Libija

Libija

Zastava

Grb

Himna
Libija, Libija, Libija

Glavni grad

Tripoli

Najvei grad

Tripoli

Slubeni jezik

arapski

Dravni vrh
- Vrsta
- Predsjednik Prijelaznog
nacionalnog vijea
- Predsjednik Vlade

demokratska republika
Nouri Abusahmain
Abdullah al-Thanay (v.

d.)

Neovisnost

10. veljae 1947.

Povrina

16.. po veliini

- ukupno

1 759 540 kmkm2

- % vode

0% %

Stanovnitvo
- ukupno (2010)
- gustoa

BDP (PKM)
- ukupno

105.. po veliini
6 420 000
3,6/km/km2

procjena procjena
2006.
74.97 milijardi $ (67.)

- po stanovniku

12.700 $ (58.)

Valuta

Dinar (dirham)

Pozivni broj

Vremenska zona

Internetski nastavak

218

UTC +2

.ly

Libija (arap. , Lbiy izgovor [], ar. Lbya izgovor [], berberski:
), drava je u
sjevernoj Africi na obaliSredozemnog mora. Granii na istoku s Egiptom, na jugoistoku
sa Sudanom, na jugu s adom i Nigerom, na zapadu s Alirom te na sjeverozapadu s Tunisom.
Do poetka 20. stoljea podruje dananje Libije bilo je pokrajina Osmanskog Carstva.
Godine 1912. Libija je postala talijanskom kolonijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je
poprite estokih pustinjskih borbi, a nakon rata Libiji je dana neovisnost. Otkrie nafte 1959.
potpuno je preobrazilo dotada siromanu zemlju ovisnu o stranoj pomoi. Godine 1969. u vojnom
je udaru vlast preuzela vojna skupina na elu s Moamerom Gadafijemkoji od tada, iako bez
formalnih funkcija, vlada do 2011., kada je nakon ustanka naroda koji je prerastao u rat (Rat u
Libiji 2011.), na kraju i ubijen. Danas je Libija demokratska republika.
S povrinom od skoro 1.800.000 km, Libija je etvrta po veliini drava u Africi, te sedamnaesta
na svijetu. S obzirom na povrinu, Libija ima vrlo mali broj stanovnika, a od ukupno 5,7 milijuna

stanovnika, njih 1,7 ivi u glavnom gradu Tripoliju. Tripolitanija, Cirenaika i Fezan tri su regije na
koje se Libija tradicionalno dijeli.
Zbog visokih prihoda od prodaje nafte, te malog broja stanovnitva ovo je jedna od najbogatijih
drava u Africi. Libija ima najvei indeks ljudskog razvoja u Africi, te takoer i jedan od
najveih BDP-a po stanovniku na afrikom kontinentu. Libija ima teke ekonomske posljedice
zbog revolucije i rata 2011.

Sadraj
[sakrij]

1 Etimologija

2 Povijest
o

2.1 Drevna Libija

2.2 Antika kolonizacija

2.3 Islamsko osvajanje

2.4 Talijanska kolonija

2.5 Nezavisna Libija

2.6 Dravni udar

2.7 Velika Socijalistika Narodna Libijska Arapska Damahirija

2.8 Privremena savjetodavna vlada Libije

3 Zemljopis
o

3.1 Karakteristike

3.2 Upravna podjela

4 Politika
4.1 Meunarodni odnosi

4.1.1 Odnosi s Hrvatskom

4.1.2 Odnosi s Italijom

5 Gospodarstvo

5.1 Promet
6 Stanovnitvo

6.1 Jezici

6.2 Religija

7 Obrazovanje

8 Kultura
o

8.1 Glazba

8.2 Knjievnost

8.3 Gastronomija

9 Reference
o

9.1 Izvori

9.2 Bibliografija
10 Vanjske poveznice

Etimologija[uredi VE

| uredi]

Ime drevnog berberskog plemena Libu (egipatski: r'bw, punski: lby ) u grki jezik je ulo pod
nazivomLibus, nakon ega je u latinskom jeziku dobilo oblik Libyes. Teritorij plemena Libu na
dorskom dijalektu starogrkog nazivao se Libu (na atikom dijalektu teritorij se zvao Lib), to
je kasnije latinizirano kao Libya. Za vrijeme klasine Grke ovaj izraz poprimio je mnogo ire
znaenje, te se poeo odnositi na cijeli kontinent koje se kasnije poeo zvati Afrikom. U ovo
antiko doba, pretpostavljalo se da taj kontinent ini treinu kopnene povrine svijeta, uz Europu i
Aziju.
U Srednjem vijeku, za vrijeme Ibn Halduna, Libu su zvali Lawata.[1]

Povijest[uredi VE

| uredi]

Drevna Libija[uredi VE | uredi]

Poloaj Libije u svijetu poznatom u starogrko vrijeme (rekonstrukcija zemljovida svijeta

prema Hekateju

Arheoloka istraivanja potvruju da su obalno podruje Libije Berberi nastanjivali prije 10.000
godina, a bili su vjeti ratari istoari.[2]
U kasnijim vremenima podruje, ili dijelove teritorija, dananje Libije zauzimale su razne
kulture: Feniani, Kartaani, Grci,Perzijanci, Rimljani, Vandali, Arapi, Turci i Bizantinci.
Iako postoje grke i rimske ruevine u Cireni, Leptis Magni i Sabrati, danas je ostalo vrlo malo
tragova ovih antikih kultura.[3]Poznato je da su postojali kulturni i vjerski kontakti sa drevnim
Egipanima, posebno s podrujem oko delte Nila. Iako su pretpovijesni dokazi nepotpuni, kasniji
dokumenti potvruju ove utjecaje.
Iako i danas u Libiji postoje izdvojena berberska naselja, te ovi narodi i dalje ive u podruju od
atlantske obale Afrike sve dooaze Siva u Egiptu, jnihov broj se znatno smanjio zbog klimatskih
promjena i irenja pustinje. Od zemalja Magreba, najvei broj Berbera ivi u Maroku i Aliru, a
takoer postoji i znatne zajednice u Tunisu i Libiji, iako tone brojke nisu odreene. [4]

Antika kolonizacija[uredi VE | uredi]

Slavoluk rimskog caraSeptimija Severa (146.211.) u Leptis Magni.

