Thomas Mann

SMRT U
VENECIJI

Prevod: Zlatko Crnkovi

SADRAJ:

PRVO POGLAVLJE
DRUGO POGLAVLJE
TREE POGLAVLJE
ETVRTO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE

Prvo poglavlje
Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se slubeno zvao otkako je navrio pedesetu, jednog se
proljetnog popodneva godine 19.., koja je naem kontinentu mjesece i mjesece opasno prijetila, otputio iz
svoga stana u Prinzregentenstrasse u Miinchenu sam na dulju etnju. Razdraen tekim i osjetljivim poslom
prije podne koji je upravo sad iziskivao najveu pozornost, oprez, pronicavost i preciznu volju, pisac nije
mogao ni poslije objeda obuzdati u svojoj nutrini treperenje stvaralakog zanosa, onaj "motus animi
continuus" 1, u emu i jest, prema Ciceronu, bit govornitva, pa se nije mogao utei snu koji bi ga okrijepio, a
koji mu je, otkako ga je snaga sve bre naputala, bio potreban bar jedanput dnevno. Stoga je uskoro nakon
aja otiao od kue nadajui se da e ga zrak i gibanje okrijepiti i donijeti mu plodonosnu veer.
Bijae poetak svibnja i, nakon hladnih i vlanih tjedana, zapoele su preuranjene ljetne vruine. U
Engleskom perivoju, iako je tek bio ozelenio njenim liem, bijae sparno kao u kolovozu, a u blizini grada
sve je vrvjelo od vozila i etaa. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele sve tie i tie staze, Aschenbach je
neko vrijeme promatrao mete u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalo nekoliko fijakera i ekipaa,
a onda se zaputio, o zalasku sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, kui, jer je bio umoran a nad
Fhringom spremala se kanda oluja, te je odluio pokraj Sjevernog groblja priekati tramvaj koji e ga
odvesti ravno kui.
Sluajno na stajalitu i oko njega nije bilo ni ive due. Nije bilo vozila ni na poploenoj Ungererovoj ulici, po
kojoj su se prema Schwabingu protezale tranice ljeskajui se na osami, ni na cesti koja vodi u Fhring; pa ni
iza ograda klesarskih radionica, gdje je na prodaju bilo krieva, nadgrobnih ploa i spomenika, kao da je tu
neko drugo, nenastanjeno groblje, nije se nita micalo, a mrtvanica graena u bizantskom stilu preko puta
nijemo je stajala pri odsjaju dana na izmaku. Na proelju ukraenom grkim krievima i hijeratskim
motivima u svijetlim bojama bijahu simetrino poredani natpisi zlatnim slovima, birane izreke o zagrobnom
ivotu, primjerice: "Oni odlaze u stan Boji", ili: "Vjena svjetlost svijetlila im!" ekajui tramvaj Aschenbach
se nekoliko minuta ozbiljno zabavljao odgonetavajui te formule i zadubljujui se u tu prozirnu mistiku
kadli se prene iz sanjarija ugledavi na trijemu, iznad dvije apokaliptine zvijeri to uvaju stube, ovjeka
koji mu svojom pomalo neobinom pojavom usmjeri misli na posve drugu stranu.
Nije bilo jasno je li izaao iz kapelice na bronana vrata ili je neopazice doao izvana i popeo se uza stube. Ne
udubljujui se posebno u to pitanje, Aschenbach je ipak bio skloniji prvoj pretpostavci. Srednje visine, mrav,
bez brade i napadno prastog nosa, ovjek je bio riokos i imao tipinu mlijenu i pjegavu put. Oito nije bio
bavarskog podrijetla: u najmanju ruku, likov eir koji mu je pokrivao glavu, irok i ravna oboda, pridavao
mu je izgled tuinca iz daleka svijeta. Dodue, nosio je tipinu bavarsku naprtnjau na leima, i bio u
ukastu suknenu odijelu s pojasom, preko lijeve ruke podboene o slabinu prebacio je sivu kinu kabanicu,
a u desnoj drao tap sa eljeznim iljkom kojim se ukoso odupro o pod, naslonivi se kukom na nj i
prekriivi noge. Uzdignuvi glavu tako da mu je iz iroke sportske koulje virio mrav vrat na kojem se
isticala krupna i gola Adamova jabuica, gledao je bezbojnim oima riih trepavica, izmeu kojih su se
okomito pruale dvije energine bore koje su udno odudarale od kratkog, prastog nosa, otro motrei
neto u daljini. Takav je - a moda je tom dojmu pridonosilo i to to je stajao na povienu mjestu to ga je
povisivalo - svojim dranjem odavao neto gospodski nadmono, snano, pa ak i divlje; jer, bilo da je,
onako zasjenjen, krivio lice spram sunca na zalasku, bilo da mu je to bila trajna fizionomijska nepravilnost,
reklo bi se da su mu usne prekratke i potpuno povuene sa zubi, tako da su mu se zubi, ogoljeni do samih
desni, jasno ocrtavali, bijeli i dugaki.
1 Neprekidno gibanje due (lat.).

Bit e da se Aschenbach svojim napol rastresenim, napol radoznalim promatranjem tuinca ogrijeio o
pristojnost, jer je iznenada opazio da mu onaj uzvraa pogledom, i to tako ratoborno, gledajui ga pravo u
oi, s toliko oitom namjerom da stvar dotjera do krajnosti i prisili znatieljnika na povlaenje, da se
Aschenbach, neugodno dirnut, okrene na drugu stranu i poe uz ogradu te usput odlui da vie nee
pogledati tog ovjeka. U sljedeem ga je trenutku i zaboravio. Ipak, moda je neka lutalaka crta u vanjtini
tog stranca djelovala na njegovu matu, ili je moda posrijedi bio kakav tjelesni ili duevni utjecaj; tek,
iznenada je osjetio neko udno irenje nutrine, neki nemir koji neto trai i luta, neku mladenaki arku
udnju za daljinama, osjeaj toliko iv, toliko svje ili toliko davno zaboravljen i zapretan da je stao kao
ukopan, s rukama na leima i pogleda uprta u zemlju, ne bi li ispitao bit i svrhu tog osjeanja.
Bila je to elja za putovanjem nita drugo, ali se doista javila kao napadaj i prometnula se u strast, uzvila se
do privienja. udnja mu je progledala, a mata, koja se jo nije bila smirila od prijepodnevnog rada,
uobliila je sva uda i strahote raznovrsne zemlje, koje je odjednom htjela predoiti sebi: vidio je, zaista je
vidio krajolik, tropski movarni kraj pod nebom punim gustih isparenja, vlaan, bujan i golem, neku
iskonsku divljinu to se sastoji od otoka, barutina i glibovitih rijenih rukavaca - vidio je kako iz silnog
spleta paprati, nabujalog i preobilno rascvjetanog bilja, stre nadaleko i nairoko kosmata stabla palma, vidio
je udnovato oblikovano drvee kako puta korijenje kroz zrak u zemlju, u ustajale vode to se zelenkasto
prelijevaju, a izmeu plutajueg cvijea, mlijenobijelog i velikog poput plitica, stoje u pliaku egzotine,
visoke ptice neobinih kljunova i netremice gledaju u stranu, vidio je izmeu kvrgavih stabljika bambusova
iblja kako sijeva oima skutreni tigar - i osjetio kako mu srce lupa od strave i zagonetne enje. Tad se
privienje raspline i Aschenbach zavrti glavom i nastavi hodati uz ograde klesarskih radionica.
Otkako je imao na raspolaganju sredstva da se po volji slui prednostima meunarodnog prometa, smatrao
je putovanja higijenskom mjerom koju s vremena na vrijeme treba poduzeti, pa makar i protiv svoje volje i
sklonosti. Odvie zaokupljen zadaama koje su pred njega postavljali njegovo Ja i europska dua, odvie
optereen obvezom da stvara, odvie nesklon razonodi da uiva u arenilu vanjskog svijeta, potpuno se
zadovoljio predodbom o Zemljinoj povrini kakvu moe svak stei a da se ne makne iz svoga kruga, i nikad
nije bio u napasti da otputuje iz Europe. Pogotovo otkako mu se ivot polako bliio kraju, otkako ga je
muila bojazan da nee dovriti svoje djelo - ta briga da e mu vrijeme moda istei prije nego obavi to ima
obaviti i potpuno se izrazi, nije vie bilo neto to je mogao odbaciti kao puki hir - vanjski mu se ivot
ograniio gotovo iskljuivo na ovaj lijepi grad koji mu je postao zaviaj, i na obini ladanjski posjed to ga je
podigao sebi u gorju, gdje je provodio kiovita ljeta.
Stoga je i ono to ga je netom tako kasno i nenadano obuzelo sveo na pravu mjeru razumom i
samodisciplinom koju je bio stekao jo u mladim danima. Naumio je bio djelo za koje ivi dovesti do
stanovite toke prije nego to ode na ljetovanje, pa mu se pomisao da se proskita svijetom, to bi ga na vie
mjeseci udaljilo od posla, inila odvie neozbiljnom i neumjesnom da bi uope dolazila u obzir. Pa ipak je i te
kako dobro znao iz kojeg se razloga tako neoekivano javila ta napast. Morao je priznati sam sebi da je ta
enja za daljinama, za neim novim, ta udnja za slobodom, rastereenjem i zaboravom - puki nagon za
bjeanjem, nagon da pobjegne od pisanja, od svakidanje scene svoje hladne, krute i strastvene dunosti.
Volio je dodue taj rad i gotovo da je ve zavolio i zamornu borbu to se svakog dana obnavlja izmeu
njegove ilave i ponosne, viekratno iskuane volje i ovog sve veeg umora, o kojem nitko ne smije nita
znati i koji se ni u samom djelu ne smije niim odati, nikakvim znakom nemoi i oputenosti. Ipak, inilo mu
se razumnim da ne zatee previe luk i da ne ugui od svoje volje poriv koji je tako snano izbio u njemu.
Razmiljao je o svom radu, razmiljao je o mjestu gdje ga je danas, kao i juer, prekinuo, o mjestu koje se
kanda ne eli pokoriti ni strpljivoj skrbi ni naglu zahvatu. Iznova ga je sad ispitivao, pokuavao otkloniti ili
razrijeiti tu smetnju, ali je odustao, najeen od gaenja. Nije bila posrijedi nikakva posebna potekoa, nego
ga je sputavala pretjerana nevoljkost koja se ne eli zadovoljiti nesavrenou. To je nezadovoljstvo, naravno,
bilo neto to mu se jo u mladim danima inilo da je bit i intimna narav talenta, i zbog njega je svladavao i
hladio osjeaje znajui da su osjeaji skloni zadovoljiti se radosnom povrnou i polovinim savrenstvom.
Ne osveuje li se to sad moda zasunjeno uvstvo naputajui ga, odbijajui da ubudue nosi njegovu

umjetnost na svojim krilima i odnosei sa sobom sav zanos, svako ushienje formom i izrazom? Ne bi se
moglo rei da loe pie: u tome je bar prednost njegovih poodmaklih godina to je u svako doba miran i
uvjeren u svoje majstorstvo. Ali on sam, dok nacija slavi to majstorstvo, ne nalazi u njemu veselja, i sve mu
se nekako ini da njegovu djelu nedostaje onih znaajki razigrane i vatrene udi koja, i sama proizvod
radosti, prua svijetu veu radost nego bilo kakav unutarnji sadraj ili bilo kakva vana odlika. Pribojavao se
ljeta na ladanju, samotnikog ivota u kuici sa sluavkom koja mu kuha, i sa slugom koji ga dvori;
pribojavao se dobro poznatih obrisa gorskih vrhunaca i litica to e opet okruivati njegovu nezadovoljnu
sporost. Nametnuo mu se tako prekid, improvizacija, danguba, dah daljina i priljev svjee krvi ne bi li mu
ljeto postalo podnoljivije i plodnije. Pa dobro, onda - otputovat e! Nee daleko, nee ba do tigrova. Jedna
no u spavaim kolima i sijesta od tri-etiri tjedna u nekom omiljenom ljetovalitu, na ljupkom Jugu...
Tako je razmiljao dok se pribliavala buka elektrinog tramvaja Ungererovom ulicom, a dok je ulazio u
tramvaj, odlui veer posvetiti prouavanju zemljovida i voznog reda. Na platformi se tramvaja sjeti da
pogleda gdje je onaj ovjek u likovu eiru, taj drug njegova kratkog zadravanja na stajalitu to ipak nee
proi bez posljedica. Nije mu bilo jasno kud je taj ovjek nestao jer ga nije vie bilo na onom mjestu gdje je
stajao niti bilo gdje drugdje u blizini, a nije ga bilo ni u tramvaju.

Drugo poglavlje
Pisac jasne i snane prozne epopeje o ivotu Fridrika Velikog, strpljivi umjetnik koji je dugim marom utkao
mnogobrojne ljudske sudbine i likove u potku romana okupivi ih u sjeni jedne ideje pod naslovom Maja,
tvorac one jedre pripovijetke naslovljene Bijednik koja je zaduila cijelu jednu mladu generaciju ukazujui joj
na mogunost da stekne moralnu odlunost i s onu stranu najdublje spoznaje, autor, najposlije (ovim su
ukratko naznaena djela njegove zrelosti), strastvene rasprave Duh i umjetnost koja je svojom sreivakom
snagom i autentinom rjeitou navela ozbiljne kritiare da je stave uz bok Schillerovoj raspravi O naivnom i
sentimentalnom pjesnitvu: Gustav Aschenbach roen je u L., okrunom gradu pokrajine leske, kao sin vieg
sudskog slubenika. Preci mu bijahu asnici, suci, upravni dunosnici, ljudi koji su provodili discipliniran,
pristojan i tur ivot u kraljevskoj i dravnoj slubi. Dublja duhovnost utjelovila se bila jednom meu njima
u osobi jednog propovjednika; neto ivlja, ulnija krv dola je u obitelj u prethodnom narataju s
pjesnikovom majkom, kerkom ekog kapelnika. Od nje je naslijedio znaajke strane rase. Iz braka slubene
i trijezne savjesnosti s mranijim, vatrenijim porivima ponikao je umjetnik, umjetnik o kojem je rije.
Kako je svim svojim biem bio predodreen za slavu, pokazao je, ako ne ba preranu zre-lost, a ono bar,
zahvaljujui odlunosti i reskosti svoga naina govora, da je rano stekao zrelost i vjetinu u javnim
nastupima. Prouo se tako rei jo u gimnaziji. Nakon deset godina nauio je obavljati za svojim pisaim
stolom drutvene i administrativne dunosti koje mu je nametnula znamenitost; nauio je pisati pisma koja,
ma koliko bila kratka (jer mnogo se trai od ovjeka koji je zadobio uspjeh i povjerenje), moraju uvijek biti
dobrostiva i znaajna. Sa etrdeset godina, morao je, onako umoran od napora i promjenljive sree samog
rada, odgovarati na potu koja je nosila marke iz svih krajeva svijeta Bojeg.
Njegov talent, podjednako dalek od svake banalnosti i od svake ekscentrinosti, bio je kao stvoren da
zadobije u isti mah povjerenje ireg opinstva i divljenje i bodrenje sladokusaca. Stoga su ve od mladih
dana oekivali od njega dostignua - i to izvanredna dostignua - pa nikad nije ni upoznao dokolicu, nije
znao to je bezbrian mladenaki nehaj. Kad se jednom, u svojoj trideset petoj godini, razbolio u Beu, jedan
je dobar promatra napomenuo o njemu u drutvu: "Aschenbach je, znate, oduvijek samo ovako ivio" - i tu
je vrsto stisnuo lijevu aku - "a nikad ovako" - pa je nehajno spustio otvorenu aku s priruja stolice. I to je
bilo tono; hrabrost Aschenbachova morala bila je u tome to njegova narav nipoto nije bila robusna, nije
bila od roenja takva nego je neprestano bila upregnuta u naporan rad.
Lijenika skrb iskljuila je djeaka iz kole i nagnala ga da se koluje kod kue. Odrastao je osamljen, bez
drugova, i zarana je morao spoznati kako pripada soju u kojem talent nije nikakva rijetkost, ali je rijetkost
tjelesna podloga koja je talentu potrebna da se razvije - soju koji rano daje svoja najbolja ostvarenja i koji
malokad ouva svoje umijee do u pozne godine. Ali njemu je najdraa rije bila "izdrati" - u svom je
romanu o Fridriku vidio samo apoteozu te zapovjedne rijei koja mu se inila da sadri sve vrline djelatnog
trpljenja. Isto je tako arko elio ostarjeti jer je oduvijek drao da je doista velik, sveobuhvatan, da je doista
vrijedan samo onaj umjetniki opus kojem je sueno da na svim stupnjevima ljudske egzistencije bude
karakteristino plodan.
Kako je dakle na njenim pleima morao nositi zadae koje mu je uprtio talent, i kako je elio daleko stii,
bila mu je nadasve potrebna disciplina - a disciplina mu je, sreom, bila uroena batina s oeve strane. Sa
etrdeset, sa pedeset godina, dakle u dobi kad drugi ve rasipaju svoje darove, snatre i odgaaju ostvarenje
velikih planova, on je dan rano zapoinjao mlazovima hladne vode po prsima i leima, da bi, sa dvije visoke
votanice u srebrnim svijenjacima ponad rukopisa, u dva-tri revna i savjesna jutarnja sata, rtvovao
umjetnosti svu snagu koju je bio prikupio u snu. Moglo mu se oprostiti, tovie, bila je to zapravo prava
pobjeda njegova morala to su neupueni ljudi svijet u Maji, ili epske mase meu kojima je tekao Fridrikov

junaki ivot, smatrali proizvodom koncentrirane snage i duga daha, a zapravo se njihova veliina sastojala
od niza nebrojenih pojedinanih nadahnua, i sve je to bilo, u cjelini i u najmanjoj pojedinosti, tako vrsno
tivo samo zato to je njihov tvorac godinama podnosio napetost tih djela s onom ustrajnou i ilavou s
kojima je osvojena njegova rodna pokrajina leska, i zato to je na njihovo stvaranje utroio sve svoje najbolje
i najvrednije sate.
Da bi neka znaajna duhovna tvorevina umah izvrila irok i dubok utjecaj, mora postojati stanovito tajno
srodstvo, pa i suglasnost, izmeu osobne sudbine njezina autora i ope sudbine njegovih suvremenika. Ljudi
ne znaju zato slave neko umjetniko djelo. Daleko od toga da budu pravi znalci, oni vjeruju da su otkrili
stotinu odlika da bi opravdali svoje divljenje, ali je pravi razlog njihovu odobravanju neto nedokuivo,
puka simpatijaj. Aschenbach je jednom, na prilino nezapaenu mjestu, izravno ustvrdio da je gotovo sve
veliko to postoji nastalo neemu usprkos, usprkos alosti i patnji, siromatvu, naputenosti, tjelesnoj
slabosti, poroku, strasti i tisui drugih zapreka.Ali to je bilo neto vie od obine napomene, bilo je to
iskustvo, bila je to formula njegova ivota i slave, klju njegova djela. Pa zar je onda udo to je to bio i
moralni znaaj, vanjska gesta njegovih najkarakteristinijih likova?
O novom tipu junaka koji se ponavljao u raznovrsnim individualnim pojavama i koji je bio prirastao srcu
ovog pisca, napisao je ve prilino rano jedan mudri analitiar: da je on zapravo ideja "jedne intelektualne i
mladenake mukosti koja ponosito i stidljivo stee zube i mirno stoji dok joj maevi i sulice probadaju
tijelo". Bijae to lijepo, duhovito i tono, iako naoko previe pasivno reeno. Jer sabrano dranje pod
udarcima sudbine; ljupkost u patnji nije samo trpljenje; to je djelatno dostignue, pozitivni trijumf, a lik
svetog Sebastijana najljepi je simbol, ako ne ba svekolike umjetnosti, a ono bar umjetnosti o kojoj je upravo
rije. Zavirimo li u taj ispripovijedani svijet, vidimo elegantno svladavanje sama sebe, koje do posljednjeg
asa krije pred oima svijeta unutarnje raspadanje, bioloko rastakanje; ukastu runou, osjetilno
zanemarenu, koja ipak moe rasplamsati priguenu putenost do ista plamena, pa i uzdii do vladanja u
carstvu ljepote; blijedu nemo koja iz uarenih dubina duha crpe snagu da baci cijeli jedan uznositi narod
pod noge kria, pod svoje noge; ljubazno dranje u pustom i strogom sluenju formi; laan, opasan ivot
roena varalice, njegovu enju i vjetinu koja naglo dovodi do iscrpljenosti: promatramo li svu tu sudbinu i
jo mnoge druge sline njoj, posumnjat emo ima li jo kakvog drugog herojstva do herojstva slabosti. A koje
bi drugo junatvo bilo suvremenije od ovoga? Gustav Aschenbach bijae pjesnik svih onih koji rade na rubu
iznemoglosti, pjesnik preoptereenih, ve iscrpljenih ljudi koji se jo dre uspravno, svih onih moralista
dostignua koji, onako njene grae i oskudnih sredstava, ipak uspijevaju snanom voljom i mudrim
gospodarenjem bar na neko vrijeme stei dojam veliine. Njih ima mnogo, oni su junaci naeg doba. I svi su
se oni prepoznavali u njegovu djelu, nalazili potvrdu samih sebe, bili u njemu uzveliani i opjevani, te mu
bili zahvalni i pronosili posvuda njegovo ime.
Bio je mlad i surov kao i njegovo doba i, loe svjetovan od njega, posrnuo je pred javnou, zgrijeio je,
razgolitio se, ogrijeio se o takt i obzirnost rijeju i djelom. Ali je stekao bio dostojanstvo prema kojem, kao
to je tvrdio, svaki veliki talent osjea prirodni nagon i nagnue, moglo bi se pae rei da je sav njegov
razvitak bio svjestan i prkosan uspon do dostojanstva preko svih smetnji, dvojbi i ironije.
iva, duhovno neobavezna opipljivost likova zabavlja graanske mase, ali strastvenu i radikalnu mlade
privlae samo problemi: a Aschebach je bio problematski pisac, i radikalan kao da je ne znam koliko mlad.
Bio je opinjen duhom, nerazborito je iskoritavao tlo spoznaje, zaoravao sjemeno bilje, odavao tajne,
sumnjiio talent, izdavao umjetnost - uistinu, dok su njegovi slikoviti opisi zabavljali, uzdizali, krijepili
njegove vjerne poklonike, on je, mladi umjetnik, drao dvadesetogodinjake u napetosti svojim cinizmom na
raun upitne biti umjetnosti i samog umjetnika.
Ali ini se da plemenit i vrijedan duh ne otupi ni prema emu tako brzo i temeljito kao to otupi prema otroj
i gorkoj drai spoznaje; i sasvim je sigurno da je nevesela i savjesna temeljitost mladia plitka spram duboko
promiljene odluke ovjeka koji je postao majstor da odbaci znanje, da ga zanijee, da prijee preko njega
uzdignute glave, ukoliko mu ono i najmanje slabi volju, obeshrabruje djelatnost i oduzima osjeajima
dostojanstvo. Kako bi se drukije mogla protumaiti glasovita pripovijetka Bijednik nego kao izljev gaenja

