Izvorni lanak UDK 141.

142:
159.955.1: 17.021.2/Schopenhauer
Hrvoje Juri, Zagreb

Svijet kao samovolja i predrasuda

Schopenhauer o spolnosti i o enama
Primarni cilj ovog rada je da se prikau Schopenhauerova razmiljanja o
spolnosti i homoseksualnosti, te o enama. Poto je kritiki osvrt upisan ve
u samu namjeru prikaza Schopenhauerovih stavova o navedenim temama,
nee biti iskljuen ni iz ovog lanka. No, ipak e prednost biti dana samome
Schopenhaueru koji je, naravno, najbolji zastupnik svojih teza, a moda
to e se tek nakon prikaza moi zakljuiti i najbolji kritiar istih.
Dva su tekstualna izvora na koja sam se koncentrirao.1 Prvi tekst je Metafizika spolne ljubavi (Metaphysik der Geschlechtsliebe), poglavlje iz drugog, proirenog izdanja Schopenhauerova glavnog djela Svijet kao volja i
predodba (Die Welt als Wille und Vorstellung), koje je objavljeno 1844.
godine.2 Drugi tekst koji ovdje uzimam u obzir nosi naslov O enama
(ber die Weiber), a radi se o lanku iz Schopenhauerove zbirke eseja i
fragmenata Parerga i paralipomena (Parerga und Paralipomena), koja je objavljena 1851. godine.3
1

Ova dva teksta, odnosno odlomci iz Schopenhauerovih djela, koji su kljuni za temu
ovog lanka, objavljeni su na srpskom jeziku
2003. godine meu koricama jedne knjige, u
izdanju Izdavakog preduzea Knjiga iz
Novog Beograda i Nevena iz Zemuna
(Artur openhauer, Metafizika polne ljubavi;
O enama, Knjiga Neven, Novi Sad Zemun 2003.). Iako ova publikacija ukazuje na
vanu temu, koju i ja ovdje nastojim obraditi, tako da je naelno moemo smatrati vrijednom pohvale smo izdanje je, da se blago izrazim, u svakom smislu nezadovoljavajue. Prvo, sam naslov knjige je donesen u
nespretnom i nejasnom obliku, tako da ga se
ita kao: Metafizika polne ljubavi o enama,
iz ega uope nije jasno da se radi o dva
zasebna spisa, Metafizika (s)polne ljubavi
i O enama. Drugo, kao naslov izvornika
navodi se: Metaphysik der Geschlechtsliebe im
zweiten Band der Welt (u prijevodu bi to glasilo: Metafizika spolne ljubavi u drugom svesku svijeta), iz ega nije jasno da se radi o odlomku preuzetom iz drugog sveska knjige
Svijet kao volja i predodba, a osim toga, izvornik teksta O enama uope nije naveden. Tree, ovo izdanje nije popraeno nikakvim komentarom, barem u smislu objanjenja razloga zbog kojega se ova dva kraa
teksta objavljuju, i to zajedno. etvrto, tekst
vrvi raznoraznim pogrekama: gramatikim,

pravopisnim, slovnim i drugim, a najoitije u

prijenosu grkih, latinskih i engleskih citata iz
Schopenhauerova teksta. Ova povrnost i lampavost na formalnoj, tehnikoj razini, tj. u
prireivanju teksta, naalost je prisutna i na
sadrajnoj razini, naime, u prijevodu samog
njemakog teksta, kojeg potpisuje Toma Paji. Stoga sam odluio koristiti izvorni njemaki tekst, a srpski prijevod samo spomenuti, ali ne i preporuiti (barem ne onima koji
vladaju njemakim jezikom).
2

Arthur Schopenhauer, Metaphysik der Geschlechtsliebe, u: Arthur Schopenhauer, Die

Welt als Wille und Vorstellung, 2. dio (Schopenhauers smtliche Werke in fnf Bnden, sv. II),
Insel Verlag, Leipzig 1925., str. 13231368.
Ovaj se tekst u nastavku navodi kao: WW.
Brojka iza kratice oznaava broj stranice u
navedenom tekstu.
3

Arthur Schopenhauer, ber die Weiber, u:

Arthur Schopenhauer, Parerga und Paralipomena: Kleine philosophische Schriften, 2. dio
(Schopenhauers smtliche Werke in fnf Bnden, sv. V), Insel Verlag, Leipzig 1925., str.
668682. Ovaj se tekst u nastavku navodi
kao: PP. Brojka iza kratice oznaava broj stranice u navedenom tekstu.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

792

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Na Schopenhauerove stavove o spolnosti i enama moemo naii i na drugim mjestima kao to su, primjerice, rasprava o pravnom nauku i politici
ili rasprava o religiji iz knjige Parerga i paralipomena4 ali se pritom radi ili
o usputnim napomenama ili o minimalno modificiranim stavovima koji su
izneseni i u ovdje obraenim tekstovima.
U prikaz i razmatranje Schopenhauerove filozofske koncepcije u cjelini
ovdje ovdje se neu uputati, jer su njezine osnovne crte dostatno prezentne
i u izabranim tekstovima relevantnima za izabranu temu.5
Zato govor o Schopenhaueru koji govori o spolnosti i o enama? Osnovni
je razlog to to ova njegova razmiljanja predstavljaju jedno od najeksplicitnijih (a zaotreno bi se moglo rei: i najskandaloznijih) razmatranja spolno-rodne problematike iz perspektive filozofije, i to u itavoj povijesti filozofije. injenica da se radi o filozofu kojega se esto smatra jednim od
najveih mislitelja i najveih autoriteta zapadnjake filozofije dodatni
je razlog. Povrh toga, Schopenhauerova razmiljanja o ovoj problematici
dosad nisu bila dostatno niti prikazivana, niti razmatrana, zahvaljujui ponajprije openhauerovcima i openhauerolozima, koji ovu temu gotovo
u pravilu zaobilaze.6 Stoga je ovaj rad zamiljen kao mali doprinos osvjetljavanju te dimenzije Schopenhauerova djela i kao mali prilog feministikom i
rodnom itanju povijesti filozofije, odnosno prilog za jedno poglavlje u povijesti filozofije kao muke filozofije.7
Schopenhauer o spolnosti
Najprije o spolnosti openito, odnosno o spolnoj ljubavi, budui da se na
tome temelje i Schopenhauerovi stavovi o homoseksualnosti, te o spolnoj
razlici i ulogama koje individuama pripadaju na osnovi spola, kojima u se
posvetiti kasnije.
Nakon to je na samome poetku Metafizike spolne ljubavi ocrtao kako
stvar stoji s pitanjem spolne ljubavi, odnosno tjelesne strasti kod pjesnik,
Schopenhauer se uvodno osvrnuo i na status ovoga problema u filozofiji, pri
emu (filozofskoj) publici s pravom poruuje:
i umjesto da se udite tomu to i jedan filozof ovu stalnu temu svih pjesnika jednom uzima
kao svoju, trebali biste se uditi tomu to filozofi dosad gotovo uope nisu uzimali u razmatranje jednu stvar koja u ljudskome ivotu igra tako vanu ulogu, a koja pred nama stoji kao
neobraena materija. (WW, 1324)