Feniani su prvi koji su na podruju dananje Libije osnovali svoje trgovake postaje. Trgovci
izTira (u dananjem Libanonu) uspostavili su trgovake odnose s lokalnim berberskim
plemenima, a ujedno su uspostavili i sporazume kojima su osigurali suradnju plemena za
iskoritavanje sirovina.[5][6] Do 5. stoljea pr. Kr. razvila se najznaajnija fenika kolonijaKartaga,
koja je svoj utjecaj proirilo po veem dijelu Sjeverne Afrike. Punska naselja i utjecaj postojali su i
na obalnom podruju dananje Libije, a ukljuivali su gradove Oea (Tripoli), Libdah (Leptis
Magna) i Sabratha. Ovo podruje kasnije je dobilo grki naziv Tripolis (tri grada), a dananji
glavni grad Libije svoje ime dobiva iz ovog izraza.
Grci istonu Libiju osvajaju kada je, prema legendi, iseljenike s napuenog otoka Tire proronica
sa Delfa uputila da pronau novi dom u sjevernoj Africi. Godine 630. pr. Kr. Grci osnivaju
grad Cirenu.[7] U iduih dva stoljea osnivaju se jo etiri vana grka grada u ovom podruju: :
Barka (Al Mard), Euhesperides (Bengazi), Tauheira (Tukrah) i Apolonija, cirenska luka. Zajedno
s Cirenom, ovi gradovi znani su kao Pentapolis (pet gradova).
Rimljani su ujedinili sve tri libijske regije. Tripolitanija i Cirenaika postale su razvijene rimske
provincije i takvima ostale iduih est stoljea.[8] Ruevine iz rimskog razdoblja, kao one u Leptis
Magni, svjedoe o razvijenosti ovog kraja u vrijeme rimske vlasti. U ovo vrijeme gradovi su uivali
u urbanom ivotu Rimskog Carstva. Brojni umjetnici i trgovci iz cijelog carstva doli su ovamo
ivjeti i djelovati, ali su gradovi Tripolitanije zadrali svoj punski kulturni karakter, dok je u
Cirenaiki prevladavala grka kultura.

Islamsko osvajanje[uredi VE | uredi]

Prikaz ene iz Tripolija u 16. stoljeu, za vrijeme osmanske vlasti u Libiji

Zbog slabe bizantske obrane, Arapi su lako osvojili Pentapolis. Od tuda je dalje osvajanje
vodio Ukba ibn Nafi koji je bez otpora zauzeo Fezan. Godine 647., vojska od 40.000 Arapa
prodrla je dublje u zapadnu Libiju, te zauzela Tripoli koji je dotad bio pod kontrolom Bizanta. Libija
je u potpunosti osvojena 655., te pripojena Omejidskom kalifatu. Godine 750., Abasidi svrgavaju
Omejide s vlasti i premjetaju sjedite u Bagdad. Emiri i dalje zadravaju vlast na libijskoj obali.
Godine 800., kalifa Harun er-Raid imenuje Ibrahima ibn al-Aglaba na mjesto
namjesnika. Aglabidi su u Africi imali znatnu autonomiju od bagdadskog kalife, iako je on zadrao
duhovni autoritet. Aglabidi su u Libiji izvrili niz reformi, popravili rimske sustave navodnjavanja,
te uveli red i prosperitet u tom podruju. Krajem 9. stoljea, sunitske Aglabide
napadaju ijitski ismailiti, te svog vou postavljaju kao imama Magreba.
ijitski Fatimidi 972. dolaze na vlast u Egiptu, te u Kairu osnivaju svoj kalifat. U njihovo vrijeme s
Arapskog poluotoka u Libiju se doseljavaju arapska plemena koja istjerivaju lokalne Berbere, te
vre arabizaciju tog podruja. Godine 1146., Tripoli napadaju Normanisa Sicilije. Almohadi 1158.
dolaze u Tripoli iz Maroka, te tamo uspostavljaju svoju vlast. Almohadski emir Muhamad bin Abu
Hafs vladao je Libijom od 1207. do 1221., te uspostavio berbersku dinastiju Hafsida. Hafsidi su
vladali Tripolijem skoro 3. stoljea, te su uspostavili znaajne trgovake i kulturne kontakte sa
Europom. U Fezanu je u 13. stoljeu kralj Danama prisvojio teritorije sve do oaze Al-Dufra.
Iduih stoljea ovim su podrujem vladale razne afrike dinastije i kraljevstva. Poetkom 16.
stoljea libijska je Sahara dola pod vlast marokanskog voe Muhamada al-Fazija.
Turci su zemlju osvojili sredinom 16.-og stoljea, a vilajeti Tripolitanija, Cirenaika i Fezan postali
su dijelovi njihovog carstva. Uz znatnu autonomiju karamanlijske pae vladale su Tripolitanijom
od 1711. do 1835., ali su sve do sredine 18.-og stoljea imale utjecaja i u ostale dvije libijske
pokrajine. U novijoj povijesti ovo su bili prvi obrisi ujedinjene Libije koja e se tek kasnije pojaviti.
Ujedinjenje ovih pokrajina slijedi tek nakon tursko-talijanskog rata 1911.1912. i talijanske
okupacije pod kojom su ove pokrajine pretvorene u kolonije. [9]

Talijanska kolonija[uredi VE | uredi]

Talijanski kralj Viktor Emanuel III. u posjetu Bengaziju.

U razdoblju od 1912. do 1927. podruje Libije bilo je kolonija Kraljevine Italije, poznato pod
nazivom Talijanska Sjeverna Afrika. Kasnije je, u razdoblju od 1927. pa sve do 1934. ovaj teritorij
razdvojen na dvije kolonije zvane Talijanska Cirenaika i Talijanska Tripolitanija, kojom su upravljali
talijanski kolonijalni namjesnici. Talijanski kolonijalizam imao je strahovite posljedice po
stanovnitvo ovih podruja, te je znatan broj Libijaca poginuo u zatvorenikim logorima i borbi za
osloboenje. U ovo kolonijalno vrijeme, u Libiju se doselilo oko 150.000 Talijana, koji su inili oko
petine od ukupnog stanovnitva.[10]
Godine 1934., Italija za svoju koloniju uvodi ime Libija (talijanski: Libia), koje se odnosilo za
skup triju pokrajina ove kolonije. Glavni organizator otpora talijanskoj okupaciji bio je Omar
Muhtar koji je skoro 20 godina vodio pokret otpora, sve dok ga 1931. nisu uhvatile talijanske
snage i objesile. U razdoblju izmeu 1928. i 1932. talijanska vojska je direktno ili indirektno u
logorima pobila polovicu beduinskog stanovnitva kolonije. [11] Emir Cirenaike Idris I. vodio je
libijski otpor talijanskoj okupaciji u razdoblju izmeu dva svjetska rata.
Tijekom Drugog svjetskog rata, u Libiji su se odvile neke od vanih bitaka. U rujnu 1940. Italija je
iz Libije pokrenula napad na Egipat. Ubrzo su iste godine britanske snage pokrenule protunapad
kojim su prislilili talijanske snage na povlaenje u Libiju. Nakon to su izgubili Cirenaiku i veliki dio
vojske, Italija trai pomo od Treeg Reicha. Uz njemaku pomo vraeni su izgubljeni talijanski
teritoriji, te zajednikim snagama njemaka i talijanska vojska napada Egipat. U travnju 1941. u
bitki kod Tobruka poraena je vojska njemakog generala Rommela, a nakon poraza u bitki kod
El Alameina u potpunosti su poraene snage Sila Osovine u Libiji. U veljai 1943., njemake i
talijanske snage bile su prisiljene napustiti Cirenaiku i Tripolitaniju, ime zavrava talijanska
kontrola nad Libijom.
U razdoblju izmeu 1943. i 1951. Cirenaika i Tripolitanija dolaze pod britansku upravu,
dok Fezan potpada pod francusku upravu. Godine 1944., Idris I. vraa se iz egzila iz Kaira, ali
odbija zauzeti mjesto u Cirenaiki sve dok se 1947. nisu uklonili neki elementi strane kontrole.
Prema uvjetima mirovnog sporazuma saSaveznicima 1947., Italija se odrekla svojih pretenzija na
Libiju.[12]