spram nepristojnog psihologizma doba utjelovljena u liku onog mekoputnog i priglupog polulupea koji na
nedoputen nain prisvaja sebi kakvu-takvu sudbinu tako to svoju enu iz nemoi, iz poronosti, iz etike
hirovitosti gura u naruje golobradu mlacu mislei da zbog svoje duhovne dubine smije initi podlosti?
Snaga rijei kojom je izopaenost izopaena navijestila je pievo odstupanje od svakog moralnog
skepticizma, od svakog suosjeanja s ponosom, navijestila je odbacivanje one olake samilosne reenice da
onaj tko sve razumije sve oprata, a ono to se tu spremalo, pa ve i ostvarilo, bijae "udo preporoene
bezazlenosti", o kojem je malo kasnije pisac u jednom dijalogu progovorio izrijekom i s pomalo tajanstvenim
naglaskom. udnih li asocijacija! Je li to bila duhovna posljedica tog "preporoda", tog novog dostojanstva i
strogosti da se u isto vrijeme zapaalo gotovo prekomjerno jaanje njegova osjeaja za ljepotu, ona plemenita
istota, jednostavnost i sklad oblikovanja, to je sve njegovim tvorevinama otada pridavalo tako bjelodan, pa
i eljen peat majstorstva i klasinosti? Ali moralna odlunost s onu stranu znanja, spoznaje koja u isti mah
oslobaa i sputava - ne znai li ona opet nekakavo pojednostavnjivanje, moralnu simplifikaciju svijeta i due
pa, prema tome, i jaanje zla, zabranjenog i moralno neprihvatljivog? I nema li forma dvojak lik? Nije li ona
istodobno udoredna i neudoredna - udoredna kao posljedica i izraz discipline, a neudoredna, pa ak i
protivna svakom moralu, ukoliko u svojoj naravi nosi moralnu ravnodunost, pa ak i bitno nastoji podloiti
moralnost pod svoje ponosito i neogranieno ezlo?
Ma sad svejedno! Razvitak je sudbina, pa kako ne bi razvitak kojeg prati divljenje i golemo povjerenje iroke
javnosti ilo drugim putem od onoga koji tee bez sjaja i obaveza to ih namee slava? Samo vjeito
bohemstvo misli da je to dosadno te je sklono podrugivati se kad se velik talent iahuri iz libertinizma, kad
se navikne izraavati dostojanstvo duha i preuzme dvorske ceremonije osamljenosti, koja je bez iijeg savjeta
trpjela sama svoje boli i borila se pa na kraju postigla mo i ast meu ljudima. Uostalom, koliko igre, prkosa
i uitka talent utroi da se sam razvije! Neto je slubeno-odgojno ulo s vremenom u opise Gustava
Aschenbacha, stil mu je, to je bivao stariji, sve to vie gubio na neposrednosti i smionosti, na suptilnim i
novim nijansama, pretvarao se u neto to stoji uzorno, izbrueno i starinsko, konzervativno i formalno, ak i
formalistiko, te ba kao to predaja tvrdi da je Luj XIV izbacio iz svoga rjenika svaku prostaku rije, tako
je isto i on s godinama uinio. U to su vrijeme prosvjetne vlasti poele u itanke uvrtavati izabrane stranice
iz njegovih djela. Bilo mu je to uistinu drago, pa nije odbio ponudu kad je jedan njemaki vladar, im je
doao na prijestolje, piscu Fridrika za njegov pedeseti roendan podario plemiki naslov.
Nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokuaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilino
rano Mnchen za stalno boravite. Pripadao je u njemu visokom graanskom staleu kao to se katkad
dogaa stanovitim intelektualcima. Brak, u koji je jo u mladim danima bio stupio s djevojkom iz akademske
obitelji, zavren je nakon kratkog sretnog razdoblja eninom smru. Ostala mu je ki, sad ve udata. Sina
nikad nije imao.
Gustav von Aschenbach bijae neto nii od srednjeg rasta, crnomanjast i glatko obrijan. Glava mu bila
nekako prevelika za prilino sitno tijelo. Kosa koju je unatrag eljao, na tjemenu prorijeena a na
sljepoonicama gusta i dobrano sijeda, okruivala mu je visoko elo, izbrazdano i kanda puno oiljaka.
Naoale u zlatnom okviru sa staklima bez obruba sjekle su mu korijen mesnatog i plemenito povijenog nosa.
Usta mu bila velika, esto mlohava a esto i nenadano uska i napeta, obrazi mravi i naborani, lijepo
oblikovana brada ovla raskoljena. Reklo bi se da su znaajne sudbine prele preko te glave, obino pomalo
nagnute na stranu kao od boli, a ipak je umjetnost izgradila takvo oblije koje je inae posljedica tekog i
burnog ivota. Iza tog ela rodili su se iskriavi dijalozi izmeu Voltairea i kralja o ratu; te oi, to umorno i
duboko gledaju kroz stakla, vidjele su krvavi pakao lazareta u Sedmogodinjem ratu. Ako je i osobno
shvatimo, umjetnost je ivot na viem stupnju. Ona ovjeka dublje usreuje i bre izjeda. Ona urezuje u
obraz svoga sluge tragove imaginarnih i duhovnih pustolovina, i stvara s vremenom, ak i u samostanskom
miru vanjske opstojnosti, mekoputnost, profinjenost, nervozan umor i radoznalost kakve teko da bi mogao
proizvesti i ivot pun razuzdanih strasti i uitaka.

Tree poglavlje
Kojekakvi poslovi drutvene i knjievne naravi zadrali su puta eljnog ovjeka jo oko dva tjedna nakon
one etnje u Mnchenu. Napokon je izdao nalog da mu za etiri tjedna pripreme kuu za ladanje i otputovao
jednog dana izmeu sredine i kraja mjeseca svibnja nonim vlakom u Trst, gdje je proboravio samo dvadeset
i etiri sata i sutradan ujutro ukrcao se na brod za Pulu.
Traio je neto osebujno i nasumino a da ipak nije daleko, pa je odsjeo na jednom otoku na Jadranu
nedaleko od istarske obale, koji se u posljednjih nekoliko godina prouo po svom areno odjevenom,
odrpanom puku koji govori nekim posve nerazumljivim dijalektom i po svojim slikovitim, izmrvljenim
hridinama okrenutim puini. Ali kia i teak zrak, provincijsko, zatvoreno austrijsko drutvo u hotelu i
pomanjkanje onog mirnog, prisnog odnosa prema moru kakav moe pruiti jedino plaa od meka pijeska,
sve mu je to kvarilo raspoloenje i nije mu prualo osjeaj da je naao ono to je traio. Nije mu davala mira
tenja da ode nekamo dalje, iako mu jo nije bilo jasno kamo, prouavao je brodski vozni red, gledao oko
sebe kao da sve neto trai, i odjednom je, u isti mah nenadano i razumljivo samo po sebi, ugledao pred
sobom cilj. Kamo da ide ovjek kad poeli preko noi nai neto neprispodobivo, neto bajkovito drukije?
Pa to je bar jasno. to uope radi ovdje? Pogrijeio je. Tamo je trebalo otii. Ne asei ni asa, otkazao je sobu.
Tjedan i pol dana nakon dolaska na otok, nosio je brzi motorni amac njega i njegovu prtljagu kroz jutarnju
izmaglicu preko vode natrag u ratnu luku, gdje se samo iskrcao i odmah se uz drveni mosti popeo na
vlanu palubu parobroda to se dimio, spreman da zaplovi u Veneciju.
Bijae to neki stari talijanski brod, starinski, aav i sumoran. im je stupio na nj, Aschenbacha je jedan
grbavi i neisti mornar, cerekajui se uljudno, odveo u prostoriju nalik na pilju u nutrini parobroda,
osvijetljenu umjetnim svjetlom. Tu je za stolom sjedio ovjek s kozjom bradicom, nalik na ravnatelja cirkusa,
s kapom naherenom na elu i s opukom u kutu usana, te s leernom poslovnom grimasom na licu uzimao
podatke od putnika i izdavao im karte. - U Veneciju! - ponovio je Aschenbachove rijei i umoio pero u
kaaste ostatke tinte u nakrivljenoj tintarnici. - U Veneciju prvim razredom! Izvolite, gospodine! - I nadrljao
mu neto na papiru, posipao to plavim pijeskom iz kutije i stavio u zemljanu posudu, te presavio papir
ukastim i koatim prstima i iznova neto na njemu napisao. - Izabrali ste pravo mjesto! - naklapao je
dotle. - Ah, Venecija! Predivan grad! Grad neodoljivo privlaan za naobraena ovjeka, kako zbog svoje
povijesti tako i zbog svojih dananjih ari! - Glatka hitrina njegovih pokreta i pusto naklapanje kojima ih je
pratio, imali su u sebi neto opojno i odbojno, kao da se brine da se putnik ne pokoleba u svom naumu da
posjeti Veneciju. Na brzinu je uzeo od njega novac i uzvratio sitni spretno poput krupjea u kockarnici na
uprljani stolnjak. - elim vam dobru zabavu, gospodine! - ree i teatralno se nakloni. - ast mi je posluiti
vas... Gospodo, izvolite! - vikne umah i podigne uvis ruku kao da je posao u punom jeku, iako nije vie
nikog bilo da zatrai kartu. Aschenbach se vrati na palubu.
Naslonivi se jednom rukom na ogradu, promatrao je dokoni svijet koji je doao ispratiti brod i vrljao po
keju, i putnike na palubi. Oni iz drugog razreda sjedili su, mukarci i ene, na prednjoj palubi, na svojim
sanducima i zaveljajima. U prvom razredu bila je skupina mladih ljudi, trgovakih pomonika iz Pule, po
svemu sudei, koji su se, dobro raspoloeni, udruili da pou na izlet u Italiju. Poprilino su se razmetali
svojim pothvatom, brbljali, smijali se i samodopadno uivali u svojim gestama, a kolegama koji su, s
torbama pod rukom, prolazili lukom ulicom i prijetili izletnicima tapovima, kojeta podrugljivo dobacivali
naginjui se preko ograde. Jedan, u svijetloutom, po posljednjoj modi saivenom odijelu, sa crvenom
kravatom i kicoki naherenim panama eirom na glavi, ponajvie se isticao svojim kretavim glasom i
raspojasanou. Ali im ga je Aschenbach malo bolje pogledao, pomalo se zgrozio primijetivi da to nije
mladi. Nije bilo dvojbe o tome da je star. Bio je naboran oko oiju i usta. Rumenilo njegovih obraza bijae
mutno i umjetno, smea kosa ispod slamnatog eira sa arenom vrpcom bijae vlasulja, vrat mu bio upao i

ilav, nalijepljeni brii i bradica obojeni, ukasti zubi to ih je smijui se obnaivao bijahu tek jeftini
nadomjestak, a ruke s peatnjacima na oba kaiprsta oito starake. Zgraajui se u sebi, Aschenbach je
promatrao njega i njegovo ponaanje s prijateljima. Zar oni ne znaju, zar ne primjeuju da je star, da nema
prava nositi njihovu gizdelinsku i arenu odjeu, da nema prava izigravati pripadnost njima? inilo se da ga
oni trpe kao da je to neto sasvim obino i razumljivo, da postupaju s njim kao s vrnjakom, uzvraajui mu
bez gaenja nestane udarce u rebra. Kako je to mogue? Aschenbach zakloni elo rukom i zatvori oi, koje
su mu gorjele jer je bio premalo spavao. inilo mu se da nekako nije sve kao i obino, da poinje nekakvo
otuivanje kao u snu, da svijet oko njega postaje udnovat, ali da bi tome moda mogao stati na kraj kad bi
pokrio na neko vrijeme lice i onda ponovo pogledao oko sebe. Ipak ga je trenutno obuzimao osjeaj kao da
pliva, a kad je od nerazborita straha podigao pogled, opazio je kako se teki i tamni trup broda polako
otiskuje od zidane obale. Centimetar po centimetar, dok se laa kretala as naprijed, as natrag, irio se sve
vie pojas prljave i ljeskave vode izmeu pristanita i parobroda. Nakon tromih manevara napokon se brod
okrenuo pramcem puini. Aschenbach ode na desnu stranu gdje mu je grbavac bio rasklopio lealjku, a
konobar u umrljanom fraku zapitao ga to eli.
Nebo je bilo sivo, vjetar vlaan. Luka i otoci ostali su za njima i uskoro se kopno izgubilo sa zamagljenog
vidika. Na opranu palubu, koja nikako da se osui, padale su pahuljice ae nabrekle od vlage. Ve nakon
sat vremena razapeli su platneni krov jer je poela kia.
Umotan u ogrta, s knjigom u krilu, putnik je mirovao a sati su neopazice protjecali. Kia je prestala pa su
platneni krov opet skinuli. Obzor je bio na sve strane otvoren. Pod tmurnim nebeskim svodom rasprostirala
se uokrug nepregledna ploa pustog mora. Ali u praznom, neralanjenom prostoru nedostaje nam osjeaj
za vrijeme pa smo zapravo u neizmjerivu polumraku. Neobine spodobe poput sjena, onaj stari gizdelin, pa
onaj s kozjom bradicom iz nutrine broda, prolazili su s neodreenim gestama i zbrkanim rijeima kao u snu
kroz misli ovjeka koji je mirovao, te je tako i zaspao.
U podne su ga pozvali da sie na ruak u blagovaonicu nalik na hodnik, na ijem su kraju bila vrata to su
vodila u putnike kabine. Sjeo je na elo dugakog stola, na ijem su suprotnom kraju blagovali trgovaki
pomonici, pa i onaj starac meu njima, to su od deset sati pili s veselim kapetanom. Ruak je bio oskudan
te je na brzinu poruao. Vukla ga je elja da izae i pogleda na nebo: moda se nad Venecijom razvedrilo?
Nije se niem drugom ni nadao jer ga je taj grad oduvijek doekivao u punom sjaju. Ali nebo i more ostali su
tmurni i olovnosivi i na mahove je padala rosulja, pa se pomirio s tim da e vodenim putem doi u drukiju
Veneciju od one u koju je stizao kopnenim putem. Stajao je pokraj prednjeg jarbola i gledao u daljinu
iekujui da ugleda kopno. Sjetno se sjetio ushienog pjesnika pred kojim su nekad davno kupole i zvonici
njegova sna izronili iz ovih voda, i ponovio u sebi neto od one skladne glazbe to je bila nastala od
strahopotovanja, sree i tuge. Bez napora, ponesen ve oblikovanim osjeajima u jeziku, ispitivao je svoje
ozbiljno i umorno srce pitajui se ne eka li ga moda kakav novi zanos i zaplet, ne oekuje li dokonog
putnika kakva pozna sentimentalna pustolovina.
Uto zdesna izroni ravna obala i ribarske brodice oivie more, ukae se otok s kupalitem, ali ga parobrod
ostavi s lijeve strane, klizne usporenom brzinom kroz uski kanal koji je po njemu dobio ime, i zaustavi se
napokon u laguni ispred arenih i bijednih kua gdje je trebalo priekati dolazak amca sanitetske inspekcije.
Proao je sat vremena dok se nije pojavio. Stigli su a opet nisu stigli; iako se nikom nije urilo, svi su bili
nestrpljivi. Mladi Puljani bili su doli na palubu, zacijelo privueni iz rodoljubnih razloga zvucima vojnike
trube to su dopirali preko vode iz javnih parkova. Zagrijani vinom iz Astija, poeli su klicati bersaljerima
koji su prijeko na obali vjebali. Ali bilo je odvratno gledati do ega je nagizdanog starca dovelo neumjesno
druenje s mladei. Njegova ostarjela glava nije mogla podnijeti vino kao to su ga podnijeli krni mladii,
pa se napio da ga je bilo alosno gledati. Tupa pogleda, sa cigaretom u drhtavim prstima, klatio se i jedva se
drao na nogama, bacan pijanstvom amo-tamo. Budui da bi se zacijelo pri prvom koraku sruio, nije se
usuivao maknuti s mjesta, ali je i dalje pokazivao znake jadne obijesti, hvatao svakog tko bi naiao za puce
na kaputu, mucao neto, namigivao, cerekao se, podizao uvis svoj naborani kaiprst ukraen prstenom i

glupo zadirkivao svakoga oblizujui kutove usana na gnusan, dvosmislen nain. Aschenbach ga je gledao
namrten i opet ga je spopao osjeaj omamljenosti, kao da svijet pokazuje laganu ali nezadrivu sklonost da
se pretvori u neto udnovato i groteskno: osjeaj o kome trenutno, u ovim okolnostima, nije, naravno,
mogao razmiljati jer je stroj opet poeo damarati i brod nastavio plovidbu kanalom San Marco, plovidbu
koju je bio prekinuo tako blizu cilju.
I tako je opet ugledao ono najudesnije pristanite na svijetu, onu blistavu kompoziciju od fantastinih
graevina koju je Republika nudila zadivljenim pogledima moreplovaca koji su joj se pribliavali: prozranu
divotu Palae i Most uzdisaja, stupove s lavom i svecem na obali, prekrasno izboenu stranu bajoslovne
bazilike, pogled to puca na gradska vrata i toranj sa satom. Gledajui sve to, razmiljao je kako onaj koji
kopnom dolazi u Veneciju na kolodvor ima osjeaj da ulazi u palau na stranji ulaz, i da ne valja nikako
drukije dolaziti nego samo ovako kao on sada, brodom, samo puinom, u ovaj najnevjerojatniji od svih
gradova.
Stroj je prestao raditi i navalile su gondole, s broda su spustili pokretne stube, carinici se popeli na palubu i
uzeli povrno obavljati svoj posao. Iskrcavanje je moglo zapoeti. Aschenbach je dao na znanje da eli
gondolu koja e njega i njegovu prtljagu prevesti do postaje onog brodia to prometuje izmeu grada i
otoka Lida, jer je bio nakanio odsjesti u hotelu uz samo more. Hvale tu njegovu nakanu i dovikuju onima
dolje na moru, gdje se gondolijeri meu sobom svaaju na svom dijalektu. On jo ne moe sii s broda, ne
moe zbog kovega koji upravo kojekako vuku i skidaju niza stube nalik na ljestve. Stoga nekoliko minuta
ne moe izbjei nasrtljivosti onog jezovitog starca kojeg pijanstvo tjera da strancu iskae poast na rastanku.
- elimo vam ugodan boravak! - mekee on i klanja se neznancu. -Preporuujemo se dobrohotnom sjeanju!
Au revoir, excusez i bon jour ,1 vaa ekscelencijo! - Iz usta mu curi slina, zatvara oi i oblizuje kutove usana,
a obojena mu se bradica ispod starake usne nakostrijeila. - Nai pozdravi - blebee on dalje i prinosi ustima
vrkove dvaju prstiju - pozdravi vaoj dragoj, vaoj najdraoj, vaoj naljepoj dragoj... - Odjednom mu
ispadne gornje umjetno zubalo iz eljusti na donju usnu. Achenbach mu je napokon uspio umaknuti. - Vaoj
dragoj, vaoj finoj dragoj -uo je gdje mu onaj za leima tepa dodvorljivim, potmulim i priguenim glasom
dok silazi niza stube pridravajui se za ogradu od ueta.
Koga ne bi naas podili srsi, potajna bojazan i strepnja kad prvi put ili nakon dugog vremena stupi u
venecijansku gondolu? To neobino plovilo to je iz vremena pukih balada posve neizmijenjeno dolo do
naih dana tako osebujne crne boje kakvu od svih stvari imaju jo samo lijesovi - podsjea nas na beumne
pustolovine kad se uje samo pljuskanje vode, a jo nas vie podsjea na smrt, na odar i sumorni pogreb i
posljednje, nijemo putovanje. A jeste li primijetili da je sjedalo na takvoj barci, onaj naslonja presvuen
lakiranom mutnom tkaninom crnom poput lijesa, najmeke, najraskonije i najzamamnije sjedalo na svijetu?
Aschenbach je to zapazio kad je sjeo do gondolijerovih nogu, nasuprot svojoj prtljazi to je, uredno sloena,
leala na kljunu. Veslai su se jo svaali, grubo, nerazumljivo, s prijeteim gestama. Ali inilo se da njihove
glasove njeno upija posebna tiina u tom gradu na vodi, da postaju bestjelesni i da se rasipaju po valovlju.
Ovdje u luci bilo je toplo. Zapahnut dahom vjetra iroko, zavaljen na jastuk ponad podatnog elementa,
putnik sklopi oi uivajui u slatkoj bezbrinosti na koju nije bio navikao. Vonja nee dugo potrajati,
pomisli; da bar nikad ne prestane! Polagano se njiui, osjeao je kako izmie meteu i zbrci glasova.
Kako je samo bivalo sve tie i tie oko njega! Ni glasa nije bilo uti, samo pljuskanje vesala, potmulo udaranje
valova o kljun barke, to se dizao iz vode, okomit, crn i oboruan na vrhu neim nalik na helebardu. I ulo se
jo neto, govor, mrmorenje - apat gondolijera koji sam sa sobom razgovara, na mahove i kroza zube, a
glasove iz njega izvlai rad njegovih ruku. Aschenbach uzgleda i pomalo zaueno zapazi da se laguna oko
njega sve vie iri i da plove prema puini. Bilo je oito da se ne smije previe odmarati, da mora pripaziti
kako se izvrava njegova volja.
- Do stanice vaporeta! - ree i okrene se napola gondolijeru. Mrmorenje je umuknulo. Nije bilo odgovora.
1 Do vienja, oprostite i elim vam dobar dan (franc.).