Oni, pak, filozofi koji su se pozabavili tom problematikom (a Schopenhauer

navodi imena i djela Platona, Rousseaua, Kanta, Platnera i Spinoze) nisu to
uinili na zadovoljavajui nain, naime, ono to oni govore o tome je ili nedovoljno ili netono.
Iako bi se Schopenhauerovo razmatranje spolne ljubavi, kako i on upozorava, moglo smatrati suvie fizikim i materijalnim (osobito zaljubljenima!),
ono je, po njemu, ipak upravo suprotno: metafiziko, tovie transcendentno (WW, 1325). Njegovo pitanje kako ga on sm shvaa cilja iza
onoga to vidimo, iza onoga to inae mislimo, pa ak i iza onoga to osjeamo; i u tom je smislu je meta-fiziko.
Naime, zaljubljenost raskrinkava Schopenhauer utemeljena je jedino u
spolnom nagonu; ona je specijaliziran, individualiziran spolni nagon. Zaljubljenost, fizika i duhovna privlanost i ljubav (izmeu mukarca i ene,
dakako) samo su varke pomou kojih priroda pridobiva ljudsku jedinku za
izvrenje svoga cilja, a to je produenje ljudske vrste.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

793

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Stvaranje ovog odreenog djeteta je istinska, iako sudionicima nepoznata svrha svakog ljubavnog romana: nain na koji se to postie sporedna je stvar. (WW, 1328)

Postoji dakle odreeni, prirodi imanentan um Schopenhauerovim rijeima, smisao vrste (WW, 1332) ili genij vrste (WW, 1347, 1351) koji
svoju svrhu, a to je produenje ljudske vrste, ostvaruje kroz ljudsko razmnoavanje. Krajnja svrha spolne ljubavi, koja uz ljubav za ivot predstavlja
najjau i najdjelotvorniju ivotnu snagu (usp. WW, 1326), zaista je vanija
od svih ostalih svrha u ljudskom ivotu i nije nita manje nego sastav sljedee generacije (WW, 13261327).8 Na spolni nagon uvjetuje kako egzistenciju, tako i esenciju buduih jedinki: njihovu egzistenciju uvjetuje spolni
nagon uope, a esenciju individualni izbor za zadovoljenje tog nagona (usp.
WW, 1327).
Stupnjevi spolne ljubavi (od najpovrnije naklonosti do najee strasti)
uvjetovani su porastom stupnja individualnog izbora (usp. WW, 1327), to
znai da intenzitet zaljubljenosti/ljubavi raste s njezinim individualiziranjem: to su dvije osobe meusobno naklonjenije jedna drugoj, to je ovaj intenzitet jai. A sama naklonost proistjee iz toga to se, zahvaljujui spolnom nagonu, pronalaze dva bia koja se meusobno mogu dopuniti i popraviti kako bi naravno, u interesu vrste stvorila tree, savrenije bie
(usp. WW, 1346).9 Tako individualizirani spolni nagon, kao via potencija
opeg spolnog nagona (koji nije usmjeren na konkretnu osobu), savreno ispunjava smisao spolnoga nagona uope, jer
volja za ivot ovdje tei da se objektivizira u jednom tono odreenom individuumu koji
moe biti stvoren samo od ovog oca s ovom majkom. (WW, 1347)

Usp. Arthur Schopenhauer, Parerga und Paralipomena: Kleine philosophische Schriften,

2. dio, str. 259289, te 350431.

U nastavku Schopenhauer ponavlja i razrauje ovu tezu: Rastua naklonost dvoje zaljubljenih zapravo je ve volja za ivot novog
individuuma kojeg oni mogu i hoe stvoriti
(WW, 1329); Ono, pak, to dvije individue
razliitoga spola takvom snagom privlai iskljuivo jednu drugoj jest volja za ivot koja
se prikazuje u cijeloj vrsti, a koja ovdje, u
onom individuumu kojeg njih dvoje mogu
stvoriti, anticipira objektivaciju svoje bti, koja odgovara njezinim svrhama (WW, 1329);
ljubavna strast vrti se zapravo oko onoga to
treba biti stvoreno i u tome se nalazi njezina
sr (WW, 1331), itd.

Kao potvrda toga moe se navesti Schopenhauerova napomena: Cijela metafizika ljubavi (metafizika spolne ljubavi, kao okvir za
razmiljanja o spolnosti, homoseksualnosti i
enama, op. H. J.), koja je ovdje izloena,
stoji s mojom metafizikom uope u uskoj vezi (WW, 1358)
6

Ovu tvrdnju iznosim s odreenom rezervom,

ali mi se ini da bi i detaljnije istraivanje od
mojega dovelo do istog zakljuka. Usp. npr.
Volker Spierling (ur.), Materialien zu Schopenhauers Die Welt als Wille und Vorstellung,
Suhrkamp, Frankfurt a/M 1984., ili popis lanaka objavljenih u godinjaku Schopenhauerova drutva na: http://www.schopenhaueronline.de/jahrbuch.htm.
7

Natuknice za promiljanje ove teme ponudio

sam u svome lanku Tko i to je ovjek?
Napomene uz povijest ograniavanja pojma
ovjek, u: Filozofska istraivanja 90 (3/2003),
str. 753760. Usp. takoer Jasenka Kodrnja,
Pojam ovjek aspekti asimetrije i hijerarhije, u: Filozofska istraivanja 90 (3/2003),
str. 743751.

Kao obzire koji uvjetuju privlanost izmeu

mukarca i ene Schopenhauer navodi, te
ekstenzivno i detaljno razmatra apsolutne i relativne obzire. Apsolutni obziri, koji vae za
svakoga, tiu se ljepote (tj. starosne dobi,
zdravlja, skeleta, punine mesa i ljepote lica)
te psihikih osobina, a relativni proizlaze iz
potrebe za popravljanjem i neutraliziranjem
jednostranosti i abnormalnosti obiju individua
(usp. WW, 13371346). Ovaj odlomak ostavljam tek u naznaci, budui da nije od presudne vanosti za izlaganje teme, no svakako
skreem pozornost na njega, kako zbog toga
to predstavlja obilan izvor za razmatranje
Schopenhauerove androcentrinosti i mizoginije, tako i zbog toga to je mjestimice upravo
urnebesno tragikomian.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

794

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Privlanost izmeu mukarca i ene ne ostvaruje se samo zahvaljujui njihovoj korporizaciji, tj. tjelesnoj opremljenosti osoba i njihovu meusobnom
skladu na razini tjelesnosti, nego i zahvaljujui uzajamnoj privlanosti mukareve volje i enina intelekta.10
Ali u svemu tome ono navlastito njihovo, ono subjektivno, ipak je drugorazredno. Naime, iako se instinkt, spolni nagon, prikriven razliitim maskama, pojedincu prikazuje kao njegov vlastiti interes, pa ak i kao ugoda, s
pojedincem i njegovim interesima u bti nema nita. Volja za ivot, koja
vodi nastanku buduih generacija, prikazuje se pojedincu kao njegova vlastita volja, ono objektivno prikazuje mu se kao subjektivno, duh vrste kao
duh individue, dobro vrste kao njegovo vlastito dobro a sve je to varka
koja slui ostvarenju interes vrste.11
Ono to se u individualnoj svijesti pojavljuje kao spolni nagon uope i nije usmjereno na
odreeni individuum drugoga spola, po sebi je i izvan priina naprosto volja za ivot. A ono to
se u svijesti pojavljuje kao spolni nagon usmjeren na odreeni individuum, po sebi je volja da
se ivi kao tono odreeni individuum. U ovom sluaju, spolni nagon, iako je subjektivna
potreba, zna vrlo vjeto staviti na sebe masku objektivnog oboavanja i na taj nain zavarati
svijest: jer priroda za svoje svrhe treba ovaj stratagem kako bi ostvarila vlastite svrhe. (WW,
1328)