Nezavisna Libija[uredi VE | uredi]

Pukovnik Gadafi zajedno s egipatskim predsjednikom Naserom

Dana 21. studenog 1949., Opa skuptina Ujedinjenih naroda izglasala je rezoluciju o neovisnosti
Libiji prije poetka 1952. godine. U pregovorima sa UN-om, Libiju je predstavljao Idris I. Dana 24.
prosinca 1951., Libija proglaava neovisnost kaoUjedinjena Kraljevina Libija, koja je osmiljena
kao ustavna monarhija pod vodstvom kralja Idrisa.
Godine 1959., otkrivene su ogromne zalihe nafte, to je omoguilo znatan financijski oporavak
zemlje koja je dotad bila meu najsiromanijima na svijetu. Iako su dravne financije prodajom
nafte znatno poboljane, u narodu je poelo rasti nezadovoljstvo zbog zadravanja profiti od
nafte u rukama kralja i ostale libijske elite. Protumonarhijski osjeaji u narodu su jo dodatno
bujali pod utjecajem promjena u ostalim arapskim dravama i pojavom arapskog nacionalizma
diljem Bliskog Istoka i sjeverne Afrike.

Dravni udar[uredi VE | uredi]

Dana 1. rujna 1969., manja skupina vojnih asnika pod vodstvom tad dvadesetsedmogodinjeg
asnika Moamera Gadafijaorganizira dravni udar protiv kralja Idrisa, ime zapoinje Libijska
revolucija.[3] U to vrijeme Idris I. bio je u Turskoj na lijeenju. Njegov neak,
prijestolonasljednik Hasan as-Senusi postaje kralj. asnici koji su sudjelovali u revoluciji nisu
eljeli njega postaviti na elo drave kao kralja. U to vrijeme Gadafi je bio samo satnik u vojsci, a
svi sudionici urote bili su nii asnici. Ipak, ova mala skupina uspjela je zauzeti sjedite libijske
vojske, kao i radijsku postaju sa samo 48 metaka.[13]Hasan as-Senusi maknut je s vlasti i stavljen
u kuni pritvor. Ubrzo su revolucionari ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku.
Gadafi je postao, te do danas ostao Voa Revolucije.[14]

Velika Socijalistika Narodna Libijska Arapska Damahirija [uredi VE | uredi]

2. oujka 1977. na snagu je stupio zakon koji je Libiju pretvorio u socijalistiku arapsku republiku.
Uvedena je nova nacionalna zastava i grb (jedina jednobojna zastava na svijetu, zelene boje; po
nazivu revolucije Gadafija zelena revolucija). Gadafi se povukao s dravnike pozicije, iako je
ostao de facto voa drave. U daljnjem periodu pogorali su se odnosi Libije i SAD-a, zbog
libijske potpore protuizraelskim teroristikim skupinama. Nakon teroristikog napada na berlinsku
diskoteku u travnju 1986., amerike su vojno-zrane snage bombardirale Tripoli i Bengazi. Pri
tome je navodno poginula Gadafijeva pokerka Hana. 21. prosinca 1988. dogodio se bombaki
napad na civilni zrakoplov Boeing 747-121 amerike zrakoplovne kompanije Pan American World
Airways (let 103). Avion je imao rutu London-New York, a napad se dogodio iznad kotske.
kotsko pravosue utvrdilo je kako je za bombaki napad odgovorna dravna libijska teroristika
organizacija. Kod eksplozije aviona, poginulo je svih 259 putnika, zrakoplov je kompletno uniten
i na tlu je zbog pada aviona poginulo jo 11 stanovnika u kotskoj. Ukupno od navedenih rtava
njih su 189 bili dravljani SAD-a, zbog ega se napad i smatrao napadom na SAD Sve do
11.rujna 2001., taj je bombaki napad bio na glasu kao najgori teroristiki napad na SAD-e po
broju rtava. Libija nikada nije priznala napade u dravno ime, ali je platila odtetu u visini 2,46
milijarda amerikih dolara rtvama napada. Naknadno, 2011. Gadafijev je ministar pravosua
Mustafa Abdel Dalil izjavio kako je taj tadanji bombaki napad 1986. i 1988. zapovijedio osobno

Gadafi. Tu izjavu dao je vedskim novinama Expressen u veljai 2011. Uglavnom, nakon tog
napada 1988, 1993. su UN uvele sankcije Libiji, jer Libija nije eljela izruiti dvojicu osumnjienih
libijskih agenata, a i u 2. zaljevskom ratu je Libija bila na irakoj strani. Nakon to je do kraja
otplatila odtetu rtvama bombakog napada iz 1988. te i rtvama jo jednog bombakog napada
na francuski civilni zrakoplov 1989. u kojem je ubijeno 170 osoba, u rujnu 2003. sankcije Libiji
ukinute su u potpunosti. Tome je pridonijelo i to to je libijska vlada pokazala spremnost platiti
odtetu rtvama obitelji napada na berlinsku diskoteku 1986. godine. Takoer, 2000. je Gadafi
utjecao na putanje talaca (sa zapada) koje su drali islamistiki teroristi na Filipinima. Iste
godine Libija je osudila 331 osobu koja je bila ukljuena u napade na inozemne radnike u Libiji, a
koje su smatrali da oduzimaju radna mjesta lokalnom stanovnitvu. Uz sve navedeno, nakon
teroristikog napada na SAD-e, 11. rujna 2001. Libija je bila na strani SAD-a, u smislu kako se
SAD-e imaju pravo braniti protiv terorizma. U prosincu pak 2003. Libija je odustala od oruja za
masovno unitenje te je i 2004. unitila kemijsko oruje te je 10. oujka 2004. potpisala pravo
meunarodnoj organizaciji za atomsku energiju, na kontrolu nuklearnog oruja u Libiji. Nakon
svega navedenog i ukinua svih sankcija, uspostavljeni su 2006. diplomatski odnosi sa SAD-a,
Francuskom i UK. Uz to je i Libija postala partner Italiji u borbi protiv ilegalnih imigranata.
Naravno, za uzvrat Libija nije vie bila pod embargom uvoza oruja.