- Do stanice vaporeta! - ponovi i potpuno se okrene te digne pogled na gondolijera, koji se, stojei iza njega
na povienu mjestu, isprijeio izmeu njega i blijedog neba. Bijae to ovjek neprijazne, ak i brutalne
fizionomije, odjeven po mornarsku u plavo, opasan utom trakom, s bezoblinim, ve otrcanim, smiono
naherenim slamnatim eirom na glavi. Na njegovu licu, kovravim plavim brkovima ispod kratka prasta
nosa, nije bilo niega talijanskog. Iako je bio prilino njene grae tako da se ne bi reklo da mu ba odgovara
ovaj posao, vrlo je energino veslao naginjui se svim svojim tijelom na veslo. Nekoliko je puta od napora
razvukao usne i obnaio bijele zube. Nabravi crvenkaste obrve, zagledao se nekud iznad gosta i odgovorio
mu odlunim, gotovo osornim glasom:
- Vi idete na Lido.
Aschenbach mu odvati:
- Svakako. Ali ja sam uzeo gondolu samo da se prevezem do Trga San Marco. Dalje u vaporetom.
- Ne moete vaporetom, gospodine.
- A zato ne bih mogao?
- Zato to ne moete na vaporeto s prtljagom.
Aschenbach se prisjeti da je to istina. Uutio je. Ali osorno, naduto dranje tog ovjeka prema strancu bilo je
nepodnoljivo i prilino neuobiajeno u ovoj zemlji. Stoga ree:
- To je moja stvar. Moda u pohraniti prtljagu. Okrenite natrag.
Zavladao je muk. Veslo je bukalo, voda je potmulo udarala o pramac. I opet zauje govorenje i mrmorenje:
gondolijer je mrmljao neto kroza zube.
to da radi? Sam na valovima s ovim neobino nepokornim, nevjerojatno odlunim ovjekom, putnik nije
znao kako da provede svoju volju. A ba bi se mogao lijepo odmarati da nije ovako ogoren! Zar nije poelio
da vonja dugo potraje, da joj ne bude kraja? Najpametnije e biti da pusti neka stvari idu svojim tokom.
Uostalom, ovdje mu je nadasve ugodno. ini mu se da nekakva tromost struji iz sjedala, iz ovog niskog
naslonjaa presvuenog crnom tkaninom, dok se on blago njie od zaveslaja svojeglavoga gondolijera iza
svojih lea. Naas mu proe glavom pomisao da je pao u ruke kriminalcu, ali nije uspio usredoiti misli na
djelatnu obranu. Vie ga je smetala mogunost da je taj ovjek sve ovo smislio samo da izvue od njega to
vie novca. Neka vrsta osjeaja dunosti ili ponosa, tako rei sjeanje da treba neto poduzeti, natjera ga da
se iznova trgne. Priupita gondolijera:
- Koliko traite za ovo?
Gondolijer mu odgovori gledajui nekud iznad njega:
- Platit ete ve.
Bilo je jasno to treba odgovoriti pa Aschenbach mehaniki ree:
- Neu ja vama nita platiti, ama ba nita, kad me vozite kamo ne elim.
- Vi elite na Lido.

- Ali ne s vama.
- Ja vas dobro vozim.
To je istina, pomisli Aschenbach i opusti se. To je istina da me dobro vozi. ak i ako ti je samo do mog
novca, i ako me s lea udarcem vesla otpravi u Hadovo carstvo, svejedno me dobro vozi.
Ipak, nije se dogodilo nita slino. ak su i drutvo dobili, amac pun muzikalnih pirata, mukaraca i ena,
koji su pjevali uz gitaru i mandolinu plovei nametljivo uz samu njihovu gondolu i ispunjavajui tiinu nad
vodom svojom koristoljubivom pjesmom za turiste. Aschenbach im baci neto novca u eir ispruen prema
njemu. Tad su umuknuli i odveslali dalje. Sve je jasnije opet uo kako gondolijer na mahove isprekidano
apue razgovarajui sa samim sobom. Tako su napokon stigli na odredite njihani valovima vaporeta koji je
odlazio u grad. Dva policajca, s rukama na leima, okrenuti laguni, hodali su gore-dolje po obali.
Aschenbach se iskrca na drveni most uz pomo starca koji je sa svojom kukom spreman na svakom
pristanitu u Veneciji da pomogne putnicima. Kako nije imao sitnia, Aschenbach ode u hotel preko puta
pristanita da promijeni novac i plati gondolijeru koliko bude smatrao za shodno. Poto su ga u predvorju
hotela usluili, vratio se i zatekao svoju prtljagu na keju natovarenu na kolica, a od gondole i gondolijera ni
traga.
- Utekao je - ree mu starac s kukom. - Lo je to ovjek, milostivi gospodine, nema dozvole. To vam je jedini
gondolijer koji nema dozvole. Drugi su ve bili telefonirali ovamo. Opazio je da ga ovdje ekaju. I zato je
utekao.
Aschenbach slegne ramenima.
- Gospodin se zabadava dovezao - ree starac i prui mu eir. Aschenbach ubaci u nj nekoliko novia.
Zapovjedi neka mu prtljagu odvezu u Hotel des Bains i poe za kolicima alejom, onom alejom s
procvjetanim bijelim cvijeem to vodi poprijeko preko otoka do plaa, obrubljena s obje strane krmama,
barovima i pansionima.
Uao je u prostrani hotel odostraga, preko vrtne terase, i zaputio se kroz veliku dvoranu i predvorje u ured.
Budui da je bio rezervirao sobu, primljen je spremno i usluno. Ravnatelj, onizak, tih i uljudan ovjek to se
umiljato smjekao, sa crnim briima i u redengotu francuskog kroja, otpratio ga je do lifta i odvezao se s
njim do drugog kata, te mu pokazao sobu, udobnu, s pokustvom od trenjeva drva, ukraenu cvijeem to
je jako mirisalo. Visoki prozori gledali su na puinu. Poto se ravnatelj povukao, priao je prozoru. Dok su
iza njega unosili prtljagu i smjetali je, gledao je kroz prozor popodnevnu pustu plau i more koje nije bilo
obasjano suncem. Plima je slala niske, duge valove na obalu, mirno i ravnomjerno,
Zapaanja i susreti utljiva samotnika rasplinutiji su i prodorniji u isti mah od zapaanja i susreta drutvena
ovjeka, misli su mu tromije, neobinije i uvijek s primjesom tuge. Slike i opaaji koji se mogu lako otpisati
pogledom, smijekom, razmjenom misli, zaokupljaju takva ovjeka preko svake mjere, produbljuju se u
utnji, sve mu to postaje znaajno, postaje doivljaj, pustolovina, uvstvo. U samoi sazrijeva ono to je
originalno, smiono i zaudno lijepo, pjesma. Ali u samoi sazrijeva i neto suprotno tome, neto
nerazmjerno, apsurdno i nedoputeno. - Tako i sad putnikovoj dui nisu davali mira doivljaji s puta, onaj
gnusni stari kico sa svojim blebetanjem o nekakvoj dragoj, ilegalni gondolijer koji je ostao bez zarade. Ti su
doivljaji, iako razumu nisu zadavali potekoa niti ga nagonili na razmiljanje, bili ipak, kako mu se inilo,
krajnje udne naravi, i uznemirivali su ga upravo tim proturjejem. Dotle je pozdravljao more oima i
radovao se to mu je Venecija tako dostupna i blizu. Naposljetku se okrenuo i umio, priopio sobarici svoje
elje kako bi upotpunio svoju udobnost, i zamolio vicarca u zelenoj livreji koji je rukovao liftom da ga
odveze u prizemlje.

Popio je aj na terasi okrenutoj moru, a onda je siao niza stube i prevalio dobar komad puta obalnim
etalitem prema hotelu Excelsior. Kad se vratio, uinilo mu se da je ve vrijeme za veeru. Odijevao se
polako i savjesno, na svoj nain, jer je bio navikao raditi i kad se odijeva, ali je svejedno doao malo prerano
u predvorje, u kojem je zatekao okupljen dobar dio gostiju koji su zajedniki ekali veeru, iako se nisu
meu sobom poznavali pa su jedni prema drugima hinili ravnodunost. Uzeo je sa stola novine, sjeo u
konat naslonja i poeo promatrati drutvo, koje se na ugodan nain razlikovalo od drutva u hotelu u
kojem je prethodno boravio.
Pred njim se otvorio irok vidik koji je snoljivo obuhvaao mnogo toga. Prigueno su se mijeali glasovi
svjetskih jezika. Veernje odijelo, koje u cijelom svijetu vrijedi kao odora uglaenosti, pridavalo je izvana
pristojno jedinstvo razliitim ljudskim primjercima. Bijae tu suhonjavo i dugo lice Amerikanca, pa neka
velika ruska obitelj, pa engleske dame, pa njemaka djeca s francuskim guvernantama. Ipak, inilo se da
prevladava slavenski element. U neposrednoj je blizini uo kako neki ljudi govore poljski.
Bijae to skupina napola i jedva odraslih pod paskom odgojiteljice ili drubenice, okupljena oko pletenog
stolia: tri djevojice od svojih petnaest do sedamnaest godina, kako se inilo, i dugokos djeak kojem je
moglo biti etrnaest. Aschenbach u udu zapazi da je djeak savreno lijep. Njegovo lice, blijedo i ljupko
suzdrljivo, okrueno uvojcima boje meda, s pravilnim nosom i draesnim ustima, s izrazom mile i
boanske ozbiljnosti, podsjealo ga je na grke kipove iz najplemenitijeg razdoblja. Unato najistijem
savrenstvu forme, posjedovalo je takvu jedinstvenu osobnu dra da je promatra pomislio kako takvo
sretno ostvarenje nije nikad vidio ni u prirodi ni u likovnim umjetnostima. Ono to je zatim upadalo u oi
bijae oigledan osnovni kontrast s odgojnog stanovita izmeu naina na koji su djeak i njegove sestre
odjeveni i na koji se s njima openito postupa. Odjea triju djevojica, od kojih se najstarija mogla ve
smatrati odraslom, bila je stroga i edna preko svake mjere. Sve su nosile gotovo jednake samostanske
haljine boje kriljevca, polu-dugake, bez ukrasa i navla loe skrojene, s bijelim uspravnim ovratnicima kao
jedinom svijetlom tokom, haljine koje su priguivale i sputavale svaku ljepotu stasa. Glatka kosa, vrsto
pripijena uz glavu, pridavala je njihovim licima prazninu i bezizraajnost kao u koludrica. Bilo je oito da o
svemu tomu odluuje majka kojoj nije bilo ni na kraj pameti da na djeaka primijeni pedagoku strogost koja
joj se inila primjerena djevojicama. Bilo je jasno da u njegovu ivotu prevladavaju mekoa i njenost. Nitko
se nije usuivao prinijeti kare njegovoj lijepoj kosi. Kao u Djeaka koji vadi trn padali su mu uvojci na elo,
preko uiju i jo nie niz vrat. Englesko mornarsko odijelo s nabuhlim rukavima koji su se pri dnu suavali i
vrsto obavijali tanke zglobove jo djejih, uskih ruku, ukraeno vrpcama, manama i vezovima, razotkrivalo
je neto bogato i razmaeno na tom njenom liku. Djeak je sjedio okrenut poluprofilom promatrau, jednu
je nogu u crnoj lakiranoj cipeli ispruio pred drugu, oslonjen laktom na priruje pletene stolice, obraz je
priljubio uz stisnutu aku, a dranje mu je, nemarno i dostojanstveno, bilo lieno gotovo svake podreene
ukoenosti na koju su mu kanda sestre bile naviknute. Da ga to ne boli? Jer, put mu je bila bijela kao
bjelokost odudarajui od tamne zlaanosti uvojaka to su je okruivali. Ili da to naprosto nije razmaen
mezimac noen na krilima pristrane i hirovite ljubavi? Aschenbach je bio sklon tom miljenju. Gotovo je
svakoj umjetnikoj naravi priroena bujna i izdajnika sklonost da se pokloni nepravdi koja stvara ljepotu, i
da iskazuje naklonost i potovanje aristokratskom preferiranju pojedinca. Konobar je prolazio dvoranom i
obavjetavao goste na engleskom da je veera spremna. Malo-pomalo je drutvo odlazilo kroz staklena vrata
u blagovaonicu. Za njima su prolazili jo zakanjeli gosti to su pristizali iz vestibila i od liftova. U
blagovaonici su poeli posluivati veeru, ali su mladi Poljaci jo ostali sjediti oko pletenog stolia, a s njima
je ekao i Aschenbach, udobno zavaljen u dubok naslonja, uivajui uostalom u ljepoti pred sobom.
Napokon je guvernanta, oniska i debela poludama crvena u licu, dala svima znak neka ustanu. Uzvijenih
obrva, odmaknula je svoju stolicu i naklonila se kad je u dvoranu ula visoka gospoa u sivobijeloj
kombinaciji, bogato okiena biserjem. Dranje je te gospoe bilo hladno i odmjereno, frizura ovla
napudrane kose i kroj haljine odavali su dojam one jednostavnosti koja uvijek odreuje ukus ondje gdje se
smatra da je pobonost sastavni dio otmjenosti. Mogla je biti i ena nekog visokog njemakog inovnika.
Jedino to je na njenoj pojavi pobuivalo dojam fantastinog luksuza bijae nakit, koji je doista bio gotovo
neprocjenjive vrijednosti, i naunice koje su se sastojale od trostruke, vrlo duge niske bisera krupnih poput
trenje to su se njeno prelijevali.

Djevojice i djeak bre-bolje ustanu. Naklone se i poljube ruku majci koja je, sa suzdranim smijekom na
odnjegovanom ali pomalo umornom i iljastom licu, pogledala iznad njihovih glava obraajui se
odgojiteljici s nekoliko rijei na francuskome. Zatim se zaputila do staklenih vrata. Djeca su pola za njom:
djevojice redom prema godinama, iza njih guvernanta, a na zaelju djeak. On se, tko zna zato, osvrne za
sobom prije nego to e prekoraiti prag, a kako u dvorani nije vie bilo nikog drugog, ukrste mu se
osebujne, sutonski sive oi s oima Aschenbachovim, koji je, s novinama u krilu, sav zanesen promatranjem,
gledao za njima.
Ono to je vidio nije ni po emu bilo neto neobino. Djeca nisu bila pola na veeru prije majke, ekala su je,
smjerno pozdravila i pri ulasku u blagovaonicu drala se uobiajenih propisa. Ipak su sve to obavili na tako
izrazit nain, s tako strogo naglaenom stegom, osjeajem dunosti i samopotovanja, da je Aschebach bio
silno ganut. Skanjivao se jo nekoliko trenutaka, a onda je i on uao u blagovaonicu, gdje ga je konobar
odveo do njegova stolia, koji je, kao to je, na svoju trenutanu alost, ubrzo ustanovio, bio vrlo daleko od
stola poljske obitelji.
Onako umoran a ipak razigrana duha, bio je za dugom i dosadnom veerom zaokupljen apstraktnim, pa ak
i transcedentnim stvarima. Razmiljao je o tajanstvenoj vezi u koju mora stupiti neto zakonomjerno s
individualnim da bi nastala ljudska ljepota, a odatle je preao na ope probleme forme i umjetnosti, te na
kraju zakljuio da njegove misli i spoznaje nalikuju na naoko sretna nadahnua u snu, koja nam se poslije, na
javi, ine potpuno plitkima i bezvrijednima. Nakon veere se zadrao neko vrijeme u perivoju ispunjenom
veernjim mirisima, puei, sjedei i etajui, a onda se rano povukao na poinak. No je proveo u
neprekidno duboku snu proaranom ipak kojekakvim snovienjima.
Ni sutradan se vrijeme nije popravilo. Puhao je vjetar s kopna. Ispod blijedog i oblanog neba poivalo je
more, tromo i mirno, nekako ak i smeurano, obzor je bio dozlaboga blizu, a od obale se toliko odmaknuo
da je otkrio vie redova dugakih pjeanih dina. Kad Aschenbach otvori prozor, uini mu se da je osjetio
truo zadah lagune.
Obuze ga neraspoloenje. Ve tada pomisli na odlazak. Jednom, prije vie godina, ovdje ga je nakon vedrih
proljetnih tjedana zateklo isto ovakvo vrijeme i toliko mu nakodilo zdravlju da je morao napustiti Veneciju
kao bjegunac. Ne vraa li se opet ona ista grozniava nevoljkost, pritisak u sljepoonicama, teina u
vjeama? Ipak, bilo bi nesnosno jo jednom promijeniti boravite; ali ako se vjetar ne okrene, nee moi
ovdje ostati. Za svaki sluaj, nije povadio sve stvari iz kovega. U devet sati je dorukovao u dorukovaonici
izmeu dvorane i restorana.
U toj je prostoriji vladala sveana tiina kakva dolikuje velikim hotelima. Posluga se sasvim neujno kretala.
ulo se samo zveckanje ajnog posua i gdjekoja poluaptom izreena rije. U jednom kutu, ukoso od ulaza
i dva stola dalje od njega, opazio je Aschenbach poljske djevojice s njihovom odgojiteljicom. Sjedile su
uspravne, pepeljastoplava kosa bijae im iznova glatko zaeljana, a oi crvene. U krutim haljinama od
plavog lanenog platna, dodavale su jedna drugoj staklenku s pekmezom. Bile su ve pri kraju doruka.
Djeaka nije bilo.
Aschenbach se osmjehne. Vidi ti malog Feaanina! - pomisli. Sve bih rekao da ti uiva povlasticu da spava
koliko te volja. Odjednom se razvedri i u sebi izusti stih:
"esto mijenjahu ruho i tople kupke odmaraju se."
Dorukujui bez urbe, ugledao je portira, koji je uao u dorukovaonicu drei u ruci kapu s rojtama i donio
mu potu naknadno poslanu za njim. Puei cigaretu, Aschenbach otvori nekoliko pisama. Tako se sluilo da
je jo vidio kako dolazi pospanac kojeg ondje prijeko ekaju.

Uao je na staklena vrata i zaputio se usred tiine ukoso kroz prostoriju do stola za kojim su mu sjedile
sestre. Hod mu je bio, to se tie dranja trupa, pregibanja koljena i stupanja stopala u bijelim cipelama,
izvanredno draestan, vrlo lagan, njean i ponosit u isti mah, i jo k tome uljepan djetinjom srameljivou s
kojom je usput dva puta okrenuo glavu prema prostoriji, podigao pogled i oborio ga. Nasmijeen, sjeo je na
svoje mjesto i poluglasno rekao neto na svom mekom i itkom jeziku. Posebice sad kad je promatrau bio
okrenut profilom, ovaj se iznova zaudi, pa ak i uplai od uistinu boanstvene ljepote tog ljudskog bia.
Djeak je danas imao na sebi lagano odijelo od tkanine s plavim i bijelim prugama, s vrpcom od crvene svile
na prsima uokvirenom jednostavnim, bijelim uspravnim ovratnikom. Ali na tom ovratniku, koji ba i nije
najbolje pristajao tom odijelu, poivala je glava nalik na cvijet s neprispodobivom ljupkou - glava Erosa sa
ukastom caklinom parskog mramora, tankih i ozbiljnih obrva, sljepoonica i uiju obraslih tamnom i
mekom kovravom kosom to je pod pravim kutom padala na njih.
Dobro, dobro! pomislio je Aschenbach s onim hladnim profesionalnim odobravanjem kojim umjetnici
gdjekad zaodijevaju svoj ushit i zanos pred remek-djelom. I doda u sebi: "Zaista, da me ne ekaju more i
plaa, ostao bih ovdje dok god si i ti ovdje!" Ali ovako je ustao i poao pod budnim okom posluge, siao niz
veliku terasu i produio ravno drvenim mostom do ograene plae za hotelske goste. Bosonogi starac u
platnenim hlaama, mornarskoj bluzi i slamnatom eiru nadzirao je kupalite i odveo ga do njegove
rezervirane kuice, izvukao iz nje stol i stolicu i postavio ih na drvenu platformu pokrivenu pijeskom.
Aschenbach je odvukao lealjku dalje prema moru, na votano uti pijesak, i udobno se zavalio na nju.
Slika plae, taj prizor kulture to bezbrino uiva na rubu elementa, zabavljala ga je i radovala kao i uvijek.
Sivo i plitko more bilo je ve oivjelo od djece to su gacala po njemu, plivaa i onih arenih prilika to lee
na sprudovima s rukama podvijenim pod glavama. Drugi su veslali u malim amcima bez kobilica,
obojenim crvenom i plavom bojom, i prevrtali se smijui se na sav glas. Pred dugakim nizom platnenih
kabina, na ijim su platformama ljudi sjedili kao na malim verandama, bilo je ive igre ali i tromog,
oputenog mirovanja, posjeta i brbljanja, briljive jutarnje elegancije i golotinje to kooperno i udobno uiva
u slobodnim obiajima ovoga mjesta. Sprijeda su po vlanom i tvrdom pijesku etali amo-tamo pojedinci u
bijelim kupaim ogrtaima i irokim kouljama nalik na kaftane. Zdesna se dizao vieslojni pjeani dvorac
to su ga bila podigla djeca i okitila zastavicama svih moguih zemalja. Prodavai koljaka, kolaa i voa
rasprostirali su kleei svoju robu. Slijeva, pred jednom od kuica koje su stajale poprijeko prema ostalima
na samom kraju plae, utaborila se jedna ruska obitelj: bradati i zubati mukarci, mlohave i trome ene,
baltika usidjelica koja je sjedila za tafelajem i slikala more uzvikujui s vremena na vrijeme od oaja, dvoje
dobroudne i rune djece, stara slukinja s rupcem na glavi koja se ponaala umiljato i posluno poput
robinje. Zahvalno su uivali u svemu oko sebe, neumorno izvikivali imena svoje neposlune djece to su se
naganjala oko njih, dugo se alili uz pomo neto malo talijanskih rijei s veselim starcem od kojeg su
kupovali slatkie, ljubili se u obraze na hajui ni najmanje da li tko promatra tu njihovu zajednicu.
Ostat u dakle, pomisli Aschenbach. Gdje bi mi bilo bolje? I ruku skrtenih u krilu, bludio je pogledom po
dalekom moru, pogled mu je klizio, rasplinjavao se i gubio u jednolinoj izmaglici pustog prostranstva.
Volio je more iz dubokih razloga: iz udnje za odmorom umjetnika koji naporno radi, koji se eli skloniti
pred zahtjevnom raznolikou pojava u okrilje neega jednostavnog i golemog, iz zabranjene, njegovoj
zadai suprotstavljene i upravo zato zavodljive sklonosti neemu neartikuliranom, neizmjernom, vjenom
nitaviliu. Otpoivati u savrenosti elja je onoga koji se trudi da stvori neto posebno, a zar i nitavilo nije
oblik savrenosti? Ali dok je on tako snatrio o dubokoumnim stvarima, iznenada je vodoravnu crtu morske
obale presjekla jedna ljudska spodoba, a kad je vratio pogled iz beskrajnog prostranstva i sabrao se, pokraj
njega je, dolazei slijeva, prolazio po pijesku onaj lijepi djeak. Bio je bos, spreman gaziti pliakom, vitke
noge bile mu gole do iznad koljena, hodao je polako ali tako lagano i ponosito kao da je vian kretati se
bosonog, i gledao prema poprijeko postavljenim kuicama. Ali, im je spazio onu rusku obitelj to se ondje u
zahvalnoj slozi bavila svojim poslovima, lice mu se smrkne od srditog prezira. elo mu se namrtilo, usne
nakubile i ogoreno razvukle na jednu stranu, a obrve se tako grdno nabrale da su mu oi kanda upale od
tog pritiska govorei mranim jezikom mrnje. Zagledavi se u zemlju, jo se jednom prijetei osvrne, a onda
prezirno i snano trgne ramenom, okrene se i ostavi neprijatelje za sobom.

