1.4.

KVAZISTACIONARNO ELEKTROMAGNETNO POLJE

Do sada su se statiko elektrino, statiko strujno i statiko magnetno polje tretirali

kao nezavisna fizika polja. Meutim, ako se naelektrisanja kreu nejednoliko, onda
se mora rjeavati potpuni set Maxwell-ovih jednaina (budui da je svako vremenski
promjenljivo magnetno polje uvijek povezano sa elektrinim poljem) to predstavlja
vrlo zahtjevan poduhvat. Iz prethodnog slijedi da su elektrino i magnetno stacionarno
polje samo dva vida jedinstvenog fizikog polja elektromagnetnog polja.
Postoji, meutim, cijeli niz vanih problema u teorijskoj i praktinoj elektrotehnici,
gdje se moe zanemariti efekat brzine prostiranja elektromagnetnog polja, pod
odreenim uvjetima. Elektromagnetna polja, ija je osobina da se im dimenzije
promatranog domena znatno manje od talasne duine prostiranja polja, nazivamo
kvazistacionarna elektromagnetna polja.
Mada je, strogo uzevi, ovakav potupak u principu nekorektan, on u sluaju niskih
frekvencija (velike talasne duine) predstavlja dobru aproksimaciju i vrlo je koristan
za rjeavanje praktinih problema.
Potrebno je jo razmotriti, koja elektromagnetna polja moemo smatrati
kvazistacionarnim. Mada ovo u biti predstavlja sloen zadatak, moe se smatrati da je
kriterij koji poiva na kanjenju (retardaciji) dovoljno pouzdan: ako se sa l oznai
rastojanje izmeu dvije krajnje take promatrane domene, definira se konstanta
kanjenja u procesu prostiranja elektromagnetnih talasa, koja je sadrana u faktoru
e-jl . Kako se promjenljiva magnetna pola prostiru brzinom:
(1.4.1)
mogue je definirati fazni koeficijent kao:
(1.4.2)
Ako je l<<1 ili l<<1/, tada vrijedi da je, za svako l u datoj domeni: e-jl ~1,
kanjenje elektromagnetnog polja se ne osjea i za takvo polje kaemo da je
kvazistacionarno.
Poto je izuavanje prostoperiodikih polja od velike vanosti, kriterijum
kvazistacionarnosti je ispunjen, ako su dimenzije domena vrlo male u poreenju sa
talasnom duinom prostiranja promatranog elektromagnetnog polja.
Brzina prostiranja elektromagnetnog polja prostoperiodike sinusne raspodjele je
vezana sa talasnom duinom i frekvenciom:
(1.4.3)
Ako je ispunjen uvjet:

(1.4.4)

tada se rezultati dobijeni kod rjeavanja elektrostatikih polja, mogu primijeniti i kod
prostoperiodikih elektromagnetnih polja.
Tako se, na pr., za polja frekvencije 50 Hz, koja djeluju u vazduhu, dobije
maksimalna duina domene kao:

lmax=1/ =v/=1/=1/10000=954 km
Mnogo manja vrijednost je uobiajeno ona koja je priblino deset puta manja (ovdje ~
100 km) i tada se prostoperiodino elektromagnetno polje u vazduhu moe tretirati
kao kvazistacionarno.
Na ovom mjestu je potrebno ukratko razmotriti jo jedan vaan zakon: Faraday-ev
zakon o elektromagnetnoj indukciji, budui da se ovdje prvi put sreemo sa
vremenski promjenljivim poljima.
1.4.1. Faraday-ev zakon o elektromagnetnoj indukciji
Faraday-ev zakon o elektromagnetnoj indukciji (1831) predstavlja jedan od osnovnih
zakona makroskopske teorije elektromagnetnog polja. Prethodila su mu istraivanjao
konverziji elektrinog polja u magnetno (elektrina struja koja tee kroz provodnik
stvara u okolini tog provodnika magnetno polje), pa se logino pojavilo pitanje
konverzije magnetne energije u elektrinu.
Faraday je ovaj uoio kratkotrajno skretanje kazaljke galvanometra (vezanog u krug
provodne konture) u desnu i lijevu stranu u ovisnosti od toga da li se permanentni
magnet pribliavao ili udaljavao od provodne konture, dok pri mirovanju magneta
galvanometar nije pokazivao otklon (slika 1.4.1)

