2.

BIBLIJA, CRKVA I KNJIEVNOST

2.1. BIBLIJA I CRKVA

2.1.1. Teorije recepcije i itanje Biblije
Osoba koja eli studirati Bibliju mora podosta znati o tome kako knjigu
shvaaju kranske crkve koje ju dre svetom. Takav student naravno ne
mora

prihvatiti

nita

od

onoga

to

Knjizi

misli

Rimokatolika,

Anglokatolika, Ruska pravoslavna crkva ili bilo koja reformirana evangelika

zajednica. Meutim, kako bi prouavatelj uvjerljivije hvalio, nijekao ili
jednostavno promiljao stavove uglednih ustanova, mora poznavati tvrdnje o
kojima namjerava raspravljati.
Odnos knjievnih djela i njihovih kritiko-interpretacijskih prikaza u ovome je
slian odnosu Biblije i razliitih teologija. Nitko ne moe biti prisiljen da
tumaenja Lyndall Gordon ili Helen Williams o T.S. Eliotu prihvati kao
potpunu istinu ali onaj tko njihove interpretacije eli negirati, mora ih
poznavati isto tako dobro kao i onaj tko ih misli prihvatiti.
Zbog ogranienih mogunosti, pisac ovih redaka moe neto podrobnije
govoriti samo o rimokatolikom stavu prema Knjizi. Vanije je ipak to da
namjera teksta nikako nije promidba vjere ili odreene vjeroispovijesti.
itatelj e sam zakljuiti s ime se slae, to e mu kao buduemu
strunjaku za knjievnost ili jednostavno zainteresiranoj osobi trebati te to
misli napadati ili hvaliti.
Pojam itateljske zajednice prihvaen je unutar sustava knjievnih teorija
to se nazivaju reader response theories, dakle u irem smislu teorije
recepcije.1 Rije je o sustavima upravljenim itatelju. Pojam itateljske
zajednice posebno tumai Stanley Fish u knjizi Is There a Text in This
Class? Ima li u teksta u ovoj predavaonici? Pojmovi anra, autora, razdoblja
i teksta po Fishu su uspostavljeni u itateljskim, odnosno interpretativnim
zajednicama vie nego u pojedinim tumaima ili interpretatorima. Ustvari
nema pravoga tumaa bez neke itateljske ili interpretativne zajednice.
Odgovor na upit iz naslova Fishove knjige bio bi s jedne strane negativan,
jer, po tome teoretiaru, smisao teksta nije zauvijek isti i nije nepromjenjiv. S
1

Usp. Biti: 404; Cuddon: 733

54

druge strane, odgovor bi bio i pozitivan jer odreena zajednica koja ita ipak
uspostavlja smisao teksta i time sam tekst u predavaonici, ili u nekom
drugom obliku meusobnoga suobraaja. Tonije, zajednica verificira
znaenje teksta.2
Primijenimo li prikazanu teoriju na odnos crkve i Biblije, valjalo bi rei da
crkva smisao teksta ne uspostavlja, ona za njim stalno traga. Tako eli
shvatiti smisao koji je sam Bog u tekst unio, naravno po stavovima crkve.
Ovime smo se od Fisha istina prilino udaljili, jer on inzistira na tome da
smisao uspostavlja itateljska zajednica. No, crkva bi zacijelo rekla da je Bog
na njezinu elu, te da ju vodi i nadahnjuje u ispravnu tumaenju.
itatelj Biblije u XXI. stoljeu mora biti svjestan da e pripasti odreenoj
itateljskoj zajednici, da e ga stav prema problemima koje knjiga otvara
recimo prema tomu to je povijesna istina, a to istina izreena metaforom
svrstati u odreenu zajednicu. Mogue su individualne i posebne mijene,
iako je esto rije o manjim ili veim utjecajima druge itateljske zajednice.
Kranske crkve ili, ire, kranski svijet, u smislu itanja Biblije, u nekim je
aspektima slian onomu to Fish zove itateljskom zajednicom. U uem
smislu zajednicu ine vjernici, ali mogu joj pripadati i oni koji ne vjeruju, ali
prihvaaju kransku kulturu. Pripada li itatelj drugoj itateljskoj zajednici,
recimo agnostikoj ili ateistikoj, mora takoer biti svjestan da e ta
pripadnost usmjeravati, ako ne i odreivati njegovo itanje Biblije.
injenica da netko ne ide na posao na dan kad se slavi Kristovo roenje
odreuje nain kojim e itati o tome dogaaju u Bibliji. Podatak po kojem su
u povijesti postojale i vladale itateljske zajednice koje su nareivale ii na
posao upravo na taj dan, i to u zemljama s veinom koja se na taj dan htjela
odmarati ili slaviti, takoer je dobro poznata. Mislim rei da su u mojoj
mladosti komunisti nareivali obavljati sve poslove na Boi.
Pruit u itatelju ove knjige kljune stavove Rimokatolike crkve o Bibliji,
kako bi ih lake razumio, a onda e sam odabrati svoje daljnje postupke.
Nema teksta koji na neki nain nije posredovan dvjema okolnostima: prva su

Usp. Fish: 11 ( Thus the act of recognizing literature is not constrained by something in the text,
nor does it issue from an independent and arbitrary will; rather it proceeds from an collective decision
as to what will count as literature, a decision that will be in force only so long as a comunity of
readers or believers continue to abide by it. ) Usp. i 302 322.

