1

HRVATSKA NA POETKU XX STOLJEA

Politika "Novog kursa"
Velike promjene koje se dogaaju po. XX. st. na jugoistoku Europe neminovno su se
morale odraziti i na politiku sliku Hrvatske. Na po. XX. st. (tonije 1903.g.) dolazi do
radikalizacije politike Kraljevine Srbije, naime pristae dinastije Karaorevia (i tajna
organizacija Crna ruka) ubili
su posljednji kraljevski par
Obrenovia pa od tada
zapoinje agresivna srpska
politika prema jugu, zapadu i
sjeveru, te sve jaa politika
orijentacija na Rusiju. Prema
prostoru Balkana sve se vie
poinje osjeati njemaka
politika prodora na Istok (tzv.
Drang nach Osten), to
pomalo
kvari
jedinstvo
Trojnog saveza, jer se Ugarska
boji da e se uguiti u
prejakom germanskom stisku.
Hrvatski politiari iz
Dalmacije (Frane Supilo ,
Ante Trumbi, .) prvi su
naznaili da je za Hrvatsku
najopasniji njemaki Drang
nach Osten, te da bi se zbog
toga trebalo povezati sa maarskom oporbom i sa srpskim politiarima u Hrvatskoj. Takva
politika nazivana je "politika novog kursa" i prihvatila ju je veina hrvatskih politiara, a
protiv takve politike bili su braa Radi i Josip Frank (HSP), jer su se bojali frikog
velikosrpskog nacionalizma nakon 1903. g..
Ostvarenje politike "novog kursa" zapoinje u jesen 1905. g. kada se u Rijeci nalaze
hrvatski politiari koji donose tzv. Rijeku rezoluciju
podrava se maarska oporba u borbi za samostalnost u
odnosu na Austriju (samo personalna unija), a kao protuusluga
trai se da maarska oporba (kada doe na vlast) poradi na
ujedinjenju hrvatskih zemalja; i da se smjeni promaarski ban
Teodor Pejaevi. Nakon desetak dana u gl. gradu Dalmacije,
Zadru sastali su se srpski politiari iz Hrvatske koji donose
tzv. Zadarsku rezoluciju potvruju odluke Rijeke, ali
trae

ravnopravnost srpskog naroda u

Hrvatskoj, da se ui srpska povijest, da
se jednako koristi irilica i da se jezik
zove hrvatski ili srpski (u stvari ele da
Hrvati sa Srbima dijele svoj suverenitet)

2
Na temelju tih dviju rezolucija nastaje oporbena skupina, tj. nova politika stranka
Hrvatsko srpska koalicija (HSK) kojoj pristupa veina politikih stranaka, osim HSP i
HPSS. Na elo HSK dolaze Svetozar Pribievi i Frane Supilo, a sama stranka poinje voditi
glavnu rije u politikom ivotu Hrvatske sve do 1918. g. Ve na prvim slijedeim izborima,
1906. g. dobili su glasove veine biraa, a iste god. u Maarskoj pobjeuje oporba, ali oni
nisu vie bili zagrijani za suradnju sa Hrvatskom. Ferenz Kossuth tada donosi uredbu koja je
poznata kao "eljeznika pragmatika" (kojom se na maarskim eljeznicama kao obvezan
uvodi maarski jezik, a time je prekrena Nagodba jer se neizravno u Hrvatsku uvodi
maarski kao slubeni jezik). Ovakav razvoj situacije pomutio je odnose s Maarima, i to je
bio kraj politike novog kursa, a vlada HSK podnijela je ostavku.
Za bana je 1908. g. izabran Pavao Rauch koji se u unutarnjoj politici oslanja na J.
Franka i HSP, jer je cilj njegove vlade unitenje HSK i slabljenje projugoslavenskih
elemenata u Monarhiji (zato to se Austro-Ugarska u to vrijeme upustila u sukobe sa Srbijom
po pitanju BiH i njene aneksije). U sklopu te politike neutralizacije Srba i Srbije ban Rauch
dobio je iz Bea nalog za sudsku parnicu protiv 50-ak Srba iz Hrvatske zbog veleizdaje (tzv.
Veleizdajniki proces), a dokaze nije bilo teko prikupiti jer su optueni stvarno radili za
Kraljevinu Srbiju. (taj proces je bio potreban A-U diplomaciji kako bi opravdala pripremanje
aneksije BiH). Ubrzo je, 1909.g. organizirana jo jedna velika hajka na HSK, naime austrijski
povjesniar Friedjung na temelju krivotvorenih dokumenata optuio je Franu Supila i HSK
da primaju novac iz Srbije i rade na ruenju Monarhije (tzv. Friedjungov proces). Otkrilo se
da je dokumente falsificiralo A-U veleposlanstvo u Beogradu po elji bekog Ministarstva
vanjskih poslova (to je bio neugodan udarac A-U diplomaciji o emu je pisao sav europski
tisak). Nakon Friedjungova procesa Supilo je napustio HSK , kojoj je na elu ostao Svetozar
Pribievi, a HSK je poela voditi kompromisnu politiku prema Beu i Peti. Zbog takve
kompromisne politike poele su se organizirati snage koje su rjeenje politike situacije
vidjele u stvaranju jugoslavenske drave.