Privremena savjetodavna vlada Libije[uredi VE | uredi]

Podrobniji lanak o temi: Rat u Libiji
Kao domino efekt su se meutim demonstracije u Tunisu i arapskom svijetu krajem 2010. i
poetkom 2011. proirile i na Libiju. Dolo je do masovnih ali mirnih demonstracija protiv
Gadafijeve diktature koja je trajala desetljeima. No, od 15. veljae 2011. Gadafijeve su vojne
snage ile vojnim snagama protiv vlastitog naroda i u svega nekoliko dana ubijen je znatan broj
civila. Na koncu je situacija eskalirala i u Bengaziju se oformila skupina pobunjenika protiv
Gadafijevog reima. Dio libijske diplomacije im se pridruio. Zbog straha da e civili masovno
stradati, vijee UN-a donijelo je rezoluciju 1973, a koje drugim dravama omoguuje vojnim
djelovanjem tititi civile u Libiji. Od tada NATO-ve snage na kapaljku tite pobunjenike koji su
najvie u i oko grada Misrata na istoku Libije. Jedina prijelazna savjetodavna vlada koju priznaju
libijski pobunjenici trenutno je u Bengaziju. Predsjedatelj prijelazne savjetodavne vlasti je Mustafa
Mohamed Abud al-Delail, a premijer prijelazne savjetodavne vlasti je Mahmud Debril. Gadafi se
jo do danas nije predao. Broj rtava raste iz dana u dan. NATO-ve napade ne podupire itav
svijet, pa tako niti privremenu savjetodavnu vladu u Libiji. Takoer, s druge strane, drave koje
podupiru privremenu libijsku vladu jame, kako one drave koje isto ne podupiru nee imati pravo
na uvoziti i kupovati naftu iz Libije. Drave koje podupiru privremenu savjetodavnu libijsku novu
vladu su: drave lanice EU i drave koje su prekomorski teritorij drava lanica EU, SAD, drave
arapske lige (Egipat, Alir, Bahrein, Dibuti, Irak, Jemen, Jordan, Katar, Komori, Kuvajt, Libanon,
Libija, Maroko, Mauretanija, Oman, Palestina, Saudijska Arabija, Somalija, Sudan, Sirija, Tunis,
Ujedinjeni Arapski Emirati) , zatim Panama, Japan, Australija, Hrvatska i Albanija.

Zemljopis[uredi VE

| uredi]

Topografska karta Libije

S povrinom od 1,759.540 km Libija je 17. po veliini drava na svijetu, te je u usporedbi s
povrinom Hrvatske vea 30-tak puta. Zemlja na sjeveru ima izlaz na Sredozemno more, na

zapadu granii s Tunisom i Alirom, na jugozapadu s Nigerom, na jugu sa adom i Sudanom, te

na istoku s Egiptom.
Zemlja se obino dijeli na tri povijesne regije od kojih Cirenaika ini 51% povrine, Fezan 33%,
a Tripolitanija 16%. Razlike izmeu ovih regija nisu samo zemljopisne i politike, nego i kulturne i
drutvene. Cirenaika je arabizirana prije nego Tripolitanija gdje jo postoje berberski domoroci.
Fezan je pustinjsko zalee u ijim oazama ive veinom pripadnici etnikih manjina. Prije
stjecanja nezavisnosti Libije stanovnici su se veino identificirali prema regijama u kojima su
ivjeli. Godine1969., revolucionarna vlast promijenila je povijesne nazive regija iz Tripolitanije u
Zapadnu Libiju, iz Cirenaike u Istonu Libiju, te iz Fezana u Junu Libiju. Ubrzo su se stari nazivi
poeli ponovno koristiti.

Karakteristike[uredi VE | uredi]
Najznaajnije zemljopisne karakteristike Libije su obala na Sredozemnom moru i pustinja Sahara.
S obalom dugom 1770 kilometara, Libija ima najduu obalu na Sredozemnom moru od svih
afrikih zemalja.[15][16] Dio Sredozemnog mora koji se nalazi sjeverno od Libije esto se
naziva Libijsko more. Sidranski zaljev je najvei zaljev na libijskoj obali koji i ini veliki dio te
obale. Podruje Sirtike uz zaljev oznaava povijesnu granicu izmeu dvije regije ove zemlje.
Prema nekima to podruje oznaava i kulturnu granicu izmeu arapskih zemalja, tj. dijeli ih na
zapadne (Magreb) i istone (Marik). Uz obalu Tripolitanije na podruju dugakom vie od 300
km uz pjeana podruja i lagune nalaze se brojne obalne oaze. Oko 120 km od ove obale
uzdie se gorje Nafusa. Obala Cirenaike ima puno manje obalnih oaza, a u tom podruju nalazi
se nizina 210 dugaka 120 km i iroka 50 km. Iza ove nizine nalazi se Dabal al Akhdar ili Zelena
gora koja je tako zvana zbog svog zimzelenog raslinja.

Pjeane dine u Libijskoj pustinji

Najvei dio zemlje pokriva Libijska pustinja koja je jedno od najsuih mjesta na svijetu[3]. Na
nekim mjestima kia ne pada desetljeima, dok se u visoravnima to dogaa svakih 5 do 10
godina. Na sjeveroistonom dijelu pustinje nalazi se velika depresija Katara. Temperature u ovoj
pustinji znaju biti vrlo visoke, te je tako 1922. u podruju istono od Tripolija zabiljeen dosadanji
svjetski prirodni maksimum od 57,8 C.[17]
U ovoj pustinji postoji nekoliko manjih oaza, koje se obino nalaze u depresijama. Na zapadu
postoji nepovezana skupina oaza zvana Kufra, koja se sastoji od oaza Tazerbo, Rebianae i Kufra.
[18]
Visoravna podruja u ovoj pustinji postoje u sreditu, blizu egipatsko-sudansko-libijske
granice. S otkriem nafte u 1950-ima, otkrivena su i velika nalazita podzemne vode koja su
starija od same pustinje Sahare.[19] U pustinji su naeni krateri Arkenu koji su nastali udarom u
povrinu prije nekih 140 milijuna godina.

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Povijesno se Libija sastojala od tri regije ili drave: Tripolitanije, Cirenaike i Fezana. U jednu
jedinstvenu teritorijalnu jedinicu ova podruja je spojilo talijansko osvajanje u tursko-talijanskom
ratu. Talijani su 1934. ovo podruje podijelili na etiri pokrajine i jedan teritorij: Tripoli, Bengazi, Al
Bajda ,Misurata, te Teritorij Libijske Sahare.[20]
Nakon stjecanja nezavisnosti, Libija je podijeljena na tri pokrajine (muhafazat),[21] a 1963. na 10
pokrajina. [22][23] U veljai 1975. pravno su ukinute pokrajine, a uvedeni su kontrolni uredi za svaku
od uravnih podruja pod vlastitim ministarstvom.[24] Ipak, sudovi i neki drugi dravni aparati
nastavili su koristiti staru upravno-prostornu podjelu. [24] Godine 1983., Libija je podijeljena na 46
okruga (baladiyat), a etiri godine kasnije na 25 okruga.[25][26] Godine 1995., zemlja je podijeljena

na 13 okruga (shabiyah),[27] pa 1998. na 26 okruga, te 2001. na 32 okruga.[28] Prema zadnjoj

teritorijalnoj podjeli iz 2007., Libija se dijeli na 22 okruga:

Trenutna upravna podjela na 22 okruga (od 2007.)