55

okolnost uvjeti u kojima je tekst objavljen, a druga su okolnost stavovi

monih tumaa prema tomu tekstu.
Pripovijest koju je Tolkien mogao napisati i izravno odnijeti svojoj buduoj
supruzi, s izriitom namjerom da ju ne ita nitko drugi do nje, takoer je
posredovana okolnostima. Posredovana je uvjetom osobne ljubavi meu
autorom i recipijenticom, injenicom da ju on namjerava uskoro zaprositi,
zatim povijesnim okolnostima borbi u prvom svjetskom ratu, u koje se autor
mora vratiti. Sve navedene okolnosti ve ine odreenu interpretaciju.
Nobelom ovjenani Goldingov Gospodar muha pojavio se kao i svaka druga
knjiga, ali tek nakon to je djelo niz nakladnika odbilo. Podatak koji kae da
se tekst nije pojavio kao ciklostilom3 tiskan i onda potajno rairen uradak,
stvorila je kontekst. Student koji ovaj roman ita na hrvatskom jeziku sa
svijeu da je rije o jednoj od najraspravljanijih knjiga na amerikim
sveuilitima u drugoj polovici XX. stoljea, te da ona neto govori o
kranskoj tradiciji koju su njegovi pretci s mukom za njega obranili, takoer
ima ve pred sobom vrlo jasnu interpretaciju.
Jesenjinova pjesma Dovienja dragi, uvjetovana je ve time to je
napisana krvlju na zidu hotela i to autor nakon toga nije napisao nita, nego
je poinio samoubojstvo.
Druga je razina, ili druga okolnost, kritika koja pie o svim
spomenutim djelima, i uz to ih nagrauje ili ih jednostavno ignorira u svakom
smislu te tako opet djeluje na svijest itatelja. Ideologija biva ovdje
naglaeno vanom, katkad na tetu djela, katkad uzdiui i njegove
nevrijedne dijelove.
Biblija takoer dolazi s interpretacijom, znai posredovana je, samo
to je to u njezinu sluaju jae naglaeno nego u knjiga koje su samo
umjetnost. Nije rije tek o tom da su knjigu komentirali mnogi: od Jeronima
koji ju je preveo na latinski do Freedmana koji je u XX. stoljeu istraivao
arheologiju zemlje gdje je pisana. Rije je puno vie o tom da se na nju
pozivaju i brane ju mone ustanove, te da ju s druge strane napadaju
takoer mone ustanove i uhodana promidbena industrija. Rije je konano
o tome da se zbog osoba iz Biblije vodio vie nego jedan rat, da je ona
3

Naprava koja je bila u uporabi prije izuma stroja za kopiranje i omoguavala je da se tekst na papiru
na odreeni nain umnoi.

56

nadahnula vie nego jedan mir, da su se zbog nje razarale i gradile drave i
cijele kulture. Zaboraviti takve okolnosti znai svjesno smanjivati mogunost
pravilna itanja.

2.1.2. Otvorena i zatvorena djela

Zato su potrebni katekizmi i sline knjige? Zato je nuno dalje tumaiti
Bibliju, kad je ona sama po sebi vrijedna i u njoj je mogue nai odgovore na
sve nedae?
Odgovorit emo na ovaj upit najprije zaobilazno, opet pomou jedne od
knjievnih teorija u XX. stoljeu. Umberto Eco u knjizi Opera aperta,
Otvoreno djelo, ui da imamo otvorena i zatvorena djela. Zatvorena djela
unaprijed odreuju itateljev odgovor na svoje tvrdnje, opise i stavove.
Detektivske pripovijetke i romani Agathe Christi jesu uglavnom upravo takva
zatvorena djela. Zloin jest ili nije poinila odreena osoba. Vjerojatno bi
najzatvoreniji tekst bila uputa za pripravak odreenoga lijeka: itatelj se
mora pozorno drati svih uputa do posljednje vrste sastojka i svakoga grama
mjere. Neto manje zatvorena djela bili bi recepti za jelo.
Suprotno tomu, otvorena djela kao da trae suradnju itatelja i mogu se
shvaati, i interpretirati, na razliite naine.4 Primjer bi bila Eliotova Pusta
zemlja, gdje nije jednostavno dati odgovor ni na upit o tome zavrava li djelo
naznakom nade ili ironijom; nije lako rei ni to jaaju li kranski simboli u
poemi ili oni slabe. Tek iz usporedbe prvotnih i kasnijih pjesnikovih
napomena, ako se one shvate kao sastavni dio teksta, biva jasnijim
naglasak na kranstvu u posljednjim napomenama.
Biblija je u nizu svojih simbola i njihova rasporeda vrlo otvoreno djelo.
Poglavito je otvorena ako u njoj traimo izravne upute za to kako postupati u
skladu s njezinim mislima u svakodnevnom ivotu, i to dugo nakon vremena
nastanka biblijskih tekstova. Biblijski su simboli viesmisleni, a iskazi esto

Usp. Eco: 4; A work of art, therefore, is a complete and closed form in its uniqueness as a
balanced organic whole, while at the same time constituting an open product on account of its
susceptibility to countless different interpretations which do not impinge on its unadulterable
specificity. Hence, every reception of a work of art is both an interpretation and a performance of it,
because in every reception the work takes on a fresh perspective for itself.
Nonetheless it is obvious that works like those of Berio and Stockhausen are open in a far more
tangible sense. In primitive terms we can say that they are quite literally unfinished: the author
seems to hand them on to the performer more or less like the components of a construction kit.

57

tumaivi na razliite naine. Nadalje, moglo bi se uiniti da su tvrdnje iz

raznih knjiga meusobno vrlo suprotstavljene. Evo nekih primjera.
Krist se dragovoljno predao na muku i smrt. Znai li to da politiki i
vojni voe, koji ele slijediti Krista, moraju sebe i svoj narod predati
dragovoljno na milost i nemilost napadaima? Ili moraju rtvovati sebe i
svoje vojnike u borbi za dobrobit ostaloga dijela svojega naroda?
Krist je kazao da onomu tko te udari po jednom obrazu, mora dati i
drugi obraz kako bi te udario. Znai li to da onaj tko je lano optuen i ele
mu nepravedno oteti djedovinu mora prepustiti zlomu tuitelju i ono to taj ne
trai?
Krist je rekao u evanelju po Luki da onaj koji dotad nije imao maa
mora nabaviti to oruje. to ovdje znai rije ma? Je li to samo preneseno
znaenje koje zapravo govori o duhovnoj ljubavi i strpljivosti, pa i o
teolokom i biblijskom znanju? Ili kranin, a onda i drava s kranskom
veinom stanovnitva, imaju pravo na stvarno oruje i pravu oruanu borbu?
Navedeni i idui primjeri pokazuju potrebe dodatnih tumaenja biblijskih
tekstova.