Hrvatska u vrijeme I svjetskog rata

Na samom poetku rata, u Hrvatskoj je ideja o oslobaanju junoslavenskih naroda od
Austro-ugarske vlasti i povezivanjem sa Srbijom i Crnom Gorom bila ve prilino
rasprostranjena. Svi projugoslavenski orijentirani politiari morali su spas potraiti u
emigraciji, jer ih je vlast progonila zbog antidravne djelatnosti. Veina ih je otila u Italiju,
koja je u poetku rata bila neutralna, a tamo su se od znaajnijih osoba nali Ante Trumbi,
Frane Supilo, Ivan Metrovi , i organizirali Hrvatski odbor. Prvi diplomatski potezi
koje su pokuali uiniti tiu se sprjeavanja dodjeljivanja Italiji dijelove hrvatskog teritorija, o
emu su neto nauli meu diplomatskim krugovima. Tadanji predsjednik vlade Srbije
podravao je hrvatske emigrante, ali je elio da se oni organiziraju tako da u to veoj mjeri
podravaju srpske politike ciljeve, a sam Pai je izjavio da "budua drava treba izrasti iz
Srbije, a Hrvati i Slovenci moraju se stopiti sa Srbima u jedan narod." Usprkos takvim
izjavama, jedan od elnih ljudi hrvatske emigracije, Ante Trumbi, tvrdio je da je suradnja sa
Srbijom neophodna, jer je ona lanica Antante i tako u boljem politikom poloaju.
Istovremeno Srbija treba emigrante jer su im argument za ruenje Austro-Ugarske, to je
pretpostavka za irenje Srbije.
Ubrzanje konkretnog organiziranja hrvatske emigracije u koju su ukljueni i slovenski
i srpski politiari s prostora Austro-Ugarske dogodio se nakon dojava o potpisivanju tajnog
Londonskog sporazuma u travnju 1915.g., kojim Italija dobiva velike dijelove hrvatskog
teritorija. lanovi emigracije okupili su se u Parizu, u hotelu Madison, gdje su 30. travnja
1915.g. osnovali Jugoslavenski odbor, kojem je predsjednik postao Ante Trumbi. Glavni
cilj Jugoslavenskog odbora prema statutu je: "Jugoslavenski odbor predstavlja junoslavenske
zemlje unutar Austro-Ugarske, a cilj mu je oslobaanje tih zemalja od austrougarske vlasti i