Podlonost ovoj prirodnoj nunosti, prirod(i)noj obmani zajednika je

ovjeku i ivotinjama, samo to je taj objektivni proces vidljiviji, tj. manje
prikriven onim subjektivnim, kod ivotinja, osobito kod insekata (usp. WW,
13351336). No, ono to priroda ini ivotinjama ini jednako tako i ljudima. Schopenhauer navodi nekoliko primjera u kojima se to djelovanje
prirode u ljudskim djelovanjima ozbiljuje. Primjerice:
Oito je da je brinost s kojom jedan insekt trai neki odreeni cvijet, ili plod, ili smee, ili
meso (), da bi svoja jaja poloio samo tamo (), analogna onoj s kojom jedan mukarac za
zadovoljenje spolnog nagona brino bira neku enu izvjesnog, njemu individualno odgovarajueg sastava i tako silno udi za njom da esto, kako bi dostigao tu svrhu, usprkos razumu,
rtvuje vlastitu ivotnu sreu, budalastom enidbom, ljubavnim avanturama koje ga mogu
kotati njegova imetka, asti i ivota, pa ak i zloinom kao to je brakolomstvo i silovanje
(WW, 1334)

Ili, jo oitije, na primjeru onog kapricioznog apetita kod trudnih ena:

On, izgleda, dolazi odatle to prehrana embrija ponekad zahtijeva posebnu ili odreenu
modifikaciju krvi koja mu pritjee, zbog ega se tako nainjena jela trudnicama namah ine
kao predmet vrue elje; dakle i ovdje nastaje jedna obmana. (WW, 1336)12

Konano, kao i u nekim suvremenim sociobiologijskim istraivanjima, Schopenhauer pomou lukavstva prirode objanjava i branu nevjeru, preljubnitvo, odnosno potrebu mukarca za spolnim vezama sa vie ena:13
Prije svega u ovo spada da je mukarac od prirode sklon nestalnosti, a ena postojanosti u ljubavi. () Ovo je posljedica svrhe prirode koja je usmjerena na odranje, a time i to vee
umoavanje vrste. Mukarac, naime, moe u godinu dana lako stvoriti preko stotinu djece (),
ena naprotiv () u godinu dana moe donijeti na svijet samo jedno dijete (ne uzima li se u
obzir raanja blizanaca). () Prema tome, brana je vjernost kod mukarca umjetna, a kod
ene prirodna, te je prema tome brakolomstvo enino i objektivno, zbog posljedica, kao i
subjektivno, zbog svoje protuprirodnosti mnogo neoprostivije negoli ono mukarevo.
(WW, 1337)

Sve to je pak, kako je ve postalo jasno, u slubi isto metafizike svrhe, tj.
svrhe koja lei izvan niza zbiljski postojeih stvari (usp. WW, 1347). Nadindividualna, apersonalna objektivnost ove svrhe, koja se pojedincima pri-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

795

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

kriva prividom subjektivnosti, uzrok je, meu ostalim, i takozvanim ljubavnim razoaranjima.
Stoga dakle svaki zaljubljenik, nakon konanog izvrenja velikog djela, shvaa da je prevaren:
jer nestalo je varke pomou koje je vrsta prevarila individuum. (WW, 1335)

Od niza primjera kojima Schopenhauer to nastoji potkrijepiti moe se izdvojiti onaj najslikovitiji:
Da je Petrarcina strast bila zadovoljena, to bi uutkalo njegov pjev, kao to to biva s pjevom
ptice im snese jaja. (WW, 1356)

Ova zaudna mjeavina vulgarizirane evolucijske teorije i metafizikih razmiljanja, zainjena Schopenhaueru svojstvenim mizantropskim podsmjehivanjem i prezirom, predstavlja zanimljiv materijal za istraivanje ljudske
spolnosti i filozofskih stavova o njoj. No, ovdje je neu dalje razmatrati,
budui da je predstavljala tek neku vrstu odskone daske za ono to slijedi.
To je, kao prvo, Schopenhauerovo razmatranje homoseksualnosti, a kao
drugo, njegovo razmiljanje o enama.
Schopenhauer o homoseksualnosti (pederastiji)
Iako Schopenhauer na kraju svoga razmatranja homoseksualnosti14 (za koju
koristi izraz pederastija) tvrdi da se tu nije radilo o moralnoj opomeni
usmjerenoj protiv ove opaine, nego o razumijevanju bti ove stvari (usp.
WW, 1368), teko je oteti se dojmu da je teret prethodno upisanih stavova
ili predrasuda bio vei negoli bi to, bez katastrofalnih posljedica, moglo
podnijeti jedno filozofijsko, na bit stvari usmjereno istraivanje, to mjestimice eksplicitno, a implicitno tijekom cijeloga razmatranja, rezultira i moralizatorskim porukama. Jer: ve u glavnome tekstu Metafizike spolne ljubavi Schopenhauer je iznio slabo potkrijepljenu tvrdnju da je sklonost pederastiji izoblienje instinktivnog smisla za ljepotu, kojim je voen izbor
u zadovoljenju spolnoga nagona (usp. WW, 1336), a ve na poetku odjeljka
u kojemu se posveuje temi pederastije iznosi sljedeu tvrdnju, u ijem e
10

Schopenhauer se, u tom kontekstu, na vie

mjesta uputa i u tumaenje nastanka individualnog ivota i nasljeivanja, to bi moglo
biti zanimljivo (iako prilino beskorisno) za
suvremene rasprave na tu temu. Naime:
Kao prvi nastanak jednog novog bia i pravi
punctum saliens njegova ivota valja smatrati
onaj trenutak kad su se roditelji poeli meusobno voljeti () jer u susretu i spajanju
njihovih enjivih pogleda nastaje prva klica
novoga bia, koja se, dakako, kao i sve klice,
uglavnom iskvari. (WW, str. 1330) No, kako god bilo, to novo bie, po Schopenhaueru, od oca nasljeuje volju ili karakter, a od
majke intelekt. Korporizaciju, tjelesni ustroj,
dijete nasljeuje i od majke i od oca, pri emu od oca uglavnom nasljeuje stas, a od
majke visinu (usp. WW, 1329).

bezobzirno uniti osobnu sreu kako bi ostvario

vlastite svrhe (WW, 1355). Pod tim vidom,
za Schopenhauera, vrsta je vanija nego individuum (WW, 1351).
12

