hajte u tuinu, pa svaki neka
izui kakav zanat, i gledajte onda kako ete se kroza ivot prometati.
Nato se sva etiri momka spreme na put, pozdrave se s ocem i
sva etvorica zajedno iziu na gradska vrata. Poto su neko vrijeme
tako ili, izbiju na prekrije: put se odatle granao i vodio na etiri
razliite strane.
Tada ree najstariji brat:
Ovdje nam se valja razii, ali emo se poslije etiri godine
opet nai na ovome istom mjestu, poto za to vrijeme ogledamo
svaki svoju sreu.
I tako svaki udari svojim putem.
Najstariji neko vrijeme iao pa na putu naiao na ovjeka koji
ga upita kamo se zaputio i to namjerava.
Evo idem potraiti gdje bih izuio kakav zanat odgovori
momak.
A onaj e mu nato:
A bi li poao sa mnom da postane kradljivac?
A ne usprotivi se momak. To nije poten zanat, a
konac je pjesmi da te uzmu za klatno u krvnikovu zvonu, to jest da
ovjeka najposlije objese.
O preuze onaj ne treba ti se bojati vjeala, neemo
dotle: samo u te pouiti kako e smahnuti, to jest odnijeti ono do
ega inae ne moe nitko doi i u emu ti ne moe nitko pete
nanjuiti, to jest gdje ti nitko ne moe u trag ui.
I tako najstariji brat pristane na nagovor i u toga ovjeka
postane nenadmaan majstor, uen lupe, tako spretan da nita ne
bijae od njega sigurno, nita ega god se on htio domoi.
Drugi brat takoer naie na nekog ovjeka koji ga podjednako
upita kamo je namjerio i to bi elio nauiti.
To jo ne znam odgovori mu momak.
Onda hajde sa mnom i postani zvjezdoznanac i
zvjezdoatac: to ti je najbolje od svega, nita ti tada ne moe ostati
sakriveno.
106
Svidjelo se to momku te se on prevrgao u tako vjeta zvjezdara

da mu je majstor, kad je uenik zavrio nauk i htio krenuti dalje,
darovao dalekozor i rekao:
Ovim moe vidjeti to se zbiva na nebu i na zemlji, i nita
ne moe izmaknuti tvome oku.
Trei se brat namjeri u nauk u nekog majstora lovca, i ovaj ga
izvrsno poui u svemu to ide u lovako znanje i zvanje, te momak
najposlije postane nadasve izuen lovac.
Kad je momak odlazio od majstora, ovaj mu pokloni puku
govorei:
Ova nee nikad izdati: ma na to je uperio, pouzdano je da
e i pogoditi, tu promaaja ne moe biti.
I najmlai brat naie isto tako na nekog ovjeka koji ga upita
kamo e i to je nakanio. Kad mu momak objasni svoje, ovjek ga
priupita:
A bi li volio postati kroja?
Pravo da kaem odgovori momak nisam ba
oduevljen time da od jutra do veeri sjedim pogrbljen, da bodem
iglom tamo - amo, a pogotovu da neprestano glaam glaalom.
Ah, to doeka onaj govori ono to zna o krojaima
i to se openito o njima misli; ali e u mene izuiti sasvim drugo
krojako umijee: estito je ono i uz to vrlo prikladno.
Momak naposljetku prihvati nagovor, ode s tim ovjekom te u
njega izui njegovo umjetvo. Kad je odlazio od majstora, ovaj mu
na rastanku dade posebnu iglu te mu napomene:
Njome moe saiti i sastaviti to god hoe i zaista to god
ti pod ruku naie: bilo meko kao jaje ili tvrdo kao ocal, sve se slije u
jedno, i nigdje ava ne vidi.
Poto su izminule etiri godine, sva se etiri brata sastanu u isto
vrijeme i na istome onom prekriju, izgrle se i bratski izljube i
zajedno krenu oevoj kui.
to to vidim? vedro e im otac. Opet vas je vjetar
ovamo nanio?
Oni mu tada uzmu pripovijedati o tome kako su se proveli u
tuini, to je i kako je bilo, i ne zaborave spomenuti kako je svaki
izuio svoj zanat. Dok su to pripovijedali upravo su sjedili pred
kuom, pod visokim drvetom.
Pa hajde da vidimo to sve umijete, hajde pokaite svoje, da
vas malko ogledam.
107
Tako predloi otac, pogleda uvis pa onda u drugog sina. I

nadostavi:
Eno je gore navrh drveta, meu dvjema granama, zeba
savila gnijezdo i ba sada u njemu sjedi na jajima: hajde reci koliko
je jaja u gnijezdu?
Upitani drugi sin, zvjezdar, namjesti svoj dalekozor, uperi ga
uvis i pogleda kroza nj, a onda e kao iz topa:
Ima ih pet.
Skini jaja! obrati se otac najstarijem sinu, kradljivcu.
Ali pazi da nimalo ne zasmeta pticu koja na njima lei.
Majstor u lupekom umijeu okretno se uspe na drvo, dohvati
jaja ispod ptice, koja nije nita opazila nego je i dalje mirno leala, i
donese ih dolje ocu.
Otac uzme ptija jaja, u svaki kut na stolu stavi po jedno, a peto
u sredinu, te e onda treem sinu, lovcu:
Treba da jednim metkom pogodi i probije svih pet jaja.
Majstor lovac podigne puku, naniani i opali, i svih pet jaja,
ba kako je otac htio, pogodi i probije jednim hicem. (Zacijelo je
imao posebna puanog praha pomou kojeg puano zrno obilazi
oko uglova!)
Na tebi je sada red! obrati se otac etvrtome sinu.
Treba da ptija jaja opet zaije i sastavi i u njima da budu itavi
neizvaljeni ptii, a sve tako da se ne vidi nikakav kvar od metka i
nikakav av.
Nato najmlai sin, majstor igli, uzme svoju iglu i zaije i
sastavi sve onako kako je otac elio. Kad je sin kroja dovrio svoje
djelo, morao je prvi sin, majstor lupe, vratiti jaja opet u gnijezdo
gdje su i bila, a sve tako da ptica nita ne osjeti. I doista je ona i
dalje leala na jajima, a do nekoliko dana izlegu se i ptii zebii,
svaki sa crvenom prugom oko vrata umjesto ava gdje ih je kroja
zaio.
E, doista vas moram uvelike pohvaliti naposljetku e otac
sinovima. Niste dangubili, svoje ste vrijeme dobro iskoristili, i
svaki je neto valjano nauio. Ne bih umio rei koji je izmeu vas
najbolji i kome pripada prvenstvo. Vidjet emo im vam se prui
zgoda da pokaete svoje umjetvo.
Nedugo zatim sva se zemlja strano uznemirila: kazivahu kako
je zmaj ugrabio i sa sobom nekamo odveo kraljevsku ker.
Zapao kralj u veliku brigu, muio se i premiljao i dan i no, i
108
naposljetku obznanio: tko kraljevnu uspije osloboditi i dovesti je

natrag na kraljeve dvore, dobit e je za enu.
Eh, eto prilike za nas gdje bismo se mogli istaknuti rei
e braa jedan drugome.
I tako oni meu sobom najposlije odlue da krenu zajedno i da
izbave kraljevnu iz zmajevih panda.
Prvo treba dokuiti gdje se kraljevna nalazi, a to emo
odmah vidjeti ree zvjezdar pa pogleda na svoj dalekozor to ga
je uperio u daljinu.
Evo, ve je vidim nastavi on. Daleko je odavde, eno je
gdje sjedi na morskoj hridi, a do nogu joj lei zmaj te je uva.
Zvjezdar nato ode kralju te ga zamoli da njemu i njegovoj brai
dade brod, a kad ga je dobio, otplovi s braom preko mora.
Kad su stigli do one hridi, ugledaju kraljevnu gdje ondje sjedi,
a kraj nje spava zmaj to je glavu poloio njoj u krilo.
Ne smijem iz puke opaliti objasni lovac jer bi se
moglo dogoditi da i ljepojku ubijem.
Onda je tu potrebno da ja ogledam sreu sa svojim
umijeem preuzme majstor lupe.
I priulja se onamo te ukrade kraljevnu ispred zmaja, tako
okretno i tiho da udovite nije nita zamijetilo nego je i dalje
spavalo, hrkanje mu daleko odlijegalo.
Veoma zadovoljni gdje ih je srea tako posluila, pohite braa s
kraljevnom na brod i zaplove na puinu.
Meuto se zmaj probudio, pa kad je razabrao da je kraljevna
nestala, bijesno zabreke i poleti zrakom u potjeru za otmiarima.
Kad se ve nadvio nad brod, nakan da se ozgo na nj ustremi, lovac
uperi puku te odape i pogodi zmaja pravo u srce.
Stropotalo se udovite i mrtvo tresnulo na brod, a bijae ono
tako golemo, glomazno i teko da je svojim padom razbilo lau, pa
se sva raspala. Braa uspiju uhvatiti nekoliko dasaka i na njima
zaplove naokolo povrjem morskim.
Zavrnula se braa u tijesnu, nali se oni u velikoj nevolji, ali tu
bijae majstor igli, to jest kroja, pa on, ne budi lijen, potegne svoju
udesnu iglu i zaas, u nekoliko velikih uboda, saije daske jednu za
drugu, i kad ih je tako sloio i sastavio, sjedne na njih te onda
pokupi ostale rasute dijelove kraljevskoga broda. Zatim i njih saije
i sastavi tako spretno da je obnovljeni brod domalo mogao zaploviti,
i braa se ubrzo vrate onamo odakle bijahu isplovili.
109
Kad je kralj opet ugledao svoju ker, toliko se obradovao da se

to jedva moe rijeima iskazati.
Obrati se on etvorici brae te im predloi:
Jedan izmeu vas treba da je dobije za enu: a koji je to,
odluite sami meu sobom.
Tada braa okrenu u estoku prepirku oko toga, jer je svaki za
sebe svojatao da ba on ima pravo na lijepu kraljevnu i da ba njemu
ona pripada.
Zvjezdar e prvi:
Da ja nisam svojim dalekozorom otkrio gdje je kraljevna,
sva bi vaa umijea bila uzaman: zato ona pripada meni!
Nato se usprotivi lupe:
Od kakve bi koristi bilo to si zurio u dalekozor da je nisam
ja ukrao zmaju ispred nosa? Stoga ona treba da bude moja!
Majstor lovac opet e sa svoje strane:
Sve bi vas, zajedno sa kraljevnom, razderalo ono grdno
udovite da ga nije pogodilo zrno iz moje puke: zato je ljepojka
moja!
Najposlije e majstor kroja:
Svi biste se jadno utopili da ja nisam svojim umijeem opet
sastavio razbijeni brod: zato kraljevna meni pripada!
Kad je sve sasluao, kralj donese mudru presudu:
Svaki izmeu vas etvorice ima jednako pravo. No, kako
djevojka ne moe pripasti svakome od vas, neka je nitko i ne dobije.
Ali u vam svakome dati po dio svoga kraljevstva.
Brai se svidi kraljeva odluka, te oni slono izjave:
Kudikamo je bolje tako nego da smo nesloni, da se
prepiremo i svaamo.
I tako svaki izmeu njih etvorice dobije svoj dio kraljeve
batine, i svi poive sa svojim ocem zadovoljni i sretni dokle bijae
Boja volja.
110
NEBRIGA
Vodio se neko velik rat pa se najposlije i zavrio, a onda
mnogi vojnici bijahu otputeni, meu njima i vojnik zvan Nebriga.
Valjalo mu se oprostiti s vojskom, a na polasku dobio samo jedan
vojniki kruh i etiri novia: to mu bila sva popudbina, i s time je u
svijet krenuo.
Ukraj puta zasjeo sveti Petar kao bijedan prosjak pa u Nebrige
zamolio milostinju kad je ovaj onuda naiao.
Ne znam to bih mogao da ti dadem, dragi prosjae
samilosno e mu Nebriga. Bijah vojnik, pa me evo sad otpustili, i
nita nemam doli malen vojniki kruh i etiri novia. Kad to ode,
morat u prosjaiti kao i ti. Ali u ti ipak dati togod.
I razree kruac na etiri dijela, pa jedan dio odvoji i dade ga
apostolu, a isto tako dade mu i jedan novi od ona etiri to ih
imae.
Sveti Petar lijepo mu zahvali te ode dalje: prevrgao se u drugog
prosjaka i sjeo ukraj puta da opet doeka vojnika. KSad je ovaj
naiao, prosjak mu i opet, ba kao i prvi put, zaprosi darak. Govorei
jednako kao i prije, Nebriga mu dade etvrtinu kruha i jedan novi.
I opet sveti Petar zahvali na daru, pobrza naprijed pa nanovo, u
treem navratu, sjede ukraj puta, preobrativi se sada u treeg
prosjaka, te u prolaznika zatrai da mu udijeli milostinju. Nebriga
mu dade i treu etvrtinu kruha i trei novi.
Zahvali mu sveti Petar, a Nebriga krene dalje. Sad je bivi
vojnik imao samo etvrtinu kruha i jedan novi. S tim ue u prvu
krmu, tu pojede ostatak kruha, a za novi uzme piva i zalije suhi
zalogaj.
Poto je tako okrijepio duu, krene odande pa opet put preda se.
Tek to je malo odmakao, u susret mu eto svetog Petra, koji se sada
javio u prilici otputena vojnika.
Zdravo, drue probesjedi sveti Petar. Bi li mi mogao
dati kriku kruha da prezalogajim i novi da u grlo salijem gutljaj?
Odakle bih samo smogao? uzvrati Nebriga. Otpravili
me iz vojske i na put mi dali samo jedan vojniki kruac i etiri
novia. Tri me prosjaka presrela na cesti, i svakome dadoh po
etvrtinu kruha i jedan novi. Posljednju sam etvrtinu smazao u
krmi i za posljednji novi okvasio grlo pivom. Sada sam bez igdje
111
iega, pa ako ni ti vie nita nema, moemo zajedno u prosjaenje.

Ne, nee biti potrebno preuze sveti Petar. Ja se
poneto razumijem u vidarstvo, pa u ve zaraditi koliko je
najpotrebnije.
A ja o tome ba nita ne znam sa svoje e strane Nebriga.
I ne preostaje mi onda drugo nego da sm prosjaim.
Nemoj, nego poi sa mnom predloi mu sveti Petar.
Kad togod zaradim, polovica je tvoja.
To mi je bogme po volji prihvati Nebriga.
I krenu oni zajedno.
Dok su tako naporedo ili, naiu na neku seljaku kuu i zauju
odande straan lelek i kuknjavu. Uu unutra i nau domaina gdje
lei nasmrt bolestan: i bijae on ba na samrti, a ena mu udarila u
pla te kuka i narie u sav glas.
Prestani s tim plaem i kuknjavom pozva je sveti Petar
ozdravit u ti mua.
I u tim rijeima izvue nekakvu mast iz depa te u tili as
izlijei bolesnika: dojakonji samrtnik odmah ustade i na noge se
osovi, zdrav zdravcat.
ime da te nagradimo, to da ti damo? upita ena, sva
uzbuena od goleme radosti.
Ali sveti Petar nije htio nita uzeti, i to su ga mu i ena vie
molili i salijetali, to se on sve vie nekao. Nebriga pak gurnu svetog
Petra te mu zaguna:
Pa uzmi togod, trebat e nam.
Najposlije seljanka donese janje i zamoli svetog Petra da ga
uzme, ali on odbije. Tada ga Nebriga gurne u rebra, govorei mu:
Uzmi, luda glavo, jer e nam bogme i trebati.
Najposlije e sveti Petar:
Dobro, neka bude: janje uzimam, ali ga nositi neu; ako ti je
do njega stalo, nosi ga sam.
I ne treba da ga ti nosi prihvati Nebriga ponijet u ga
ja, nemaj brige.
I uprti ga na rame, te dvojica drugova krenu dalje.
Idui tako, do nekog vremena dohvate se ume, pa kako je
Nebrigi janje otealo, a glad mu zavrtala utrobom, predloi on
svetom Petru:
Vidi, evo nam lijepa mjesta i prave zgode da skuhamo i
smaemo janje.
112
Meni je pravo suglasi se sveti Petar. Ali ja se s

kuhanjem ne kanim baktati. Ako ti se kuha, kuhaj, vari, evo ti i
kotla, a ja u dotle malko u etnju. Samo nemoj navaliti na jelo dok
se ne vratim: eto mene u pravi as.
Samo ti idi pobrza Nebriga. Ve u ja sve udesiti kako
Bog zapovijeda, vian sam ja kuharskom umijeu.
Nato sveti Petar ode, a Nebriga zakolje janje, potpali vatru,
baci meso u kotao, koji onda pristavi na razbuktali oganj.
Kad se janjetina ve skuhala, svetog Petra jo ne bijae natrag.
Nebriga izvadi skuhanu janjetinu iz kotla, rasijee je na dijelove i
potrai joj srce.
Vele da je to ponajbolje od svega, u sebi e kuhar, to jest
Nebriga, pa najprije malko omasti brk kuajui, a potom izjede
cijelo srce.
Naposljetku se vrati sveti Petar te e drugu:
Moe sam smazati cijelo janje, ja u samo srce, daj mi ga!
Nebriga se nato prihvati noa i viljuke pa uzmi preturaj po
janjetini tamo-amo, toboe pomno traei srce u njoj, ali srcu nigdje
traga. Napokon otcijepi, ne okoliajui vie:
Nema ga!
A kamo se moglo djeti? u udu e apostol.
Tko e znati! otkide Nebriga. Ali gle! to smo obojica
ludi: traimo srce u janjeta, a ni jednome od nas ne pada na pamet
da janje srca i nema.
Kako nema podsmjeljivo e sveti Petar. Pa to mi je
neto sasvim novo. Svaka ivotinja ima srce, pa zato ga onda janje
ne bi imalo?
Zaista ga nema, brate. Samo pravo promisli i pogledaj, pa
e uvidjeti da ga doista nema.
Dobro onda pomirljivo e sveti Petar. Kad nema srca,
drugo mi od janjetine i ne treba, moe sve sam izjesti.
to ne mognem pojesti, ponijet u sa sobom u torbi
zadovoljno e Nebriga.
I naklopi se na jelo i smaza polovinu janjeta, a to je ostalo,
prebaci u torbu.
Ili oni dalje, a onda sveti Petar uini te potee velika voda
preko puta kuda im je valjalo proi.
Samo ti idi naprijed! nekao se Nebriga, govorei u sebi:
Bude li voda tebi preduboka, ja i neu prijeko.
113
Tada sveti Petar zagazi, a voda mu dopre samo do koljena.

Potom krenu i Nebriga da pregazi prijeko, ali voda uto nabuja i
naraste i segne mu do vrata.
Pomagaj, brate! zavapi Nebriga.
Hoe li priznati da si izjeo janjee srce? prikrii mu
sveti Petar.
Ne, ne, nisam ga izjeo uporno e Nebriga.
Voda nato jo vie poraste i dopre Nebrigi sve do usta.
Spasavaj, brate, ako Boga zna! zapomae Nebriga u
nevolji.
Hoe li sad priznati da si ga pojeo? ponovi sveti Petar
Ne, nisam, nisam ga pojeo tvrdoglavio se Nebriga.
Sveti Petar ipak nije htio da mu se suputnik utopi, pa uini da
povodanj splasne i otee, te pomogne drugu preko vode.
Krenu oni dalje i stignu u neku kraljevinu gdje uju da
kraljevska ki lei nasmrt bolesna.
Eh, brate zapovrgne Nebriga tu je za nas lovina: ako
ozdravimo bolnu kraljevnu, pomogli smo sebi za sva vremena.
Kako mu se inilo da sveti Petar ne pjeai dovoljno brzo,
Nebriga ga potakne:
Hajde, brate, prui korak da stignemo jo za vremena.
Sveti Petar pak usporio, iao sve polaganije, premda ga je
Nebriga neprestano poticao i gurkao. Naposljetku i do njih dopre
glas da je bolesna kraljevna promijenila svijetom.
Eto ti na! ljutito e Nebriga. Sve je to zbog tvoga
pospanog hoda.
Umukni! srdito e sveti Petar. Znam ja i neto vie
nego bolesne izlijeiti: mogu ja i mrtve probuditi i u ivot vratiti.
Kad je tako, onda dobro, drago mi je pomirljivo e
Nebriga. Jest, drago mi je, ali treba da nam time priskrbi u
najmanju ruku polovinu kraljevine.
Zatim se upute na kraljevske dvore, na kojima svi bijahu u
velikoj tuzi. Sveti Petar rekne kralju da e mu ker vratiti u ivot.
Odvedu ga njezinu odru, a sveti Petar zaite da mu donesu kotao
vode. Kad su uinili kako je zatraio, on naredi da svi iziu: samo je
Nebriga mogao ostati i svemu pribivati.
Nato sveti Petar razree mrtvoj kraljevni sve udove, pobaca ih
u vodu i pod kotao naloi vatru da se vare. Kad je sve meso otpalo s
kostiju, povadi on lijepe bijele kosti, stavi ih na stol i poreda po
114
njihovu prirodnom redu i poloaju. Poto je sve tako uradio i uredio,

stane pred njih i triput izrekne:
U ime svetog Trojstva, mrtva, ustani!
Poto je to i trei put izrekao, kraljevska ki ustane iva i
zdrava, i lijepa kakva i bijae.
Obradovao se kralj da i ne moe vie te e on svetom Petru:
Trai to god hoe u nagradu, sve ako je posrijedi i
polovina moje kraljevine, dat u ti je.
Ne traim nita odgovori sveti Petar.
O, ti luda glavo! u sebi e Nebriga te munu druga u rebra,
gunajui:
Ne budi glup: ako ti nee nita, ja hou.
Ali sveti Petar ostane pri svome: nee nita. Kralj je pak
razabrao da bi onaj drugi ipak neto htio, pa stoga svome rizniaru
naredi da onome torbu napuni zlatom.
Dvojica suputnika krenu dalje, i kad dospiju u neku umu, sveti
Petar obrati se Nebrigi:
Hajde da sada podijelimo zlato!
Dobro je, podijelimo ga! prihvati Nebriga.
Tada sveti Petar podijeli zlato, ali ga je podijelio na tri dijela.
Gle, to mu je sada puhnulo u glavu! u sebi e Nebriga. Ba
je aknut: podijelio ovo na tri dijela, a nas smo samo dvojica.
Evo sam tono razdijelio sa svoje e strane sveti Petar:
jedan dio meni, jedan tebi, a trei onome tko je izjeo janjee srce.
Ja sam ga izjeo pobrza Nebriga moe mi vjerovati.
I pouri se da pokupi i treu hrpu zlata.
Kako to moe biti? u udu e sveti Petar. Pa janje
nema srca.
Ta kud si ti zastranio, brajko moj! Ima ga, ima, kao i svaka
druga ivotinja! Kako ga ne bi imalo!
Dobro je pomirljivo e sveti Petar. Moe zadrati sve
zlato, ali ja vie ne idem s tobom nego u sam svojim putem.
Kako god eli, brajane doeka islueni vojnik,
zadovoljan. U zdravlju i sretan ti put!
Sveti Petar nato udari drugom cestom, a Nebriga pomisli:
Dobro je to je krenuo na svoju stranu! Ba udan ovo!
Dodue, sad je Nebriga imao dovoljno novaca, ali kako nije
umio pametno raspolagati, sve je brzo planulo: neto je potroio,
neto razdao, i tako je naskoro opet ostao bez igdje iega.
115
Lunjao on kojekuda i najposlije se obreo u nekoj zemlji gdje je

uo da je umrla kraljeva ki.
Gle, gle, to sam pogodio! pomisli Nebriga. Mogla bi
odatle uroditi lijepa dobit. Eh, valja kraljevnu vratiti u ivot i to
bogme dobro naplatiti.
U tome naumu ode on kralju te ponudi da mu oivi mrtvu ker.
I kralj je meuto uo da se zemljom vrze nekakav islueni vojnik to
mrtve vraa u ivot, pa pomisli da bi to mogao biti Nebriga. Ali
kako nije u nj imao povjerenja, obrati se svojim savjetnicima da uje
to oni o tome misle, a oni mu odgovore da je njegova ki tako i
tako mrtva, pa neka pokua, nema to izgubiti.
Nebriga zaite da u kotlu donesu vode, zatrai da svi iziu, a
onda mrtvoj odreza udove, nabaca ih u vodu i pod kotlom potpali
vatru, sve upravo onako kako je vidio da radi sveti Petar. Voda
lijepo uzavre, uskljua, i meso otpade s kostiju. Nebriga nato povadi
kosti iz vode i stavi ih na stol, ali nuto jada nije ih znao poredati i
sloiti kako treba, nego ih sve ispremijea naopako, sve ispretura
kojekako, a potom se ustoboi pred njih i zazove:
U ime presvetog Trojstva, mrtva, ustani!
Tako on do tri puta, ali nita, sve uzalud, utaman mu
ponavljanje: puste one kosti ni makac s mjesta. Ponovi jo triput, ali
sve isto, opet nita. Ljutnu se on pa podviknu:
Hajde, djevojko jabuko, ustaj sada, ustaj ili zlo i naopako po
te!
Kad je to izrekao, eto ti odjednom svetog Petra u prijanjoj
spodobi, to jest kao islueni vojnik, bane unutra kroz prozor te
prozbori:
to to radi, bezbonie! Kako e mrtvu uskrisiti kad si joj
kosti tako bezduno ispremijeao?
Eh, brajane, uradio sam kako sam najbolje znao odui
vojnik.
Jo u ti ovaj put pomoi da se izvue iz nevolje u kojoj si
se zavrnuo. Ali ti velim: ako se jo jednom u takvo to upusti,
gotovo je s tobom. I da zna: za ovo sada ne smije nita od kralja
traiti ni uzeti!
Tako sveti Petar, pa onda poloi i poreda kosti po pravom redu
i triput izgovori:
U ime presvetog Trojstva, mrtva, ustani!
I kraljevska ki ustane iva i zdrava, i lijepa kakva i bijae, a
116
sveti Petar opet izduhne kroz prozor.

Nebriga bio sretan gdje se tako lijepo izvukao, ali se ipak ljutio
to ne smije nita uzeti. I u sebi kazivao: Da mi je samo znati
kakve mu se to muice motaju u glavi, jer gdje jednom rukom dade,
ondje drugom opet uzme, pa ded budi pametan. Ne, nema tu nikakva
razbora.
Kralj ponudi Nebrigi da bira to hoe, ali se on ne usudi da ita
uzme. Ipak je on, natukni ovo, smjeraj ono, uspio lukavou sve
upriliiti tako te kralj odredi da mu torbu napune samim zlatom.
Kad je iziao iz kraljevskih dvora, Nebriga vidje kako pred
vratima stoji sveti Petar, koji ga kanda ekae. Odmah on okrene
koriti lakomca:
Vidi li kakav si ti ovjek: zar ti nisam zabranio da ita
uzme, a u tebe eto puna torba zlatnika!
Pa to da radim kad su navrli da mi je natrpaju odgovori
Nebriga.
A ja ti velim da ni ovo ni ono vie ne ini, jer e se inae
zlo provesti.
Ne brini, brajane odslovi Nebriga. Ne brini, jer sad
kad imam zlata, emu bih se i bavio iskuhavanjem kostiju!
Eh, eh, dugo li e ti zlato potrajati! podrugljivo e mu
sveti Petar. A da ubudue ne udari krivim putem, evo u tvojoj
torbi dati to svojstvo i mo da u nju uvre sve to poeli da se u njoj
nae. Zbogom, vie me nee vidjeti!
S Bogom poao! prihvati Nebriga, dok e u sebi ovako:
Radujem se to odlazi, udni svate. Bogme ne kanim za tobom.
Meuto je sasvim smetnuo s uma udesnu mo to je dana njegovoj
torbi.
Nebriga vrljao sa svojim blagom naokolo, troio ga nemilice, i
najposlije ga potratio ba kao i prvi put. Kad su mu na kraju ostala
samo etiri novia, nae se pred nekom krmom i pomisli: Novcu
je ionako sueno da se potroi. I narui za tri novia vina i za
jedan kruha.
Dok je tako sjedio i pio, u nos mu dopre slastan miris guje
peenke. Osvrne se on i pogleda na sve strane te opazi da krmar u
penici pee dvije guske. Istom tada dozove u pamet da mu je
njegov drug i suputnik rekao kako e mu se nai u torbi sve to
samo poeli.
Eh, ba bi trebalo provjeriti i pokuati s tim guskama! rei e
117
on u sebi.
I s tom milju izie pred vrata te izrekne:
elim evo da se one dvije guske iz penice nau u mojoj
torbi.
im je to izrekao, razvee torbu, zaviri unutra, i gle obje
peene guske u njoj.
Bogme, ta ti valja, sad si ovjek i po, svoj goso! veselo
e on, pa ode na livadu i ondje izvadi peenku.
Dok se tako sladio jelom, naiu dva egrta pa ugledaju onu jo
nenaetu gusku: gladne im oi ba svojski zapnu za nju.
I jedna ti je uvrh glave, a kamo bi s drugom! u sebi e
Nebriga, te pozva onu dvojicu da se naklope.
Evo vam guske, smaite je u moje zdravlje! Ona mu dvojica
lijepo zahvale, spodbiju peenu gusku pa s njom ravno u krmu, tu
narue vina i kruha, izvuku darovanu peenku i navale jesti.
Vidjela to krmarica te e odmah muu:
Pazi, ona dvojica jedu gusku: pogledaj da moda nije jedna
od naih dviju iz penice.
Krmar bre-bolje k pei, pa kad nae praznu penicu, udari u
viku:
to, vi lopovska bagro! Zar mislite da ete mukte jesti
guske! Odmah novac nasrijedu ili u vam naravnati lea!
Nismo mi nikakvi lopovi mirno e egrti. Gusku nam
je darovao islueni vojnik, tamo na livadi.
Neete vi mene za nos vui! Vojnik je bio ovdje i kao estit
ovjek odavde otiao, pazio sam ja na njega. Vi ste lopovi, ukrali ste
gusku, i morate je platiti!
Kako oni nisu imali ime platiti, krmar dohvati batinu te udari
po njima i tako ih na vrata istjera.
Nebriga meuto iao svojim putem i stigao do mjesta gdje se
uzdizao krasan dvorac, a nedaleko od njega stajala loa krma. Ue
on u krmu i zamoli da tu prenoi, ali ga krmar odbije kazujui:
Ne moe ovdje noiti, nema vie mjesta, kua je puna
otmjenih gostiju.
udim se to dolaze k vama, a ne idu u onaj krasni dvorac
priklopi Nebriga.
Tu je i razloga objasni krmar jer treba imati petlje pa
ondje zanoiti: tko je jednom pokuao, nije vie odande iznio ive
glave.
118
Kad su drugi pokuali preuze Nebriga mogu onda i

ja. Mani se orava posla ozbiljno e mu krmar o glavi se
tu radi.
Pa nee me valjda odmah glave stajati! odvano e
Nebriga. Samo mi dajte kljue, i dosta jela i pila da ponesem sa
sobom.
Krmar mu urui kljueve i dade mu jela i pila, i s time
Nebriga ode u dvorac. Tu lijepo podmiri glad i e, i najposlije, kad
mu se zadrijemalo, legne na pod, jer postelje ne bijae. Tako je
ubrzo i u san zaveslao.
Nou se probudi od nekakve silne buke i graje, i kad je
odagnao drijem s trepavica, razabra gdje se nalazi usred avoljeg
kola devet grdnih avola povelo oko njega kolo, buno zaigralo i
zaplesalo.
Pleite koliko vas volja promrsi Nebriga samo mi ne
prilazite!
avli pak prilazili sve blie te umalo to mu nisu svojim
nakaznim nogama gazili po licu.
Mirujte, avolje sablasti! ljutito e Nebriga.
Ali oni bivali sve drskiji i napasniji, tako te se bivi vojnik ba
razgnjevi i podvikne:
Sad u ja tu napraviti reda!
I pograbi nogu od stolice pa udri mlatiti uzdu i poprijeko.
Ipak, devet avola protiv jednoga jedinog vojnika bijae prevelik
broj, jer dok je on udarao po prednjima, drugi ga straga vukli za
kosu i estoko upali.
avolji nakote! grunu vojnik. Sad mi je prevrilo:
hajde sva devetorica u moju torbu!
Eh, to ne ree prije: uas se svekoliki naoe unutri. Vojnik
nato zaveza torbu i baci je u kut. Najednom nastala tiina, pa vojnik
opet legao i tako je mirno spavao sve dok nije objutrilo.
Ujutro eto krmara i vlastelina iji ono dvorac bijae. Dou oni
da vide kako se vojnik proveo, pa kad ga zateknu zdrava i ila, silno
se zaude i zapitaju:
Zar ti dusi nisu nita naudili?
Kojeta bodro odvrne Nebriga. Evo sam ih svu
devetoricu zavezao u torbu. Moete mirno ivovati u svom dvorcu,
nee vie nijedan tuda vrljati.
Vlastelin mu zahvali, bogato ga nagradi i predloi mu da ostane
119
u njega u slubi, priskrbit e mu dobar ivot do smrti.

Ne, najljepa hvala odgovori Nebriga. Navikao sam
na lutanje, pa u ja dalje svojim putem.
I ode. Idui tako naie na kovanicu pa navrati unutra. Tu s
ramena snimi torbu u kojoj bijae devet avola, stavi je na nakovanj
i zamoli kovaa i njegove djetie da navale svojski udarati po njoj.
Upeli oni iz sve snage pa zaredali tekim ekiima po njoj, i kako bi
koji zamah pao, tako se iz torbe dizala i strahovita avolja vriska i
zapomaganje. Kad je Nebriga naposljetku odrijeio torbu, nae u
njoj osmoricu mrtvih: samo je jedan avo preivio, jer se sakrio u
neki nabor; taj se preivjeli izmigolji te odjuri ravno u pakao.
Poslije toga Nebriga je jo dugo obilazio svijetom, i onaj koji to
zna mogao bi dugo o njemu pripovijedati. Napokon putnika
preklopila starost, pa on uzeo razmiljati o svretku. Namatajui
misli oko smrti, uputi se nekom pustinjaku koji bijae poznat kao
nadasve poboan ovjek. Kad doe preda nj, obrati mu se ovako:
Dosta mi je tumaranja od nemila do nedraga, umoran sam
ve od potucanja svijetom, valja misliti i na svretak, pobrinuti se
kako u u nebo.
Pustinjak mu na to odbesjedi:
Vidi, dva su puta pred tobom; jedan irok i lagodan, a vodi
u pakao; drugi uzan i neravan, a vodi u nebo.
Bio bih ba lud da idem uzanim i neravnim putem, pomisli
Nebriga. I ustane i krene irokim i lagodnim putem.
Idui tako, napokon izbije pred nekakve velike crne dvere:
bijahu to vrata paklena. On pokuca, a vratar izviri da vidi tko je. Ali
kad opazi Nebrigu, ustuknu, silno uplaen: bio je to, valja znati,
upravo onaj deveti avo to je iv iz torbe umakao s debelom
modricom na oku. Bre-bolje navue on opet zasun na vrata pa
odjuri glavaru paklenom i podvikne:
Vani je nekakav suklata s torbom, htio bi ovamo. Ali ga ni
za ivu glavu ne putaj unutra, jer e inae sav pakao strpati u svoju
torbu. Ve me jednom u njoj estoko premlatio.
I viknue iz pakla onome vani nek se tornja dalje, unutri mu
nema mjesta.
Hja, kad mi tu nije mjesta, u sebi e Nebriga, valja mi
vidjeti bi li se onda u nebu za me nalo sklonita, ta negdje se
moram skrasiti.
I okrene se i poe dalje, i tako je iao dok se nije obreo pred
120
rajskim dverima. Pokuca i tu. Sveti je Petar upravo ondje sjedio kao
vratar, i Nebriga odmah prepozna starog druga. Prepozna ga i
pomisli: Eh, tu mi je stari prijatelj, tu e valjda ii bolje.
Ali nije ilo glatko.
Sve mi se ini, ti bi u nebo? rei e mu sveti Petar.
Pusti me, brate, unutra, ta moram nekamo. Da su me htjeli u
paklu, ne bih ovamo ni navraao.
E, ne moe odslovi mu sveti Petar ne moe ovamo.
Hja na to e Nebriga kad me ne eli pustiti unutra,
evo ti tvoje torbe natrag, neu da ita imam od tebe.
Onda daj na to e sveti Petar.
Nebriga kroz reetke proturi torbu u nebo, a sveti je Petar uzme
te je objesi kraj svoga sjedala.
A sada elim da budem u torbi! izrekne Nebriga, i uas
se nae u njoj.
Tako se Nebriga domogao neba, i svetom Petru ne bijae druge
nego da ga ondje i ostavi.
121
AROBNI STOLI
Zlatni magarac, Toljaga u vrei
Ono vam davno bio kroja to je imao tri sina i jednu jedinu
kozu. A ta koza, kako ih je sve zajedno svojim mlijekom hranila,
morala je i sama imati dobru hranu, te ju je trebalo svaki dan voditi
na pau. Sinovi su tako i radili, po redu oni ili na svoju dunost.
Jednom je najstariji krojaev sin odvede na groblje gdje bijae
svakakva ponajljepeg bilja odvede je da onuda brsti i naokolo
skae. Kad se uveerilo i kad je dolo vrijeme da se kui vrate, upita
je on:
Jesi li se, kozo, nasitila?
A koza mu svojim meketom odgovori:
Ba je paa dobra bila,
lijepo sam se nasitila.
Dobro je, hajdemo onda kui! kaza momak, uhvati je za
konopac, odvede u staju i priveza.
Onda? upita stari kroja. Je li se koza dobro nabrstila?
Jest odgovori sin ba se nabrstila i lijepo nasitila.
Ali se otac htio sam uvjeriti, pa siao iz kue u staju, pomilovao
dragu ivotinju te ju upitao:
A koza mu zameketa:
ime bih se nasitila
kad je paa loa bila:
po humcima vrlja,
samo korov brlja.
to to uju moje ui? uzviknu kroja, pa odjuri gore u
kuu i pozva momka na red:
uj ti, laljive obini! Kako moe rei da se koza nasitila,
a pustio si je da gladuje!
I u svome bijesu pograbi sa zida krojaki arin pa oinu po sinu
122
i tako ga otjera od kue.