Slika 1.4.1: Faraday-ev eksperiment za elektromagnetnu indukciju

Faraday je definirao zakon o elektromagnetnoj indukciji preko inducirane
elektromotorne sile (koja se javlja na krajevima otvorene konture), i koja je jednaka
negativnoj promjeni magnetnog fluksa u vremenu:

(1.4.5)
gdje negativni predznak u relaciji (1.4.5) predstavlja matematiku interpretaciju Lenzovog zakona. Ovo znai, da se inducirano magnetno polje suprotstavlja samo
promjeni vanjskog fluksa a ne i samom fluksu.
Inducirama ems se uveava srazmjerno broju namotaja (N) konture, pa je u opem
sluaju:
(1.4.6)
Elektromagnetna indukcija moe nastati na razne naine: pri promjeni magnetne
indukcije B, deformacijom oblika konture, pomjeranjem same konture, ali i
kombinacijom navedenih situacija, a takoe i promjenom struje u promatranoj konturi
(kada se ova pojava zove samoindukcija).
Koristei jednainu za magnetni fluks kroz konturu, moe se relacija (1.4.5) napisati
na slijedei nain:
(1.4.7)
koja definira sve naine nastajanje inducirane ems.
Proces elektromagnetne indukcije uzrokuje pojavu elektrinog polja E u konturi (ili
dijelovima konture), iji je linijski integral (po zatvorenoj konturi) jednak induciranoj
elektromotornoj sili:
(1.4.8)
Kako je:
(1.4.9)
i uvrtavajui na lijevu stranu jednaine (1.4.8) izraz (1.4.5), i uz jednainu (1.4.9)
dobije se Faraday-ev zakon u slijedeem obliku:
(1.4.10)
Izraz na desnoj strani jednaine (1.4.10) predstavlja totalni izvod magnetnog fluksa po
vremenu i moe se predstaviti kao:

(1.4.11)
a v predstavlja brzinu pojedinih elemenata konture dl u kretanju.
Opi izraz za induciranu ems e je sada :

(1.4.12)

Prvi izraz na desnoj strani jednaine (1.4.12) predstavlja induciranu ems nastalu
usljed promjene magnetne indukcije B u vremenu, dok drugi lan predstavlja
induciranu ems nastalu usljed pomjeranja provodne konture u magnetnom polju.
Na osnovu jednaine (1.4.12) mogu se razdvojiti dva specifina sluaja
elektromagnetne indukcije: statika i dinamika elektromagnetna indukcija.
Statika elektromagnetna indukcija nastaje kao rezultat promjene magnetne indukcije
B u vremenu i podrazumijeva da provodna kontura miruje. U jednaini (1.4.12) ona je
iskazana njenim prvim lanom, kao:

(1.4.13)
Ako je magnetno polje nepromjenljivo u vremenu, a kontura se kree brzinom v, izraz
za dinamiku elektromagnetnu indukciju je dat samo drugim lanom u jednaini
(1.4.12) kao:

(1.4.14)
Kako je jaina rezultantnog elektrinog polja E u nekoj taki provodne konture
jednaka zbiru induciranog elektrinog polja Ei i polja koje potie od kvazistacionarnih
elektrinih optereenja Ee (E=Ei+Ee) a vrijedi da je :

onda se izraz za statiku induciramu ems moe pisati preko ukupnog polja E u obliku:

(1.4.15)
a za dinamiku induciramu ems u obliku:
(1.4.16)
PRIMJERI:

1.4.2.Generalizacija Faraday-evog zakona o elektromagnetnoj indukciji i druga

Maxwell-ova jednaina
Generalizaciju Faraday-evog zakona o elektromagnetnoj indukciji je izvrio Maxwell.
On je postavio hipotezu, po kojoj postojanje provodne konture nije od bitnog znaaja
za Faraday-ev zakon, budui da je svako vremenski promjenljivo polje uvijek praeno
elektrinim poljem, kod koga je svaka cirkulacija po zatvorenoj konturi jednaka
negativnom izvodu magnetnog fluksa po vremenu. Ovo inducirano elektrino polje
egzistira kako u materijalnoj sredini, tako i u vakuumu.
Ova nauna hipoteza je dobila potpunu potvrdu tek
Hertz-ovim otkriem
elektromagnetnih talasa.
Generalizirani oblik Faraday-evog zakona se moe napisati u obliku:
(1.4.17)
a vai za svaku, pa i zamiljenu zatvorenu konturu, po emu se razlikuje od Faradayevog zakona za nepokretne provodne konture.
Konaan oblik ovog zakona dobije se upotrebom Stokes-ove teoreme, po kojoj je
cirkulacija nekog vektora po zatvorenoj konturi c, jednaka fluksu rotora tog vektora
kroz povrinu S ogranienu konturom c.
Na taj nain lijeva strana jednaine (1.4.17) poprima oblik:
7