2.1.3. Nasilje u Starom zavjetu: istaknuta mjesta

Ve je naglaeno da je Biblija posebno ranjiva kad se pojedini dijelovi trgaju
iz cjeline koju je stvorila. U Bibliji ima u tome smislu doista pogibeljnih
mjesta: ona kao da se suprotstavljaju opoj poruci ljubavi i nade koja na
tolikim stranicama u Svetom pismu prelazi granice stalia, roda, nacije
vremena i, konano, same smrti. Navest emo teka mjesta jedno po jedno,
a onda iznijeti i neke naine kojima su se prikazani dogaaji dosad tumaili.
a) Nakon to se kralj Sidkija bio pobunio, Babilonci su osvojili i unitili
Jeruzalem, kraljeve sinove u Ribli pred njegovim oima pogubili, njega
oslijepili, a stanovnitvo godine 587. odveli u progonstvo. Na kraju Psalma
137. govori se o tome da je blaen onaj tko uzme babilonsko dijete i smrska
ga o zid.
b) Knjiga Brojeva na poetku 31. poglavlja navodi da je JHVH rekao Mojsiju:
Iskali osvetu Izraelaca na Midjancima, a poslije toga pridruit e se svojim
58

pretcima. Nakon toga su Izraelci poubijali mukarce, a ene odveli u ropstvo.

Mojsije se uskoro razljutio i traio da poubijaju i sve ene koje su poznale
mukarca te svu muku djecu. ene koje nisu poznale mukarca, kae
Mojsije, ostavite za se (Br 31,18).

c) Ponovljeni zakon donosi u 20. poglavlju uputu o ratu. Pri borbi s udaljenim
gradovima, treba im najprije ponuditi mir. Ako ne pristanu, nakon borbe valja
sve mukarce pobiti, a ene, djecu i stoku treba uzeti i u njima uivati, jer je
to plijen koji je dao Jahve (Pnz 20,14). Meutim, u ratu protiv kanaanskih
naroda Hetita, Amorejaca, Kanaanaca i Periana, Hivijaca i Jebusejaca
valja sve unititi i predati svetomu heremu 5 (Pnz 20,17). Knjiga tvrdi da tako
zapovijeda JHVH.
d) ini se da je zapovijed provedena i pri osvajanju Jerihona, to je opisano
u Knjizi o Joui. Grad je bio osvojen nakon to su stari Izraelci sedmoga
dana sedam puta obilazili oko njega nosei Koveg saveza i trubili u bojne
trublje od ovnujskih rogova. Zidine su tada pale, i taj dio pripovijesti poznaju
mnogi, a dio to slijedi manje je tumaen: nakon pada uslijedio je pokolj (Jo
6,21). Izvjea nalazimo i u opisu zauzea grada Aja, pa onda u 10,28 i
10,35. Tako je i u Ezekielu 9,6.
2.1.4. Mogunosti tumaenja nasilja
Glede iznesenih primjera dobro je prije svega pogledati Tumaenje Biblije u
Crkvi. Tekst govori da se Biblija ne smije tumaiti tako da potie rasizam,
antisemitizam ili seksizam.6
Spis moemo tumaiti ako za njega znamo i ako ga poteno prouavamo, a
ne ako o njemu stalno utimo i pravimo se da ga nema.
Maimonides, ugledni rabin roen 1135., dri da prije navedena zapovijed
nije apsolutna te da je i Joua u svojim borbama dao tri mogunosti
graanima: bjeati, ivjeti s Izraelcima i boriti se.7

Jedno od znaenja rijei je unitenje, za podrobnosti usp. Lilley 171 173.

Skupina pisaca, T: 137
7
Usp. Drazin: 77 83 ; veina navoda od ovoga mjesta do poglavlja to je katekizam nalaziva je i na
http://en.wikipedia.org/wiki/Herem; war or property (uvid 15. sijenja 2012.) Navode iz Drazina,
6

59

Kranski tuma John Yoder (roen 1927.) kae da je propis o ubojstvu i

plijenu bio poseban u to vrijeme jer je sprjeavao pljaku, pa je vodio prema
nenasilju.8
Carl Ehrlich, suvremeni profesor hebrejske Biblije sa sveuilita u Yorku, dri
da je veina idovskih komentatora utei prelazila preko navedenih mjesta
iz Joue.9 Suvremeni se istraivai uglavnom slau oko toga da su prikazi iz
ove knjige pripovijesti nastale u deuteronomistikoj koli, no, Ehrlich misli da
valja ispitati kako se idovska zajednica odnosila prema njima.10
Budui da je Kristova preegzistencija dobro posvjedoena u Bibliji (1 Kor
8,6; Kol 1,16; Iv 1,1), kranski teolozi i uope pisci takoer mogu promiljati
tumaene okolnosti iz Staroga zavjeta.
Utjecajni rabin lomo Aviner, roen 1943., misli da su, s humanistikoga
stajalita, osvajai bili u krivu kad su uzeli zemlju Kanaancima. No, kae, ima
samo jedna dopuna: Boja nam je zapovijed naredila biti narodom zemlje
Izraela / of the Land of Israel/. 11
Lustick ispituje i reenicu iz Estere 8,11 koja doputa unititi, ubiti i zatrti
svaku vojsku narodnu ili pokrajinsku koja bi ih napala, ne tedei ni djecu ni
ene.12
Za ukupnu procjenu mjesta korisno je znati da je ovdje takoer rije o
pripovijesti koja nije povijesno potvrena, te da se idovski narod u fabuli
brani od onih koji ih ele zatrti. No, i naracija bez povijesne utemeljenosti u
utjecajnoj knjizi biva pogibeljnom u primjeni poruka na konkretan ivot.
Biolog s Oxforda Richard Dawkins, koji se deklarira ateistom, dri da su prije
spomenute zapovijedi nemoralne.13 Niz znanstvenika dri da je osvajanje
Kanaana bilo genocidno.14