Sutradan bio red na drugom sinu da vodi kozu na pau. Izabrao
on uza ivicu njihova vrta lijepo mjesto gdje je raslo sve samo sono
bilje, a koza sve odreda pobrsti.
Kad se uveerilo i kad bijae vrijeme da se ide kui, momak
upita kozu:
A koza mu odmeketa:
Kad je tako, hajdemo onda kui! kaza momak, pa je
odvede u staju i ondje priveza.
Onda? upita stari kroja. Je li se koza valjano
nabrstila?
Ali se kroja nije u to pouzdavao, nego se htio sam uvjeriti, pa
ode dolje u staju te upita kozu:
A koza mu odmeketa:
ime bih se nasitila
kraj ivice vrlja,
po korovu brlja.
Da bezduna li lopova! uzviknu kroja. Pustiti ovakvo
zlatno ivine da gladuje!
I pobrza gore te arinom odagna i drugog sina iz kue
Doao tako red na treeg sina da kozu vodi na pau. On je
naumio svoj posao uraditi kako Bog zapovijeda, pa potraio grmlje
sa ponajguim i ponajljepim liem i tu je pustio kozu da brsti.
Kad se uveerilo i kad ve bijae vrijeme za povratak, upita on
kozu:
A koza mu odmeketa:
123

Dobro je, hajdemo onda kui! kaza momak, pa je odvede
u staju i ondje priveza.
Onda? upita stari kroja. Je li se koza dovoljno
nabrstila?
Kroja pak nije nikome vjerovao, nego sie u staju i kozu
upita:
A koza mu odmeketa:
ime bih se nasitila
golim grmljem vrlja,
po korovu brlja.
Gle laova nad laovima! uzviknu kroja. Jedan
bezdunik kao i drugi! Ni u jednog nikakva osjeaja dunosti!
Neete vi mene dalje za nos vui!
I sav izvan sebe od golemog gnjeva, odjuri gore pa neduna
sina zaokupi arinom po leima, tako te momak izmaknu iz kue to
su ga noge nosile.
Sad je stari kroja ostao sam sa svojom kozom. Kad je sutradan
objutrilo, sie on u staju, pogladi kozu i ree:
Hodi, mili stvore, sam u te odvesti na pau!
I uze je za priuzu i odvede do zelenih ivica, do sonog
stolisnika i drugoga slasnog bilja to ga je koza osobito voljela.
Tu se moe do mile volje nabrstiti kaza joj on i pusti je
da brsti sve do veeri. A kad se uveerilo i kad bijae vrijeme
povratku, upita je:
A koza mu zameketa:
Hajdemo onda kui! ree kroja, pa je odvede, sprati u
staju i ondje priveza.
124
Prije nego to e izii iz staje, na vratima se jo jednom okrenu

i kozu upita:
Jesi li se, kozo, konano nasitila?
Ali ni on ne proe kod nje bolje, jer i sada koza odmeketa:
ime bih se nasitila
kojekuda vrlja;
po otpadu brlja.
Kad je kroja to uo, zinu od uda i razabra da je s nepravom
odagnao od kue svoja tri sina.
ekaj samo, ti nezahvalni stvore, vidjet e ti svoje!
uzviknu stari kroja. Da te samo otjeram, premalo bi bilo!
Obiljeit u ja tebe tako te se nee ni usuditi pred estita krojaa!
I odbrza gore u kuu, dohvati britvu, nasapuna kozi glavu te je
obrija tako da se pokazala glatka kao dlan. A kako mu se uinilo da
koza ne zasluuje asni krojaki arin, pograbi on bi pa je oinu tri
- etiri puta, te je odande zagrabila sve u krupnim skokovima i tako
umakla.
Ostao kroja sam samcat u kui pa zapao u veliku tugu za
sinovima: silno je elio da opet budu kraj njega, ali nitko nije znao
kamo su se sinci stanili.
*
Najstariji sin otiao u nauk nekom stolaru. Rado je i marljivo
uio, pa kad se djetiu navrilo vrijeme naukovanja, i kad je trebalo
da momak krene u svijet, majstor mu darova stoli od obina drveta,
sasvim priprost, ali stoli koji imae arobnu mo. Jer, kad bi ga
ovjek postavio te izgovorio: Stoliu, prostri se! dobri bi se stoli
u tili as pokrio istim stolnjakom, a na njemu stajao tanjur, uza nj
no i viljuka, pa zdjela uzvrh puna varena i peena mesa, i jo bi
sinuo pozamaan pehar vina rumenike da bi se gozbovatelju srce
razgalilo.
Dovoljno mi je ovo za cio ivot, ree u sebi mladi stolarski
pomonik i vedro se i veselo otisnu u svijet, jer mu se nije trebalo
brinuti o tome valja li koja krma ili ne valja, ni glavu razbijati oko
toga hoe li to dobiti u njoj ili nee. Nije li mu s voljom bilo da se
navrati u krmu, nije se u nju ni navraao, nego bi u polju, u umi ili
125
na livadi, gdje bi mu se samo prohtjelo, skinuo svoj arobni stoli

to ga je prtio na leima, stavio bi ga preda se te izgovorio: Stoliu,
prostri se! i uas bi se na stoliu poredalo to mu je srce eljelo.
Najposlije momak doe na misao da se vrati oinskoj kui:
valjda je oev gnjev splasnuo, zacijelo e ga otac lijepo primiti kad
mu, eto, donosi arobni stoli.
Elem, krenuo sinak kui i tako, vraajui se, uao uveer u
neku krmu, krcatu gostiju. Oni mu zaeljee dobrodolicu i
pozvae ga da uzme mjesto kraj njih i da veera s njima, inae teko
da e jo togod dobiti.
Ne, hvala doeka stolar ne elim vas zakinuti ni za
koji zalogaj to biste ga morali od usta otkidati: radije da ja vas
pozovem da budete moji gosti.
Nasmijali se svi u krmi, jer miljahu da momak tjera egu. Ali
on postavi nasred krme svoj drveni stoli te izgovori:
Stoliu, prostri se!
Kako on to izree, stoli se u hipu pokri razliitim jestvinama,
a tako lijepo i dobro prigotovljenim kako ih krmar nikad ne bi znao
pripremiti, i njihov slastan miris ugodno je gostima punio nosnice.
Evo, sluite se, dragi prijatelji!
Kad su gosti razabrali to je posrijedi i da on to misli ozbiljno,
nisu se bogme sustezali, i nije im trebalo dvaput rei: prioe oni,
prihvatie noeve i svojski se na jelo naklopie. I u silnu udu bijahu
kad su vidjeli kako odmah dolazi druga puna zdjela na mjesto one
koju su ispraznili.
Krmar stajao u kutu te iz svoga prikrajka sve to pratio
pogledom: nije znao to bi rekao, ali je u glavi namtao jednu te istu
misao: Eh, takav bi mi bogme kuhar u krmi trebao!
Stolar i njegovo drutvo veselili se i zabavljali do kasno u no.
Naposljetku odoe na poinak. I mladi je stolarski pomonik legao,
a kraj sebe je, uza zid, prislonio svoj udesni stoli.
Izmeu sviju u krmi samo krmar nije nalazio mira ni
spokoja, puste misli odagnale mu san s oiju. Prevrtao se on i
premiljao to bi i kako bi, i najposlije se dosjeti: pa ima on u
ropotarnici star stoli, sasvim je nalik na stolarev arobni. I ode pa
ga donese, tiho se priulja i zamijeni ga za onaj udesni.
Ujutro mladi stolar plati noenje te uprti stoli na lea: ne
bijae mu ni nakraj pameti da bi na leima mogao prtiti lani stoli, i
tako uze put preda se.
126
Negdje oko podneva stie oevoj kui. Otac ga lijepo doeka,

ba se obradovao sinu.
Onda, sine, to si u svijetu izuio? upita ga otac.
Evo, oe, postao sam stolar.
Dobar zanat, sinko povladi mu starac. A to si donio
sa svoga obilaska svijetom?
Od svega to donosim, dragi oe, najbolji je ovaj stoli.
Stari kroja promotri stoli sa svih strana te e onda sinu, vrtei
glavom:
Nisi napravio ba neko majstorsko djelo: stoli je star i lo.
Ali ima arobno svojstvo, to je stoli to se umije sam
prostrti objasni sin. Kad ga postavim pa izgovorim: Stoliu,
prostri se! u isti se as na njemu poredaju najljepa jela i k tome
vino to razgaljuje srce. Samo pozovi ovamo svu rodbinu i sve
prijatelje da jednom valjano okrijepe duu i da se svojski naslade:
stoli e ih svekolike nahraniti, svi e se najesti do grla.
Kad se sabralo lijepo drutvo, momak postavi stoli nasred
prostorije te izgovori:
Stoliu, prostri se!
Ali stoli ni makac, ostade gol i prazan kao i svaki drugi stol
koji jezika ne razumije. Tek tada jadni momak razabra da j e
okraden i da su mu podvalili drugi stoli. Sramio se gdje je, eto,
ispao laac i hvalisavac. Smijali mu se i rugali roaci, jer im na
kraju svega valjade natrag kui, a nisu u grlo salili ni gutljaja niti
okusili zalogaja. Otac, stari kroja, opet se prihvatio igle i kara i
nastavio svoj krojaki zanat, a sin otiao na rad u nekoga stolarskog
majstora.
*
Drugi krojaev sin, meuto, skrasio se u nekog mlinara te u
njega uio mlinarski zanat. Kad su se i njemu navrile godine
naukovanja, pa kad je trebalo da mlinarski momak krene u svijet,
mlinar e mu na polasku ovako:
Budui da si bio valjan i vrijedan, evo ti poklanjam posebna
magarca: znaj da ne vue nikakvih kola i ne nosi nikakvih vrea.
Pa emu je onda koristan, za to je podoban? upita mladi
mlinarski pomonik.
Koristan je i podoban da sipa zlato! objasni majstor
mlinar. Dovede li ga na kakvu prostirku i kae: Hajde ospi,
127
zlatom pospi! to e ti dobro ivine sipati zlatnike sprijeda i straga.

Ba divota! oduevljeno e momak. I lijepo on zahvali
mlinaru i sa izvanrednim onim darom krenu u svijet.
Kad god bi se momak zavrnuo u tijesnu ostavi bez novaca,
obratio bi se svome sivcu basmom: Hajde ospi, zlatom pospi! i
osuli bi zlatnici i zapljutali kao da je kia ulila, i momku nije
trebalo nita drugo nego da ih sa tla zgre. Kamo god bi stigao,
uzimao je i gledao samo ono najbolje i nije pitao za cijenu: to
skuplje, to bolje i drae, jer u njega tobolac bijae uvijek dobro
nabijen.
Poto je tako neko vrijeme obilazio svijetom i poto ga se
dovoljno nagledao, ree u sebi: Sad bi trebalo da idem ocu u posjet.
Kad onamo doem sa svojim magarcem zlatorigom i zlatoserom,
minut e starca gnjev, i lijepo e me on doekati. I kako smislio,
tako uinio: usmjerio momak kui.
Zbilo se tako te se na povratku navratio u onu istu krmu gdje
su njegovu bratu zamijenili stoli.
Magarca je vodio za povodac; krmar prie da mu prihvati
sivca pa da ga privee, ali momak otkloni tu uslugu, govorei:
Nemojte se truditi ni muiti: sam u svoju ivotinju odvesti
u staju i privezati, moram znati gdje se nalazi.
Krmaru to bilo udno; pomislio je da e mu slabu korist
donijeti onaj tko sam timari svog magarca, takav nee mnogo
potroiti; ali je samo izbuljio oi kad se gost maio depa te odande
izvadio dva cijela zlatnika i dao mu ih, govorei neka gleda da mu
togod dobro priredi: zinuo krmar pa se pourio da potrai i
zgotovi to najbolje ima.
Poslije veere, kad je gost upitao koliko duguje, krmar mu sve
dvostruko zarauna i povrhu zaiska jo dva - tri zlatnika. Momak
nato ruku u dep, ali tu novac bijae izduio.
Samo asak, gospodine krmaru, dok skoknem po zlato
ree momak i sa sobom ponese stolnjak.
Krmar nije razabrao to je posrijedi pa se u svojoj radoznalosti
odulja za njim, ali kako je gost za sobom zasunuo vrata, njemu ne
preosta drugo nego da viri kroz rupu na daski.
Gost rairi i prostrije stolnjak pod magarca, izgovori: Hajde
ospi, zlatom pospi! i ivotinja u onaj hip poe sipati zlato sprijeda i
straga, bijae ba kao da je kia ulila.
Trista mu jada! krmar e u sebi. Pa tu se dukati kuju kao
128
da je ala! Takvu bi novanu kesu valjalo imati!

Poslije gost podmiri raun i lee na poinak, a krmar nou
odbaza u staju, odvede udesnog kovaa novca, a na njegovo mjesto
priveza drugog magarca.
Sutradan momak porani na put i povede magarca sve mislei da
je to njegov zlatni, i tako oko podneva stie oevoj kui.
Otac se obradovao kad je opet ugledao sina i lijepo ga je
doekao.
Onda, sinko moj, dokle si dotjerao, to si postao? upita
starac.
Mlinar, dragi oe odgovori sin.
A to si donio sa svog obilaenja svijetom?
Doveo sam samo jednog magarca i nita drugo.
Hja, ima ovdje dovoljno magaraca doeka otac. Drae
bi mi bilo da si doveo kakvu dobru kozu.
Ali ovo nije nikakav obini magarac, nego zlatni uze
objanjavati sin. Kad izgovorim: Hajde ospi, zlatom pospi!
onda ta dobra ivotinja naspe punu plahtu zlatnika. Hajde pozovi
sve roake ovamo, i da vidi kako u ih svekolike obogatiti.
Takvo to bogme mi je po volji vedro prihvati stari
kroja. Onda se vie ne moram muiti iglom i karama.
I pouri se da pozove roake.
Poto su se svi lijepo okupili, mlinar ih zamoli da se malko
razmaknu i naprave mjesta, pa onda prostrije svoju prostirku i
dovede magarca u sobu.
A sada gledajte! pozva ih momak pa izgovori svoje:
Hajde ospi, zlatom pospi!
Ali nita, sve uzalud, jer ono to je padalo ne bijahu nikakvi
zlatnici... Jasno se pokazalo da se taj sivac nita ne razumije u
zlatotvorbu, ta ne moe svako magare dotjerati do takva umjetva.
Kad jadni mlinar razabra da su mu podvalili i da je grdno
namagaren, iskrivi lice, obori nos i zamoli roake da mu oproste
to se eto moraju kui vratiti siromani kakvi su i doli. Starome pak
krojau, nimalo obradovanu, ne preosta drugo nego da se opet
prihvati igle i kara, a sin se zaposli u nekog mlinara.
*
Trei brat otiao u nauk nekom tokaru: budui da je tokarstvo
umjetniki zanat, valjalo mu najdue ostati u naukovanju. Braa mu
129
u pismu javila kako su loe prola i kako ih je krmar nou

opljakao, ugrabio im njihove lijepe i udesne poklone to su ih
dobili u popudbinu.
Kad je i tokarski djeti izuio zanat i postao tokarskim
pomonikom, i kad se spremio da se u svijet otisne, majstor mu
darova vreu i priklopi:
U vrei je toljaga.
Vreom se dodue mogu ogrnuti, a moe mi ona i drukije
dobro doi doeka momak. Ali emu e mi toljaga u njoj?
Samo e mi vreu oteati i proderati.
Evo u ti rei preuze majstor. Kada ti tko uini togod
naao ili te uvrijedi, ti onda samo izgovori: Van, toljago! pa e
ona odmah van iz vree, poskoit e i svakom neprijatelju, sve ako
ih je i vie, tako ustro zaigrati po leima da se pogoeni nee moi
osam dana ni maknuti. I nee ona obustaviti svoj ples sve dokle joj
ne zapovjedi: U vreu, toljago!
Momak lijepo zahvali majstoru, uze vreu s toljagom i krenu
na put. I kad god bi ga odonda tko uvrijedio, na nj se okosio ili mu
togod uinio naao, on bi samo izgovorio: Van, toljago! i toljaga
bi odmah iskoila iz vree i zaredala jednome za drugim ispraivati
kaput ili kouh i nije ekala da ga on svue sa sebe: poslovala je ona
tako hitro te je na red dolazio ve drugi prije nego to se tomu i
nadao.
Tokarski se momak najposlije jedne veeri obrete u krmi u
kojoj mu braa bijahu okradena. Metnuo je torbak preda se na stol i
okrenuo pripovijedati o tome kakvih se sve uda nagledao po
svijetu.
Da, da pritae on naie ovjek na udesni stoli, na
zlatnog magarca, i sve tako. Sve su to sami dobri darovi, i ja ih
nimalo ne prezirem i ne podcjenjujem, ali je sve to naznatno kad se
usporedi s blagom koje sam ja sebi priskrbio, a imam ga evo ovdje u
vrei.
to li bi to moglo biti, trista mu jada? ree u sebi krmar,
koji je dobro naulio ui i pomno sluao. Oito je vrea nabijena
samim draguljima: treba da se nekako i nje domognem, jer triput
Bog pomae.
Kad bijae vrijeme da se ide na poinak, gost se oprui na
klupu i pod glavu, umjesto uzglavnice, stavi svoju vreu. Krmar
pak, uvjeren da je gost usnuo tvrdim snom, tiho se priulja i poe
130
vreu oprezno potezati da je kako izvue spavau ispod glave i

drugu podmetne. Ali je tokar samo to ekao, pa kad krmar namjeri
da konano potegne, on najposlije podviknu:
Van, toljago!
U isti hip toljaga iskoi iz vree pa oei po krmaru, i tako ga
zaokupi da se sve prailo. Krmar udario u viku i zapomaganje da bi
ovjeku srce puklo od alosti, ali to on vie vie, toljaga sve jae
bije po leima, i naposljetku ga toliko izmlavi da se kao bez due
svalio na pod.
Na kraju e mu tokar:
A sad ako mi ne vrati arobni stoli i zlatnog magarca, ples
e poeti iznova!
Uh, nemoj za ime Boje! zavapi krmar slabanim
glasom, sav klonuo. Sve u vratiti samo toga prokletog avla
potjeraj opet u vreu.
Dobro je prihvati momak neka milost zavlada
namjesto prava. Ali se dobro pripazi da opet ne bude zlo i naopako
po te!
I onda zapovjedi:
U vreu, toljago!
Ona nato uskoi natrag u vreu, i momak je ostavi da ondje
miruje.
*
Kad je jutro objutrilo, tokar uprti na lea arobni stoli i
povede zlatnog magarca za povodac, pa uze put pod noge usmjerivi
oevoj kui.
Stari se kroja ba obradovao kad je opet ugledao sina. Opet i
njega upita to je nauio u tuem svijetu.
Izuio sam za tokara, dragi oe odgovori najmlai sin.
Eh, lijep, umjetniki zanat preuze otac. A to si donio
sa svojih putovanja?
Dragocjenu izraevinu: toljagu u vrei odgovori sin.
to? to? uzviknu otac. Toljagu! Zar je takvo to
vrijedno truda? Pa toljagu moe usjei od svakog drveta!
Ali ne ovakvu, dragi oe preuze sin. Jer kad ovoj
kaem: Van, toljago! ona odmah iskoi iz vree, i jao onome tko
mi je neprijatelj ili mi kakvo zlo uini: ona mu udijeli takav estit
obrok batina i ne prestane ga devetati sve dok se mlaeni ne svali na
131
tlo i ne zamoli za milost. Ova mi je toljaga pomogla te sam donio

arobni stoli i doveo zlatnog magarca to ih je onaj lupe krmar
ugrabio od moje brae. Hajde neka sada dou obojica, i pozovi sve
roake: nahranit u ih i napojiti, i depove im natrpati zlatom.
Stari kroja nije ba vjerovao, ali je ipak okupio roake. Tokar
tada prostrije prostirku, dovede zlatnog magarca te e svome bratu:
Hajde, dragi brate, govori ti sada s njime!
Mlinar nato izree: Hajde ospi, zlatom pospi! i uas
pokuljae zlatnici na prostirku kao da je kia ulila, i sivac nije
prestao sipati sve dok svi nisu imali nabijene depove da vie ne
mogoe ponijeti. (Vidim ti po nosu, i ti bi volio da si ondje bio.)
Tokar zatim prikui stoli te e drugom bratu:
Hajde sada ti, dragi brate, hajde probesjedi s njime!
Tek to je stolar izrekao: Stoliu, prostri se! stoli ve bijae
lijepo prostrt, a na njemu se poredale krasne zdjele, uzvrh pune
svega i svaega to nepcu godi. Upriliila se gozba kakve dobri
kroja nikad nije doivio u svojoj kui; gozbovali roaci i astili se
do u sitne sate none, veselili se i svi bili orni i zadovoljni.
Stari je kroja najposlije u ormar zakljuao iglu i konac, kare i
sukno, arin i glaalo, i otada je sa svojom trojicom sinova poivio
miran i sretan, u milju i svakom obilju.
*
A koza? upitat e. Kamo je otila koza, koja i bijae uzrok i
krivac te je kroja od kue odagnao svoja tri sina? Evo u ti i to
pripvjediti.
Stidjela se ona gdje je ostala elave glave pa utekla u lisiiju
rupu: onamo se uvukla i sakrila. Kad se teta lija vrnula kui, opazi
kako se ondje u tami krijese dva krupna oka: uiile se ognjene oi, i
prepade se od toga lija pa bre - bolje umaknu odande. Na putu srete
medvjeda, koji, kad je vidje onako uznemirenu i uplaenu, upita:
to je tebi, teta lijo, te si tako jadna smuena?
Uh, ne pitaj! odgovori ria teta. U mom logu ui
ljuta zvijer, izbeila ognjene oi i svojim me stranim pogledom svu
prostrijelila.
Sad emo mi nju istjerati ohrabri je medvjed.
I krenu zajedno s lisicom do njezina loga i zaviri unutra. Ali
kako ugleda one ognjene oi, prepade se i sam: s takvom ljutom
zvijeri nije htio nikakva posla, nego u isti mah zagrebe odande.
132
Dok je tako tabao putem, namjeri se na pelu. Kad ona opazi

gdje je smuen i neveseo, upita ga:
to je tebi, mrki medo? Nekako si mi mrzovoljan danas.
Kamo to ode tvoja hrabrost i vedrina?
Mani me se, zujalice, lako je tebi govoriti odmumlja
medvjed. Kuu riodlake tete zaposjela ljuta zvijer, ui ondje i
bei ognjene oi, a ne moemo je odande istjerati.
ao mi te, medo saalno e mu pela. Ja sam jadno,
slabo stvorenjce na koje se vi veliki i ne osvrete, ali mi se ini da
bih vam ipak mogla u pomo priskoiti.
I uletje pela u lisiju rupu, spusti se kozi na glatku obrijanu
glavu i bocnu je tako estoko te je koza skoila kao ilom
podbodena, strano zameketala i kao mahnita pobjegla u iroki
svijet.
Nitko sve odonda pa do ovog asa nije doznao kamo je nestala
i gdje se skrasila.
133
SUPUTNICI
Nee dol brijegu, ali hoe ovjek ovjeku, a pogotovu se
sastanu dobri i zli. Tako se jednom na putu sreli cipelar i kroja.
Ovaj potonji, kroja, bio omalen, pristao ovjek, uvijek vedar i
dobroudan. Vidio je cipelara gdje dolazi sa suprotne strane, pa
kako je po torbi prepoznao to je po zanatu, zapjeva mu pjesmicu
rugalicu:
av mi proij i zategni,
dretvu vrsto ti potegni,
nasmoli je svuda, pobro,
drven avli kucni dobro.
Ali cipelar nije podnosio nikakve ale; isklibi on lice kao da je
octa okusio, i bijae kao da e veseljaka krojaa onog asa za guu
pograbiti. A dobroudni se ovuljak blago nasmija, prui
mrgodnomu svoju bocu i ree pomirljivo:
Nisam nita zlo mislio: hajde salij gutljaj, otjeraj niz grlo
zlovolju!
Cipelar dobro potee, i led mu se na licu poe topiti. Vrati on
krojau bocu i priklopi:
Ba sam lijepo iz nje srknuo. Vele kako se mnogo pije, a ne
kau kolika je e. Nego, prijane, bi li da zajedno putujemo?
Meni je s voljom prihvati kroja ako kani u kakav
velik grad gdje ima posla.
Onamo sam i namjerio preuze cipelar. U malenu
mjestu nema rada ni zarade, ljudi na selu radije idu bosonogi.
I tako njih dvojica uporedie cestom zajedno, sve stavljajui
jednu nogu pred drugu, ba kao lasica ape u snijegu: nisu se
suputnici urili, jer vremena imaahu dovoljno, premda ne i
zalogaja.
Kad bi stigli u koji grad, zaredali bi naokolo da pozdravljaju
majstore i za zdravlje ih pitaju, a kako krojai bijae bodar i veseo,
i onako rumenih obraza, svatko mu rado davae od svoga, a kad bi
mu srea osobito bila sklona, majstorova bi mu ki pred vratima
dala jo i poljubac za put. I tako je uvijek imao sve vie u svome
zaveljaju.
134
Mrgodni je cipelar pokazivao kiselo lice i u sebi govorio: to

vei lupe, to vea srea. kroja se pak smijao ili pjevuio, i sa
suputnikom dijelio sve to bi dobio. Kada bi mu se u depu zavrnuo
i zazveao koji novi, ve bi se on svratio u krmu i ondje togod
naruio i sve od radosti lupkao akom po stolu, tako da su ae samo
poigravale. Za nj je ba vrijedila ona: Lako stekao, jo lake
spiskao, ili pak: Kako dolo, tako prolo.
Poto su neko vrijeme tako putovali, izbiju pred golemu umu
kuda je prolazio put do kraljevskoga grada. Ono, pravo da se kae,
vodila su onamo dva puta, od kojih jedan dug sedam dana hoda, a
drugi samo dva. Dvojica suputnika sjednu pod hrast i ponu vijeati
o tome kako da se opskrbe i za koliko dana da sa sobom ponesu
kruha: za sedam ili za dva dana.
Valja gledati dalje od nosa i opskrbiti se za vie nego to
ovjek ide smotreno e cipelar. Treba uzeti kruha da nam
bude za sedam dana.
to? u udu e kroja. Vui sa sobom kruha za sedam
dana! Ba kao da smo stoka za vuu! Ja se uzdam u Svevinjeg i ne
obazirem se ni na to. Novac koji mi je u depu dobar je ljeti kao i
zimi, kruh se pak na vruini samo skori, a moe se i upljesniviti. Ni
kaput mi ne see dalje od glenja. Zato ne bismo pogodili pravi
put? Za dva dana kruha dosta i uvrh glave!
I svaki kupi sebi kruha po svome, i tako udarie nasumce u
umu, uzdajui se u sreu.
U umi se slegla tiina, bijae ba kao u crkvi. Niodakle ni uha
vjetra, nigdje potok da zaubori, ni ptica da zapjeva, ni sunana
zraka da kroz gusto lie ozgo prosja. Cipelar nije rijei prozborio,
pritiskao ga teak kruh to ga je na leima prtio, znoj mu oblijevao
mrgodno, mrzovoljno lice sva mu se dua nasumorila. Kroja pak
bio bodra duha, veselo poskakivao i fiukao, ili opet pjevuio, sve
kazujui u sebi: I samo se nebo zacijelo raduje gdje sam ovako
veseo.
Potrajalo tako dva dana, ali kad ni treega umi ne bijae kraja,
a kroja pojeo svoj kruh, pade mu srce za lakat nie. No nije on
klonuo duhom, nego se uzdao u Svevinjeg i u svoju dobru sreu.
Kad je i trei dan izminuo, uveer kroja lee gladan pod drvo,
a sutradan, kad je objutrilo, ustade jo gladniji. Bijae tako i cijeloga
etvrtog dana, pa kad bi cipelar sjeo na koje obaljeno drvo te uzeo
gutati svoj obrok, krojau nije preostajalo ino nego da gleda iz
135
prikrajka, dok su mu zazubice samo rasle. A je li zamolio kriku

kruha u cipelara, ovaj bi se podrugljivo nacerio i samo otresao:
Ti si uvijek bio tako veseo: treba da jednom vidi kako je to
kad je ovjek neveseo. Pticu koja ujutro pjeva moe uveer jastreb
ugrabiti.
Jednom rijei: bijae cipelar ba nesmiljen.
Petog jutra nije jadni kroja mogao vie ustati, i od pustog
umora i slabosti jedva je i rije protisnuo: lice mu ublijedjelo, oi
pocrvenjele. Naposljetku e mu okrutni cipelar:
Danas u ti dati komadi kruha, ali u ti zato probosti desno
oko.
Nesretni kroja, samo da odri ivot, prihvati tu okrutnost. Jo
jednom zaplaka na oba svoja oka, a potom mu cipelar, okrutnik
kamenog srca, otrim noem probode desno oko. Krojau se tom
prilikom javi u sjeanju to bi mu majka govorila kad je pokazivao
svoju oblapornost i kraduckao jestiva u smonici: Jedi koliko
moe i trpi to mora.
Poto je kroja pojeo svoj skupo plaeni kruh, krenu suputnici
dalje. Zaboravio je kroja svoju nesreu i tjeio se time to
preostalim jednim okom moe jo dovoljno vidjeti. Ali mu estog
dana opet zasvrdla glad u utrobi i gotovo mu srce izjede. Te se
veeri sruio podno nekog drveta, a sedmog jutra nije vie mogao na
noge: smrt mu na vrat zajahala.
Pokazat u samilost procijedi cipelar. Jo u ti jednom
dati kruha, ali ga nee dobiti besplatno: probost u ti i drugo oko.
Kroja pretitra u glavi kako je vodio lakouman ivot, zamoli
Svevinjeg da mu oprosti, a potom e cipelaru:
Uradi to si naumio, a ja u trpjeti to moram. Ali promisli
da Svevinji ne sudi svakog asa i da e doi drugo vrijeme kada e
ti se odmastiti i naplatiti za zlo djelo koje meni ini a koje ja nisam
niim zasluio. U dobru sam s tobom dijelio to sam imao. Zanat mi
je takav da niem jedan ubod iglom za drugim. Ne imadnem li oiju
i ne mognem li iti, valja mi prosjaiti. Kad budem slijep, samo me
ne ostavljaj ovdje sama, jer u inae presvisnuti.
Ali bezduni cipelar, koji je odagnao Boga iz svog srca, kao da
i nije nita uo: potee on no te krojau probode i lijevo oko.
Potom mu dade komad kruha, prui mu tap i povede ga za sobom.
Kad je sunce utonulo, izioe iz one ume, a pred umom, u
polju, stajala vjeala. Onamo cipelar odvede oslijepljenog krojaa,
136
ostavi ga da ondje lei te ode svojim putem. Od umora, bola i gladi

nesretni je slijepac zaspao i spavao je svu bogovetnu no.
Probudio se kad je zora prosivjela, ali nije znao gdje se nalazi.
Na vjealima visjela dvojica na smrt osuenih: i jednome i drugome
na glavi uala vrana. Jedan od objeenih obrati se sada drugome:
Bd li, brate?
Bdm, budan sam odazva se taj drugi.
Onda da ti neto kaem preuze prvi: rosa to je noas
orosila s vjeala vraa oni vid onome tko se njome umije. Kad bi
slijepci to znali, koliki bi tako progledali koji ne vjeruju da je to
mogue.
Kad je kroja to uo, uze rupi, rasprostrije ga na travi i rosom
natopi te njime umi one upljine. Tek to je tako uinio, odmah se
obistini to je objeeni kazao, i dvije svjee i zdrave one jabuke
ispunie one upljine. Uskoro kroja imade prilike vidjeti kako se
sunce pomalja iza bregova, a dolje se u ravnici stere veliki kraljevski
grad s divnim vratima i sa stotinu tornjeva kojima se na vrhovima
zlate krievi i iljci. Mogao je razabrati svaki list na drveu, vidio je
ptice to prolijeu, ak i muice to kolo vode u zraku. Izvadio je
iglu iz depa, i kad je uspio udjenuti konac u njezinu uicu kao to je
inio neko, srce mu zaigra od goleme radosti. Kleknuo je, zahvalio
Bogu na iskazanoj milosti te izmolio jutarnju molitvu. Nije
zaboravio da se pomoli i za due dvaju na smrt osuenih to su
ondje visjeli kao klatno u zvonu, a vjetar ih njie tamo-amo. Zatim
je prebacio svoj zaveljaj na plea, brzo zaboravio muke to ih je
podnio i veselo pjevuei krenuo je dalje.
Dok je tako iao, naie na smee drijebe to je slobodno
skakutalo po polju. On ga uhvati za grivu i htjede se na nj vinuti da
bi odjahao u grad.
Stani malo, jo sam ja premlado konje za jahanje uze ga
ono moliti za svoju slobodu. I lagan kroja kao to si ti moe mi
lea slomiti: pusti me dok ojaam. Moda e jednom doi vrijeme
kada u ti dobrotu uzvratiti.
Onda bjei, vidim da si neki vjetropir vedro e mu
kroja.
I pomilova ga prutom po sapima, a drijebe se od radosti ritnu
stranjim nogama te povrh ivice i preko graba jurnu u polje.
Da, ali kroja nije od juer nita niz grlo otisnuo.
Sunce mi dodue napaja oi, u sebi e kroja, ali mi kruh ne
137
puni usta. Prvo na to se putem namjerim, pa bilo i napol jestivo,

moram zgrabiti.
A prvo na to je naiao bijae roda to je dostojanstveno gazila
preko livade.
Stani, stoj! povika kroja i zgrabi je za nogu. Ne znam
jesi li ba za jelo, ali mi glad ne doputa da budem previe izbirljiv:
nema mi druge, moram ti glavu odsjei pa te ispei.
Ne, nemoj lijepo e mu roda. Ja sam sveta ptica kojoj
nitko nita naao ne ini, a ovjeku sam na veliku korist. Ako mi
ivot potedi, ve u ti kojom prilikom dobrotu uzvratiti.
Onda idi, dugonoga prijo! na to e kroja te je pusti.
Roda se uzvinu opruenih nogu i mirno odletje.
to da se radi? u sebi e kroja. Glad mi sve vea, aludac
sve prazniji. Na to sada naiem, moje je!
Idui dalje, ugleda gdje na vodi u ribnjaku plove dvije mlade
patke.
Eh, ba mi dolazite kao naruene poradova se kroja te
zgrabi jednu, nakan da joj vratom zakrene.
Uto zakloca stara patka to je sjedila u evaru, doplovi ona
razjapljena kljuna i smjerno ga zamoli da se smiluje njezinoj dragoj
djeci:
Pomisli samo kako bi tvoja majka zajadala kada bi te tko
namjerio oteti i ubiti!
Budi bez brige dobroudno e joj kroja samo zadri
svoju djecu!
I pusti patkicu natrag u vodu.
Kad se potom okrenuo, stajao je pred visokim drvetom, napol
upljim, i vidio kako divlje pele neprestano onamo ulijeu i odande
izlijeu.
Evo mi naplate za moje dobro djelo! veselo e kroja.
Med e me okrijepiti.Ali odmah izletje matica te mu zaprijeti:
Samo li uznemiri moje rojeve i razori moj pelinjak, vidjet
e to te eka: u kou e ti se zabosti nai alci kao deset tisua
uarenih igala. Ali ako nas pusti na miru te ode svojim putem, ve
emo ti jednom iskazati kakvu uslugu.
Kad je razabrao da mu ni tu nema koristi, kroja ree u sebi:
Tri zdjele prazne, a u etvrtoj nita, ba lo ruak. I prazna eluca
odgega polako u grad, i kad je zazvonilo podne, bijae za nj u krmi
ve prireeno jelo, tako te je mogao odmah sjesti za stol. Kad se
138
nasitio, ree:
A sad na posao!
Iao je po gradu i traio gdje bi se mogao zaposliti, pa
najposlije naie na majstora koji ga primi na rad. A kako je svoj
zanat jo prije dobro ispekao, ne potraja dugo te on postade poznat
kroja: svatko je htio da ima svoj novi kaput to ga je saio mali
kroja, komu je iz dana u dan rastao ugled. Ne mogu u svome
umijeu dotjerati dalje, govorio on u sebi. A ipak je sa svakim
danom sve bolje i bolje.
Naposljetku ga kralj odredi za svoga dvorskog krojaa. Ali
kako to ve u svijetu biva, istog je dana njegov bivi drug i suputnik,
okrutni cipelar, postao dvorskim cipelarom.
Kad je cipelar vidio krojaa i razabrao da ovaj opet ima dva
zdrava oka u glavi, u njemu sve uskipje. Prije nego mi se on
osveti, pomisli cipelar, moram ja njemu jamu iskopati. Ali, tko
pod drugim jamu kopa, sam u nju pada!
Uveer, kad se umraalo i kad je zavrio posao za taj dan, izie
cipelar pred kralja te mu ree:
Kralju gospodaru, kroja ti je preuzetan ovo: usudio se
izjaviti da moe pribaviti zlatnu krunu to je nestala u davnini.
To mi je po volji uzvrati kralj, i sutradan zapovjedi da
preda nj dovedu krojaa. Kad su ga doveli, naredi mu da dobavi
zlatnu krunu ili da se zanavijek izgubi iz grada.
Gle, gle, pomisli kroja, ako nam orasti kralj od mene
zahtijeva ono to nitko ne moe, onda neu ekati do sutra da odem
iz grada, nego jo danas podbrusujem pete. I pritee svoj zaveljaj
te odmah uze put pod noge. Kad je zamakao za gradska vrata, ipak
poali to mu valja ostaviti onakvu sreu i grad u kojem je tako
lijepo ivovao.
Neko je vrijeme iao dok nije stigao do ribnjaka gdje se ono pri
dolasku bijae susreo s patkama. Ondje sjedila stara patka kojoj ono
bijae ostavio njezine paie: sjedila ona na obali i kljunom istila
perje na sebi. Odmah je prepoznala krojaa te ga upitala zato je
tako tuan i alostan.
Ah, kako ne bih bio tuan i alostan odgovori joj kroja.
Vidjet e i sama kad ti sve pripovjedim.
I tu joj pripovjedi kakvi ga jadi biju.
Ako ti je sva nevolja u tome, onda tu ima pomoi
spokojno e mu patka. Kruna je pala u vodu, eno je, lei na dnu.
139
Lako emo je iznijeti. A ti dotle samo prostri rubac na obali.