Neka vrsta tankoutnosti ili prestraenosti, neto poput potovanja i stida, nagne Aschenbacha da se okrene
na drugu stranu kao da nita nije vidio; jer ozbiljnom i sluajnom promatrau te strastvene scene nije se
mililo iskoristiti svoje zapaanje, ak ni pred samim sobom. Ali bio je razvedren i potresen u isti mah, to e
rei: sretan. Taj djetinji fanatizam uperen protiv posve dobroudna djelia ivota - pridavao je ljudsku
dimenziju neemu boanski neizrecivom, zbog ega se inilo da je dragocjeno remek-djelo prirode, koje mu
je do tada prualo samo nasladu oima, vrijedno dubljeg suosjeanja. Taj je fanatizam podario liku tog
mlaca, znaajnom po samoj svojoj ljepoti, omota koji je doputao da se shvati ozbiljnije nego to zavreuju
njegove godine.
Jo uvijek okrenut na drugu stranu, Aschenbach je oslukivao djeakov glas, njegov visok, prilino slabaan
glas kojim je ve izdaleka dovikivao drugovima u igri zabavljenim gradnjom dvorca od pijeska najavljujui
im svoj dolazak. Odazivali su mu se izvikujui vieput njegovo ime ili moda samo nadimak, a Aschenbach
je pomalo radoznalo sluao ali nije uspijevao nita jasnije razabrati do dva melodina sloga, neto kao
"Aio", ili jo ee "Au", sa zavrnim glasom u otegnutim u dozivanju. Uivao je u tom zvuku i osjeao da
pristaje tom objektu, ponovio ga u sebi i zadovoljno se opet vratio svojim pismima i spisima.
Drei malu putnu mapu za pisanje na koljenima, uzeo je naliv-perom odgovarati na pisma. Ali nakon etvrt
sata pomisli da je teta propustiti ovakvu prigodu, najvredniju uivanja za koju je znao, radi sasvim
ravnoduna posla. Gurne u stranu pribor za pisanje i vrati se moru, te uskoro, privuen mladenakim
glasovima oko dvorca od pijeska, udobno nasloni glavu na naslon lealjke i pogleda nadesno da vidi to to
radi i izvodi prekrasni Aio.
Pronaao ga je ve prvim pogledom; nije mogao previdjeti crvenu vrpcu na njegovim prsima. S ostalima je
upravo postavljao staru debelu dasku kao most preko vlanog rova oko dvorca, odreujui povicima i
pokretima glave kako treba izvesti taj pothvat. S njim je bilo desetak drugova, djeaka i djevojica, njegovih
godina i neto mlaih, koji su avrljali svako svojim jezikom, poljskim, francuskim, pa i nekim balkanskim
jezicima. Ali najee se ulo njegovo ime. Oito je bilo da ga trae i snube i da mu se dive. Napose je jedan
od njih, Poljak kao i on, snaan djeak koga su zvali otprilike "Jau", crne, napo-maene kose, u platnenu
odijelu s pojasom, izgledao da mu je najblii vazal i prijatelj. Kad su zavrili posao oko dvorca, njih su
dvojica poli zajedno zagrljeni obalom, a onaj koga su zvali "Jau" poljubio je ljepotana.
Aschenbach je bio u napasti da mu priprijeti prstom. "A ti, Kritobulose," pomisli smjekajui se, "otputuj na
godinu dana! Jer najmanje ti toliko vremena treba da ozdravi." Zatim je pojeo krupne, zrele jagode to ih je
bio kupio od nekog prodavaa. Postalo je vrue iako se sunce nije jo bilo uspjelo probiti kroz slojeve oblaka.
Dok su osjetila uivala u silnom i opojnom govoru morske tiine, duh je obuzimala tromost. Tom ozbiljnom
ovjeku inilo se da je potpuno prikladna zadaa koja ga je svega zaokupila da pogaa, istrauje kako
zapravo glasi ime to zvui otprilike kao "Aio". Uz pomo nekih poljskih uspomena, ustanovio je da je to
ime zacijelo "Tadzio", skraeno od "Tadeusz", koje u vokativu glasi "Tadziu".
Tadzio se kupao. Aschenbach, koji ga je bio izgubio iz vida, spazio mu je daleko u moru glavu i ruku kojom
zamahuje, jer je more oito bilo nadaleko plitko. Ipak, inilo se da su se ve zabrinuli za njega, ene su mu
neto dovikivale od kuica, ponovo se razlijegalo to ime koje je ovdje na plai bilo tako rei lozinka, s onim
njegovim mekim suglasnicima i otegnutim u na kraju, neto u isti mah slatko i divlje: "Tadziu! Tadziu!"
Djeak se vratio i potrao zabaene glave kroz vodu to mu se pjenila oko nogu. Gledati taj ivi lik, ljubak i
opor u svojoj ranoj mukosti, mokrih uvojaka i lijep poput njena boga, kako izlazi iz dubina neba i mora,
kako izranja iz elementa i izmie mu: taj je prizor izazivao mitske predodbe, bio kao neka pjesnika objava
iz iskonskih vremena, objava porijekla forme i roenja bogova. Aschenbach je sluao sklopljenih oiju tu
pjesmu to izvire iz njega, i ponovo pomislio kako je dobro ovdje i kako e ovdje ostati.
Poslije je Tadzio, odmarajui se od kupanja na pijesku, zaogrnut bijelim kupaim ogrtaem to ga je bio
podvukao ispod desnog pazuha, leao s glavom na goloj desnoj ruci. ak i kad ga nije gledao nego itao
gdjekoju stranicu svoje knjige, Aschenbach nije ni na trenutak zaboravljao da djeak ondje lei i da treba
samo malko okrenuti glavu nadesno pa da ugleda neto vrijedno svakog divljenja. Gotovo mu se inilo da

sjedi tu radi toga da uva djeaka to se odmara - zaokupljen svojim poslovima, ipak neprestano bdi nad
onim plemenitim ljudskim stvorom na desnoj strani, nedaleko od sebe. I srce mu ispuni i gane nekakva
oinska naklonost, njena skrb onoga koji se rtvuje da stvori u duhu ljepotu za onoga koji je ljepota sama.
Po podne je otiao s plae, vratio se u hotel i odvezao liftom do svoje sobe. Tu je dulje vrijeme proveo pred
zrcalom promatrajui svoju sijedu kosu i umorno lice otrih crta. U tom je trenutku mislio na svoju slavu i na
to kako ga mnogi na ulici promatraju i gledaju u strahopotovanju zbog njegovih vjeto odabranih i ljupko
okrunjenih rijei - prizvao je u sjeanje sve vanjske uspjehe svoga talenta kojih se uope mogao prisjetiti,
spomenuo se ak i steene plemike titule. Zatim je siao u restoran na ruak i ruao za svojim stoliem. Kad
je nakon toga uao u dizalo, nagrnula je za njim u visei sobiak mlade to se takoer vraala s ruka, meu
njima i Tadzio. Stajao je sasvim blizu Aschenbacha, prvi put toliko blizu da ga ovaj vie nije gledao i
prepoznavao kao sliku u daljini, nego ga je vidio do u tanine kao ljudsko bie. Djeaku se netko obratio, a
jo dok mu je odgovarao s neopisivo ljupkim osmijehom na licu, izaao je na prvom katu natrake, oborenih
oiju. Lijepi su ljudi srameljivi, pomisli Aschenbach i uze intenzivno razmiljati o tome zato je tome tako.
Ipak je zamijetio da Tadziovi zubi nisu osobito privlani: da su poneto okrhnuti i blijedi, da ne blistaju od
zdravlja i da su pomalo krhki i prozirni, kao to su gdjekad u slabokrvnih ljudi. Vrlo je njean, boleljiv,
pomisli Aschenbach. Vjerojatno nee doivjeti starost. Nije se potrudio izvesti naistac osjeanje zadovoljstva
i olakanja to ga je obuzelo pri toj pomisli.
Ostao je dva sata u svojoj sobi, a po podne se vaporetom odvezao u Veneciju preko lagune to je zaudarala
po trulei. Iskrcao se kod San Marca, popio aj na trgu i zatim poao u etnju po ulicama kao to se bio
navikao ve initi. Ali upravo mu je ta etnja iz temelja promijenila raspoloenje i nakane.
U uliicama je bilo neugodno sparno; zrak je bio toliko teak da su mirisi to su nadirali iz stanova, duana i
kuhinja, zadah ulja i oblaci parfema, bujali i lebdjeli u zraku te nikako da se raziu. Dim je cigarete ostajao
na mjestu i sasvim se polako gubio. Guva u tijesnim uliicama nije zabavljala etaa nego ga jedila. to je
dulje hodao, to ga je vie muilo ono odvratno stanje koje izaziva kadikad morski zrak udruen s
vjetrom iroko, to u isti mah uzbuuje i umara ovjeka. Oblio ga je neugodan znoj. Oi mu otkazivale
poslunost, u prsima je osjeao tjeskobu, bio je grozniav, krv mu damarala u glavi. Pobjegao je preko
mostova iz te guve trgovakih uliica u sirotinjsku etvrt. Tu mu nisu davali mira prosjaci, a kuna
isparenja iz kanala oteavala mu disanje. Na jednom je mirnom trgu, na jednom od onih zaboravljenih i
zaaranih mjesta u unutranjosti Venecije, otpoinuo na rubu fontane, obrisao znoj sa ela i pojmio da mora
otputovati.
Po drugi put, ovaj put definitivno, pokazalo se da ovaj grad pri ovakvu vremenu krajnje tetno djeluje na
njegovo zdravlje. inilo mu se da bi bilo nerazumno poto-poto ostati, a bilo je sasvim neizvjesno kad e se
promijeniti vjetar. Valjalo se brzo odluiti. Ipak, ne moe se odmah vratiti kui. Ni njegovo ljetno ni zimsko
boravite nije spremno da ga primi. Ali nema samo Venecija more i plau, ima ih i na drugim mjestima, bez
pogubnog dodatka lagune i njena vonja to izaziva groznicu. Sjetio se jednog manjeg ljetovalita nedaleko od
Trsta koje su mu hvalili. Zato ne bi otiao onamo? I to smjesta, da mu se isplati jo jednom mijenjati
boravite. Pomislio je da se odluio, pa je ustao. Na prvom pristanitu sjeo je u gondolu i povezao se do San
Marca kroz sumorni labirint kanala, ispod kienih mramornih balkona kojima na uglovima stoje isklesani
lavovi, oko sluzavih uglova kua i pokraj alosnih proelja palaa kojima se trgovaki natpisi zrcale u
namrekanoj vodi punoj otpadaka. Nije bilo lako stii do San Marca jer je gondolijer, u dosluhu s
radionicama ipaka i puhaima stakla, pokuavao nagovoriti ga da jo neto usput razgleda i kupi. Kad god
bi ga poeo obuzimati ar bizarne vonje kroz Veneciju, javio bi se lupeki i trgovaki duh propale kraljice
mora i neugodno ga otrijeznio.
Vrativi se u hotel, obavijestio je jo prije veere upravu hotela da zbog nepredvienih okolnosti mora ve
sutradan ujutro otputovati. Izrazili su mu aljenje i ispostavili raun. Poveerao je i proveo mlaku veer
itajui asopis na stolici za ljuljanje na stranjoj terasi. Prije nego to e lei, pripremio je prtljagu za put.

Nije ba najbolje spavao jer je bio uznemiren skoranjim putovanjem. Kad je ujutro otvorio prozor, bilo je
oblano kao i juer, ali je zrak bio nekako svjeiji i... ve se poeo pomalo kajati. Da se ipak nije prenaglio i
pogrijeio u svom trenutnom i neuraunljivom raspoloenju? Da je bar malo promislio, da nije onako
brzopleto klonuo duhom, da se pokuao jo prilagoditi venecijanskom zraku i priekao da se popravi
vrijeme, sad bi pred njim bilo, umjesto ove urbe i strke, prijepodne na plai kao i jueranje prijepodne. Ali
sad je ve prekasno. Sad mora otputovati, mora eljeti ono to je juer poelio. Odjenuo se i spustio u osam
sati liftom u prizemlje na zajutrak.
Kad je uao u dorukovaonicu, nije jo bilo nikog od gostiju. Poneki su dolazili dok je sjedio i ekao da mu
donesu ono to je naruio. Drei alicu aja na usnama, opazi kako ulaze poljske djevojice sa svojom
pratiljom: ukoene i osvjeene snom, crvenih oiju, stupale su do svoga stola u kutu kraj prozora. Uto mu
prie portir s kapom u ruci i upozori ga da treba poi. Automobil eka da njega i ostale putnike preveze do
hotela Excelsior, odakle e se gospoda odvesti kompanijinim privatnim kanalom do kolodvora. Valja
pouriti. - Aschenbach je drao da nije potrebna tolika urba. Preostalo mu je jo vie od sat vremena do
polaska vlaka. Ljutio se na taj hotelski obiaj da putnika to prije otpreme iz hotela, pa ree portiru da eli jo
na miru dorukovati. ovjek se neodluno povue, a onda nakon pet minuta opet doe. Kola vie ne mogu
ekati. Neka onda idu i povezu njegov koveg, razdraljivo odgovori Aschenbach. On e sam otii
vaporetom kad bude vrijeme, neka njemu osobno prepuste brigu za njegov odlazak. Portir se nakloni.
Aschenbachu je bilo drago to se oslobodio dosadnih opomena pa bez urbe pojede ostatak doruka; tovie,
zamoli konobara da mu donese jo i novine. Kad je napokon ustao, ostalo mu je jo sasvim malo vremena.
Sluilo se tako da se u istom trenutku i Tadzio pojavio na staklenim vratima.
Idui prema svom stolu, presjekao je putniku put i edno oborio oi pred sijedim ovjekom visoka ela, a
onda ih opet na svoj ljupki nain blago irom otvorio. Zbogom, Tadzio! pomisli Aschenbach. Nisam te se
nagledao. I poto je, mimo svog obiaja, doista oblikovao te misli usnama i izgovorio ih za se, nadoda jo: Bog te blagoslovio! - Zatim krene da ode, podijeli napojnice, oprosti se s niskim, tihim ravnateljem u
francuskom redengotu i ode iz hotela pjeice kao to je bio i doao, te se zaputi, u pratnji hotelskog sluge koji
mu je nosio prtljagu, bijelom rascvjetanom alejom to vodi preko otoka do pristanita vaporeta. Stigavi do
njega, zauze mjesto - a ono to je slijedilo bijae patniki, alostan put kroz sve dubine kajanja.
Bijae to onaj poznati put kroz lagunu, pokraj San Marca, Velikim kanalom. Aschenbach je sjedio na
polukrunoj klupi na pramcu, oslonjen jednom rukom na ogradu a drugom zaklanjajui oi. Javni su
parkovi ostali za njim,Piazzetta;se jo jednom otvorila pred njim sa svom svojom kneevskom ljupkou i
opet nestala, slijedio je dugi niz palaa, a kad je vodeni put zavio, ukazao se pred putnikom prekrasno
sveden mramorni luk Rialta. Gledajui ga, putniku se srce paralo. Svu tu atmosferu grada, taj ovla natruli
zadah mora i movare koji je elio to prije napustiti - udisao je sad dubokim, njenim i bolnim udisajima.
Zar je mogue da nije znao, da nije pomislio koliko mu je sve to priraslo srcu? Ono to je jutros bilo tek
stanovito aljenje, blaga sumnja je li uinio dobro, postalo je sad duboka alost, prava bol, duevna patnja,
toliko ljuta da mu je u vie navrata natjerala suze na oi, neto za to je sam sebi govorio da nikako nije
mogao predvidjeti. Ono to mu je bilo tako teko podnijeti, to mu je na mahove bilo posve nepodnoljivo,
bijae pomisao da nikad vie nee vidjeti Veneciju, da je ovo rastanak s njom zauvijek. Jer, budui da se i po
drugi put pokazalo da u ovom gradu ozbiljno pobolijeva, da je po drugi put prisiljen napustiti ga navratnanos, morat e ga ubudue smatrati nemoguim i zabranjenim mjestom za sebe, mjestom kojem nije
dorastao i koje bi bilo besmisleno iznova posjeivati. Da, osjeao je, ako sad otputuje, da e ga stid i prkos
prijeiti da ikad vie vidi ovaj voljeni grad, u kojem ga je dva puta izdala tjelesna snaga; ovaj spor izmeu
duevne naklonosti i tjelesne nesposobnosti uini se ostarjelom ovjeku odjednom tako tekim i vanim, ovaj
fiziki poraz tako sramotnim, toliko ga je poto-poto elio sprijeiti, da mu nije bilo jasno kako se mogao
juer onako lakoumno predati, bez ozbiljne borbe, i priznati poraz.
Dotle se vaporeto pribliavao kolodvoru, a bol i nemo zadobie razmjere rastrojstva. Odlazak se tom
izmuenom ovjeku uini nemoguim, ba kao i ostanak. Tako razdrt, uao je u kolodvorsku zgradu. Ve je
kasnio, ne smije ni asa asiti ako eli stii na vlak. eli i ne eli. Ali vrijeme ga tjera, goni ga naprijed; uri se
izvaditi kartu i u meteu se obzire dvoranom nee li gdjegod ugledati predstavnika hotelske kompanije.

Konano se ovjek pojavljuje i javlja mu da je veliki koveg ve ukrcan u vlak. Ve ukrcan? Da, svakako - za
Como. Za Como? Nakon uurbanog natezanja, niza srditih pitanja i zbunjenih odgovora, izbija na vidjelo da
je dotini koveg ve u hotelu Excelsior nadleni slubenik uputio na sasvim pogrenu stranu, s ostalom,
tuom prtljagom.
Aschenbachu nije bilo lako zadrati izraz lica koji je u tim okolnostima mogao jedini biti razumljiv. Silna
radost, nevjerojatna vedrina grevito mu je iz sama srca potresla grudi. Slubenik odjuri da moda jo zadri
koveg, ali se vrati, kao to se i moglo oekivati, neobavljena posla. Tad Aschenbach obznani da ne eli
putovati bez svoje prtljage, nego da se vraa u Hotel des Baines, gdje e priekati da mu se prtljaga vrati.
Nije li moda tu na kolodvoru motorni amac hotelske kompanije? ovjek ga je uvjeravao da je jo tu.
Talijanskom je rjeitou uspio nagovoriti blagajnika da primi ve prodanu kartu, kleo se pred gostom da e
odmah brzojaviti u Como, da nitko od njih nee aliti truda ni troka kako bi se koveg to prije vratio u
Veneciju i... tako se sluilo neto neobino, da se putnik dvadesetak minuta nakon dolaska na kolodvor
vraao Velikim kanalom na Lido.
udesna i nevjerojatna, sramotna i smijena pustolovina kao u snu: u istom satu biti sudbinom vraen i
ponovo vidjeti ona mjesta s kojima se putnik u najdubljoj boli zauvijek oprostio! Zapjenjen na pramcu,
provlaei se smijeno i spretno izmeu gondola i brodia, jurio je mali brzi amac prema svom cilju dok je
njegov jedini putnik pod krinkom srdite rezignacije krio plaljivo i obijesno uzbuenje odbjegla djeaka. Jo
su mu se s vremena na vrijeme nadimala prsa od smijeha zbog ove nezgode koja se nije mogla u bolji as
dogoditi, kao to je sam sebi govorio, ni najveem ljubimcu sree. Morat e jo sve to objanjavati, suoavati
se sa zaprepatenim licima - a onda e opet, govorio je sam sebi, biti sve u redu; izbjegao je nesreu i ispravio
teku zabludu, a sve ono to je mislio da je ostavio za sobom ponovo e biti pred njim, ponovo e biti
njegovo dok god ga bude volja... Uostalom, dovodi li ga moda ova brza plovidba u bludnju ili je doista, kao
kruna svega, zapuhao vjetar s mora?
Valovi su udarali o betonske zidove uskog kanala to vodi kroz otok do hotela Excelsior. Tu je autobus
doekao povratnika da ga odveze uz namrekano more ravno do Hotela des Bains. Mali brkati ravnatelj
hotela u prugastu redengotu siao je niza stube da ga pozdravi.
Tiho mu se umiljavajui alio je sluaj, nazvao ga krajnje neugodnim za sebe i kompaniju, ali je uvjerenim
glasom pohvalio Aschenbachovu nakanu da ovdje doeka prtljagu. Dakako da je njegova soba ve izdana,
ali odmah moe dobiti drugu, nimalo loiju. - Pas de chance, monsieur"1- ree mu smjekajui se voza lifta
dok su se vozili na drugi kat. I tako su bjegunca smjestili u sobu koja je po poloaju i namjetaju bila gotovo
potpuno istovjetna s onom prvom.
Umoran, omamljen vrtlogom tog neobinog prijepodneva, sjeo je, poto je porazmjestio sadraj svoje torbe
po sobi, u naslonja pokraj otvorena prozora. More je postalo nekako blijedozeleno, zrak nekako rjei i istiji,
a plaa sa svojim kuicama i amcima slikovitija, iako je nebo bilo jo sivo. Aschenbach je gledao kroz
prozor, ruku prekrienih u krilu, zadovoljan to je opet ovdje, ali je i nezadovoljno vrtio glavom zbog svoje
neodlunosti i nepoznavanja vlastitih elja. Tako je sjedio valjda oko sat vremena mirujui i dokono snatrei.
O podne opazi Tadzia, u prugastom platnenom odijelu, sa crvenom vrpcom oko vrata, kako se vraa s mora
preko brklje na plai i dolazi drvenim mostom do hotela. Aschenbach ga odmah prepozna sa svoje visine
prije nego to ga je pravo i pogledao, i pomisli neto kao: "Gle, Tadzio, opet si tu!" Ali u istom asu osjeti
kako je taj nehajni pozdrav klonuo i zanijemio pred istinom njegova srca - osjeti zanos svoje krvi, radost i bol
svoje due, i pojmi da mu je upravo zbog Tadzia bilo onako teko otii.