(1.4.18)
a sama jednaina (1.4.17):

(1.4.19)
Ako potraima graninu vrijednost (kada povrina S0) izraza (1.4.19), dobije se
Faraday-ev zakon u diferencijalnom obliku, koji se naziva i druga Maxwell-ova
jednaina:
(1.4.20)
Uoljivo je, da u opem sluaju, elektromagnetno polje ima rotor vektora E razliit
od nule (za razliku od stacionarnog strujnog i elektrinog polja). Ovo znai, da u
promjenljivom elektromagnetnom polju, pored linija elektrinog polja koje poinju i
zavravaju na elektrinim optereenjima, postoje i linije koje se zatvaraju same u
sebe, poput linija magnetne indukcije.
Budui da je rotE0 jainu elektrinog polja nije mogue izraziti preko skalarnog
potencijala V (gradijent potencijala), nego e se koristiti prethodno definiran vektorski
potencijal magnetnog polja:
tako da jednaina (1.4.20) poprima oblik:

(1.4.21)
odnosno:

(1.4.22)
Iz jednaine (1.4.22) se moe zakljuiti, da mada polje vektora E nije bezvrtlono,
polje vektorskog zbira
to jeste.
Ovako definirano vektorsko polje se sada moe izraziti preko gradijenta skalarne
funkcije V:
(1.4.23)
ili:
(1.4.24)
Relacija (1.4.24) upuuje na injenicu da promjenljivo elektrino polje sadri dvije
komponente, od kojih prva potie od promjenljivog magnetnog polja i iskazana je

putem rotora vektora magnetne indukcije, a druga komponenta potie od elektrinih

optereenja i iskazana je preko skalarnog potencijala V, kao i u elektrostatici.
Kako jednaina (1.4.24) ima potpuno opi oblik, potrebno je naglasiti da se
potencijali A i V u opem sluaju raunaju pomou obrazaca koji se razlikuju od onih
u elektrostatici i magnetostatici (kao kod brzo promjenljivih polja, gdje se uvode
potencijali u kanjenju ili retardirani potencijali)
Efekti pojave inducirane ems
a) Vrtlone struje
Takoe, inducirane ems se pojavljuju i u svim metalnim dijelovima elektrinih
ureaja koji su izloeni dejstvu promjenljivog magnetnog polja ili se kreu u
magnetnom polju, a pod ijim uticajem se u njima uspostavlja struja. Ove struje
predstavljaju strujne niti koje se vrtloe pa su nazvane vrtlone struje, ili Foucault-ove
struje (po francuskom nauniku koji ih je otkrio). Polje vrtlonih struja ima osobinu
da se superponira sa dovedenim promjenljivim vanjskim poljem, slabei ga ili
pojaavajui ga. Djelovanje ovih struja u principu je tetno, budui da one zagrijavaju
ureaje i stvaraju nepotrebne Jaull-ovske gubitke u njima. Gubici usljed vrtlonih
struja su proporcionalni magnetnoj indukciji B, volumenu metalnog dijela ureaja i
kvadratu frekvencije promjenljivog magnetnog fluksa.
Vrtlone struje i njihovo tetno djelovanje mogu se znatno smanjiti, ako se masivni
dijelovi ureaja prave od tankih, meusobno izoliranih limova, koji se slau tako da
se vri presjecanje kontura po kojima se zatvaraju vrtlone struje.
Meutim, vrtlone struje mogu imati i korisnu primjenu, na pr.: u elektrotermiji pri
topljenju metala, kao elektromagnetne konice kod brojila itd.
b) Samoindukcija i koeficijent sopstvene indukcije
Samoindukcija nastaje pri promjeni sopstvene struje u promatranoj usamljenoj
konturi, jer se pojavljuje promjenljivo magnetno polje kao pratea pojava sopstvene
promjenljive struje. Ovo magnetno polje proima povrinu oslonjenu na konturu i
predstavlja sopstveni fluks ili fluks samoindukcije, koji rezultira u pojavi ems
samoindukcije es:
(1.4.25)
Prema Lenz-ovom pravilu, smjer inducirane ems je takav da je struja koja nastaje pod
njenim uticajem u opoziciji sa promjenom osnovne struje.
Kako je sopstveni magnetni fluks proporcionalan struji koja ga proizvodi, to vrijedi:
(1.4.26)
Ovdje L predstavlja koeficijent proporcionalnosti i naziva se koeficijent
samoindukcije ili koeficijent induktivnosti. On se moe brojano iskazati kao odnos
sopstvenog ukupnog fluksa i struje koja ga je izazvala:
(1.4.27)