I patka zaroni sa svojih dvanaestero paia, i za koji asak
izroni nosei krunu na krilima, a dvanaest paia plivalo naokolo i
pomagalo nositi podmetnuvi kljunie: svi isplivae na obalu i
spustie krunu na prostrti rubac. Nee mi vjerovati kad ti kaem
kakva je to krasna kruna bila: kad ju je onakvu, svu od zlata, sunce
obasjalo, blistala je kao stotinu tisua dragulja. Kroja zaveza etiri
roglja na rupcu i krunu odnese kralju, koji se uvelike obradovao te u
nagradu objesio krojau zlatan lanac oko vrata.
Kad je cipelar vidio gdje mu se izjalovila smicalica i kovarstvo,
smisli odmah drugo: izie pred kralja te e mu ovako:
Kralju gospodaru, kroja je opet zapao u obijest te se hvali
kako je kadar u vosku izraditi cio kraljevski dvor, sa svime to je u
njemu pokretno i nepokretno, unutri i vani.
Kralj pozva krojaa te mu zapovjedi da u vosku izradi sav
kraljevski dvor, sa svime to je u njemu pokretno i nepokretno,
iznutra i izvana.
Ako to ne uini ili pak pogrijei i za jedan avao u zidu
zaprijeti mu kralj morat e itav ivot amiti u tamnici pod
zemljom.
Ovo je sve sa zla na gore, naprosto se vie ne moe izdrati,
zakljui kroja u sebi.
I uprti svoj zaveljaj na plea pa put preda se.
Neko je vrijeme tako pjeaio, a kad stie do upljeg drveta,
sjede poda nj: oborio glavu, zagnao se u puste misli. Izletjele pele,
a matica ga upita nije li mu se moda ija ukoila kada tako nahero
dri glavu.
Ah, nemoj mi na muku pristajati protui kroja.
Nije to to veli, nego su drugi jadi posrijedi.
I pripvjedi joj to je i kako je, to kralj izvoljeva i od njega
trai.
Pele meu sobom zujale i neto se dogovarale, a najposlije e
mu matica:
Ti samo lijepo kui, a sutra opet u ovo doba navrati ovamo.
I ponesi povelik rubac sa sobom, sve e na dobro izii.
I vrne se kroja u grad, a pele odlete u kraljevske dvore, ulete
na otvorene prozore, razmile se na sve strane, ponu plaziti i
zavirivati u sve kutke i zakutke i sve promotre osobito pomno.
Poslije odlete natrag i u vosku naine dvore tako okretno i hitro te bi
140
ovjek pomislio da su nastali pred njegovim oima. I tako ve

uveer bijae sve dovreno.
Kad se kroja drugog jutra vratio upljem drvetu i pelama,
nae itavu izraevinu, krasnu zgradu, sasvim gotovu: nije manjkao
ni jedan avao na zidu, nijedan crijep na krovu. K tomu cijela
graevina bijae ipkasta i njena, i bijela kao da je od snijega, a
slatko je mirisala kao sam med. Kroja je paljivo zamota u svoj
rubac te je odnese kralju. Ovaj se nije mogao dovoljno nauditi i
nadiviti umjenoj tvorevini: naredi on da je postave u njegovoj
najveoj dvorani, a krojau dade u nagradu veliku kuu od kamena.
Ali opaki cipelar nije mirovao: i trei je put iziao pred kralja te
oklevetao krojaa kazujui:
Kralju gospodaru, krojau je dolo do uiju da u
kraljevskom dvoritu nema vodoskoka. Preuzetno izjavljuje kako
moe izvesti da usred dvorita prsne vodeni mlaz visok kolik
ovjek, a bistar kao kristal.
Tada kralj naredi da pozovu krojaa, a kad se ovaj pojavi, kralj
mu zaprijeti:
Ne bude li sutra vodoskoka u mome dvoritu, kako si
hvastavo obeao, na tome e istom dvoritu krvnik uiniti da bude
za glavu krai.
Pokunjio se jadni kroja: nije dugo razmiljao nego je pourio
na gradska vrata, a kako mu se ovaj put radilo o ivotu, navrijee mu
suze na oi i potekoe niz lice. I dok je tako iao pun jada i emera,
preda nj izbi io konj, nekadanje drijebe koje je neko pustio na
slobodu, a koje se razvilo i prometnulo u krasna dorata.
Evo je sada as da ti uzvratim dobro djelo koje si mi jednom
uinio progovori dorat. Znam ve kakva te nevolja bije, pa u
ti ubrzo pomoi. Samo bez brige uzjai, moja lea mogu sada nositi
dvojicu takvih.
Krojau se povrati dua, i u jednom se skoku on vinu na konja,
a konj zadi trkom pa uzagrepce ravno u kraljevsko dvorite.
Optrao je triput unaokolo, brz kao strijela, a onda se srui. U taj as
zaori se strahovit prasak, i komad se zemlje odvali isred dvorita i
poput kugle sunu uvis iznad kraljevskih dvora, a potom ozdo provali
vodeni mlaz visok kolik jaha na konju: voda bila bistra kao kristal,
sunane zrake samo se prelijevale u njoj.
Kralj sav osupnuo od uda, i od silnog udivljenja ustade, prie
krojau te ga zagrli naoigled svima koji bijahu na dvorima.
141
Ali krojaeva srea ne potraja dugo. Steklo se tako te je kralj

imao vie keri, sve jednu Ijepu od druge, a nijednog sina. Time se
okoristi opaki cipelar, pa i etvrti put izie pred kralja te e mu
ovako:
Kralju gospodaru, moram evo rei kako kroja ne odustaje
od svoje obijesti i preuzetnosti: sad se hvali da moe, ako samo
hoe, kralju zrakom dopremiti i darovati mu sina.
Tada kralj zapovjedi da mu dovedu krojaa.
Ako mi do devet dana pribavi sina ree mu kralj dat
u ti svoju najstariju ker za enu.
Nagrada je dodue velika, te bi ovjek uinio i vie od
traenog. Ali su mi trenje previsoko: ako se ponem za njima
penjati, mogla bi se poda mnom grana slomiti i ja se strovaliti.
Tako je razgaao kroja i otiao kui. Tu podvijenih nogu sjede na
svoj radni stol i uze misli namtati oko toga to e i kako e.
Ne, ne mogu nita da smislim, uzviknu kroja najposlije.
Ne, ne ide to nikako, i nema mi ovdje mirna ivota ni ostanka.
Tako zakljui, zaveza svoj zaveljaj pa na vrata.
Kad je doao do livada, srete staru znanicu rodu, koja je onuda
vano etala tamo-amo kao kakav svjetski mudrac i kadikad
zastajkivala, poblie motrei koju abu prije nego to e je
naposljetku progutati. Kad je ugledala krojaa, prie mu, pozdravi
ga i zapita:
Vidim gdje prti svoj zaveljaj: to je posrijedi te odlazi iz
grada?
Kroja joj nato pripvjedi to kralj izvoljeva i od njega trai, a
on to ne moe nikako. I okrenu u jadanje zbog svoje nesree.
Ne tari glavu oko toga, ja u ti pomoi da se iz nevolje
iskopa uze ga tjeiti roda. Ta odavna ja u grad nosim djecu u
povoju, pa mogu jednom donijeti i malog kraljevia iz studenca.
Samo se ti vrni kui i na miru poekaj. Do devet dana od danas
kreni u kraljevske dvore, a eto tada i mene ondje.
Vrnuo se kroja kui, a potom se u pravo vrijeme obreo u
dvorima. Ne potraja dugo te doletje i roda i pokuca na prozor.
Kroja joj otvori i dugonoga prija ue nadasve smotreno, a zatim
odmjerena i dostojanstvena koraka pokroi po glatku mramornu
podu, nosei u kljunu dijete, lijepo kao anelak. Dijete odmah prui
ruice prema kraljici. Roda joj ga poloi u krilo, a kraljica ga uze
milovati i ljubiti od radosti nije znala to bi prije.
142
Roda, prije nego to e odletjeti, snimi s ramena putnu torbu i

dade je kraljici. U torbi bijahu vreice sa arenim slasticama, koje
razdijelie mladim kraljevnama. Najstariju ne zapade nita osim
veselog krojaa za mua.
Sve mi se nekako ini kao da sam dobio veliki zgoditak
vedro e kroja. Pravo je imala moja mati kad mi je govorila: tko
se u Boga uzdaje, srea ga prati te ima svega.
Cipelara pak zapade dunost da napravi cipele u kojima je
sretni kroja plesao na svome svadbenom slavlju, a potom opakog
ovjeka zauvijek izagnae iz grada. Put u umu vodio ga do vjeala.
Pun jada i bijesa, a umoran od vruine, baci se na tlo. Kad je
zaklopio vjee nakan da u san utone, sletjee one dvije vrane s
objeenikih glava, strano grakui, te mu iskljuvae oba oka. On
nato kao mahnit odjuri u umu: tu je zacijelo i poginuo, jer ga
odonda nitko nije vidio niti je o njemu togod uo.
143
PALI
Ono vam neko bio siromaan seljak: sjedio on uveer kraj
ognjita te arkao i poticao vatru da se ne utuli, a ena mu prela. I
dok su tako sjedili, rei e on eni:
Ba je tuno to nemamo djece. Sama se tiina slegla u
naoj kui, dok se u drugima buka uje i veselje ondje domuje.
Jest, ba je tako prihvati ena s uzdahom. Kad bismo
imali ma i jedno dijete, sve ako bi bilo maleno kao palac, dua bi mi
se radovala: mi bismo ga od srca voljeli.
Dogodilo se nakon toga da je ena nekako pobolijevala, a
poslije sedam mjeseci rodila dijete, zdravo zdravcato, ali maleno
majuno, nimalo vee od palca.
Kako eljeli, tako i doekali rekoe roditelji.
Ali je to ipak nae drago dijete, i tako treba da bude.
I onakva ga mala majuna nazvae Paliem.
Valjano su ga hranili, ni u emu nije oskudijevao, no dijete
nikako da poraste, nego svejednako ostao mali kakav bijae i kad se
istom rodio. Ali mu se po oima razabiralo da je bistro stvorenje, a
ubrzo se i pokazalo da je okretan i pametan, spretan i uspjean u
svemu ega se prihvati.
Jednog dana seljak naumio u umu, da nasijee drva. I dok se
spremao za odlazak onamo, ree govorei sam sa sobom:
Eh, ba bi mi valjalo da imam koga da poslije za mnom
doveze kola.
Hej, oe! javi se Pali. Ja u ti kola dovesti! Ne tari
glave, navrijeme u biti u umi.
ovjek se na to nasmija te e malianu:
Otkud bi to moglo biti? Pa ti si premalen da bi mogao voditi
konja na uzdi.
Ne brini, oe. Neka mati samo upregne, a ja u se smjestiti
konju u uho te mu govoriti kuda i kako treba da ide.
Dobro prihvati otac valja i to jednom pokuati.
Kad je doao as, majka upree konja u kola, a Palia metnu
konju u uho; mali tada uze konju podvikivati kamo e i na koju
stranu.
i - ho, naprijed!
I sve je ilo kako valja, bijae kao da kakav majstor upravlja
144
kolima, koja su pravim putem usmjerila u umu.

Kad su kola izbila na neki zavijutak, mali viknu konju:
Haj, nalijevo, nalijevo!
Upravo u taj as naila dvojica stranih ljudi.
to je to, za ime Boje! u udu e jedan od njih. Gle,
kola voze i netko podvikuje konju, a nigdje koijaa vidjeti!
Nisu to isti poslovi pritae drugi. Nego, poimo mi
za kolima, da vidimo kamo e ona i gdje e stati.
A kola odande ravno u umu, pravo onamo gdje je seljak
sjekao drva.
Kad je Palic ugledao oca, viknu mu:
Vidi, oe, evo me s kolima, stigao sam. A sada me lijepo
skini!
Otac lijevom prihvati konja za oglav, a desnom iz konjskog uha
izvadi sinia, koji, kada se nae na tlu, vedar i veseo sjede na
slamku.
Kad su ona dvojica tuinaca ugledala Palia, zinue od uda i
ne znadoe to bi na sve rekli. Najposlije jedan povede onoga
drugog ustranu te mu kaza:
ujder, taj bi nam maleni mogao biti na korist i donijeti nam
sreu kad bismo ga u kojem velikom gradu pokazivali za novac.
Moramo ga kupiti.
I prioe seljaku te mu predloie:
Hajde prodaj nam tog maliana, dobro e mu u nas biti.
Ni govora o tome! uzvrati otac. To je moje miljene, i
ne bih ga dao ni za svekoliko zlato na svijetu.
A Pali, kad je uo to o prodaji, uspe se po naborima oeva
kaputa, stade ocu na rame te mu apnu na uho:
Samo me prodaj, oe, ve u se ja vratiti.
Nato ga otac dade onoj dvojici za lijepe novce.
Kamo bi htio da te smjestimo? upitae oni.
Hja, moete me staviti za eir, na obod: tuda mogu etati
uokolo i uivati promatrajui krajinu, a nema bojazni da ozgo
padnem.
Uinie mu po volji, pa kad se on pozdravio s ocem, stranci s
njime krenue odande.
Ili oni tako sve dok se nije umraalo, a onda e im malian:
Spustite me sada, nuda mi je.
Ne brini, ostaj gdje jesi odgovori mu onaj na ijem se
145
eiru mali nalazio. Ne marim i ne smeta me, i od ptica kadikad

mi togod padne na eir.
A, nikako! oprije se Pali. I ja dobro znam to je red
i pristojnost: samo vi mene bre spustite!
Onaj mu uini po elji: skide eir s glave i maliana stavi u
polje pokraj puta. Malian nato uze skakati i puzati meu grudama
zemlje, i najednom hop! uvue se u miju rupu koju je i traio.
Laku no, gospodo! dovikne im odande porugljivo.
Samo vi opletite kui bez mene.
Oni odmah priskoili te uzeli tapovima bosti po mijoj rupi,
ali im uzalud sav trud: Pali se zavlaio sve dublje, pa kako se uto
ve i sasvim stisla tama, ne preostade im drugo nego da krenu kui,
ljuti i opuhana tobolca, to jest prazne kese.
Kad je Pali razabrao da su se ona dvojica udaljila, ispuza on
iz podzemnog hodnika na povrje.
Tako je pogibeljno hodati po polju u ovoj tami, pomisli on.
Lako e tu slomiti i vrat i nogu.
Sva srea, naiao je na praznu puevu kuicu, te e u sebi:
Bogu hvala, ovdje mogu bez straha prenoiti.
I to rekavi, smjesti se u praznu puevu kuicu.
Nedugo zatim, ba kad mu se poeo san na oi namicati, ou on
gdje nailaze nekakva dvojica, od kojih e jedan drugomu:
Kako emo upriliiti da operuamo upnika bogatuna, da
mu dignemo novac i srebrninu?
To bih ti ja mogao rei javi se Pali.
to je to bilo? u udu e lupe, uplaen. Ta uo sam
gdje netko govori.
Dvojica lupea zastala, poela oslukivati. Pali pak nastavi:
Uzmite me sa sobom, pa u vam pomoi.
A gdje si ti?
Pogledajte po tlu, osluhnite i pripazite odakle dopire glas
odgovori im Pali.
Naposljetku ga lupei otkrie i podigoe sa zemlje.
A kako e nam ti pomoi, patuljiu! u udu e oni.
Gledajte uze im objanjavati Pali lijepo u se
provui kroza eljezne reetke u upnikov stan te vam iznutra dodati
van to elite.
Dobro je prihvatie oni vidjet emo to moe i
umije.
146
Kad su stigli do upnog dvora, provue se Pali unutra te

odande uze u sav glas dovikivati:
Hoete li sve to je ovdje unutri?
Tiho, govori tiho, da koga ne probudi! upozoravali ga
lupei.
Ali Pali kao da ih nije uo ni razumio, okrenuo opet vikati:
to biste eljeli? elite li sve to je ovdje?
ula to slukinja to je spavala u susjednoj prostoriji, pridigla
se u postelji i naulila ui.
A lupei, uplaeni Palievom vikom, uzmakli malko od
upnog dvora, ali uskoro opet skupie hrabrost, pomislivi: Pa taj
nam se mali samo podruguje. I tako se vratie.
A sad, maleni, jednom se uozbilji i dodaj nam togod
odatle! apnue Paliu.
Ali Pali opet udari u sav glas vikati:
Sve u vam, evo, dati, samo pruite ruke ovamo unutra!
ula to sasvim jasno slukinja to je oslukivala, pa skoila iz
postelje i dojurila onamo, a lopovi nato uhvatili maglu, strugnuli
odande i bjeali kao da im je sam avo za petama.
Kad nije nikog zatekla i nita vidjela, slukinja ode da uee
svijeu. Dok se ona vratila s upaljenom svijeom, Pali se dotle
prokrao van i uuljao u sjenik a da ga nitko nije opazio.
Poto je pretraila sve kute i zakutke, a nita nije nala,
slukinja se najposlije vrati u postelju, uvjerena da je sve samo
sanjala kraj otvorenih oiju i uiju.
Pali se u sjeniku motao i pentrao po vlatima sijena dok sebi
nije naao lijepo mjestance za poinak. Namjerio je tu odmarati se i
prespavati, a kad svane, vratiti se kui, svojim roditeljima.
On jedno smislio, a sudbina drugo odredila valjalo mu jo
poneto preko glave preturiti. Jest, mnogo je jada i nevolja na
svijetu!
Ustala slukinja odmah kad je zora prosivjela, krenula da blago
nahrani. I najprije se navratila u sjenik zahvatiti naruaj sijena.
Uzela ga ona, i to upravo ondje gdje je leao i spavao jadni Pali,
pa sa sijenom zahvatila i njega. A on spavao tako tvrdim snom da
nije nita ni osjetio: prenuo se oda sna i razbudio istom kad se naao
u kravljim ustima koja su ga zgrabila zajedno sa sijenom.
Boe dragi, kako sam to dospio u valjaonicu! uzdahnu
Pali. Ali ubrzo razabra kamo je zapravo upao. Valjalo mu dobro
147
paziti da se ne nae meu zubima i ne bude samljeven. Naposljetku

ga kravlji jezik ipak sa sijenom otisnu dolje u burag kliznu on
kravi u eludac.
Vidi, vidi, pa u ovoj su sobi zaboravili prozore, zaguna
Pali. Sunce ovamo ne dopire i ne sja, a ni drugi kakav posvjet
nisu unijeli. Nikako mu ne bijae po volji to boravite, a to je jo
ponajgore, neprestano naviralo novo sijeno na vrata pa unutra, i sve
manje prostora bivalo. Naposljetku on u strahu zavika to ga grlo
nosi:
Nemojte mi vie navaljivati nove hrane, nemojte mi je vie
donositi!
Slukinja je ba tada muzla kravu. Kad je ula one povike i
zapomaganja, a nije nikoga vidjela i pogotovu kad je razabrala da
je to onaj isti glas to ga je ula i nou toliko se uplaila da se
izvrnula i pala sa svoga tronoca i sve mlijeko prolila. Kao bez glave
odjurila je gospodaru i zavikala:
Ah, gospodine upnie, za ime Boje! Krava je progovorila!
Nisi ti pri zdravoj pameti! doeka upnik. Odakle bi
krava govorila?
Ipak ode u staju da vidi to je posrijedi, ali tek to ue, zau
neobian glas Pali opet vikao:
Nemojte mi vie navaljivati nove hrane! Nemojte mi je vie
donositi!
Nato se prepade i sam upnik bijae uvjeren da je u kravu
avo uao. Zato naredi da je zakolju. Poto su je zaklali i rasporili,
eludac, u kojem se nalazio Pali, hitie na smetite.
Muio se Pali da se provrti i van progura, i ba kad htjede
proturiti glavu, eto nove nesree: naiao gladan vuk i u jedan zalogaj
mljas! prodro cio eludac.
Ali se Pali ne dade ustraiti, nije gubio hrabrosti. Moda bih
se s vukom mogao i nagoditi, pomisli te odmah povika vuku iz
trbuha:
Dragi vue, znam za tebe izvrstan zalogaj.
A gdje bih doao do njega? upita vuk.
Uputit u te na pravu kuu: lako e se provui kroz okance
u smonicu i nai ondje kolaa, slanine i kobasica koliko ti srce eli
objasni mu Pali i tono opisa kuu svoga oca.
Vuk nije ekao da mu se dvaput kae, nego on odmah onamo:
provue se kroz otvor u smonicu i nakljuka se do gue.
148
Poto se naderao, htjede izii odande, ali bijae tako nabijen,

tako debeo, da vie nije mogao istim putem van.
Upravo je s tim Pali i raunao, pa je u vujem trbuhu udario
u silnu graju i buku i okrenuo vikati to ga grlo nosi.
Umukni, nesreo! reao vuk. Probudit e ljude!
to onda! otre mali. Ti si se dobro naklopao, pa
zato se ne bih i ja proveselio.
I odepi iznova vikati koliko god mogae.
Na tu se viku najposlije probudie Palievi roditelji i pojurie
prema smonici. Provirie kroz pukotinu, pa kad opazie vuka gdje
se bn u smonici, otac ode po sjekiru, a mati po otru kosu.
Dri se za mnom upozori mu enu na ulazu u smonicu.
Kad ga ja mlatnem sjekirom po glavi, a sluajno ga jo ne
dokrajim, onda ti navali i trbuh mu raspori!
Kad je Pali uo oev glas, povika:
Evo me ovdje, dragi oe, u vujoj sam utrobi!
Bogu hvala, opet smo nali svoje drago dijete! radosno
e otac, te kaza eni da makne kosu, kako ne bi ranila Palia.
Zatim zamahnu sjekirom i smjeri vuka po glavi, tako da se
zvijer u onaj mah srui dokrajena. Potom vuku rasporie utrobu te
izvukoe maliana.
Ah uzdahnu otac koliko smo muke zbog tebe
premuili, u kakvoj smo brizi bili!
Eh, oe, mnogo sam po svijetu hodio! Bogu hvala to opet
mogu ist zrak udisati!
A kuda si sve obilazio, gdje si to bio?
Ah, oe, bio sam najprije u mijoj rupi, pa u kravljem
buragu, pa u vujem trbuhu, a sad evo ostajem s vama.
A mi te vie neemo prodati nizato na svijetu govorili
roditelji, milujui i ljubei svoje miljene, svoga dragog Palia.
I dadoe mu jela i pila, i novo mu ruho naruie, jer se ono na
njemu od puta otrcalo i razderalo.
149
TRI UMSKA PATULJKA

Bio jednom neki ovjek to je obudovio umrla mu ena. A
bila opet neka ena to je obudovjela umro joj mu. Udovac imao
ker, udovica takoer imala ker. Te dvije djevojke bile meu
sobom dobre drge, lijepo se pazile. Ile one zajedno etati, a nekom
se prilikom udoveva ki poslije etnje sa svojom drgom navratila
udovici u kuu dola joj u posjet.
ujder ree udovica udovevoj keri kai svome ocu
da bih se ja rada za nj udala. Ti bi se onda svakog dana mlijekom
prala i vinom pojila; moja bi se pak ki vodom umivala, a vodu bi i
pila.
Kad se udoveva ki vratila kui, pripovjedi ocu to je udovica
kazala, a nato e otac:
to da radim? Ono jest, enidba je radost, ali je i muka.
Kako se nije mogao odluiti, naposljetku izu jednu izmu te e
keri:
Na ovoj je izmi na potplatu rupa. Evo ti izma, nosi je na
tavan: objesi je ondje o jak avao pa u nju ulij vode. Dri li vodu,
opet u se oeniti; proputa li, onda nita od enidbe, o klin s njome.
Djevojka uini kako joj je otac rekao. Pokazalo se da je voda
stegla rupu, i izma se razom napunila.
Djevojka onda izvijesti oca, a nato on i sam ode na tavan da
vidi. Kad se uvjerio da je onako kako mu ki veli, otputi se on
udovici, zaprosi je, i oni odrae svadbu.
Kad su sutradan dvije djevojke ustale, a to pred muevljom
keri stoji mlijeko za umivanje i vino za pice, a pred eninom keri
voda i za umivanje i za pie. Drugog jutra voda pred obadvjema
kerima. Treeg pak jutra sama voda pred muevljom keri, a
mlijeko i vino pred eninom. I tako b i nadalje.
ena se prometnula u zlu maehu svojoj pastorki i u strasna joj
se neprijatelja prevrgla, i naprosto nije znala kako bi joj iz dana u
dan to vie napakostila. A bila maeha i zavidna, jer je pastorku
krasila milina i ljepota, dok je maehinu ker pratila odbojnost i
runoa.
Jednog dana kad je zima oko svega stegla svoj obru, kad se
sve smrzlo i zemlja otvrdla a snijeg prekrio brda i doline, napravi
maeha haljinac od papira, dozva pastorku te joj ree:
150
Evo, odjeni se ovom haljom pa idi u umu i naberi mi

jagoda, donesi mi ovu koaricu uzvrh punu, tako sam ih se zaeljela.
Boe dragi snebi se djevojka pa zimi ne rastu jagode!
Zemlja se smrzla i otvrdla kao kamen, snijeg sve prekrio! I kako u i
zato u tom haljetku od papira? Vani sve puca od studeni, dah se
ovjeku ledi, estoko pue, vjetar e mi i trnje svu halju razdrijeti.
Gle, kani mi jo i prkositi! raesti se maeha. Tornjaj
se i ne dolazi ovamo dok ne nabere punu koaricu jagoda!
Nato joj dade kriku stara, tvrda kruha i nadoveza:
To ti je dovoljno za dananji dan.
A u sebi ree: Ve e se ona vani smrznuti i presvisnuti od
gladi, i nikad mi vie nee na oi izii.
Djevojka bila posluna, odjenula se u papirnu halju pa se s
koaricom uputila od kue. Kud je okom segla, udalj i irinu, sva
krajina obijeljela, sve sami snijeg prekrio, nigdje travke ni zelenila.
Kad je zala u umu, ugleda malenu kuicu, upravo kolibu iz nje
na prozor van virkaju tri umska patuljka. Ona im uljudno kimnu
glavom i nazva dobrojutro i smjerno pokuca na njihova vrata.
Naprijed! pozvae je patuljci, a ona ue i sjede na klupu
kraj pei, da se ugrije. Izvadila je svoj bijedni doruak.
Daj i nama malo! zamolie je patuljci.
Vrlo rado spremno e ona, te prelomi svoju kriku i dade
im polovicu.
A kamo si namjerila po ovoj studeni i to e u tom haljincu
u umi? upitae je oni.
Ah odgovori ona valja mi nabrati punu koaricu
jagoda, i ne smijem kui dok ih ne naberem: moram ih donijeti.
Poto je djevojka pojela svoj komadi tvrdog kruha, patuljci joj
tutnue metlu u ruke i rekoe:
Pometi nam snijeg pred stranjim vratima.
Kad je bila vani, trojica patuljaka uzee razgovarati meu
sobom:
ime bismo je nadarili? Tako je pristojna i smjerna, i tako
dobra te je i onaj svoj kruh podijelila s nama.
Ja je obdarujem time da sa svakim danom bude sve ljepa
ree prvi izmeu njih.
Poklanjam joj javi se drugi da joj zlatnici padaju iz
usta im rije izgovori.
A ja joj na kraju e trei elim da doe kralj i da se
151
njome oeni.
Dok su oni razgovarali, djevojka je uinila kako su joj naredili:
mela je i pomela snijeg za kuicom i to mislite to je nala? Sve
same zrele jagode! Sasvim tamnocrvene izvirivale one onud kud je
mela. Silno obradovana, nabra ih punu koaricu. Potom zahvali
patuljcima, svakome prui ruku u pozdrav te odbrza kui.
Kad je stigla, predade maehi jagode. Ve im je ula i rekla
Dobra veer, navrijee joj zlatnici iz usta. Pripovjedila je zatim
to je i kako je bilo u umi, a za svakom joj rijeju slijedio zlatnik, i
tako ih ubrzo bijae puna soba.
Kakve li obijesti! uzviknu maehina ki. Tako se
razbacivati novcem!
A u njoj zapravo uskipjela zavist, te i sama poelje da ode u
umu brati jagode.
Kad je maehina ki izrazila svoju elju, majka joj ne dopusti
da ide:
Ne, draga keri moja, vani je previe studeno, mogla bi mi
ozepsti i prehladu na se navui.
Ali kako je djevojka na sve navrla da ide, mati joj naposljetku
popusti. Dade joj sutradan krasan krzneni kaput da se njime odjene i
zatiti od hladnoe, a nareza joj i mekog kruha i namaza ga
maslacem, i jo joj dade velik kola za put.
Otputila se maehina ki, krenula u umu, usmjerila ravno onoj
kuici.
I opet tri umska patuljka virkala na prozor, ali ih ona nije
pozdravila. Nije ni na vrata pokucala, nego je naprosto nahrupila
unutra, i nije ni pogledala ukuane. Sjela je kraj pei i uzela jesti
svoj kruh s maslacem i svoj kola.
Daj i nama malo! zamolie je njih trojica.
I meni je samoj malo! odvrnu maehina ki.
Odakle da jo i drugima dajem?
Kad je dovrila doruak, patuljci joj pruie metlu te joj rekoe:
Evo ti metla pa nam pometi vani, pred stranjim vratima.
Pometite sami! osorno e ona na to. Nisam ja vaa
slukinja!
A kad je vidjela da joj oni ne kane nita pokloniti, izie na
vrata.
umski se patuljci poee tada meu sobom dogovarati:
ime da je obdarimo kad je tako nepristojna, osorna i zla, i
152
kad ima tako opako srce to je svakom zavidno i ne bi nikome nita

dalo?
Neka svakog dana bude sve runija, eto to joj je od mene!
zaelje joj prvi.
Neka joj uza svaku rije to je izgovori iskoi aba krastaa
iz usta! obdari je drugi.
Od mene joj poklon da skona nesretnom smru! zakljui
trei.
Maehina je ki dotle traila jagode, pa kad ih nije nala,
mrzovoljno se zaputi kui.
Kod kue, tek to je zinula i rije protisnula da majci pripovjedi
kako je bilo i to je vidjela u umi, iskoi joj iz usta aba krastaa,
tako da svakome bijae na grtenje.
U maehi nato jo vie uskipje bijes i poraste mrnja, te je
samo namatala misli oko toga kako e napakostiti i bol nanijeti
pastorki, koja je iz dana u dan bivala sve ljepa i ljepa.
Naposljetku maeha dohvati kotao, pristavi ga na vatru i poe u
njemu otkuhavati preu. Kad se preda otkuhala, maeha je prevjesi
pastorki preko ramena, dade djevojci sjekiru i posla je na zaleenu
rijeku, da sjekirom probije rupu u ledu i da preu ispere.
Pastorka bila posluna, otila na zaleenu rijeku te uzela
sjekirom probijati rupu u ledu. I dok je zamahivala i prosijecala,
naie krasna koija, a u koiji se vozio kralj. Zastade koija, a kralj
upita djevojku:
Tko si ti, dijete moje, i to radi tu?
Sirota sam djevojka, evo preu ispirem.
Kralju se saalilo na nju, a kako je vidio da je neobino lijepa,
on e joj dalje:
Bi li htjela da se odveze sa mnom?
Bih, kako ne bih, odsrca rado! prihvati djevojka, sva
sretna to ne mora vie na oi maehi i njezinoj keri.
I uspe se u koiju i odveze s kraljem, a kad bijahu na dvorima,
proslavie svadbu u sjaju i raskoju ba kako su joj umski
patuljci zaeljeli.
Minula godina dana te mlada kraljica rodila sina, a kad je
maeha ula o velikoj srei svoje pastorke, pouri se sa svojom keri
na dvore ode pastorki toboe u pohode.
Dok je ondje boravila u posjetu, a kralj jednog dana nekamo
iziao te u kraljiinim odajama nikog ne bijae, opaka maeha
153
pograbi kraljicu za glavu, a maehina ki uhvati je za noge, i tako je

njih dvije digoe iz postelje i kroz prozor bacie u rijeku to je onud
protjecala. Potom runa ki lee u postelju, a stara je pokri preko
glave.
Kad se kralj vratio na dvore i htio razgovarati sa svojom
enom, stara se uzvrpoljila te e kralju:
Tiho, tiho! Ne moete sada s njome razgovarati, lei sva u
znoju, danas je morate ostaviti da miruje.
Ne slutei nikakvo zlo, kralj izie iz odaje i navrati se tek
sutradan.
Kad je zapodjenuo razgovor sa enom i ona mu odgovarala na
pitanja, na svaku joj rije iskakala krastaa iz usta, dok je prije
ispadao zlatnik.
U udu bio kralj pa upitao to to znai, a stara uzela
objanjavati kako je to od silnog znojenja, ali da e ve proi.
Nou kuharski momi vidje kako je jarkom doplovila patka, i
ta patka pita i kazuje:
O moj kralju, gdje li bdi?
Budan li si ili spi?
A kad joj momi nije na to nita odgovorio, patka nastavi
pitajui:
A to moje goe rade?
Tada momak odgovori:
Tvrdim snom se one slade.
Potom patka upita dalje:
to mi radi sinak lijepi?
A momak joj odgovori:
U kolijevci snom se krijepi.
154
Zatim se patka prevrgnu u kraljicu te u tom obliju uzie gore u

odaje, podoji sinia, protrese mu posteljicu i brino ga pokri, a
onda sie i, poto se opet prometnula u patku, otplovi niz jarak.
Tako je dolazila dvije noi zaredom, a tree noi ree kuharskome
momku:
Idi kralju pa mu kai neka uzme ma i neka njime na pragu
zamahne nada mnom.
Odbrza momak i kralju prenese to mu je reeno, a kralj doe i
triput maem mahnu nad prilikom to je stala na prag i gle! na
trei se uzmah pred kraljem odjednom stvori njegova ena, iva i
zdrava, kakva i prije uvijek bijae.
Silno se obveselio kralj, ali je kraljicu sakrio u posebnu odaju.
Tako do nedjelje, jer je tada valjalo krstiti dijete. A kad su krstitke
prole, upita kralj:
to je zasluio onaj koji drugoga izvue iz postelje te ga
baci u vodu?
Nita bolje odgovori maeha nego da zlotvora strpaju
u bavu to je iznutra naikana avlima, pa da bavu zavaljaju i
nizbrdo je otisnu u rijeku.
Dobro je doeka kralj sama si sebi osudu izrekla!
I zapovjedi da donesu takvu bavu: u nju strpae opaku maehu
i njezinu ker, pribie i zakucae dno i bavu zakotrljae nizbrijeg i
u rijeku je otisnue.
155
TRI PRELJE
Bila jednom neka lijena djevojka nikako joj se nije mililo
presti. Majka joj govorila te govorila i neprestano ju opominjala da
se lati posla, ali sve bijae uvjetar: koliko god majka upinjala i
kerku svjetovala, djevojku svejednako nije mogla privoljeti da se
kudjelje prihvati. Naposljetku majci prekipjelo, razljuti se ona te uze
mlatiti ker, a ova se ljuto rasplaka, udari u gorak pla i jecanje da
se ulo naokolo.
U onaj mah ispred kue iz koje se uo pla i kuknjava prolazila
koija, a u njoj sjedila kraljica. Ova odmah zapovjedi koijau da
ustavi koiju. Kraljica sie, stupi u kuu i zapita majku zato bije
djevojku te dernjava dopire i na cestu.
ena se stidjela da pred drugima iznosi kako joj je ki lijena, pa
okrenu u druge strune i ree:
Evo, ne mogu je nikako odvratiti od predenja, neprestano bi
prela te prela, a ja se zavrnula u siromatvu i ne mogu joj nasmagati
kudjelje koliko bi trebalo.
Iznenaena, kraljica joj uzvrati:
A ja opet nita ne volim tako kao to volim predenje, i nita
mi na svijetu nije uhu tako ugodno i milo nego kad ujem gdje
kolovrat zvrji. Lijepo vi pustite svoju ker da ide sa mnom na dvore:
u mene ima kudjelje do grla, moe djevojka presti koliko joj srce
eli.
Sretna i presretna, majka objeruke prihvati, i kraljica odvede
djevojku sa sobom. Kad su stigle na dvore, kraljica je povede gore i
pokaza joj tri izbe pune puncate kudjelje.
A sad prioni pa mi ispredi ovu kudjelju ree joj kraljica.
Kad zavri posao, udat u te za svoga najstarijeg sina. Nije
vano to si siromana, ne marim za to: u eninstvo, u miraz,
dovoljna je tvoja uporna marljivost, lijepa je to oprema djevojci.
Prestravila se djevojka ta toliko kudjelje ne bi stigla ispresti
sve kod bi poivjela trista godina i prela svakog dana od zore do
mraka.
Kad je ostala sama, briznu u pla, i tri je dana tako sjedila i
plakala, a ni prstom da bi maknula.
Treeg dana eto kraljice: kad je vidjela da djevojka jo nije ni
poela, dobrano se zaudi. A vajna prelja uzela se vaditi i kazala
156
kako od goleme tuge za majkom i kuom nije mogla na posao ni

misliti, a kamoli se posla prihvatiti. Kraljici to bilo shvatljivo, ali na
odlasku ipak napomenu:
Sutra ti se valja posla latiti.
Kad je djevojka opet ostala sama, bijae na sto muka: nije znala
to da pone i kako da sebi pomogne, te je samo stajala kraj prozora,
tuna i alosna. I dok je tako stajala i gledala, odjednom uoi gdje
nailaze tri ene: u prve jedna noga otasta, drugoj se eni donja usna
preko brade prevjesila, a u tree palac na ruci irok i sploten.
Zastale ene pred prozorom, pogledale gore te upitale djevojku
to joj je i kakvi je jadi biju. Ona im se potui u kakvu je golemu
nevolju zapala, a one joj nato ponudie svoju pomo i rekoe:
Ako pristane da nas na svadbu pozove, za svoj nas stol
smjesti i nazove nas svojim tetkama a nimalo se ne postidi zbog
nas, evo emo ti s ovih stopa u pomo priskoiti i svu ti kudjelju
ispresti, i to u malo vremena.
Ba kao narueno obradova se djevojka. Uite samo i
ne asite asa, nego odmah prionite!
I pusti unutra tri udne druge, napravi im mjesta u prvoj izbi, a
one se lijepo smjestie i poee presti. Jedna gazila podnoak na
kolovratu i nit izvlaila iz kudjelje na preslici, druga vlaila
prvpreu, a trea uvrtala, sukala udarajui prstom po stolu, i kako
god bi udarila, svaki put na pod padale niti, mnotvo njih, nadasve
tanko ispredenih.
Djevojka je svoje prelje krila od kraljice, pa kad bi se ova
navratila onamo, ona joj pokazivala hrpe pree, i kraljica hvalila
marljivu poslenicu pustoj hvali nikad kraja.
Poto su ispraznile prvu izbu, prijeoe na drugu i naposljetku
na treu, pa i ta doskora ostade prazna. Kad su tako odvalile sav
posao, tri se udne drge pozdravie s djevojkom i na odlasku joj
pripomenue:
Eto tako, i nemoj zaboraviti to si nam obeala. Znaj, na
veliko e ti dobro i na veliku korist izii.
Kad je djevojka kraljici pokazala prazne izbe i goleme one hrpe
pree, kraljica pripremi svadbu. Kraljevi-zarunik silno se radovao
to e ga zapasti tako spretna i radina ena, i mnogo ju je hvalio.
Uoi same svadbe djevojka, tada ve kraljevska nevjesta,
povjeri kraljici, svojoj svekrvi:
Imam tri tetke, mnogo su mi dobro one u ivotu uinile, pa
157
ne bih htjela da ih u svojoj srei zaboravim. Dopustite mi da ih

pozovem na svadbu pa da sjede za stolom.
Zato ne, nema tu nikakve zapreke prihvati kraljica.
Kad se poelo svadbeno slavlje, eto triju udnih druga u udnu
ruhu, a mlada ih lijepo doeka i pozdravi:
Dobro mi dole, drage tetke!
Mladoenja zapao u udo te e svojoj mladoj gunajui:
Odakle ti i emu te rugobe?
Potom prie onoj to je imala otastu nogu te je upita:
Od ega vam je stopalo tako iroko i otasto?
Od gaenja po kolovratu, kad predem: od pustog gaenja
odgovori ona.
Oda ta vam donja usna tako ovjeena? upita drugu, a
ona e na to:
Od vlaenja prvpree, kad predem: od vlaenja, velim.
Od ega vam tako irok i plosnat palac? upita treu, a
ona mu objasni:
Od uvrtanja kad predem i suem: od pustog uvrtanja i
sukanja.
Dobrano se prepade kraljevi-mladoenja pa odlui:
Nee moja lijepa ena nikad vie ni dirnuti kolovrat!
I tako se kraljiina snaha zauvijek rijeila mrskog joj predenja.
158
KRALJ KOSOBRAD
Imao neki kralj nadasve lijepu ker, ali preko svake mjere
oholu i obijesnu, tako te joj nijedan prosac nije odgovarao, nijedan
da bude po njezinoj udi: sve ih redom odbijala i ruglu izvrgavala.
Nekom zgodom upriliio kralj veliku sveanost i na nju pozvao
uglednike iz blizine i daljine, sve same junake orne za enidbu.
Stigli oni i poredali se prema ugledu i asti, svrstali se prema moi i
poloaju: ponajprije kraljevi, pa vojvode, onda knezovi i grofovi,
baruni i na kraju plemii.
Tada provedoe obijesnu kraljevnu kroz njihove redove.
Prolazila ona i zanovijetala, svakome nalazila manu, svakome znala
togod prikrpiti.
Jedan joj bijae predebeo: Vinska bava, sve se rava!
okrsti ga ona.
Drugi joj bio previsok, te ona odmah: Dug dugonja uvis
pohrlio, tarane bi s neba dohvatio!
Trei prenizak: Zbijen, stlaen, ozgo mlaen priklopi
oholica.
etvrti previe bljedolik: Blijeda smrt sve e strt! priila
mu naduta kraljevna.
Peti preve rumen: Zajapuren gnjetao, crven kao pijetao!
priklopi preuzetna kraljevska ki.
esti ne bijae dovoljno uspravan: Zeleni se grana - hrga, u
zapeku suha kvrga!
I tako je svakome togod nala, zamjerila i prilijepila, a napose
rugala se jednom kralju dobriini, ili kraljeviu, koji je stajao gore
pri vrhu i komu je brada ila uilj i bila malko zavinuta.
Gle ovoga! smijala se obijesna kraljevna. Brada mu
kao kljun u drozda ili kosa!
I dobrijana odonda prozvae Kosobrad.
Kad je domain, stari kralj, vidio kako njegovoj keri nije ni do
ega i ni do koga stalo, nego se samo oholi i svakog ismjehuje,
izruguje se proscima i svekolike prezrivo odbija, estoko se razljuti
pa se zakle da e je udati za prvog prosjaka to mu doe na vrata.
Koji dan poslije toga eto nekakva sviraa - potukaa pod
prozor, rastegao skitnik svoju pjesmu i svirku, oekuje da mu ozgo
bace togod milostinje.
159
Kad ga je kralj uo, odmah zapovjedi:

Pustite ga unutra, dovedite ga ovamo!
Doveli potukaa gore, pojavio se on u svojoj prljavoj i
poderanoj odjei, te je pjevao i svirao pred kraljem i njegovom
kerju, a kad je zavrio, zamoli ih za malen darak.
Kralj mu tada ree:
Ba mi se svidjela tvoja pjesma i svirka, pa ti u nagradu
dajem svoju ker za enu.
Prestravila se kraljevska ki kad je to ula, ali kralj odsijee:
Zakleh se da u te dati prvom prosjaku koji naie, pa e tako
i biti!
Uzalud se opirala, nikakav joj prigovor nije pomogao, nego
odmah pozvae upnika, tako te njoj ne bijae ni kud ni kamo
morade se vjenati sa sviraem potukaem.
Poto je obred tako protekao, obrati se kralj svojoj keri te e
joj odrjeito:
A sada niti je red niti se pristoji, kad si prosjakova ena, da i
dalje bude na mojim dvorima: valja ti lijepo ii sa svojim muem,
pa idi!
Nato je prosjak primi za ruku i povede van, a ona morade s
njime uzeti put pod noge, zapeti s muem pjeke.
Ili oni tako, pa kad su doli u neku veliku umu, upita ona
mua:
ija je ova lijepa uma?
A on joj odgovori:
Posjed kralja Kosobrada:
da se nisi oholila,
sad bi uma tvoja bila.
Ona tada zajada:
Tuna li sam, jadna sada
to ne uzeh Kosobrada.
Ilo njih dvoje dalje, pa udarilo preko neke livade, te e ona
opet zapitati mua:
ija li je ova lijepa livada?
160
To je kralja Kosobrada:
da se nisi oholila,
livada bi tvoja bila.
Tuna li sam, jadna sada
to ja prezreh Kosobrada.
Poslije ih je put nanio kroz nekakav veliki grad, a ona opt
upita:
iji li je ovaj krasni veliki grad?
To je varo Kosobrada:
da se nisi oholila,
sad bi varo tvoja bila.
Tuna li sam, jadna sada,
to ne uzeh Kosobrada.
Ne, nikako mi se ne svia i nije mi nimalo po udi to
neprestano nekoga drugog prieljkuje za mua i za njim ali
pripomenu joj svira - potuka. Zar ti ja ne valjam, zar ti nisam
dovoljno dobar?
Naposljetku izbie pred nekakvu malenu kuu, sasvim malenu,
i kraljevska ki upita:
Boe mili, sitna li je
vidjeti je skoro nije!
Neugledna, jadna sva je
komu takva nastan daje?
E, vidi odgovori svira to je nama nastan, meni i tebi,
tu emo ivjeti.
Da bi ula u kuu, morala se kraljevna na vratima dobrano
prignuti.
A gdje su sluge? upita ona.
Kakve sluge? u udu e prosjak. Sama e sluiti i
sama raditi ako eli da se togod uradi. Sada ponajprije naloi vatru
i pristavi kotao s vodom, da mi priredi veeru, jer me umor
161
presvojio.
Da, ali kraljevska ki nije nita znala o tome kako se izvija
oganj i kako se vatra pali, a ni kuhati, dakako, nije znala. I tako
prosjaku ne preostade drugo nego da se sam prihvati posla.
Poto su pojeli svoju posnu veeru, legoe na poinak, ali tek
to je objutrilo, prosjak potjera enu iz postelje neka redi kuu.
Poivjeli su koji dan tako i ovako, uglavnom priprosto, dok su zalihe
trajale. A onda e mu eni:
Ne moemo, eno, dalje ovako, da samo troimo, a nita ne
zaraujemo. Valja ti odsad plesti koare.
I ode te nareza vrbova iblja i donese ga kui. ena uze plesti,
ali joj tvrdo prue izrani njene ruke.
Vidim, ne ide ti to ree mu. Radije predi, moda e
to bolje.
Sjela je i okrenula presti. Pokuala ona, ali joj tvrde niti
zarezae u meke prste, tako te joj iz jagodica navrije krv.
Eto vidi zakljui mu nisi ni za kakav posao
podobna, loe sam s tobom proao. Nego, sad u ja pokuati trgovati
loncima i drugim glinenim suem, a ti e lijepo u grad, pa e na
trgu nuditi lonariju na prodaju.
Ah, u sebi e ona, to u jadna ako na trg dou itelji iz
oeve mi kraljevine? Kad me vide kako sjedim na pazaru i
prodajem, to e drugo nego mi se svi rugati!
Ali joj nita nije pomoglo, valjalo joj se prelomiti i pokoriti nije
li htjela da oboje izgladne i presvisnu.
U prvoj je prilici ilo dobro na trgu, mnogi u nje kupovali
privueni njezinom ljepotom i plaali koliko bi zacijenila, a neki joj
ostavljali novac i ne marei za lonce: nisu ih ni uzimali sa sobom. I
tako je njih dvoje ivjelo troei ono to bi ukesili ivjeli oni
dokle je utrak trajao, a mu bi potom opet nabavio neto lonarije i
gurnuo je u prodaju.
Jednoga dana kraljevska se ki smjestila na trgu, na jednom
njegovu uglu, poredala oko sebe svoje glinene lonce i drugo i poela
prodavati, kadli odjednom onamo provali nekakav pijan jaha koji
se na svome konju zaletje pravo na njezinu robu, meu njezine
lonce, te je sve satro i porazbijao u tisuu rbina.
Od pustog straha i prepasti sred onoga kra i gruha nije znala
kamo bi se djela i to bi poela, nego jadna udari u pla i kuknjavu.
Avaj, to e biti od mene, jadnice, to li e mi opet mu na
162
sve rei! Kako li e me karati!

I odjuri kui te muu pripovjedi kakva ju je nesrea pogodila.
Bi li itko pametan s glinenim suem sjeo ba trgu na ugao!
ljutnu se mu. A sada: to je, tu je! Okani se plaa, ubrii
suze. Vidim ja, ne valja ti ba ni za kakav posao. Nego, iao ja na
dvore naega kralja i ondje u kuhinji pitao treba li im slukinja, a oni
mi obeali da e te primiti: za slubu u njih dobivat e hranu.
I tako se kraljevska ki prometnula u slukinju u kuhinji:
morala je pomagati kuharu i k tomu otaljavati razliite druge i teke
poslove to ve pripadaju uz kuhinju. U jednom je i drugom depu
imala loni, i u tim loniima nosila kui to bi je zapalo od
ostataka, i njih se dvoje time prehranjivalo.
Bilo vam tako te jednog dana na dvorima slavili svadbu
najstarijega kraljeva sina. I ona jadna otila pred vrata, da i sama
vidi togod od onoga slavlja. Kad su u dvoranama ugali svjetiljke, i
gosti pristizali sve jedan ljepi od drugoga, i svuda se prosipao sjaj i
divota, ona se tuna srca prisjeti svoje alosne sudbine, svoga jada i
emera, te uze proklinjati svoju oholost i obijest to su je, evo,
ponizile i u takvu je veliku bijedu gurnule. Od slasnih i biranih jela
to su ih donosili i odnosili, i kojih miris dopirae do njezinih
nosnica, sluge joj ovda - onda dobacivale koju mrvicu, a ona sve
stavljala u svoje lonie, da jestvinu nosi kui.
Sred svega tog zbivanja odjednom se pojavi kraljevi u sjajnu
ruhu od svile i kadife i sa zlatnim laniima oko vrata. Kad je opazio
ljepojku kako stoji kraj ulaza, uhvati je za ruku i povede je da s
njom zaplee, ali se ona odmah sustegla, usprotivila se, silno
uplaena, jer je razabrala da je to kralj Kosobrad, koji ju je prosio s
drugim proscima, a ona ga prezrivo odbila.
Uzalud se opirala, nije joj pomoglo: on je povue u dvoranu, a
njoj se uto raskide traka na kojoj bijahu objeena dva depa.
Prevrnuli se lonii to su pali, prolila se juha, razasuli se naokolo
ostaci razliita jela. Kad su gosti to vidjeli, prolomi se smijeh na sve
strane i nastade ruganje, a nju zapljusnu takav sram te joj bijae da u
zemlju propadne.
Umakla je na vrata i nadala u bijeg, ali je na stubitu sustie
netko hitriji od nje i povede je natrag. Kad je trgla pogled u nj,
razabra da je to opet kralj Kosobrad.
On joj tada ljubazno prozbori, umirujui je:
Nita se nemoj bojati: ja sam onaj svira to je s tobom
163
stanovao u bijednoj kolibi. To sam se ja samo pretvarao zbog ljubavi

koju sam osjeao i koju osjeam prema tebi. I onaj na konju, jaha
to ti je polupao lonce, bijah ja. Sve je to bilo samo zato da se slomi
tvoja oholost i da se kazni tvoja obijest to si mi se izrugivala.
Ona briznu u gorak pla i ree:
Golemu sam ti nepravdu nanijela, nisam dostojna da ti
budem ena.
Tjei se umirivae je on teki su dani ostali za nama, a
sada valja da slavimo svoju svadbu.
Tada dooe sobarice te je odjenue u prekrasno ruho, a doe i
njezin otac sa svekolikom dvorskom svitom, i svi joj estitae udaju
za kralja Kosobrada i poeljee joj sreu. Istom tada poe pravo
slavlje i veselje.
164
POSTOLAR I PATULJCI
Bio jednom postolar koji je bez svoje krivnje toliko osiromaio
da mu je ostalo koe jo samo za jedan jedini par postola, to jest
cipela. Uveer on skroji postole, u nakani da ih sutradan na objutru
uzme u rad. Imao je istu savjest pa je mirno legao u postelju, na
poinak, izmolio molitvu te u blaen san zaveslao.
Kad je objutrilo, on ustao, siao u radionicu i htio sjesti za svoj
posao, kad ono gle uda! obadvije postole, lijeva i desna, ve
gotove, obadvije sasvim dovrene stoje na njegovu stolu!
U udo zapao postolar i nije znao to da na to kae. Uze on
postole u ruke da ih izblieg promotri. Bile su tako dobro i lijepo
izraene da ni jedan ubod ni av nije otiao ukrivo, ba pravi
majstorski rad. Nema ta, dobro su nainjene, ni ja ne bih bolje,
ree postolar u sebi.
Uskoro naiao i kupac, pa kako mu se postole svidjee, on ih
kupi i za njih plati vie od obine cijene.
Utrkom je postolar mogao kupiti dovoljno koe za dva para
postola, pa on i uini tako. Uveer skroji kou da ujutro, odmoren i
io, prione na posao. Ali mu nije trebalo prianjati, jer kad je ustao,
bijahu postole ve gotove, oba para, a nisu poslije izostali ni kupci
koji mu platie toliko da je tim novcem mogao kupiti koe za etiri
para postola.
Ujutro nae i ta etiri para gotova. I sve se to nastavljalo,
ponavljalo se dan za danom: to bi uveer skrojio, to ujutro bilo
gotovo, izraeno, tako te je postolar naskoro opet imao dovoljno za
pristojan ivot, a naposljetku je postao imuan majstor.
Jedne veeri, kad se bliio Boi, ovjek opet skrojio svoje, pa
sa enom, prije nego to e na poinak, zae u razgovor o neobinim
dogaajima to su okrenuli njihovu sudbinu:
Kako bi bilo da noas bdimo i vidimo tko nam to prua
takvu ruku pomonicu?
ena bijae sporazumna. Upali ona posvjet dolje u radionici, pa
se s muem sakri u kutu, za odjeom to je ondje visjela: odatle oni
uzee motriti.
Kad je izbila pono, eto unutra dvojice patuljaka Boe dragi,
mali li su, ljupki li su! Sjedoe oni na klupu za postolarev radni stol,
dohvatie skrojene koe, primie ih svojim spretnim prstiima, pa
165
udri okretno i ustro bosti, iti i proivati, zatezati i kuckati, sve tako
brzo i vjeto da je postolar izvalio oi od golemog uda: nikad
majstor u svome ivotu nije vidio da se postole prave tako hitro i
lijepo.
I nisu malii prestali dok nisu sve uradili i dok nije sve, par do
para, bilo poredano na stolu. Tek tada odoe odande, uas izduhnue
iz radionice.
Kad je svanulo jutro, rei e ena muu:
Tako, sad znamo: patuljci rade za nas, oni su nas uinili
bogatima, pa bi red bio da i mi pokaemo koliko smo im zahvali.
Jadni maliani idu po svijetu naokolo, a na njima odjea slaba i
kukavna, te se moraju smrzavati.
Postolar bio suglasan s njome.
Zna to? nastavi ena. Primit u se posla pa im
skrojiti i saiti, jednomu i drugomu, lijepu kouljicu, prslui,
kaputi i hlaice, i obadvojici isplesti par bjevica. Ti im pak naini
svakome par malih postola.
Eh, ba mi je po volji, pogodila si ono to i ja mislim
prihvati mu.
Uveer, kad su sve dovrili, mu i ena stavie na stol darove
umjesto skrojene koe, pa se sakrie, da bi iz svoga skrovita gledali
to e maliani na to.
U pono eto patuljaka: prioe oni da se odmah late posla, i
silno se zaudie kad umjesto skrojene koe naoe lijepo ruho,
lijepu odjeu i obuu. udili se u poetku, a potom se obradovali,
okrenuli u veliko veselje. Dok bi dlanom o dlan, odjenuli se u novo
ruho, pa od radosti rukama gladili lijepu odjeu na sebi i pjevali:
Ba smo zgodni, emu kriti,
lijepi smo i naoiti,
odsad emo ljepe iti,
postolari prestat biti.
Igrali su i plesali, skakali i pocupkivali po stolcima i klupama, i
najposlije otplesali na vrata van. Onda se vie nisu pojavili, ali je
postolaru dobro bilo, srea ga pratila u svemu ega bi se prihvatio, i
lijepo je tako poivio sve do smrti.
166
NEBOJA
Imao neki otac dvojicu sinova: starijeg krasila pamet i
smotrenost, i u svakoj se prilici on znao snai, a mlai bio tuponja,
bukvan koji niti je to uio niti mu je to ilo u glavu, i kada god bi
ga ljudi vidjeli, kazivali meu sobom:
Taj e ocu biti muka i pokora!
Je li valjalo togod uraditi, padalo je to uvijek na starijega, ali
kad bi ga otac u kasne sate ili ak nou htio kamo otpremiti za
kakvim poslom, a put usto vodio preko groblja ili pokraj kakva
inae jeziva mjesta, pametni se sin nekao i branio:
Ah, nemoj, oe, ne usuujem se onamo, sav se jeim od
straha!
Bojao se momak.
Isto tako uveer, kad bi se pokraj vatre priale prie od kojih se
ovjeku koa jei i kosa na glavi die, sluatelji govorili: Uh, sav
se jeim! ili pak: Ah, jeza me hvata!
Mlai sin sjedio u svome kutu i sluao, i sve se udio, nije
razumijevao to je tu posrijedi, nije mu ilo u glavu o kakvu je to
strahu rije, to li je to jeza i groza.
Gle, govorio on u sebi, svi samo naklapaju: te strah me, te
jeza me hvata! A mene nikakva jeza da uhvati, ne znam naprosto to
je strah, valjda im je to nekakvo umijee u koje se ja ne razumijem i
nikako ga ne dokuujem.
Bijae tako te mu se jednog dana, u namjeri da ga kako
urazumi, otac obrati govorei:
ujder ti, tamo u kutu! Eto si odrastao, a i snagom se
opasao, pa bi red bio da i ti togod naui ime e sebi kruh
zaraivati. Vidi li kako se tvoj brat trudi, a ti svejednako
nepopravljiv trutina, nikad nita od tebe.
E, moj oe doeka tupoglavi sin elim ja, i te kako,
togod nauiti. Eto, ako bi se ikako moglo, htio bih da nauim
strahovati, nita ja od toga ne razumijem.
Nasmija se stariji brat kad je to uo i ree u sebi: Boe dragi,
kakav li je tikvan taj moj brat! Dokle god bude iv, ostat e bukvan,
nikad nita od njega! Hja, drvo se savija dok je mlado, stara psa ne
moe nauiti nikakvim majstorijama.
Otac protisnuo dubok uzdah te uzvratio svome sinu zvekanu:
167
to se tie strahovanja, to e ve nauiti, ali time, zvrkasti

sine, nee i kruh zaraivati.
Uskoro potom navratio se zvonar u posjet budalaevu ocu. Tom
se prilikom otac potui zvonaru i poali se na svoju nevolju, kaza
mu kako mladi sin ba nita ne valja: niti to zna, niti to ui, nikad
nita od njega!
I nadoveza zabrinuti otac:
Zamisli, kume: kad sam ga upitao to kani nauiti i ime
zaraivati svoj kruh, on mi odgovorio kako eli da naui strahovati.
Ako nije nita drugo posrijedi preuze zvonar moe to i
kod mene nauiti: samo ga meni poalji, ve u ja njega oblanjati i
srediti.
Otac time bijae zadovoljan, miljae da e tako zinzova
unekolike urazumiti i u red dotjerati.
Elem, uzeo zvonar tupavca k sebi, u kuu, da mu potee zvona
i zvoni u crkvenom tornju.
Prolo tako u miru nekoliko dana, a onda zvonar jednom
probudi momka nekako u vrijeme kad se no presvraala, kad bijae
negdje o ponoi, te mu naredi da ustane i da ide u zvonik, u zvona
udarati.
Ve u ja tebe nauiti to znai jeza i strah! u sebi e zvonar,
te kriom pobrza onamo prije momka. Kad je ovaj doao gore pa se
okrenuo da prihvati konop i da uzme potezati, ugleda kako se na
stepenicama, tamo prema otvoru za zvonjavu, ustoboila bijela
sablast.
Tko si ti? podviknu momak. I to radi ovdje?
Ali se bijela prikaza ne odazva; niti je glasa pustila, niti je iim
makla, niti se smjesta pokrenula.
Govori! izdere se momak na nju. Zbori ili se tornjaj
odavde! Nema ovdje nou to traiti!
No bijela se prikaza, to jest zvonar, ni tada ne maknu: hotijae
momka navesti na pomisao ili ga pak uvjeriti da se to prava avet
pred njim istegla.
A momak se i trei put prodera, upravo zagrmje u ljutini
to vrlja ovuda? Govori ako si estito eljade! Prozbori,
ili u te pograbiti i hitnuti da e naglavce letjeti niza stepenice!
Zvonar meuto u sebi kazivao: Pa valjda to ne misli zazbiljno,
nee ipak biti tako zlo. I nije ni glaska protisnuo niti se maknuo,
nego je ondje i dalje stajao nepomino, ustoboio se kao da je od
168
kamena.
Momak jo jednom ponovi prijetnju, pa kad vidje da je i to bilo
uzalud, zaletje se na sablast i snano je gurnu niza stepenice, tako da
se nevoljnica stropotala, otkotrljala se niz desetak stuba i pala u
kut, gdje je i ostala leei.
Poto je zatim odzvonio svoje, vrati se momak u svoju izbu u
zvonarevoj kui te bez ijedne rijei lee opet u postelju i nastavi da
spava.
Zvonareva je ena dugo ekala mua da se vrati, ali njega ne
bijae nikako natrag. Najposlije zapade u strah, ode i probudi
momka te ga upita:
Zna li moda gdje mi je mu? Prije tebe otiao je u zvonik,
a jo ga nema.
Ne znam odgovori momak. Nego, netko je stajao
navrh stepenica u zvoniku, tamo prema otvoru za zvonjavu: kako
nije odgovarao na moja pitanja niti htio odande otii, mislio sam da
je kakav lopov, pa sam ga bacio niza stube. Idite onamo i pogledajte
nije li to on bio, a bogme e mi biti ao ako je on.
Odbrza ena u crkveni toranj i nae mua gdje lei u kutu, na
jednom zavijutku, te se vajka i kuka, jer mu noga bijae slomljena.
Odvue ga ona dolje, podno stepenica, pa ojaena, sve viui i
cvilei, odjuri momkovu ocu.
Va nam je sin viknu ona golemu nesreu na glavu
navukao: mua mi bacio niza stube, eno jadnika gdje lei prebijene
noge! Skinite nam s vrata toga svoga suklatu i blesana, vodite tu
nitariju iz nae kue!
Uplaio se jadni otac, otrao zvonarevoj kui te uzeo grditi
nevaljalog sina:
to je tebi, kakve su to bezbonosti! Kakve su te ludosti
spopale! Sam je avo u te uao!
Sluaj, oe branio se sin nisam ja tu nita kriv: on je
stajao u mraku usred noi kao lopov koji kakvo zlo snuje. Nisam
znao tko je preda mnom, i lijepo sam ga pozvao neka zbori ili neka
se udalji odande.
Ah uzdahnu otac s tobom mi je vjena muka i pokora!
Gubi mi se s oiju, ne elim te vie vidjeti!
Dobro je, oe, odlazim drage volje prihvati sin. Samo
priekajmo dok se razdani, pa u krenuti da nauim strahovati i da
vidim to je jeza, elja mi je uiti i ovladati umijeem koje e me
169
hraniti.
Idi, ui to te volja, ne marim vie! odmahnu otac.
Evo ti pedeset talira, pa izdiri! U svijet! to dalje odavde! I nikom
ne kazuj odakle si niti spominji tko ti je otac, jer te se moram
stidjeti!
Dobro je, oe, bit e kako kae preuze sin. Ako nita
drugo ne trai, lako u s tim, neu smetnuti s uma.
Kad je odanilo, tutnu sinak svojih pedeset talira u dep,
izduhnu iz kue pa oplete irokom cestom.
I dok je tako pruao korak i grabio naprijed, neprestano je
govorio sam sa sobom i ponavljao: Eh, da mi je strahovati! Eh, da
mi je znati to je jeza!
Sustizao ga drugi pjeak pa uo kako momak sam sa sobom
divani. Poto ga je dostigao, naporedila njih dvojica zajedno dalje,
pa kad izbie na neko mjesto odakle se mogahu vidjeti podignuta
vjeala, rei e suputnik momku:
Vidi li ono? Ondje su sedmorica slavila svadbu s uarevom
keri, to jest ue omastila, a sad eno ih gdje ue letjeti. Hajde sjedi
tamo pod vjeala i ekaj dok se unoa, pa e ve imati prilike da
naui to je strah i jeza.
Kad je samo to preuze momak lako emo: ako tako
brzo nauim strahovati, onda su moji taliri tvoji, a ima ih ravno
pedeset. Navrati se ujutro da vidi to je i kako je.
I usmjeri momak ka vjealima, doe i sjede pod njih te uze
ekati da se uveeri, nakan da tu i zanoi. Kako bijae prohladno,
naloi on vatru. O ponoi pak okrenu tako hladan sjeverac da se
momak ni uz najbolju vatru ne mogae ugrijati.
Kad je vjetruina poela njihati objeene te se oni ljuljali tamoamo i sve udarali jedan o drugoga, momku bi nekako ao te e u
sebi: Ti se evo i kraj vatre smrzava, a kako li je tek onima gore to
se na vjetru klate!
Samilostan, saali se na njih, pa prisloni ljestve uz vjeala,
pope se i odrijei omu jednome za drugim i tako ih poskida s ueta
svu sedmoricu.
Poto je potaknuo vatru i ona se dobro uspirila, poreda i posadi
objeenike oko ognja da se griju. A oni sjedili kako je koga i
posadio i nisu se micali, i najposlije im ognjeni jezici to su lizali na
sve strane zahvatie odjeu. Momak ih opomenu i ujedno im
poprijeti:
170
Pazite! Pamet u glavu, ili u vas opet objesiti!

A mrtvaci k mrtvaci: ne uju. ute oni i putaju da im prnje
gore. Momak se ba ljutnu te im podviknu:
Kad se ne znate uvati i kad ne marite, ne mogu vam
pomoi: ne elim izgorjeti s vama!
I zareda ih natrag vjeati, sve ih jednoga za drugim opet
povjea. Zatim sjede pokraj vatre, zadrijema i zaspa.
Ujutro eto onoga jueranjeg, doao ovo po talire. Upita on
odmah:
Eh, zna li sada to je strah i jeza?
Ne znam odgovori momak ta odakle bih i znao! Ovi
gore to vise nisu ni zaustili, a bijahu jo i tako glupi te pustie da
izgore dronjci na njima.
ovjek razabra da mu se dan nije posreio, izmakoe mu taliri.
Ode on govorei u sebi: Na ovakva se bogme u ivotu nisam
namjerio.
I momak krenuo na svoju stranu i sve putem govorio sam sa
sobom i ponavljao: Eh, da mi je strahovati! Eh, da mi je znati to je
jeza!
Iao za njim koija, uo i sluao udnu mu besjedu, pa priao
momku te ga upitao:
iji si ti? Tko si?
Ne znam odvrnu momak.
Odakle si? upita koija dalje.
Ne znam opet e upitani.
A tko ti je otac?
Ne smijem to rei.
A to to neprestano mrmlja i sam sa sobom divani?
Ma htio bih, evo, da nauim strahovati odgovori momak.
Htio bih, velim, znati to je jeza, ali nitko da me naui i da mi
pokae.
Tek kojeta! pritae koija. Okani se prazna govora,
nego hajde sa mnom! Gledat u da te smjestim kamo treba.
Krenuo momak s koijaem. Zapela njih dvojica pjeke, i
podveer eto ih nekoj krmi, tu naumie prenoiti. I jo dok je ulazio
u krmu, momak svejednako naglas govorio: Eh, da mi je
strahovati! Eh, da mi je znati to je jeza!
uo krmar to momak kazuje, pa se nasmija i priklopi:
Ako ti je ba do toga, bit e ti ovdje za to i previe zgode.
171
Samo uti! utee se krmarica muu u rije. Poneki je

radoznalac svoju smjelost ve platio glavom, i bila bi zaista teta i
grehota da te lijepe oi vie ne ugledaju bijela dana.
Nato upade momak:
to bilo da bilo, i ma koliko me stajalo, hou da jednom
nauim to elim, zato sam se bogme u svijet i otisnuo.
I nije krmara putao na miru, nego je svjednako zavrzivao i
dosaivao, sve dok mu ovjek ne uze kazivati kako se u blizini
uzdiu ukleti dvori na kojima svatko moe nauiti to je strah i jeza
ako mu je s voljom da ondje tri noi zaredom bdi i straari.
Nadoveza krmar kako je kralj onome tko se na to odvai
obeao svoju ker za enu, a ta je najvea krasojka koju je sunce
ikad obasjalo.
Objasni jo kako se na onim dvorima krije pusto blago to ga
uvaju sami zlodusi. Kad bi tkogod uspio ondje tri noi probdjeti, to
bi blago namah bilo slobodno i dostupno, i ba bi siromahu dobro
dolo. Mnogi su ve na one dvore otili, ali se jo nitko nije odande i
vratio.
Sutradan momak ode pred kralja te ga zamoli:
Ako mi se dopusti, ja bih tako rado da tri noi straarim na
ukletim dvorima.
Kralj ga promotri, pa kako mu se momak svidio, lijepo ga
upozori:
uvaj glavu, nije ala posrijedi! Odaberi troje to moe sa
sobom onamo ponijeti: dakako, tri neive stvari.
Momak nato odabra i ree:
Onda molim vatre, strug i podjelau sa svinutom makljom.
Kralj odredi da sve to momku jo za dana odnesu na uklete
dvore. Kad se dan priklonio k veeru i no se poela bliiti, momak
se uputi gore, pa kad stie na dvore, u jednoj prostoriji naloi lijepu
vatru, podjelau s makIjom postavi kraj ognja, a sam sjede na strug,
to jest na tokarsku klupu. Eh, da mi je strahovati! govorae opet.
Eh, da mi je znati to je jeza! Ali ni ovdje, sve mi se ini, neu to
nauiti.
Oko ponoi namjeri malko potaknuti vatru pa okrenu
potpirivati oganj, a ono se odjednom odnekle, iz nekog kuta,
prolomi krik:
Au, au, kakve li studeni!
Ej, vi lude glave! podviknu momak. to tu udarate u
172
dernjavu? Ako vam je hladno, hodite ovamo! Sjednite kraj vatre, pa

se ogrijte.
Tek to je to dorekao, eto dviju grdnih maaka: goleme su i
crne, a upadoe onamo u silnu skoku. Jedna mu sjela s jedne, a
druga s druge strane, tako te on ostade u sredini, meu njima
dvjema. Uiile im se oi, sve se krijese, bijesno ga gledaju.
Poto su se dvije grozne drge malko ogrijale, progovorie i
momku predloie:
Bi li, prijane, da zaigramo karata?
Bih, zato ne bih prihvati on. Ali da najprije vidim
vae ape: pokaite ih!
One pruie ape.
Aj, aj, nokti su vam neto podugaki! odui on.
ekajte, valja da vam ih najprije malko podreem!
I zgrabi udovita za iju, podie ih na djelau te im ape
pritegnu stezaljkom.
Tako, proitao sam ja vas odrijei momak minula me
volja za kartanjem!
I to rekavi, dokraji obadvije grdobe pa ih hitnu van, u vodu.
Ali tek to je te dvije dokusurio i namjerio da opet sjedne
pokraj svoje vatre, kadli odasvud provalie crne make i crni psi na
usijanim lancima navrijee sa svih strana, i bivalo ih sve vie i
vie, tako te se nije imao kamo od njih skloniti. A vraji nakot
jezivo zavijao, gazio mu po vatri, razvlaio i rasturao eravu, htio
kanda oganj mu utuliti.
Neko vrijeme momak sve to mirno gledao, no kad mu
naposljetku dozlogrdje, dohvati svoju otru makIju i zavitla njome:
Gubi se, gadijo! viknu estoko. I zareda udarati po
njima: jedan ih dio stie umaknuti odande, a to nije uspjelo pobjei
on sve pobi i pobaca van, u jezero.
Kad se vratio unutra, poe opet piriti u eravu i poticati oganj
da se uza nj grije. Dok je tako sjedio kraj vatre, najposlije mu se
pridrijemalo. Kad je osjetio da mu se vjee sklapaju i da e
zakunjati, obazre se uokolo te ugleda u kutu poveu postelju. Ova
mi je ba kao naruena! ree momak u sebi, pa se oprui na
postelji. Ali tek to je sklopio oi da u san zaveze, poe se postelja
sama od sebe kretati i voziti, i tako je nesuenog spavaa vozikala
posvud onim dvorima.
Haj, haj, tako valja! veselo otepi momak. Samo
173
naprijed!
A postelja nato, kao da su u nju upregli est konja, pojuri
naokolo, zadi preko pragova i stepenica gore-dolje, i najednom
hop! prevrnu se te ga poklopi: bijae kao da se itav brijeg na nj
oborio pa ga pritite.
Momak sve to svali i rasturi sa sebe, zbaci i razmetnu
uzglavnice i pokrivae, iskobelja se te naglas otre:
Nek se vozi koga je volja, ja u opet svojoj vatri!
I lee kraj vatre, u san utonu, i spavae tako dok nije i zora
zarudjela.
Kad je objutrilo, eto kralja da vidi to je i kako je bilo. Kad je
opazio momka opruena, pomisli da su jadniku sablasti i zlodusi
doli glave. Saali se kralj i ree:
Zbilja teta ovoga lijepog momka.
uo to momak pa odmah bodar ustao i veselo progovorio:
E, jo nismo dotle!
Zaudio se kralj i obradovan upitao deliju kako mu je bilo i
kako je no proveo.
Sasvim lijepo odgovori ovaj. Jedna je no za mnom,
minula je, pa e tako i preostale dvije.
Vratio se on u krmu, a krmar, kad ga vidje, izvali oi, te e u
udu:
Nisam bogme mislio da u te ikad vie iva ugledati. Jesi li
sad nauio to je strah i jeza?
Ne, nisam, sve je uzalud odgovori neboja. Ah, kad bi
tkogod samo mogao da mi to kae!
Druge noi ode gore, u stare dvore, sjede pokraj vatre pa udari
opet u staru pjesmu: Eh, da mi je strahovati! Eh, da mi je znati to
je jeza!
Prije nego to se no presvratila, ou se graja i nekakav tropot,
buka u poetku ne tako jaka, potom sve vea, prolomi se trijesak,
onda kao da sve nekako splasnu, ali ne utihnu sasvim, a naposljetku
kroz dimnjak, uza estok klopot, pade polovica ovjejeg tijela pa
ravno pred momka.
Hej, sluajte viknu neboja. Nismo se tako pogodili!
Premalo je to, odmah i drugu polovicu ovamo!
I opet graja i tarlabuka, silan glomot i tutnjava, pa onda eto
dolje i druge polovice.
Stani asak doeka momak najprije u ti malko vatru
174
potpiriti.
I poto je uspirio i potakao oganj, osvrnu se i vidje da su se one
dvije pole nastavile jedna na drugu i nalijepile, sastavila se jeziva
prilika to je sjela na klupu, na njegovo mjesto.
E, nismo se tako pogodili ljutnu se neboja. Klupa je
moja!
Nakaza namjeri da ga odgurne, ali se on nije s time mirio, nego
silom potisnu upadaa i lijepo sjede opet na svoje mjesto. Tada ozgo
navrije jo vie spodoba, pokuljae dolje jedna za drugom, a
najposlije sioe neke i donijee devet mrtvakih golijeni i dvije
lubanje: postavie se ondje te udri, kuglaj se.
I momka ponese elja da se s njima kugla pa ih zapita:
ujte, bih li mogao i ja s vama?
Moe ako ti je dep nabijen.
Nabijen je, ne brinite otpovre im momak. Imam ja
novaca, ali vae kugle nisu dobro zaobljene, nisu ba okrugle.
I dohvati one mrtvake glave, stavi ih na svoj strug, pritee na
svojoj tokarskoj klupi, pa ih obrusi da budu zaobljene.
Evo, sada e se bolje koturati bodro e momak. Da,
da, ovo je sada ve drukije.
Kuglao se s jezivom bratijom i u toj igri i nadmetanju izgubio
neto novaca, ali kad je izbila pono, odjednom nestade svega ispred
njegovih oiju. On tada lee i mirno zaspa.
Ujutro doe kralj da vidi i uje to je bilo i kako je momak
proao te noi.
Onda, kako si se noas proveo? upita ga kralj.
Hja, noas sam se kuglao te izgubio nekoliko novia
odgovori momak.
A zar te nije hvatao strah i jeza te podilazila?
Ma kakav strah, kakva jeza? odmahnu neboja. Bijae
ba veselo. Eh, kad bih samo znao to je to strahovati! Da mi je
samo znati to je jeza!
Tree noi opet sjede na klupu kraj vatre, sve mrzovoljno
gunajui: Ah, da mi je strahovati! Ah, da mi je znati to je jeza!
Poto je no poodmakla, u neko doba eto nekakve estorice
golemih: nose lijes, mrtvaku krinju.
Haj, haj, zacijelo je to moj strikan to je umro prije koji dan,
potiho e momak, a onda, prstom je zovui k sebi, viknu sablasnoj
povorci:
175
Hodi, strikane, hodi!

estorica jezivih ukopnika spustie lijes na tlo, a momak
pristupi i maknu poklopac: u krinji mrtvac! On mirno opipa
mrtvacu lice: bijae hladno kao led.
ekaj strikane-prikane, malko u te ugrijati.
I okrenu se k vatri, ugrija dlan i poloi ga mrtvacu na obraz, ali
nita: mrtvac svejednako hladan.
Neboja zatim podie mrtvaca iz lijesa, sjede kraj vatre, stavi
ga sebi na krilo pa mu uze trljati ruke da bi mu krv opet prokolala.
Ali vidje da ni to nita ne pomae. Tada mu na um pade neto
drugo: Ako dvojica lee zajedno u postelji, ree u sebi, onda se
griju.
I prenese mrtvaca u postelju, pokri ga i lee kraj njega.
Nije dugo trajalo, i mrtvac se ugrijao i poeo se micati. Neboja
mu nato ree:
Vidi, strikane-prikane, da te nisam ugrijao, zlo bi ti se
pisalo...
Ali se dokojanji mrtvac pridie i viknu:
Sad u te zadaviti!
to? Zar tako da mi zahvali? razljuti se neboja.
Odmah e ti natrag u svoju krinju!
I to rekavi, podie ga, baci u lijes i navue poklopac. A nato
ona estorica prihvatie krinju i onoga u njoj odnesoe kako ga
bijahu i donijeli.
Evo, u sebi e neboja, nikako da nauim strahovati i da
vidim to je jeza! Ni dovijeka to neu ovdje nauiti!
Upravo kad je tako zakljuio, banu onamo ljudina; strana
spodoba vea i grdnija od svih prijanjih, div star, s dugom bijelom
bradom.
Bijedan patuljiu! zagrmje pridoli odmah poto upade
unutra. Sad e ubrzo vidjeti svoje, nauit e to je jeza: mora
umrijeti!
Ne tako brzo, stari! odvrnu neboja. Jer ako je mrijeti,
valja tu i mene pitati.
Ve u ja tebi pokazati! zaprijeti zloduh.
Samo polako, stari, nemoj se tu kooperiti! Nisam slabiji od
tebe, zacijelo sam i jai.
To emo istom vidjeti! junaio se starac. Dokae li da si
jai od mene, onda si slobodan i moe ii. Hajde sa mnom dolje, da
176
vidimo tko je jai!