Ehrlicha, Lusticka, Dawkinsa, Pitkanena i Lilleya naknadno sam provjerio iz samih knjiga i ovdje
donio prema tim izvorima.
8
Yoder: 115 116
9
Ehrlich: 118. (Among Jewish commentators the disturbing nature of Joshua has for the most
part been passed over in silence). Supruga profesora Ehrlicha, rabbi Michal Shekel, izvrna je
ravnateljica rabinske udruge grada Toronta.
10
Ehrlich: 117
11
Lustick: 76 navodi lomu Avinera: Messianic Realism 115 116; ugledni rabin ustvari rabi rije
catch, kvaka, na mjestu gdje smo u prijevodu stavili dopuna.
12
Usp. Lustick: X
13
Dawkins: 281. Dawkinsova knjiga Iluzija o Bogu prevedena je i na hrvatski, a korisno ju je
poznavati vjernicima, agnosticima i ateistima. Tekst u jednom dijelu govori o problematici kojom se
bavi ovo poglavlje. Knjiga je pisana esejistikim stilom, a sadri poviene i podrugljive tonove.
Naravno da svaki autor u svjetonazoru koji je izabrao vidi najvei udio dobra. Nevolja biva u tome

60

Pekka Pitkanen, sa Sveuilita Gloucestershire, govori o demonizaciji

drugoga prije samoga nasilja, te kae da se biblijski materijal ne smije rabiti
da bi se postupci opetovali.15 Esej takoer vidi nevolje oko povijesnih
injenica i naracije o njima, naime bi i sama naracija mogla posluiti kao
dopusnica za nasilje.16 Tekst takoer napominje da nema neinterpretiranih
injenica.17
Naravno, sva prikazana tumaenje ograniuju se upravo i iskljuivo
na ovdje izdvojena mjesta. Sa stajalita cjeline biblijske poruke, potrebno je
uputiti na razvoj stavova, i brojna mjesta koja utemeljuju ovjekove moralne
djelatnosti u Bibliji.18 Izraze tolerancije sreemo ih u i u Ponovljenom zakonu
(33,3), Levitskom zakoniku (19,33), Izaiji (56,6), Ruti i na nizu mjesta u
Novom zavjetu. No, ipak na tim su mjestima i surjeja posve drugaija.
Treba vidjeti to se moe uiniti u prije navedenim situacijama.
Pokuaji tumaenja koji slijede donose razliite stavove. Meu njima e biti i
onih koje ne prihvaaju kranske crkve ili druge vjerske zajednice, te onih
koje ne bi prihvatili ateisti. Promiljanja emo takoer navesti bez komentara
o tome koliko su ona logiki odriva. Neka od njih bivaju korak na putu koji bi
opravdao mnotvene zloine u blioj i daljnjoj povijesti, to je s etikoga
stajalita nedopustivo. Brojevne oznake sa zagradom ne prate slovne
oznake iz prethodnoga lanka, nego nastoje protumaiti stav prema svim
mjestima.

to se nerijetko za sve zlo okrivljuje drugi, dok se nai nastoje nekako opravdati. Tako i
Dawkinsonova tvrdnja po kojoj pojedini ateisti mogu initi zla djela, ali oni ne ine zla djela u ime
ateizma (Dawkins 2007: 253) izgleda tragikomino u svjetlu komunistikih zlodjela.
Zainetersiranima preporuujem knjige Anta Bakovia Batinama do oltara i Hrvatski martirologij. S
Dawkinsom je raspravljao John Lennox, profesor matematike s Oxforda. Preporuljive su njegove
knjige The Bible and Ethics (2011) i Gunning for God: A Critique of the New Atheism (2011).
14
van Wees: 242; slino: Leonard Kravitz: Crime and Punishment in Jewish Law (1999., str. 31);
Shaul Magid: Subverting Scriptures: Critical Reflections on the Use of the Bible (str.234) ; Robert
Cohn: The Other in Jewish Thought and History: constructions of Jewish Culture and Identity (1994,
str. 76 77).
15
Pitkanen: 280 281.
16
Usp. Pitkanen: 281
17
Usp. Pitkanen: 292
18
Usp. Skupina pisaca, Papinska biblijska komisija: Biblija i moral, Biblijski korijeni kranskog
djelovanja (podatci su u popisu literature).

61

1) Peta zapovijed Ne ubij dana je za ljude, a ne za Boga. JHVH je Bog i

vrhovni Gospodar, on ivot daruje i ima ga pravo uzeti. Sve to kae i uini
je ispravno, a bira osobe koje eli da za njega provedu odreene zadatke.
2) Svi Hetiti, Periani i drugi narodi, nazoni na odreenom podruju i u
odreenom dobu, bili su od prvoga do posljednjega posve pokvareni. JHVH
je znao da se ne mogu popraviti i stoga ih je unitio. Mojsije i Joua samo su
sredstva kojima provodi svoju volju. to je bilo s umorenim ljudima nakon
smrti, u ovom asu nije dostupno znanstvenoj spoznaji. Tumaenje je u
osnovi samo dopuna prvomu ovdje iznesenomu stavu.
3) Usprkos tomu to je i prije i nakon ulaska izabranoga naroda u Kanaan
bilo seoba i nasilja, ova je seoba posebna. Nju je naredio sam Bog i izabrani
je narod napravio ono to je morao napraviti. Rije je o novoj dopuni prvomu
pruenomu govoru.

4) Biblija ne govori samo o tome kakvi bi ljudi i njihove zajednice trebali biti,
nego opisuje kakvi oni doista jesu u stvarnosti. U povijesti je bilo velikih
seoba pri kojima su jai i tehniki napredniji narodi osvajali zemlju na kojoj
su do tada ivjeli slabiji narodi. Nasilje se provodilo i nad pripadnicima
manjina u ve oblikovanim dravama. Postupci su znali dovesti do
nestanaka cijelih nacija. Malo je tko izvan toga kruga i mnogi su postupali
poput Mojsijeve i Jouine vojske, ili bi moda bili tako postupali da su imali
snage. Na podlozi suvremenije povijesne zbilje, opisi iz Staroga zavjeta
govore da je ljudski rod napredovao u tehnici ubijanja, a nije napredovao u
etici.
5) Ukljuimo li JHVH u uobiajeni red ljudske prosudbe, njegove

su

zapovijedi neodrive sa stajalita etike i pravne znanosti. Stoga su i

postupci osoba koje su provodile naredbe uvelike izvan moralnih normi. Ni
jedan dananji vojnik ili vojni zapovjednik ne smije tako djelovati.
6) Nasilje su inili i drugi narodi pri svojim seobama, dok su osvajali
kontinente ili njihove manje, a ipak lijepe dijelove. Tako su nasilje provodili i
62

pripadnici idovskoga naroda, pa i drugih naroda u blioj i davnijoj povijesti.

