Professional Documents
Culture Documents
Anton Pavlovic Cehov Galeb
Anton Pavlovic Cehov Galeb
Galeb
LICA:
IRINA NIKOLAJEVNA ARKADINA, po muu Trepljeva, glumica
KONSTANTIN GAVRILOVI TREPLJEV, njen sin, mladi
PETAR NIKOLAJEVI SORIN, njen brat
NINA MIHAILOVNA ZARENA, mlada devojka, ki bogatog posednika
ILIJA AFANASIJEVI AMRAJEV, bivi porunik, upravnik kod Sorina
POLINA ANDREJEVNA, njegova ena
MAA, njegova ki
BORIS ALEKSEJEVI TRIGORIN, knjievnik
JEVGENIJE ALEKSEJEVI DORN, lekar
SEMJON SEMJONOVI MEDVEDENKO, uitelj
JAKOV, radnik
KUVAR
SOBARICA
Radnja se dogaa na imanju Sorina. Izmeu treeg i etvrtog ina prolaze dve
godine.
PRVI IN
Jedan deo parka na Sorinovom imanju. iroka aleja koja vodi pravo od
gledalita u dubinu parka prema jezeru; ona je pregraena pozornicom, na brzu
ruku napravljenom za amatersku predstavu, tako da se jezero uopte ne vidi.
Levo i desno od pozornice bunje. Nekoliko stolica, stoi. Tek to je sunce
zalo. Na pozornici iza sputene zavese Jakov i drugi radnici; uje se kaalj i
lupa. Maa i Medvedenko dolaze s leve strane, vraaju se iz etnje.
ona se dosauje i ljuti se, svi smo mi - njeni neprijatelji, svi smo krivi. Osim
toga, ona je sujeverna, hvata je strah od tri svee, od trinaestog u mesecu. Ona je
krta. Ona ima u Odesi, u banci, sedamdeset hiljada - ja to pouzdano znam. A
ako zatrai od nje neto na zajam, poee da plae.
SORIN: Ti si uobrazio da se tvoj komad ne dopada majci i ve se uzbuuje, to
je sve. Umiri se, mati te oboava.
TREPLJEV (kidajui latice cveta): Voli - ne voli, voli - ne voli, voli - ne voli.
(Smeje se) Vidi, moja me mati ne voli. Pa naravno. Ona je eljna ivota, hoe
da voli, da nosi svetle bluze, a meni je ve dvadeset pet godina i ja je stalno
podseam da vie nije mlada. Kad mene nema, njoj je samo trideset dve godine;
kad sam ja pored nje, njoj je etrdeset tri - i zato me mrzi. Ona zna takoe da ja
ne priznajem pozorite. Ona voli pozorite, njoj se ini da ona tu slui
oveanstvu, svetoj umetnosti, a po mom miljenju savremeno pozorite je ablon, predrasuda. Kad se die zavesa i pri veernjoj svetlosti, u sobi sa tri zida,
ovi veliki talenti, svetenici svete umetnosti, prikazuju kako ljudi jedu, piju,
vole, hodaju, nose svoje kapute; kad se iz trivijalnih scena i fraza trude da
izvuku moral - mali moral, jednostavan, koristan u domaem ivotu; kad mi u
hiljadu varijacija iznose uvek jedno te isto, jedno te isto, jedno te isto - onda ja
beim, beim kao to je beao Mopasan od Ajfelove kule koja mu je pritiskivala
mozak svojom trivijalnou.
SORIN: Bez pozorita se ne moe.
TREPLJEV: Potrebne su nove forme. Nove forme su potrebne, a ako ih nema onda nita ne treba. (Gleda na sat) Ja volim majku, jako je volim; ona vodi
neuredan ivot, veito ugaa onom novelistu, njeno se ime stalno povlai po
NINA: Ljudi, lavovi, orlovi i jarebice, rogati jeleni, plovke, pauci, neme ribe
koje su obitavale u vodi, morske zvezde i oni koji se nisu mogli okom sagledati jednom reju, svi ivoti, svi ivoti, svi ivoti, preavi svoj tuni krug, ugasili su
se... Prohujale su hiljade vekova otkako na zemlji nema nijednog ivog bia, i
ovaj jadni mesec uzalud pali svoj fenjer. Na livadi se vie ne bude kriui drali,
a hrutevi se vie ne uju u lipovim umicama. Hladno, hladno, hladno. Prazno,
prazno, prazno. Jezivo, jezivo, jezivo. (Pauza) Tela ivih bia nestala su u prahu
i vena materija pretvorila ih je u kamenje, u vodu, u oblake, a sve due slile su
se u jednu. Dua celog sveta - to sam ja... ja... U meni je dua Aleksandra
Makedonskog, i Cezara, i ekspira, i Napoleona i poslednje pijavice. U meni se
svest svih ljudi slila s instinktima ivotinja i ja pamtim sve, sve, sve - i svaki
ivot u sebi preivljujem ponovo.
Pojavljuje se barska svetlost.
ARKADINA (tiho): To je neto dekadentno.
TREPLJEV (preklinjui i prekorno): Mama!
NINA: Ja sam sama. Jedanput u sto godina otvaram usta i govorim, i moj glas
tuno odjekuje u ovoj pustoi i niko me ne uje... Ni vi me, blede svetlosti, ne
ujete... Pred zoru vas raa smradna movara i vi lutate do zore, ali bez misli,
bez volje, bez treperenja ivota. U strahu da se u vama ne pojavi ivot - otac
vene materije, avo, svakog trenutka vri u vama, kao i u kamenju i u vodi,
izmenu atoma i vi se neprekidno menjate. U celoj vasioni ostaje stalan i
nepromenljiv samo duh. (Pauza) Kao suanj, baen u prazni duboki bunar, ja ne
znam gde sam i ta me eka. Za mene nije tajna samo to da mi je sueno da
pobedim u upornoj, estokoj borbi sa avolom, naelom materijalnih snaga, da
e se posle toga materija i duh sliti u divnoj harmonijn i da e onda nastupiti
carstvo vasionske volje. Ali to e biti samo onda kada se malo pomalo, posle
dugog, dugog niza hiljadugodita, i mesec, i sjajni Sirijus i zemlja pretvore u
prah... A donde - uas, uas... (Pauza; na pozadini jezera pojavljuju se dve
crvene take.) Eno, pribliava se moj moni protivnik, avo. Ja vidim njegove
strane, purpurne oi...
ARKADINA: Mirie na sumpor. Da li to tako mora da bude?
TREPLJEV: Da.
ARKADINA (smeje se): Priznajem, to je efekat.
TREPLJEV: Mama!
NINA: Njemu je dosadno bez oveka...
POLINA ANDREJEVNA (Dornu): Skinuli ste eir. Metnite ga na glavu,
nazepete.
ARKADINA: Doktor je skinuo eir pred avolom, ocem vene materije.