I odvede momka kroz mrane hodnike i prolaze u kovanicu.
Tu dohvati sjekiru i jednim jedinim udarcem tiluta ili hrpta zatjera
nakovanj u zemlju.
Mogu ja to jo i bolje ree momak i prie drugom
nakovnju, a starac sa svojom bijelom bradom stade uza nj da bolje
vidi.
Momak dohvati sjekiru, i jedan jedini njegov udarac otricom
rasijee nakovanj te ujedno pricijepi starevu bradu.
Sad te imam! isprsi se momak. Ti si evo na redu da
umre!
I prihvati eljeznu motku, pa udri, mlavi starca dok nije poeo
jaukati, vapiti i moliti:
Jao, nemoj! Prestani, pa u ti dati golemo blago!
Momak nato izvue sjekiru iz procijepa te ga oslobodi. Starac
tada povede momka natrag na dvore i pokaza mu u podrumu tri
sanduka razom natrpana zlatom.
Od ovoga objasni on jedan dio pripada sirotinji, drugi
kralju, a trei tebi.
Dotle izbi i dvanaesti sat, zloduh ieze, a momak ostade sam u
mraku.
Hja, valjda u se nekako izvui odavde, ree u sebi, pa uze
pipati i tapkati naokolo dok najposlije ne pogodi put onamo gdje
prije bijae, i tu zaspa kraj vatre.
Ujutro stie kralj te e mu odmah:
Konano si sad nauio to je strah i jeza.
Nisam, ne! odgovori neboja. Bio ondje moj pokojni
strikan, pa onda doao nekakav bradonja i taj mi pokazao silan
novac, ali mi nitko nije rekao to je strah i jeza.
Oslobodio si nam dvore ree kralj pa e sada dobiti
moju ker za enu.
Sve je to dobro i lijepo pritae neboja ali ja sveudilj
ne znam to znai strahovati i to je jeza.
Iznijeli su zlato iz podruma i proslavili svadbu, ali je
mladoenja, sada mladi kralj, ma koliko volio svoju lijepu enu i ma
koliko bio zadovoljan i sretan, svejedno govorio: Eh, da mi je
strahovati! Eh, da mi je znati to je jeza!
Dojadilo to njegovoj eni, nije znala to bi poela, dok joj
najposlije ne priskoi u pomo njezina sobarica:
177
Ve u ja tome nai lijeka dosjeti se ona. Ve e on

nauiti to je strah i jeza!
I ode na potok to je vrtom protjecao pa ondje vedrom zahiti
vode sa sitnim ribicama krkuama, i sve to donese mladoj kraljici te
je uputi to e i kako e.
Nou, dok je mladi kralj spavao, ena ga otkri pa na nj izli
itavo vedro hladne vode s krkuama, tako te su se ribice po njemu i
oko njega praakale.
Nato se on tre oda sna i povika:
Uh, jeza me hvata! Uh, enice, kako me jeza hvata! Sada
znam to znai strahovati, znam sada to je jeza.
178
NEOBINI PUTNICI
Bio vam neko dobrijan koji je svata znao i umio: sluio je u
ratu i pokazao se valjanim i hrabrim, ali kad se rat zavrio, otpustili
ga iz vojske, otpravili ga davi mu samo tri novia poputnine.
E, stani malo, neemo ba tako! u sebi e islueni ratnik.
Pogodim li nai prave ljude, treba da mi kralj dade blago sve
kraljevine!
Pun gnjeva otiao ratnik u umu i ondje vidio jakotu koji je
izvalio est stabala, iupao ih iz korijena kao da su itne vlati.
Bi li htio u mene sluiti i poi sa mnom u iroki svijet?
Bih, kako ne bih prihvati onaj. Samo najprije moram
ovaj naramak drva odnijeti majci.
I dohvati jakota jedno stablo pa ga omota oko pet ostalih,
podie i prebaci svoj naramak na rame te ga odnese. Domala se vrati
i krenu sa svojim gospodarem.
Nas emo dvojica ree ratnik zai po svem svijetu,
svuda emo proi.
Popoili oni i nakon nekog vremena naili na lovca to je
kleknuo te na nian uzima neku metu. Naciljao lovac, a ratnik ga
prekide pitanjem:
Hej, love, to to strijelja?
Strijeljam evo objasni lovac onu muhu na dvije milje
odavde: sjedi muha na hrastovoj grani, a ja namjerio da joj izbijem
lijevo oko.
Eh, takav mi i treba, hajde sa mnom! pozva ga ratnik.
Kad smo ovako trojica u savezu, sav emo svijet obii.
Lovac pristao i krenuo s njima dvojicom.
Ila tako njih trojica i dola do sedam vjetrenjaa kojima se
krila brzo okreu, a nigdje ni uha vjetra, ne pirka ni sa koje strane
ni listak, tono rije, da zatreperi.
Ne znam koji avo pokree vjetrenjae! u udu e ratnik.
Nigdje ni lahora da dahne!
I krenu s druzima dalje.
Poto su prevalili kakve dvije milje, ugledae nekakva deliju
to se ispeo na drvo i sjedi na grani: jednu nosnicu na nosu pritisnuo
prstom, a na drugu duha i pue.
to radi tu gore, za ime boje? upita ga ratnik.
179
Evo puem, to bi drugo! odgovori upitani. Vidi li

onih sedam vjetrenjaa tamo, dvije milje odavde? Pa evo, ja puem
te ih okreem.
Hajde sa mnom! pozva ga ratnik. Kad smo nas
etvorica u drutvu, sav emo svijet proi.
Ili oni dalje i nakon nekog vremena opazili neobina svata:
stoji on na jednoj nozi, a drugu otkopao i poloio kraj sebe na tlo.
Ratnik ga oslovi:
Vidim, lijepo se ti smjestio da poine.
Nisam namjerio poivati odbesjedi oslovljeni. Nego,
ja sam trka, pa sam evo otkvaio jednu nogu da ne bih prebrzo
skakao. Jer kada trim obadvjema, bri sam onda nego ptica u letu.
Hajde i ti sa mnom predloi mu ratnik. Kad smo nas
petorica zajedno, moemo sav svijet proi.
I trka krenu s njima. Nisu dugo ili kadli sretoe ovjeka komu
se eiri na glavi sasvim naherio, zapravo ovjesio na jedno uho.
Pristojno eir ustakni na glavu, a nemoj ga o uho vjeati, jer
tako izgleda kao lakardija! pozdravi ga ratnik.
A onaj se poe ispriavati:
Ne smijem drukije, jer ustaknem li eir na glavu kako je
pravo i valjano, stegne silna studen da se i ptice u zraku smrznu te
uginule na tlo padaju.
Hajde sa mnom pozva ga ratnik. Kad smo nas
estorica na okupu, doista moemo sav svijet proi.
Prikljuio se i on, i tako njih estorica stigoe u neki grad gdje
je kralj obznanio kako e njegova ki pripasti onome koji je kadar
da se s njome utrkuje za okladu i da je u trci pobijedi, a izgubi li
okladu, ode mu i glava s ramena.
Javio se ratnik, iziao pred kralja i rekao:
Primam okladu, a moj e sluga trati umjesto mene.
Dobro je prihvati kralj ali mora i njegov ivot dati u
zalog, tako da i tvoja i njegova glava jame za pobjedu.
Lijepo se dogovorie i sve utanaie, a onda ratnik prikopa
trkau drugu nogu te ga upozori:
A sada gledaj da uhvati brzinu i da nam donese pobjedu.
Bijae pak dogovor da pobjednik bude onaj tko prvi donese
vode iz nekoga dalekog studenca.
Jedan vr dadoe trkau, a drugi kraljevoj keri, i njih dvoje
udarie u trk istog trena. Ali dok je kraljevna pretrala tek malen dio
180
staze, trkaa vie ni iva dua nije mogla dogledati on naprosto

nestao, bijae upravo kao da je vjetar onuda prohujao.
U tili as stigao trka na studenac, zahitio pun vr vode, pa
okrenuo natrag. No na povratku ga presvojio umor, te se on lijepo
opruio po tlu, stavio vr kraj sebe i zaspao. Prije toga, da mu
uzglavnica bude tvrda i da bi se u pravo vrijeme probudio,
podmetnuo je pod glavu konjsku lubanju to mu se ondje nala pri
ruci.
I kraljevna meuto dobro upela, svojski podbrusila pete. Trala
ona koliko je ve ovjeku dano, stigla na studenac i svojim vrem
zahitila vode, a onda odmah pojurila natrag to je noge nose.
Kad je na povratku vidjela trkaa gdje lei i spava, obradova se
te e u sebi: Protivnik je u mojim rukama!
I prie spavau, izli vodu iz njegova vra te odjuri dalje
Sve bi po trkaa i ratnika okrenulo zlo i naopako da nije lovac,
na svu sreu, stajao gore na dvorima i svojim otrim okom pratio i
vidio to se zbiva.
Ne smijemo nikako dopustiti da nas kraljevska ki nadmudri i
pobjedu nam pred nosom otme! odlui on.
I napuni puku, dobro naniani te ispali tako umjeno da je
izbio konjsku lubanju ispod trkaa, a nije mu povrijedio ni vlas na
glavi.
Probudio se trka, poskoio i razabrao da mu je vr prazan i da
je kraljevska ki ve odmakla daleko ispred njega.
Ali on nije gubio hrabrost, nije klonuo duhom, nego je brebolje epao vr, odjurio natrag na studenac, opet zahitio vode,
potekao s punim vrem na dvore i stigao desetak asaka prije
kraljevne.
Vidite li pohvali se trka na cilju tek sam sada
protegao noge, jer se ono prije i ne moe nazvati tranjem.
Ne bijae pravo kralju, jo manje njegovoj keri, nije se ona
mirila s tim da je odvede obian islueni vojnik, pa se otac i ki
poee savjetovati i dogovarati kako da se rijee i neprilinog
vojnika i njegovih nemilih drugova.
Naposljetku e kralj svojoj keri, tjeei je:
Smislio sam to i kako valja, pronaao sam lijek. Ne treba ti
se bojati, nee oni nikad vie ovamo.
A onda se obrati nepoeljnima:
Red je sada da se svi zajedno proveselite, da se poastite, bit
181
e vam jela i pila.

I odvede ih u prostoriju koja je imala pod i vrata od eljeza, a
prozori joj bili zatieni eljeznim reetkama. U prostoriji prostrt
dugaak stol, na njemu sve sama birana jela.
Izvolite samo, sluite se, uivajte! ree kralj te ih ostavi.
Kad je iziao, a oni ostali unutri, naredi kralj svojim slugama
da zatvore vrata i da ih zakraunaju. Potom zapovjedi kuharu da
dobro podloi vatru pod onom prostorijom i da navaljuje oganj sve
dok se eljezni pod ne uari i ne usije.
Poto je kuhar uinio svoje i navalio oganj, prostorija se vraki
zagrijala, a estoricu bjelosvjetskih skitnika obuze takva vruina dok
su gozbovali te miljahu da je to od jela i pila. Ali kako je vruina
postajala nepodnoljiva i bivala sve jaa, htjedoe oni izii, a kad
tamo vrata i prozori zatvoreni. Tek tada razabrae da ih je kralj
naumio uguiti.
E, nee, brajane, ne! Nee ti ta uspjeti! odui onaj svat
sa eiriem na uhu. Pustit u ja mraz i studen pred kojom e se
vatra postidjeti i sakriti.
I to rekavi, svoj nahereni eiri ustae na glavu kako i treba,
namjesti ga uspravno i ravno, a nato odmah pade mraz i stee studen
da je sve pucalo: ispari ona vruina posvema, a sva jela u zdjelama i
na pladnjevima dobie ledenu skramu.
Pota je izminuo koji sat, kralj pomisli da su se neugodni gosti
ve uguili od vruine, pa naredi da se otvore vrata: htjede da sve
vidi svojim oima. Ali kad se vrata otvorie, imade to i vidjeti: pred
njim sva estorica iva i zdrava!
Kazae gozbovatelji kako im je drago to mogu van odande, da
se malko ugriju, jer je unutri strano hladno, od silne studeni sva se
jela u led pretvorila.
Gnjevan, kralj se uputi dolje, sie kuharu te ga izrui na sva
usta i na kraju upita zato nije uradio onako kako mu je
zapovjeeno.
Kuhar se branio:
Velik sam oganj navalio, evo pogledajte sami.
Kad je kralj vidio kakva silna vatra gori pod eljeznom
prostorijom, razabra da onoj estorici nee tako lako doskoiti ni
nauditi.
Uzeo kralj razmiljati i dovijati se kako da se otarasi nemilih
gostiju. Pozvao je preda se ratnika te mu predloio:
182
eli li zlata, moe ga dobiti koliko te volja, ali ti se valja

odrei prava na moju ker.
U redu je, kralju gospodaru prihvati ratnik daj mi
zlata koliko moj sluga moe ponijeti, pa u se odrei tvoje keri.
Kralj bijae s time sporazuman, a ratnik nastavi:
Dobro je, eto me onda za etrnaest dana po blago.
Ode ratnik i sazva sve krojae iz kraljevine da etrnaest dana
sjede i iju dok mu ne saiju golemu vreu kakvu je zamislio. Kad
vrea bijae uraena, morade je na rame prebaciti i s njome kralju
otii onaj jakota to je mogao drvee upati iz korijena.
Kad ga kralj ugleda, ree uplaen:
Kakav je to jakota, to na ramenu moe ponijeti balu platna
golemu kao kua!
Prepao se kralj i u sebi nadovezao: Koliko li e mi onda
pustog blaga odnijeti!
Naredi potom da donesu bavu zlata: nosilo je esnaest najjaih
momaka. Ali je jakota zahvati jednom rukom, prebaci je u svoju
vreu i nato procijedi:
A zato ne biste odmah donijeli koliko prilii? Ovim e se
jedva dno pokriti!
Kralj zapovijedao, i malo-pomalo ode sve njegovo blago:
jakota ga samo trpao u vreu. Uza sve to vrea ne bijae ni do
polovine nakljukana.
Hajde, svojski prionite! Jo ovamo! uzvikivao jakota.
Te mrvice nee nikad vreu napuniti!
Ne preostade im drugo nego dopremiti jo sedam tisua
volujskih kola sa zlatom iz sve kraljevine, a jakota sve potrpa u
svoju vreu zajedno s ujarmljenim volovima.
Ne elim biti sitniav priklopi jakota. Uzimam sve
upoprijeko, to god naie, samo da se vrea napuni.
Poto je sve odreda potrpao, sveudilj ostade jo dovoljno
mjesta u njegovoj prodrljivoj vrei.
Hja, valja zasvirati i za pas zadjenuti, pa u evo i ja zavriti
odui jakota. Moe se vrea zavezati sve ako i nije nabijena.
Tako ree, prebaci vreu na rame pa sa svojim druzima krenu
odande.
Kad je kralj vidio kako mu jedan jedini ovjek odnosi
svekoliko blago to ga bijae u kraljevini, estoko se razbjesni, pa
zapovjedi svojim konjanicima da se natisnu u potjeru za onom
183
estoricom i da jakoti preotmu vreu. Dvije cijele pukovnije pole

na estoricu.
Ubrzo su kraljevski konjanici dostigli nepoeljne te im viknuli:
Stoj, zarobljeni ste! Odloite vreu sa zlatom, ili emo vas
sasjei!
to to velite? doeka puhalo. Mi da smo vai
zarobljenici? Prije ete svi vi poletjeti i zaigrati zrakom kuda koji!
Neki vodnik zamoli da mu se smiluju i da ga ne otpuhnu
ima, ree, devet rana na sebi, a valjan je i estit momak, ne zasluuje
takvu sudbinu koja je na ruglo i sramotu. Puhalo nato malko popusti
te ree vodniku, koji je sada mogao otii nepovrijeen:
Dobro je, lijepo se vrati i kai kralju neka poalje jo vie
konjanika, elja me nosi da ih sve otpuhnem i zrakom razvitlam.
Kad je primio izvjee i poruku, kralj ree:
Pustimo avle neka samo idu! Nisu oni kao to je druga
eljad, nisu to nikako obini ljudi.
A ona estorica lijepo odnijee pusto blago kui, razdijelie ga
meu sobom, i do smrti poivjee zadovoljni i sretni.
184
AROBNA LOIKA
Bio jednom mlad lovac to je iao u umu da na eki vreba i
doekuje lovinu. Bio je vedre naravi i vesela srca, i dok je bodro
kroio naprijed, zvidukao je na list da mu bude zabavnije. Putem
susrete runu staricu.
Zdravo da si, mladi love! oslovi ga ona. Vidim,
veseo si i zadovoljan, a ja gladna i edna: udijeli mi darak.
Saali se lovac na jadnu bakicu, see rukom u dep i dade joj
koliko ve mogae. Kad je namjerio proslijediti svojim putem,
starica ga zadra te mu ree:
Stani malo, dragi love, da ti neto kaem: i ja u tebi dati
dar, zato to je u tebe plemenito srce te od svoga daje i drugomu.
Samo nastavi svojim putem, pa e ubrzo stii drvetu kojemu je na
grane posjedalo devet ptica: svojim pandama nateu plat, tuku se i
upaju u borbi oko njega. Naciljaj ozdo pukom pa ispali u sredinu:
ispustit e one plat tebi, ali e i jedna ptica pasti nasmrt pogoena.
Uzmi plat sa sobom, to ti je arobno ruho: kad njime ogrne
ramena, moe zaeljeti da se nae u bilo kojem kraju, i eto te
ondje dok samo okom trepne. a mrtvoj ptici iupaj srce i cijelo ga
cjelcato progutaj: uini li tako, svaki e put na objutru, kad
ustane, nai zlatnik pod uzglavnicom.
Zahvali lovac mudroj starici, pozdravi se s njome i krenu, sve u
sebi kazujui: Da, lijepih li mi obeanja to ih stara izniza! Samo
kad bi se sve obistinilo!
Ipak, poto je iao stotinjak koraaja, doprije mu do uiju, ozgo
iz granja nad njegovom glavom, nakakva graja i kretanje. Zastade
on, uzgleda onamo, i gle: itavo jato ptica kljunovima i aporcima
natee i razdire plat, krete ptiurine, upaju se i tuku meu sobom,
bijae kao da svaka eli onaj dio ruha imati za sebe.
Ba je udno, pomisli lovac, a upravo je onako kako je
rekla bakica. I smae puku sa ramena, naniani i gruhnu posred
srijede, tako te se perje razletje svuda naokolo.
Odmah se ptice rasprie na sve strane u stranoj graji i
kretanju, a jedna pade pogoena. I plat kliznu niza stablo.
Lovac poslua stariin savjet: raspori ubijenu pticu, izvadi joj
srce te ga proguta, a plat ponese sa sobom kui.
Kad se ujutro probudio, pade mu na um bakica i njezino
185
obeanje. Htjede provjeriti ima li tu istine, pa podie uzglavnicu, a

ono doista zasja zlatnik. Bijae tako i drugog jutra, i svaki put kad bi
ustao naao bi zlatnik pod uglavnicom.
Kad je naposljetku sabrao hrpu zlata, rei e u sebi: emu mi
sve moje zlato ako svagda ostanem kod kue? Valja u svijet ii, pa
u se bogme i otisnuti!
I u toj nakani pozdravi se s roditeljima, dohvati lovaku torbu i,
oboruan pukom, krenu u svijet.
Zbilo se tako te je jednog dana prolazio gustom umom, a kada
joj je izbio na sam kraj, ugleda gdje se na ravnici uzdie lijepo
zdanje, pravi dvorac. Na jednom prozoru nalaktila se starica, a kraj
nje stajala neobino lijepa djevojka. Starica, a bila je vjetica,
gledala s prozora i djevojci govorila:
Vidi, kerce moja, odande iz ume dolazi ovjek koji nosi
udesno blago u sebi. Toga namjernika valja nam obmanuti i nekako
obrlatiti, jer njegovo blago vie prilii nama nego njemu. Ima on
ptije srce uza se, i stoga svakog jutra pod njegovom uzglavnicom
osvane zlatnik.
Starica u sve uputi djevojku te joj objasni to i kako joj je raditi
da provedu svoj naum, i na kraju joj otro poprijeti, bijesno
kolutajui oima:
Zlo i naopako po te ako me ne poslua: u veliku e se
nesreu uvaliti!
Kad se lovac malko primaknuo te ugledao ljepojku, ree u sebi:
Ve sam umoran od tolikog hoda, treba da poinem. Svratit u u
ove lijepe dvore, novaca imam uvrh glave. A razlog takvoj
njegovoj odluci bijae zapravo u tome to mu je oko zapelo za lijepi
djevojin lik.
Ue on u kuu, a ondje ga ljubazno doekae i uljudno
pogostie. Ne potraje dugo i on se zagleda u lijepu vjetiinu
djevojku, i nije ni na to drugo mislio, nego je samo piljio u njezine
oi, tako te bijae ba kakono se kae: kud ona okom, tud on
skokom.
Videi to je i kako je krenulo, vjetica odlui:
A sada treba da se domognemo ptijeg srca odreito e
djevojci. Nee on ni opaziti ako ga vie ne imadne.
I uzee njih dvije pripremati napitak, a kad ga zgotovie, stara
njime napuni pehar i dade ga djevojci, a ova ga morade pruiti
lovcu.
186
Hajde, dragi, ispij u moje zdravlje! djevojka e lovcu,

pruajui mu pie.
Zalueni lovac prihvati pehar, i tek to je ispio napitak, povrati
iz sebe ptije srce. Djevojka ga kriom odnese i sama ga proguta, jer
je tako htjela stara. Od tada se zlato vie nije nalazilo pod lovevom
uzglavnicom, nego pod djevojinom, a odatle ga stara uzimae
svakog jutra. No lovac bijae toliko zaluen i toliko zaljubljen da
nije stizao ni na to drugo misliti nego samo na to da vrijeme
provodi s djevojkom.
Eto, ptije srce imamo opet e stara jednog dana djevojci
a sada treba da mu ugrabimo i arobni plat.
Ne bismo li radije da mu ga ostavimo, pa izgubio je sve
svoje bogatstvo! nekako se oprije djevojka.
Stara se na to naljuti, okomi se na djevojku:
uti! Onakav plat neto je divno i udesno, takvo to
rijetko se kad nae na svijetu! elim ga i moram ga imati!
Okosila se stara na djevojku, nasrnula na nju, pa ju onda
naputila to e i kako e, i najposlije joj zaprijetila:
Jao tebi, zlo e proi ako ne poslua!
Po stariinoj uputi stala djevojka nekom prilikom kraj prozora i
zagledala se u daljinu, odlutao joj pogled kao da je tuna i alosna.
Kakva te tuga bije? upita je lovac. to si tako alosna?
Ah, dragi odgovori djevojka eznem za onom gorom
od granita, eno tamo u daljini: ondje raste skupocjeno i krasno drago
kamenje. eznem za njim, i alost me obuzima im na one puste
dragulje pomislim. Tko bi mi ih mogao donijeti! Samo ptice to
zrakom lete mogu onamo, ovjek nikada!
Ako je samo to zbog ega se alosti, onda ima lijeka, mogu
ti odmah maknuti jade to su ti na srce pali utjei je lovac.
I privinu je pod svoj plat, zaelje da se obrete na granitnoj
gori, i njih se dvoje dok bi okom trepnuo naoe na eljenome
mjestu.
Na gori na sve strane sjalo drago kamenje, milina ti pogledati.
Njih dvoje kupilo najljepe i najskupocjenije dragulje, a dok su oni
sabirali, stara je ve svojim arolijama uredila tako da lovcu oteaju
vjee i da mu se zadrijema.
Zato on ree djevojci:
Malko emo ovdje sjesti i poinuti: toliko me umor
presvojio te se jedva drim na nogama.
187
Poto se tako potuio djevojci, sjedoe oboje, on poloi glavu

njoj na krilo pa u san utonu.
Dok je on spavao tvrdim snom, djevojka mu smaknu plat pa
ga prebaci sebi na ramena, pokupi dragulje i zaelje da se nae kod
kue.
A kad se lovac naspavao i probudio, razabra da ga je njegova
draga prevarila, ostavila ga na pustoj gori sama samcata.
E, koliko ti je nevjere i prijevare na svijetu! uzdahnu lovac.
Zabrinut i ojaen, nije znao kamo da se okrene ni to da pone.
Silna ona gora pripadala divljim, stranim divovima, ondje
njima nastan bio, ondje su ivjeli i svojim se poslom bavili.
Nije lovac dugo sjedio na svome mjestu i razmiljao kadli
naioe trojica divova. Odmah lovac opet lee, priini se da spava,
kao da je u dubokom snu.
Kad tri grdosije dooe do njega, prvi ga div caknu nogom i
ree:
Kakav je to crv zemaljski tu pao te lei i promatra svoju
nutrinu?
Zgazi ga! pritae drugi.
Ba je od koristi! prezirno e trei. Pustimo ga samo,
ovdje ionako ne moe ostati, a uspne li se gore do vrhunca, oblaci e
ga zahvatiti i odnijeti.
I tako oni razgovarajui odoe odande, a lovac dobro u glavu
utuvi njihove rijei.
Poto su divovi zamakli, lovac ustade i krenu navie dok se ne
uspe granitnoj gori na vrhunac. Tu sjede i poeka, a nakon nekog
vremena doplovi tmast oblak, zahvati ga i ponese. Plovio oblak
nosei ga udalj, lebdio s njime neko vrijeme naokolo i najposlije ga
spustio na veliko, ograeno kupusite, i tako je lovac tiho i meko
sjeo meu kupusne glavice i drugo povre i povrtno raslinje.
Obazre se lovac oko sebe, sve potiho govorei: Eh, da mi je
togod prigristi, tako mi glad u elucu zavre: dok je ne utaim,
teko u moi dalje. Ali ne vidim ovdje ni jabuke ni kruke, ba
nikakva voa, sve sami kupus i salata.
Naposljetku preumi i zakljui u sebi: Hja, kad se ovjek
zavrne u nevolji, dobra je i loika. Nije ta salata ba jelo koje
osobito godi, ali u tako ipak duu u se vratiti.
I potrai te odabra lijepu glavicu i poe jesti, ali tek to je niz
grlo otisnuo koji zalogaj, postade mu udno pri dui, outje se
188
nekako neobino, kao da se sav promijenio. I doista se promijenio:

imao je etiri noge, debelu glavu i dva duga uha. Sav prestravljen,
razabra da se prevrgao u ivotinju pretvorio se u magarca. Ali
kako je osjeao sveudilj veliku glad, a loika mu, u skladu sa
sadanjom njegovom naravi, izvrsno prijala, zaao je po kupusitu
ili salatitu i jeo pohlepno.
Dok je tako jeo ili pasao, naie na drugu vrstu loike, i tek to
je malko od te pojeo, odmah osjeti novu promjenu, i on se opet
prevrgnu, ali u staro vrati mu se ljudsko oblije.
Sretan i presretan, lee i poinu, snom odagna umor sa sebe.
Kad se ujutro probudio, ubra jednu glavicu opake i jednu dobre
loike.
Ovim u sebi pomoi da opet doem do onoga to mi pripada
i da kaznim izdaju, u sebi e lovac.
I poto je tako smislio i naumio, uze dvije ubrane glavice,
preskoi ogradu onog kupusita pa se zaputi da potrai dvore svoje
himbene drage.
Tumarao je dva-tri dana naokolo, i napokon mu se posrei da
pogodi kamo treba. Prije nego to je onamo banuo, nagaravi sebi
lice, nacrni se tako da ga ni roena majka ne bi poznala. Takav se
javi u dvorima i zamoli da prenoi.
Umoran sam ree pretvorno noge me vie ne nose, ne
mogu dalje.
A tko si ti, zemljae? upita ga vjetica. to radi, ime
se bavi?
Kraljev sam glasnik odgovori on. Poslali me, evo, da
traim i naem najbolju i najukusniju loiku to raste pod suncem.
Srea mi bila sklona, pa sam naao traeno, i nosim loiku sa
sobom, ali kako je ega prejaka, sve se bojim da mi ova njena zelen
ne uvene, i ne znam hou li uspjeti da je dalje odnesem.
Kad je stara ula to o neobino slasnoj loiki, odmah joj za
njom porastoe zazubice, poelje ona ukusni zalogaj.
Daj mi, dragi zemljae, da kuam malo te divne loike
kaza ona.
Hou, drage volje doeka on. Nosim evo dvije
glavice, jednu ti mogu dati.
I rekavi to, odrijei torbu i prui joj opaku glavicu salate.
Vjetica, kojoj je slina curila na usta koliko bijae oblaporna i
popana na novo slasno jelo, ne slutei nikakvo zlo ode sama u
189
kuhinju da ga priredi. Kad je salatu zgotovila, nije mogla doekati

dok zdjela bude na stolu, u blagovaonici, nego odmah uze dva-tri
listia pa ih strpa u nestrpljiva usta i gle uda: tek to ih proguta,
izgubi ljudsko oblije, prometnu se u magaricu, i kao magarica
otkasa na dvorite.
Uto u kuhinju ue slukinja. Kad vidje prireenu loiku,
namjeri je odnijeti na stol, ali i nju putem, po staroj navadi, ponese
elja da kua jelo, pa tako i ona pojede dva-tri listia. Odmah se
pokaza udesna mo te zeleni, pa se i slukinja preoblii, pretvori se
u magaricu te otkasa za starom. A zdjela sa salatom ostala na podu
kako je i pala.
Kraljev glasnik, to jest lovac, dok se to zbivalo, sjedio s
lijepom djevojkom i s njome ekao da se donese prireena salata.
Kako nitko nije dolazio, uznestrpljena djevojka, kojoj su takoer
zazubice rasle za loikom, najposlije protisnu:
Ne znam doista to je s tom loikom.
Zacijelo je salata ve pokazala svoju mo, pomisli lovac. A
glasno ree:
Odoh u kuhinju da vidim to je.
Idui onamo, vidje kako tamo po dvoritu vrljaju dvije
magarice, a tu na podu stoji zdjela iz koje su ispali neki listii.
I pravo je tako, one su dvije dobile svoje, promrsi lovac, pa
pokupi ispale listie, vrati ih u zdjelu i salatu odnese djevojci.
Evo ti sam donosim zasladu, da ne eka vie kaza lovac
i stavi zdjelu na stol.
Naklopi se lakomica, i tek to malko proguta, ode joj ljudsko
oblije, prevrgnu se kao to se prevrgoe i one dvije pred njom, te
kao magarica otkasa na dvorite.
Lovac nato opra nagaravljeno lice, tako te su ga mogle
prepoznati, pa ode k njima na dvorite.
A sada je doao as da najposlije primite plau za sve svoje
djelo odui lovac.
I u tim rijeima sveza ih sve tri konopom i potjera. Tjerao je tri
magarice dok ih ne dotjera do nekog mlina. Pokuca on na prozor, a
mlinar promoli glavu te ga upita to bi htio.
Imam evo tri zloudne ivotinje kojih ne elim dalje drati
objasni lovac. Bi li ih htio ti preuzeti, pa da im daje hrane i
prostora i da ih dri onako kako ti kaem. Ne brini, platit u ti za to
koliko trai.
190
Hou, drage volje prihvati mlinar. Samo mi kai kako

ih to imam drati i postupati s njima.
Evo ovako uputi ga lovac. Staru magaricu (a bijae to
vjetica) mora svakog dana triput namlatiti i jedanput nahraniti.
Mladu e (a bijae to slukinja) triput na dan nahraniti i jednom
izbiti. Najmlau pak (a bijae to djevojka) ne treba uope tui, nego
je triput nahraniti.
Nije bio takva kruta srca, nije mogao dopustiti da mlinar bije
djevojku.
Potom se vrati u one dvore i ondje nae sve to mu je trebalo.
Izminu nekoliko dana kad eto ti mlinara: izvijesti on lovca da je
uginula stara magarica koja je triput na dan izvlaila batine a samo
jednom dobivala hranu.
Druge dvije kaza mlinar dalje nisu dodue uginule.
Triput ih na dan hranim, ali su tako tune i alosne te ni one nee
dugo.
Saali se lovcu na njih, proe ga bijes, te on ree mlinaru:
Kad je tako, dotjeraj mi ih onda ovamo! Kad su stigle, lovac
im dade da jedu od one dobre loike, kako bi dobile ljudsko oblije.
I doista postadoe opet ono to bijahu prije. Ljepojka pade preda nj
na koljena i poe ga usrdno moliti
Ah, dragi moj, oprosti mi zlo i nepravdu koju sam ti
nanijela. Zgrijeila sam, ali me majka natjerala. Sve je bilo protiv
moje volje, jer ja te od srca volim. Tvoj arobni plat eno visi u
ormaru, a za ptije srce uredit u, uzet u napitak za povraanje.
Samo ga zadri ljubazno e joj lovac. Bilo srce kod
mene ili kod tebe, svejedno je, jer te uzimam, bit e moja vjerna
druica.
I proslavie tada svadbu, i njih dvoje poivje zajedno u
zadovoljstvu i srei sve do smrti.
191
MLINARSKI MOMI I MACA

Ono vam neko bio star mlinar to je ivio u svojoj mlinici, a
nije imao ni ene ni djece. Sluila u njega trojica momaka, a poto
su momci tako proveli nekoliko godina, jednog dana okupi ih mlinar
te im kaza:
Evo sam grohnuo od starosti, preklopile me godine, dolo
doba da odem u zapeak. Vi hajte u svijet, pa tko mi izmeu vas
trojice ovamo dovede najljepega konja, njemu u ostaviti mlinicu, a
on e me zauzvrat do moje smrti hraniti.
Trei, najmlai meu tom trojicom, bio siromaan momi
koga su dvojica starijih smatrala tupavcem komu nipoto ne bi
prepustili mlinicu, a on je nije ba ni prieljkivao.
Elem, otputila se njih trojica u svijet, a kad bijahu izvan svoga
sela, rekoe tupavom Iveku (tako se zvao):
Moe mirne due i ostati ovdje, jer da ivi i orlova vijeka,
nee doi ni do kakva konja.
Ivek ipak krenu s njima. Kad se uveerilo, a prije nego to e se
unoati, stigoe pred neku peinu. Uoe, kao da kane tu zanoiti,
pa i legoe. Ali dvojica starijih, mudrih, poekae dok Ivek usne, a
kad je usnuo, oni ustadoe pa put pod noge. Ostavili oni njega da
spava, sve mislei da su uinili kako je pravo i valjano. Ali su se
ipak prevarili.
Kad je sunce granulo, probudi se Ivek, svrnu pogled i na ovu i
na onu stranu i razabra da lei u dubokoj peini. Boe mili, kamo
sam to zabasao! I ustade, dogamiza do izlaza te se uputi u umu,
kazujui u sebi: Pa ja sam ovdje sam samcat, sasvim ostavljen!
Kako u do konja?
I dok je tako iao i namtao misli, susrete malu arenu macu,
koja ga ljubazno oslovi i upita:
Kamo si to namjerio, Ivek?
Ah, nemoj mi jo i ti na jade pristajati, ta ionako mi ne
moe pomoi.
A ja vrlo dobro znam kakva ti je elja opet e maca.
Ti bi da doe do lijepa konja. Hajde sa mnom pa me vjerno slui
sedam godina: kad odslui, imat e konja kakva u ivotu nisi
vidio.
udne li make! u sebi e Ivek. Ali ipak bih da vidim ima li
192
istine u onome to veli.

Odvede ga ona u svoj mali zaarani dvor, gdje su je sluile i
dvorile sve same makice koje su spretno skakutale po stubama,
uzlazile i silazile, neprestano vesele i nasmijeene. Kad uveer
sjedahu za stolom, pri veeri, tri su makice zabavljale druge
glazbom: jedna svirala u fagot, druga gudila, a trea trubila. Ovoj
potonjoj obrazi se napuhivali, umalo da ne puknu. Poto se veera
zavrila, odnesoe stol, i maka pozva Iveka:
A sada hajde, Ivek, zaplei sa mnom.
A ne odgovori on kako u plesati s macom, nikad to
jo nisam inio niti sam takvo to igdje uo.
Vodite ga onda u postelju! zapovjedi ona svojim
makicama.
I povedoe ga. Jedna mu posvjetom svijetli u spavaonicu, druga
mu ondje izuva cipele, trea svlai arape, etvrta naposljetku gasi
svijeu. Tako opet bijae ujutro, dole one ponovo da mu pomau
pri ustajanju: te jedna mu obuva arape, te druga vezuje podvezice,
trea donosi cipele, etvrta ga mije, a peta mu repom otire lice.
Ugodno je to i njeno zadovoljno e Ivek.
Ali je trebalo da i on slui maki i da joj, uz drugo, svakog
dana cijepa drva. Radio je svoj posao oruem koje mu dadoe:
cijepao je srebrnom sjekirom, pomagao se srebrnim klinovima i
bakrenim maljem, a pilio srebrnom pilom. Zatim je sitnio nacijepana
drva, poslije posla ostajao u kui, dobro jeo i pio, a nije nikog viao
osim arene make i njezine druine.
Jednog dana rei e mu maka:
Hajde na moju livadu, pokosi travu i gledaj da se dobro
prosui.
I dade mu srebrnu kosu, vodir ili kuzolicu i zlatan brus. A ne
zaboravi mu napomenuti neka sve donose natrag i lijepo vrati.
Nato ode Ivek i uradi kako mu je zapovjedila. Poto je obavio
posao, donese kosu, vodir, brus i sijeno, te upita hoe li mu sada
platiti, dati mu to je zaradio.
Ne odgovori maka valja da mi jo neto uradi: dobit
e grau od srebra, tesarsku bradvu, kutomjer i to ve treba, pa e
mi podii kuicu.
Ivek doista sagradi kuicu, pa onda ree kako je eto uradio sve
to se od njega trailo, a jo nije dobio konja. Uto mu ve prolo i
sedam godina, prohujale one kao da je polovina jedne godine.
193
Tada ga maka upita bi li htio vidjeti njezine konje.