U nastavku na to Schopenhauer zanimljivo

zakljuuje: Prema tome, ena ima jedan instinkt vie negoli mukarac. (WW, 1336)
13

O samome braku (u kojemu mora kratkih

rukava ostati ili individuum ili interes vrste),
odnosno o brakovima iz ljubavi (koji se,
koliko god je to neprozirno zaljubljenima,
sklapaju u interesu vrste, a ne individua, a
njegova glavna svrha nije sadanja nego budua generacija), usp. WW, 13561358.
14

11

Usp. WW, 13271328. Jer, po Schopenhaueru, genij vrste u potpunosti vodi rat sa
zatitnikim genijem individua, on je njegov
progonitelj i neprijatelj, uvijek spreman da

U dodatku poglavlja Metaphysik der Geschlechtsliebe, str. 13601368.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

796

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

ozraju protei itavo njegovo istraivanje istine i dolazak do temelja

stvari:15
Promatrana sama po sebi, pederastija se pokazuje ne samo kao protuprirodna, nego i kao u
najviem stupnju odbojna i gnjusna monstruoznost, djelovanje do kojeg bi katkada mogla doi
samo jedna posve perverzna, nastrana i izopaena ljudska narav (WW, 13601361)

U skladu s prethodno iznesenim tezama, pederastija za Schopenhauera predstavlja zastranjenje spolnoga nagona, zalutali instinkt (WW, 1360). Naime, kod svakoga ovjeka (a Schopenhauer tu, oito, prvenstveno misli na
mukarca) u odabiru osobe za spolno zadovoljenje glavnu ulogu igra instinkt. No, instinkt ponekad moe skrenuti sa svoga puta, usmjeriti se, umjesto na enu, na drugoga mukarca, pa se izvrgnuti u pederastiju. Schopenhauer to usporeuje sa sluajem muhe zlatare (musca vomitoria), koja ponekad svoja jaja, umjesto da ih poloi u trulo meso, polae u cvijet arum
dracunculus, zavedena kadaveroznim zadahom ove biljke (usp. WW, 1336).
To, pak, Schopenhauera navodi na hipotezu, koja se i njemu samome ini
paradoksalnom i od koje kree u daljnje razmatranje da je pederastija
ipak prirodna pojava.16 Naime, iako je pederastija odstupanje, iznimka, njezino je postojanje (a nerijetko i drutveno prihvaanje) zabiljeeno u svim
epohama i svim zemljama.17 Svi pokuaji da se iskorijeni bili su neuspjeni.18
Takva rasprostranjenost i neiskorjenjivost pederastije navodi Schopenhauera
da se zapita: nije li pederastija onda ipak prirodna pojava; ne potjee li iz
same ljudske prirode; ne slui li moda nekom prirodnom cilju?
U cilju rjeavanja tog paradoksa da pederastija ipak nekako dolazi od prirode, a da izravno opstruira njezinu najznaajniju svrhu, razmnoavanje
Schopenhauer kree u otkrivanje prirodne tajne koja joj lei u osnovi
(WW, 1363). Pritom polazi od Aristotela.19 Ukratko, on je u svojoj Politici
(VII, 16) ustvrdio da suvie mladi ljudi stvaraju lou, slabu i manjkavu djecu
koja ostaju niska rasta; a isto vai i za suvie stare ljude. Stoga Aristotel
propisuje da mukarci stariji od 54 godine ne bi smjeli praviti djecu. No tu
ve dolazimo na Schopenhauerovu interpretaciju Aristotela i njegov daljnji
izvod problem je u tome to mukarci u starijoj dobi jo uvijek imaju
spolni nagon i mogunost da oplode enu. Kako se priroda nije mogla
pouzdati u volju i racionalnu odluku mukarca da u starosti odustane od
spolnih aktivnosti, morala je smisliti drugo rjeenje:
Nije joj preostalo nita drugo nego da od dva zla izabere manje. U ovu je svrhu morala upotrijebiti svoje omiljeno sredstvo, instinkt, koje () posvuda vodi tako vaan posao raanja i
pritom stvara tako udnovate iluzije (WW, 1364)

Radi se, dakako, o pederastiji. Pederastija jest, dakle, zlo, ali ipak manje
zlo od umnoavanja nekvalitetna poroda.
Tako je priroda jo jednom pokazala svoje strategijsko lukavstvo, jer kao
to kod mukarca i ene instinkt maskira zaljubljenou, tako u sluaju pederastije svoje namjere maskira u privlanost prema istom spolu.
Iznenaujui zakljuak da je pederastija ipak prirodna pojava jo uvijek
ne opravdava pederastiju u moralnom smislu, jer:
Priroda, naime, poznaje samo ono fiziko, a ne i ono moralno: tovie, izmeu nje i morala je
snaan antagonizam. (WW, 1365)

Tako Schopenhauerov uvodni, etiki konotiran stav o homoseksualnosti ne

biva opovrgnut ovim probijanjem do temelja fenomena homoseksualnosti, ali takoer ne biva niim niti potvren.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

797

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Dakako, jedna od slabih toaka Schopenhauerove teorije jest konstatacija

da je pederastija samo fenomen starije ivotne dobi, odnosno porok starijih mukaraca,20 iako zbilja (vjerojatno i u Schopenhauerovo doba) pokazuje da to nije ba tako. No, tim gore po injenice, moglo bi se rei.
Ova slaba toka njegove teorije postaje jo slabijom kad je pokua dokazati
statistikim podacima, tj. kad niim potkrijepljeno kae kako e meu
otprilike tri stotine onih koji osjeaju tu sklonost najvie jedan biti tako slab
i bezuman da joj se prepusti, a i taj samo zato to je oduvijek loa narav
(WW, 1365).
Osim toga to je simptomatino za ovakve prirodne teorije homoseksualnosti Schopenhauer govori iskljuivo o mukoj homoseksualnosti, ne spominjui niti jednom rjeju da taj fenomen nalazimo i meu enama. No uz
malo ironije kazano to je u Schopenhauerovu sluaju razumljivo, budui
da o enama oigledno nije mnogo znao, o emu svjedoi i njegov tekst O
enama, iji prikaz slijedi.
Schopenhauer o enama
Ve u Metafizici spolne ljubavi Schopenhauer je naznaio svoje shvaanje spolne razlike, te psihofizike konstitucije i drutvenog poloaja mukaraca i ena. No, u spisu O enama mnogo je eksplicitniji.
Na temelju prethodno izloenih stavova iz Metafizike spolne ljubavi, postalo je jasno da je ljudska vrsta openito voena prvenstveno instinktima,
jednako kao i ivotinje. No, kod ena je, prema Schopenhaueru, ta podreenost instinktu jo izraenija nego kod mukarca, i to u prvom redu zato to su
kod ena umne sposobnosti mnogo slabije nego kod mukaraca. Osvrnemo li
se iz perspektive teksta O enama na jedno mjesto u Metafizici na
kojem Schopenhauer kae kako je kod ivotinja, a osobito kod insekata, ganglijski, tj. subjektivni nervni sistem razvijeniji negoli onaj objektivni ili cerebralni, radi ega su ivotinje podlonije instinktu (usp. WW, 1336) mogli
bismo izvesti nimalo pretjeran zakljuak kako su, po Schopenhaueru, ene
blie ivotinjama negoli ljudima mukoga spola ili su barem ni ivotinje ni
ljudi (ljudi kao mukarci). ene, naime, poput ivotinja, u potpunosti ive
vie u vrsti negoli u individuama: radije se bave poslovima vrste negoli onim
15