3
ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom". Svjesni su da moraju pouriti sa svojim djelovanjem
jer je Srbija od tog vremena bila u sve boljem politikom poloaju, pa bi se lako moglo desiti
da odustane od jugoslavenske ideje jer je imala vrlo primamljive ponude od Antante, koje su
gotovo premaivale i neke elje Srbije. Naime, Srbija je, dobivanjem vojne i politike podrke
od Antante, podizala svoje ratne ciljeve, pa je imala dvije varijante Velike Srbije nakon rata:
veliku Veliku Srbiju tj. ujedinjenje Srbije, Hrvatske i Slovenije, ali pod srpskim vodstvom
to bi joj osiguralo dominaciju u takvoj jugoslavenskoj dravi; malu Veliku Srbiju tj.
ujedinjenje prostora gdje ive Srbi - Srbija, Crna Gora, BiH, Vojvodina, Slavonija i jug
Dalmacije. Da je Srbija u puno boljoj politikoj situaciji od Jugoslavenskog odbora govori i
injenica da su u ljeto 1915.g. Velika Britanija, Francuska i Rusija predali Srbiji dokument o
ratnim kompenzacijama Srbiji nakon rata i garantirali joj dobivanje BiH, Slavonije, Vojvodine
i Dalmacije do rta Ploe (kod Rogoznice). Frane Supilo je prvi postao svjestan opasnosti
ulaska u konkretne dogovore s vladom Srbije u takvim uvjetima, zahtijevajui da se najprije
rijei pitanje budueg ureenja nove jugoslavenske drave, pa da se tek onda pristupi
ujedinjenju. Kako ga ostali lanovi Jugoslavenskog odbora nisu doivili pretjerano ozbiljno,
dao je ostavku u Jugoslavenskom odboru (1916.) i okrenuo se hrvatskom pitanju kao
alternativi.

Krfska deklaracija
U relativno kratkom vremenu mnoge politike okolnosti su se promijenile, pa je
1917.g. za Srbiju, to se tie njene budunosti bila puno loija nego 1915.g. Naime, 1917.g.
dogodila se Oktobarska revolucija u Rusiji koja je maknula sa scene najmonijeg srpskog
pokrovitelja i zatitnika. Iste godine SAD su najavile svoj ulazak u rat, a s njima stie i
otvorena diplomacija Woodrowa Wilsona, pa su Srbi otvoreno posumnjali da bi se nakon
rata mogla ostvariti obeanja Antante o teritorijalnim kompenzacijama Srbiji. Osim toga, te
godine jo nije probijen Solunski front, pa Srbija oekuje jo muke to se tie oslobaanja
svog teritorija. Neeljeni dogaaji za Srbiju odvijali su se i unutar Austro-Ugarske, gdje je
1916.g. umro dugovjeni car Franjo Josip, a naslijedio ga je Karlo I. Takvo stanje iskoritava
Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeu u Beu (to je klub predstavnika Dalmacije, Istre i
Slovenije u Carevinskom vijeu), koji donosi tzv. Svibanjsku deklaraciju, 30. svibnja
1917.g., koju je objavio predsjednik Jugoslavenskog kluba, slovenski politiar Anton
Koroec, a u kojoj se zahtijeva ujedinjenje svih junoslavenskih zemalja unutar Monarhije i
pod ezlom Habsburke dinastije. U toj deklaraciji ne spominje se nikakvo ujedinjenje sa
Srbijom, ve ouvanje Habsburke Monarhije, ali na trijalistikoj osnovi.
Takve okolnosti nisu bile ugodne za srbijansku vladu, pa su se pourili ideji stvaranja
jugoslavenske drave i dogovorima s Trumbiem i Jugoslavenskim odborom. Pregovori su
odrani na Krfu (tamo je izbjegla srpska vlada tijekom rata) tijekom lipnja i srpnja 1917.g.
Srpska se je vlada vrsto zalagala za centralistiko ureenje budue drave, dok su
predstavnici Jugoslavenskog odbora jednako vrsto zagovarali federalistiko ureenje.
Konano je sklopljen kompromisni dogovor, poznat kao Krfska deklaracija, koji su potpisali
Ante Trumbi i Nikola Pai, a u Deklaraciji se kae da e o buduem ureenju drave
odluivati ustavotvorna skuptina i to 2/3 ili kvalificiranom veinom. Ujedno je
dogovoreno da e budua drava biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na elu
s dinastijom Karaorevi, to je razoaralo mnoge Hrvate, jer su oekivali republiku, a ne
monarhiju. Iako je Krfska deklaracija bila samo zajednika izjava, a ne dravnopravni akt,
ipak ima veliku vanost u procesu stvaranja jugoslavenske drave.