Karta Libije

Arapski naziv

Transliteracija

Stan. (2006.)[29]

Br.
(na karti)

Al Butnan

159.536

Darnah

163.351

Al Dabal al Akhdar

206.180

Al Mard

185.848

Arapski naziv

Transliteracija

Stan. (2006.)[29]

Br.
(na karti)

Bengazi

670.797

Al Vahat

177.047

Al Kufrah

50.104

Surt

141.378

Murzuk

78.621

22

Sabha

134.162

19

Vadi Al Haja

76.858

20

Misratah

550.938

Al Murgub

432.202

10

Tarabulus

1.065,405

11

Al Dfara

453.198

12

Az Zavijah

290.993

13

An Nukat al Hams

287.662

14

Al Dabal al Garbi

304.159

15

Nalut

93.224

16

Arapski naziv

Transliteracija

Stan. (2006.)[29]

Br.
(na karti)

Gat

23.518

21

Al Dufrah

52.342

17

Vadi Al ati

78.532

18

Okruzi se dalje djele na Osnovne narodne kongrese ( ) koji su najnia razina

teritorijalne podjele.

Politika[uredi VE

| uredi]

U Libiji se vlast dijeli na revolucionarnu i dravnu.

Revolucionarna vlast sastoji se od Voe revolucije (pukovnika Gadafija), revolucionarnih odbora,
te ostalih lanova dvanaestolanog Revolucionarnog zapovjednog vijea osnovanog 1969.
godine.[30] Revolucionarno vodstvo nije mogue smijeniti niti izabrati na izborima. lanovi
revolucionarne vlasti takvima su postali zbog svog sudjelovanja u revoluciji.
Dravna vlast sastoji se od predstavnika lokalne vlasti iz svake od pojedinih regija i njenih
podjedinica, te Opeg nacionalnog narodnog kongresa. Odluke ovih zakonodavnih tijela
izvravaju odreena izvrna tijela, kao to je Vrhovni Narodni Odbor. Svake etiri godine izabiru
se predstavnici lokalnih vlasti. Opi nacionalni narodni kongres na godinjoj sjednici izabire
lanove Vrhovnog Narodnog Odbora koji defacto slui kao vijee ministara.
U Libiji su politike stranke zabranjene od 1972. godine.[31] Nevladine organizacije mogu postojati,
ali svojim djelovanjem moraju biti podupirati revolucionarne ciljeve. Vlast kontrolira praktiki sve
medije u dravi, te je cenzura uobiajena u svrhu zatite ciljeva revolucije.

Meunarodni odnosi[uredi VE | uredi]

Moamer Gadafi dri prvi govor kao predsjedatelj Afrike unije

Od stjecanja samostalnosti poetkom 1950-ih pa do danas, meunarodni odnosi Libije znaajno
su se promijenili. Za vrijeme monarhije libijska vlast bila je snoano prozapadno orijentirana, a
u Ligi arapskih drava smatrala se pripadnicom konzervativnog tradicionalistikog bloka..
[32]
Libijska vlada imala je snane politike veze sa Ujedinjenim Kraljevstvom i SAD-om, a ove
dvije drave su na libijskom tlu drale svoje vojne baze. Bliske veze odravane su i
s Francuskom, Italijom,Grkom, a diplomatski odnosi sa SSSR-om uspostavljeni su 1955. godine.
Iako je libijska vlast naelno podravala arapske pokrete u svijetu, kao to su bili pokreti za
nezavisnost Maroka i Alira, nije aktivno sudjelovala u arapsko-izraelskom sukobu kao ni u
sukobima meu drugim arapskim dravama. Monarhija je odravala snane veze sa zapadnim
zemljama, ali je u zemlji provodila izrazito konzervativnu politiku. [33]
Nakon Gadafijeva dravnog udara 1969., dolazi do velikih promjena u vanjskoj politici zemlje.
Strane vojne baze su zatvorene, a strana naftna i druga poduzea postaju djelomino
nacionalizirana. Gadafi odbija u Libiji primijeniti bilo koji od dva sustava koja su tada postojala u
svijetu, zapadnjaki kapitalistiki i istonjaki komunistiki, te tvrdi da njegova vlada ima drugaije
karakteristike.[34]
Zbog udaljavanja od politike SAD-a, Gadafijeve potpore Palestinskoj oslobodilakoj organizaciji,
te intervenciji u adu 1980., Sjedinjene Drave poinju smatrati Libiju saveznikom Sovjeta, te
time i amerikim neprijateljem. Reaganova administracija tada poinje vojno i financijski pomagati
susjedne zemlje Libije, kako bi tu zemlju izolirala i prisilila na proameriku politiku. [35]
Prvi sukob sa SAD-om izazvan je time to je Libija proglasila morski prostor Sidranskog
zaljeva svojim teritorijalnim vodama i zabranila njime prolaz stranim brodovima i zrakoplovima.
Ameriki zrakoplov nije potovao tu odredbu, te su libijske zrane snage na njega ispalile projektil
koji ga nije otetio. U tom sluaj SAD nije vojno reagirao. Ronald Reagan za svog mandata
zabranjuje uvoz nafte iz sjevernoamerikih drava i alje mornaricu blizu libijske obale u kolovozu
1981. godine. U sukobu su oborena dva zrakoplova SU-22 koje je Libija nabavila od SSSR-a.
[36]
Ubrzo je Libija optuena da financira dravni terorizam, a amerika CIA je ovu dravu drala
odgovornom za bombaki napad u diskoteci u Berlinu. Ubrzo kree ameriki zrani udar na Libiju
1986. u kojem je sradao veliki broj civilnih rtava, ukljuujui Gadafijevu dvogodinju posvojenu
ker. [37]
Godine 1991., dva libijska obavjetajca optuena su za umjeanost u bombaki napad na
zrakoplov Pan Ama u kojem je 1988. u kotskom Lockerbieu sveukupno poginulo 270 osoba.
Ubrzo je uslijedila optunica za bombaki napada na francuski zrakoplov UTA-e
u Nigeru i adu. Vijee sigurnosti UN-a zahtjevalo je od Libije predaju osumnjienika i isplatu
odteta, te prestanak financiranja terorizma. Nakon odbijanja, 31. oujka 1992., Libiji su uvedene
sankcije, koje je UN dodatno proirio u studenom 1993. godine.[38]

Godine 1999., dolazi do zaokreta u libijskoj vanjskoj politici, te ona nakon dugi pregovora i
posjeta Kofija Annana Libiji, te molbi Nelsona Mandele, pristaje izruiti osumnjienike za
bombaki napad. Nakon napada na SAD 2001., Gadafi osuuje terorizam, a nakon invazije SADa na Irak, Libija odustaje od oruja za masovno unitenja i isplauje ogromnu odtetu rtvama
bombakih napada krajem 1980-ih.[39] Ubrzo slijedi zatopljavanje odnosa sa EU i SAD-om,
pogotovo nakon pozitivnog ishoda sluaja suenja medicinskim djelatnicima u Libiji. Godine
2006., SAD ponovno uspostavlja pune diplomatske odnose s Libijom i skida je sa popisa zemalja
koje financiraju terorizam.
U sijenju 2008. Libija postaje nestalna lanica Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda, zajedno s
Hrvatskom. U veljai 2009. Gadafi dobiva jednogodinji mandat kao predsjedatelj Afrike unije.