Usp. WW, 1363. Ovim izrazima sm Schopenhauer opisuje svoja razmiljanja o homoseksualnosti, a ovdje ih stavljam u navodnike
kako zbog toga da bih oznaio da se radi o
citatima, tako i da bih ih ironizirao s obzirom
na metodu i sadraj tog istraivanja istine i
dolaska do temelja stvari.
16

Govorei u kategorijama prirodnog i normalnog koje se i danas esto rabe u raspravama o homoseksualnosti Schopenhauerov bi se stav mogao saeti na sljedei nain:
homoseksualnost/pederastija moda i jest prirodna, ali nije normalna.
17

Schopenhauer navodi nekolicinu filozofskih,

mitolokih i pjesnikih izvora, te povijesnih
primjera, na temelju kojih se to moe zakljuiti: Platon, Aristotel, Ciceron, Orfej, Tamiris, Vergilije, Sadi, Novi i Stari zavjet, Grci,

Rimljani, Gali, Indijci, Kinezi, islamski narodi, idovi Usp. WW, 13611362.
18

Primjerice, uobiajena smrtna kazna u srednjovjekovnoj Europi, u Francuskoj u esnaestom

stoljeu, u Engleskoj jo i u prvoj treini devetnaestog stoljea (usp. WW, 1362).
19

Za detaljnije izlaganje Aristotelova izvoda usp.

WW, 13631364.
20

Samo takvi se, s vremena na vrijeme, na opu sablazan, zateknu u tome. Pravoj mukoj
dobi ona je strana, tovie, nepojmljiva. Ako
se ponekad pojavi kakva iznimka od toga, vjerujem da to moe biti samo posljedica sluajnog i prijevremenog kvarenja raalake snage (WW, 1366)

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

798

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

individualnim (PP, 673). Glavni je posao vrste razmnoavanje, koje slui

odranju i produenju vrste, tako da je uloga ene, po Schopenhaueru, sasvim jasna:
u osnovi, ene postoje jedino zbog propagacije roda i njihovo se odreenje sastoji u tome.
(PP, 673)

Schopenhauer smatra da je dovoljna potkrepa za tu tvrdnju ve i sma enska tjelesna konstitucija i tjelesne sposobnosti ena.
Ve pogled na enski stas govori da ena nije odreena niti za velika duhovna, niti za velika
tjelesna djela. Ona se ne oduuje ivotu djelom, nego trpljenjem, bolovima raanja, skrbi za
dijete, potinjavanjem mukarcu kojemu treba biti strpljiva suputnica koja ga razonouje.
(PP, 668)

Ove karakteristike, kao i djetinjastost, blesavost i kratkovidnost, ine enu idealnom za odgajanje djeteta. Mukarac, naprotiv, ni uz najbolju volju,
ne bi znao to initi na mjestu ene koja moe po itave dane igrati se, plesati i pjevati s djetetom (usp. PP, 668669).
enu je priroda, kao i svako svoje bie, opremila orujem i oruem potrebnim za egzistenciju. ena je tako obdarena ljepotom, draima i jedrinom,
pomou kojih moe doi do onoga to joj treba, a to je mukarac koji e s
njom izroditi djecu i time je egzistencijalno osigurati. Stoga ene svojim jedinim ozbiljnim poslom smatraju ljubav, osvajanja i sve to je s tim u vezi,
kao to su toaleta, ples, itd. (PP, 669). No, enska je ljepota, misli Schopenhauer, kratkoga daha i traje samo dok je potrebna za glavnu svrhu, a to
je razmnoavanje; kao to enka mrava nakon parenja gubi krila, tako i
ena gubi ljepotu nakon jednoga ili dva poroda (usp. PP, 669). No, i openito Schopenhauer smatra ene ne-lijepima:
Ovaj rod niska rasta, uskih ramena, irokih bokova i kratkih nogu lijepim je mogao nazvati
samo muki intelekt zaslijepljen spolnim nagonom: u tome se, naime, krije itava njegova ljepota. (PP, 674)

Osim na tjelesne osobine en, Schopenhauer ukazuje i na njihove duhovne

sposobnosti, koje se uvelike razlikuju od onih mukih. Uzrok tome je injenica da plemenitije i savrenije stvari dozrijevaju kasnije i sporije, pa tako
ena stjee zrelost ve s 18 godina, a mukarac tek s 28 godina (usp. PP,
669670). U skladu s time je i enski um: kod ena razvoj prerano zavrava,
nedovren je, pa tako ene doivotno ostaju djeca. Zato ena, poput ivotinje, vidi samo sadanjost, ona je duhovni miops, jer za dalekosean pogled
treba razvijena umna sposobnost, koju ena nema (usp. PP, 670).
No, iako ogranienost i kratkovidnost kod ena rezultira, primjerice, sklonou rasipnitvu (koja ponekad granii s ludilom; PP, 670), to ima i svojih dobrih strana: zbog svoje mekoe, djetinjastosti i zaigranosti, ene su
savrene za odgoj djece; a osim toga, budui da ive u sadanjosti, ene vie
uivaju u njoj, pa su zato veselije, to je dobro, jer tako mogu utjeiti i razveseliti mukarca (usp. PP, 670).
Ipak, enska kratkovidnost i usidrenost u sadanjosti izvor su moralnih zal
svojstvenih ponajprije i ponajvie enama. Iz toga Schopenhauer izvodi i
osnovna naela enskog morala.
Budui na ene utjee samo ono to je vezano uz sadanjost, a sve apstraktno ih se ne tie, one imaju preduvjete za vrlinu suosjeanje, ljubav prema
ljudima i saaljenje , ali za razliku od mukaraca nemaju sekundarne,
takoer nune uvjete za vrlinu, kao to su pravednost, potenje i savjesnost

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

799

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

(usp. PP, 671). Stoga Schopenhauer pozivajui se na svoju raspravu o fundamentu morala enu usporeuje s organizmom koji ima jetru, ali ne i
uni mjehur.21
Tako je glavna mana enskog karaktera nepravednost, a iz nje proizlaze
sve ostale: laljivost, nevjernost, izdajstvo, nezahvalnost, itd.22
Stoga je jedna posve iskrena, neprijetvorna ena vjerojatno nemogua. (PP, 672)

Ukratko, po Schopenhaueru, skriveni, neizgovoreni, tovie, nesvjesni, ali

uroeni moral ena moe se saeti u sljedeem iskazu, kojega su ene
svjesne samo in concreto, a ne i in abstracto:
Nae je pravo da obmanjujemo one koji, zato to se za nas, za individuum, malo brinu, smatraju da dobivaju pravo nad cijelom vrstom. Stvaranje, a time i dobro vrste, zahvaljujui buduoj generaciji koja ishodite ima u nama, stavljeni su u nae ruke i povjereni naoj brizi: mi
time elimo savjesno upravljati. (PP, 672)