No, nakon to je poinjeno nasilje opisano u Bibliji, netko je jednostavno
izmislio da je JHVH naredio takve postupke, kako bi time opravdao narod.
7) Opisi iz Staroga zavjeta jesu fikcija i predstavljaju metaforian govor,
napad na Jerihon uope se nije dogodio kako je to prikazano.
8) Tono je da je rije o fikciji, no stav pripovjedaa prema dogaajima
posve je stvaran. Pripovjeda je moda dijelom epski odmaknut, no oitije
biva da opravdava nasilje nad enama i djecom, dapae, moglo bi se uiniti
da u njemu uiva. S druge strane, ako pripovjeda koji opisuje nasilje uiva
ili opravdava, to ne smije initi dananji itatelj i ne znai da to ini sredinja
inteligencija koja ivi iza cijele knjige.
9) Rije je o kunji poslunosti Bogu. Pravi vjernik mora dokazati da je voljan
provesti sve to Bog od njega trai. Ipak, nije dokazano da je nakon biblijskih
vremena JHVH traio od neke osobe ili zajednice initi opisane pojedinosti.
10) Prikazana djela doista stavljaju na kunju, ali prije svega itateljevu
dobrotu. Kunja je slina onima kroz koje su morali prolaziti Abraham, Job i
ena Sirofenianka koju je Krist naizgled najprije odbio, a onda nakon
pokazane vjere ipak izlijeio. itatelj ne smije initi onako kako su pogrjeno
inile osobe koje su provodile prije opisana djela. Valja ipak napomenuti da
su pri Abrahamovoj rtvi te u razgovoru sa Sirofeniankom boanske osobe
na kraju iskazale milost upravo tada nazonim ljudima u kunji.
Ren Girard takoer pie o razlikama u prikazu nasilja u Bibliji i mitu. Razlika
je u tome to u mitu doznajemo o smaknuima od poinitelja koji dre da su
poinili ispravnu stvar linujui svoje rtve, dok u Bibliji o tome doznajemo od
samih rtava.19 U svjetlu tumaenih mjesta iz Svetoga pisma, ova
napomena izgleda netonom. Na nizu mjesta Biblija prikazuje nasilje i sa
stajalita nasilnih osoba.

19

Girard, 1999: 392

63

2.1.5. to je katekizam?
Odgovore na neke od opasnih upita iz prijanjih lanaka daju i katekizmi.
Oni su u Ecoovu smislu vrlo zatvorena djela, jer moraju biti konkretni i jasni.
Pisac ovih redaka ne poznaje ni jednu vjersku zajednicu koja nema neku
vrstu zakonika, pisane ili usmene zbirke uputa pojedincu o tome to mu je
initi u odreenoj ivotnoj situaciji. Ustvari nema ni jedne organizirane
skupine osoba od udruga za zatitu uma, preko stranaka do drava i
dravnih saveza koji nemaju takve pisane upute. Oni se mogu zvati
zakonici, pravilnici, ustavi, regule. Dio takvih pravila unutar crkve jesu
tumaenja naina kojima odreena zajednica shvaa Bibliju i na temelju
toga odreuje dunosti ovjeka.
Neke vjerske zajednice svoje katekizme tako i nazivaju te vrlo rado o
njima govore. Druge radije o tome govore tie, a niz zajednica rado istie da
je Biblija sama po sebi dostatna.
Rije katekizam izvedena je iz grkoga kata to znai dolje, i echein
to bi bilo zvuati. Smisao bi se mogao povezati ovako: ulijevati zvuk.
Kateheza je vjerska pouka, a katekizam je temeljna knjiga za tu pouku.
Katekizmi ue vjernike to i kako im je postupati u svakodnevnom
ivotu; oni upuuju vjernika koja su mu prava i dunosti prema drugim
ljudima, Bogu i samoj toj zajednici ili crkvi. Ovdje nam je bitno to to
pouavaju vjernike kako moraju shvaati Bibliju, ako ele doista pripadati
odreenoj vjerskoj zajednici.
Kranski katekizmi izvode svoje misli i upute iz Biblije. Katekizmi
meutim, kako je reeno, ue i o samoj Bibliji, izdvajaju ono to je bitno za
odreenu vjersku zajednicu i na temelju toga ureuju ivot vjernika. Opet u
kazati kako nitko ne smije prisiliti ovjeka da prihvati odreenu vjeru, a to i
sam katekizam katolike crkve naglaava.
Katekizam znai ne daje tek moralne upute, on tumai i Bibliju
odreujui kako valja shvatiti pojedine njezine dijelove. Tumaenja razliitih
vjerskih zajednica razlikuju se, a time se razlikuju i teologije. Evo primjera.
Ima kranskih zajednica koje vrsto vjeruju u uskrsnue na kraju svijeta i
vremena. Ali, ne vjeruju u posebno razvijen zagrobni ivot izmeu smrti
ovjeka i njegova uskrsnua na tom kraju svijeta i vremena, po drugom
Kristovom dolasku. Dua nakon smrti, po ovom tumaenju, boravi u nekoj
64