Odnosi s Hrvatskom[uredi VE | uredi]

Unato malenim tritima u odnosu na ostale drave svijeta, te relativno velikoj udaljenosti i
kulturnim i politikim razlikama, Hrvatska i Libija dugi niz godina imaju intenzivne meudravne
odnose, to nije toliko esti sluaj u vanjskopolitikim odnosim Hrvatske s dravama na afrikom
kontinentu. Ovome odnosu vjerojatno je najvie pridonijelo osobno prijateljstvo izmeu biveg
hrvatskog predsjednika Stjepana Mesia i libijskog elnika Moamera Gadafija. Prilikom
trodnevnog posjeta Libiji predsjednika Stjepana Mesia, libijski voa revolucije izjavio je da
predsjednika Mesia i njega vee osobno prijateljstvo, te da su odnosi izmeu dvije drave
odlini.[40] U 2007. godini, ukupna robna razmjena izmeu Hrvatske i Libije iznosila je 67,44
milijuna dolara, od ega je 17,18 milijuna dolara iznosio hrvatski izvoz u Libiju, a 50,26 milijuna
dolara uvoz iz Libije u Hrvatsku.[41] Robna razmjena izmeu Zagreba i Tripolija posljednjih se
godina bitno poveala, ali jo uvijek postoje veliki potencijali posebice u podruju energetike,
poljoprivrede, farmacije, brodogradnje i graevine.[41] Iako je predsjednik Mesi u vrijeme svojih
mandata vie puta pozvao hrvatske gospodarstvenike na jai angaman u Libiji, potencijal za
proboj na libijsko trite nije do kraja iskoriten.[42]
Za odnose izmeu ove dvije drave vano je napomenuti da je Libija prva afrika drava koja je
priznala suverenost Hrvatske, [43] te jedna od prvih neeuropskih zemalja koja je to uinila. Godine
2003., otvorena su diplomatska predstavnitva u Zagrebu i Tripoliju. Dvije zemlje dosada su
potpisale Ugovor o gospodarskoj i trgovinskoj suradnji, Ugovor o poticanju i zatiti ulaganja te
sporazum o suradnji ministarstava vanjskih poslova dviju zemalja, a oekuje se i potpisivanje
ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, to bi trebalo bitno olakati suradnju
gospodarstvenika.[41]

Odnosi s Italijom[uredi VE | uredi]

Iako su zbog kolonijalne prolosti odnosi izmeu Libije i Italije godinama bili nategnuti, u 2000ima dolazi do zatopljavanja odnosa izmeu dvije drave. Dana 30. kolovoza 2008., Gadafi i
talijanski premijer Silvio Berlusconi potpisali su povijesni sporazum o suradnji u gradu Bengaziju.
[44][45][46]
Prema odredbama ovog sporazuma, Italija e Libiji isplatiti pet milijardi dolara kao odtetu
za vojnu okupaciju. Zauzvrat e Libiji postroiti kontrolu ilegalne imigracije s libijske obale, te
pojaati ulaganja u talijanska poduzea. [45][47] Sporazum je Italija ratificirala 6. veljae 2009.,[44] a
Libija 2. oujka, tijekom posjeta talijanskog premijera Tripoliju.[45][48] U lipnju te godine Gaddafi je
prvi put posjetio Rim gdje se sastao s najviim dravnim dunosnicima Italije.[45] Neke talijanske
stranke protivile su se ovom posjetu,[49][50] a diljem Italije organizirani su mnogi prosvjedi.[51] Gadafi
je takoer sudjelovao na sastanku na vrhu skupine G8 u L'Aquili u srpnju 2009. kao
predstavnik Afrike unije.[45]

Gospodarstvo[uredi VE

| uredi]

Podrobniji lanak o temi: Gospodarstvo Libije

Bogatstvo naftom omoguilo je razvoj infrastrukture u glavnom graduTripoliju.

Gospodarstvo Libije veinom ovisi o naftnom sektoru gospodarstva koji ini oko etvrtinu
ukupnog BDP-a zemlje. Praktiki je cijeli izvoz ove zemlje vezan za naftu. Zbog visokih prihoda
od ovog sektora i malog broja stanovnika, Libija ima jedan od najviih BDP-a po osobi
na afrikom kontinentu. Prihodi od prodaje nafte omoguili su libijskim vlastima uspostavljanje
visoke razine socijalne sigurnosti za graane ove zemlje, pogotovo na podruju obrazovanja i
stambenog zbrinjavanja.[52]Poetkom 1980-ih, Libija je bila jedna od najbogatijih drava na svijetu,
s BDP-om po glavi stanovnika puno veim od mnogih zapadnih razvijenih zemalja. [53] Ipak,
lokalno gospodarstvo ima odreenih problema kao to je nezaposlenost koja je s 21% najvea u
ovoj regiji.[54]
U usporedbi sa susjednim zemljama, u Libiji postoji vrlo niska razina apsolutnog i relativnog
siromatva. U posljednjem desetljeu libijska vlast je pokrenula gospodarske reforme kako bi
ukljuili zemlju u tokove svjetskog kapitalistikog gospodarstva.[55] Ovi napori su pogotovo doli
do izraaja nakon ukidanja UN-ovih sankcija u rujnu 2003., nakon ega je Libija ubrzo odustala
od programa proizvodnje oruja za masovno unitenje.[56] Neke od ovih reformi su smanjivanje
dravnih potpora, prijavljivanje za lanstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, te najavljivanje
planoza za privatizaciju.[57] Od2003. privatizirano je oko stotinjak poduzea u dravnom
vlasnitvu, najvie u podruju rafiniranja nafte, turizmu, te poslovima vezanim za nekretnine.
[58]
Sektori gospodarstva koji nisu vezani za naftu, proireni su s obrade veinom prehrambenih
proizvoda na proizvodnju i obradu raznih metala i petrokemijskih proizvoda.
Zbog posebnih klimatskih uvjeta i niske kvalitete obradivog tla, poljoprivreda je vrlo ograniena, te
je Libija prisiljena uvoziti 75% hrane.[55] Pitka voda je takoer veliki problem u zemlji, budui da
28% stanovnitva 2000 godine nije imalo pristup pitkoj vodi.[59] Projekt Goleme umjetne rijeke
kojom se dobavlja u suna podruja podzemna pitka voda naena u potrazi za naftom bi znatno
trebao poboljati poljoprivrednu proizvodnju ove zemlje. [60]
Iako zbog visokih prihoda od nafte drava nije znatno podupirala razvoj turizma kao to je to
sluaj u susjednim dravama Tunisu i Egiptu, ova gospodarska aktivnost doivljava procvat, te se
zahtjevi za hotelski smjetaj i kapacitete u zranim lukama neprestano poveavaju. Kako bi se
zadovoljili ovi zahtjevi, libijska vlada je odobrila viemilijunsku renovaciju libijskih zranih luka.
[61]
Trenutno godinje ovu zemlju posjeti oko 130.000 gostiju, iako se u budunosti taj broj planira
dignuti na 10 milijuna.[62]

Promet[uredi VE | uredi]

Cestovni vor u Tripoliju.