TREPLJEV (plane, glasno): Pretstava je zavrena! Dosta! Zavesa!
ARKADINA: Zato se ljuti?
TREPLJEV: Dosta! Zavesa! Sputaj zavesu! (Lupne nogom.) Zavesa! (Zavesa
pada) Oprostite! Ja sam izgubio iz vida da samo mali broj izabranih ima pravo
da pie komade i igra na pozornici. Ja sam naruio monopol... Meni... ja... (Hoe
DORN: Tihi aneo je proleteo. Tako se kod nas kae kad svi zaute.
NINA: Meni je vreme. Zbogom.
ARKADINA: Kuda? Kuda tako rano? Mi vas neemo pustiti.
NINA: eka me otac.
ARKADINA: Ala je on neki... (Ljube se) Pa, ta da se radi! ao nam je to
idete.
NINA: Kad bi ste znali kako mi je teko da odem!
ARKADINA: Treba da vas neko isprati, dete moje!
NINA (uplaeno): O, ne, ne!
SORIN (preklinjui): Ostanite!
NINA: Ne mogu, Petre Nikolajeviu.
SORIN: Ostanite jo bar jedan sat. Zaboga, nije to nita...
NINA (razmislivi, kroz suze): Ne mogu. (Rukuje se i brzo odlazi.)
ARKADINA: U stvari - ovo je vrlo nesrena devojka. Kau da je njena pokojna
mati ostavila muu celo svoje ogromno imanje, sve do poslednje pare, i sada ova
devojka nema nita, jer je njen otac ve zavetao sve svojoj drugoj eni. To je
strano.
DORN: Jeste, njen tatica je prilina stoka, mora mu se odati puno priznanje.
SORIN (trlja ozeble prste): Hajdemo, gospodo, i mi, ve je prilino vlano. Bole
me noge.
ARKADINA: One su ti kao od drveta, jedva se miu. Pa dobro, hajdemo,
zlosreni stare. (Uzima ga pod ruku.)
AMRAJEV (nudei ruku eni): Madam?
SORIN: ujem kako urla pseto. (amrajevu) Budite dobri, Ilija Afanasijeviu,
naredite da ga odveu.
AMRAJEV: Nemogue, Petre Nikolajeviu, bojim se da se lopovi ne uvuku u
ambar. Tamo mi stoji proso. (Medvedenku, koji ide pored njega.) Da, za itavu
oktavu nie: Bravo, Silva! I nije neki peva, nego obian sinodski horista.
MEDVEDENKO: A koliku platu ima sinodski horista?
Svi odlaze, osim Dorna.
DORN (sam): Ne znam, moda se ja nita ne razumem ili sam pomerio pameu,
ali meni se komad svideo. U njemu ima neto. Kad je ova devojka govorila o
samoi, i docnije, kad su se pojavile crvene oi avola, meni su od uzbuenja
drhtale ruke. Svee, naivno... Eno, izgleda, dolazi on. Hteo bih da mu kaem
neto lepo.
MAA: ekajte.
DORN: ta hoete?
MAA: Jo jednom hou da vam kaem... Hou da porazgovaram... (Uzbueno)
Ja ne volim svog oca, ali prema vama oseam simpatije. Ne znam zato, ali
svom duom oseam da ste mi bliski... Pomozite mi. Pomozite mi ili u uiniti
glupost, za inat u upropastiti svoj ivot... Ne mogu vie...
DORN: Kako? Kako da vam pomognem?
MAA: Ja patim. Niko, niko ne zna koliko patim! (Sputa mu glavu na grudi,
tiho.) Ja volim Konstantina.
DORN: Kako su svi nervozni! Kako su svi nervozni! I koliko ljubavi... O,
zaarano jezero! (Neno) Ali ta ja mogu, dete moje? ta? ta?
Zavesa
DRUGI IN
Teren za kroket. U dubini, s desne strane, kua sa velikom terasom, s leve strane
se vidi jezero na kome bleti odsjaj od sunca. Leje sa cveem. Podne. Vruina.
Pored terena, u hladu stare lipe, sede na klupi Arkadina, Dorn i Maa. Dorn na
kolenima dri otvorenu knjigu.
ARKADINA (Mai): Ustanite. (Obe ustaju) Stanite pored mene. Vama je
dvadeset i dve godine, a meni je skoro dvaput vie. Jevgenije Sergejeviu, ko je
mlai od nas dve?
DORN: Naravno - vi.
ARKADINA: Eto vidite... A zato? Zato to ja radim, ja oseam, ja sam stalno u
pokretu, a vi samo sedite na jednom mestu, ne ivite... Moje je pravilo: da ne
mislim o budunosti. Ja nikad ne mislim ni na starost ni na smrt. to mora da
bude, to se ne moe izbei.
MAA: A ja se oseam kao da sam se ve odavno rodila, svoj ivot vuem za
sobom kao beskonani lep... I esto nemam nikakve volje da ivim. (Seda)
Naravno, sve su to sitnice. Treba se prodrmati, zbaciti sa sebe sve to.
DORN (pevui): Lepi cvetii moji, zbor'te sad vi...
ARKADINA: Osim toga, ja sam korektna kao Englez. Ja, draga moja, pazim na
sebe, kao to se kae, uvek sam obuena i oeljana comme il faut. Ja da
dopustim sebi da iziem iz kue, makar samo u batu, u bluzi ili neoeljana?
Nikad. Sauvala sam se zato to nikad nisam bila aljkava, nisam se zaputala
kao neki... (Podboivi se, eta po terenu) Eto pogledajte - kao devojica. Mogla
bih i petnaestogodinju da igram.
DORN: Dakle, ja ipak nastavljam. (Uzima knjigu) Stali smo kod branara i
pacova...
ARKADINA: I pacova. itajte. (Seda) Uostalom, dajte meni, ja u da itam. Na
mene je red. (Uzima knjigu i trai oima.) I pacova... A, evo ga... (ita) I,
naravno, za ljude iz visokog drutva isto tako je opasno da maze knjievnike i
privlae ih u svoje drutvo kao to je opasno za branara da gaji pacove u svojim
ambarima. A meutim ih vole. Dakle, kad ena izabere pisca koga eli da
zarobi, ona ga opseda pomou komplimenata, ljubaznosti i ugaanja... To je
moda tako kod Francuza, kod nas nema nita od toga, nikakvih programa. Kod
nas se ena, obino, pre nego to e zarobiti pisca, sama zaljubi do uiju, to da
znate. Ne treba daleko traiti, uzmite mene i Trigorina.
Dolazi Sorin, potapajui se, pored njega Nina; Medvedenko gura za njima
praznu fotelju.
SORIN (tonom kojim se govori deci): Je l' te? Radujemo se? Danas smo, najzad,
veseli? (Sestri) Imamo prijatnu novost! Otac i maeha otputovali su u Tver i mi
smo sad slobodni itava tri dana.