No, iako strastveno govori o enskoj amoralnosti,23 Schopenhauer ne smatra

da bi se to trebalo promijeniti, i to ne samo zato to se ne bi ni moglo promijeniti. enska amoralnost, koja ene ini takvima kakve jesu (tovie,
time to jesu), u slubi je ostvarenja prirodnih svrha, a budui da izmeu prirode i morala postoji snaan antagonizam (usp. WW, 1365), te da prirodne
svrhe uvijek imaju prednost, ovo stanje nije ni najmanje nepoeljno.
Ranije spomenutu konstataciju o enskoj nelijeposti Schopenhauer, u nastavku svoga razmatranja enskog pitanja na svim razinama, proiruje, te tvrdi
kako su ene i neestetine. Nemaju, naime, u pravom smislu rijei, ni smisla
ni osjeaja za umjetnost, bilo da se radi o glazbi, poeziji ili lijepim vjetinama;
a ako se njima ipak bave, radi se o obinom majmunisanju i koketeriji, s
ciljem da se drugima svide (usp. PP, 674). Razlog tome je sljedei:
Mukarac u svemu tei direktnom gospodarenju nad stvarima; bilo razumijevanjem istih ili
njihovim ovladavanjem. ena je, pak, uvijek i posvuda upuena na puko indirektno gospodarenje, naime pomou mukarca, kojim je jedino direktno zagospodarila. (PP, 674)

Ovo objanjenje uzroka enske nesposobnosti za bavljenje umjetnou popraeno je i nekolicinom primjera. Primjer likovne umjetnosti to, po Scho21

U svome spisu o temelju morala (Preisschrift

ber die Grundlage der Moral) Schopenhauer
kae: Jer, iako naela ili apstraktna spoznaja openito nipoto nisu praizvor ili prvi temelj moralnosti, oni su ipak potrebni za jedan moralan ivot, kao spremite, rservoir, u
kojem su pohranjena uvjerenja koja nastaju
iz izvora svekolike moralnosti, iz kojeg ne
tee u svakom trenutku, da bi, kad doe do
toga da se primijene, odatle poteklo kroz
provodne kanale. Dakle, u onom moralnom
stvar stoji isto kao i u onom fiziolokom,
gdje je, primjerice, uni mjehur neophodan
kao rservoir za proizvode jetre, kao i u mnogim slinim sluajevima. (Artur openhauer
/Arthur Schopenhauer/, Nagradni spis o temelju morala, u: Artur openhauer, Dva
osnovna problema etike, Svetovi, Novi Sad
2003., str. 288289.)
22

Usp. PP, 671672. U nastavku na to i jedan

empirijski podatak, te iz njega izveden sud:

U sudskim krivokletstvima ene su mnogo

ee krive nego mukarci. Openito bi se
moglo dovesti u pitanje da li im treba dopustiti da se zaklinju. I jo jedan dokaz za
iznesenu tvrdnju: S vremena na vrijeme posvuda se ponavlja sluaj da dame, kojima niega ne nedostaje, u trgovinama neto potajno ukradu. (PP, 672)
23

U skladu s Kangrginom kategorizacijom pojmova vezanih uz moral i moralnost (amoralnost, antimoralnost, nemoralnost, Nietzscheov imoralizam), enama u Schopenhauerovu shvaanju prije bi se mogla pripisati a-moralnost negoli ne-moralnost, jer se kod njih radi o pred-stupnju moralnosti, odnosno o
jo-ne-dodirnutosti moralnim fenomenom u
njegovoj pravoj biti. Za Kangrginu kategorizaciju usp. Milan Kangrga, Etika. Osnovni
problem i pravci, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2004., str. 375376.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

800

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

penhaueru, nepobitno dokazuje: mnoge ene slikaju, jer su (naravno, kako

bi se svidjele mukarcima) uspjele savladati tehniku slikanja, ali ipak nismo
nikada vidjeli ni jedno veliko slikarsko djelo stvoreno enskom rukom (usp.
PP, 675). No, i ono to promatraima nerijetko promie Schopenhauer
uoava:
Dovoljno je samo promatrati usmjerenost i nain njihove pozornosti na koncertu, u operi i
kazalitu, npr. gledati djetinjastu prostodunost s kojom one, dok se izvode najljepa mjesta iz
najveih majstorskih djela, nastavljaju svoje brbljanje. Ako Grci doista nisu priputali ene u
kazalite, onda su dobro inili; barem se u njihovim teatrima neto moglo uti. (PP, 674675)

No, vraajui se od pojedinanih primjera onom opem, Schopenhauer zakljuuje da je tome tako zato to su ene uskraene za svaki objektivitet
duha (); uvijek ostaju u onom subjektivnom (PP, 675).
S obzirom na sve to psihofizike danosti, moralne crte, smisao za umjetnost i druge duhovne aktivnosti
One su sexus sequior, u svakom pogledu zaostali drugi spol, prema ijim slabostima treba
imati obzira, ali je iskazivanje strahopotovanja prema njemu smijeno preko svake mjere i
uniava nas u njihovim oima. (PP, 676)

Prirodna podjela na muki i enski spol nije, po Schopenhaueru, samo kvalitativna, nego i kvantitativna, jer kad je priroda podijelila ljudski rod na
dvije polovice, nije napravila rez tono po sredini: vie je onoga vrijednog
ostalo na mukoj strani (usp. PP, 676).
Prevlast ena u drutvu njegova doba, te starofrancusku galanteriju i bljutavu veneraciju ena Schopenhauer smatra znakom propadanja modernog drutva, emu suprotstavlja ispravan pogled na ene, njihov drutveni
status i ulogu, kod starih i orijentalnih naroda (usp. PP, 676). ene se u
modernom drutvu Zapada nalaze u fausse position, pa Schopenhauer smatra vrlo poeljnim, da se i u Europi ovaj br. 2 ljudskoga roda ponovno vrati
na svoje mjesto koje mu pripada po prirodi (PP, 676).
Prava europska dama je bie koje uope ne bi trebalo egzistirati; trebale bi postojati domaice i djevojke koje se nadaju da e to postati, pa se stoga ne odgajaju za aroganciju, nego
za domainstvo i podreenost.24

Primjer orijentalnih naroda Schopenhauer koristi i da bi pokazao prednosti

poligamnog pred monogamnim ureenjem.
U naoj monogamnoj polovici svijeta, oeniti se znai prepoloviti svoja prava, a svoje dunosti
udvostruiti. (PP, 677)

Osim toga, zbog ograniavanja enidbe mukarca samo jednom enom, veliki broj ena ostaje neudan do starosti, a veliki broj tih neudanih ena
odaje se prostituciji.25 No, poligamija ne bi bila od koristi samo prirodi ili
mukarcima, nego i samim enama, smatra Schopenhauer. Za enski rod u
cjelini poligamija je pravo dobroinstvo (usp. PP, 678).
Preusmjeravanje drutvenih tokova koji su ve u Schopenhauerovo vrijeme oigledno poprimali zabrinjavajue razmjere; naravno, iz androcentrine, patrijarhalne perspektive tako bi vratila izvitoperene stvari na pravo
mjesto, zahvaljujui emu bi bilo samo jo ena, a ne vie i nesretnih ena
(PP, 679680).
Opravdanje, pak, za takvo redefiniranje brane, obiteljske i drutvene uloge
ene po Schopenhaueru se opet nalazi u onom prirodnom. Jer ena je, po
svojoj prirodi, odreena da se pokorava, ona treba gospodara (PP, 682).