vrsti duboka sna i eka Boga koji e zaustaviti vrijeme i uskrisiti mrtve. Tada
tek dolazi jedini sud. Kristovu parabolu o siromanom Lazaru koji nakon
smrti boravi u krilu Abrahamovu, i oito mu je dobro, te o bogatau koji se
nakon smrti mui u ognju i ei pakla (Lk 16,19-31) oni koji ne vjeruju u
zagrobni ivot prije sudnjega dana shvatili bi kao preneseno znaenje koje
se ne zbiva doista. Ili bi shvatili da je rije o opisu konanih dogaaja, koji se
zbivaju nakon kraja svijeta i vremena, poslije velikoga suda. Inaice ovoga
nauka govorile bi da dua nije besmrtna, nego propada s tijelom to ne
znai da ne moe biti uskriena.
Suprotno tomu, katolika bi interpretacija rekla da je reeno mjesto s
Lazarom jasan dokaz zagrobnoga ivota, koji se zbiva nakon smrti i
posebnoga suda za pojedinu duu, a prije velikoga konanoga suda za sve
due koje su po tomu oito besmrtne.
U ovom je obzoru zanimljiv i prijenos mjesta s dobrim razbojnikom iz
Lukina evanelja. Vjerske zajednice koje vjeruju u zagrobni ivot odmah
nakon smrti imaju ovakav tekst Kristovih rijei razbojniku: On mu ree:
Zaista, kaem ti, danas e sa mnom biti u Raju (Lk 23,43).20 No, ima i
Biblija koje ureuju druge vjerske zajednice, pa one to prenose drugaije: A
Isus mu je rekao: Zaista, kaem ti danas, bit e sa mnom u raju. 21 Mjesto
zareza tako bitno odreuje okolnosti. Prema prvoj inaici razbojnik e u danu
Isusova iskaza bit s Isusom u raju. Prema drugoj inaici, Isus govori danas,
ali to ne znai da e razbojnik biti istoga dana s njim u raju.
Nemaju pravo oni koji misle da su ovi problemi daleko od knjievnosti.
Hamlet u svom monologu iz III. ina govori o smrti kao spavanju, ali navodi i
to da u tom spavanju koje je smrt mogu doi snovi. Upravo zbog njih ovjek
ne e poiniti samoubojstvo i radije trpi zla koja poznaje u ovome svijetu,
nego ona o kojima ne zna nita podrobnije. Dava li time Hamlet za pravo
katolikim teolozima, koji tumae da ima puno mogunosti, i dobrih i loih, za
ienje due nakon smrti, a prije velikoga suda? Ili bi ovo mjesto davalo za
pravo protestantskim teolozima koji su govorili da nema istilita, a ono se

20
21

Usp. Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 1983.

Usp. Biblija, Prijevod Novi svijet, Watchtower Bible and Tract Society of New York, Inc. Brookly
New York U.S.A., tiskano 2011.

65

imenom doista i ne navodi u Bibliji? Zbog tih se upita u Shakespeareovo

vrijeme gubio ivot.
elimo li prenijeti reeno na plan knjievne teorija u XX. stoljeu
dolazimo i do novoga historizma, koji se posebno zanima za nazonost
utjecaja teksta u iroj kulturi, ili za prisutnosti knjievnoga teksta u svijetu22.
Vratimo se samoj Bibliji i odnosu raznih teologija prema njezinim
mislima. Kad biste katolike pitali ima li smisla molitva za mrtve, rekli bi da
ima, este su i mise za dobro pokojnih. Uenje za katolike ima potvrdu u
Drugoj knjizi Makabejskoj gdje se prinosi rtva za mrtve (12,42-45). Pitate li
katolike ima li pomoi s neba od strane pravednih svetaca koji su tijelom
umrli, rei e da ima. Potvrdu za to nalaze takoer u Drugoj knjizi
Makabejskoj, gdje se prorok Jeremija, odavno pokojni, moli za narod i za
Sveti grad, konano prua Judi i sveti ma. (15,12-16). Reeno se, istina,
zbiva u snu, to uslonjava tumaenja, koje nadalje moe umnoiti iskaz da
je san vjerodostojan. Mnoge e zajednice koje svoju teologiju temelje na
Bibliji, meutim, rei da Makabejskih knjiga uope nema u njihovoj Bibliji.
Tako vidimo da je skup pravila odreene vjernike zajednice najizravnije
povezan sa znaenjem Biblije. Nekih knjiga u pojedinim vrstama Biblija,
odlukom odreenih tijela, uope nema, a neke su tamo nazone. Upit o
tome je li prije bila djelatna odreena teologija, a onda odluka o nazonosti
knjige, ili je bilo obratno, prjelazi okvire ove rasprave.
Najvei dio Biblije ipak je zajedniki svim kranima. Razlike unutar
pojedinih knjiga koje imaju sve zajednice nisu velike. Ali se tumaenja i tih
knjiga, vidjeli smo na primjeru bogataa i Lazara, pa i dobra razbojnika i
Krista, ipak mogu razlikovati.
Moda je korisno ovdje uputiti na knjige koje su povezane s Biblijom
koju tumae, no nisu katekizmi. Rije je o biblijskim teologijama, koje
objanjavaju biblijske osobe, dogaaje, djelatnosti, rijei i pojmove te
iskljuivo iz toga izvode teologije. Poznat je tako Rjenik biblijske teologije, o
kojem podatke moete nai u popisu literature. itatelju je ipak korisno znati
kojoj vjernikoj zajednici pisac takve knjige pripada.