NINA (seda pored Arkadine i grli je): Ja sam srena! Sad pripadam vama.
SORIN (seda u svoju fotelju): Ona je danas lepa.
ARKADINA: Elegantna, interesantna... Zato vas moram pohvaliti. (Ljubi Ninu)
Samo ne treba da vas mnogo hvalimo, jo emo da vas ureknemo. Gde je Boris
Aleksejevi?
NINA: Na jezeru, sa kupatila peca ribu.
ARKADINA: Kako mu to ne dosadi! (Hoe da nastavi sa itanjem.)
NINA: ta to itate?
ARKADINA: Mopasan ,,Na vodi, draga moja. (Proita nekoliko redova u
sebi.) Dalje je neinteresantno i netano. (Zatvara knjigu) Neto sam brina.
Recite, ta je mom sinu? Zato je tako tuan i mraan? On itave dane provodi
na jezeru i ja ga skoro uopte ne vidim.
MAA: Teko mu je na dui. (Nini, bojaljivo.) Molim vas, recitujte neto iz
njegova komada.
NINA (slee ramenima): Vi to elite? To je tako neinteresantno!
MAA (uzdravajui oduevljenje): Kad on sam neto recituje, oi mu se sijaju
i sav prebledi. On ima divan, tuan glas i manire kao u pesnika.
uje se kako hre Sorin.
DORN: Laku no!
ARKADINA: Petre!
SORIN: A?
ARKADINA: Ti spava?
SORIN: Ne.
Pauza.
ARKADINA: Ti se ne lei, a to ne valja, brate,
SORIN: Ja bih hteo da se leim, ali eto - doktor nee.
DORN: Leiti se u ezdesetoj godini...
SORIN: I u ezdesetoj godini ovek eli da ivi.
DORN (jetko): Ih! Onda uzimajte valerijanu.
ARKADINA: Ja bih rekla da bi mu dobro inila neka banja.
DORN: Pa dobro. Moe da ide u banju. A moe i da ne ide.
ARKADINA: Sad razumej neto.
DORN: Nema tu ta da se razume. Sve je jasno.
Pauza.
MEDVEDENKO: Petar Nikolajevi treba da ostavi duvan.
SORIN: Gluposti.
DORN: Ne, nisu to gluposti. Vino i duvan ine oveka bezlinim. Posle cigare
ili aice rakije vi niste vie Petar Nikolajevi nego Petar Nikolajevi plus jo
neko, vae se ja razliva i vi se odnosite prema sebi samom kao prema treem
licu - on.
SORIN (smeje se): Lako je vama filozofirati. Vi ste dosta proiveli u svom
veku, a ja? Sluio sam u sudskoj struci dvadeset osam godina, ali jo nisam
iveo, nita nisam iskusio, i na kraju krajeva, a to je sasvim razumljivo, meni se
tek sada ivi. Vi ste siti i ravnoduni i zato ste skloni filozofiji, a ja hou da
ivim i zato pijem za rukom heres i puim cigare i kraj. Eto to je sve.
DORN: ovek treba da ozbiljno gleda na ivot, a leiti se u ezdesetoj godini,
aliti to se u mladosti malo uivalo, to je, oprostite mi, lakomislenost.
MAA (ustaje): Ve je sigurno vreme za doruak. (Polazi lenjim, tromim
hodom) Utrnula mi je noga. (Odlazi)
DORN: Sad ide da pre doruka trgne aicu dve.
SORIN: Nije nala sreu u ivotu, sirotica.
DORN: Sve je to kojeta, vae prevashodstvo.
SORIN: Vi govorite kao sit ovek.
ARKADINA: Ah, ta moe biti dosadnije od ove simpatine seoske dosade!
Vruina, tiina, niko nita ne radi, svi filozofiraju... Lepo je s vama, prijatelji
moji, prijatno vas je sluati, ali... ali sedeti u svojoj sobi i uiti ulogu - kud i
kamo je lepe.
NINA (oduevljeno): Divno! Ja vas razumem.
SORIN: Naravno, u gradu je lepe. Sedi u svom kabinetu, lakej nikog ne puta
bez prijave, telefon... na ulici fijakeri i tako dalje...
DORN (pevui): Lepi cvetii moji, zbor'te sad vi...
Ulazi amrajev, za njim Polina Andrejevna.
AMRAJEV: Evo i naih. Dobar dan! (Ljubi ruku Arkadinoj, zatim Nini.) Vrlo
mi je milo to vas vidim u dobrom zdravlju. (Arkadini) ena mi kae da se
danas spremate zajedno s njom u grad. Je li to istina?
ARKADINA: Da, spremamo se.
AMRAJEV: Hm... To je sjajno, ali kako ete otii, draga gospoo? Danas nam
konji voze ra, svi su radnici zaposleni. Kojim ete konjima noi, ako smem
pitati?
ARKADINA: Kojim? Otkud ja znam - kojim!
SORIN: Pa mi imamo konje samo za vonju.
AMRAJEV (uzbueno): Samo za vonju? A odakle u da nabavim amove?
Odakle u da nabavim amove? udnovato! Neshvatljivo! Draga gospoo!
Oprostite, ja se duboko klanjam vaem talentu, spreman sam da dam za vas
deset godina ivota, ali konje vam ne mogu dati!
NINA (ne dajui mu da ustane): Sedite, Sedite. Mi emo vas odgurati. (Ona i
Medvedenko guraju fotelju.) Ah, ala je to strano!
SORIN: Da, da, strano... Ali to mu nee olako proi, sad u ja da se objasnim s
njim.
Odlaze; ostaju samo Dorn i Polina Andrejevna.
DORN: Ljudi su dosadni. U stvari, trebalo bi vaeg mua prosto izbaciti odavde
kao kufer, a sve e se svriti na tome to e mu se ova stara mama, Petar
Nikolajevi, i njegova sestra izviniti. Videete!
POLINA ANDREJEVNA: On je i konje za vonju poslao na njivu. I svakog
dana se deavaju slini nesporazumi. Kad biste znali kako me on jedi! Ja sam
prosto bolesna; vidite, ja sva drhtim. Ja ne podnosim njegovu grubost.
(Preklinjui) Jevgenije, dragi moj, najmiliji moj, uzmite me k sebi... Nae vreme
prolazi, mi vie nismo mladi, bar pred kraj ivota da ne moramo da se krijemo,
da laemo...
Pauza.
DORN: Meni je pedeset pet godina, kasno je menjati ivot.
POLINA ANDREJEVNA: Znam - vi me odbijate zato to osim mene ima i
drugih ena koje su vam bliske. Sve njih ne moete uzeti k sebi. Ja to razumem.
Oprostite, ja sam vam dosadila.
Nina se pojavljuje pored kue; ona bere cvee.
DORN: Ne, niste.
stalno zaostajem kao seljak koji je zakasnio na voz i, najzad, oseam da umem
da slikam samo pejza, a da sam u svemu ostalom laan, laan do sri.