Cestovni promet je najrazvijeniji oblik prometa u Libiji. Otprilike svaki etvrti graanin ove zemlje
ima automobil, to je najbolji takav omjer u cijeloj Africi. Najbolja i najkvalitetnija cestovna
povezanost je izmeu Tripolija i grada Tunisa uzdu obale, te izmeu Bengazija i Tobruk,

spajajui Libiju sa Aleksandrijom u Egiptu. Izmeu ovih odredita postoji efikasna

povezanost autobusima, s dva glavna prijevozna poduzea. Jedna sluba prua usluge na duim
meunarodnim rutama, dok je druga zaduena za krae rute izmeu gradova. Autobusni prijevoz
iznimno je jeftin i udoban, pogotovo za meunarodne linije.
U Libiji eljeznica ne funkcionira od 1965. godine, te su bive uskotrane pruge razmontirane. U
fazi planiranja i izgradnje je eljeznika pruga koja bi ila od tunike granice do Tripolija, pa onda
do Misrataha, Sirta i Bengazija.[63]Drugi eljezniki pravac povezivati e Misratah sa Sabhom.[64] U
fazi planiranja je ambiciozni projekt transharaske eljeznice kojom bi se Libija povezala
s Nigerom i Nigerijom.[65]
Najvea zrana luka u zemlji je Meunarodna zrana luka Tripoli, koja se nalazi nedaleko od
glavnog grada. to je glavna luka za nacionalnog zranog prijevoznikaLibyan Airlines, te za druge
libijske prijevoznike Afriqiyah Airways i Buraq Air.

Stanovnitvo[uredi VE

| uredi]

Etniki sastav Libije

Libija je drava s vrlo malim brojem stanovnika u odnosu na povrinu ove zemlje. Gustoa
naseljenosti snano varira od podruja zemlje, tako da je u sjevernim
regijama Tripolitaniji i Cirenaiki gustoa stanovnitva oko 50 osoba/km, dok u ostalim dijelovima
zemlje taj broj pada ak ispod jedne osobe/km. Oko 90% stanovnitva ivi na manje od 10%
povrine zemlje, veinom uz obalu Sredozemlja. Najvei dio, oko 88%, ivi u gradovima od kojih
su najvei Tripoli iBengazi. Stanovnitvo Libije je iznimno mlado, te oko polovice stanovnitva ima
ispod 15 godina starosti.
Najznaajnije etnike skupine Libije su Arapi iz pustinjskih beduinskih plemena, Berberi,
arabizirani Berberi i Tuarezi. U junoj Libiji ive i male zajednice nomadskih naroda Hausa i Tubu.
Od stranaca koji ive u ovoj zemlji najvie ima graana iz drugih afrikih zemalja, ukljuujui
sjeverne Afrikance (veinom Egipane), te podsaharske Afrikance.[66] U Libiji ivi
mala talijanska zajednica, koja je u prolosti bila puno vea i utjecajnija. Veina Talijana otilo je
nakon stjecanja nezavisnosti 1947, a znaajan broj kasnije nakon dolaska pukovnika Gadafija na
vlast 1970. godine.[67] Broj ilegalnih doseljenika je vrlo velik, te premauje milijun stanovnika.[68]

Jezici[uredi VE | uredi]
Veina Libijaca (preko 80%) kao materinski jezik govori arapski. Standardni arapski je i jedini
slubeni jezik zemlje, dok je govorna inaica ovog jezika libijski arapski koji se opet dijeli na
nekoliko dijalekata. Berberske jezike govori oko 20% stanovnitva koje veinom ivi u junim
krajevima zemlje.[69] Govornici ovih jezika ive veinom u podruju gorja Nafusa u Tripolitaniji,
gradu Zuvarahu uz tuniku granicu, te u oazama Gadames, Gat iAvdila.
Manje zajednice Tuarega govore jezikom tamahak, koji je jedini poznati sjeverni tamaek jezik. U
selu Katrunu i gradu Kofri postoje manje zajednice govornika tubu jezika. Od stranih jezika Libijci
se najvie slue engleskim i talijanskim, premda potonji govore veinom pripadnici starijih
generacija.

Religija[uredi VE | uredi]

Religije Libije
religija

postotak

Islam

97%

Kranstvo

2%

Ostalo

1%

Unutranjost damije u Tripoliju

Najdominantnija religija u Libiji je islam s 97% stanovnitva koji su pripadnici te vjere.[70] Veina
libijskih muslimana su suniti, ali postoji i znaajna zajednica ibadita koji veinom ive u gorju
Nefusa i Zuvarahu.
U prvom dijelu 20. stoljea islamski religijsko-politiki pokret Senusi bio je dominantan vjerski
pokret koji je promicao ponovno oivljavanje islama koji je prilagoen pustinjskom ivotu. Iako je
postojao u Tripolitaniji i u Fezanu, ovaj pokret je najutjecajniji bio u Cirenaiki. Pokret Senusi je
dao vjersku osnovicu i osjeaj jedinstva narodu tog kraja kojim je tada vladao nemir i anarhija. [71]
Islamski pokret tada bio je vrlo konzervativan i u mnogoemu drugaiji od dananjeg islama u
Libiji. Ovaj pokret uniten jetalijanskom invazijom, te kasnije Gadafijevom vlasti.[71] Sam islam ima
snaan utjecaj na vlast u Libiji, te Gadafi esto istie da je predani musliman i da njegova vlada
podupire islamske institucije u svijetu.[72] U nekim dijelovima zemlje prakticira se i libijski
oblik sufizma.[73]
Razne kranske zajednice u Libiji koje postoje kraj muslimanske veine ine uglavnom
stranci. Koptski pravoslavci koji su izvorno iz Egipta, ine najveu kransku zajednicu u Libiji, te
sa oko 60.000 pripadnika u Libiji ine 1% od ukupnog stanovnitva. [74][75] U zemlji postoji oko
40.000 vjernika Rimokatolike Crkve koje pokrivaju dvije biskupije, od kojih je jedna u Tripoliju
(veinom za talijansku zajednicu), te druga u Bengaziju (veinom za malteku zajednicu). U
zemlji postoji i manja anglikanska zajednica koju sainjavaju imigranti iz drugih afrikih zemalja.
Libija je bila dom jedne od najstarijih idovskih zajednica na svjetu, koja je datirala jo prije 300.
p. n. e. Rimski povjesniar zabiljeio je da je u 1. stoljeu oko pola milijuna idova ivjelo u Libiji.
[76]
Za vrijeme faistike talijanske vlasti 1942., libijski su muslimani juno od Tripolija podigli
koncentracijske logore za idove. Mnogi pripadnici idovske zajednice umrli su u ovim tekim
uvjetima, dok je ostatku koji nije bio zarobljen bilo snano ogranieno poslovno djelovanje. Nakon
osloboenja Libije od talijanski vlasti uslijedili su pogromi idova u kojima je drastino smanjen
broj idova.[77] Godine 1948. u zemlji je ostalo jo samo oko 38.000 idova, od kojih je veina
emigrirala nakon stjecanja neovisnosti.