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

801

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Schopenhauerova filozofija kao muka filozofija

Nije pretjerano ustvrditi a vjerojatno ni sm Schopenhauer ne bi tome
proturjeio da se u njegovu sluaju radi o filozofiji kao mukoj filozofiji.
Ona je pisana iz muke glave i mukom rukom (to nije neto na to bi se
trebalo osvrtati da to samom autoru nije iznimno vano), pisana od mukarca za mukarce, od mukog autora za muku publiku, to nema veze
samo sa (biolokim) spolom autora.
Ali prezentirana Schopenhauerova razmiljanja nisu muka samo u tom
smislu da su ne-enska (tj. ne samo u tom smislu da, zbog autorove kratkovidnosti ili u skladu s tzv. duhom epohe, iskljuuju enu kao subjekt filozofskoga promiljanja, ravnopravnu partnericu u promiljanju, raspravi i
slino); ona su, dakle, ne samo ne-enska, nego i protu-enska. Ovdje se,
naime, ne radi samo o jednoj filozofiji (ili fragmentima jednog filozofskog
djela), iz koje bismo mogli izvesti zakljuak kako su ene primjerice:
tekim, ali ipak oprostivim previdom iskljuene iz filozofskog diskursa, sa
svim filozofskim i ivotnosvjetonim posljedicama koje iz toga proizlaze.
Ovdje se radi o aktivnom iskljuivanju ena iz sfere filozofije i eksplicitnoj
formulaciji tog iskljuivanja. Osim toga, ne radi se samo o teoretsko-filozofijskom razmatranju, nego o razmatranju statusa ena openito, u potezu od
biologijskih do kulturnih danosti, od metafizikih pitanja do drutvenopolitikog ureenja ljudskih odnosa. Ukratko, Schopenhauerova filozofija i
svjetonazor nisu samo androcentrini, nego i mizogini, i to bez prikrivanja,
upravo pornografski ogoljeno. Naime, netko tko je androcentrian ne mora
nuno biti mizogin. No, onaj tko je mizogin, ujedno je nuno i androcentrian.26 Androcentrinost moe rezultirati mizoginijom (a ne mora), dok mizoginija svoj nuan uzrok nalazi u androcentrinosti.
Ukoliko poemo od tvrdnje da je itava povijest zapadnjake filozofije androcentrina ili ak mizogina,27 pa da je, u tom smislu, Schopenhauerov filozofski grijeh manji, tome bi svakako trebalo dodati da se, ak i pod tom
pretpostavkom, Schopenhauer opet istie na svojevrsnoj feministikoj mapi
filozofije. Jer on nije naprosto slijep za ensko pitanje ili za muko-enska pitanja, za centriranje filozofije i ljudskoga svijeta openito u onom
mukom. On sve to ne samo da ima u vidu, nego to pomno istrauje, dovodi
do rijei, eksplicira A njegovi zakljuci, koje bez krzmanja moemo nazvati mizoginima, jasni su i, vjerujem, u izabranim odlomcima dostatno prikazani.
24

25

PP, 677. Sumiljenika Schopenhauer pronalazi u lordu Byronu koji u svojim dnevniko-putopisnim biljekama zapisuje: Razmiljao o stanju ena u antikoj Grkoj dovoljno prikladan. Sadanje stanje, preostatak
vitekog barbarstva i srednjega vijeka umjetno i neprirodno. One bi se trebale baviti
kuom i biti dobro hranjene i oblaene
ali da ih se ne mijea u drutvo. Takoer i
dobro odgojene u religiji ali da ne itaju ni
poeziju ni politiku nita osim knjiga o pobonosti i kuhanju. Glazba-crtanje-ples takoer, tu i tamo, malo rada u vrtu i na polju.
Vidio sam ih kako popravljaju puteve u
Epiru s dobrim uspjehom. Zato ne, kao i
konja i munja. (PP, 677)

to su drugo one u monogamnom ureenju

doli prave ljudske rtve na oltaru monogamije? (PP, 678)
26

Eventualni prigovor da i ne-androcentrine

osobe mogu biti mizogine primjerice, neke
ne-androcentrine (ali to jo uvijek ne znai i
ne-patrijarhalne!) enske osobe koje imaju stanovitu averziju prema enama openito, enama kao takvima) promaio bi smisao
moje tvrdnje.
27

Kao potkrepa za ovu tvrdnju moe posluiti:

Beverley Clack (ur.), Misogyny in the Western
Philosophical Tradition. A Reader, Macmillan
Press Ltd., Basingstoke and London 1999.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

802

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Svijet kao samovolja i predrasuda

Schopenhauer je, svakako, bio samosvojna, neuobiajena, ekscentrina, ako
ne i heretina pojava u povijesti filozofije. injenica da je on jedna od
kljunih osoba u skretanju pogleda zapadnjake filozofije na istonjako
miljenje, da je na temelju istonjakoga miljenja, jednako kao i na temelju
spoznaja teorije evolucije, zastupao jedan drugaiji, tradicionalnom zapadnjakom miljenju stran stav o ivotinjama, kao i injenica da je svojim napisima pridonosio detabuiziranju pitanj poput samoubojstva ili mazohizma, te drugaijem tretmanu crnaca-robova govori nam da nije mnogo polagao na ono to je, meu filozofima i u drutvu openito, tada bilo uobiajeno. No, s obzirom na pitanja koja su ovdje uzeta u razmatranje a posebno s obzirom na ene Schopenhauer je bio ne samo puki nastavlja i
afirmator jedne tradicije, nego i njezin zajapureni advokat i radikalizator,28
a njegovi su stavovi jo problematiniji ima li se u vidu da je duh vremena
u njegovo doba ve bio drugaiji negoli u razdoblju antike, srednjovjekovlja
ili ranoga novog vijeka.29
Moglo bi se rei da je Schopenhauerova vizija svijeta iji su nosivi pojmovi
volja i predodba u ovom smislu utemeljena na samovolji i predrasudama.
No, niti samovolja, niti predrasude ovdje nemaju pozitivno znaenje,
koje u odreenim filozofskim kontekstima mogu poprimiti. Samovolja ne
znai samoodreenje volje, i u mojoj ocjeni nije miljena u vezi s kantovskom autonomijom volje, nego znai naprosto slobodnolebdeu proizvoljnost i neutemeljenost stavova, koliko god da je filozof to nastojao prikriti opsenim i ambicioznim razmatranjima. A predrasuda, pak, ovdje
nije miljena kao pozitivna predrasuda, u smislu Gadamerove hermeneutike rehabilitacije predrasude kao uvjeta svakog razumijevanja, nego kao
negativna predrasuda, tj. kao donoenje konanog suda o neemu u svjetlu
prethodnoga i nepropitanoga stava o istome. A ta i takva samovoljnost i
predrasudnost oituje se u svakom pojedinom pitanju koje je ovdje uzeto u
obzir.
O ljudskoj tjelesnosti i spolnosti Schopenhauer govori na temelju vulgarizirane biologijsko-evolucijske teorije koju, u skladu s vlastitim filozofskom
nacrtom, proglaava metafizikom (spolne ljubavi).
O homoseksualnosti govori polazei od vlastite intuicije kako se radi o odbojnoj i gnjusnoj monstruoznosti (WW, 1360). To gnuanje nastoji, dodue, zaodjenuti u ruho znanstvene rasprave, ali na taj nain da naprosto
trai prikladne potkrepe za svoju hipo-tezu, odnosno pred-rasudu. Kada ga
vlastiti argumenti dovedu do zakljuka da je homoseksualnost ipak prirodna
pojava, tada ustvruje da je ona jo uvijek nemoralna, ali ne obrazlae dalje
tu tvrdnju, niti joj posebno poklanja panju.
O enama, pak, Schopenhauer govori na temelju niega. Tu ne samo da
nema vrstih argumenata, nego se stjee dojam da u podlozi tih razmatranja
ne stoji niti iskustvo, odnosno da je Schopenhauer bio krajnje neiskusan u
ophoenju (a moda ak i pukom kontaktiranju) s osobama enskoga spola.
U biografske injenice, koje govore u prilog tome, ovdje neu ulaziti.30
No, svakako treba istaknuti da karakteriziranje Schopenhauerovih razmatranja kao samovoljnih i predrasudnih ne znai da je on pritom bio povran.
Naprotiv, on je svoje bez-temeljne stavove pomno razraivao, do sitnih detalja, gotovo na nain na koji su to u nedostatku racionalnih objanjenja
inili gnostici u svojim kozmogonijama.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