NINA: Vi ste suvie zauzeti poslom i nemate ni vremena ni volje da shvatite
svoj znaaj. Neka ste nezadovoljni sobom, ali za druge ste veliki i divni! Da sam
ja takav pisac kao vi, ja bih rtvovala gomili svoj ivot, ali bih bila svesna da je
njena srea u tome to se ona, ta gomila, uzdie do mene; i ona bi me vozila u
koijama.
TRIGORIN: E, ba u koijama... ta sam ja, Agamemnon?
Oboje se nasmee.
NINA: Za sreu biti knjievnica ili glumica, ja bih podnela i prezir svojih
bliskih, nematinu, razoarenje, ivela bih na mansardi i jela samo suv hleb,
patila bih od nezadovoljstva samom sobom, od svesti o svojim nedostacima, ali
zato bih traila slavu... pravu, bunu slavu... (Pokriva lice rukama.) Glava mi se
vrti... Ah!
GLAS ARKADINE (iz kue): Borise Aleksejeviu!
TRIGORIN: Zovu me... Sigurno da se pakujemo. A ne ide mi se. (Okree se
prema jezeru) Eto, pogledajte kakva blagodet!... Divota!
NINA: Vidite li na onoj obali kuu i park?
TRIGORIN: Vidim.
NINA: To je imanje moje pokojne majke. Ja sam se tamo rodila. Ceo sam ivot
provela pored ovog jezera i poznajem na njemu svako ostrvce.
TRIGORIN: Lepo je tu kod vas! (Spazivi galeba.) A ta je to?
NINA: Galeb. Konstantin Gavrilovi ga je ubio.
TRIGORIN: Lepa ptica. Boga mi, ne ide mi se. Nagovorite Irinu Nikolajevnu da
ostane. (Belei neto u belenicu.)
NINA: ta to piete?
TRIGORIN: Onako, beleim neto... Pao mi je na pamet jedan sie... (Stavlja
belenicu u dep.) Sie za malu priu: na obali jezera od detinjstva ivi mlada
devojka, ovakva kao vi; voli jezero kao galeb, i srena je i slobodna kao galeb.
Ali sluajno je naiao jedan ovek, video ju je i prosto iz dosade upropastio kao ovog galeba.
Pauza. Na prozoru se pojavljuje Arkadina.
ARKADINA: Borise Aleksejeviu, gde ste?
TRIGORIN: Odmah! (Polazi i okree se ka Nini; pred prozorom, Arkadinoj.)
ta je bilo?
ARKADINA: Ostajemo.
Tritorin ulazi u kuu.
TREI IN
Trpezarija u kui Sorina. Levo i desno vrata. Bife. Ormane s lekovima. Posred
sobe sto. Kofer i kutije za eire, vidi se da se vre pripreme za put. Trigorin
dorukuje. Maa stoji pored njega.
MAA: Sve vam to priam kao piscu. Moete: da se posluite. Kaem vam po
dui: da se on ozbiljno ranio, ja ne bih ivela ni trenutka. Pa ipak sam hrabra.
Odluila sam odjednom: iupau tu ljubav iz svog srca, iupau je iz korena.
TRIGORIN: A na koji nain?
MAA: Udajem se. Za Medvedenka.
TRIGORIN: Za onog uitelja?
MAA: Da.
TRIGORIN: Ne razumem ta vam to treba.
MAA: Voleti bez nade, godinama stalno neto oekivati... A ovako, kad se
udam, neu imati vremena da mislim na ljubav, nove brige uguie sve to je
bilo ranije. Ipak je to, znate, promena. Hoemo li jo po jednu?
TRIGORIN: Da nije dosta?
MAA: Kojeta. (Natoi dve aice) Nemojte me tako gledati. ene piju ee
nego to mislite. Manjina pije otvoreno, kao ja, a veina kriom. Tako je to. I
samo rakiju ili konjak. (Kuca se) Nek' vam je sreno! Vi ste jednostavan ovek,
teta je to idete.
Piju.
TRIGORIN: Ni meni se ne ide.
MAA: A vi je zamolite da ostane.
TRIGORIN: Ne, sad vie nee ostati. Njen sin se ponaa sasvim netaktino.
Prvo je pokuao da se ubije, a sada, kau, hoe da me pozove na dvoboj. A zbog
ega? Duri se, frke, propoveda nove forme.... Pa za sve nas ima mesta, i za
nove i za stare - zato da se guramo?
MAA: Tu je jo i ljubomora posredi. Uostalom, to se mene ne tie.
Pauza. Jakov prolazi s leva na desno s koferom; ulazi Nina i zastaje pored
prozora.
MAA: Moj uitelj nije mnogo pametan, ali je dobar ovek i siromah, i mene
jako voli. ao mi ga je. I njegove stare majke mi je ao. A sad, dopustite da vam
poelim sve najlepe. Ne pominjite me po zlu. (vrsto mu stee ruku.) Vrlo sam
zahvalna za va prijateljski stav prema meni. Poaljite mi svoje knjige, svakako
s posvetom. Samo nemojte pisati mnogopotovanoj, nego samo ovako:
Mariji, bez igde ikog svog, koja bog bi znao zato ivi na ovom svetu.
Zbogom. (Izlazi)
NINA (prua prema Trigorinu ruku stisnutu u pesnicu): Par ili nepar?
TRIGORIN: Par.
NINA (uzdahne): Ne. U ruci mi je samo jedno zrno graka. Ja sam zamislila: da
li treba da odem u glumice ili ne? Kad bi mi bar neko dao savet.
TRIGORIN: Teko je tu davati savete.
Pauza.
NINA: Mi se rastajemo i... moda se vie neemo videti. Molim vas da primite
od mene za uspomenu ovaj mali medaljon. Naredila sam da se ureu vai
inicijali... a s ove strane naslov vae knjige ,,Dani i noi.
TRIGORIN: Kako graciozno! (Ljubi medaljon.) Divan poklon!
NINA: Setite me se ponekad.
TRIGORIN: Seau se. Seau se vas onakve kakva ste bili onog vedrog jutra seate li se? Pre nedelju dana, kad ste, imali svetlu haljinu... Mi smo
razgovarali... onda je na klupi leao beli galeb...
NINA (zamiljeno): Da, galeb... (Pauza) Vie ne smemo da razgovaramo, neko
dolazi... Pred, odlazak poklonite mi dva minuta, preklinjem vas...
Odlazi levo; istovremeno s desne strane ulaze Arkadina, Sorin u fraku sa
zvezdom, zatim Jakov, zauzet oko pakovanja.
ARKADINA: Ti, stari, ostani kod kue. Kako e ti s tvojim reumatizmom u
goste? (Trigorinu) Ko je to maloas iziao? Nina?
TRIGORIN: Da.