1 Nemate sree, gospodine (franc.)

Sjedio je posve mirno, potpuno nevidljiv pokraj svog visokog prozora i utonuo u svoje misli. Crte lica mu
ivnule i uzvio je obrvama, a usne mu se razvukle od pozornog, radoznalog i produhovljenog smijeka. Tad
pripodigne glavu i objema rukama to su mu labavo visile preko priruja naslonjaa izvede kretnju koja se
vrtjela i dizala, s dlanovima okrenutim naprijed, kao da e ispruiti i rairiti ruke. Bijae to gesta koja je
zraila spremnom dobrodolicom i mirnim prihvaanjem.

etvrto poglavlje
Iz dana je u dan sada bog uarenih obraza nag tjerao svoj etveropreg vatrena daha nebeskim
prostranstvima, a uti mu uvojci leprali na istonjaku to je istodobno s njim tutnjao. Svileni sjaj bijelio se na
daljinama Ponta to se tromo valjao. Pijesak se ario. Ispod srebrnkastog svjetlucanja plavog etera bijahu
razapeta jedrena platna boje hre pred kuicama na plai, a u otro omeenoj mrlji sjene ljudi su provodili
dopodnevne sate. Ali prekrasna je bila i veer kad bi bilje u perivoju zamirisalo poput balzama, kad je
zvijee na nebu igralo kolo, a mrmorenje mora utonulog u no tiho nadolazilo i djelovalo na duu. Takva je
veer nosila u sebi radostan zalog novog sunanog dana lako ostvarljive dokolice i bila okiena nebrojenim,
gusto namirisanim mogunostima ugodna sluaja.
Gostu, kojeg je dobro dola nezgoda zadrala ovdje, nije ni na um padalo da se nakon povratka svojih stvari
ponovo otisne na put. Dva dana morao je trpjeti stanovita liavanja i dolaziti na objed i veeru u veliku
blagovaonicu u putnom odijelu. A onda, kad su zalutali teret napokon opet unijeli u njegovu sobu, temeljito
je povadio sve stvari i napunio njima ormar i sve ladice, odluan da zadugo ostane, i sretan to moe
provoditi sate na plai u svilenoj odjei i pojavljivati se na veeri za svojim stoliem u prikladnom veernjem
odijelu.
Ve ga je bila potpuno osvojila lagodna ravnomjernost takve egzistencije, brzo ga zanijela meka i sjajna
blagost takva naina ivota. I doista, kako je bio ugodan taj boravak u kojem su drai ljetovanja na junoj
plai bile udruene s poznatom blizinom udnovatog i udesnog grada! Aschenbach nije volio uitke. Kad
god je i gdje god je trebalo neto slaviti, predati od odmoru, dangubiti, uskoro bi ga obuzeli - a tako je
napose bilo u mlaim godinama - nemir i nezadovoljstvo te bi poelio vratiti se svom uzvienom i
mukotrpnom radu, svetoj i strogoj svakidanjici. Jedino ga je ovo mjesto zaaralo, otupilo mu volju, usreilo
ga. Ponekad bi se prije podne, pod platnenim sjenilom svoje kuice, zanosei se plavetnilom junog mora, ili
u mlakoj noi, zavaljen na jastuie u gondoli, kojom se vraao s Markova trga, gdje se dugo bio zadrao,
pod velikim zvjezdanim nebom, kui na Lido - a za njim ostaju arena svjetla i ganutljivi zvuci serenade prisjetio svoga ljetnikovca u brdima, mjesta svoga ljetnog nadgornjavanja, gdje bi oblaci plovili nad samim
vrtom, a strahovito nevrijeme uveer gasilo svjetlo u kui, i gavranovi koje je hranio visoko uzlijetali na
vrike smreka. Tad mu se inilo da je nekom arolijom prenesen u elizij, na kraj svijeta, gdje je ljudima
podaren najlaki ivot, gdje nema snijega ni zime, nema oluja ni silnih kia, nego se vjeito osjea blagi i
prohladni dah boga Okeana i dani teku u blaenoj dokolici, bez napora i bez borbe, posveeni samo Suncu i
njegovim svetkovinama.
esto, gotovo svakog asa, viao je Aschenbach djeaka Tadzia. Ogranieni prostor i svima jednako
propisan dnevni program pridonosili su da mu je ljepotan bio povazdan, s kratkim prekidima, u blizini.
Viao ga je i susretao posvuda: u prizemlju hotela, na vonji po vodi u grad i natrag na svjeem povjetarcu,
na samom raskonom trgu i poesto jo u uliicama i prolazima, kad bi i sluaj umijeao svoje prste. Ipak,
ponajee, zahvaljujui sretnoj redovitosti, prualo mu je prijepodne obilje mogunosti da ga vidi na plai,
da se posveti pobonom prouavanju njegove ljupke pojave. Da, taj splet sretnih okolnosti, to svakodnevno
ravnomjerno ponavljanje povoljnih prigoda, bijae upravo ono to ga je ispunjalo zadovoljstvom i ivotnom
radou, to mu je ovdanji boravak inilo dragim, to mu je tako usluno i milostivo omoguavalo da se
jedan sunani dan nadovezuje na drugi.
Rano je ustajao, kao i obino kad bi ga posao na to tjerao, pa bi prije veine ostalih stizao na plau dok je
sunce bilo jo blago, a more ga u svojim jutarnjim snovima zasjenjivalo bjelinom. Prijazno je pozdravljao
uvara plae, a isto tako prisno i bosog starca bijele brade koji mu je pripremao mjesto za odmor, razapinjao
smeu tendu i iznosio iz kuice namjetaj na platformu, gdje bi se zatim gost udobno izvalio. Tada su trietiri sata bili njegovi, dok sunce ne bi odskoilo i zadobilo stranu vlast. More je sve vie tamnjelo, a za sve
je to vrijeme mogao gledati Tadzia.

Gledao ga je kako dolazi slijeva, uz sam rub mora, gledao ga je s lea kako se pojavljuje meu kuicama, a
ponekad bi iznenada ustanovio, u pomalo radosnu strahu, da ga nije opazio kad je doao i da je ve tu, da je
ve u plavo-bijelom kupaem kostimu koji mu je sad na plai bio jedina odjea, te da se ve prihvatio i svoga
uobiajenog posla na suncu i pijesku - da je uronio u onaj draesno nitavni, dokoni i nestalni ivot to se
sastoji od igre i odmora, vrljanja, gacanja po vodi, kopanja po pijesku, lovice, leanja i plivanja pod paskom
ena na platformi kuice koje su grlenim glasom izvikivale njegovo ime: "Tadziu! Tadziu!" A on bi onda
dotrao ustro maui rukama da im ispripovjedi to je doivio, da im pokae to je naao, ulovio: koljke,
morske konjice, meduze i rakove koji se kreu porebarke. Aschenbach nije razumio ni rijei od onoga to je
on govorio, pa makar to bile i posve obine stvari, bijae to sve skupa u njegovu uhu nejasno blagozvuje.
Tako se djeakov strani govor uzdigao do glazbe, nestano sunce rasipalo je po njemu svoj raskoni sjaj, a
uzviena perspektiva mora bijae vazda okrilje i pozadina njegove pojave.
Uskoro je promatra upoznao svaku crtu i gestu tog plemenitog, tako slobodno izloenog tijela, radosno
iznova pozdravljao svaku ve poznatu lijepu pojedinost, nikako ga se nije mogao nagledati i nauivati.
Djeaka su pozvali da pozdravi gosta koji je doao enama u posjet; dotrao je, jo mokar od kupanja,
zabacujui uvojke, a dok je pruao ruku, stajao je na jednoj nozi i pocupkivao na drugoj, draesno i okretno,
izvijao tijelo, ljupko i napeto, nastojei ljubazno i stidljivo svidjeti se, jer mu je dobar odgoj to nalagao. Leao
je potom s runikom za kupanje omotanim oko prsa, naslonjen na pijesak njeno oblikovanom rukom, s
bradom na dlanu. Onaj koga su zvali "Jau" uao je uza nj i umiljavao mu se, a nita nije moglo biti
arobnije od osmijeha oima i usnama s kojim je objekt umiljavanja gledao na podreenoga i niega od sebe.
Ili je stajao na rubu mora, sam, po strani od svojih, uz sama Aschenbacha - uspravan, ruku sklopljenih na iji,
polako se njihao na vrcima prstiju i sneno zurio u plavetnilo dok su valii nadolazili i oplakivali mu prste
na nogama. Kosa boje meda obavijala mu kovrama sljepoonice i iju, sunce mu obasjavalo malje na
gornjem dijelu hrptenjae, tanki obrisi rebara i skladno graena prsa isticali se kroz pripijenu tkaninu na
trupu, pazuha mu bila jo glatka kao na kipu, blistali mu stranji dijelovi koljena, a zbog plaviastih ilica na
njima reklo bi se da mu je tijelo sazdano od neke svjetlije grae. Kakva se disciplina, kakva preciznost misli
ogledala u tom ispruenom i mladenaki savrenom tijelu! Ipak, stroga i ista volja koja se iza toga krila i
uspjela iznijeti na vidjelo taj boanstveni kip - nije li to neto poznato i blisko njemu, umjetniku? Ne djeluje li
ta volja i u njemu kad, proet trijeznom strau, iz jezine mramorne mase oslobaa vitki lik koji je najprije
vidio u duhu i koji doarava ljudima kao kip i zrcalo duhovne ljepote?
Kip i zrcalo! Obuhvaao je pogledom plemenitu figuru ondje na rubu plavetnila i, pun zanosnog ushita,
osjeao kako tim pogledom prima samu ljepotu, formu kao Boju misao, jedino i isto savrenstvo, to ivi u
duhu, a tu pred njim stoji lako i ljupko ljudska slika i prilika tog savrenstva izloena njegovu oboavanju.
Bio je opijen; i bez razmiljanja, upravo poudno, pozdravljao ga je ostarjeli umjetnik. Duh mu je bio u
poroajnim bolovima, naobrazba mu se uskomeala,, pamenje iznosilo na vidjelo prastare misli koje je
usvojio u mladosti i koje nikad nije oivio vlastitim arom. Zar nije reeno da nam sunce skree pozornost s
duhovnih pojava na osjetilne? Ono nam, kau, omamljuje i oarava razum i pamenje tako te dua od pukog
uitka posve zaboravlja na svoje pravo stanje i prianja, zapanjeno i zadivljeno, uz najljepe suncem obasjane
predmete: da, samo uz pomo tijela moe se dua vinuti do uzvienih razmatranja. Amor uistinu ini ono
isto to ine matematiari kad priglupoj djeci pokazuju opipljive slike istih oblika. Isto tako i Bog radi da
nam duhovno uini vidljivim sluei se najradije likom i bojom ljudske mladosti koje pretvara u orue
sjeanja i ukraava svim sjajem ljepote tako da se palimo pri pogledu na njih bolom i nadom.
Tako je razmiljao taj zaneseni ovjek; takvi su ga osjeaji obuzimali. A iz mrmorenja mora i sunanog
blijeska rodila se u njemu draesna slika. Bijae to stara platana nedaleko od atenskih zidina - bijae to ono
sjenovito i sveto mjesto proeto mirisom cvata drveta ednosti okieno posveenim i pobonim darovima u
ast nimfa i Aheloja. Posve bistar potok tekao je podno iroko razgranatog stabla po glatkom ljunku;
zrikavci su zrikali. A na tratini to se blago sputala tako da je ovjek mogao leati na njoj uzdignute glave,
poivala su dvojica zaklonjena od dnevne ege: jedan postariji i jedan mlai, jedan runiji i jedan ljepi,
mudrac uz milolikog. I pun ljubaznosti, duhovitih i privlanih ala, Sokrat je pouavao Fedra o udnji i
vrlini. Govorio mu je o arkoj prepasti to obuzme onoga koji osjea kad mu oko ugleda olienje vjene
ljepote; govorio mu je o pohoti neposveenog i loeg ovjeka koji ne vidi ljepotu kad gleda njenu sliku, i koji

nita ne potuje; govorio mu je o svetom strahu to spopada plemenita ovjeka kad mu se ukae
boanstveno lice, savreno tijelo - kako tada sav zatreperi i izbezumi se, i kako se jedva usuuje pogledati na
tu stranu, i kako potuje onoga to posjeduje ljepotu, pae, prinio bi mu i rtvu kao kipu kad se ne bi bojao
da bi ljudi pomislili da je lud. Jer ljepota, moj Fedre, samo je ljepota u isti mah vrijedna ljubavi i vidljiva: ona
je, upamti to dobro! jedini oblik duhovnog svijeta koji moemo primiti svojim osjetilima, koji moemo
podnijeti svojim osjetilima. Jer to bi bilo od nas kad bi nam boansko, kad bi nam se razumno i vrlina i
istina javljali u osjetilnu obliku? Zar ne bismo propali i izgorjeli od ljubavi, kao to je neko izgorio Semela
pred Zeusom? Stoga je ljepota onome koji osjea put do duha - samo put, samo sredstvo, mali moj Fedre... A
onda je izgovorio ono najprofinjenije, taj prepredeni udvara: to da je onaj koji voli boanskiji od voljenoga,
jer je u prvome bog a u drugome nije - tu moda najistananiju, najpodrugljiviju misao koja je ikad izreena i
iz koje izvire svekoliko vragolanstvo i najskrovitija slast udnje.
Radost je piscu misao koja sva moe postati osjeaj, i osjeaj koji moe sav postati misao. Takva misao koja
pulsira, takav toni osjeaj pripadali su tada i pokoravali se samotniku: naime, da priroda drhti od zanosa
kad se duh smjerno klanja pred ljepotom! Iznenada poeli pisati. Eros dodue, kau, voli dokolicu i samo je
za nju stvoren. Ali na ovoj toci krize isku-enikovo je uzbuenje bilo usmjereno na stvaranje. Povod gotovo
da i nije bio vaan. Upit, poziv da se ispovjedi i izjasni o jednom odreenom velikom i goruem problemu
upuen je duhovnom svijetu i stigao je i do ovog putnika. Tema mu je bila dobro poznata, bliska njegovu
iskustvu, a elja da je rasvijetli svojim rijeima odjednom je postala neodoljiva. I udio je za tim da to radi u
Tadziovoj prisutnosti, da mu pri pisanju uzor bude stas djeakov, da mu stil slijedi linije tog tijela koji mu se
ini boanskim, i da njegovu ljepotu prenese u duhovne sfere, kao to je neko orao odnio u eter trojanskog
pastira. Nikad mu slast rijei nije bila slaa, nikad nije tako dobro znao da Eros prebiva u rijei kao u tim
opasnim i divnim trenucima, u kojima je, za svojim grubim stolom, u sjeni razapetog platna, pred svojim
idolom i s glazbom njegova glasa u uhu, pisao svoju malu raspravu po uzoru na Tadziovu ljepotu - onu
stranicu i pol birane proze ija e bistrina, plemenitost i treperava, napeta strast uskoro zadiviti mnoge
itatelje. Jamano je dobro to svijet poznaje samo lijepo djelo, a ne i njegovo porijeklo, uvjete pod kojima je
nastalo; jer poznavanje izvora iz kojih je poteklo umjetnikovo nadahnue esto bi svijet zbunilo, prepalo i
tako dokinulo djelovanje vrsnog djela. Neobinih li sati! Neobina li napora kad malaku ivci! Neobina li
openja i zaea izmeu duha i tijela! Kad je Aschenbach odloio svoje djelo i poao sa ala, bio je iscrpljen,
pae rastrojen, i reklo bi se da ga savjest optuuje kao da je poinio kakvo sramno djelo.
Sutradan ujutro, ba kad je odlazio iz hotela, spazio je s vanjskih stuba Tadzia kako ve ide prema moru - i to
sam - kako se upravo pribliava brklji na plai. elja, jednostavna pomisao da iskoristi tu priliku, da se s
onim koji mu je i ne znajui priredio toliko zanosa i uzbuenja upozna na lak i bezbrian nain, da mu se
obrati, da se poraduje njegovu odgovoru, njegovu pogledu, ta mu je elja pala na pamet i nije mu davala
mira. Ljepotan je vrljao, mogao ga je jo sustii, i Aschenbach ubrza korak. Sustie ga na drvenom mostu iza
kuica, najradije bi ga pomilovao po glavi, po ramenima, ve mu je na jeziku neka rije, nekakva ljubazna
francuska fraza: ali iznenada outi kako mu srce, moda od ubrzanog hoda, lupa kao eki, da je tako
zadihan da bi mogao govoriti samo priguenim i drhtavim glasom; dvoumi se, nastoji se svladati, odjednom
se uplai da ve malo predugo prati ljepotana u stopu, pribojava se da e on to primijetiti i upitno se
obazreti, te jo jednom pohita, ali i opet zataji, odustane i proe mimo njega oborene glave.
Prekasno! pomisli u tom trenutku. Prekasno! A je li doista bilo prekasno? Taj korak koji je propustio uiniti,
moda bi taj korak okrenuo sve na dobro, lako i veselo, moda bi ga izlijeio i otrijeznio? Ali reklo bi se da se
ostarjeli pisac ne eli otrijezniti, da mu je previe stalo do te opijenosti: Tko bi odgonetnuo tajnu umjetnike
naravi i karaktera! Tko bi shvatio onu duboku, nagonsku stopljenost stege i neobuzdanosti na kojoj ona
poiva! Jer ne htjeti se izlijeiti i otrijezniti prava je neobuzdanost. Aschenbach nije vie bio sklon samokritici;
ukus, duhovni sklop njegovih godina, samopotovanje, zrelost i pozna jednostavnost, sve ga je to odvraalo
od ralanjivanja vlastitih pobuda i od prosuivanja da li svoj naum nije izvrio iz savjesnosti ili iz porone
slabosti. Bio je smeten, pribojavao se da je netko, pa makar to bio i uvar plae, zapazio njegov trk, njegov
poraz, silno se bojao da nije ispao smijean. Dodue, alio se sam sa sobom na raun tog svog kominog i
svetog straha. "Pokunjen sam," pomisli, "pokunjen sam kao pijevac koji je iz straha spustio krila u borbi.