803

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Zavrno bih postavio i ostavio otvorenim pitanje: moemo li i, ako moemo,

na koji nain i do koje mjere opratati velikim umovima ono to se obino blagonaklono smatra incidentima u njihovim velikim djelima, iako
su oni, poput Schopenhauera, smatrali takve incidentne stavove sastavnim dijelom svojih filozofija?31 Schopenhauer, naime, sm kae da su njegova razmiljanja o spolnosti, homoseksualnosti i enama izraz njegove filozofske koncepcije uope, da logiki proizlaze iz njegove filozofije. I to svim
silama nastoji pokazati. Ukoliko je tome doista tako, ukoliko su to zaista
konzekvence njegove filozofije moe se zakljuiti da je sm Schopenhauer
najei kritiar svoje vlastite filozofije. A ta je nenamjeravana (samo)kritika pojaana injenicom da je (samo)kritiar bio osoba kojoj odmjerenost
u izricanju vlastitih stavova nipoto nije bila svojstvena. Gotovo je nevjerojatno da je autor tekstova koji su ovdje obilno citirani isti onaj autor koji je
zapisao i sljedee:
Kao to lijek ne ispunjava svoju svrhu kad je doza prejaka, tako je i s optubama i kritikama
ako prekorauju mjeru pravednosti.32

Naposljetku imajui u vidu i ovo to drugi Schopenhauer u upravo navedenoj reenici poruuje i zahtijeva zakljuujem kako spomen na Schopenhauerova razmiljanja o spolnosti i enama treba, u najmanju ruku, biti
fusnota uz svako cjelovito itanje njegova djela, odnosno da u svaku ocjenu
Schopenhauerove filozofije u cjelini treba ukljuiti i ocjenu njegova razmatranja ovdje istaknutih pitanja.
28

30

Beverley Clack u tom smislu kae: S moguom iznimkom Tertulijana i Malleus Maleficarum, teko je pronai zlobniji napad na
ene od onoga kojeg je ponudio Schopenhauer u svome eseju O enama. Schopenhauerovo pisanje o naravi ene navodi na to
da ga se odbaci kao hiperbolu izoliranu iz
velike mase filozofskih spisa. () No, njegovi pogledi ne mogu se shvatiti izolirano od
glavnoga tijela filozofskoga materijala u zapadnjakoj tradiciji. () Stoga Schopenhauerovo miljenje nije aberacija u zapadnjakoj
tradiciji, jer se on eksplicitno utemeljuje u
argumentima svojih kolega filozofa i na njima implicitno razvija svoje stavove o enama. (Beverley Clack, Arthur Schopenhauer,
17881860. Introduction and Background,
u: Beverley Clack /ur./, Misogyny in the Western
Philosophical Tradition, str. 181.)

Beverley Clack postavlja jedan mogui putokaz za takvo istraivanje: Njegov kompleksan odnos s majkom Johannom, uspjenom
drutvenom hostesom i popularnom spisateljicom, zasigurno bi mogao pomoi u objanjavanju njegovih mizoginih pogleda. (Beverley Clack, Arthur Schopenhauer, 17881860.
Introduction and Background, str. 181.) Takoer se, u tom smislu, moe navesti i Schopenhauerov ispovjedni iskaz iz jednoga pisma
Goetheu: Vrijedno mi je i vano ono to
mislim i ono to piem; ono, pak, to se tie
mog osobnog iskustva i to sam pridonosim
za mene je sporedna stvar; tovie, to je moja
sramota. (Cit. prema: S. Friedlaender, Schopenhauer. Seine Persnlichkeit in seinen Werken, sv. 1, Robert Lutz, Stuttgart 1907., str.
9.)

29

Slino sam pitanje postavio i razradio u svome radu Kant i seksualnost, koji je izloen
na simpoziju Kant in politino, odranom
9. prosinca 2004. u Ljubljani, u organizaciji
Delavsko-punkerske univerze i asopisa Delta
(Revija za enske tudije in feministino teorijo), a trebao bi biti objavljen u asopisu
Delta.

Tempiranje Schopenhauerova napada je zanimljivo i moe se pokazati da se on pojavljuje ba u vrijeme kada prava ene uistinu
poinju biti temom. Mary Wollstonecraft pie svoju Obranu prava ene 1792. godine. Devet godina nakon Schopenhauerove smrti
objavljena je rasprava Johna Stuarta Milla o
enskoj jednakosti, O podreenosti ena, rad
koji mnogo duguje idejama Millove supruge
Harriet Taylor. ini se da se duh vremena
kretao u pravcu enskih prava. U takvim se
okolnostima mogla oekivati strastvena reakcija, a Schopenhauer se pobrinuo za nju.
(Beverley Clack, Arthur Schopenhauer,
17881860. Introduction and Background,
str. 181.)

31

32

Arthur Schopenhauer, ber Urtheil, Kritik,

Beifall und Ruhm, u: Arthur Schopenhauer,
Parerga und Paralipomena: Kleine philosophische Schriften, 2. dio, str. 497.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
99 God. 25 (2005) Sv. 4 (791804)

804

H. Juri, Svijet kao samovolja i predrasuda

Hrvoje Juri

World as Self-Will and Prejudice

Schopenhauer on Sexuality and Women
This paper presents Schopenhauers views on human sexuality (particularly on homosexuality) and women that were brought out in his works Die Welt als Wille und
Vorstellung and Parerga und Paralipomena. The article contains a critique of his attitudes and it attempts to answer a principal question: is it possible (and if so, in what
sense) to consider a philosophy as being major if it contains, and not only incidentally, attitudes of extreme arbitrariness and negative prejudices.