ARKADINA: Pardon, mi smo vas omeli... (Seda) Rekla bih da sam sve
spakovala. Umorila sam se.
TRIGORIN (ita na medaljonu): ,,Dani i noi, strana 121, 11. i 12. red.
JAKOV (raspremajui sto): Hoemo li i udice spakovati?
TRIGORIN: Dabome, one e mi jo trebati. A knjige pokloni nekome.
JAKOV: Razumem.
TRIGORIN (za sebe): Strana 121, 11. i 12. red. ta pie u tim redovima?
(Arkadinoj) Ima li u ovoj kui mojih knjiga?
ARKADINA: Kod brata u kabinetu, u onom ormanu u oku.
TRIGORIN: Strana 121... (Izlazi)
ARKADINA: Zbilja, Petre, bolje da ostane...
SORIN: Vi odlazite, bez vas e mi biti teko kod kue.
ARKADINA: A ta ima u gradu?
SORIN: Nita naroito, pa ipak... (Smeje se.) Polagae se kamen temeljac
zemskog doma i tako dalje... Hteo bih za koji asak da se otrgnem iz ovog
ustajalog ivota, inae sam se prosto ubuao kao stara mutikla. Naredio sam da
kola dou u jedan sat, zajedno emo krenuti.
ARKADINA (posle pauze): Hajde sad - ivi ovde, ne dosauj se, pazi da ne
nazebe. I pazi na mog sina. uvaj ga. Pouavaj ga. (Pauza) Eto, odlazim, a
neu znati zato je Konstantin hteo da se ubije. Mislim da je glavni uzrok bila
ljubomora. Bolje je da to pre odvedem Trigorina odavde.
SORIN: ta da ti kaem? Bilo je i drugih razloga. Razumljiva stvar - mladi,
pametan, ivi u selu, bogu iza lea, bez novaca, bez situacije, bez budunosti.
Nita ne radi. Stidi se i boji se svog nerada. Ja ga neobino volim, a i on mene
voli, pa ipak, na kraju krajeva, njemu se ini da je on ovde suvian u kui, da
ivi od milosti, kao gotovan... Sasvim razumljivo - samoljublje...
ARKADINA: Muku muim s njim! (Razmilja) Kad bi stupio u slubu, ta
veli?
SORIN (zvidi, zatim neodluno): Meni se ini da bi bilo najbolje reenje kad bi
mu ti... dala malo novaca. Pre svega, on treba da se pristojno obue. Pogledaj,
jedno te isto odelo nosi ve tri godine, ide bez mantila. (Smeje se) A i malo da
se mladi razonodi ne bi bilo ravo... Da ode, recimo, u inostranstvo... To ne bi
mnogo kotalo.
ARKADINA: Ali ipak... Uostalom, odelo bih jo mogla da mu kupim, ali za
inostranstvo... Ne, sada mu ne mogu ni odelo kupiti. (Odluno) Nemam novaca!
Sorin se smeje.
ARKADINA: Nemam!
SORIN (zvidi): Dobro. Oprosti, draga moja, ne ljuti se. Ja ti verujem... Ti si
velikoduna, plemenita ena.
ARKADINA (kroz suze): Nemam ja novaca!
SORIN: Da ja imam novaca, jasna stvar - ja bih mu sam dao, ali sad nemam
nita, ni prebijene pare. (Smeje se) Celu moju penziju uzima upravnik i troi je
pa zemljoradnju, na stoku, na pele, i moj novac badava propada. Pele ginu,
krave crkavaju, konje nikad ne mogu da dobijem...
ARKADINA: Da, ja imam novaca, ali ja sam glumica. Samo toalete su me
potpuno upropastile...
SORIN: Ti si dobra, mila... Ja te potujem... Da... Ali danas mi opet neto nije
dobro... (Zanosi se) Vrti mi se u glavi... (Dri se za sto) Meni je zlo.
ARKADINA (uplaena): Petre! (Hoe da ga pridri.) Petre, dragi moj... (Vie)
Pomozite mi! Pomozite!
Ulaze: Trepljev sa zavojem na glavi i Medvedenko.
ARKADINA: Njemu je zlo!
SORIN: Nita, nita... (Smei se i pije vodu.) Ve me je prolo... gotovo...
TREPLJEV (majci): Ne plai se, mama, to nije opasno. Ujki se sada to esto
deava. (Ujaku) Ujko, treba da prilegne malo.
SORIN: Dobro, malo... Pa ipak idem u grad... Odmoriu se malo i onda idem...
Prosta stvar...
(Polazi potapajui se.)
MEDVEDENKO (vodi ga pod ruku): Ima jedna zagonetka: ujutru na etiri, u
podne na dve, a uvee na tri...
SORIN (smeje se): Tano. A nou na leima. Hvala vam, mogu i sam da idem.
MEDVEDENKO: Ostavite, nemojte se ustruavati!...
On i Sorin odlaze.
ARKADINA: Ala me je uplaio!
TREPLJEV: Za njega nije dobro da ivi na selu. Dosauje se. Eh, kad bi se ti,
mama, neto raspoloila i pozajmila mu hiljadu, hiljadu i po rubalja, on bi
mogao da proivi u gradu itavu godinu dana.
ARKADINA: Ja nemam novaca. Ja sam glumica, nisam bankar.
Pauza.
TREPLJEV: Mama, promeni mi zavoj. Ti to tako lepo radi.
ARKADINA (vadi iz kune apoteke jodoform i kutiju sa zavojima): A doktor je
zakasnio.
TREPLJEV: Obeao je da e doi u deset, a sad je ve podne.
ARKADINA: Sedi. (Skida mu s glave zavoj.) Kao da ima almu. Jue je neki
putnik pitao u kuhinji ta si po narodnosti. Ve ti je rana skoro zarasla. Jo
sasvim malo... (Ljubi ga u glavu) A kad ja odem, nee opet bum-bum?
TREPLJEV: Ne, mama. Ono je bio trenutak bezumnog oajanja kad nisam
vladao samim sobom. Vie se to nee ponoviti. (Ljubi joj ruku.) Ti ima zlatne
ruke. Seam se, vrlo davno, kad si jo radila na dravnoj pozornici - ja sam jo
bio dete - kod nas u dvoritu se desila tua, isprebijali su jednu stanarku, pralju.
Sea li se? Digli su je sa zemlje onesveenu... Ti si je stalno obilazila, nosila
joj lekove, kupala u koritu njenu decu. Zar se ne sea?
ARKADINA: Ne. (Stavlja nov zavoj.)
TREPLJEV: Dve balerine su jo stanovale u istoj kui... Dolazile su ti na kafu...
ARKADINA: Toga se seam.
TREPLJEV: Bile su jako pobone. (Pauza) U poslednje vreme, ovih dana, ja te
volim isto onako neno i odano kao u detinjstvu. Osim tebe nikog vie nemam.