Nevolje hrvatskih vojnika tijekom I. sv. rata

Hrvatski vojnici borili su se na mnogim frontovima za potrebe Austro Ugarske i
popunjavali su sve grupacije vojske Monarhije, koja se dijelila na zajedniku carsko-

4
kraljevsku vojsku, zatim na zasebne postrojbe austrijskog dijela Monarhije carsko i
kraljevsko domobranstvo ili Landswehr, i na zasebne postrojbe ugarskog dijela Monarhije
kraljevsko ugarsko domobranstvo ili honved, te na zasebno hrvatsko-ugarsko domobranstvo
koje je jedino imalo hrvatski kao zapovjedni jezik.
Mnogi hrvatski vojnici bili su zarobljeni na balkanskom, istonom i talijanskom
bojitu, a veliki broj ih je padao u zarobljenitvo zbog vlastite predaje, jer se nisu htjeli boriti
za Austro-Ugarsku, koju nisu voljeli i iji su slom prieljkivali. O stradanjima austrougarskih
vojnika, a posebno Hrvata zarobljenih u Srbiji, postoji svjedoanstvo asnika austrougarske
vojske i knjievnika Mile Budaka (neto kasnije i jedan od vodeih ljudi u NDH) , koji je
svoje zarobljenike doivljaje opisao u djelu Ratno roblje, u kojem je prikazao kako su
Srbijanci vrijeali austrougarske zarobljenike, loe ih hranili i smjetali, a mnogi su umrli,
pogotovo od tifusa.
Na istonom bojitu vie od 200.000 zarobljenika potjecalo je iz junoslavenskih
zemalja u sklopu AustroUgarske.
Dogovorom
Jugoslavenskog
odbora
te
srbijanske i ruske vlade, od tih je
zarobljenika trebalo oformiti
dobrovoljaku Jadransku legiju,
koja bi ratovala u slubi Antante.
Svi koji su na to pristali okupili
su se u crnomorskoj luci Odesi
1917.g. Pod utjecajem srbijanske
vlade i zarobljenih Srba, ta
postrojba nazvana je Prva
srpska dobrovoljaka divizija,
a njezini su pripadnici nosili
ajkae (kape srbijanske vojske) i polagali zakletvu srpskom kralju. Takav razvoj dogaaja
uznemirio je Hrvate, koji nisu htjeli polagati zakletvu nekom tuem kralju, ve su klicali
"ivila Hrvatska!" Srpski oficiri i kozaci navalili su na Hrvate i uinili pravi pokolj, to je
ostalo u gorkom sjeanju mnogih Hrvata. Sve dobrovoljake postrojbe u Odesi sastavljene od
junoslavenskih zarobljenika ukljuene su nakon toga u Dobrovoljaki korpus Srba, Hrvata
i Slovenaca, ali zbog velikosrpskih koncepcija srbijanskih oficira, u tom je korpusu zapoeo
disidentski pokret, pa je korpus poetkom 1918.g. prestao postojati.
U austrougarskoj mornarici bilo je mnotvo pobuna hrvatskih mornara. Potkraj
1917.g. hrvatski mornari su isplovili iz ibenske luke na torpiljarci T 11 i prebjegli u
talijanske vode gdje su se predali Talijanima. Pobuna je izbila i u ratnoj luci Pula, u sijenju
1918.g., a svi organizatori i uesnici pobune bili su uhieni i osueni na robije. Najvea
pobuna mornara, preteno Hrvata izbila je u Boko Kotorskoj. Oni su zahtijevali prekid rata,
samoodreenje naroda, ukidanje cenzure, bolju opskrbu stanovnitva hranom Uhieno je
oko 800 mornara, a njih etvoro je strijeljano.
Proturatno raspoloenje u Habsburkoj Monarhiji bilo je jako ve 1916.g. Hrvatski
vojnici (a i drugi) koji su bili ranjeni, trovali su svoje rane kako bi to dulje ostali na lijeenju,
a kada bi dobili dopust i otili svojim kuama, ne bi se vraali u postrojbe, nego bi se krili po
poljima i umama svog zaviaja, a otuda za njih naziv zeleni kadar. Pojava zelenog kadra bio
je izraz spontanog otpora pojedinaca protiv Austro-Ugarske. Potkraj rata bjeanje iz vojske
bilo je sve masovnija pojava, a po umama su se krili ne samo pojedinci, ve i cijele
naoruane grupe koje su imale i svog vou. esto su izvodili prepade na poreznike i sve
dravne slubenike, ali neprilike su stvarali pljakajui i kue civilnih stanovnika.