Doista nam tu sam Bog kri hrabrost i tako duboko ponizuje na ponosni duh kad ugledamo voljenoga..."
Poigravao se tom milju, snatrio i bio odvie uznosit da bi se bojao tih svojih osjeaja.
Vie nije pazio kad e proi vrijeme dokolice koje je sam sebi bio odredio; nijednom nije pomislio na
povratak kui. Pobrinuo se bio da mu ovdje ne ponestane novaca. Jedino ga je zabrinjavala pomisao da bi
poljska obitelj mogla otputovati; ipak, tajom je doznao, raspitujui se onako uzgred kod hotelskog brijaa, da
su ta gospoda stigla bila malo prije njega. Sunce mu je opalilo lice i ruke, uzbudljivi i slani povjetarac krijepio
mu osjeaje, a kako je bio navikao da svaku okrepu koju mu pruaju san, hrana ili priroda umah utroi na
svoje djelo, tako je i sad svu snagu koju su mu dnevice donosili sunce, dokolica i morski zrak, velikoduno i
netedimice pretakao u opojnost i osjeaje.
Spavao je lakim snom; divne, jednoline dane razdvajale su kratke noi pune sretnog nemira. Rano je dodue
odlazio na poinak jer mu se oko devet sati, kad bi Tadzio nestao s poprita, uinilo da je dan zavren. Ali u
samo praskozorje budio se od njene i otre strepnje, srce bi mu se prisjetilo svoje pustolovine, nije vie
mogao ostati na jastucima pa bi ustao i, lako zaogrnut, da ne ozebe na jutarnjoj svjeini, sjeo uz otvoren
prozor da doeka izlazak sunca. Taj mu je udesni dogaaj ispunjao pobonou duu posveenu snom.
Nebo, zemlja i more bijahu jo zaodjeveni sablasnom, staklastom jutarnjom izmaglicom; jo je u praznini
plutala i gasila se posljednja zvijezda. Ali dopro je lahor, krilata poruka iz nedostupnih prebivalita da Eos
ustaje i naputa mua na logu, i javilo se ono prvo, slatko rumenilo na najdaljim rubovima neba i mora to
najavljuje puteno otkrivanje stvaranja. Bliila se boica, otmiarka mladaca, koja je otela Kleita, Kefala i,
prkosei zavisti svih bogova na Olimpu, naslaivala se ljubavlju lijepog Oriona. Ondje na rubu svijeta poelo
je prosipanje rua, neizrecivo ljubak sjaj i cvat, a djetinji oblaci, ozareni i prozrani, lebdjeli su poput
anelaka u ruiastoj, plaviastoj izmaglici, rumeno je svjetlo padalo na more koje ga je kanda odnosilo
valovljem prema obali, zlatna su koplja letjela odozdo u nebeske visine, sjaj se pretvorio u poar, bezglasno,
boanski nadmono dizali su se uvis ar i oganj i razbuktani plamenovi, a sveti trkai grabili su kopitima i
penjali se iznad kugle zemaljske. Obasjan sjajem bojim, sjedio je budni samotnik, sklopio oi i pustio da mu
ta divota ljubi vjee. Negdanji osjeaji, rani, divni jadi srca to su bili zamrli u strogoj slubi njegova ivota i
sad se vratili neobino preobraeni - prepoznao ih je sa zbunjenim, zauenim osmijehom na usnama.
Premiljao je i snatrio, a usne su mu polako oblikovale jedno ime, i svejednako se smijeei, s nagore
okrenutim licem, ruku sklopljenih u krilu, zadrijemao je jo jednom na svojoj stolici.
Ali dan, koji je tako jarko i sveano zapoeo, bio je sav nekako neobino uzvien i mitski preobraen. Odakle
je doao i potekao lahor koji mu je odjednom onako blago i znaajno, slian boanskom aptu, zastrujio oko
sljepoonica i uiju? Na nebu su bili nebrojeni bijeli runasti oblaii u velikim skupinama nalik na stada koje
su bogovi istjerali na pau. Podigao se neto jai vjetar i Posejdonovi su konji dojurili propinjui se, pa i
bikovi to pripadaju tom bogu plavih uvojaka i to su riui nadirali sputenih rogova. Ali meu hridima na
daleku alu valovi su poigravali kao koze kad skau. Neki sveti poremeeni svijet pun panskog ivota
okruivao je zanesenjaka, a srce mu sanjalo njene bajke. Vieput je, kad bi sunce zalazilo za Veneciju, sjedio
na klupi u parku da moe promatrati Tadzia, koji se, u bijeloj odjei sa arenim pojasom, igrao loptom na
poravnatom ljunku, pa mu se inilo da gleda Hijacinta, koji je morao umrijeti jer su ga dva boga voljela. Da,
osjeao je Zefirovu bolnu zavist na suparnika, koji je zaboravio na svoje proroanstvo, na luk i kitaru, kako bi
se vjeito igrao s ljepotanom; vidio je disk kako, voen okrutnom ljubomorom, pogaa ljupku glavu te
dohvaa, i on blijed, klonulo tijelo, a cvijet koji je niknuo iz slatke krvi nosi na sebi zapis njegove beskrajne
alopojke.
Nita nije udnije ni delikatnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz vienja - koji se svakog dana, pa i
svakog sata, susreu i promatraju, a ipak moraju, zbog pristojnosti ili svoje udi, drati se toboe
ravnoduno, ne pozdravljati se niti razgovarati meu sobom. Izmeu njih vlada nelagoda i pretjerana
radoznalost, histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i razmjenom
mislila nadasve neka vrsta suzdrana potovanja. Jer ovjek voli i potuje ovjeka dok ga god ne moe
procijeniti, a udnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja.

Bilo je nuno da se razvije nekakav odnos i poznanstvo izmeu Aschenbacha i mladog Tadzia, a stariji je od
njih dvojice bio presretan kad je ustanovio da njegovo zanimanje i panja nisu ostali potpuno neuzvraeni.
to je, recimo, tjeralo ljepotana da vie nikad, kad ujutro dolazi na plau, ne ide drvenim mostom, sa stranje
strane kuica, nego uvijek samo prednjom stranom, po pijesku, pokraj Aschenbachove kuice, a kadikad i
nepotrebno sasvim blizu njega, dotiui mu malne stol ili stolac, dok je iao do svojih? Je li posrijedi bila
privlanost, fascinacija koju jedno nadmono osjeanje budi u njenog i bezbrinog objekta? Iako je
Aschenbach svakog dana ekao da se Tadzio pojavi, ponekad se gradio da je neim zaokupljen kad bi on
naiao, te je putao ljepotana da proe mimo njega toboe nezapaen. Ponekad bi pak uzgledao pa bi im se
pogledi ukrstili. Kad bi se to dogodilo, obojica su bili vrlo ozbiljni. Kultivirani i dostojanstveni izraz lica
starijega nije niim odavao unutarnje uzbuenje, ali se u Tadziovim oima zrcalilo istraivanje, zamiljeno
ispitivanje, hod bi mu postao neodluan, poniknuo bi pogledom pa bi ga iznova ljupko podigao, a kad bi
proao, neto je u njegovu dranju kanda govorilo da ga samo dobar odgoj prijei da se okrene.
Jednom je ipak, jedne veeri, bilo drukije. Mladi Poljaci nisu sa svojom guvernantom veerali u velikoj
dvorani - Aschenbach je to zabrinuto uoio. Uznemiren njihovim izostankom, ushodao se poslije veere pred
hotelom, podno terase, u veernjem odijelu i sa slamnatim eirom na glavi, kadli iznenada spazi, pri svjetlu
lune svjetiljke, sestre nalik na koludrice s odgojiteljicom, a etiri koraka za njima i Tadzia. Oito su dolazili
od pristanita vaporeta nakon to su, tko zna zato, veerali u gradu. Na vodi je zacijelo bilo hladno jer je
Tadzio nosio tamno-plavi mornarski kaput sa dva reda zlatnih puceta, a na glavi mornarsku kapu. Nije bio
opaljen suncem i morskim zrakom, put mu je ostala ukasto mramorne boje kakva je bila i na poetku; ipak,
danas je bila jo nekako bljea nego inae, zbog hladnoe ili zbog blijede svjetlosti svjetiljaka nalik na
mjeseinu. Skladne obrve jasnije su mu se ocrtavale, a oi bile jo tamnije. Bio je neopisivo lijep, i Aschenbach
osjeti, bolno kao i vie puta prije toga, da se rijeima moe samo hvaliti putena ljepota, ali se ne moe njima
iskazati.
Nije se bio nadao da e ugledati taj dragi lik, pojavio se pred njim neoekivano pa nije imao vremena
namjestiti izraz spokojnosti i dostojanstva. Moda mu se na licu ogledala radost, iznenaenje i divljenje kad
mu se pogled susreo s pogledom djeaka koji mu je nedostajao - a u tom se trenu sluilo da se Tadzio
nasmijei: njemu se nasmijeio, rjeito, prisno, umilno i neskriveno, usnama koje su se tek ovla razvukle u
osmijeh. Bijae to smijeak Narcisa dok se saginje nad svoj odraz u vodi, onaj duboki, oarani, otegnuti
smijeak s kojim pri pogledu na vlastitu ljepotu prua ruke - tek malice iskrivljen smijeak, iskrivljen zbog
bezizglednosti nastojanja da poljubi ljupke usne svoje sjene, koketno, radoznalo i malice uznemireno,
oarano i arobno.
Onaj koji je primio taj smijeak pohitao je s njim kao s kobnim darom. Bio je toliko ganut da je morao pobjei
od svjetla na terasi i u vrtu pred hotelom, te urnim koracima potraiti tamu u parku iza hotela. S usana mu
se oteli srditi i njeni prijekori: - Ne smije se tako smjekati! uj, nitko se nikom ne smije tako smjekati! Svali se na klupu izbezumljeno udiui noni miris bilja. Onako naslonjen, sputenih ruku, skren i sav
proet trncima, izusti uobiajenu formulu udnje - ovdje nemoguu, apsurdnu, izopaenu, smijenu a opet
svetu, jo i ovdje asnu:
- Volim te!

Peto poglavlje
etvrtog tjedna svoga boravka na Lidu, Gustav von Aschenbach zapazio je neke neugodne stvari u
vanjskom svijetu oko sebe. Prvo mu se uinilo da posjeenost hotela, iako je ljeto bilo tek na pragu, prije
opada nego to raste, a napose mu se uinilo da njemaki jezik oko njega presahnjuje i gubi se tako da je u
blagovaonici i na plai naposljetku mogao uti samo strane glasove. Zatim je jednog dana kod brijaa, kojeg
je sve ee posjeivao, u razgovoru ulovio rije koja ga je zapanjila. ovjek je spomenuo neku njemaku
obitelj koja je netom bila otputovala, a onda je dodao, onako usput i dodvorljivo:
- Ali vi ostajete, gospodine; vi se ne bojite boletine. - Aschenbach ga pogleda i ponovi: - Boletine? Brbljavac uuti gradei se da je zaokupljen poslom i da je preuo pitanje. A kad gost otrije ponovi upit, ree
da nita ne zna, nastojei smetenom rjeitou skrenuti razgovor na drugu stranu.
Bijae to oko podne. Po podne se Aschenbach, usred najvee ege i kad nije puhao vjetar, odvezao u
Veneciju. Progonila ga je sumanuta elja da prati u stopu mlade Poljake koje je spazio kako odlaze s
odgojiteljicom do pristanita vaporeta. Svog idola nije zatekao na San Marcu. Ali dok je pio aj sjedei za
eljeznim okruglim stoliem na trgu, iznenada osjeti u zraku neobian vonj i pomisli da ga osjea ve
danima, iako ga nije bio potpuno svjestan - slatkast, ljekarniki vonj koji podsjea na bijedu, rane i sumnjivu
istou. Ispitivao ga je i zamiljeno prepoznavao. Popio je aj i otiao s trga stranom suprotnom bazilici. U
uskim uliicama vonj se pojaao. Uglovi su kua bili oblijepljeni tiskanim obavijestima kojima su gradski oci
dobrohotno upozoravali puanstvo na stanovita oboljenja probavnog trakta koja se javljaju pri ovakvu
vremenu, savjetujui im da se klone kamenica, koljaka i kanalske vode. Bilo je jasno da nastoje uljepati
stvar. Ljudi su u skupinama stajali utke na mostovima i trgovima, a stranac je stajao meu njima
premiljajui i tragajui za istinom.
Jednog trgovca, koji je stajao naslonjen na nadsvoena vrata svoga duana meu koraljnim ogrlicama i
nakitom od imitacije ametista, zamoli da mu objasni otkud taj fatalni vonj. ovjek ga odmjeri tekim
pogledom i ustro se prene. - To vam je samo mjera opreza, gospodine! - odgovori mu gestikulirajui. Policijska odredba koju treba pozdraviti. Ovo nas vrijeme sve pritie, iroko je tetan za zdravlje. Ukratko,
razumijete... moda i malo pretjeran oprez... - Aschenbach mu zahvali i ode dalje. ak je i na vaporetu kojim
se vraao na Lido osjeao vonj baktericida.
Vrativi se u hotel, odmah se zaputi do stola s novinama i uze ih razgledati. U stranim novinama nija naao
nita. Njemake su spominjale glasine, navodile razliite cifre, prenosile slubene demantije i izraavale
sumnju u njihovu istinitost. To je objanjavalo odlazak njemakih i austrijskih turista. Pripadnici drugih
nacija nisu oito nita znali ni slutili, pa se jo nisu ni uznemirili. "O tome se uti!" pomisli Achenbach
uznemireno bacajui novine na stol. "To se preuuje!" Ali istodobno mu se srce ispuni zadovoljstvom zbog
pustolovine u koju upada vanjski svijet: Jer strasti nije, kao ni zloinu, po udi pouzdan red i dobrobit
svakidanjice, i dobro joj je dolo svako slabljenje graanske strukture, svaka pomutnja i nedaa u svijetu, jer
se nekako nada da e iz toga izbiti neku korist za sebe. Stoga je i Aschenbach osjetio mrano zadovoljstvo
zbog onoga to se, slubeno zabaurivano, zbiva u venecijanskim neistim uliicama - ta zla tajna ovoga
grada to se poklapa s njegovom vlastitom tajnom, koju i on nastoji poto-poto prikriti. Jer zaljubljenika nije
nita toliko brinulo koliko mogunost da Tadzio otputuje, pa se pomalo i zgrozio spoznavi da vie ne bi
mogao ivjeti kad bi se to dogodilo.
U posljednje vrijeme nije se vie zadovoljavao time da ljepotana via i bude u njegovoj blizini samo
zahvaljujui dnevnom programu i pukoj srei; progonio ga je i vrebao. Nedjeljom, recimo, Poljaci nisu nikad
dolazili na plau; dosjetio se da odlaze na misu u San Marco, pa je pohitao onamo. Poto je s uarenog trga
stupio u zlaani polumrak svetita, zatekao je onoga koji mu je nedostajao kako sjedi sagnut nad klecalom
pri slubi Bojoj. Zatim je Aschenbach stajao u pozadini, na popucanom podu od mozaika, meu vjernicima
to su kleali, mrmljali i kriali se, a raskona sabijena divota istonjakog hrama poivala mu je na

osjetilima. Sprijeda je amo-tamo hodao, bogosluio i pjevao teko okieni sveenik, tamjan je kuljao i
obavijao nemone plamike na oltaru, te se inilo da se s tekim i slatkim rtvenikim mirisom polako mijea
jedan drugi miris: vonj oboljelog grada. Ali kroz dim i treperenje svijea opazi Aschenbach kako je ljepotan
tamo sprijeda okrenuo glavu, potraio pogledom njega i spazio ga.
Kad je zatim mnotvo nagrnulo van kroz otvorena vrata na blistavi trg to je vrvio od golubova, sklonio se
opinjeni zaljubljenik u predvorje, sakrio se i vrebao. Gledao je Poljake kako izlaze iz crkve, kako se djeca na
ceremonijalan nain oprataju s majkom i kako ova odlazi u hotel skreui nalijevo Piazzettom. Opazio je
zatim kako ljepotan i njegove sestre nalik na koludrice s guvernantom odlaze nadesno kroz vrata tornja sa
satom, put Mercerije. Poto ih je pustio da malo odmaknu, poao je za njima i potajno ih slijedio u njihovoj
etnji kroz Veneciju. Morao je zastati im bi se oni gdjegod zaustavili, morao se sklanjati u prvarnice i
dvorita da ih propusti kad bi se vraali; gubio ih je i traio sav zaaren, i umoran, po mostovima i prljavim
slijepim ulicama. Pretrpio je trenutke grdne neugodnosti kad ih je iznenada ugledao kako mu dolaze u
susret u uskom prolazu gdje im nije mogao izmaknuti. Ipak se ne bi moglo rei da je patio. Glava i srce
bijahu mu opijeni, a koraci mu sluali naloge zloduha koji uiva u tome da ljudima gazi razum i
dostojanstvo.
Potom su se Tadzio i njegovi negdje ukrcali u gondolu. Aschenbach je, dok su se oni ukrcavali, stajao iza
nekog zaklona ili fontane, a onda je i sam sjeo u gondolu. Govorio je brzoreicom i priguenim glasom
gondolijeru, kojem je obeao masnu napojnicu, samo neka prati nenapadno, sa stanovite udaljenosti, onu
gondolu to upravo zaokree za ugao. Najeio se kad ga je taj, s lupekom susretljivou svodnika, uzeo
uvjeravati da e ga usluiti, da e ga savjesno usluiti.
I tako je on klizio i njihao se zavaljen na meke, crne jastuke za onom drugom crnom, kljunastom barkom, za
koju je bio vezan strau. Pokatkad bi mu iezla iz oiju: tad bi ga obuzeli jad i nemir. Ali njegov vesla kao
da je bio vian takvim zadacima, uvijek bi ga lukavim manevrima, skretanjem u poprene kanale i
skraivanjem puta ponovo dovodio do eljenog cilja. Zrak je bio ustajao i smrdljiv, sunce je snano peklo
kroz izmaglicu to je nebo bojilo bojom kriljevca. Voda je klokotala udarajui o drvo i kamen. Na
gondolijerov povik, napol opomenu napol pozdrav, odazvao bi se iz daljine, iz tiine labirinta, drugi
gondolijer, prema nekom udnom obiaju. Iz malih vrtova nad glavom, na tronim zidovima, visili su
grozdovi cvijea, bijeli i purpurni, miriui na bademe. U mutnoj vodi zrcalili su se maurski prozori.
Mramorne stube jedne crkve sputale su se do vode; na njima je sjedio prosjak upozoravajui na svoju bijedu
i pruajui eir, te iskolaujui oi kao da je slijep; neki staretinar pozivao je ispred svoga bijednog duana
dodvorljivim kretnjama prolaznike neka uu ne bi li ih prevario. To je sve bila Venecija, umiljata i sumnjiva
ljepotica - ovaj grad, napol bajka napol klopka za turiste, u ijem je gnjilom zraku neko raskono bujala
umjetnost, i koja je glazbenike nadahnjivala na tonove to se njiu i zavodniki uspavljuju ovjeka. Zanesen
svojom pustolovinom, putniku se inilo da mu oi upijaju svu tu rasko i da mu takve melodije snube ui;
prisjetio se i da je grad bolestan a da to iz koristoljublja taji, pa je jo mahnitije gledao za onom gondolom
kako lebdi pred njim.
Taj smueni ovjek nije nita drugo znao ni elio nego da neprestano progoni objekt koji ga je zatravio, da
snatri o njemu kad je odsutan, i da, onako kako to ine ljubavnici, apue njene rijei i samoj njegovoj sjeni.
Samoa, tuina i radost pozne i duboke opijenosti hrabrile su ga i nagovarale da dopusti sebi, bez stida i
rumenila na obrazima, i ono najzaudnije, pa se tako sluilo da je, kad se kasno naveer vratio iz Venecije,
zastao na prvom katu hotela ispred vrata ljepotanove sobe i, potpuno opijen, prislonio elo na dovratak te se
dugo nije mogao odvojiti od njega izvrgavajui se opasnosti da ga zateknu i ulove u tom suludom poloaju.
Ipak je bilo trenutaka kad bi se prenuo i malne osvijestio. Kud sam ja ovo zabrazdio! mislio je tada
preseneeno. Kud sam ja ovo zabrazdio! Kao i svaki ovjek koga prirodne zasluge navode na aristokratsko
zanimanje za svoje porijeklo, bio je navikao, kad god bi u ivotu neto uradio ili postigao neki uspjeh,
prisjetiti se ivota svojih predaka i u duhu se uvjeriti da mu oni odobravaju, da su zadovoljni, da mu
iskazuju duno potovanje. Pa i sad ih se ovdje prisjetio, upleten u neto tako zazorno, obuzet tako
egzotinim i izopaenim osjeajima, prisjetio se njihova strogog dranja, njihove pristojne muevnosti, te se

sjetno osmjehnuo. to bi mu oni rekli? Ali, dabome, to bi oni rekli o njegovu ivotu koji je odstupio od
njihova do degeneriranosti, ivotu podlonom umjetnosti o kojem je jednom i on sam, u graanskom smislu
svojih otaca, izrekao tako podrugljive mladenake primjedbe, a koji je ipak u biti tako slian njihovu! I on je
sluio, i on je bio vojnik i ratnik, kao i mnogi od njih - jer umjetnost je ratovanje, zamorna borba, za koju
malo tko danas dugo ima snage. ivot pregaranja i prkosne upornosti, ivot opor, postojan i suzdrljiv, koji
je on pretvorio u simbol suvremenog junatva pojedinaca njene grae - smije ga valjda nazvati muevnim,
smije ga valjda nazvati hrabrim? Sve mu se nekako inilo da je Eros, koji je zagospodario njime, takvu ivotu
na neki nain primjeren i sklon. Nije li Eros i u najhrabrijih naroda uivao visok ugled, pae, nije li reeno da
je cvao u njihovim gradovima nadahnjujui ih na hrabra djela? Nebrojeni junaci iz davnine nosili su drage
volje njegov jaram, jer nije bilo nikakvo ponienje ono to je taj bog nalagao, a djela koja bi bila proglaena
kukavilukom da su poinjena iz nekih drugih pobuda: padanje na koljena, oajniko preklinjanje i ropsko
ponaanje, sve to nije bila sramota za zaljubljenika, tovie, zbog toga su ga jo i slavili.
Na taj je nain razmiljao zalueni, tako se pokuavao opravdati, ouvati dostojanstvo. Istodobno je
neprestano svraao pozornost, ispitljivo i svojeglavo, na ona zazorna zbivanja u dubini Venecije, na onu
pustolovinu vanjskog svijeta to se mrano izmijeala s pustolovinom njegova srca i pothranjivala mu strast
neodreenim i nedopustivim nadama. Opsjednut eljom da dozna neto novo i pouzdano o stanju i
napredovanju poasti, prelistavao je u gradskim kavanama njemake novine, koje su jo prije nekoliko dana
bile nestale sa stola u predvorju njegova hotela. U njima su se smjenjivale tvrdnje i demantiji. Broj oboljelih i
smrtnih sluajeva navodno se popeo na dvadeset, etrdeset, pa i na stotinu i vie, a odmah se zatim tvrdilo,
iako se nije potpuno poricala pojava boletine, da je rije o pojedinanim sluajevima unesenima izvana. Sve
skupa bijae proarano dvojbama i opomenama, prosvjedima protiv opasne igre talijanskih vlasti. Nikako se
nije mogla saznati prava istina.
Ipak je samotnik znao da ima posebno pravo podijeliti s drugima tu tajnu i, premda iskljuen iz svega toga,
nalazio je udno zadovoljstvo u tome da postavlja nezgodna pitanja upuenima i da tako njih, koji su bili
duni utjeti, natjera da mu lau u lice. Jednog dana za dorukom u velikoj blagovaonici pozvao je tako
ravnatelja na red, onog malia koji je neujno hodao u svom francuskom redengotu, nadzirui i
pozdravljajui goste, pa je zastao i kod Aschenbachova stolia da i s njim prozbori koju. Zato se zapravo,
priupita ga gost nehajno i vie onako uzgred, zato zaboga od nekog vremena raskuuju Veneciju? unjalo
mu odgovori: - Rije je o policijskoj mjeri kojoj je cilj da savjesno i na vrijeme sprijei svakojake nezgodne
pojave ili smetnje koje bi zdravlju stanovnika moglo prouzroiti ovo sparno i neuobiajeno toplo vrijeme. Aschenbach pripomene: - Zbilja hvale vrijedna mjera. - Poto su razmijenili jo nekoliko meteorolokih
zapaanja, ravnatelj ode dalje.
Tog istog dana naveer, nakon veere, slu-ilo se da je mala skupina ulinih pjevaa dola iz grada i
zapjevala u vrtu ispred hotela. Dva mukarca i dvije ene stajali su pokraj eljeznog stupa lune svjetiljke
okrenuti svojim bijelo obasjanim licima velikoj terasi, na kojoj su se hotelski gosti udostojili da uz kavu i
osvjeavajue napitke prate tu puku priredbu. Hotelsko osoblje, posluitelji u liftu, konobari i uredski
slubenici stajali su na vratima velike dvorane i sluali. Ruska obitelj, eljna da se sva preda svakom
zadovoljstvu, zamolila je da joj iznesu u vrt pletene stolice da bude blie izvoaima, pa je sad zahvalno
sjedila u polukrugu. Iza gospodina i gospoe stajala je njihova robinja s rupcem na glavi nalik na turban.
Sirotinjski virtuozi svirali su mandolinu, gitaru, harmoniku i piskavu violinu. Instrumentalna glazba
smjenjivala se s pjevakim tokama kad je, primjerice, mlaa ena, otra i kretava glasa, pjevala u
poudnom ljubavnom duetu s tenorom to je pjevao u slatkom falsetu. Ali pravi talent i voa ove skupine
bijae neprijeporno drugi mukarac, koji je svirao gitaru i po karakteru bio neka vrsta bariton-buffa, gotovo
bez glasa ali glumaki nadaren, pravi komiar. Vieput se, sa svojim velikim glazbalom u naruju, odvojio
od skupine sviraa i primaknuo se glumatajui terasi, na kojoj su njegove vragolije gledaoci nagraivali
burnim smijehom. Osobito su Rusi, sjedei u svom parteru, bili oduevljeni njegovom junjakom
ivahnou i bodrili ga odobravanjem i povicima tako da je on bivao sve kooperniji i sigurniji.