Bih, kako ne bih! prihvati Ivek.
Maka mu nato otvori vrata na kuici, a kako ih ona otvori,
ugleda Ivek dvanaest ilih i gizdavih konja, sjala se na njima dlaka,
blistali ati, te se njemu pri pogledu na njih srce ba razdragalo.
Poto ih je vidio i poto su mu oi zaiskrile od radosti, pozva ga
maka da okrijepi duu jelom i pilom, a onda mu kaza:
Moe mirno kui. Konja ti neu ovog asa dati, nego u
doi tamo do tri dana i dovesti ga sa sobom.
Momak tada krenu, a maka mu pokaza put ka mlinici.
Nije mu na put dala novo ruho, pa mu se valjade zadovoljiti
starim pohabanim haljetkom to ga bijae donio na sebi, a koji mu
se u sedam godina ne samo otrcao nego mu jo i okraao.
Kad je stigao kui, ondje ve bijahu dva druga momka: vratili
se oni, i svaki dodue doveo svoga konja, samo to je jedan konj bio
slijep, a drugi hrom. Odmah dvojica momaka navalie na Iveka
pitajui:
Ivek, a gdje ti je konj?
Stii e do tri dana odgovori on.
Oni se na to nasmijae, a onda e mu podrugljivo:
He, he, Ivek, a odakle e dobiti konja? Bit e to zacijelo
togod osobito.
Uao Ivek unutra, ali mu stari mlinar ne dopusti da sjedne za
stol, ree mu da je odve odrpan i dronjav, morao bi se domain
zbog njega stidjeti da tkogod sluajno naie. Iveku dadoe samo
nekakav jadan alabrcak, i to da ga pojede vani, a kad je uveer
valjalo poi na poinak, nisu mu dali postelje, nego je morao otii u
gusinjak i lei na malo grube slame.
Kad su minula tri dana, eto ujutro krasne koije pred mlinicu: u
koiju upregnuto est konja, sjaje se oni i sve na njima, milina ti
pogledati. A jedan sluga dovede sedmog konja, taj bijae namijenjen
siromanome mlinarskom momiu.
Iz koije izie prekrasna kraljevna te krenu u mlinicu, a ta
kraljevna bijae ona arena maca kojoj je Ivek sluio sedam godina.
Upita ona mlinara gdje je mlinarski momi, a on joj odgovori:
Eno ga u gusinjaku, sav je odrpan i dronjav, ne moemo ga
pustiti u mlinicu.
Nato kraljevna odredi da ga odmah dozovu. Doveli ga, a on
morao pritegnuti uza se svoj haljetak da se zakrije. Tada onaj sluga
194
izvadi krasno ruho, pa kad je umio momia te ga onim ruhom

odjenuo, sinu ovaj tako da nijedan kralj ne bijae ljepi od njega.
Kraljevna zatrai da vidi konje to su ih sa sobom dovela druga
dvojica mlinarskih momaka, a kad joj ih pokazae, ba je imala to i
vidjeti: jedan konj slijep, a drugi hrom. Ona nato zapovjedi svome
sluzi da dovede sedmog konja. Kad ga mlinar vidje, morade priznati
da se takav konj jo nije pojavio na njegovu dvoritu.
A taj je za treeg momka ree kraljevna.
Onda mlinica pripada njemu zakljui mlinar.
Eto ti konja, a zadri i svoju mlinicu! ree kraljevna
starome mlinaru.
I povede svoga vjernog Iveka, sjede s njime u koiju te se
odveze odande.
Najprije se njih dvoje odvezlo do kuice to je Ivek bijae
sagradio srebrnim oruem. Ali se ondje umjesto kuice uzdizali
veliki dvori, a na dvorima sve bilo od srebra i zlata. Kraljevna se
vjenala s Ivekom, i tako siromani mlinarski momi postade
bogat, bogat tako i toliko da je imao svega u obilju itava svog
vijeka.
I zato neka nitko ne kae da ovjek ne moe biti valjan i estit
ako nije velike pameti.
195
NAHOD-PTICA
Bio jednom umar to je iao u umu u lov. Kad je zaao
umom, zauje nekakav tanak cvil, kao da negdje kmei malo dijete.
Krene prema onome glasiu i najposlije doe do visoka stabla, i gle
navrh drveta maleno dijete.
Pod tim stablom, valja vam znati, bijae zaspala majka s
djetetom, i dok je majka spavala, na drvo doletjela ptica grabljivica:
kad je ova opazila dijete na majinu krilu, sletjela ozgo, ugrabila
maliana kljunom i aporcima, odnijela ga uvis i spustila navrh
drveta.
Kad je vidio to je i kako je, umar se popne na drvo i skine
dijete, kazujui u sebi: Odnesi ga lijepo svojoj kui pa ga odgajaj
pokraj svoje kerkice.
I doista ga odnese kui, te je odonda dvoje djece raslo
naporedo. Kako je umar naao maliana na drvetu, a gore ga ptica
odnijela, nazove ga on Nahod-pticom. Kerkica se zvala Lenica.
To se dvoje djece istinski zavoljelo, tako i toliko te bi jedno za
drugim tugovalo i alostilo se kad ne bijahu zajedno.
umar imao staru, opaku kuharicu, i ta jedne veeri dohvati dva
abra te ode da donese vode. I nije otila samo jednom na studenac,
nego se onamo navraala vie puta i donosila vodu.
Vidjela to Lenica pa upitala kuharicu:
uje, stara Suzano, zato donosi tu pustu vodu?
Evo u ti rei samo ako ni ivoj dui ne kae odgovori
kuharica.
Kad joj Lenica obea da e utjeti, stara joj objasni:
Sutra u zoru, kad umar urani te u lov ode, zagrijat u vodu
u kotlu, pa kad uzavri, bacit u u kotao Nahod-pticu te ga skuhati.
U rano jutro ustao umar, otputio se u lov, a djeca jo leala u
postelji. Kad su se probudila, ree djevojica djeaku:
Ako me ne ostavi, neu ni ja tebe.
A on joj uzvrati:
Nikad i nidovijeka!
Hou da ti neto kaem nastavi ona. Sino stara
Suzana navukla u kuu mnoge abre vode, a ja je upitala emu joj
tolika voda. Ona mi odgovorila da e mi rei ako ja ni ivoj dui ne
kaem. Kad sam joj obeala da u utjeti i da nikome neu odati,
196
ona mi tada otkrila i povjerila: Ujutro kad otac bude u lovu, ugrijat
u u kotlu vodu, pa kad provri, bacit u u kotao Nahod-pticu te ga
skuhati. Ali emo nas dvoje zakljui djevojica sada brzo
ustati, odjenuti se, pa onda zajedno bje' odavde.
Kako smislili, tako i uinili. Ustalo njih dvoje, odjenulo se na
brzu ruku pa umaklo iz kue.
Kad je voda uzavrela, ode opaka kuharica u djeju sobicu da
pograbi Nahod-pticu i da ga baci u kotao. A kad je ula gle,
obadvije posteljice prazne, nigdje djece, Uplaila se opaka kuharica
i promrsila u sebi:
to u i kako u kad se umar vrati kui pa vidi da su djeca
nestala? Valja odmah za njima da ih uhvatimo i vratimo ovamo!
I bre-bolje poalje za djecom trojicu slugu da ih sustignu,
uhvate i kui dovedu.
Djeca upravo sjedila na okrajku ume, pa kad su vidjela kako iz
daljine brzaju tri momka, rei e mala malome:
Ako me ne ostavi, neu ni ja tebe.
A na to joj Nahod-ptica uzvrati:
Nikad i nidovijeka!
Djevojica tada ree njemu:
Postani ti ruin grm, a ja u biti rua na tom grmu! Kad su
ona tri momka to su pola u potjeru stigla pred umu, ne vidjee
nita osim buna i rue na njemu, a djece nigdje: kao da su u zemlji
propala.
Nita se tu ne moe nato e momci.
I vrate se i kau kuharici kako nisu nita drugo vidjeli doli bun
i ruu na njemu.
Uh, glupani glupavi! izrui ih kuharica. Morali ste
bun posjei, a ruu otrgnuti pa ovamo donijeti! Nosite se bre
natrag i uradite kako vam velim!
Pobrzali momci i drugi put u potragu. Djeca ve izdaleka
vidjela kako idu potjernici, pa e djevojica djeaku:
Nahod-ptico, ako ti mene ne ostavi, neu ni ja tebe. A na to
joj djeak uzvrati:
Nikad i nidovijeka!
Onda e djevojica opet:
Pretvori se ti u kapelicu, a ja u biti kruna u njoj.
Kad su trojica momaka stigla onamo, ne vidjee nita nego
samo kapelicu i krunu u njoj.
197
Onda e oni jedan drugomu:

to da radimo ovdje? Nema tu druge nego se vratiti tamo
odakle smo i doli.
Kad su se vratili, upita ih kuharica jesu li togod nali. Oni joj
odgovore kako nisu nita drugo vidjeli osim kapelice i krune u njoj.
Nato ih ona pet izgrdi:
Glupavci glupavi! Trebalo je da kapelicu sruite, a krunu da
donesete ovamo!
Razljutila se kuharica pa zajedno s momcima krenula u potjeru
za odbjeglom djecom.
Ali djeca ve izdaleka ugledala trojicu momaka i kuharicu to
tetura za njima.
Tada e djevojica djeaku:
Nahod-ptico, ne ostavi li ti mene, neu ni ja tebe.
Nikad i nidovijeka! uzvrati joj on.
A djevojica onda njemu:
Prometni se ti u jezerce, a ja u biti patka to mu na povrju
plovi!
Prie opaka kuharica i kad ugleda jezerce, prigne se nada nj, u
nakani da mu vodu ispije. Ali patka bre-bolje dopliva, uhvati je
kljunom za kosu i povue u vodu, i tako se stara vjetica utopi.
Djeca se potom sretna i vesela vrate kui.
Ako nisu umrla, onda jo i danas ive.
198
SIROMAH I BOGATA
U davno doba, kad je sveti Petar jo po zemlji hodio, zbilo se
tako da je svetac jedne veeri sustao od umora, pa ga i no zatekla, a
on sveudilj nije znao kamo e se okrenuti i gdje e prenoiti.
Uz cestu kojom je pjeaio stajale dvije kue, jedna drugoj
suelice: jedna velika i lijepa, druga malena i bijedna, sirotinjska.
Velika pripadala nekom bogatau, mala pak siromahu.
Bogatome neu biti na nepriliku, umovao sveti Petar.
Prenoit u u njegovoj kui.
Kad je bogata uo gdje mu netko kuca na vrata, otvori on
prozor i upita tuinca to bi htio.
Evo traim noite odgovori svetac. Molim, bih li
mogao tu prenoiti?
Bogata sumnjiavim pogledom premjeri putnika od glave do
pete. Kako ovaj bijae priprosto odjeven, a svim svojim izgledom
pokazivae da ba nema mnogo novaca u depu, bogata odmahne
glavom i procijedi:
Ne mogu vas u kuu primiti, sobe mi pune i prepune svega i
svaega. A kad bih primao svakog namjernika koji naie i na vrata
mi pokuca, spao bih na prosjaki tap. Obratite se drugamo!
I rekavi svoje, zatvori prozor i ostavi svetog Petra da stoji
vani.
Svetac tada preumi, okrene bogatakoj kui lea i poe prijeko,
maloj, siromakoj kui suelice.
Tek to je ondje pokucao, siromah ve irom otvori svoja
vrataca i pozove putnika da ue.
Prenoite ovdje u mene ponudi mu siromah. Mrak je,
veeras ionako ne moete dalje.
Bijae to s voljom svetom Petru, te on ue.
ena siromanog domaina prui putniku ruku u pozdrav,
zaeli mu dobrodolicu i ree neka se osjea kao kod svoje kue i
neka se zadovolji onim to mu mogu pruiti: nemaju mnogo, ali to
imaju, daju od srca rado.
Nato ena pristavi neto krumpira na vatru, a dok se krumpir
vario, ona pomuze kozu, da gost i njih dvoje imadnu i malko mlijeka
za veeru.
Kad je prostrla stol, sjedne gost i poveera s njima dvoma.
199
Prijalo mu skromno jelo, jer je kraj sebe imao zadovoljna lica.

Poto su poveerali, a ve bilo vrijeme poinku, ena kriom
zovne mua ustranu pa mu natukne:
Kako bi bilo da mi noas sebi prostremo na podu kako bi
jadni putnik mogao poinuti u naoj postelji? Hodio je cio dan,
zacijelo ga je umor presvojio.
Dobro si se sjetila prihvati mu ponudit u mu.
I ode gostu i predloi mu, ako mu je s voljom, da spava u
njihovoj postelji i da se estito odmori.
Sveti Petar nije htio toj vremenoj eljadi, tome dvoma starih
ljudi, uzeti njihovu postelju, ali oni navrli u svome, tako te on
naposljetku prihvati. A njih dvoje prostru sebi na podu.
Ujutro dvoje staraca ustane jo prije nego to je i svanuo dan te
prirede gostu doruak kakav se ve mogae. Kad je sunce granulo i
prosjalo na prozori, ustane i gost te opet s njima vome zaloi
alabrcak, a onda se spremi da krene svojim putem.
Stajae ve na vratima da poe, ali se okrene jo jednom te e
svojim ugosnicima:
Kad ste tako dobra srca i poboni, zaelite sebi troje, pa u
vam elje ispuniti.
to bih drugo i elio odgovori siromah nego vjeno
blaenstvo i da nas za ivota zdravlje slui i ne mine nas kruh na
svagdanji. Za tree ve i ne bih znao to bih zaelio.
A bi li umjesto stare kue htio novu? upita ga sveti Petar.
Bih doeka siromah. Kad bih mogao jo i to imati,
bilo bi mi dosta i uvrh glava.
Sveti Petar nato ispuni njegove elje, pretvori siromasima staru
kuu u novu, jo im jednom udijeli blagoslov i ode.
Sunce se ve dobrano nebom ispelo kad je bogata ustao.
Pogleda on kroz prozor i smotri suelice novu, lijepu kuu s krovom
od crvena crijepa uzdie se dina ondje gdje je jo sino stajala
bijedna, stara koliba.
Izvali bogata oi u udu i zovne enu, te e joj snebivajui se:
Ma ded mi, eno, reci to se to dogodilo. Jo sino ondje
stajala jadna, stara koliba, a jutros lijepa, nova kuca. Idi prijeko da
uje to je bilo.
Ode ena i raspita se u siromaha, a on joj pripovjedi to je i
kako je bilo:
Sino naiao nekakav putnik, zatraio u nas noite pa
200
prenoio, a jutros nam na polasku ispunio tri zelje: vjecno

blaenstvo, zatim zdravlje u ivotu i kruh svagdanji, i na kraju lijepu
novu kuu umjesto nae stare straare.
Bogataeva ena odbrza natrag i muu prenese. to je ula i to
je bilo.
Uh, mogao bih se poderati od muke! bijesno e bogata
na to. Da sam samo znao! Pa taj je tuinac najprije doao ovamo
i htio prenoiti, a ja ga odbio.
Pouri se onda za njim! dade mu ena savjet. Uzjai
konja, mogao bi onoga jo dostii, pa neka i tebi ispuni tri elje!
Bogata poslua enin savjet, uzjae konja pa se pouri za
neobinim putnikom i doista ga dostigne. Okrene bo ata pred njim
u ljeporjeivost, sve on njemu mile-lale, i neka ne zamjeri to ga nije
odmah primio u svoju kuu, traio je, veli klju od kunih vrata, a
dotle je on, putnik, otiao. Neka se samo opet navrati ako udari istim
putem natrag.
Dobro doeka sveti Petar ako opet tuda naiem, ve
u se navratiti.
Tada bogata upita moe li i on zaeljeli tri elje pa da mu ih
putnik ispuni kao to ih je ispunio njegovu susjedu preko puta.
Sveti Petar odgovori da moe, ali ga upozori neka se u pamet
uzme, jer ispunjenje tih elja moda i ne bi bilo dobro po njega, pa
je zato bolje da nita i ne eli.
Ali bogata zaintaio:
Ve bih ja umio dobro izabrati i poeljeti ono to bi mi
donijelo sreu i bilo na korist kad bih samo znao da e mi se elje i
ispuniti.
Dobro onda nato e mu sveti Petar. Moe odjahati
kui, tvoje e se tri elje ispuniti.
Tako je bogata doao na svoje, postigao to je traio.
Zadovoljan, pojae on kui, sve putem namatajui misli oko
toga to bi mogao zaeljeti. Klimao on na kobili, pustivi joj uzde,
razgaao i proumavao te ovo, te ono, a kobila se neto uzjogunila i
neprestrano pocupkivala, pa mu se od toga brkale misli, nikako da ih
valjano sabere.
Potape on kobilu po vratu pa e joj lijepo:
Mir, Lisa, mir!
Ali se kobila jo vie uzjogunila, poela se i propinjati, a.njemu
prekipjelo, te e joj nestrpljivo:
201
Umiri se, Lisa, dabogda vrat slomila!

Tek to je to izgovorio, ljosnu on na zemlju konj pod njim
uginuo, svalio se, od kobile nikakva znaka ivota.
Tako se ispunila prva bogataeva elja.
Kako bogata po naravi bijae krtac, nije mu ilo u raun da
ostavi sedlo: zato na uginuloj kobili otpusti potprug, uzme sedlo i
prebaci ga sebi na plea, pa se pjeke, jer mu nije ostalo drugo,
zaputi dalje.
Ostaju mi jo dvije elje, tjeio se bogata. Kako je polagano
odmicao pjeanom pustolinom, a sunce pripeklo, strano mu
dojadila ega, napala ga mrzovolja. A povrh svega, pritiskalo ga
sedlo. Brinulo ga i to to se nije jo pravo dosjetio to bi zaelio.
Pa da zaelim i sva carstva i sve blago ovog svijeta, govorio
on sam sobom, svejedno bi mi poslije opet svata palo na pamet,
pouzdano to znam unaprijed. Valja mi tako urediti i smisliti da mi
vie nita ne preostane to bih jo zaelio.
Onda protisne uzdah i nastavi: Eh, da sam onaj bavarski seljak
koji je takoer mogao izrei tri elje. A on je znao to e: najprije je
zaelio mnogo piva, zatim toliko piva koliko moe popiti, a na
treem mjestu jo bavu piva k tome.
askom mu se inilo da je pronaao pravu elju, a zatim bi
opet preumio, bijae mu kao da je sve to premalo. Onda se sjeti
svoje muke i teglenja po vruini, a kako je lijepo i lagodno njegovoj
eni to sjedi u hladnoj, ugodnoj sobi te uiva. Pri pomisli na to
razljuti se i nehotice promrsi:
Dabogda tamo zajahala na sedlo pa ne mogla sii, a ne da ga
ja ovuda teglim na leima!
Tek to je izustio posljednju rije, nestade sedla s njegovih
plea. Uas on razabra da se to ispunila i druga njegova elja.
Istom ga tada zapljusne prava vruina. Nagne on u trk kako bi
to prije stigao kui, da se nae sam u svojoj sobi i da ondje smisli
togod veliko i mudro za svoju posljednju elju.
On jedno mislio, a drugo ga ekalo, jer kad je stigao kui i
otvorio vrata ono nasred sobe njegova ena: zajahala na sedlo i
ne moe sii, pa udarila u lelek i kuknjavu.
Umiri se, eno! zabrza on. Zaeljet u ti sve blago
ovoga svijeta, samo ostani tako!
emu mi sve blago svijeta, glupane! okosi se ena na
njega. emu mi blago kad ne mogu sii sa sedla! Ti si mi ovo
202
zakuhao, svojom si me eljom prikovao za sedlo, pa mi sada mora i

pomoi da opet siem!
Hoe-nee, mu morade i treu elju izrei da mu se ena
oslobodi i sie sa sedla. I on izusti elju, i ona mu se odmah ispuni.
Bogatau od svega ostao samo bijes i muka, ostale mu enine
grdnje, a povrhu je i konja izgubio. A siromasi ivjeli zadovoljno,
tiho i pobono, sve dok nisu prisukali svoj sretnivijek.
203
MAJSTOR ILKO
Majstor ilko bio vam omalen i suhonjav, ali ivahan, vilast
ovo koji nije ni na tren mirovao. Lice mu, iz kojega je strio nos
zavrnut uvis, bilo koziavo i mrtvaki blijedo, kosa sivkasta i
kutrava, a sitne mu oi neprekidno strijeljale lijevo i desno. Sve je
zahvaao svojim pogledom, sve zapaao, grdio na sve strane, kudio
svakoga, sve uvijek znao bolje od drugoga i svagda i u svemu imao
pravo..le li prolazio cestom, ustro je mahao i veslao obadvjema
rukama, i tako je jednom nekoj djevojci to je nosila vodu izbio
abricu iz ruku, a voda visoko zapljusnula te i njega polila.
Kozo glupava! osu on na djevojku dok je otresao vodu sa
sebe. Zar nisi mogla gledati i vidjeti da idem za tobom?
Po zanatu bijae on postolar. ustro je ubadao ilom i odatle
mu nadimak. A kad je proivao, trzao je dretvu tako silovito te bi
munuo akom svakoga tko nije stajao podalje. Nijedan djeti ni
momak nije u njega ostajao vie od mjesec dana, jer je majstor ilko
uvijek korio i zanovijetao i svagda imao togod prigovoriti i najbolje
uradenu poslu: jednom ubodi nisu jednaki, drugi put jedna cipela
dulja, trei put jedna peta via od druge, ili opet koa nije ekiem
dovoljno umekana.
ekaj, pokazat u ja tebi! prijetio on djetiu. Vidjet
e kako treba kou umekati!
I dohvatio bi remen i dvaput-triput oegao momia po leima.
Majstoru ilku svi redom bili lijenine. A on sam nije mnogo
vrijedio, jer nije mogao ni etvrt sata na miru sjediti. Kad bi mu
ena jutrom poranila i vatru naloila, iskoio bi on iz postelje kao
sumanut, odjurio bosonog u kuhinju pa se okomio na enu:
to? Zar mi kuu kani zapaliti? Pa to je vatra da bi ovjek
na njoj mogao i vola ispei! Ili misli da drva s neba padaju i ne
stoje novaca?
Kad bi djevojke stajale uz badanj za pranje rublja i u smijehu
uzele preklapati o novostima, on bi okrenuo da ih gri na pasja kola:
Gle, glupih li gusaka! Stoje, gau i torou, a posao im nije ni
nakraj pameti! Blebeu umjesto da na rad prionu! I emu uvijek
novi sapun? Besprimjerno rasipanje! A svrh svega sramotna
lijenost! uvaju njene ruke! Boje se da valjano properu i protaru
rubeninu!
204
I poskoio bi odande te u trku prevalio vedro puno luine i svu

bi kuhinju njome preplavio.
Ako su u susjedstvu podizali novu kuu, eto njega na prozor da
promatra i zamjera:
Gle, opet za zidanje uzimaju crveni pjeanik, kamen mekan
i upljikav, koji se nikad ne oslobaa vlage i mokrine! mrsio
majstor ilko kroza zube. Tko u toj kui bude stanovao, nee
zdrav ostati! I gle kako ti zidari loe zidaju i nemarno kamen slau!
Pa ni buka im ne valja! Treba da je mijeaju sa sitnim ljunkom, a
ne sa pijeskom! Jo u i to doivjeti da se kua srui i ljudima na
glavu obori!
Vratio se i sjeo za posao, napravio dva-tri uboda ilom, pa opet
poskoio, odvezao konu pavezinu ili pregau i viknuo:
Moram van da ljude upozorim! Moram onamo da ih
urazumim!
Meuto se namjerio na drvodjelje, na tesare.
A to je opet ovo? viknuo on. Pa vi ne teete prema
konopcu! Zar mislite da e vam grede ravno stajati? Sve e se to
jednom rasklimati pa onda doavola!
I tako jednome izmeu tesara istre bradvu iz ruke da mu
pokae kako valja tesati, kadli se toga trena dovezoe kola
natovarena glinom. Majstor ilko odbaci bradvu, pritra vozaru,
seljaku koji je iao pokraj kola, pa se na nj razgalami:
Nisi ti, brajane, pri zdravoj pameti! Tko je ikad vidio i uo
da se mladi konji upreu u teka kola? Pravo je udo da ti ve nisu
uginule jadne ivotinje! Seljak mu nije ni rijei odbesjedio, a
majstor ilko u jarosti odjuri natrag u svoju radionicu. Kad htjede
sjesti za stol da se opet lati posla, djeti mu prui cipelu.
to je sad ovo? okomi se majstor na momia. Zar ti
nisam rekao da ne izrezuje toliko? Nisu to papue! Tko e lud
kupiti takve cipele to imaju samo potplate i to e odmah sletjeti s
nogu! Hou da se moji nalozi tono izvravaju! Majstore
odgovori djeti moda imate pravo da cipela ne vrijedi. Ali je to
ona ista koju ste sami skrojili pa u rad uzeli. Kad ste maloprije
izjurili odavde, bacili ste je sa stola na pod, a ja, evo, samo je
podigoh. Vama ni aneo nebeski nebi mogao ugoditi.
*
Jedne noi usnulo se majstoru ilku da je umro i da se nalazi na
205
putu u raj.
Kad je izbio pred rajska vrata, snano pokuca, a sve mrsei
kroza zube:
udim se kako nemaju zvekir na vratima! Jer ovako je da
ovjek izranjavi lanke na prstima kucajui!
Sveti Petar odkrinu da vidi tko to tako kuca i navaljuje da u raj
ue.
Ah, ti si to, majstore ilko! apostol e doljaku.
Pustit u te ovamo, ali te opominjem: dobro se u pamet
uzmi i svojih se navada okani! Nita da nisi kudio to vidi na nebu,
jer bi ti moglo prisjesti!
Suvine opomene! doeka majstor ilko. Pa znam ja
dobro to je red, znano mi je to se pristoji. Uostalom, ovdje je,
Bogu hvala, sve najbolje i sve savreno, pa nita i ne treba kuditi
kao na zemlji.
Uao majstor ilko pa odmah poeo vrljati tamo-amo,
ushodao se on nebeskim prostranstvima i rajskim prebivalitima.
Zavirivao kojekamo, osvrtao se lijevo i desno, kimajui ili vrtei
ovda-onda glavom, ili bi pak togod gunao u bradu.
Obilazei naokolo, ugleda dvojicu anela kako nose brvno.
Bilo to brvno to ga je netko imao u svome oku, dok je u oima
drugih traio trun. Ali nisu aneli brvno nosili po duljini nego
poprijeko.
Ma je li itko jo vidio takvo bezumlje? u sebi e majstor
ilko. Ali se odmah primiri, i ni rijei ne izusti naglas.
Naposljetku, ako emo pravo, nastavi majstor ilko svoju
misao, svejedno je kako tko nosi brvno: uzdu ili poprijeko.
Glavno je da s poslom valjano izie nakraj. A koliko vidim, ona
dvojica jo nigdje nisu zapela.
Malo zatim ugleda opet dva anela na poslu: ta dvojica
prionula te na studencu grabe vodu pa je liju u bavu, a bacva, gle,
sva isprovrtana, svuda rupe na njoj, curi iz nje voda i prti na sve
strane. To su aneli zemlju natapali kiom, ali majstor nije znao.
Trista im jada! omaknu se majstoru naglas, ali se on,
sreom, odmah sjeti opomene i predomisli, pa u sebi nastavi: Hja,
moda je samo zabava i razonoda. Na kraju krajeva, ako je komu na
alu i zadovoljstvo, moe se i takvom besposlicom baviti, navlastito
ovdje na nebu gdje i ne rad rugo nego planduju i besposlie, koliko
sam mogao vidjeti.
206
Dok je tako obilazio dalje, naie na kola to su zapela u

podubokoj jami.
Nikakvo udo! odui majstor, obraajui se onome to je
stajao pokraj kola. emu tovariti tako bezglavo i nerazumno? A
to vozi u kolima?
Pobone elje odgovori onaj. Nisam mogao s njima
na pravi put, ali sam kola jo sretno dogurao dovde. Nadam se da
neu s njima ovdje sasvim zapeti i da mi nee ostati zaglavljena u
jami.
U taj as eto doista anela sa dva svoja konja: dovede ih i
odmah upree u kola.
Tako valja! u sebi e majstor ilko. Ali dva sama konja
nisu dovoljna i ne mogu izvui kola: treba u najmanju ruku
upregnuti etiri.
Eto tada i drugog anela: dovede i on dva konja te ih upree.
Ali gledaj uda naopaka: nije ih upregao sprijeda nego straga! Nije
to majstoru ilku nikako ilo u glavu, nije se on mogao s time
pomiriti.
Blesane blesavi! provali majstor. to to radi? Zar je
ikad itko, otkad je svijeta i vijeka, tako izvukao kola? U svojoj
umiljenosti i obijesti smatraju da sve znaju bolje i najbolje...
Jo bi on nastavio u svojoj besjedi, ali ga netko izmeu
nebeskih itelja epa za vrat te ga snano izgura van.
Pod visokim lukom nebeskih dveri obazre se majstor jo
jednom za kolima i vidje kako su ih etiri krilata konja podigla u
visinu...
*
U tom se trenu majstor ilko tre od sna, probudi se i
zapovrnu besjedu sam sa sobom:
Ono jest, na nebu je dakako sve drukije nego ovdje na
zemlji, pa tota treba razumjeti i oprostiti. Ali tko da mirno gleda
kako netko konje upree istodobno sprijeda i straga? Dodue, konji
im imaju krila, ama tko i odakle da to zna? Uostalom, golema je
glupost i besmisao da se konjima, koji imaju etiri noge za tranje,
jo i krila prikapaju. Sada pak treba da ustanem, jer e mi inae svu
kuu naglavce izvrnuti. A svakako je srea to nisam doista umro.
207
MUDRA SELJANKA
Bio jednom siromaan seljak bezemlja: nije imao nigdje nieg
doli neznatnu kuicu i ker jedinicu. Jednog e dana ki ocu:
Trebalo bi kralja, naeg gospodara, zamoliti da nam dodijeli
neto krevine, pa da je obraujemo.
Kad je kralj uo za njihovo siromatvo, darova im jo i kutak
ledine, a njih je dvoje onda uskopae da je zasiju itom ili da togod
drugo na njoj uzgoje.
Poto su otac i ki svoje malo polje gotovo prekopali, naoe u
zemlji muar sav od suha zlata.
Sluaj, kerce ree otac djevojci kralj, na gospodar,
bijae milostiv prema nama: darovao nam zemlju, pa bi onda red bio
da mi njemu damo ovaj muar.
Vidi, aa oprije se ki ako imamo muar, a nemamo
tuka, morat emo i tuak nabaviti. Zato nam je, mnim ja, bolje
utjeti.
Ali otac ne htjede posluati kerin savjet, nego s muarom ode
kralju i ree kako je naao muar u zemlji u polju: zamoli on kralja
neka naeni zlatni muar primi na poklon.
Kralj uze dar i upita seljaka nije li jo togod naao.
Ne, nisam odgovori seljak.
Kralj mu tada zapovjedi da donese tuak. Seljak svejednako
govorio kako nisu nali nikakav tuak, pa ga onda i ne moe
donijeti. Ali mu sav govor bio uvjetar, nita mu nije pomoglo. Kralj
naredi da seljaka vrgnu u tamnicu i da on ondje ami sve dok ne
pribavi i tuak.
Sluge mu svakog dana donosile kruh i vodu, kako se ve daje
utamnienima. Tom prilikom mogahu uti kako suanj neprestano
uzdie: Eh, luda glava, to nisam sluao svoju ker! Eh, kamo puste
sree da sam sluao svoju ker!
Odu sluge kralju te ga izvijeste kako zatvorenik niti jede niti
pije, nego sveer tee jedno te isto i govori: Eh, da sam sluao
svoju ker!
Naloi kralj da mu dovedu zatvorenika, a kad je iziao pred
kralja, upita ga ovaj zato neprestano kuka i vie: Eh, da sam
sluao svoju ker!
Pa to je to rekla tvoja ki?
208
Rekla mi ona odgovori seljak da ne smijem odnijeti

muar, jer e onda od mene traiti da i tuak nabavim.
Kad ti je tako mudra ki, poalji je k meni! zapovjedi
kralj.
I valjade djevojci pred kralja, a kad je dola, upita je on je li
zaista tako mudra.
Ako jesi ree joj kralj postavit u ti zagonetku: ako je
odgonetne, bit e mi ena.
Djevojka odgovori da e ve pogoditi. Kralj joj nato kaza:
Sad e otii, a onda treba da doe ovamo, k meni, ni
odjevena ni gola; ni jaui ni vozei se; ni putem ni izvan puta. Ako
to izvede, uzet u te za enu.
Otila djevojka, pa svukla ruho sa sebe, nije dakle bila
odjevena. Uvila se u veliku ribarsku mreu nije bila gola. Za
novac unajmila magarca pa mu za rep privezala mreu da je vue
nije dakle ni jahala niti se vozila. Magarac iao koloteinom, a ona
samo nonim palcem doticala tlo, a to nije ni hod putem ni izvan
puta.
Kad je djevojka tako stigla na dvore, kralj priznade da je sve
najbolje razmrsila, izvela i pogodila. Nato joj pusti oca iz tamnice,
oeni se njome i povjeri joj svu kraljevsku riznicu.
Izminulo u tome nekoliko godina. Jednog dana krenuo kralj da
obide vojsku. Kad je iziao u obilazak, a ono pred dvorima stoje
seljaci sa svojim kolima dovezli drva na prodaju: u neka kola
ujarmljeni volovi, u druga upregnuti konji.
Bio ondje i jedan seljak to je imao tri kobile. Od tih se jedna
odrijebila, a drijebe ode i lee meu dva vola to stajahu uklenuta
pred kolima.
Okupili se seljaci, poela svaa i natezanje, prtale grdnje,
nadigla se graja. Seljak koji je imao volove, tvrdio kako drijebe
njemu pripada, jer da su ga odrijebili njegovi volovi, a onaj to
imae konje svjednako dokazivao kako je njegovo, odrijebila ga
njegova kobila.
Doe prepirka sve do kralja, a on presudi da sve ostane onako
kako se zateklo. I tako drepe pripade onome to imae volove,
premda nije bilo njegovo. Pravi vlasnik ode plaui i kukajui za
izgubljenim drebetom.
Kad je zakinuti uo kako je kraljica samilosna i kako potjee
od siromana seljakog roda, ode on k njoj i zamoli je neka mu
209
pomogne da mu se vrati ono to je njegovo.

Ako mi da tvrdu rije i vjeru da me nee odati, pomoi u
ti utjei ga kraljica. Uinit e evo ovako: kad sutra kralj ode
na smotru svoje strae, ti stani nasred puta kuda on prolazi, pa
velikom ribarskom mreom uzmahuj i zapasuj kao da lovi ribu,
povlai te istresaj kao da ti je mrea puna.
Jo ga kraljica poui to e i kako e odgovoriti ako ga kralj
togod upita.
Elem, iziao sutradan seljak, stao na put i uzeo mreom loviti
ribu na suhu.
Kad je kralj naiao i vidio to seljak radi, posla teklia da piia
to to onaj luak izvodi. Na pitanje seljak odgovori:
Evo lovim ribu.
Upita ga tekli kako moe loviti ribu na suhu, gdje nikakve
vode nema, a seljak odgovori, po kraljiinoj naputi:
Kako god mogu dva vola odrijebiti drijebe, tako mogu i ja
loviti ribu na suhu.
Tekli prenese kralju to je onaj rekao, a kralj zapovjedi da
seljaka dovedu preda nj. Kad su ga doveli, kralj mu ree da na to
nije mogao doi on sam, neuk seljak, nego je to smislio netko drugi.
Neka dakle odmah prizna.
Seljak se kleo i zaklinjao da je naum njegov, sam je, veli, na to
doao. Navaljivao kralj, a seljak nikako da oda tajnu, nego
neprestano ponavljae jedno te isto:
Sm sam smislio, sm na to doao!
Tada ga sluge, po kraljevoj zapovijedi, oborie na hrpu slame i
zaredae po njemu batinama dok najposlije nije priznao da ga je
kraljica svjetovala.
Vrati se kralj na dvore pa se okomi na enu:
Zato si neiskrena i kovarna sa mnom? Ne elim vie da mi
bude ena, odzvonilo je tvoje! Idi u svoju seljaku krovinjaru
odakle si i dola!
Potjera je, ali joj ipak dopusti da sa sobom moe na odlasku
ponijeti to joj je najrae.
Dobro, dragi muu, uinit u kad ve tako zapovijeda
doeka ona.
Zagrli ga i poljubi, i kaza kako bi se eljela s njim lijepo
oprostiti. Naredi zatim da im pripreme i donesu jako pie, da ga njih
dvoje popije na rastanku. Kralj je dobrano potegao te opojne i slasne
210
kapljice, a kraljica vrlo malo.