Samo zato, zato potpada pod uticaj onog oveka?
ARKADINA: Ti ga ne razume, Konstantiie. On je neobino plemenit ovek...
TREPLJEV: Pa ipak, kad su mu rekli kako ja hou da ga pozovem na dvoboj,
njegova plemenitost ga nije spreila da se pokae kao kukavica. Odlazi. Sramno
bei!
TREPLJEV: Cicijo!
ARKADINA: Odrpanko!
Trepljev seda i tiho plae.
ARKADINA: Nitarijo! (Uzbueno proeta po sobi.) Ne plai. Nemoj plakati...
(Plae) Nemoj... (Ljubi ga u elo, u obraze, u kosu.) Drago moje dete, oprosti
mi... Oprosti svojoj grenoj majci. Oprosti meni, nesrenoj.
TREPLJEV (grli je): Kad bi ti znala! Ja sam sve izgubio. Ona me ne voli, ja vie
ne mogu da piem... Propali su svi moji snovi...
ARKADINA: Ne oajavaj... Sve e se lepo svriti. On e otputovati, ona e te
opet zavoleti. (Brie mu suze.) Dosta. Mi smo se ve pomirili.
TREPLJEV (ljubi joj ruke): Da, mama.
ARKADINA (neno): Pomiri se i s njim. Nije potreban taj dvoboj... Je li da nije
potreban?
TREPLJEV: Dobro... Samo, mama, dozvoli mi da se ne susreem s njim. Teko
mi je... to je iznad moje snage... (Ulazi Trigorin) Eto... Idem ja... (Brzo stavlja
lekove u ormane.) A zavoj e mi doktor staviti...
TRIGORIN (trai u knjizi): Strana 121... 11. i 12. red... Evo... (ita) ,,Ako ti
kadgod zatreba moj ivot, doi i uzmi ga.
Trepljev die sa zemlje zavoj i izlazi.
me...
ARKADINA (drhtei): Ne, ne... Ja sam obina ena, sa mnom se ne moe tako
govoriti... Ne mui me, Borise... Mene je strah...
TRIGORIN: Ako bude htela, moe da postane neobina. Mladalaka ljubav,
divna, poetina, ljubav koja te die u svet snova, samo ona moe pruiti sreu na
zemlji! Takvu ljubav jo nisam iskusio... U mladosti nisam imao vremena,
obijao sam pragove redakcija, borio sam se s nematinom... A sad, evo je, takva
ljubav je dola najzad, zove me... Zar ima smisla da beim od nje?
ARKADINA (ljutito): Ti si lud!
TRIGORIN: Neka sam.
ARKADINA: Vi ste se svi dogovorili da me danas muite! (Plae)
TRIGORIN (hvata se za glavu): Ne shvata! Nee da shvati!
ARKADINA: Zar sam ja tako stara i runa da se sa mnom bez ustruavanja
moe govoriti o drugim enama? (Grli ga i ljubi.) O, ti si poludeo! Moj lepi, moj
divni... Ti si poslednja stranica mog ivota! (Klekne pred njim.) Moja radost,
moj ponos, moje blaenstvo... (Grli njegova kolena.) Ako me ti ostavi makar i
za jedan sat, ja to neu preiveti, poludeu, moj neobini, divni, gospodaru
moj...
TRIGORIN: Moe neko da ue. (Pomae joj da ustane.)
ARKADINA: ta da se radi!
SORIN (u kaputu s pelerinom, sa eirom na glavi, sa tapom u ruci, ulazi s leve
strane; prolazei kroz sobu): Sestro, vreme je, pazi da ne zakasnimo na kraju
krajeva. Ja idem da sednem u kola. (Izlazi)
MEDVEDENKO: A ja idem peke na stanicu... da ispratim... Ja u brzo...
(Izlazi)
ARKADINA: Dovienja, dragi moji... Ako budemo ivi i zdravi, na leto emo
se opet videti... (Sobarica, Jakov i kuvar ljube joj ruku.) Ne zaboravite me.
(Prua kuvaru rublju.) Evo vam rublja za sve troje.
KUVAR: Najlepa vam hvala, gospoo. Srean put! Mnogo smo vam zahvalni!
JAKOV: Srean put!
AMRAJEV: Javite nam se koji put, usreite nas! Zbogom, Borise
Aleksejeviu!
ARKADINA: Gde je Konstantin? Recite mu da odlazim. Treba da se
pozdravimo. E, ne pominjite nas po zlu. (Jakovu) Dala sam rublju kuvaru, to je
za sve troje.
Svi odlaze na desno. Pozornica je prazna. Iza pozornice graja, kao obino pri
ispraaju. Sobarica se vraa da uzme sa stola korpu sa ljivama i opet izlazi.
TRIGORIN (vraa se): Zaboravio sam svoj tap. On je, izgleda, tamo na terasi.
(Polazi i kod vrata s leve strane susree se s Ninom koja ulazi. ) To ste vi? Mi
odlazimo...
NINA: Ja sam predoseala da emo se jo videti. (Uzbueno) Borise
Aleksejeviu, ja sam se definitivno reila, kocka je pala, idem u glumice. Sutra
ve neu biti ovde, naputam oca, naputam sve, poinjem nov ivot... Odlazim
kao i vi... u Moskvu. Tamo emo se videti.
TRIGORIN (okree se): Odsednite u Slovenskom bazaru... Javite mi se
odmah... Molanovka, kua Groholjskog... Ja se urim...
Pauza.
NINA: Jo samo trenutak...
TRIGORIN (tiho): Vi ste divni... Kakva je srea verovati da emo se uskoro
videti! (Ona mu pada na grudi.) Ja u opet videti ove divne oi, neizrecivo
divan, nean osmeh... ove blage crte, izraz aneoske ednosti... Draga moja...
(Dug poljubac.)
Izmeu treeg i etvrtog ina prolaze dve godine.
ETVRTI IN
DORN: Novaca? Za trideset godina lekarske prakse, dragi moj, teke prakse, jer
nisam pripadao sebi ni danju ni nou, polo mi je za rukom da utedim samo dve
hiljade, a i njih sam tu skoro potroio u inostranstvu. Ja nemam nita.
MAA (muu): Nisi otiao?
MEDVEDENKO (kao da se izvinjava): ta u? Kad mi ne daju konja!
MAA (jetko, tiho): Uh, samo da te ne gledam!
Fotelja se zaustavlja u levoj polovini sobe; Polina Andrejevna, Maa i Dorn
sedaju pored Sorina; Medvedenko, oaloen, povlai se u stranu.
DORN: Koliko je ovde promena kod vas! Od salona ste napravili kabinet.
MAA: Ovde je Konstantinu Gavriloviu zgodnije da radi. Moe kad god hoe
da izie u park i da tamo misli.
Lupa noni uvar.
SORIN: Gde je sestra?
DORN: Otila je na stanicu da doeka Trigorina. Sad e se vratiti.