Koeficijent samoindukcije L ovisi od veliine i oblika strujne konture, kao i magnetne

permeabilnosti sredine u kojoj se kontura nalazi.
Sada je mogue ems samoindukcije izraziti preko koeficijenta samoindukcije kao:

(1.4.28)
a jedinica za koeficijent samoindukcije je Henri (H).
c) Meusobna indukcija i koeficijent meusobne indukcije
U praksi se najee sreu sistemi sa dvije ili vie strujnih kontura na bliskim
meusopnim rastojanjima, iji se fluksevi proimaju. Zato fluks kroz promatranu
konturu nije samo rezultat proticanja sopstvene struje, nego i struja u bliskim
konturama.
Ukupan fluks koji stvara struja u prvoj konturi, sastoji se od fluksa koji se zatvara
kroz sopstvenu konturu, kao i fluksa koji se zatvara kroz susjednu (drugu) konturu.
U skladu sa prethodnim i prema slici 1.4.2 moe se definirati:
(1.4.29)
Fluks meusobne indukcije je proporcionalan sa strujom koja ga je izazvala, a
koeficijent proporcionalnosti M12 se naziva koeficijentom meusobne indukcije:
(1.4.30)

(1.4.31)

Slika 1.4.2. Definiranje koeficijenta meusobne indukcije

Analogno se moe definirati uticaj konture 2 na konturu 1:
(1.4.32)
i

(1.4.33)
Kako u ovom sluaju vrijedi princip reciprociteta, pa vrijedi:
(1.4.34)
Za razliku od koeficijenta samoindukcije L, koji je uvijek pozitivan, koeficijent
meusobne indukcije M moe biti i pozitivan i negativan ili jednak nuli (ako se

10

fluksevi dvije susjedne konture ne proimaju). Ako se sopstveni fluksevi podudaraju

sa fluksevima meusobne indukcije (kao na slici 1.4.2), onda su koeficijenti M
pozitivni, to znai od njihov predznak ovisi od smjerova struja kroz primarne i
sekundarne strujne konture.
PRIMJERI:

11

12

1.4.3 Energija u kvazistacionarnom elektromagnetnom polju

Neka se energija nekom kvazistacionarnom nepokretnom neizoliranom sistemu
dovodi iz vanjskog izvora posredstvom stranog elektrinog polja Eg (generatori,
prikljuak iz vanjske mree, itd). Tada na pokretna elektrina optereenja, sem
stranog polja, djeluje i promjenljivo polje definirano u prethodnom poglavlju
relacijom (1.4.24), a koje sadri dvije komponente(od promjenljivog magnetnog polja
i od statikih optereenja), pa se gustina struje moe definirati kao:
(1.4.35)
odnosno:

(1.4.36)
Ako se prethodna jednaina skalarno pomnoi sa vektorom gustine struje J i podijeli
sa , te izvri integriranje po zapremini koju zauzima promatrani sistem, i poslije
sreivanja izraza, dobije se jednaina koja pokazuje energetski balans sistema:

(1.4.37)