Kralj je uskoro utonuo u dubok san. Kad se kraljica uvjerila da
je tvrdo zaspao, zovnu jednoga slugu, pa usnulog kralja uvie u
lijepo bijelo platno. Zatim drugim slugama naredi da umotanoga
odnesu u kola to su stajala pred dvorima. Tako ona preveze kralja u
svoju kuicu i ondje ga poloi u svoju postelju.
Spavao kralj dan i no, spavao kao klada, a kad se probudio i
san istreptao iz oiju, pogleda oko sebe i zavapi:
Bog neka mi se smiluje! Kamo sam to zapao? I odmah uze
dozivati svoje sluge, ali njih ne bijae nigdje nijednoga.
Naposljetku eto njegove ene, pojavi se ona te mu lijepo ree:
Dragi kralju, gospodaru, zapovjedio si da odem s tvojih
dvora, ali si mi dopustio da sa sobom ponesem to mi je najdrae.
Kako mi nita nije drae od tebe, povela sam tebe.
Draga eno uzvrati joj kralj sa suzama radosnicama u
oima nas dvoje treba da budemo i ostanemo dovijeka zajedno.
I odvede je natrag na svoje dvore, i tek tada proslavie pravu
svadbu. Zacijelo i danas ive zadovoljni i sretni.
211
DOKTOR SVEZNADAR
Bio neko siromaan seljak po imenu Rak. Jednog dana
dovezao on u grad kola drva pa ih za dva talira prodao nekom
doktoru, odvjetniku. Poto je seljaku isplatio tovar, sjede doktor za
stol, jer upravo bijae pri ruku. Kad je seljak vidio kako se doktor
lijepo gosti i asti jelom i pilom, srce mu zaigra i ponese ga silna
elja da i on bude odvjetnik i doktor.
Poto je tako jo asak ondje stajao, naposljetku upita
domaina:
A bih li se kako i ja mogao zadoktoriti?
Bi, zato ne bi odgovori doktor. To je as posla.
A to treba da uradim? priupita seljak.
Najprije kupi sebi poetnicu, onakvu to sprijeda ima pijetla
uze ga doktor upuivati. Drugo, prodaj i u novac pretvori
svoja dva vola i kola, pa kupi odjeu i ostalo to je potrebno za
oktoriju. Tree, narui plou s natpisom: Doktor Sveznadar. Kad
dobije takvu plou ili tablu, pribij je nad svoja kuna vrata.
Seljak poslua i uini sve kako mu je reeno. Neko se vrijeme,
ne ba mnogo, bavio svojom doktorijom, a onda se dogodi tc neki
veliki gospodin i bogatun bude okraden ukrali mu sil ui novac.
Saznao bogatun kako u tom i tom selu posluje Doktor
Sveznadar taj e zacijelo znati kako je ispario novac. Bogatun
naredi da mu upregnu konja u laka kola, pa se odveze u ono selo.
Ondje se raspita, te kad pogodi na prava vrata, upita ovjeka:
Jeste li vi Doktor Sveznadar?
Da, ja sam potvrdi onaj.
Bogatun mu pripovjedi to je posrijedi, pa ga pozva da krene s
njime:
Hajte onda sa mnom, da otkrijete kradljivca i pronaete
ukradeni novac.
Dobro je prihvati Sveznadar ali treba da sa mnom ide
i Greta, moja ena.
U redu pristade bogatun.
I pusti ih oboje da se smjeste na njegovim lakim kolima, i tako
se njih troje odveze.
Kad su prispjeli u gospodski dvor, stol ondje ve stajao prostrt.
Doktor Sveznadar bio pozvan da najprije objeduje, a s njime i Greta,
212
njegova ena.
Lijepo oni sjeli za stol u blagovaonici, a kad se pojavi prvi
sluga i donese zdjelu punu ukusna jela, seljak malko laktom gurnu
svoju enu i ree:
Greta, evo prvoga!
Mislio je i htio da kae kako je to prvi sluga i kako donosi prvo
jelo, a sluga pomislio neto drugo: uzeo on da se rijei odnose na
njega kao prvog kradljivca. Kako je to i bio, uplai se, pa im se
nae vani, odmah upozori drugove:
Zlo nam se pie! Doktor sve zna! Rekao je da sam ja prvi!
Drugi se sluga nije usudio ui, ali mu ne bijae ni kud ni kamo,
morae u blagovaonicu.
Kad je taj uao sa svojom zdjelom, seljak i opet gurnu svoju
enu i ree:
Greta, evo drugoga!
I toga slugu uhvati strah, pa on bre-bolje izmaknu iz dvorane
Ni trei se sluga nije bolje proveo, jer je seljak i tada gurnuo
enu i rekao:
Greta, ovo je trei!
etvrti sluga donese poklopljenu zdjelu, a domain, da malo
iskua Doktora, ree mu neka pokae svoje umijee i neka pogodi
to je u zdjeli. A,bili u njoj rakovi.
Seljak dobro promotri pokrivenu zdjelu, ali nije znao to da
kae. Zavrnuo se u tijesnu, pa u neprilici teko uzdahnu i promrsi:
Ah, jadna li mene, Raka!
Kad je gospodar to uo, zadovoljan uzviknu:
Doktor eto zna, pa e zacijelo znati i to u koga je ukradeni
novac.
Slugu spopao golem strah, pa on mirnu Doktoru dajui mu
znak da naas izie. Kad je iziao, vani mu sva etvorica priznae da
su ukrali novac. Rekoe da e mu ga rado predati, i jo mu obeae
lijepu nagradu samo da ih ne oda, jer bi se inae loe proveli.
Ujedno mu pokazae gdje je novac sakriven.
Doktoru bijae to dovoljno. Vroti se on u dvoranu, sjede opet
za stol te e domainu:
Gospodine, sada u u ovoj svojoj knjizi potraiti gdje je
novac skriven.
Peti se pak sluga zavukao u pe da uje zna li Doktor jo vie.
A Doktor sjedio i prevrtao svoju poetnicu, listao po njoj tamo213
amo, traei pijetla. Kako ga nije mogao odmah nai, promrsi

ljutito:
Znam da si unutri, mora van!
Sluga skriven u pei pomisli da to Doktor njega spominje, pa
uplaen skoi van i povika:
Taj ovjek sve zna!
Doktor Sveznadar tada pokaza gospodaru gdje je skriven
novac, a nije odao tko je kradljivac. I od gospodara i od slugu dobio
je u nagradu mnogo novaca i postao uven.
214
SREKOVI
Bio vam neko momak to je svome gospodaru sluio sedam
godina, pa mu onda rekao:
Gospodaru, isteklo je moje vrijeme, ja bih se rado vratio
kui, svojoj majci: dajte mi to sam zasluio.
Vjerno si mi i poteno sluio doeka gospodar. Kakva
bijae sluba, takva neka bude i nagrada.
I dade mu grudu zlata krupnu kao glava. Momak izvue rubac
iz depa, zamota grudu, podie je na rame i krenu kui.
Dok je polako iao putem sve stavljajui nogu pred nogu, srete
jahaa: jae konjanik vedar i veseo, konj mu io, bodro kaska.
Eh, to ti je lijepo jahati! odui momak u sav glas.
Sjedi ovjek kao na stolici, ne udara nogom o kamenje, nego tedi
cipele, brzo stie kamo je namjerio, eto ga cilju ni sam ne zna kako!
Jaha, koji mu je uo govor, doviknu mu ozgo sa svoga konja:
Sluaj, prijane, zato si ti zapraio pjeke?
to u kad moram! odgovori momak. Valja mi ovu
grudu odnijeti kui. Jest da je od zlata, ali, evo, iskrivih vrat: gruda
teka i rame mi ulja.
Zna to, prijane? predloi jaha. Hajde da se
mijenjamo: ja tebi konja, a ti meni grudu!
Od srca rado! prihvati momak. Ali da znate, morat
ete upeti i tegliti!
Sjahao konjanik, uzeo zlato i pomogao dobrijanu da uzjae.
Naposljetku, kad mu je predao uzde u ruke, ree:
eli li da ti konj bre grabi, valja ti coknuti jezikom i
podviknuti: hop, hop!
Preplavila momka radost kad se naao na konju, srce mu puno
nekog milja kad je pojahao naprijed onako slobodan i nesputan. I
dok je tako neko vrijeme jahao, pade mu na um da moe i bre, pa
potjera konja cokui jezikom i podvikujui: hop, hop!
Konj udari brzim kasom i uas zbaci momka, koji pade u jarak
to tee du ceste te je odvaja od polja. Kako pao, tako momak i
ostao leei u jarku. Bio bi mu konj pobjegao da ga nije zadrao
seljak to je onud naiao gonei kravu pred sobom.
Zbaeni jaha opipa i noge i ruke, nekako se pridie te osovi.
Nije vie bio onako vedar i raspoloen, nego se prilino ozlovoljio.
215
Ba je ovo jahanje grdna muka i zla rabota pozdravi on

seljaka. Pogotovu je naopako kad se namjeri na kobilu to se rita
i ovjeka baca da vrat slomi. Neu nikad vie uzjahati, nikad vie na
konja. Tvoja mi je krava kudikamo draa, moe ovjek mirno za
njom, a povrhu ima svaki dan mlijeka, sira i maslaca. Eh, to bih
dao kad bih imao takvu kravu!
Ako ti je toliko za oko zapela predloi seljak moemo
se mijenjati: ti meni konja, ja tebi kravu.
Momak objeruke prihvati. Seljak uzjaha na konja i bre - bolje
obode odande.
Zaputio se momak dalje, mirno tjerao kravu pred sobom i
neprestano premetao u glavi o trampi to mu se, kako miljae, tako
lijepo posreila.
Imam li kriku kruha, a toga e uvijek biti, mogu je namazati
maslacem ili pak prismoiti malko sira kad god ushtijem, pa sam
onda sit. Budem li edan, prilika mi je pomusti kravu i mlijeka se
napiti, pa sam gasan. to bih vie htio?
Tako je u sebi razgaao dobrijan, umovao svejednako i klimao
dalje.
Kad je doao nekoj krmi, obradova se i zastade, i tu u slast
smaza sve to imae uza se, ruak i veeru, a za dva posljednja
novia to su mu se zavrnula u depu zatrai pol ae piva.
Poto je tako okrijepio duu, potjera kravu pred sobom i
usmjeri put rodnog sela, gdje mu bijae majina kua.
Vruina bivala sve vea, postajala nepodnoljiva to se vie
bliilo podne, a on se nalazio na pustolini to se mogla oduiti jo i
sat hoda. Sunce pripeklo, njega pritisla ega, od ei mu se jezik za
nepce lijepio.
Znam ja to u, u sebi e on. Lijepo u ja kravu pomusti pa
se mlijekom okrijepiti.
I priveza kravu za suho drvo, a kako nije imao dive ni
muzlice, podmjesti kravi pod vime svoju kapu od koe. Ali koliko
god upinjao i muzao, ono iz sisa na vimenu ni kapi mlijeka. I jo ga
ivotinja, kako bijae nevjet i nespretan, udari stranjom nogom u
glavu, te je zateturao i na tlo pao, i neko se vrijeme nije mogao
sjetiti ni gdje se nalazi.
Na svu sreu, onuda naiao neki mesar: gura pred sobom take,
na njima vozi mlado svinje. Zastade on.
to se dogodilo? zapita mesar i pomoe dobrijanu da
216
ustane.
Poto se osovio, momak namjerniku pripovjedi to je bilo, a
ovaj mu prui svoju uturu i ree:
Potegni gutljaj, salij niz grlo da duu u se vrati. A za kravu
rei u ti po istini: matoro je ivine, i moda bi jo valjalo za vuu,
ili da se zakolje, ali mlijeka vie ne moe davati.
Hm, hm, tko bi to mislio! uzdahnu dobrijan i provue
prste kroz kosu. Pa dobro je i to kad ovjek moe takvo ivine
zaklati: sva sila mesa! Dodue, ba i ne volim govedinu, nije slasna.
A svinjetina, eh, to je drugo. Pogotovu mlada, kao od vaeg praseta.
Jest, sasvim je to drugi okus i drukije prija. A tek kobasice!
uj me, prijane! na to e mesar. Ako ti je do svinje,
onda se, tebi za volju, moemo mijenjati: ja tebi svinju, ti meni
kravu.
Bog vam platio, ba ste ljubazni! oduevi se dobrijan,
sretan i presretan.
I predade kravu mesaru, a ovaj odrijei svinju, skide je s taki i
dade je njemu zajedno s konopom kojim bijae vezana.
Krenuo srekovi dalje i premetao po glavi kako mu, eto, sve
ide kao po loju, sve kao podmazano i sasvim po njegovoj elji.
Ono jest, snala me ovda-onda i poneka mala neugodnost i
neprilika, priznade u sebi, ali je, sreom, sve opet na dobro
okrenulo.
Dok je tako iao i razglabao, pridrui mu se putem nekakav
suklata to je pod mikom nosio lijepu gusku, bijelu bjelcatu.
Lijepo se njih dvojica pozdravie i raspredoe razgovor.
Srekovi uzeo suputniku kazivati o svojoj srei, kako mu je
razmjena bila uvijek uspjena i svaki put na vei probitak. A
suputnik njemu povjeri kako nosi gusku za gozbu o krstitkama.
Samo je primi na ruku, da vidi to je teka suputnik e
srekoviu. Tusta je, a nije ni udo: osam smo je tjedana kljukali
i tovili. Tko ovu peenku zagrize, ba e omastiti i brke i bradu.
I uze gusku ispod mike i dade srekoviu, a ovaj je primi na
jednu ruku i poe je mjeriti.
Jest, jest, ba je tusta povladi on. Ima tu teine, valja
priznati. Ni moje svinje nije valjda tee.
Suputnik se pak sumnjiavo ogledao na sve strane i sve neto
vrtio glavom, i naposljetku e vrlo ozbiljno:
ujder, brajane! S tom tvojom svinjom nije sve kako valja.
217
U selu kojim sam proao ukrali svinju seoskom glavaru, i sve se

nekako bojim nije li to ova tvoja. Ve je poslana i potjernica, i zlo ti
se pie ako te uhvate sa svinjom: u najmanju ruku zavrit e u
buhari.
Bezazlenom dobrijanu stijesnilo se oko srca.
Boe dragi! zavapi on, a onda e suputniku: Ded mi
sada pomozi da se iskopam iz ove nevolje! Ti se ovdje bolje
snalazi, pa e znati to e. Evo ti svinja, a ti meni daj gusku.
Hja, moram i ja togod staviti na kocku, ne bih htio da
budem sukrivac tvojoj nesrei prijetvorno e suputnik.
I dade dobrijanu gusku, a sam prihvati konop i bre bolje
potjera svinju stranputicom.
Krenuo i bezazlenjak s guskom pod mikom, slobodan od
svake brige, sretan i presretan usmjerio korak u svoj rodni kraj.
Ako li pravo promislim, govorio on sam sa sobom, i ova mi
je razmjena ispala na korist: em dobra peenka, em mnogo guje
masti to e se cijediti na kruh i trajati etvrt godine. A povrh svega,
lijepo i meko bijelo perje kojim u napuniti uzglavnicu i s njome
pod glavom tonuti u blaen san. Eh, to e se majka radovati!
S punom kapom takvih misli proe kroza selo to bijae na tom
putu posljednje prije njegova. Nakraj sela naie na brusaa: stoji
brusa pokraj svojih kolica, zuji kolo, a on marno brusi i pripijeva:
Kolo vrtim, kare brusim,
toak hitro pokreem,
kako vjetar igra, pue,
kabanicu okreem...
Dobrijan s guskom zastao da gleda, a poto je neko vrijeme
tako stajao i promatrao, najposlije e brusau:
Blago tebi kad ti je tako lijepo te si zadovoljan i veseo pri
svome poslu.
I jesam pritvrdi brusa zanat je ovaj zlata vrijedan.
Pravi je brusa ovjek koji svagda novac napipa kad god rukom
segne u dep. A gdje si ti, reci mi, kupio tu lijepu gusku?
Nisam je kupio, nego sam je zamijenio za svoju svinju.
A svinju?
Dobio sam je za kravu.
A kravu?
218
Dobio sam je zamjenom za konja.

A konja?
Njega sam dobio za grudu zlata krupnu kao glava.
A zlato?
To mi je bila plaa za slubu od sedam godina na kraju
e dobrijan.
Eh, nema ta, ti si svakom prilikom znao to i kako treba
doeka brusa. A sada ti valja gledati kako e postii da ti novac
u depu zazvei kad god u nj segne. Mogne li to, uhvatio si svoju
sreu.
A kako da to postignem? upita dobrijan.
Lijepo: valja da postane brusa kao ja. U tu ti svrhu ne
treba nita drugo nego brus, sve e ostalo lako nai. Ba imam
jedan za te. Malko je dodue okrnjen, ali mi za nj ne mora dati nita
vie doli te tvoje guske. Jesi li hoak?
Jesam, jesam, kako moe i pitati! oduevi se dobrijan.
Bit u najsretniji na svijetu! Imam li novaca kad god u dep
segnem, to bih vie?
I dade brusau gusku, a on njemu brus.
Evo ti, prijane, jo i dobar kamen nastavi brusa i sa
zemlje podie obian potei oblutak to mu se nalazio do nogu.
Moe po njemu svojski udarati i stare avle ispravljati. Uzmi ga i
dobro uvaj!
Dobrijan spodbi brus i kamen i s veseljem u srcu krenu dalje.
Oi mu sjale od puste sree, krijesile se od radosti.
Nema ta, oito sam pod sretnom zvijezdom roen, umovao
on. to god zaelim, sve mi se ispuni. Pravi sam srekovi.
Meuto, kako jo od ranog jutra bijae na nogama, dobrano je
posustao, umor ga presvojio. A i glad mu zavrtala u elucu. Nikakva
zalogaja nije vie imao, jer je onda, u onoj velikoj radosti zbog
krave, odjednom smazao sve to je od hrane ponio sa sobom.
Naposljetku se jedva vukao dalje, i valjalo mu svakog asa malko
otpoinuti. A muila ga i smetala i dva njegova kamena, dotuila mu
i dola ve uvrh glave. Sve ga salijetala misao kako bi bolje bilo da
ne mora, gdje je tako umoran, jo i to kamenje nositi.
Puevim korakom dovue se najposlije do nekog studenca da
se tu odmori i duu okrijepi svjeom vodom. Da ne bi sjedajui
otetio kamenje, paljivo ga stavi pokraj sebe, studencu na rub, a
onda sjede. Ali dok se saginjao da se napije, zabuni se i malko gurnu
219
kamenje i pljus! pade ono u vodu.

Kad je vidio kako mu kamenje tone u dubinu, poskoi od
radosti, zatim kleknu i suznih oiju zahvali Bogu to mu je iskazao
milost i tako ga lijepo oslobodio bremena koje ga je jo jedino
titalo oslobodio ga u pravi as i tako da on, srekovi, ne mora
zbog toga sebi nita spoitavati.
Ovakva srekovia kakav sam ja nema nigdje pod suncem!
uskliknu on i radosna srca, bez ikakva tereta, pouri se dalje, da
stigne kui, svojoj majci.
220
NALA VREA ZAKRPU

Bio jednom jedan lijeni Pero to je od sveg posla najvie volio
ljenariti. Iako ga nije zapadao nikakav drugi rad nego da svakog
dana izgoni svoju kozu na pau, ipak je uvijek tuno uzdisao kad bi
se podveer vratio kui sa svoje obdanice koja bijae samo
plandovanje i besposlienje.
Zaista je teko breme i muna rabota izgoniti u polje ovakvu
kozu, i to iz ljeta u ljeto, sve do kasne jeseni, govorio lijeni Pero u
sebi. Kad bi ovjek pritom mogao barem leati i spavati! Ali vraga
moe! Mora nevoljnik jednim okom paziti da koza ne oteuje
mlado drvee, a drugim motriti da kroz ogradu ne provali u vrt ili
pak da ne umakne. Kako da onda ovjek nae mira i da se raduje
ivotu!
Sjeo Pero da pribere misli pa se uzeo dovijati i traiti puta i
naina kako da sa svojih plea makne to teko breme. Namatao on
misli i dugo razgaao, ali nije nita smislio, niemu se dosjetio, sve
bijae uvjetar. A onda mu odjednom pue pred oima:
Eh, evo sam se sjetio to u i kako u! uzviknu u sav glas.
Oenit u se debelom Bertom! I ona ima kozu, pa moe i moju sa
svojom na pau tjerati i uvati. Neu vie da se zlopatim!
U tom naumu i tvrdoj odluci ustade, pokrenu umorne noge i
prijee preko ceste, jer dalje mu nije trebalo ii: suelice njegovoj
stajala kua u kojoj su ivjeli roditelji debele Berte. Tu on zaprosi
njihovu ker, punu vrlina.
Roditelji nisu dugo premiljali niti se skanjivali. Slika priliku
trai, sline se due uvijek nau, a te e se dvije sloiti kao sol i
kruh, pomislie oni i pristadoe. I tako debela Berta postade enom
lijenoga Pere. Tjerala je odonda na pau obje koze.
Za lijenoga Peru zaredali sretni dani, nije mu trebalo odmarati
se ni od kakva drugog posla osim od ljenarenja.
Samo bi ovda - onda, sasvim izrijetka, izmilio iz kue i tada bi
rekao: Ovo je tek toliko da bi mi poslije odmor bolje prijao: jer
inae izgubi ovjek svaki osjeaj i smisao za odmaranje i
poivanje.
Ali su i debelu Bertu krasile jednake vrline, nije ona bila nita
manje lijena.
Dragi Pero ree mu ona jednog dana emu da nepotrebno
221
zagorujemo sebi ivot i svoje mlade dane tratimo beskorisno i da

nam najljepe doba propada i odlazi ututanj? Zar ne bi bilo bolje da
obje koze, koje nas svakog jutra u naem najboljem snu uznemiruju
meketanjem i deranjem, dademo svome susjedu: mi njemu koze, a
on nama konicu sa pelama? Konicu emo lako smjestiti u prisoje
za kuom, i ne treba nam se dalje brinuti o njoj. Pele ne mora
ovjek uvati ni na pau izgoniti: same izlijeu i same opet ulijeu,
znaju i nalaze put natrag, i cijelog dana skupljaju med, a nama od
njih nikakve brige ni muke.
Govori kao razborita ena prihvati lijeni Pero. To to
predlae odmah emo i provesti. Osim toga, med i bolje prija i
svakako je hranjiviji negoli kozje mlijeko, a bolje se i uva i due
traje.
Kako smislili, tako uinili. Susjed objeruke prihvatio ponudu i
zamjenu, rado im je za dvije koze dao jednu konicu sa pelama.
Izlijetale pele iz konice pa opet u nju ulijetale od ranog jutra
do kasne veeri, neumorno radile po cijeli Boji dan, skupljale
cvjetni sok i punile sae najboljim medom, i tako Pero ujesen izvadi
pun up toga slatkog Bojeg dara.
Pero i Perinica stavie up na dasku to su je kao nekakvu
policu pritvrdili povisoko na zid u svojoj spavaonici. A kako se
bojahu da im tkogod ne ukrade med ili da ga mii ne nanjue i ne
napadnu na nj, debela je Berta donijela ilavu ljeskovu batinu i
poloila ju uza svoju postelju, kako bi i ne ustajui mogla ljeskovau
rukom dohvatiti i potjerati nezvane goste.
Lijeni Pero nije rado ustajao prije nego to bi podne
prepolovilo dan. Tko rano rani, taj nita ne grabi, nego je cio dan
pospan, govorio on. Dok je jednoga vedrog prijepodneva jo leao
pod perinama i tako se odmarao od duga spavanja, rei e debeloj
Berti:
ene su velike oblaporke i vole se sladiti, pa i ti sve pomalo
oblizuje i kua med. Bolje bi bilo da ga zamijenimo za gusku i
jedno gue prije nego to sve sama slisti.
Dobro doeka debela Berta ali nikako prije nego to
imademo dijete da nam tu perad uva. emu da se nateem i muim
s mladim guskama i da snagu gubim i tratim bez potrebe!
A zar misli prigovori Pero da e dijete ba uvati
guske? Danas djeca vie ne sluaju, nego sve rade po svojoj volji i
ludoj glavi. Misle da su pametniji od roditelja, ba kao onaj sluga iz
222
prie to je poao da trai kravu pa odlutao gonei i lovei tri kosa.

Bogme e se slabo provesti tko ne uradi kako mu kaem!
poprijeti debela Berta. Uzet u ja batinu pa ga namazati
ljeskovom mau da e sve zvijezde prebrojiti!
Pero joj povlaivao, a ona nastavila u svome aru:
Vidi, Pero ljutito e ona, dohvativi ljeskovau kojom je
namjeravala tjerati mieve evo ovako bih ja njega zaokupila!
I zamahnu batinom i na nesreu pogodi up meda to se nalazio
na dasci nad posteljom: udari up o zid, razbi se u komadie, a
slasni med potee na pod.
Eto ti i guske i gueta! uzviknu Pero. Ne treba vie
perad uvati! A srea je u nesrei to mi up nije pao na glavu. Sve
u svemu, moemo biti zadovoljni svojom sudbinom.
A kad je u jednoj rbini ugledao jo malko meda, segnu za njom
rukom te e sav sretan:
U slast emo, eno, liznuti ovaj ostatak, pa emo onda,
poslije straha to smo ga pretrpjeli, malko prilei da se odmorimo.
Ne mari ako ustanemo neto kasnije nego to obiavamo: nikamo
nam se ne uri, a dug je dan.
Tako je! preuze i pritvrdi debela Berta. Na sve emo
stii, ima vremena! Zna kako su pua pozvali na svadbu, i on
krenuo na put, ali stigao istom na krtenje. A kad je pred kuom pao
preko plota, uzdahnuo jadnik i rekao: Brzina je prava propast, u
hitnji esto i vrat slomi!
223
IMA JO TAKVIH
Bio jednom okosit seljak, otar na rijei i na djelu. Dohvatio on
iz kuta grabovu batinu i poprijetio svojoj eni:
Da zna, eno, odoh ja sada od kue da svidim neke
poslove, a eto me natrag do tri dana. Ako za to vrijeme ovamo uvrati
trgovac stokom i htjedne kupiti nae tri krave, moe mu ih prodati,
ali nikako za manje od dvjesta talira. Jesi li u glavu utuvila?
Nita ne brigaj, samo ti lijepo idi s pomou Bojom
odgovori ena. Sve u ja obaviti kako treba.
Ba se prava nala! prezrivo e mu. Jednom si u
djetinjstvu pala na glavu, i odonda ti u njoj nije sve u redu. Jedno ti
samo velim: uradi li budalatinu, ovom u te batinom krstiti po
leima da e ti biti arena i modra svu godinu, budi u to uvjerena!
Tako ree te uze put pod noge.
Sutradan naiao trgovac. Nije bilo potrebe da ena troi mnogo
rijei i da se cjenka s njime: odmah je on na sve pristao.
Kad je u staji promotrio krave i uo cijenu, ree seljanki:
Dobro je, plaam drage volje. Toliko ti krave vrijede da ih
brat bratu daje. Vodim ih odmah sa sobom.
I odrijei krave te ih izvede iz staje. Kad je s njima ve
namjerio na dvorina vrata, pritra ena, uhvati ga za rukav i povika:
Stanite! Ne moete otii, najprije morate platiti dvjesta
talira!
Dakako, dakako doeka onaj samo sam zaboravio
pripasati novanu kesu. Nita ne brini: dok ne platim, imat e
jamevinu. Dvije u krave odvesti, a treu ti ostavljam: to ti je dobar
zalog.
eni to bilo uvjerljivo, pa ona pusti ovjeka da ode s kravama:
ta ostavio je zalog!
Kad je onaj otiao, ona e u sebi, sasvim zadovoljna: Eh,
koliko e muu biti drago kad vidi kako sam mudro uradila!
Do tri dana vratio se seljak kui, kako je i obrekao, pa tek to
stie, s onih stopa upita enu je li prodala krave.
Jesam, dakako veselo pobrza ena prodala ih onako
kako si mi kazao, za dvjesta talira. Jedva da toliko i vrijede, ali ih je
trgovac uzeo i nije nita prigovorio.
Gdje su novci? kratko e seljak.
224
Novci? zbuni se ena. Nema ih. Zaboravio je novanu

kesu, ali e brzo donijeti to duguje. A dotle mi je ostavio dobar
zalog.
Kakav zalog? nepovjerljivo e mu.
Jednu od naih triju krava. Nee je dobiti dok ne plati one
dvije. Mudro sam uradila: zadrala sam najmanju, njoj treba
najmanje krme.
Razgnjevio se mu, planuo srdbom i ve podigao batinu da
eni da obrok kakav joj je obeao, ali se odjednom predomisli,
spusti tap i protisnu:
Ti si najgluplja guska to se gega po ovome svijetu! Moram
te aliti. Izii u na cestu i tri dana ondje ekati da vidim hou li nai
ikoga tko je gluplji od tebe. Ako ga naem, sve ti je oproteno,
slobodna si. Ako ga ne naem, dobit e to si zasluila, cijelu plau
bez odbitka!
Krenuo seljak seoskim putem kadli ugleda gdje nailaze
priprosta seljaka kola, obine taljige to ih vuku volovi. A na
taljigama stoji ena umjesto da sjedi na snopu slame to je kraj nje,
ili pak da ide uz volove i da ih vodi.
Ta je ba kakvu trai! pomisli seljak te ispade na cestu i
poe se pred taljigama motati i plesti, i poskakivati tamo - amo, kao
da je siao s uma.
to bi ti, kumaine? upita ga ena. Ne poznajem te.
Odakle si? Odakle dolazi?
Evo sam s neba pao objasni ovjek pa ne znam kako
u opet onamo. Bi li me mogla odvesti gore?
A ne odgovori ena ne znam puta. Ali kad si ve
doao s neba, mogao bi mi kazati kako je i to radi moj mu, koji je
ondje gore bit e sada tri godine. Zacijelo si ga vidio?
Jesam, jesam, vidio sam ga, dakako. Hja, ne moe ba
svakome biti dobro. On uva ovce, i to mu je blago na prilinu brigu
i nevolju, vrludaju ovce i vrljaju posvuda, zalutaju divljinom i
pustolinom, a on mora kojekuda za njima da ih prikupi i svitla. Sav
je jadnik poderan, moe misliti, uskoro e mu ono malo odjee
spasti sa tijela. Krojaa ondje nema, sveti Petar nijednoga ne puta
unutra, kako ti je i samoj znano iz prie.
Ma tko bi takvo to mislio! u udu e ena. Nego,
zna to? Donijet u njegov kaput to ga je nosio nedjeljom i
blagdanom, eno jo visi u ormaru u kui: moe ga ondje gore nositi,
225
nee se stidjeti. Bi li ti bio dobar da mu ga odnese?

E, to ba ne ide na to e seljak. Odjea se ne smije u
nebo unositi, tko je htjedne onamo unijeti, odmah mu je oduzmu na
vratima.
ujder onda, kumaine! proslijedi ena. Juer sam
prodala penicu pa ukesila lijep novac. Bi li kako ilo da mu ga
poaljem? Da tutne kesu u dep, nee nitko vidjeti.
Ako si ba navrla te ne moe drukije prenavljao se seljak
uinit u ti tu ljubav.
Priekaj me tu ree ena odoh ja po kesu, eto me brzo
natrag.
A na polasku jo objasni seljaku:
Ne sjedim evo na slami, nego stojim na kolima, da volovima
bude lake.
I poto je to objasnila, potjera volove.
Ostavi sam, seljak e u sebi: Ova je zaista udarena i munjena,
pa ako jo i novac donese, onda ona moja ena moe govoriti o
srei, jer e je minuti batine.
Nije dugo potrajalo kad eto ti munjene: pobrzala ona trkom, u
ruci nosi kesu s novcem. Kad je prila seljaku, tutnu mu novac u
dep i nato mu jo tisuu puta zahvali na ljubaznosti.
Kad je ena opet dola kui, nae ondje sina koji se upravo
vratio s njive. Pripovjedi mu ona kakve je neobine vijesti ula i
doznala ono emu se nije nadala. I nadoveza:
Eh, ba mi je drago to sam nala priliku da jadnome muu
togod poaljem. Tko bi mislio da e na nebu ime oskudijevati.
Sin zapao u veliko udo.
Vidi majko potkrijepi on ne silaze ljudi s neba
svakog dana. Odoh i ja odmah da jo naem toga ovjeka. Kazat e
mi on kako je gore na nebu, ima li rada i kakve poslove ondje
odvaljuju.
I bre - bolje osedla konja te odjaha.
Stigao budalasti sin i naao seljaka gdje sjedi pod vrbom
upravo je seljak izvukao iz depa kesu koju mu je dala munjena
ena, namjerio ovjek novce brojiti.
Jesi li moda vidio onog to je doao s neba? viknu
momak seljaku.
Jesam, eno ga, ve se vraa odgovori seljak. Vidi, penje
se tamo na ono brdo, odande mu je neto blie. Moe ga stii ako
226
bre pojae za njim.

Ah uzdahnu momak ve sam mrtav umoran koliko
sam se danas naradio, a jahanje ovamo sasvim me dotuklo. Nego, ti
zna onog ovjeka, pa budi ljubazan, uzjai na moga konja i zamoli
onoga da doe ovamo.
Aha, evo jo jednoga to mu sve koze nisu na broju, u sebi
e seljak, a onda odgovori momku:
Nema zapreke, uinit u ti tu ljubav.
I vinu se na momkova konja te odjaha odande brzim kasom.
Tupavi momak ekao sve dok nije i no zapasala, a seljaka
sveudilj ne bijae natrag. Vie se i nije vratio.
ovjeku s neba oito se urilo pa nije mogao ovamo, a seljak
mu valjda dao konja da ga odvede gore, mome ocu, zakljui
aknuti sin.
I vrati se kui te pripovjedi majci to je i kako je bilo. I
nadoveza:
Konja sam poslao ocu, da jadan stari ne mora naokolo juriti
pjeke.
Pravo si uradio, sinko povladi mu mati. U tebe su jo
mlade noge, ne treba ti konj, moe i pjeice.
A kad je seljak doao kui sprati on konja u staju, pokraj krave
to je ostavljena u zalog, ode eni te joj kaza:
Ima, eno, vie sree nego pameti: naao sam ih dvoje to
su lui od tebe. Minule te batine ovaj put, ali im drugom prilikom
nee izmaknuti.
Tako ree, sjede u djedovski naslonja, pripali lulu te e, na
kraju, u sebi:
Ipak je posao dobro ispao: za dvije loe krave gizdava
konja i k tome kesu nabijenu novcem. Kad bi glupost uvijek ovoliko
donosila, mnogo bih je cijenio.
Tako je mislio seljak, ali su tebi glupaci zacijelo drai.
227
Tuma manje poznatih rijei

basma arobna izreka, rije ili formula koja se izgovara pri
bajanju, aranju
bunite, bunjite smetite, smetlite
burag (buraga) predeludac u preivaa
epiti, epjeti uati, stajati pokraj ega
diva vjedrica, muzlica, abrica
dretva postolarska uzica, konopac za proivanje cipela
gasan koji je utolio, ugasio e (suprotno: ean)
drusla krupna, nezgrapna, runa ili debela cura; curetina
grohnuti oronuti, oslabiti (osobito od starosti)
gutik (gutika) estar, gutara, gdje drvee ili grmlje u umi raste
nagusto
hoak onaj koji hoe, koji je voljan, spreman
kovaran himben, lukav
lijeha gredica u vrtu, zasaena kakvim povrem ili cvijeem
mezime ljubime, miljene, najmlae dijete
nauznak poleice, poleuke, na lea, natrake, unazad
obaliti oboriti (stablo, cijene)
obdanica trajanje jednog dana (bez noi), rad, posao koji se
obavlja za dana (ne nou)
oblaporka oblaporna, popana ena, koja se voli sladiti jelom ili
piem, ena sladokusac, izbiraica, gurmanka, izjea,
izjelica
ocal elik, nado
oimkati oimkati meso od kosti, pojesti ga da ostane gola,
oglodana kost
oglav ular, povodac, voice, ue ili remenje konju na glavi,
oglavina za koju se konj vodi
okosit okosan, otar, odsjeen, prijek, nagao, naprasit, estok
pavezina obuarska kona pregaa
pobrdalj pobrdica
podboj na prozoru donji zid ili daska; zid na kojem neto poiva
poslenica radenica, radnica, radina ena, radina, marljiva
posvjet svjetlo, svijea
povjesmo pasmo, neto (sveanj, svitak, pramen, upak, rukovet)
vune ili lana za predenje
228
povraz uzica za ribolov

prelastiti (prelastim) prevariti, obmanuti
prisoje mjesto prema suncu, sunana, juna strana (suprotno:
osoje)
priuza priveza, ue, konop privezan kozi oko vrata
razbucati (razbucam) razmetnuti, u nered dovesti, razbacati
rbina krhotina (crijepa, razbijenog glinenog lonca, stakla)
staniti se (stanim se) smjestiti se, nastaniti se, skrasiti se, djenuti
se
sukleta klipan, nezgrapan momak, sumlata, tromonja
svidjeti (sviati) poslove obaviti (obavljati) poslove
uklenuti ujarmiti volove u jaram
ustriak strika, krpa tkanine to krojau ostane nakon krojenja
vrsti se (vrzem se) vrzati se, motati se, vrtljati se, obilaziti
kojekuda
zapasati opasati, opkoliti, okruiti mreom riblje jato te ga vui
van, na hrpu
zavrzivati (zavrzujem) naklapati kojeta, zanovijetati, dodijavati,
gnjaviti
eninstvo miraz, dota, ono to ena donosi u brak ili to punac
(tast) daje zetu (kerinu muu)
229
Pria o brai Grimm

Svaki ovjek, svaka obitelj ima svoju priu, i svaku tu priu
mogli bismo poeti kao to poinju i ove to ste ih netom proitali:
Bio jednom... ili Ono vam neko bio...
Tako bismo i ivotnu priu brae Grimm, koja skupie ove
bajke i prie (i jo mnoge druge) gotovo prije dva stoljea (prva je
zbirka izila 1812, druga 1815), mogli poeti: Bila neko dva
brata...
Eh, ali nisu bila samo dva: bijae ih pet i jedna:sestra. (Moete
zamisliti kako je ta sestrica bila voljena i maena: ljubimica cijele
obitelji.) A naa dva brata, Jacob i Wilhelm, bijahu najstariji: Jacob
je roen 1785, a Wilhelm 1786. Postojbina im je: mjestance Hanau
u pokrajini Hessenu, u Njemakoj. Sestrica koju spomenusmo,
Charlotta, odmila zvana Draga Lotta, bijae mezime, najmlae
dijete. Izmeu dvojice najstarije brae i Drage Lotte jo su tri
brata: Karl Friedrich,, koji je postao trgovcem, pa Ferdinand Philip,
s kojim je dugo bilo povuci - potegni, ali se poslije popravio pa se
od crne ovce prometnuo u knjiara, onda u korektora, pa urednika
i najposlije, u spisatelja: za njim Ludwig, koji je neprestano togod
crtao, te ga prozvae Brat Slikar, i koji je poslije zaista postao
slikar i profesor na Umjetnikoj akademiji u Kasselu: on je ujedno i
prvi ilustrator Jacobovih i Wilhelmovih bajki i pria.
Otac im bijae Philipp Wilhelm Grimm (1751 1796),
odvjetnik po zanimanju, a majka Dorothea roena Zimmer (1755
1808), ki jednog pravnika. Nije ocu ba ilo dobro, iako je imao
lijepo zvanje i mali posjed pride (s kojeg se obitelj opskrbljivala
mlijekom i povrem), jer otac oito ne bijae poslovan odvjetnik
nego ovjek meka srca, pa je za svoje, usluge albe, molbe i
pritube to ih je sastavljao zaduenim okolnim seljacima i
obespravljenim mjesnim puanima traio malo ili ih je pruao
besplatno. Svako je vrijeme za malog ovjeka loe vrijeme, pa tako
bijae i ono: kraljevine i kneevine, vojvodstva i grofovije, gradovi i
opine, udarile na sirotinju svoje poreze i prireze, namete, dae i
danke, a i Crkva traila svoje. Bijeda i nepravda!
I obitelji Grimm bivalo sve tee, mnoga je usta valjalo hraniti,
pa otac naposljetku die ruke od svoga odvjetnitva i postaje sudski
inovnik sluga one iste osiljene birokracije protiv koje se borio
230
pomaui ugnjetenima. Obitelj prelazi u Steinau, oev rodni kraj.