SORIN: Kad ste ve smatrali za potrebno da zovete sestru, znai da sam opasno
bolestan. (Poutavi.) Ba je smeno, ja sam opasno bolestan, a meutim ne
dobijam nikakvih lekova.
DORN: A ta bi ste eleli? Valerijane? Sode? Kinina?
SORIN: Vi rezonujete kao sit ovek. Vi ste siti i zato ste ravnoduni prema
ivotu, vama je svejedno. Ali i vi ete se plaiti kad budete umirali.
DORN: Strah od smrti je ivotinjski strah... Treba ga guiti u sebi. Svesno se
boje smrti samo oni koji veruju u veni ivot, koji se plae zbog svojih grehova.
A vi ste, prvo, ateist, a drugo - kakve grehove vi imate? Vi ste dvadeset pet
godina sluili u sudskoj struci - i to je sve.
SORIN (smeje se): Dvadeset osam...
Ulazi Trepljev i seda na amlicu pored Sorinovih nogu. Maa za celo vreme
nikako ne skida s njega oiju.
DORN: Mi smetamo Konstantinu Gavriloviu da radi.
TREPLJEV: Ne, nita.
Pauza.
MEDVEDENKO: Dopustite da vas pitam, gospodine doktore, koji vam se grad
u inostranstvu najvie svideo?
DORN: enova.
TREPLJEV: Zato enova ?
DORN: Tamo je divna ulina gomila. Izie uvee iz hotela, a cela ulica vrvi od
sveta. Tumara tako u gomili bez ikakvog cilja, ovamo onamo, cik-cak, ivi
zajedno s njom, stapa se s njom psihiki i poinje verovati da je zaista mogua
jedna dua celog sveta, kao ona koju je nekad u vaem komadu igrala Nina
Zarena. Kad sam je ve pomenuo, recite - gde je sad ona? Gde je i ta radi?
TREPLJEV: Verovatno je dobro.
DORN: Govorili su mi da je toboe poela da vodi nekakav neobian ivot. U
emu je stvar?
TREPLJEV: To je, doktore, dugaka pria.
DORN: A vi ispriajte ukratko.
Pauza.
TREPLJEV: Ona je pobegla od kue i ivela s Trigorinom. Je li vam to
poznato?
DORN: Jeste.
TREPLJEV: Imala je dete. Dete je umrlo. Trigorin se ohladio prema njoj i vratio
se svojim starim simpatijama, to se, uostalom, moglo oekivati. Upravo, on nije
nikad ni ostavljao stare, nego, kao ovek bez karaktera, nekako je umeo pa obe
strane. Koliko ja mogu zakljuiti iz onog to mi je poznato, lini Ninin ivot je
potpuno promaen.
DORN: A gluma?
TREPLJEV: S glumom je, izgleda, jo gore. Debitovala je negde u okolini
Moskve u letnjem pozoritu, zatim je otputovala u provinciju. Ja je onda nikako
nisam gubio iz vida i neko vreme sam svuda iao za njom. Ona je uzimala da
igra velike uloge, ali je igrala grubo, bez ukusa, vikala je, imala je otre gestove.
Imala je trenutaka kad je znala darovito da uzvikne, darovito da umre, ali su to
bili samo trenuci.
DORN: Znai da ipak ima dara?
TREPLJEV: Teko je rei. Verovatno ima. Ja sam je viao, ali ona nije htela da
me vidi i hotelska posluga me nije putala k njoj. Ja sam shvatao njeno
raspoloenje i nisam insistirao da doe do sastanka. (Pauza) ta bih vam jo
rekao? Zatim, kad sam se ve bio vratio kui, poeo sam da dobijam od nje
pisma. Pametna pisma, srdana, interesantna; ona se nije alila, ali sam oseao
da je duboko nesrena: svaki red je liio na bolesni, napeti ivac. I mata joj je
malo bolesna. Potpisivala se - Galeb. U Rusalci vodeniar kae za sebe da je
gavran, a ona je u pismima stalno ponavljala da je galeb. Sada je ovde.
DORN: Kako ovde?
TREPLJEV: U varoi, u gostionici. Ve pet dana ivi tamo u sobama za
prenoite. Bio sam otiao do nje, a i Marija Ilinina je odlazila, samo ona nikog
ne prima. Semjon Semjonovi uverava da ju je jue posle ruka video u polju,
dve vrste odavde.
MEDVEDENKO: Da, video sam je. Ila je put varoi. Ja sam je pozdravio, pitao
sam je to ne svrati kod nas. Rekla je da e svratiti.
TREPLJEV: Nee ona svratiti. (Pauza) Otac i maeha nee da znaju za nju.
Svuda su postavili straare i naredili im da je ne putaju ak ni da prie
njihovom imanju. (Zajedno s doktorom prilazi pisaem stolu) Kako je lako,
tombolu.
TRIGORIN: Vreme nas je neljubazno doekalo. Vetar je strano jak. Sutra
izjutra, ako se smiri, idem na jezero da pecam. Osim toga, treba da pogledam
park i ono mesto gde je - seate li se? - izvoen va komad. Kod mene je sazreo
jedan motiv, treba samo obnoviti u seanju mesto radnje.
MAA (ocu): Tata, dozvoli mom muu da uzme konja! On mora kui.
AMRAJEV (podraava je): Konja... Kui... (Strogo) Sama si videla: maloas
smo slali na stanicu. Neemo ga valjda opet zamarati.
MAA: Ali ima i drugih konja... (Videi da otac uti, odmahne rukom.) Od vas
neto traiti...
MEDVEDENKO: Maa, idem ja peke. Boga mi...
POLINA ANDREJEVNA (uzdie): Peke, po takvom vremenu... (Seda za
stoi) Izvolite, gospodo.
MEDVEDENKO: Pa samo est vrsta... Zbogom... (Ljubi eni ruku.) Zbogom,
mama. (Tata mu nerado prua ruku da je poljubi.) Ja ne bih nikog uznemiravao,
ali dete... (Klanja se svima) Zbogom... (Izlazi; ide kao da je neto skrivio)
AMRAJEV: Neka, stii e. Nije general.
POLINA ANDREJEVNA (kuca po stolu): Izvolite, gospodo. Da ne gubimo
vreme, skoro e nas zvati na veeru.
AMRAJEV: Bravo!
ARKADINA: Ovaj ovek uvek i svuda ima sree. (Ustaje) A sad hajdemo da
prezalogajimo togod. Na slavni gost danas nije ruao. Nastaviemo posle
veere. (Sinu) Kosta, ostavi svoje rukopise, hajdemo da veeramo.
TREPLJEV: Neu, mama, ja sam sit.
ARKADINA: Kako god hoe. (Budi Sorina) Petre, da veeramo! (Uzima
amrajeva ispod ruke.) Priau vam kako su me doekali u Harkovu...