Obrazovanje[uredi VE

| uredi]

Kampus biveg Sveuilita u Libiji u gradu Bengazi

Obrazovanje u Libiji besplatno je za sve graane,[78] te obvezno sve do srednje kole. U zemlji
postoji oko 1,7 milijuna uenika i studenata.[79] Stopa pismenosti meu najviima je u Africi; oko
82% stanovnitva moe itati i pisati.[80]
Ubrzo nakon stjecanja neovisnosti 1951., u Bengaziju je osnovano Sveuilite u Libiji koje je bilo
prvo sveuilite u toj zemlji.[81] U akademskoj godini 1975./1976. ovdje je studiralo 13.418
studenata, da bi se taj broj 2004. popeo na preko 200.000 s jo 70.000 studenata u ostalim
akademskim podrujima.[79] Velikom rastu polaznika visokokolskih ustanova pogodovao je i rast
broj takvih institucija.
Od 1975. broj sveuilita narastao je s dva na devet, a ubrzo su uvedene i dodatne obrazovne
institucije kojih danas ima 84.[79] Visoko kolstvo takoer se financira iz dravnog prorauna. Za
obrazovanje se iz libijskog dravnog prorauna daje visokih 38,2% (stanje 1998. godine). [81]
Glavna sveuilita u Libiji su:

Sveuilite Al Fateh (Tripoli)

Sveuilite Garjunis (Bengazi)

Kultura[uredi VE

| uredi]

Libijske zastave u Tripoliju za proslavu Dana Revolucije

Libija je kulturno slina susjednim dravama Magreba. U Libiji je posebno snano
izraen arapski identitet zemlje, te dravna vlast svojom politikom promie jaanje arapskog
identiteta. Libijski Arapi vuku svoje podrijetlo i obiaje od nomadskihbeduinskih plemena, te se
kulturno poistovjeuju sa odreenim beduinskim plemenom.
Folklorna tradicija se jo snano odrava, te mnoge glazbene i plesne skupine izvode svoje toke
na festivalima u zemlji i inozemstvu. Ostala umjetnost prilino je ograniena, te kao to je sluaj i
u mnogim drugim arapskim zemljama, u Libiji postoji vrlo mali broj kazalita i umjetnikih galerija..
[82][83]
Dugi niz godina javna kazalita uope nisu ni postojala, a maleni broj kina prikazivala su
strane filmove.
Libijska televizija uglavnom prikazuje glazbene i plesne programe s tradicionalnom libijskom
glazbom. Tuareka glazba i ples popularni su u Gadamesu i junim dijelovima zemlje. Svi mediji
su pod strogom kontrolom vlasti, te Odbor za zatitu novinara smjeta Libiju na prvo mjesto u
arapskom svijetu po dravnoj kontroli medija.[84] Libijska televizija programe prikazuje
na arapskom, uz 30 minutne vijesti svake veeri na engleskom i francuskom.

U glavnom gradu drave, Tripoliju, nalaze se vane kulturne institucije kao to su Dravna
knjinica, Etnografski muzej, Arheoloki muzej, Epigrafski muzej i Islamski muzej. Muzej
Damahirije izgraen je u suradnji sa UNESCO-m, te je najpoznatiji libijski muzej, koji sadri
bogatu kolekciju klasine umjetnosti.[85]

Glazba[uredi VE | uredi]
U zemlji su popularni razni oblici arapske glazbe, kao to je klasina arapska glazba i andaluka
glazba (maluf). Tuarezi koji ive u saharskom dijelu zemlje imaju svoju vlastitu folklornu glazbu u
kojoj glazbenici veinom koriste iani instrument imzad, te bubnjeve.
Pop glazba praktiki ne postoji. Beduinski nomadski pjesnici rairili su mnoge arapske pjesme po
zemlji. Neki od najee koritenih instrumenata su zokra (gajde),flauta od bambusa, lutnja i
bubnjevi. Vjerojatno najpoznatiji libijski glazbenici su Ahmed Fakrun i Mohamed Hasan.

Knjievnost[uredi VE | uredi]
Za razliku od ostalih arapskih zemalja, arapski preporod krajem 19. stoljea nije zahvatio
znaajno i Libiju. Knjievnost na podruju dananje Libije veinom se oslanjala na usmenu
predaju. Knjievni pokret vjerojatno zapoinje negdje poetkom 20. stoljea i ispoetka je iznimno
ispolitiziran. Prvu libijsku zbirku pjesama objavio je novinar i pisac Sulejman al Biruni koji je bio
vana osoba u libijskom pokretu za nezavisnost od Italije. [86]
Libijska knjievnost poinje cvjetati u 1960-ima, koje karakterizira nacionalistika i socijalistika
orijentiranost pisaca. Nakon dolaska Gadafija na vlast, osniva se Savez libijskih pisaca. Tada se
dogaa zaokret u temama knjievnih dijela, koja poinju zagovarati poteze vlasti. Iako su zakoni
o cenzuri olabavljeni poetkom 1990-ih, knjievna djela su i dalje znaajno cenzurirana ili
samocenzurirana.
Vrlo mali broj djela libijskih knjievnika prevedena su na druge jezike, te su zato libijski autori
slabo poznati izvan zemalja arapskog govornog podruja. Vjerojatno najpoznatiji libijski pisac
je Ibrahim Al-Koni.

Gastronomija[uredi VE | uredi]

Asida je tradicionalna nacionalna slastica

Libijska kuhinja je vrlo jednostavna i slina saharskoj kuhinji.[87] U manjim mjestima u Libiji
restorani ne postoje, te su trgovine ivenim namirnicama jedino mjesto gdje se moe dobiti
hrana.[87] Uobiajena libijska jela su kuskus, bazin (nezaslaeni kola), te orba[87]. U libijskim
restoranima posluuju se meunarodna ili jednostavnija jela, kao to su janjetina, piletina i sl. [87] U
Libiji je alkohol zabranjen, a konzumacija zabranjena.[88] Uvoz i prodaja alkoholnih pia takoer su
zabranjeni.[89]
Priprema i konzumacija hrane vrlo su vane aktivnosti libijske obitelji. Glavni sastojci
tradicionalne libijske hrane su masline (imaslinovo ulje), datulje, itarice i mlijeko. Obiaj
koritenja ovih sastojaka vjerojatno see iz davnih vremena. Maslinovo ulje glavni je sastojak bilo
kojeg jela u Libiji, te je bez ovog ulja nemogue pripraviti bilo koje tradicionalno jelo. Datulje se
koriste na razne naine, te se konzumiraju suene, prene ili u obliku sirupa. Nakon jela obino
se pije crni aj, koji se priprema na tradicionalan nain.