Ondje se raa i sestrica Lotta, ali se ona tek dohvatila tree kad ve
umire otac u etrdeset i etvrtoj godini ivota. Najstarijem sinu,
Jacobu, tada je istom jedanaesta, a Wilhelmu deseta. Kad im kasnije
umrije i majka, Lotta je u petnaestoj, i ona otad vodi brai
kuanstvo.
U svakoj se obitelji nae koja dobra teta, pa se tako i
Grimmovima nala u nevolji oeva sestra, dobrostojea udovica, bez
djece, teta Juliana Charlotta Friederika Schlemmer.
Osnovno znanje stjeu djeca uglavnom u privatnoj pouci,
mimo pravi kolski sustav. Uz ostalo, pouka obuhvaa i latinski,
violinu i glasovir. Srednje i vie obrazovanje, a pogotovu visoko, u
ono je vrijeme bilo stvar novca i stalea. Sada u pomo uskae i
druga teta, Henrietta Zimmer, neudana majina sestra, prva dvorska
dama grofice i potonje kneginje od Hessena: ona neake Jacoba i
Wilhelma poziva u Kassel, hessenski glavni grad, i koluje ih o
svome troku.
Poto zavre gimnaziju, Jacob i Wilhelm prelaze u Marburg, na
sveuilite, ali to nipoto nije ilo glatko: teta Henrietta morala je
ishoditi posebno grofovo odobrenje za upis svojih neaka, jer njihov
otac nije bio plemi nego samo sudski tajnik, obian inovnik.
Oba se brata upisuju na pravo, koje je obiteljsko zvanje:
pravnik im bijae otac, pravnik bijae i djed, majin otac.
Djeaci stanuju u istoj sobi, kao to su stanovali u roditeljskoj
kui, kao to su stanovali i u Kasselu, dok su polazili gimnaziju. I
gotovo e sav ivot braa ivjeti zajedno, pa ak i kad se Wilhelm,
mlai i njeniji brat, slaba zdravlja, oeni. A cio e ivot i raditi
zajedno.
Braa ive nadasve skromno, a studiraju marljivo. Ne gube
vrijeme na zabave, a kad su slobodni, gutaju knjige i sluaju
predavanja iz povijesti, knjievnosti, jezikoslovlja, ponekad ak i na
tetu prava. Od malog deparca kupuju knjige kao to su inili u
srednjoj koli to su prvi svesci njihove i danas uvene knjinice.
Marburg je mjesto njihovih prvih drutvenih, knjievnih i
znanstvenih dodira i veza, od kojih mnoge postaju prijateljske i
doivotne. Njihov profesor, uenjak Friedrich Karl von Savigny 1,
1
Emigrant iz Francuske, iz hugenotske obitelji, koji e se kasnije vratiti u
Pariz, gdje e ga 1805. posjetiti Jacob, jos student, i za njega u uvenoj i bogatoj
231
utemeljitelj historijske pravne kole (svako pravo potjee od

obiajnog prava), ima bogatu knjinicu, u kojoj braa Grimm nalaze
zbirku ljubavnih pjesama to su ih sastavljali srednjovjekovni
njemaki trubaduri. Braa se oduevljavaju zvonkom poezijom
prohujalih stoljea, i moemo uzeti da su ve tada odredili smjer
svoga budueg interesa i rada. Pogotovu se taj interes izbistrio i
utvrdio kad se braa upoznaju sa zbirkom pukih pjesama to su ih u
romantiarskoj maniri, pod naslovom Djeakov rog obilja,
objavili Ludwig von Arnim i Clemens Brentano. Von Arnim brai je
prijatelj i savjetnik, poticatelj i pomaga, a pogotovu je to njegova
ena Bettina, Brentanova sestra, jedna od najobrazovanijih ena
svoga vremena, i sama spisateljica.
Studentske godine brae Grimm (1802 - 1807) obiljeene su
prijeteim Napoleonovim pohodima. Od Napoleonove pobjede u
Italiji, pa iduih petnaest godina, politika se karta Europe gotovo
danomice mijenjala.2 Napoleon je Francuskoj pripojio Italiju,
Belgiju, Nizozemsku, panjolsku, njemake kneevine i gotovo
polovinu europskog stanovnitva (tadanji sedamdeset i jedan
milijun). Tako je 1806. doao na red i zaviaj Grimmovih
Hessen, a nakon godine dana Napoleon je od izbornih kneevina
Hessen i Hannover, od vojvodstva Braunschweig i od pruskih
posjeda zapadno od Labe stvorio umjetnu politiku tvorevinu
Kraljevinu Vestfaliju s prijestolnicom u Kasselu, i toj vazalnoj
dravi za kralja postavio svoga brata Jrmea.
Iako su braa Grimm zavrila pravni studij, nisu se pravom
bavili, bar ne praktino, onako kako pravo danas shvaamo. Njihov
znanstveni interes bijae iri i dublji. Vrijeme romantizma a to je
ono vrijeme u kojemu su Grimmovi ivjeli u poetku vrijeme
nemirno, vieslojno, razliveno, kasnije se jasno okree
nacionalnome. Kao da i pojedinci i narodi u izvorima svoje prolosti
i tradicije trae uporite i zaklon svojoj ugroenoj egzistenciji, jer je
Bibliothque Nationale tragati za izvorima rimskog prava u srednjovjekovnoj
juristici.
2
Pod geslom Activit, vitesse! (Djelovanje, brzina!) Napoleon je s pomou
vremena pobijedio prostor. Istini za volju, to se geslo nije odnosilo samo na
ratovanje: Napoleon je njime preobrazio staru, uspavanu Europu i nametnuo joj nov
ivotni tempo. (Godine 1811. rekao je nekome bavarskom generalu: Za tri godine
bit u gospodar svijeta I inilo se da e tako biti. Tri godine kasnije bio je najbjedniji
od svih europskih vladara: prognanik na Elbi.)
232
Napoleonova sjena nad Europom bila sve vea i tamnija. Probuena

nacionalna svijest, svijest o vlastitoj samosvojnosti i posebnosti,
probudila je i razmahala zanimanje za sve puko, za sve narodne
umotvorine to su dotad ivjele u rezervatu puke predaje.
I braa Grimm, kao i mnogi drugi, jo od studentskih dana
obuzeti jednakim osjeajem, kopaju po tamnim dubinama narodnog
ivota: skupljaju narodne bajke i prie, pjesme i drugo blago, ne
samo njemako nego i drugih naroda, bave se starogermanskom
knjievnou i etnologijom, prouavaju stare spise obiajnog prava,
analiziraju genezu jezinih tvorbi, i sve to predaju u nastavnom
predmetu to se zove Poznavanje starina. (Braa su sveuilini
profesori najprije u Gtingenu, pa u Berlinu, poto su prije toga bili
knjiniari, a Jacob se okuao i u drugim zanimanjima.)
O svim tim temama napisali su vie od ezdeset knjiga, to
zajedno, to posebno (prve su im knjige izile 1811. Jacobu je
dvadeset i esta godina, a Wilhelmu dvadeset i peta), od kojih su
najvaniji prvi svesci Njemakog rjenika, to e ga nastaviti
generacije filologa i to e biti zavren tek 1961 (trideset i dva
sveska).
No, da su napisali samo filoloke i pravne knjige i utemeljili
Njemaki rjenik a rjenici su uvijek velik kulturni dogaaj u
povijesti svakog jezika znanstvena reputacija brae Grimm
ivjela bi samo unutar granica njihove domovine i njemakoga
jezinog podruja, i meu onima koji se bave germanistikom i
pravnom povijesti. Tek su bajke i prie proslavile brau Grimm, ali
ne odmah. Prva izdanja nisu dobila povoljnu ocjenu. Strogi
znanstveni duh Jacoba Grimma smatrao je da sakupljeno blago treba
prenijeti tono onako kako je kazivano. Ali ta tonost u jeziku,
izriaju, atmosferi bijae pomalo gruba, sirova i nametljiva gradskim
stanovnicima. Tek poto ih je Wilhelmovo pero prilagodilo,
osuvremenilo i odjenulo u svileno ruho u Malom izdanju iz
1825, one su poele svoj pohod u svijet.
Iako su braa radila zajedno (i veinu svoga vijeka ivjela
zajedno), bijahu u znaaju i temperamentu posve razliita. Jacob
bijae znanstvenik, Wilhelm pjesnik; Jacob izotren kritik, Wilhelm
istanan poetski duh; Jacob istraitelj, Wilhelm majstor tkalac na
knjievnom razboju; Jacob odluan, vrst, izdrljiv, a Wilhelm blag
i boleljiv; Jacob est putnik (ak i u diplomatskom poslu), Wilhelm
sjedilac, okrenut svojoj obitelji i svojim prijateljima. Ta se
233
razliitost znaaja ogledala i u njihovu poslu, ali kad su zajedno

radili, ne bi se moglo rei gdje prestaje rad jednoga brata, a gdje
poinje rad drugoga.
Ipak je Jacob ostao neenja, a blagi se bratac Wilhelm oenio
(1825, kad mu bijae trideset i deveta). Oni su i dalje zajedno
stanovali. Wilhelmova ena Dorothea Wild, odmila zvana Drtchen
(Dorica), uravnoteena, ozbiljna i obrazovana, pruila im je obojici
ugodan i udoban dom, s ozrajem mira, sklada i prijateljstva. U
takvoj su racionalnoj, emocionalnoj i radnoj atmosferi rasla i
Wilhelmova djeca: Herman, Rudolf i Augusta. (Braa su za ivota
doekala i knjievne uspjehe Wilhelmova sina Hermana, koji
postaje uvaen povjesniar umjetnosti i knjievnosti i profesor na
Berlinskom sveuilitu.)
Braa Grimm umrla su u Berlinu: Wilhelm 1859, Jacob 1863.
Njihove su bajke i prie preskoile vrijeme i prostor: dopale su u sve
kutke svijeta, a objavljuju se i itaju neprestano. (Po jednoj statistici
UNESCO-a, uz Bibliju, najitanije su tivo na svijetu.) I ova pria o
brai Grimm zaista se moe zavriti kao i mnoge prie i bajke to su
ih zapisali: Ako nisu umrli, onda jo i danas ive... ive u svojim
bajkama i priama. A njihove bajke i prie ive u srcima djece, i
srca odraslih podsjeaju na matovite sne djetinjstva.
Blaga Aviani
234
Vaniji podaci iz ivota i rada brae Grimm

1785 roen Jacob 4. sijenja
1786 roen Wilhelm 24. veljae
1791 obitelj Grimm preselila se iz Hanaua u Steinau
1796 umire otac
1798 braa odlaze na gimnaziju u Kassel (to su vii
razredi)
1802 Jacob dolazi na sveuilite u Marburg
1803 Wilhelm za njim
1805 Jacob prvi put u Parizu (majka iz Steinaua prelazi u
Kassel)
1806 Jacob tajnik kod hessenskoga Ratnog kolegija,
Wilhelm zavrava studij; braa poinju skupljati sage
i bajke
1807 Napoleon stvara kraljevinu Vestfaliju; Jacob odlazi
sa svog poloaja
1808 Jacob u Kasselu knjiniar u kralja Jrmea; umire i
majka
1809 Jacob auditor u Dravnom vijeu
1811 prve knjige; Jacob: O staronjemakim majstorima
pjevaima, Wilhelm prevodi starodanske junake
pjesme, balade i bajke
1812 zajedniki prvi svezak bajki
1813 Jacob tajnik hessenskog izaslanstva, jer je
uspostavljena izborna kneevina Hessen i jer se
izborni knez vratio u Kassel
1814 Jacob diplomat u Parizu i Beu; Wilhelm knjiniartajnik u Kasselu
1815 zajedniki: drugi svezak bajki
1816 i Jacob knjiniar u Kasselu; zajedniki: Njemake
sage, prvi dio
1818 zajedno: Njemake sage, drugi dio
1819 Jacob: Njemaka gramatika, prvi dio; braa
dobivaju poasni doktorat sveuilita u Marburgu
1825 Wilhelm se eni Dorotheom Wild
1828 Jacob: Njemake pravne starine; Jacob poasni
doktor sveuilita u Berlinu
235
Pria o prevoditelju
Josip Tabak stari je Sarajlija, sa Skenderije: to je ulica na obali
Miljacke i gradska etvrt, nazvana tako po lijepoj Skenderpainoj
damiji to se ondje uzdizala: sruie je, nju i mekteb do nje, i na
zapad itavu jednu ulicu austrijskih zgrada u secesiji, i divnu jednu
golemu aginsku kuu koja je, kao muslimanski dom, etnografski
vrijedila vie nego ono to pokazuju u muzeju. Ponekad jo nou
sanja njezine trijemove i galerije (kamerije) pokrivene ilimima,
natkrivenu sofu gdje se klanjalo (u molitvi), divanilo i kavenisalo,
njezine avlije i esme, imir i modre perunike, i njezinih jedanaest
odaja, svaku drukiju, s divnim i bogatim turskim posobljem... Sve
sravnie sa zemljom, da bi ondje sagradili nakaznu cementnu
gromadu to je s ponosom nazivaju Centar Skenderija.
U nekadanjoj aginskoj kui proveo je Tabak gotovo vie svoga
djetinjstva negoli u svojoj neuglednoj i jadnoj (koja je, Bogu hvala,
takoer sruena). Drugovi su mu aginska djeca, njih estero.
Zulejha-hanuma Potogija-Krljakovi svakoga bogovetnog dana
doekuje rodbinu i svojtu, kne i prje. Tabak slua lijepi, bogati i
slikoviti onaj govor, jo ikavski, s aoristima, imperfektima i sa svom
patinom starine: cvitje, bratja, grozdje...
Kad se rodio, nije ni ugledao svjetlo dana, jer bijae mrkla
zimska no pred svitanje: vidio je samo oskudnu svjetlost petrolejke
to je aila, svjetlmrcala i, pokraj njegove vike to ve
najavljivae bunu, starinsku kuu punila smradom. Bilo je to 1912,
dvije godine i maliak prije nego to u tome istom Sarajevu ubie
Ferdinanda. ao mu je, veli, to revolucionari nisu malko priekali,
da i on, budui radoznali novinar, stigne vidjeti to se zapravo zbilo.
Sliku mu nije doaralo sve ono to je poslije o dogaajima itao
nego istom film Sarajlije Fadila Hadia.
U koli je lo ak, do zla boga lo. U nioj gimnaziji (to je
Druga realka, na obali Miljacke) jo nekako gura, jer je politiar
Stjepan Radi, u ono doba ministar prosvjete, ukinuo malu maturu
(kamo sree da je i veliku!) i jer se Tabak nada da e potom na
Pomorsku akademiju u Dubrovnik: eli da bude oficir na brodu,
glavom mu se mota plovidba u Rio, u Bombaj i Singapur, u Lagos i
Jokohamu...
236
Brodovi, da, divna stvar,

plove u daleki Rio,
u neznani kraj mi mio,
a u Rio ja bih htio
prije nego budem star...
eli i matoviti pripovjeda Kipling i dodaje:
Kad u Lagos doi kani,
Penang puta on po strani,
ne smeta ga vjetar, bura,
plovili do Singapura...
Varljiva se srea naas nasmijeila momiu: vodi ga otac u
Dubrovnik. Ali gle prevrtljive Fortune: nema nita od upisa na
eljenu kolu, nego stari opet za svoju gostionicu nabavlja uvenu
Kolievu zlatnu kapljicu. eznutljivo momi gleda u proelje
zgrade na Pilama, odakle vidi i bokun mora; izvaljuje oi u njezina
vrata i prozore, i zamamni onaj natpis. Ali sve uzalud, roditelji ni da
uju o kakvoj plovidbi: nee njihov sin biti svjetski potuka, ta
mogao bi se jo i utopiti. Treba da nastavi kolu u Sarajevu, a potom
ravno na eskportnu akademiju, a to e rei na ekonomski fakultet.
Tvrda im je elja da sinak bude prokurist u Slavenskoj banci (koja
je, uostalom, neslavno propala). Rije prokurist izgovaraju
roditelji s veim potovanjem negoli kad u usta uzimaju Sveto
Trojstvo. I sinku zauvijek zagoruju ivot.
U vioj koli sin pokazuje takav otpor prema roditeljima i
veini nastavnih predmeta da u polugou donosi kui aku knjiicu
sa pet-est, ponekad i sedam jedinica (kolaca). Kitite se u
gotskom stilu, kazuje mu jedan zlatan profesor, Jahiel Finci,
unosei mu iz kemije svoju jedinicu u dnevnik, pokraj drugih koje
se ondje redaju. A privatno mu pomae u engleskome i
panjolskom, koji nisu nastavni predmeti. (Ah, toga dragog i blagog
ovjeka ubie ustaki razbojnici. Zato? U ime ega?)
Nie Tabak jedinice. Dobre ocjene ima samo iz povijesti,
zemljopisa i ivih jezika: dobre ali ne i vrlo dobre. Polugoe je
padalo poetkom veljae: tada je znala okrenuti jugovina. Tako i
sada, u dane kada se snijeg poinje otapati, Tabaku kimom prolaze
hladni srsi: neugodno sjeanje. Uslovni refleksi, rekao bi Pavlov. A
237
kad bi proljee granulo, bjeao je iz kole, markirao. (I danas, u

cik proljea, zasvrbe ga tabani, i on odlazi u svijet, najradije u
Grku, Dalmaciju i panjolsku.) to se vie blii kraj kolske
godine, on se sve vie laa kolske knjige, da ispravi puste jedinice i
da ne mora ponavljati razred: brzo ui, prianja na posao kao kroja
uoi Uskrsa, kako veli Cervantes. Ali bi mu slabo pomoglo to
zakanjelo uenje na brzinu da profesori nisu uviavni: gledaju mu
kroz prste, proputaju ga, uzimaju u obzir njegovu sklonost
jezicima.
Ipak, svako mu je ljeto zagoreno, jer mora na popravni ispit iz
ponekog predmeta, najee iz dvaju. I na maturi, koju ponavlja,
ima popravni iz dvaju predmeta, a ponavlja je zato to su ga s prve
odstranili jer je ispalo da je nekakvu pismenu zadau napisao u
antidravnom stilu. Uope, ti popravni ispiti njegova su mora
itava ivota. I u braku valja mu na popravni, eniti se i drugi put,
jer u prvom pokuaju propada. Na popravne ispite bacaju ga i u
zatvore, ne bi li ispravio svoje krivo politiko miljenje. Na
popravni mora i na odsluenju vojnog roka, u koli za rezervne pje.
oficire u Novom Sadu. Ne mari ni za jedan od dvadesetak vojnih
nastavnih predmeta to ih kraljevski oficiri, predavai, ponosno
nazivaju vojnom doktrinom. (Kasnije je izbliza, sudjelujui i sam
kao kraljevski oficir u ratu protiv Nijemaca, vidio kakva je to
doktrina bila: raspala se u tjedan dana. A poslije se partizani, bez te
doktrine, i slabo naoruani, nose s neprijateljskom golemom silom,
odolijevaju i konano upadaa izgone iz zemlje.) Ostaje na
popravnom iz dva predmeta, jer je previe itao Wildea, BlascaIbaneza i pjesnika Radu Drainca. Knjievnik ime Vueti, iz
Velaluke, nekako prolazi bez popravnog, premda ita parike i
beogradske nadrealiste. Na popravnom je i knjievnik Eli Finci, iz
Sarajeva, koji ita Lenjina i mudro ga skriva pod slamaricu sobnoga
starjeine, kraljevskog podnarednika, jer tu prilikom smotre ne
zaviruju. Ne moe popravni biti bez pravnika Jove Cvjetkovia iz
Kistanja, koji ita Stevensona, Rimbauda i neke talijanske pjesnike,
moderne u ono doba. (Toga naitanog i plemenitog Jovu, dobriinu,
humorista i pacifista koji ne bi ni mrava zgazio, ubie poslije ustaki
fanatici i krvoloci. Zato? U ime ega?)
Ne haje Tabak ni za kakvu kolu otkad mu je izmakla
pomorska, ali ui jezike na sve strane, ak i pod klupom u razredu
(dok drugi ispod klupe itaju krimie). I guta europsku knjievnost,
238
veinom u originalu. Biblioteke javne i privatne dobro su

opskrbljene, napose knjinica srpskoga kulturnog drutva
Prosvjeta ima svata. Tu dugo brsti jednu debelu antologiju
panjolske poezije, a inae panjolske knjige posuuje u prosvjetne
radnice Laure Papo i profesora i knjievnika Kalmija Baruha, koji
dri i teajeve iz panjolskog jezika. (Toga znalca i humanista
odvukli su u logor u Bergen-Belsen. Britanci su u travnju 1945.
oslobodili logor, ali kasno za Baruha: od iscrpljenosti umro je koji
dan nakon osloboenja. Sarajevska Svjetlost objavila mu je
pedesetih godina eseje i lanke iz panjolske knjievnosti, a Tabak
im napisao dulji predgovor.) Egzotine knjige, do kojih je teko
doi, dobiva od profesora Rikarda Kuzmia, uvenog jezikoslovca,
od koga je najvie nauio (i ijoj uspomeni posveuje kasnije svoj
prijevod Daudetovih Pisama iz mog mlina). Odlazi i na nastavu
hebrejskog jezika to je dre profesori Segal i abetaj, dvije godine
polazi eku dopunsku gimnaziju (jezik, knjievnost, povijest,
zemljopis to je priprema za studij u Pragu), ui talijanski kod
profesora Mitrovia i Crespija, a stie itati i literaturu en ladino: to
je vjerska i svjetovna knjievnost Sefarda s podruja bive turske
carevine, sastavljana na starom, poneto bastardnom panjolskom
jeziku, a pisana u hebrejskom kurzivnom pismu, tzv. rai. (Kasnije i
sam na tome jeziku i tim pismom pie lanke u sefardskom
dnevniku Accion u Solunu, gdje skuplja sefardske narodne
umotvorine.)
Najposlije na svoju ruku, uskos roditeljima, odlazi na studij
urnalistike u Prag, vlakom, kad ve nije uspio da na brodu zaplovi
u Singapur. Poinje studij upravo kad ga zavrava novinar Franc
Pavei sa Suaka. Tek to je, s pomou bojom i na jedvite jade,
prigurao studij kraju (ta Visoka kola trajala je samo dvije godine
i nije imala rang fakulteta), ve za nekom balerinom odlazi u
Madrid. Ondje piskara po novinama o ugnjetavanju Kurda (kojima
je Wilson obeao slobodu i dravu), o genocidu nad Armencima u
Turskoj, o tlaenju Makedonaca u Grkoj i Albanaca i Makedonaca
u kraljevskoj Jugoslaviji sve pod izmiljenim imenima, da ga ne
dohvati kraljevska policija (ali ga je ipak dohvatila). Ne zaboravlja
ni albanskoga kralja Zogua i njegovu idilu s maarskom groficom
Aponyi, premda Albanije ni vidio nije. Usput slua predavanja iz
stare panjolske knjievnosti.
Kad se raspala njegova idila, eto ga u Parizu, Londonu i Beu.
239
Svuda pomalo slua predavanja koja ga zanimaju. Ne hvata nikakve

diplome, ne kani na dravne jasle, vjeruje da e uvijek biti slobodan
i ivjeti od svog znanja i pera. Tako je i bilo. Dokraja.
Novinariti na jednome mjestu zapravo zapoinje u Sarajevu,
nastavlja u Beogradu da zavri u Zagrebu i prijee na knjievnost i
prevoenje.
U Jugoslavenskom listu u Sarajevu nitko ga ne pita za
novinarsku diplomu, nego mu urednici ermak i Sykora, oba esi,
daju reportane zadatke, da vide je li uope pismen. Kad premui taj
ispit, alju ga kojekamo, zapoljuju kojeim, jer Tabak je pomonik
pomonikova pomonika. Kad u listu, nakon svega i svaega, poto
se ve potegla i neman iz kotskog jezera Lochnessa, i neizbjeni
val vruine u Americi, ostane jo neispunjen pedalj prostora u
jednome stupcu, Tabaku je dunost da pronae ulicu gdje se
eherlije ili graani tue na rupe i slabu rasvjetu. A njemu to,
hvala Bogu, nije nimalo teko: takvih ulica ima u Sarajevu na sve
strane. Naelnik Hadiomerovi tjera politiku, brine se samo za
centar i za svoju ulicu, nema asfalta ak ni obala kojom prolazi
tramvaj i koja nosi ime jednoga slavnog vojvode. Tabak nikamo i ne
odlazi, nego nasumce upre prstom u neku toku na planu grada, na
karti to visi na zidu u redakciji. I pronalazi Jigitpainu ikmu i kiti
svoje. Kad gradski oci proitaju albu, sutradan odrede da se u
ikmi istresu kola pijeska ili ljunka, i sve je u najboljem redu.
Brzo Tabak ondje zavrava karijeru. Politiar Mehmed Spaho
doi e iz Beograda da u Sarajevu na velikom politikom zboru
(danas je to miting) odri govor u nedjelju. Prenijeti govor u novine
nije teko. Presbiro iz Beograda alje govor novinama unaprijed,
novinar treba da samo ode na zbor i da u gotov tekst unese one
manje izmjene to nastanu. Kako je nedjelja, mala redakcija nije na
okupu. Dunost pada na najmlaega, posao je lak. Vru je dan, pa bi
i Tabak na kupanje, jer takvi govori znaju trajati i po dva sata i vie.
(Danas Fidel Castro govori i pet sati u komadu.) Veli Tabak u
sebi: Ma to bih ja sluao toga feudalnog mulca: govor ionako
imam, malko u ga iskititi. I kiti, malko mijenja i tu i tamo u
zagradama umee: Odobravanje,Buran pljesak i sve na tu
priliku, a ne zaboravlja ni usklinike, dakako. I odnosi tekst u
tiskaru, a onda mirne due lokalnim vlakom odlazi na Ilidu, na
kupanje. U tiskari je deurni novinar Werle, ali ni on, kao ni Tabak,
ne zna da govor nije ni odran i da Spaho nije ni stigao u Sarajevo:
240
zapeo mu negdje vlak. (Ni danas nam vlakovi ne valjaju, a moete

zamisliti kako je bilo prije.) Savjesni direktor ino Straii navraa
se u redakciju i u tiskaru: ne nalazi Tabaka, ali nalazi govor.
Hvata se za glavu, spreava bruku, a ujutro greniku prstom, bez
ijedne rijei, pokazuje vrata.
Uozbiljio se Tabak, dalje savjesno radi za beogradsku
Politiku, pie niz lanaka sa suenja agrarnim aferaima, sjedi u
novinarskoj loi s uvaenim novinarom i knjievnikom Jovanom
Palavestrom, prelazi u Beograd, glavni urednik Dobrivoje Kuzmi
vrlo mu je sklon, ali Tabaka opet svrbe tabani, nada se da e prije u
svijet preko iseljenikog odsjeka u Ministarstvu socijalne politike,
gdje je potreban prevoditelj za portugalski i panjolski. S te daske
odskae, ali samo do Zagreba: u Iseljenikom komesarijatu u
Palmotievoj prevodi svata, ponajvie iseljenike dokumente i
ostavinske rasprave (portugalski, panjolski, francuski, engleski,
holandski, njemaki). Ujedno je i sudski tuma za panjolski. I dalje
surauje u novinama i asopisima, sad i knjievno. Za
Jugoslavenski Lloyd u Zagrebu pie niz lanaka o iseljenitvu, ali
kako dodiruje i nepoeljne teme, napose ono kad su u Prvoj
hrvatskoj tedionici propale milijarde iseljenikog novca, mora
prijei na drugo. U grko-talijanskoj knjievnoj smotri Olimpo,
koja nosi podnaslov Rivista di cultura mediterranea a izlazi na
grkom, talijanskom i francuskom jeziku, pie na talijanskom podug
lanak o knjievnosti u Jugoslaviji, ali urednik, talijanski knjievnik
Ezio Volture, skrauje, mijenja, saima svojim rijeima, a da
nevolja bude vea, nebrigom slagara ispadaju dva odlomka: jedan o
Matou, drugi o Andriu. Takva srea esto prati Tabaka, ak i
danas. (Samo su mu dva lanka objavljena kako ih je dao: jedan u
Narodnom listu, drugi na Radio-Zagrebu, oba zahvaljujui
knjievniku edi Prici.)
Poetkom 1939. opet odlazi u Pariz, opet e samo novinariti.
Pomae da se iz logora u Perpignanu izvue jedan panjolski borac,
eh, obolio od tifusa. Lijee ga u jednoj parikoj bolnici kao
Jugoslavena Tabaka: ovaj mu je dao svoj paso, s kojim je eh, to
jest eki idov, otplovio u Meksiko. Zauzimanjem Nikole Jeria,
iseljenikog izaslanika pri jugoslavenskom poslanstvu, Tabak,
kazavi da je izgubio paso, dobiva passavant i vraa se u Zagreb.
Nitko nita nije pitao. Namjeta se kao novinar i prevoditelj u
novinskoj agenciji Avali (ta bijae ono to je danas Tanjug). Tu
241
ostaje do rata, odlazi u rat, vraa se promijenila se vlast,

promijenilo se agenciji ime u Croatia. Tu ga ne diraju sve do kraja
1941, a onda ga zatvaraju. Gubi oficirski in, jer ne polae zakletvu
Paveliu, gubi zvanje sudskog tumaa jer ne podastire dokaze o
svestranoj pouzdanosti, a kako odbija da popuni i potpie formular
o pristupanju ustakom pokretu, policijski ga (sreom, kao anglofila)
protjeruju u Osijek i ondje konfiniraju. Ve ljeti 1942. oslobaaju ga
konfinacije, jer je u Novinskom odsjeku potreban prevoditelj
lanaka iz vedskih novina. Tako dneviari do kraja rata. Uhapen je
jo samo jednom, 1943, i tom mu prilikom odvoze iz stana sve
rukopise i sve hebrejske knjige, usput i sve arapske i amharske, jer
ne razlikuju jedne kuke od drugih. Ne ali Tabak ni za im, ali ali
za najveim blagom to mu ga ugrabie: oko pet stotina rukom
pisanih strana sefardskoga narodnog blaga to ga je sakupio u Bosni,
Srbiji, Makedoniji i Grkoj. Nikad to ne moe oprostiti ustakim
policajcima Vaku, Kalemberu i Rukavini.
Nakon rata, a i novog zatvora, radi kao urednik za
zapadnoeuropsku knjievnost u nakladi Novo pokoljenje (poslije
Mladost) u Zagrebu, gdje ostaje do 1957. Otad je samostalni
knjievnik i prevoditelj (sada u mirovini). Opet je sluao predavanja,
ovaj put u Zagrebu, samo ono to ga zanima, krebovu njemaku
sintaksu i kod Torbarine staru englesku knjievnost. Na
komparativnu gramatiku germanskih jezika ne nailazi, ali ima sreu
da slua divna predavanja iz latinske gramatike to ih dri skroman
znalac (znalci su uvijek skromni) profesor Milivoj Sironi.
Predavanja zainja zanimljivim primjerima i priicama iz grke i
latinske knjievnosti, i Tabak ga slua otvorenih usta. Kod njega i
polae usmeni i pismeni ispit i, gle uda, dobiva peticu. Jedinu u
svome ivotu!
Tabaku je vraen oficirski in, jer nije sluio u okupatorskoj
vojsci ni u kvinslinkim jedinicama. Jo je i promaknut ili
unaprijeen, kako se to kae u vojsci. Ali on ne mari ni za kakav
in, kao to nije mario ni za diplome i kao to ne mari da sabere
svoje eseje i lanke o iberskoj i skandinavskoj knjievnosti, kritike,
lanke o jeziku i prevoenju, i poneku priu. Nema toga mnogo,
svega tri-etiri sveska. Sve je razbacano po raznim asopisima,
almanasima i novinama, jo od trideset i neke godine s izuzetkom
ratnih godina, kada nije htio da napie ni retka, jer bijae antifaist,
organiziran u NOP-u. Ne mari ni za strana odlija, diplome i
242
nagrade to ih je dobio za prevoenje stranih klasika. Poplava od

naih domaih nagrada nije ga zapljusnula; u nas za prevoditelje ne
mare ni oni to su svu svoju mudrost poksali iz prijevoda, jer
stranih jezika ne znaju.
Blaga Aviani, Zagreb,1988
243
Prevoditeljeva biljeka
Grenik sam prevoditelj ovih pria, roen u Sarajevu, godine
1912, gdje sam i ostao do mature i jo malko, zatim etiri godine
lutao kojekuda, uio i studirao, gladovao i zebao, i radio kojekakve
poslove, i najposlije se skrasio u Zagrebu 1935, dakle prije ezdeset
godina.
A zato sam grenik? Zato to sam, vele recenzenti koji su
ocjenjivali ovaj mi posao, sa njih odagnao s ovih pria, a ne s
naih recenzenata (Boe dragi, sve ovjek mora objasniti) odagnao i
maknuo i posljednji tuinski dah i trag i pretvorio ih (ove prie) u
tivo tono jezikom djeluje ne kao prijevod s tuintine, nego se
doima kao izvorno tivo to je poteklo ispod pera kakva davnog nam
domaeg pisca.
Ukratko, neki su mi takvo prevoenje hvalili (meu njima i
jedan ueni germanist koji zna i hrvatski), a drugi mi ga kudili i u
grijehe upisivali (rekoe, treba da se u prijevodu osjeti i dah i duh
sredine iz koje izvornik dolazi). Priznajem, ne bi nikako valjalo kad
bismo, primjerice, nemarna Brazilca ili hladna Skandinavca koji
unitava susjedov vrt prikazali kao Bosanca to po tuoj imovini
gazi kao da je to Alajbegova slama. Ne, nikako! Ni Alajbeg ni
njegova slama ne ide ni u Brazil ni u Skandinaviju! Sve ako, na
priliku, koji turcizam i moe proi u islamskoj Andaluziji, nikako
mu nije mjesto u gotskoj panjolskoj.
S druge strane, znamo (da ba ne kaemo zna se), prijevod
treba da bude pouzdan, dakle toan, ali bogme i tean, a nikako
mucav (kao to su mucave novinske konferencije gdjekojih naih
politiara): ne valja da zapinjemo itajui ga, ne smije biti pisan
nikakvim balkanskim esperantom, kao to je u nas esto bivalo, a
i danas gdjegod sveer biva (primjerice u jednoj divljoj nakladi to
se vezuje uza slavno nam povijesno ime). Potreban je i oprez i mjera
odgovorno, savjesno prevoenje nije lako, nije to posao koji se
moe prebijati preko koljena.
Uostalom, o robovanju i veliini prevoditeljskog poziva
mnogi su u svijetu pisali i svejednako piu, ueni teoretiari
prevoenja sve vie razvijaju teoriju prevoenja, zapravo teoriju o
prevoenju, ona je danas dio ope lingvistike i predmet je studija na
visokim kolama. Teoretiari su uglavnom suglasni u bitnome, ali
244
nisu sloni u pokojim pojedinostima. Dok se u svemu usklade i sve

na istac izvedu (hoe li ikad?) valja nam prevoditi tako da,
barem djeci, dajemo razumljivo i zabavno tivo, na kojemu e nai
malii ujedno uiti dobar i pravilan hrvatski jezik, jer onaj koji
svakodnevice sluaju s katedrale duha, to jest s televizije, zaista je
alostan. S prijevodom isto je kao i s izvornim pisanjem. Kad su
Maksima Gorkog pitali kako treba pisati za djecu, odgovorio je:
Kao za odrasle i jo bolje.
Prevoenje, priznajem, nisam uio ni na kojem fakultetu nego
u goloj praksi i itajui djela istaknutih teoretiara anglosaskih,
ruskih, ekih, njemakih, francuskih i panjolskih. Ali jesam uio
nekoje jezike romanske i germanske, i neto urnalistike, a svega
svog vijeka hrvatski i latinski, panjolski i njemaki ne marei za
diplome i ne lovei ih: nikad mi u ivotu i nisu trebale. (Velim: i
nisu, a nipoto ni nisu, kao to nas naopako pouava jedan
nametljivi i razmetljivi jezikoslovac koji je kanda preuio hrvatski
te nam uz kakav mrav jezini savjet zna istresti sve po dvije i tri
debele gramatike pogreke to mu se, kao Sanchu poslovice,
upravo otimaju koja e prije izletjeti iz usta,)
Uio sam sveg ivota, a vrlo malo nauio: i dan-danas muim
se i ne izlazim nakraj ni s roenim jezikom hrvatskim, uvijek sam u
kakvoj sumnji i neprestano listam jezina pomagala. Grad moje
mladosti, Sarajevo, podario mi je djetinjstvo puno babilonskih
zvukova: zarana sam sluao grki i hebrejski, arapski i turski,
armenski i perzijski, albanski i makedonski, talijanski i panjolski,
njemaki, eki i maarski. Ne treba izostaviti ni ruski, u
sarajevskom je babilonu, kao i drugdje po svijetu, bilo ruskih
emigranata, i ne bijahu svi bjelogardijci, bilo je i liberala i drugih.
(Tim nesretnim ljudima to se rasprili po svem svijetu i donijeli
svoju kulturu i stvorili itavu jednu knjievnost, boljevik se Krlea,
nemoan da osjeti njihovu tragediju, znao samo narugati.)
Sluao sam, velim, svata, ali ne znai da sam i togod nauio.
Ako i jesam, to je irina bez dubine. No, nije bitno. Bitno je to je
sarajevski babilon bio uzor suivota, tolerancije i multikulture. I sve
je to odjednom uniteno. Zato? U ime ega?
Da sasvim ne zastranim! U koli sam bio nemaran, nemiran,
nediscipliniran, s mislima uvijek negdje drugdje: lutaju nesretnice
kojekuda i kojekamo, nikad ih na pravome mjestu. Takav sam ostao
i u ivotu: plovio sam protiv struje, vozio mimo sve
245
cestoredarstvene propise, i nisam imao dlake ni na jeziku ni na peru.

Bio sam u zatvoru u svim reimima. U minulome osuen sam, zbog
verbalnog delikta, to jest zbog propagande protiv drutvenog
ureenja, na tri godine strogog zatvora s prisilnim radom i na
gubitak graanskih prava. Sjedio sam u zloglasnoj Kuli u Staroj
Gradiki. ivio sam bez namjetenja tridesetak godina, a putovnice
nisam imao etvrt stoljea! (Dobio sam je istom u ljeto 1970.)
Jezici su mi pomogli da kako-tako preivim i da poivim
prilino neovisno. Popravio sam i preradio kakve tri stotine tuih
knjiga. I nisam u njima bio pravopisar to razmjeta zareze, nego
sam provodio hrvatski jezik i duboko orao. (Jedan na knjievnik,
komu priguduje i jedan jezikoslovac, veli: vrio oranje. Hja, to
emo!) Dao sam sedamdesetak prijevoda iz svjetske knjievnosti
(svakako ih ima vie od ezdeset, nisam ih brojio, popisivao ih je
urednik prof. Branko Matan). Imam i vlastitog teksta za dva-tri
sveska, moda i etiri, sve je raspreno po almanasima, asopisima i
novinama, a sastoji se od polemika, kritika, eseja, lanaka o jeziku i
prevoenju i od pokoje prie. Kad je moja majka vidjela da ivim od
prevoenja, u udu je kazala: Tko bi se tome nadao od onoga
lijenog Joze!
Nisam vie ni otar ni ujedljiv kao neko ne stoga to bih
bio mudriji, nego sam se naprosto umorio, godine me preklopile. Ali
se svejednako uzbunim kad vidim nemar i nepotovanje prema
hrvatskom jeziku. Mogao bih se tada i potui. Ipak mi se ini da sam
se cio ivot, kao Don Quijote, borio s vjetrenjaama. Sve uzalud,
dakako.
U Zagrebu, na Martinje 1994.
Josip Tabak
246
Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Mirna Goacher i Dubravko Deletis
website: www.josiptabakknjige.org
10/09/2013
247
248

BGBajkeiPrice PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

BGBajkeiPrice PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1

Kad je navrila sedam godina, prometnula se u ljepotu to je sjala

Kad je djevojica ostala u golemoj umi, sama i naputena,

uda. Prinesoe svoje svjetiljice i zajedno osvijetlie Snjeguljicu.

Ogledalce, kai meni:

i kako je bilo. Patuljci je opet opomenue da bude smotrena.

crvena pola bila otrovna.

Mnogo je vremena Snjeguljica tako proleala u lijesu i nije

kraljicom to sada posta,

maeha te probudi oboje djece.

zla maeha, kad vidje da su to Ivica i Marica, izdera se na njih:

Kad je pol dana prevalilo, podijeli Marica kriku kruha s

Vjetri s neba zaigrao,

uiniti kako joj je zapovjedila bezduna vjetica.

vrataca. to li su se radovali braco i seka, kako li su se grlili i

domu i napokon jurnue u kuu te obisnue ocu oko vrata. I on njih,

Djevojka naprosto nije znala to bi te udari u pla. I opet se

odgonetne i znadne kako se zovem, moe zadrati dijete.

Sam ti je avo to rekao! Sam ti je avo to na jezik stavio!

Ako je tako kako veli, doputam ti da ubere matovilca

njima popela k njoj u kulu.

Uveer toga dana kad je odagnala Matovilku arobnica

Zato ne pogleda malko oko sebe? Ti kanda i ne uje kako ptiice

zapne za eir kad se budete vraali, i nju mi donesite.

kljucati: kljuc, kljuc, a za njima sve druge ptiice: kljuc, kljuc i

Ptica joj tada baci zlatno i srebrno ruho i k tome svilene

U vrtu raslo veliko i granato drvo na kojem su visjele prekrasne

cipelica nije pristajala, bila premalena, noni palac ne mogae

vidjet e se varka njena.

krenuli u crkvu, ila im s desne strane maehina starija ki, a s lijeve

uzdu i poprijeko, zavirivati u mnoge odaje i razliite izbe, i

probiju kroz onaj trnjak, ali su zapali u pusto trnje i bijedno

to alosno cikue: cikut-cikut...

najljepeg bisera. Ubravi ga, momak brino s njime krenu

Kad je dolo vrijeme poinku, sestre odoe u postelju, a majka

iscijepati ovo obaljeno stablo da u kuhinji imam usitnjenih drva i

odvukla u vodu. Djevojke su stigle u pravi as; prihvatie ga i

golem, mrk medvjed dogega se iz ume. Patuljak se uplai i skoi, u

tvoju zlatnu loptu.

izbaviti iz studenca nego samo ona, najmlaa kraljevna. Zatim da e

Zaboravila ona sve prijanje opake rijei. Ali dvorkinja

Kad je tako preuze kralj imam ja momia to mi

rasplete kosu prosu se samo zlato, a Konrad gledao, radovao se i

dok ja kosu opet spletem.

da ti majka znade sada,

SEDAM JEDNIM UDARCEM

Mlatnuo je nesmiljeno, pa kad je povukao krpu i poeo brojiti,

rodne trenje, div dohvati kronju drveta na kojem su visjeli rani

vaan i koristan ovjek, nipoto ga ne smijemo pustiti da samo tako

Tako pomisli krojai i u odgovor protisnu:

kojem sam uao, inae bih poput vjeverice morao skakutati s

bojim tih jadnika to stoje vani pred vratima!

TRI BRATA OD ZANATA

etiri potkove te mu udari nove.

Nemoj, stani! povika mu lisica. Nemoj me ustrijeliti,

I tek to se pravo smjestio, lisica udari u trk preko brda i dolina,

leati konjuari, ali ne brini, oni e spavati i hrkati, pa mirno moe

u roku od osam dana. Ako uspije, poklanjam ti ivot i jo ti dajem

Kad je sve lijepo proteklo i kraljevi sa svojim blagom htio

nedostajalo njihovoj srei, u kojoj poivjee do kraja svoga vijeka.

Mati mu, kad je polazio, dala samo priprost kruac to ga je

drugu, a prva za gusku.Valjalo im neprestance za njim cupkati i

ono posjekao neobino stablo zatee ovuljka gdje sjedi na panju, a