Aschenbach je sjedio uz balustradu i s vremena na vrijeme hladio usne napitkom od ipkova soka sa sodom
to se pred njim rumenio u ai poput rubina. ivci su mu poudno upijali dudukave zvukove, vulgarne i
eznutljive melodije, jer strast paralizira sposobnost razlikovanja i preputa se sasvim ozbiljno arima koje bi
u trijeznom stanju slualac tek u ali prihvaao ili nestrpljivo odbacivao. Zbog vratolomnih lakrdijakih
skokova ukoile su mu se crte lica i ve ga boljele od smijeha. Sjedio je nehajno na stolici, ali je u sebi bio
krajnje napet jer je na est koraka od njega Tadzio stajao naslonjen na kamenu ogradu.
Bio je u onom svom bijelom odijelu s pojasom u kojem je katkad dolazio i na veeru odajui neizbjenu i
uroenu ljupkost, oslonjen lijevom podlakticom na ogradu i prekrienih nogu, desnicu je drao na kuku
noge na kojoj je stajao, i gledao uline pjevae s izrazom na licu koji jedva da je bio smijeak, tek moda neka
suzdrana radoznalost i uljudno praenje programa. Kadikad bi se uspravio nadimljui prsa i lijepom
kretnjom povukao objema rukama bijelu bluzu nadolje ispod konatog pojasa. Kadikad bi ostarjeli ovjek
slavodobitno zapazio, a u glavi bi mu se zavrtjelo ali bi se i zgrozio, kad bi mladac, neodluno i oprezno, ili
pak naglo i nenadano, ne bi li stekao prednost iznenaenja, okrenuo glavu preko lijevog ramena prema
mjestu gdje sjedi ovjek zaljubljen u njega. Ne bi mu ipak ulovio pogled jer je sramna zabrinutost silila
grenika da u strahu vodi rauna o svojim pogledima. Iza njih na terasi sjedile su ene koje su uvale Tadzia,
pa je ak dotle dolo da se zaljubljenik pribojavao da im ne upadne u oi i postane sumnjiv. Da, vieput se
malne ukoio na plai, u hotelskom predvorju i na Piazzi San Marco kad je opazio kako Tadzia dozivaju dok
je on u njegovoj blizini, kako ga nastoje udaljiti od njega - i premda mu se ponos grio od neznanih muka
zbog strahovite uvrede koja mu je time nanesena, savjest mu nije doputala da porekne njezinu opravdanost.
Dotle je gitarist zapoeo solo toku uz vlastitu pratnju, pjesmu od vie kitica koja je trenutno bila vrlo
omiljena u cijeloj Italiji, a koju je on izvodio na plastian i dramatian nain. Svi su ostali pjevai svojim
instrumentima izvodili s njim zajedno refren. Onako njeno graen, mrav i izmoden u licu, stajao je na
ljunku odvojen od ostalih, s otrcanim pustenim eirom zabaenim na zatiljak tako da mu je ispod oboda
ispao bu rie kose, drei se drzovito i kooperno, brenei icama na svom glazbalu i dobacujui ale
ivahnim recitativom na terasu, a od napora mu nabrekle ile na elu. Reklo bi se da nije rodom iz Venecije
nego da prije pripada napuljskom soju komiara, da je napol svodnik a napol komedija, brutalan i smion,
opasan i zabavan. Same rijei njegove pjesme bijahu priglupe, ali su u njegovu tumaenju, zahvaljujui
mimici, pokretima tijela i znaajnom nainu na koji je namigivao i bestidno oblizivao kutove usana, postajale
neto dvosmisleno, neodreeno i sablanjivo. Iz mekog ovratnika njegove sportske koulje, koju je inae
nosio uz odijelo gradskoga kroja, virio mu je mrav vrat na kojem se isticala velika Adamova jabuica to se
doimala nekako golo. inilo se da mu je obrijano blijedo lice sa zatubastim nosom, lice po kojem bi teko bilo
zakljuiti koliko mu je godina, izorano grimasama i porocima, a cerekanje pokretljivih usta nekako se udno
slagalo sa dvije bore to su mu se prkosno, gospodstveno, gotovo divlje, protezale izmeu crvenkastih
obrva. Ono to je posebice snano privuklo samotnikovu pozornost bijae zapaanje da ta sumnjiva spodoba
nosi sa sobom i svoju sumnjivu atmosferu. Svaki put, naime, kad bi zapjevao pripjev, pjeva bi groteskno
obilazio terasu kreveljei se i pozdravljajui prisutne rukom, pa je tako prolazio i ispod mjesta na kojem je
sjedio Aschenbach, a kad god bi se to dogodilo, promatraa bi zapahnuo iz njegove odjee, s njegova tijela,
gore na terasu, snaan zadah karbola.
Nakon zavrene rugalice, poeo je skupljati novac. Poeo je od Rusa, koji su ga bogato nagradili, a onda se
popeo uza stube. Koliko je pri izvedbi bio drzak, toliko je sad ovdje gore bio ponizan. Duboko se klanjajui i
struui nogama, uljao se izmeu stolova. Od podmuklog i pokornog smijeka obnaili mu se jaki zubi, ali
su i dalje ostale prijetiti one dvije bore izmeu riih obrva. Ljudi su motrili to udnovato eljade, to skuplja
zaradu od koje ivi, radoznalo i pomalo gadljivo, i vrcima prstiju ubacivali novac u eir uvajui se da ga
ne dodirnu. Dokidanje tjelesnog razmaka izmeu komedijaa i pristojnih ljudi, ma koliko zadovoljstvo bilo
veliko, uvijek dovodi do stanovite nelagode. On je to osjeao i nastojao se ispriati puzavim ponaanjem.
Doao je i do Aschenbacha, a s njim i vonj koji nitko od nazonih kanda nije osjeao.
- uj! - prozbori samotnik priguenim glasom, gotovo mehaniki. - Veneciju raskuuju. Zato? - Lakrdija
mu odgovori promuklim glasom: - Zbog radi policije! Takvi su propisi, gospodine, pri ovakvoj vruini
i irokom. iroko pritie. To nije dobro za zdravlje... - Govorio je kao da se udi to ga netko takvo to pita

pokazujui dlanom kako iroko pritie ljude. - Nema dakle boletine u Veneciji? -priupita ga Aschenbach
tiho i kroza zube. Lakrdijaeve miiave crte lica razvukoe se u grimasu komine nemoi. - Boletine? Ama,
kakve boletine? Zar je iroko boletina? Zar je moda naa policija boletina? Vi se valjda alite! Boletina?
Ni manje ni vie! To vam je samo mjera opreza, shvatite ve jednom! Policijska odredba protiv djelovanja
ovog nesnosnog pritiska... - Mahao je rukama.
- Dobro, dobro - izusti Aschenbach opet kratko i tiho te mu ubaci u eir neprimjereno velik novi. Zatim
namigne ovjeku neka produi dalje. On ga poslua cerei se i klanjajui. Ali nije doao ni do stuba kadli se
na nj okome dva hotelska slubenika i ponu ga, unosei mu se u lice, aptom unakrsno neto ispitivati. On
je slijegao ramenima, uvjeravao ih i kleo se da nije nita rekao; to se sasvim lijepo vidjelo. Kad su ga pustili,
vratio se u vrt i, poto se jo nakratko dogovarao o neemu ispod lune svjetiljke sa svojima, zapjevao je jo
jednu pjesmu u znak zahvalnosti na rastanku.
Bijae to pjesma koju samotnik, koliko se sjeao, nikad nije uo; neka slobodna ulina pjesma na
nerazumljivu dijalektu, s refrenom koji se sastojao od smijeha i kojem se cijela skupina redovito pridruivala
iz svega glasa. Tad je prestajala i pjesma i glazbena pratnja i nije ostajalo nita drugo do ritmiki kako-tako
usklaen smijeh koji je ipak vrlo prirodno zvuao. Naime, solist ga je izvodio vrlo uspjeno, uvjerljivo i ivo.
Poto je ponovo uspostavio umjetniki razmak izmeu sebe i prisutnih gostiju, iznova je zadobio onu svoju
drskost pa je simulirani smijeh bezono upuen gore na terasu bio pravi pravcati podrugljivi grohot. Pred
sam kraj artikuliranoga dijela svake kitice inilo se da se bori s neodoljivim kakljanjem u grlu. Jecao je, glas
mu se kolebao, pritiskao je ruku na usta i krivio ramena, a u danom trenutku provaljivao je iz njega, praskao
i razlijegao se neobuzdan smijeh, toliko uvjerljivo da je djelovao zarazno i prenosio se na sluaoce, tako te je i
na terasi zavladalo bezrazlono veselje to je ivjelo od sama sebe. A to je opet kanda udvostruivalo
pjevaevu razuzdanost. Savijao je koljena, udarao se po bedrima, hvatao se za slabine, samo to nije pukao,
nije se vie ni smijao, vritao je; upirao je prstom tamo gore, kao da nema nieg smjenijeg od onog
nasmijanog drutva tamo, pa se na kraju smijalo sve ivo u vrtu i na verandi, sve do konobara, liftbojeva i
hotelskih slugu na vratima.
Aschenbach nije vie mirovao na stolici, sjedio je uspravno kao da se eli od neega obraniti ili pobjei. Ali
smijeh, bolniki vonj to je dopirao gore do njega i ljepotanova blizina isprepleli su se u njemu u opinjenost
kao u snu, koja mu je neraskidivo i neizbjeno okovala glavu i sva osjetila. Usred opeg komeanja i veselja
usudio se pogledati tamo gdje je stajao Tadzio, pa je opazio da je ljepotan, uzvraajui mu pogledom,
takoer ostao ozbiljan kao i on, ba kao da prilagouje svoje dranje i izraz lica njegovima, kao da ope
raspoloenje ne djeluje na njega kad ne djeluje na Aschenbacha. U toj djetinjoj i znaajnoj poslunosti bilo je
neega to je toliko razoruavalo i osvajalo da se sijedi ovjek jedva svladavao da ne zakloni lice rukama. Isto
mu se tako uinilo da Tadziovo povremeno uspravljanje i duboko disanje zapravo znae da uzdie i osjea
tjeskobu u prsima. "Boleljiv je, vjerojatno nee doivjeti starost," pomisli opet trijezno, kao to se ponekad
dogaa ovjeku obuzetom udnjom i opijenou, a srce mu istodobno ispuni ista skrb izmijeana s
razuzdanim zadovoljstvom.
Dotle su Venecijanci zavrili svoj nastup i odlazili. Ispraali su ih pljeskom, a njihov voa nije propustio
priliku da zaini odlazak alama. Smijali su mu se kako im se klanja i rukom alje poljupce, pa je jo
udvostruio pozdrave. Kad su njegovi ve bili izali iz vrta, pohitao je natrake za njima i udario se toboe
bolno u stup lune svjetiljke tako da se poeo previjati od boli. Ali na samom izlazu odjednom zbaci sa sebe
krinku smijenog nespretnjakovia, uspravi se, elastino poskoi uvis, drsko isplazi jezik gostima na terasi i
mugne u tamu. Drutvo se poelo razilaziti; Tadzio nije vie stajao uz balustradu. Ali samotnik je jo dugo
sjedio, na veliko udo konobara, uz ostatak ipkova soka na stoliu. No je bila poodmakla, vrijeme se osulo.
U kui njegovih roditelja, prije mnogo godina, bila je jedna pjeana ura -odjednom je ponovo ugledao tu
krhku i vanu spravicu kao da stoji pred njim. Neujno i neosjetno sipio je pijesak boje hre kroz stakleni
grljak, a kako ga je u gornjoj upljini bivalo sve manje, nastajao je u sredini mali brzi vir.
Ve je sutradan po podne tvrdoglavac poduzeo jo jedan korak da iskua vanjski svijet, ali ovaj put je
potpuno uspio. Stupio je naime u englesku putniku agenciju na Trgu San Marco i, poto je promijenio na

blagajni neto novca, uputio je ono svoje fatalno pitanje slubeniku drei se kao nepovjerljiv stranac. Bijae
to Britanac u odijelu od tvida, jo mlaahan, nablizu usaenih oiju, s razdjeljkom po sredini glave, odajui
dranjem onu solidnu estitost i lojalnost koja na lupeki okretnom Jugu djeluje tako udno i strano.
Odgovori mu:
- Nema razloga za zabrinutost, Sir. Puka mjera opreza koja nita ozbiljno ne znai. Takve se odredbe ovdje
esto donose ne bi li se sprijeili tetni utjecaji vruine i iroka... - Ali kad je podigao pogled svojih plavih
oiju i susreo se sa stranevim, umornim i poneto tunim pogledom uprtim pomalo prezirno u njegove
usne, Englez iznenada pocrveni i nastavi poluglasno i pomalo uzbueno: - Naime, tako glasi slubeno
tumaenje na kojem ovdanje vlasti smatraju da treba inzistirati. Ali mogu vam rei da se iza toga jo neto
krije. - I tad mu na svom estitom i komotnom jeziku ree svu istinu.
Indijska kolera ve godinama pokazuje izrazitu sklonost da se iri i rasprostranjuje. Potekla je iz toplih
movara na delti Gangesa i porasla mefitskim dahom one bujne i beskorisne divljine prasvijeta i otoja koje
se klone ljudi, a tigar vreba u njezinu bambusovu ipraju. Ta je poast neprekidno i neobino estoko harala
svekolikim Hindustanom, na istoku je prela u Kinu a na zapadu u Afganistan i Perziju, te produila
karavanskim putom i prenijela svoje grozote sve do Astrahana, pa i do same Moskve. Ali, dok je Europa
strepjela da avet ne stigne do nje kopnenim putem, donijeli su je morem sirijski trgovci pa se gotovo
istodobno pojavila u vie sredozemnih luka, digla glavu u Toulonu i Malagi, pokazala svoju krabulju u
Palermu i Napulju, a ini se da vie i ne kani napustiti Kalabriju i Apuliju. Sjeverni dio poluotoka ostao je
poteen, ali oko sredine mjeseca svibnja ove godine otkrili su istog dana u Veneciji uasne vibrione u
izmodenim, pocrnjelim leinama jednog brodskog sluge i jedne piljarice. Te su sluajeve zabaurili, ali
nakon tjedan dana bilo ih je ve desetak, dvadesetak, tridesetak u raznim gradskim etvrtima. Jedan ovjek
iz austrijske provincije koji se kao turist zadrao nekoliko dana u Veneciji, umro je im se vratio u svoj
gradi. Simptomi su bili vie nego jasni i tako su u njemake novine dospjeli prvi glasovi o poasti u gradu
na lagunama. Venecijanske gradske vlasti odgovorile su da zdravstveno stanje grada nije bilo nikad bolje i
poduzele najnunije mjere za suzbijanje bolesti. Meutim, vjerojatno su ivene namirnice bile zaraene,
povre, meso ili mlijeko, jer koliko god poglavarstvo poricalo i zatakavalo stvar, smrtnost se sve vie
poveavala u tijesnim uliicama, a pogodovale su joj prerane ljetne vruine od kojih je voda u kanalima bila
mlaka. Da, reklo bi se ak da je boletina uzela jo vie maha, kao da se udvostruila ilavost i plodnost
njezinih uzronika. Rijetki su bili suajevi ozdravljenja. Od stotine njih umiralo ih je osamdesetak, i to u
stranim mukama, jer se bolest oitovala na najuasniji nain i esto zadobivala onaj najopasniji oblik koji se
zove "suha bolest". Kad bi se to dogodilo, tijelo nije moglo izluiti iz krvnih ila nakupljene koliine vode.
Bolesnik bi se u nekoliko sati sasuio i uguio od krvi guste poput smole, uz greve i promukle vapaje.
Sretan je bio onaj, to se katkad dogaalo, koga bi bolest snala, nakon to bi mu pozlilo, u obliku duboke
nesvjestice iz koje bi se jedva probudio, ili se uope ne bi probudio. Na poetku lipnja napunile su se tajom
barake za karantenu u Ospedale civico. U oba sirotita ponestalo je mjesta i razvio se jezovito iv promet
izmeu Keja novih fundamenata i otoka s grobljem San Michele. Ali strahovanje od ope tete, skrb za
nedavno otvorenu izlobu slika u javnim parkovima, zabrinutost zbog silnih gubitaka koji bi nastali, uslijed
panike i ozloglaenosti, u hotelima, trgovinama i u svekolikom turizmu, sve je to u gradu bilo jae od ljubavi
za istinu i potivanja meunarodnih ugovora. Sve je to skupa natjeralo gradske vlasti da se uporno dre
politike preuivanja i opovrgavanja. Glavni medicinski inspektor Venecije, ovjek zasluan, odstupio je
ogoreno sa svog poloaja, a na njegovo je mjesto potajno doao posluniji ovjek. Puk je za sve to znao.
Korupcija visokih dunosnika, udruena s opom nesigurnou i izvanrednim stanjem u koje je prijeka smrt
dovela grad, sve je to izazvalo stanovit pad morala meu niim drutvenim slojevima i ohrabrilo mrane i
antisocijalne nagone, to se oitovalo u neumjerenosti, bestidnosti i porastu kriminala. Uveer se po ulicama
vialo neuobiajeno mnogo pijanaca; prialo se da je nou opasno izlaziti na ulice zbog lopova i razbojnika;
uestali su prepadi pa i ubojstva; ve dva puta se pokazalo da su ljude koji su navodno umrli od poasti
zapravo otrovali njihovi najblii roaci; profesionalna poronost zadobila je nametljive i izopaene oblike
koji ovdje ipak nisu bili uobiajeni, za razliku od juga zemlje i Orijenta.
Sve je to Englez ispripovjedio Aschenbachu i na kraju jo dodao:

- Bilo bi dobro da radije jo danas nego sutra otputujete. Jo dan-dva pa e se morati uvesti karantena.
- Hvala vam - ree mu Aschenbach i ode.
Na trgu je bilo sparno a nije bilo sunca.
Neupueni stranci sjedili su pred kavanama ili stajali naikani golubovima pred crkvom gledajui kako se
ptice jate, mau krilima i otimaju se za kukuruzna zrna u ispruenim dlanovima. Grozniavo uzrujan,
likujui to je saznao istinu, s okusom gaenja na jeziku i s fantastinom jezom u srcu, hodao je samotnik
gore-dolje po poploanom trgu. Pomiljao je na estit postupak kojim bi oistio savjest. Mogao bi jo veeras
poslije veere pristupiti onoj eni okienoj biserjem i osloviti je rijeima koje je ve smislio:
"Dopustite, Madame, strancu da vam neto savjetuje, da vas upozori na neto to ovdje taje pred vama iz
koristoljublja. Otputujte odmah s Tadziom i kerima! Venecija je okuena!" Zatim bi jo na rastanku stavio
ruku na tjeme oruu podrugljivog boanstva, okrenuo se od njega i pobjegao iz ove movare. Ali istodobno
je slutio da je beskrajno daleko od toga da uistinu poeli poduzeti taj korak. To bi ga dovelo tamo gdje je
neko bio, vratilo bi ga njemu samom; ali svakome tko je izvan sebe nita nije mrskije nego da doe opet k
sebi. Sjeti se bijele graevine ukraene natpisima koji su se ljeskali na veernjem svjetlu i bili natopljeni
prozirnom mistikom, u kojoj mu se izgubio duhovni pogled; pa onog neobinog putnika koji je u ostarjelom
ovjeku probudio mladenaku enju da luta daljinama i tuinom; pomisao na povratak kui, na sabranost,
trijeznost, rad i umjetniki posao toliko mu se zgadila da mu se lice iskrivilo od izraza fizike munine. Moram utjeti! - prozbori silovitim aptom. Zatim: -I utjet u! - Opijala ga je spoznaja da je upuen u tajnu,
da je sukrivac, ba kao to i neznatna koliina vina opije umornu glavu. Slika grada to tone u boletinu i
zaputenost neobuzdano mu je lebdjela pred oima, ulijevala mu nepojmljive nade, koje su nadilazile razum
i bile nevjerojatno slatke. to prema ovim oekivanjima znai ona njena srea o kojoj je jo prije trenutakdva sanjario? Sto mu jo vrijede umjetnost i vrlina prema prednostima koje mu nudi kaos? utio je i ostao.
Te je noi usnio grozan san - ako se snom moe nazvati tjelesno-duhovni doivljaj to ga je dodue obuzeo
dok je spavao kao zaklan, potpuno neovisno o osjetilnoj sadanjosti, a da nije sam sebe vidio nazonog kako
se kree u prostoru izvan samih zbivanja. Poprite je sna zapravo prije bila njegova dua a dogaaji su u nju
navrli izvana silom svladavajui njegov otpor - dubok i duhovan otpor - proli su zatim kroz duu i
opustoili mu opstojnost, unitili kulturu ivota.
Na poetku je bio strah, strah i uitak i zgroena radoznalost to e dalje biti. Bila je no i osjetila su mu bila
budna; jer izdaleka se bliilo komeanje, vreva, mjeavina zvukova: zveka, treskanje i potmula tutnjava,
reski vapaji i odreeno urlikanje otegnutog glasa u - sve to proarano i jezovito slatko zaglueno bezbono
upornom svirkom frule, to je duboko gukala i bestidno mu nametljivo opinjavala nutrinu. Ali znao je jedan
izraz, mutan izraz koji ipak oznaava ono to dolazi: "strani bog"! Rasplamsao se dimljiv ar, a u njemu je
prepoznao gorski kraj nalik na onaj oko njegova ljetnikovca. Na rastrganom svjetlu s poumljenih uzvisina,
meu stablima i stijenjem obraslom mahovinom ruilo se neto i valjalo nizbrdo: ljudi, ivotinje, roj,
pomahnitali opor - sve je to preplavilo obronak tjelesima, plamenovima, meteom i pijanim kolom. ene,
spotiui se o predugako krzno to im je visilo o pasu, tresle su tamburinima iznad zabaenih glava i
stenjale, vitlale prtavim bakljama i golim bodeima, drale nasred tijela zmije to su palucale jezikom, ili su
nosile urlajui obje svoje dojke u akama. Mukarci, rogati, opasani krznom i kosmati, prigibali su iju i
dizali ruke i bedra, udarali pomamno o metalne plitice i bubnjeve. Djeaci glatke koe podbadali su jarce
tapovima ovjenanim liem, hvatali ih za rogove i klicali dok su ih jarci vukli naokolo skaui. Oduevljeni
su sudionici izvikivali pokli to se sastojao od mekih suglasnika i otegnutog glasa u na kraju, sladak i divalj
u isti mah, pokli kakav nitko nikad nije uo - ovdje je visoko odjeknuo i vinuo se u visine poput jelenske
rike, a ondje su mu se vieglasno odzivali, divlje i slavodobitno, neprestano i neumorno, potiui na taj nain
jedan drugoga na ples i razmahivanje udova. Ali sve je proela i nadjaala duboka, zamamna svirka frule.
Ne vabi li ona i njega to se opire svemu tome, ne mami li ga bestidno uporno na slavlje i mahnitost
posvemanje predaje? Veliko bijae njegovo gaenje, velik bijae njegov strah, asna bijae njegova volja da
do kraja brani svoje od tuinca, od neprijatelja sabranog i dostojanstvenog duha. Ali buka, galama
uviestruena gorskom jekom, rasla je, prevladavala i bujala do zanosnog ludila. Misli su potiskivali vonjevi,

otro zaudaranje jaraca, smrad tjelesa to dau i zadah kao od ustajalih voda, i jo jedan, dobro poznati
zadah rana i bolesti to se iri. Srce mu lupalo zajedno s bubnjevima, u glavi mu se vrtjelo, spopadao ga bijes,
zaslijepljenost i opojna pouda, dua mu udjela da se uhvati u to kolo Boje. Otkrili su i podigli opsceni
simbol, golem, drven: i jo su razuzdanije izvikivali pokli, lozinku. Divljali su dok im nije izbila pjena na
usta, draili jedni druge bestidnim gestama i razbludnim rukama, smijali se i pocikivali, zabijali jedan
drugome iljaste tapove u meso i lizali krv s udova. Ali sanja je sad bio s njima, u njima, pripadao je
stranom bogu. Da, oni su bili on sam kad su se okomljivali na ivotinje derui ih i ubijajui, te prodirali
otkinute komade mesa to su se puili, kad je na razrovanom tlu obraslom mahovinom zapoelo beskrajno
parenje, rtvovanje tom bogu. I dua mu je outjela slast razvrata i mahnitanje rasapa.
Iskuenik se iz tog sna probudio iznerviran, rastrojen i nemono izruen demonu. Nije vie zazirao od
radoznalih ljudskih pogleda; nije mario izlae li se njihovoj sumnji. Uostalom, bjeali su, odlazili iz hotela;
mnoge su kuice na plai ostale prazne, u restoranu su zjapile sve vee praznine, a u gradu je bivalo sve
manje turista. inilo se da je procurila istina i da se ne moe vie suzbiti panika, koliko god zainteresirani
bili sloni i kompaktni. Ali gospoa okiena biserjem ostala je sa svojima, bilo da panini glasovi nisu
dopreli do nje, bilo da je bila odvie ponosna i neustraiva da bi ustuknula pred njima: ostao je Tadzio.
Pomraenom samotniku na mahove se inilo da bi ope bjeanje i smrt mogli ukloniti sav nesnosni ivot oko
njega i da bi jo mogao ostati sam s ljepotanom na ovom otoku - jest, dok bi mu prije podne na moru pogled
teko, neodgovorno, neprestano poivao na onome za kojim je udio, dok bi o zalasku sunca prolazio kroz
ulice, u kojima je odvratna smrt potajice kosila svoje rtve a on nedostojno pratio u stopu ljepotana, sve mu
se inilo da u toj strahoti on ipak ima dobre izglede i da moralni zakoni nita ne znae.
Kao i svaki drugi zaljubljenik, elio je svidjeti se i grdno se bojao da nee uspjeti. Stavljao je na svoje odijelo
mladenaki vesele ukrase, stavljao je na sebe drago kamenje i sluio se parfemima, vieput se na dan
dotjerivao i dolazio u blagovaonicu uzbuen i napet. Suoen sa slatkom mladou koja ga je zaludila, gadilo
mu se vlastito ostarjelo tijelo; kad bi pogledao svoju sijedu kosu, svoje otre crte lica, obuzeli bi ga sram i
oaj. Neto ga je tjeralo da se tjelesno osvjei i preporodi i sve je ee svraao k hotelskom brijau.
Zaogrnut zatitnim pokrivalom i zavaljen na stolicu dok su ga brbljaveve ruke njegovale, promatrao je
zdvojnim pogledom svoj lik u zrcalu.
- Sijed sam - ree iskrivljenim ustima.
- Malo - odgovori mu ovjek. - A zato? Zato to ste se malko zapustili, to ste bili ravnoduni spram svoga
vanjskog izgleda, to je i razumljivo kod uglednih osoba, ali nije bezuvjetno hvale vrijedno, pogotovo to
upravo takvim osobama ne dolikuju predrasude kad je rije o prirodnosti i neprirodnosti. Kad bi se moralna
strogost nekih ljudi spram kozmetike logino protegnula i na njihove zube, bilo bi to doista vrlo zazorno. Na
kraju krajeva, samo smo onoliko stari koliko se osjeamo stari u srcu i glavi, a katkad je sijeda kosa zapravo
dalje od istine nego to bi bila prezrena korektura. to se vas tie, gospodine, vi imate pravo na prirodnu
boju kose. Doputate li da vam jednostavno vratim vau prirodnu boju?
- Kako to mislite? - priupita ga Aschenbach.
Tada je govorljivi brija oprao muteriji kosu u dvije razliite vodice, jednoj svijetloj i jednoj tamnoj, pa mu je
kosa postala opet crna kao u mladim danima. Zatim mu je jo nakovrao kosu, odmaknuo se od njega i
promotrio svojih ruku djelo.
- Jo bi vam samo trebalo malo osvjeiti kou na obrazima - pripomene.
I kao netko tko ne moe ostaviti posao, tko se ne moe zadovoljiti uinjenim, prelazio je neumorno i sve
ustrije s jednog posla na drugi. Udobno se odmarajui, nemoan da se brani, tovie, obuzet uzbudljivim
nadama zbog svega onoga to se zbiva, Aschenbach je zapaao kako su mu obrve sve odlunije i

ravnomjernije svedene, kako mu se oi doimlju sve due, kako se zbog potcrtanih vjea sve jae sjaje, opazio
je kako mu se ispod njih, ondje gdje je koa bila smekasta i kao utavljena, pojavilo njeno rumenilo, kako
su mu usne, domaloprije jo beskrvne, sad nabrekle i poprimile boju maline, kako mu nestaju bore s obraza i
oko usta, kako se gube mrtine pod utjecajem kreme a lice zadobiva mladenaku svjeinu - gledajui pred
sobom tog procvjetanog mladia, srce mu zalupa. Kozmetiar je napokon bio zadovoljan svojim uratkom i,
po obiaju takvih ljudi, dodvorljivo i ljubazno zahvalio muteriji.
- To vam je tek neznatan retu - ree dotjerujui posljednje detalje na Aschenbachovoj vanjtini.
- E, sad se gospodin moe mirne due i zaljubiti. - Oarani zaljubljenik ode od njega sretan kao da sanja,
zbunjen i preplaen. Kravata mu bila crvena, slamnati eir iroka oboda obavijen arenom vrpcom.
Zapuhao je mlak olujni vjetar; padala je rijetka kiica, ali zrak je bio vlaan, zaguljiv i pun zadaha trulei.
Ui mu bijahu izvrgnute kojekakvim umovima, lepranju, pljeskanju i hujanju, a onome koji je sav treperio
pod minkom inilo se da prostorom divljaju zli dusi vjetrova, zloudne morske ptice to osueniku
oneiuju, nagrizaju i izmetom oskvrnjuju hranu. Jer sparina mu je oduzimala tek i nije se mogao osloboditi
pomisli da su jela zatrovana zaraznim klicama.
Pratei ustopice ljepotana, Aschenbach je jednog popodneva zaao u unutarnji splet ulica bolesnog grada.
Nije se najbolje snalazio u uliicama, kanalima, na mostovima i u malim trgovinama, u tom labirintu gdje
sve odvie nalikuje jedno na drugo, te nije vie bio siguran ni u strane svijeta, samo je pazio da ne izgubi iz
vida lik koji poudno slijedi. Prisiljen na sramotan oprez, pribijao se uza zidove, zaklanjao se za prolaznike
pred sobom i dugo nije bio svjestan svog umora i iscrpljenosti to bijahu posljedica snanih osjeaja i
neprekidne napetosti. Tadzio je iao za svojima, obino je davao prednost u tijesnim uliicama odgojiteljici i
sestrama nalik na koludrice, i kadikad se u hodu osvrtao za sobom preko ramena ne bi li se uvjerio svojim
osebujnim, sutonski tamnim oima prati li ga i dalje zaljubljenik. Kad god bi ga spazio, nije se nikad odao.
Opijen tom spoznajom dok su ga one oi i dalje mamile, zaluen svojom strau, zaljubljenik se uljao za
svojom neprilinom nadom - pa ipak mu je na kraju iezla iz oiju. Poljaci su bili preli preko jednog
kratkog nadsvoenog mosta, visoki ih je svod sakrio pogledu pratioca, a kad je ovaj napokon doao do
mosta, njih vie nije bilo. Tragao je za njima u tri smjera, ravno naprijed i na obje strane po uskom i neistom
keju, ali uzalud. Napokon je, iznerviran i iznuren, morao odustati od daljnjeg traganja.
Glava mu gorjela, sav je bio pokriven ljepljivim znojem, vrat mu podrhtavao i morila ga nepodnoljiva e,
pa se obazirao oko sebe ne bi li naao kakvo trenutno osvjeenje. Pred jednom malom voarnom kupio je
neto voa, prezrelih i mekih jagoda, i pojeo ih u hodu. Naao se na jednom malom trgu, naputenom i
zaaranom, i prepoznao ga, upravo je ovdje prije vie tjedana odluio pobjei iz ovoga grada. Sjeo je na stube
podno zdenca, nasred trga, i naslonio glavu na kameni rub. Bilo je tiho, trava je rasla meu kamenjem,
posvuda su leali otpaci. U sklopu tronih kua nejednake visine oko njega, nalazila se i jedna nalik na
palau, s gotikim prozorima iza kojih nije bilo niega, s malim balkonima ukraenim lavovima. U prizemlju
jedne druge kue bila je ljekarnica. Topli naleti vjetra donosili su na mahove do njega vonj karbola.
Tu je sjedio taj majstor, umjetnik koji je stekao velik ugled, pisac Bijednika, on koji se u onako istom i
uzornom obliku odrekao bohemstva i mutnih dubina, otkazao ljubav ponosu i odbacio izopaenost, on koji
se vinuo onako visoko, on koji je nadvladao svoje znanje i nadrastao svaku ironiju, navikao se na obveze koje
namee povjerenje javnosti, on ija je slava postala slubena, ije je ime steklo plemiki naslov i na ijem se
stilu napajaju djeaci u koli - tu je sjedio sklopljenih oiju, samo bi mu pokatkad podrugljiv i smeten pogled
kliznuo u stranu i nadolje pa bi se opet sakrio, a mlohave usne, kozmetiki uljepane, oblikovale su rijei od
onoga to je njegov napol uspavani mozak smiljao po neobinoj logici sna.
- Jer ljepota, Fedre, samo je ljepota, upamti to dobro, boanstvena i vidljiva u isti mah, pa je upravo stoga ona
put putenosti, mali moj Fedre, umjetnikov put do duha. Vjeruje li ti, dragi moj, da ikad mudrost i pravo
muko dostojanstvo moe zadobiti onaj koga put do duhovnosti vodi preko osjetila? Ili moda vjeruje
(preputam ti da sam bira) da je to put opasne ljupkosti, uistinu greni put i stranputica koja te nuno vodi

u zabludu? Jer mora znati da mi pjesnici ne moemo ii putom ljepote a da nam se ne pridrui Eros i
nametne se kao vodi; pa ako i jesmo na svoj nain junaci i disciplinirani ratnici, svi smo ti mi poput ena jer
nas strast uzdie, a naa udnja mora ostati ljubav - to je naa radost i naa sramota. Uvia li sad da mi
pjesnici ne moemo biti mudri ni dostojanstveni? Da nuno moramo zabludjeti, da nuno moramo ostati
poroni i raspusni pustolovi? Uzoritost je naega stila puka la i budalatina, naa slava i drutveni poloaj
puka su farsa, povjerenje mnotva u nas krajnje je smijeno, a odgajanje puka i mladei umjetnou smion je
pothvat koji bi trebalo zabraniti. Jer, kako moe odgojitelj biti netko komu je uroena nepopravljiva i
prirodna sklonost ponoru? Mi bismo najradije porekli taj ponor i stekli dostojanstvo, ali kako se god
okrenuli, on nas privlai. Stoga se odriemo, recimo,: razorne spoznaje, jer spoznaja, Fedre, nema
dostojanstva ni strogosti; ona zna, razumije, oprata, bez oslonca i oblika; spoznaja je naklonjena ponoru, ona
je sama ponor. Nju dakle odluno odbacujemo i stoga teimo jedino za ljepotom, to e rei za
jednostavnou, veliinom i novom strogou, za drugom bezazlenou i formom. Ali forma i bezazlenost,
Fedre, vode nas do opijenosti i poude, vode plemenita ovjeka moda i do jezovitih opakih osjeaja, koje
njegova lijepa strogost odbacuje kao neto sramotno, vode ga do ponora, one ga takoer vode do ponora.
Nas pjesnike, velim ti, vode onamo jer se mi ne moemo vinuti u visine, mi se moemo samo izopaiti. A sad
ja, Fedre, idem, a ti ostani ovdje; i tek kad me ne bude vie vidio, otii i ti.
Nakon nekoliko dana Gustav von Aschenbach nije se ujutro dobro osjeao pa je izaao iz hotela prije podne
neto kasnije nego inae. Borio se s napadajima vrtoglavice samo napol tjelesne naravi, a uz njih ga je
obuzimao nekakav sve jai, divlji strah, osjeanje bezizglednosti i bezizlaznosti, pri emu mu nije bilo jasno
odnosi li se to na vanjski svijet ili na njegovu osobnu opstojnost. U predvorju je opazio velike koliine
prtljage spremljene za odlazak, pa je priupitao vratara tko to odlazi. Vratar mu je u odgovoru naveo samo
poljsko plemiko prezime, kao to je i oekivao. Primio je tu vijest a da mu se nisu promijenile oronule crte
lica, tek je malko podigao glavu kao to inimo kad usput primamo na znanje neto to nas i ne zanima. Ipak
ga jo priupita: - A kad odlaze?
- ovjek mu odgovori: - Poslije ruka. - On klimne glavom i poe na more.
Tu ga doeka sumoran prizor. Na irokoj, ravnoj povrini vode to je dijelila plau od prvog izduenog
spruda povlaili su se kovrasti jeurci. Nekakav jesenski, preivjeli ugoaj vladao je sad na ovom nekad
tako ivom i arenom mjestu za razonodu, na kojem pijesak nije vie bio onako ist. Fotografski aparat,
naoko naputen, stajao je na tronocu uz samo more, a crno platno rasprostrto na njemu vijorilo se i lepralo
na prohladnom vjetru.
Tadzio se sa tri-etiri prijatelja koji su mu jo bili preostali kretao po desnoj strani, pred kuicom svoje
obitelji, i Aschenbach ga je jo jednom promatrao odmarajui se na svojoj lealjci, s pokrivaem na koljenima,
negdje na sredini izmeu mora i niza kuica na plai. Reklo bi se da igra, koju vie nitko nije nadzirao jer su
ene zacijelo bile zaokupljene spremanjem za put, nema vie pravila pa se izrodila. Onaj stasiti djeak, u
odijelu s pojasom, crne, napomaene kose, koga su zvali "Jau", bio je obnevidio od pijeska koji su mu bacili
u oi, pa je navalio da se s Tadziom hrve, a taj je dvoboj uskoro zavrio padom slabijeg ljepotana. Ali kao da
se u asu rastanka pokornost podreenog partnera iznenada pretvorila u okrutnu grubost pa se elio osvetiti
za dugo robovanje, pobjednik jo nije htio ostaviti pobijeenoga na miru nego mu je, kleei mu na leima,
tako uporno i dugo gurao glavu u pijesak te se inilo da e se Tadzio, ionako usopljen od borbe, na kraju jo i
uguiti. Grevito se nastojei osloboditi tereta na leima, na mahove je odustajao od otpora i jo se samo
povremeno trzao. Prestravljen, Aschenbach ve htjede skoiti na noge da mu pritekne u pomo kad nasilnik
napokon oslobodi rtvu. Blijed kao krpa, Tadzio se pripodigne, sjedne i nalakti se. Ostao je tako nekoliko
minuta nepomino sjediti, razbaruene kose i sve tamnijih oiju. Napokon ustane i polako poe. Dozivali su
ga, najprije bodro a onda uplaeno i umolno, ali ih on nije uo. Onaj crnomanjasti, koji se zacijelo bio ubrzo
pokajao zbog svoga izgreda, sustigao ga je i pokuao udobrovoljiti. Ali Tadzio ga odbije pokretom ramena i
produi dalje ukoso prema vodi. Bio je bos, u onom svom prugastom platnenom odijelu sa crvenom vrpcom
oko vrata.

Zastao je oborene glave na rubu vode crtajui vrhom stopala figure na vlanom pijesku, a onda je zaao u
pliak koji mu ni na najdubljem mjestu nije dosezao do koljena, nehajno i polako proao kroz pliak i doao
do pjeanog spruda. Tu je zastao na trenutak, licem okrenut puini, a onda polagano poao dugim i uskim
pojasom golog tla. Od obale odvojen irokom vodom, od drugova odvojen ponosnim hirom, hodao je tako,
posve izdvojena i nevezana pojava, kosa mu leprala tamo daleko na moru, na vjetru, pred maglovitim
beskrajem. Ponovo je zastao i zagledao se u daljinu. I odjednom, kao da se neeg sjetio, kao na neki poziv,
okrene trup, s rukom na kuku, ljupkim pokretom unatrag i pogleda preko ramena na obalu. Promatra je
pak sjedio isto onako kao i onda kad su se te sutonski sive oi osvmule s praga i prvi put se susrele s
njegovima. Naslonjen glavom na naslon lealjke, polagano je pratio kretanje one figure u daljini; napokon je
podigao glavu kao da mu uzvraa pogledom, i glava mu klone na prsa tako te su mu oi gledale odozdo dok
mu na mlohavu licu bijae duboko zadubljen izraz, kao da vrsto spava. A zapravo se inilo da mu se onaj
blijedi i ljupki psihagog 1 tamo vani smijei i namiguje mu; kao da mu, skinuvi ruku s kuka, pokazuje da
pred njim lebdi neto neizmjerno puno obeanja. I kao toliko puta prije toga, htjede poi za njim.
Prolo je vie minuta dok ljudi nisu pohrlili pomoi ovjeku koji je na lealjci klonuo u stranu. Odnijeli su ga
u njegovu sobu. Jo je istoga dana potreseni svijet smjerno primio vijest o njegovoj smrti.
1912.

1 Zaziva duhova (gr.).