13

Integral na lijevoj stranu predstavlja ukupnu snagu koja se posredstvom stranog polja
Eg dovodi sistemu. Prvi lan na desnoj strani predstavlja snagu Jaule-ovih gubitaka,
drugi lan predstavlja snagu koju apsorbuje magnetno polje posredstvom vektorskog
magnetnog potencijala, i moe se pokazati da trei lan predstavlja snagu koju
apsorbuje elektrino polje.
Oigledno je da prvi lan predstavlja snagu koja se troi na aktivnom elementu u
elektrinom krugu, ija je vodljivost .
Detaljnije e se razmotriti drugi lan desne strane jednaine (1.4.37), koji predstavlja
snagu Pm koju apsorbuje magnetno polje.
Koristiemo drugu Maxwell-ovu jednainu za stacionarno magnetno polje:
odakle slijedi:

(1.4.38)
Kako je

(1.4.39)
izraz za snagu se transformira u oblik:

(1.4.40)
Primjenom teoreme Gauss-Ostrogradski o divergenciji na volumen koji obuhvata
kontura u kretanju, slijedi:

Ovaj integral tei nuli jer opada sa 1/r3 i obzirom da je:

izraz za snagu se moe pisati kao:

(1.4.41)
Primjeuje se da je ovaj izraz potpuno poopen, moe se primjenjivati na sve sisteme,
pa i na one koji sadre feromagnetike.
Energija koju magnetno polje apsorbuje, dobije se kada se jednaina (1.4.41)
pomnoi sa dt a pri poveanju magnetne indukcije za dB:
(1.4.42)
Ukupna energija koja se utroi prilikom uspostavljnja stacionarnog magnetnog polja
je sada:
14

(1.4.43)
gdje donja granica integrala (B0) predstavljamagnetsnu indukciju prije poetka
uspostavljanja struja u sistemu a gornja granica integrala (B) predstavlja konanu
vrijednost magnetne indukcije po uspostavljanju stacionarnog magnetnog polja.
Kada sistem sadri feromagnetike, donja granica B0=0 je samo onda kada
feromagnetici nisu bili ranije magneeni.
Takoe, samo dio energije koja je utroenja u procesu uspostavljanja magnetnog polja
putem struja, moe se vratiti, kada se struja smanjuje. Ostatak energije se troi u
nepovratnim procesima koji prate magneenje i razmagnetiziranje feromagnetika. Da
napomenemo da su gubici energije po jedinici zapremine (gustina energije) usljed
pojave histerezisa, proporcionalni povrini histereznog ciklusa, pomnoenoj sa
razmjerama apscise i ordinate.
Tako je gustina energije koja se po jedinici zapremine utroi za vrijeme procesa
magneenja , jednaka:

(1.4.44)
Za praktino izraunavanje energije magneenja treba poznavati krivu magneenja
(slika 1.4.3).

Ako materijal prethodno nije bio namagnetisan, magneenje se vri po prvobitnoj

krivulji magneenja, pa je gustina energije jednaka povrini izmeu ove krive i
ordinat ne ose B.
Kada izmeu mahnetne indukcije i vektora jakosti magnetnog polja postoji linearna
zavisnost, izraz za gustinu energije se pojednostavljuje i slijedi dobro poznata relacija:

(1.4.45)
pa je ukupna energija koja se troi na uspostavljanje magnetnog polja jednaka:

(1.4.46)
i pokazuje da je magnetna energija sadrana u prostoru, odnosno u magnetnom polju.

15

Energiju kvazistacionarnog polja je ponekad zgodnije raunati preko vektorskog

magnetnog potencijala A i vektora gustoe struje J, kao:

(1.4.47)
gdje oblast prostornog integrala obukvata samo domenu u kojoj teku kondukcione
struje.
U sluaju kada magnetno polje stvara sistem zatvorenih strujnih kontura, kroz koje
protiu stalne struje Ik, izrazu (1.4.47) se moe dati drugi, pogodniji oblik.Kako struja
I ima istu vrujednost u svim presjecima jedne konture , jednaina (1.4.47) se moe
pisati kao:

budui da je:

Magnetni fluks se moe izraunati preko vektorskog magnetnog potencijala prema

relaciji:
(1.4.48)
odakle slijedi:
(1.4.49)
Izraz (1.4.49) poprima slijedei oblik, ako je potrebno nai energiju samo jedne
konture:
ili

(1.4.50)

Ako treba nai energiju dvije magnetno spregnute konture, izraz (1.4.50) poprima
dobro poznatu formu:
(1.4.51)
ili preko ukupnih magnetnih flukseva dvije magnetnospregnute konture:

(1.4.52)
Kako je ukupni magnetni fluks prve odnosno druge konture definiran izrazima:
(1.4.52)
respektivno, to se magnetna energija moe izraziti preko ukupnih flukseva (ulaneni
fluks) kao:

16

(1.4.53)
PRIMJERI:

17

18

1.4.4. Opi oblik elektromagnetne sile

Kako je poznato iz Osnova elektrotehnike (N. Behlilovi: Osnove elektrotehnike
poglavlje 7.1) eksperimentalno je dokazano da na provodnik duine dl koji se nalazi u
stranom magnetnom polju indukcije B, djeluje elektromagnetna sila:
(1.4.54)
Eksperimentom je takoe dokazano, da na provodnik sa strujom djeluje i
elektromagnetna sila vlastitog magnetnog polja. Iz tih razloga, postupak prorauna
elektromagnetne sile je vrlo sloen. Zato izraunavanje elektromagnetne sile pomou
elektromagnetne energije predstavlja znaajno pojednostavljenje tog postupka. U
opem sluaju, elektromagnetna sila se moe odrediti iz energije magnetnog polja
primjenom zakona o ouvanju energije.
Poloaj provodnika sa strujom u prostoru, odreen je generaliziranim geometrijskim
koordinatama sistema (uobiajena oznaka za generaliziranu koordinatu je g). Poloaj
tijela u prostoru je odreen sa tri linijske i tri ugaone koordinate (ukupno est
generaliziranih koordinata). Takoe se i sile identificiraju sa odreenim
generaliziranim geometrijskim koordinatama, pa se stoga govori o generaliziranim
silama (oznaka f).

19

Rad izvora elektrine energije, koji djeluju u strujnim provodnicima, troi se na Jaulove gubitke, prirataj magnetne energije dWM i na mehaniki rad fdg, kako slijedi:

(1.4.55)
Takoe se rad izvora elektrine energije moe napisati na drugi nain, polazei od II
Kirchoff-ovog zakona za k-tu konturu:
(1.4.56)
Ovdje je k ukupan fluks kroz k-tu konturu.
Ako jednainu (1.4.56) pomnoimo sa ikdt pa saberemo sve konture, dobijemo
slijedeu jednainu za rad izvora elektrine energije:

(1.4.57)
Izjednaavajui lijeve strane jednaina (1.4.55) i (1.4.57) slijedi:
(1.4.58)
koja je pogodna za izraunavanje elektromagnetnih sila.
Diskusija jednaine (1.4.58):
a) Ako je sistem izoliran (nema razmjene energije sa okolinom), onda je magnetni
fluks konstantan, njegov izvod jednak nuli, pa je:

(1.4.59)
Ako se mijenja samo linijska koordinata, generalizirana sila f predstavlja
elektromagnetnu silu F definiranu preko elektromagnetne energije, odnosno
fluksa i induktiviteta:

(1.4.60)
a sila izmeu dva magnetno spregnuta strujna kruga u izoliranom sistemu je:

(1.4.61)
Ako se mijenja samo ugaona koordinata generalizirana sila predstavlja
momenat (M), kako slijedi:
(1.4.62)

Sile u izoliranom sistemu djeluju tako da se sistem postavi u stanje u kome ima
minimalnu energiju.

20

b) Ako je sistem neizoliran , znai da je ovaj sistem prikljuen na spoljanji izvor

energije i u njemu teku struje ik=const, i tada vrijedi:
(1.4.63)
i

(1.4.64)
Koristei jednainu (1.4.57) u jednaini (1.4.64), dobijemo:

odakle slijedi:

(1.4.65)

Ako se mijenja samo linijska koordinata, generalizirana sila f predstavlja

elektromagnetnu silu F definiranu preko elektromagnetne energije, odnosno
struje i induktiviteta:
(1.4.66)

a sila izmeu dva magnetno spregnuta strujna kruga u izoliranom sistemu je:

(1.4.67)
Ako se mijenja samo ugaona koordinata generalizirana sila predstavlja
momenat (M), kako slijedi:

(1.4.68)
Sile u neizoliranom sistemu djeluju tako da se sistem postavi u stanje u kome ima
maksimalnu energiju.

21

PRIMJERI:

22

23