22

porer: 65

66

2.1.6. Osnovni podatci o izabranim katekizmima

Aurelije Augustin (354. 430.) pisao je ovako: Ja ne bih vjerovao Evanelju
kad me ne bi na to poticao autoritet Katolike Crkve.23 Iskaz pokazuje koliki
je bio autoritet katolike crkve glede suda o razliitim tumaenjima Biblije.
Nikakva pojedinana objava glede Biblije, koja bi konano tumaila
odreene rijei, nema valjanosti ako ju za to odreena tijela Crkve ne
potvrde jasno u katolikom svijetu. Stav katolike crkve prema Bibliji
zapisan je u Katekizmu katolike crkve. Katekizam propisuje i koje knjige
Svetoga pisma, dakle koji dijelovi Biblije, imaju kanonski status, znai koji su
dijelovi slubeno priznati. 24
Stav katolike crkve prema Bibliji pokazuju dvije misli iz katekizma.
Prva govori o potivanju: Zbog toga je Crkva uvijek potivala Sveta pisma,
kao to tuje samo Tijelo Gospodnje. 25 Ova mi tvrdnja izgleda pretjeranom,
poglavito u katolikom svijetu, gdje je razina upoznatosti s biblijskim
tekstovima u povijesti, a osobito meu obinim vjernicima, bila nia nego u
crkvama reformirane zajednice.
Valja znati da Crkva dri kako je pozvana, dapae je duna, tumaiti
Bibliju. Njezin je autoritet iznad autoriteta bilo koje pojedinane objave glede
rijei iz Biblije. Reeno pojednostavljeno, ni jedan vjernik ne moe tvrditi
kako je dokraja shvatio smisao nekoga dijela Biblije, ili cjelinu, ako to ne
potvrde za to zaduena tijela crkve, konkretno bi to bila Kongregacija za
nauk vjere.
Augustinov iskaz koji smo naveli, iz Contra Epistulam Manichei quam
vocant fundamenti, jedan je od temelja za iskaz Drugoga vatikanskoga
sabora: Sve naime to je u svezi s tumaenjem Pisma podlijee konano
sudu Crkve, koja vri boansko poslanje u slubi uvanja i tumaenja rijei
Boje.26 Naravno, po istom Drugom vatikanskom koncilu vjera je
dragovoljan in, i nitko ne moe biti prisiljen prihvatiti uenje Rimokatolike
crkve, posebno ne moe biti prisiljen od same crkve. Reeno jednostavnije:
nitko te ne prisiljava igrati nogomet, ali ako si odluio igrati u naoj ligi, igraj

23

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 46

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 47
25
Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 43
26
Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 46
24

67

po pravilima koje mi odreujemo. Pravila su takva da je u katolicizmu

autoritet Crkve iznad autoriteta pojedinane objave.
Oni koji kritiziraju ovakav stav rei e da je onda autoritet Crkve
vaniji i od autoriteta Biblije. Oni koji ga brane rei da je autoritet Crkve
temeljen na Bibliji, te da sve vjerske zajednice imaju neku vrstu katekizma i
odreeno tijelo koje odluuje o tome to je za tu zajednicu valjana
objasnidba odreenoga biblijskoga problema.
U suobraaju s Biblijom uvijek valja primjenjivati poniznost i oprez,
pomno itanje i dogovor. Naravno da je reeno lake rei nego ostvarivati.
Prvi katoliki katekizam slian djelima kakva imamo danas napisao je
nizozemski isusovac Petrus Canisius u XVI. stoljeu. Djelo Summa doctriane
Christianae pojavilo se u Beu 1555., a konana inaica godinu nakon toga
u Koelnu. Djelo sadri 222 upita, 2000 navoda iz Biblije i jo 200 iz djela
crkvenih otaca.27
Srednji kranski nauk biva katekizam iz kojega je autor ovih redaka
poeo uiti o vjeri. Knjiga je izdana godine 1972., pisana je veim dijelom
takoer u obliku upita i odgovora. Inae, ovaj uzorak preferiraju studenti
poetkom XXI. stoljea kad pripremaju ispite iz vrlo razliitih struka. Djelo je i
danas preporuljivo za svakoga tko eli upoznati osnove katolike vjere.
Augustinova tvrdnja s poetka prethodnoga poglavlja u povijesti
katolike crkve katkada se shvaala, reeno litotom, dosta kruto. Biblija u
srednjem vijeku uope nije bila dostupna svima, veim dijelom zbog
siromatva i nepismenosti. Katolika crkva drala je da je obinim ljudima
dostatno sluati kako Crkva tumai Sveto pismo u crkvi, a nije im potrebno
samo Sveto pismo itati ni posebno prouavati.
Protestanti su, naprotiv, inzistirali na prijevodima Biblije na sve
narodne jezike, poglavito na prijevodima Novoga zavjeta, ime se
upoznatost s Pismom poveala. U Engleskoj je Henry VIII. izdao naredbu da
svaka crkva mora imati primjerak Biblije dostupan svima ne mislim reenim
opravdati one njegove postupke koji se ne sviaju ni kraljevim apologetima.

27

Cathechismus minimus (Kleiner Katechismus) , skraena inaica, izlazi 1556. u Ingolstadtu.

68

Pravoslavne crkve takoer imaju svoje katekizme. Uz ostale, poseban ugled

u pravoslavlju uiva Veliki katekizam pravoslavne, katolike, istone crkve,
znan i kao Katekizam svetoga Filareta. Djelo je objavljeno godine 1830. u
Moskvi. Pravoslavni katekizam u obliku saetih upita i odgovora napisao je i
Constas H. Demetry, sveenik Grke pravoslavne crkve.
Godine 1530. Luther je napisao dui katekizam namijenjen uiteljima i
roditeljima. Izjave nisu zamiljene da bi se uile napamet, nego ih valja
opetovano itati i nad njima promiljati. Lutherov manji katekizam namijenjen
je mlaoj djeci i sadri jednostavne izjave koje tumae upiti i odgovori.
Godine 1647. izdana je u Engleskoj knjiga Westminster Confession of
Faith, koja je bila katekizam za prezbiterijance i druge reformirane kranske
zajednice.
2.1.7. Biblija je viesmislena
Po Katekizmu katolike crkve, iz kojega preuzimam podatke za ovaj dio
knjige, smisao je Biblije viestruk. U ovom smo asu opet samo naizgled
daleko od knjievnosti. Ustvari smo blizu svim knjievnim tekstovima: oni
nerijetko namjerno tee viestrukosti smisla. Podsjetit u na knjigu Williama
Empsona Seven Types of Ambiguity (1930.) koja je utemeljila niz misli to e
ih prihvatiti anglo-amerika Nova kritika. Prije svega je viesmislenost po
ovoj knjizi odrednica kakvoe pjesnitva. Mnogi knjievni tekstovi imaju
izravno i preneseno znaenje od Cesarieva Oblaka do Montaleovih
Limuna. Kako bismo ih bolje shvatili, moramo razumjeti ukupnu kulturu u
vremenu nastanka, nakane samoga autora i itateljstvo kojemu se autor
obraao te, konano, literarne konvencije koje su ga vodile.28
Evo kako se viestrukost smisla pokazuje u uenju katolike crkve o Bibliji:
Doslovni smisao jest znaenje to proizlazi iz rijei Svetog pisma a utvruje
se egzegezom, koja se dri pravila ispravna tumaenja. Svaki smisao
(Svetog pisma) temelji se na doslovnom (Toma Akv., Summa, I 1, 10).