Polina Andrejevna gasi na stolu svee, zatim ona i Dorn guraju fotelju. Svi
izlaze na levu stranu; na pozornici ostaje samo Trepljev za pisaim stolom.
TREPLJEV (sprema se da pie; letimice ita ono to je ve napisano): Ja sam
tako mnogo govorio o novim formama, a sad oseam da i sam malo pomalo
padam u ablon. (ita) Plakat na ogradi glasi... Bledo lice, oivieno tamnom
kosom... Glasi, oivieno... To je glupo. (Precrtava) Poeu od trenutka kad je
junaka probudio pljusak, a sve ostalo napolje. Opis meseine dug je i prefinjen.
Trigorin ima vetine, on se izradio, lako je njemu. Kod njega na brani bleti grli
razbijene boce i crni se senka vodenikog toka - i mesena no je gotova, a kod
mene - i blaga svetlost, i lako treperenje zvezda i daleki zvuci klavira koji se
tope u mirnom mirisnom vazduhu... To se ne moe izdrati. (Pauza) Da, ja sve
vie dolazim do uverenja da nije re o starim ili novim reformama, nego da
ovek treba da pie ne mislei ni na kakve forme, da pie zato to mu rei
slobodno teku iz due. (Neko kuca na prozor pored stola.) Ko je to? (Gleda kroz
prozor.) Nita se ne vidi... (Otvara staklena vrata i gleda u batu.) Neko je
potrao niz stepenice. (Vikne) Ko je tu? (Izlazi; uje se kako brzo ide preko
terase; za pola minuta se vraa s Ninom Zarenom.) Nina! Nina! (Nina mu
sputa glavu na grudi i prigueno jeca. Dirnut) Nina, Nina! To ste vi... vi... Kao
da sam predoseao, celoga dana mi je bilo tako teko na srcu. (Skida joj eir i
ogrta.) O, dobra moja, draga moja, ona je dola! Neemo plakati, neemo!
NINA: Ovde nekog ima.
TREPLJEV: Nema nikog.
NINA: Zatvorite vrata, moe neko da ue.
TREPLJEV: Niko nee ui.
NINA: Ja znam. Irina Nikolajevna je ovde. Zakljuajte vrata...
TREPLJEV (zakljuava vrata s desne strane, prilazi vratima s leve): Ovde nema
kljua. Staviu tu fotelju. (Stavlja fotelju pred vrata.) Ne bojte se, niko nee ui.
NINA (gleda ga paljivo u lice): Dajte da vas pogledam. (Okree se) Ovde je
toplo, lepo... Nekad je tu bio salon. Jesam li se jako promenila?
TREPLJEV: Da... Smrali ste i oi su vam dole velike. Nina, zaista je udno to
vas vidim. Zato me niste putali da doem k vama? Zato dosad niste doli? Ja
znam da ste ovde ve skoro nedelju dana... Ja sam svakog dana odlazio k vama
po nekoliko puta, stajao ispod vaeg prozora kao prosjak.
NINA: Bojala sam se da me vi mrzite. Svake noi sanjam kako me gledate i ne
moete da me poznate. Kad biste znali! Od prvog dana posle dolaska stalno sam
lutala ovuda... pored jezera. Pored vae kue sam bila mnogo puta i nisam se
godina. Ja vas zovem, ljubim zemlju po kojoj ste vi gazili; kud god pogledam,
svuda mi izlazi pred oi vae lice, ovaj neni osmeh koji mi je zraio u
najlepim godinama mog ivota...
NINA (zbunjeno): Zato on tako govori, zato on tako govori!
TREPLJEV: Ja sam potpuno sam, ne greje me niija ljubav, meni je hladno kao
u podzemlju; sve to napiem, sve je to suvo i mrano. Ostanite ovde, Nina,
preklinjem vas, ili mi dopustite da poem s vama.
Nina brzo stavlja eir na glavu i oblai ogrta.
TREPLJEV: Zato, Nina? Molim vas, Nina... (Gleda je kako se sprema.)
Pauza.
NINA: Moja kola stoje kod kapijice. Nemojte me ispraati, idem sama... (Kroz
suze) Dajte mi vode...
TREPLJEV (daje joj da pije): Kuda ete sada?
NINA: U varo. (Pauza) Je li ovde Irina Nikolajevna?
TREPLJEV: Jeste... U etvrtak je ujaku pozlilo, mi smo joj brzojavili da doe.
NINA: Zato govorite da ste ljubili zemlju po kojoj sam ja gazila? Mene treba
ubiti. (Klone, nasloni se na sto.) Strano sam umorna! Kad bih se mogla
odmoriti... odmoriti! (Die glavu) Ja sam galeb... Ne, to nije ono. Ja sam
glumica! Pa da! (uje smeh Arkadine i Trigorina, oslukuje, zatim pritrava
vratima s leve strane i gleda kroz kljuaonicu.) I on je tu... (Vraa se Trepljevu)
NINA: Ne, ne... Nemojte me ispraati, idem sama... Kola su mi blizu... Dakle,
ona ga je dovela sobom? Pa ta, svejedno. Kad vidite Trigorina, ne govorite mu
nita... Ja ga volim. Volim ga ak jae nego ranije... Sie za malu priu... Volim,
volim strasno, volim kao oajnik. Lepo je bilo nekad, Kosta! Seate li se? Kako
je vedar, topao, radostan, ist bio ivot, kakva su bila oseanja - oseanja koja
lie na neno, suptilno cvee... Seate li se?... (Recituje) Ljudi, lavovi, orlovi i
jarebice, rogati jeleni, plovke, pauci, neme ribe koje su obitavale u vodi, morske
zvezde i oni koji se nisu mogli okom sagledati - jednom reju, svi ivoti, svi
ivoti, svi ivoti, preavi svoj tuni krug, ugasili su se... Prohujale su hiljade
vekova otkako na zemlji nema nijednog ivog bia, i ovaj jadni mesec uzalud
pali svoj fenjer. Na livadi se vie ne bude kriui drali, a hrutevi se vie ne
uju u lipovim umicama... (Naglo zagrli Trepljeva i pobegne kroz staklena
vrata.)
TREPLJEV (posle pauze): Zlo, ako je neko sretne u bati i kae mami... To
moe oalostiti mamu...
(U toku od dva minuta utke cepa sve svoje rukopise i baca nod sto, zatim
otkljuava vrata na desnoj strani i izlazi.)
DORN (trudei se da otvori vrata s leve strane): udnovato, izgleda da su vrata
zakljuana... (Ulazi i stavlja fotelju na svoje mesto.) Trka s preponama.
Ulaze Arkadina, Polina Andrejevna, za njima Jakov s flaama i Maa; malo
docnije amrajev i Trigorin.
ARKADINA: Crno vino i pivo za Borisa Aleksejevia stavite ovamo, na sto. Mi
emo igrati i piti. Hajde da sednemo, gospodo.