Osnivanje Drave Slovenaca, Hrvata i Srba

Prilike u Austro-Ugarskoj su se potkraj 1917.g. sve vie pogoravale, pa se
pretpostavljalo da ona nee jo dugo trajati. Zato je zapoela akcija politikog okupljanja svih
politikih stranaka i skupina iz junoslavenskih zemalja Monarhije. Njihov sastanak odran je
u oujku 1918.g. u Zagrebu, a na tom je sastanku prihvaena izjava nazvana Zagrebaka
rezolucija, kojom se trai "narodna nezavisnost i na demokratskim temeljima ureena drava
Slovenaca, Hrvata i Srba." U toj se Rezoluciji ne spominju granice drave, niti da bi ona
trebala biti prema Svibanjskoj deklaraciji, niti prema Krfskoj deklaraciji. U Rezoluciji su
predviene i pripreme za stvaranje narodnih organizacija (narodne vlasti u Sloveniji,
Dalmaciji, Istri, BiH ) koje e se stopiti u jedinstveno Narodno vijee.
Stjepan Radi i njegova HPSS nije sudjelovala u Zagrebakoj rezoluciji, jer je Radi
jo zastupao ideju austroslavizma, ali uvidjevi da Monarhija nee jo dugo, prihvatio je
stvaranje jugoslavenske zajednice kao rjeenje hrvatskog pitanja, ali je stalno naglaavao
stvaranje ravnopravne zajednice naroda.
Nakon svih priprema, u Zagrebu je 5.
listopada 1918.g. osnovano Narodno vijee
Slovenaca, Hrvata i Srba, koje na sebe
preuzima ulogu politikog predstavnitva svih
Slovenaca, Hrvata i Srba koji ive u banskoj
Hrvatskoj s Rijekom, Dalmaciji, BiH, Istri,
Sloveniji i Vojvodini. Za predsjednika je izabran
Slovenac Anton Koroec (budui suncokret, jer
e se okretati u politikim odlukama kak' mu
pae). Ubrzo nakon osnivanja Narodnog vijea
SHS, u to se vijee ukljuuje i Hrvatskosrpska koalicija na elu sa Svetozarom
Pribieviem, koji je do tada vodio
oportunistiku politiku, ekajui razvoj
situacije, a kada je vidio da bi se nova
drava mogla nastati bez njega ukljuio se,
te je zahvaljujui veini koju je HSK imala
u Hrvatskom saboru, postao jedan od
najmonijih ljudi Narodnog vijea SHS.
Car Karlo pokuavao je sprijeiti
propast vienacionalne Monarhije, pa je
sredinom listopada 1918.g. objavio
Manifest kojim daje na znanje da eli
urediti Monarhiju kao savez drava, ali
bilo je ve kasno. Narodno vijee SHS
odgovorilo je izjavom od 19. listopada 1918.g. da Narodno vijee SHS preuzima voenje
narodne politike za sve junoslavenske zemlje u Monarhiji, a taj dogaaj moe se uzeti kao
trenutak utemeljenja Drave Slovenaca, Hrvata i Srba. Drava SHS shvaena je kao
provizorij do konanog stvaranja jugoslavenske zajednice, tj. do njenog ujedinjenja sa
Srbijom i Crnom Gorom. Diplomatsko priznanje nove drave pokuao je ishoditi
Jugoslavenski odbor koji je imao ulogu svojevrsnog ministarstva vanjskih poslova nove
drave, ali diplomatsko priznanje stiglo je samo od vlade Kraljevine Srbije, a takve okolnosti
davale su otvorene ruke Italiji da zaposjedne ono to joj je obeano Londonskim
sporazumom.
Hrvatski sabor je svojevoljnom odlukom prihvatio ulazak hrvatskih zemalja u Dravu
SHS. Naime, na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora, 29. listopada 1918.g. donesen je

6
zakljuak o raskidu svih dravnopravnih veza s Austro-Ugarskom, te proglaenje
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom nezavisnom dravom, koja s ostalim
junoslavenskim dravama koje su bile pod austrougarskom vlau stupa u zajedniku Dravu
Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je na elu Narodno vijee SHS.

Stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca

Prvi pokuaj povezivanja Drave SHS i Kraljevine Srbije zbio se na konferenciji
elnika Narodnog vijea SHS (Koroec), Jugoslavenskog odbora (Trumbi) i srpske vlade
(Nikola Pai) u enevi od 6. do 9. studenog 1918.g. Potpisan je dokument poznat kao
enevska deklaracija, kojim je utemeljena jugoslavenska drava. enevska deklaracija
predviala je formiranje zajednike vlade od jednakog broja lanova Narodnog vijea i srpske
vlade, a oba dijela nove drave imala bi suverenitet do zasjedanja ustavotvorne skuptine.
Time se osigurava ravnopravnost budue drave i sprjeava srpska hegemonija. U Srbiji,
regent Aleksandar nije prihvatio enevsku deklaraciju, jer se on i velikosrpski krugovi nisu
mogli pomiriti s injenicom da e Srbi biti izjednaeni s ostalim narodima. Daljnji rad na
ujedinjenju prenesen je u zemlju, gdje su se velikosrpski krugovi nadali da e im od velike
pomoi biti Svetozar Pribievi, politiki voa Srba u Hrvatskoj, koji se zalagao za brzo i
bezuvjetno ujedinjenje. Naime, Pribievi je bio veliki pobornik jugoslavenskog unitarizma,
tj. tvrdio je da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod te da meu njima nema potrebe za
dogovaranjima, pa zato treba odmah proglasiti novu dravu.
Na sjednici Sredinjeg odbora Narodnog vijea SHS, 23./24. studenog 1918.g
vodila se rasprava "o bezodvlanoj provedbi ujedinjenja". Gotovo svi su bili za ujedinjenje,
ali su se razlikovali po nainu razmiljanja o tome kada i kako to ujedinjenje provesti.
Pribievi je pourivao prisutne, tvrdei da je stanje u Dravi SHS jako loe, a mnogi su se
priklonili brem ujedinjenju zbog straha od talijanske okupacije jadranske obale. Za
delegaciju koja je trebala otputovati u Beograd pripremljena je pismena uputa tzv. Naputak,
koji je predviao minimum ravnopravnosti u buduoj dravi. Jedan od malobrojnih koji je
otvoreno kritizirao tako ishitrenu odluku o slanju delegacije u Beograd bio je Stjepan Radi,
koji je u svom govoru upozorio prisutne da "ne srljaju kao guske u maglu."
Kakva e biti politika Srbije u novoj dravi pokazali su i dogaaji u Vojvodini i Crnoj
Gori krajem studenog 1918.g. U Vojvodini je Velika narodna skuptina 25. studenog 1918.g.
pod pritiskom velikog broja Srba i uz pomo Pribievia, odluila o direktnom prikljuenju
Srbiji, a slian pritisak su velikosrbi uinili i u Crnoj Gori, gdje je skuptina odluila o
svrgavanju dinastije Petrovia i prikljuenju Crne Gore Srbiji, ime Crna Gora 26. studenog
1918.g. prestaje postojati.
Delegaciju Drave SHS, koju su vodili Svetozar Pribievi i Ante Paveli (ne
poglavnik), primio je 1. prosinca 1918.g. regent Aleksandar (njegov otac, kralj Petar I
Karaorevi bio je star i bolestan). Delegacija je na nagovor Pribievia prethodno odustala
od Naputka i pripremila dokument nazvan Adresa, kojim se ne zahtjeva nita, ve se samo
izraava elja za ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom. Regent Aleksandar je prihvatio molbu
za udruivanjem Drave SHS s Kraljevinom Srbijom, te je proglasio njihovo ujedinjenje u
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj Prvoprosinaki akt nije bio pravni dokument
kojeg potpisuju dvije strane, ve odluka regenta o proglaenju nove drave. Hrvatska je tim
aktom izgubila svoj povijesni identitet, a osim toga, Hrvatski sabor nikada nije ratificirao taj
in.