28

Usp. Jasper 23 37 za niz odnosa biblijske hermeneutike i teorije knjievnosti

69

Duhovni smisao. Zahvaljujui jedinstvu Bojega nauma, ne samo tekst

Svetoga pisma, nego i stvarnost i dogaaji, o kojima se govori, mogu biti
znakovi.
Duhovni smisao dalje se dijeli na ove smislove:
1) Alegorijski smisao: Do dubljega shvaanja dogaaja moemo doprijeti
ako prepoznamo znaenje koje imaju u Kristu; tako npr. prelazak
Crvenoga mora znak je Kristove pobjede, a time i krtenja.
2) Moralni smisao: Dogaaji, o kojima Sveto pismo pripovijeda, mogu nas
ponukati da ispravno djelujemo. Opisani su za 'upozorenje nama' (1 Kor
10,11)
3) Anagogiki smisao. Odreene stvarnosti i dogaaje moemo sagledati
u njihovu vjenom znaenju, kojim nas uznose (grki: anagoge) prema
naoj Domovini. Tako je crkva na zemlji znak nebeskog Jeruzalema.
Saeto je viesmislenost izrazio sljedei distih: Littera gesta docet, quid
credas allegoria / Moralis quid agas, quo tendas anagogia.
Slovo ui dogaaje, alegorija to vjerovati, /Moral to initi, anagogija kamo
teiti.29
Najjednostavnije reeno, doslovni smisao govori o povijesnom dogaaju, ili o
dogaaju koji je prikazan kao da se stvarno dogodio. Duhovni alegorijski
smisao govori kako se taj dogaaj moe razumjeti u svjetlu Kristova ivota.
Duhovni moralni smisao ui to je etiki ispravno initi. Duhovni anagogiki
smisao tumai dogaaj u obzoru kraljevstva nebeskoga.
Doslovni smisao idovskoga prijelaza preko Crvenoga mora pod
Mojsijevim vodstvom jest povijesni dogaaj koji se mogao zbiti, ili se stvarno
zbio, u XIII. stoljeu prije Krista. idovi su izali iz Egipta koji je za njih bio
kua ropstva preko mora i pustinje te uli u Kanaan, zemlju meda i mlijeka.
Duhovni alegorijski smisao govori o krtenju Kristovu na Jordanu, ali
jo vie o tome da Krist vodi sve koji u njega vjeruju iz grijeha (Egipat u
doslovnom smislu) putom muka kria (progoni Egipana, more i pustinja) u
spas (Kanaan u doslovnom smislu).

29

Usp. Skupina pisaca, Katekizam: 46.

70

Duhovni moralni smisao ui da se grijeha valja rijeiti iako to

podrazumijeva muke. Duhovni anagogijski smisao govori da e Krist na kraju
svijeta i vremena konano uvesti vjernike u Novi Jeruzalem, grad i zemlju
spasa.
Bilo bi pogrjeno misliti da se doslovni i duhovni smisao uvijek
razlikuju. Kristova smrt i uskrsnue imaju duhovni alegorijski smisao koji je
isti doslovnomu: Krist je povijesno doista umro i doista uskrsnuo, i to svaki
kranin, koji misli prihvatiti vjeru, mora vjerovati. U tom je smislu bitna
napomena iz knjige koju emo uskoro ire prikazati, naime iz Tumaenja
Biblije u Crkvi.
Suprotno suvremenom miljenju ne postoji nuno razlika izmeu ta dva
smisla. Kada se biblijski tekst izravno odnosi na pashalni misterij Krista ili na
novi ivot koji odatle proizlazi, njegov literalni (doslovni, nap. D.S.) smisao
jest duhovni smisao. To je redovito sluaj u Novom zavjetu. Odatle proizlazi
da kranska egzegeza esto govori o duhovnom smislu u svezi sa Starim
zavjetom. 30
Sve reeno odnosi se na kransku i katoliku interpretaciju. idovska
vjera ne vidi u izlasku iz Egipta preko mora i pustinje preobliku Kristova djela
stoga to Krista i ne priznaje za Boga.
Mogunosti koje uvaju starozavjetni tekstovi i njihova otvorenost
razliitim interpretacijama, oznaavana je i kao potencijalnost smisla Staroga
zavjeta: Ova ukorijenjenost Novoga zavjeta u Starom zavjetu temelji se na
potencijalnosti smisla koji je stvarno prisutan u starozavjetnim tekstovima
(...) kao to se kasniji razvoj idovski predaja (Mina, Tosefta, Talmud)
takoer temelji na potencijalnosti smisla istoga Staroga zavjeta.31
Reeno ne znai da novozavjetni tekstovi ne uvaju viesmislenost.
Kristova donja haljina bila je od jednoga komada, neivena, otkana u
komadu odozgor do dolje (Iv 19,23). Haljina je ve za Origena simbolizirala i
cjelinu Kristova uenja, pa nema samo doslovno znaenje. 32

30

Skupina pisaca, T: 96
Popovi: 273
32
Usp. Jasper:24
31

71

Knjiga Tumaenje Biblije u Crkvi, iz koje u esto navoditi i na koju u se

pozivati, spominje i trei smisao, sensus plenior ili puni smisao. Taj se
smisao definira kao najdublje znaenje teksta, koje je Bog naumio, ali koje
ljudski autor nije jasno izrekao. Tako bi kontekst Mateja 1,23 dao puni
smisao prorotvu iz Izaije 7,14 glede djevice koja e zaeti sina. Hebrejsko
almah, to znai mlada djevojka ali ne nuno i djevica, nenamjerno je ali
tono protumaeno i dopunjeno u Septuaginti s parthenos, grkom rijei koja
oznauje upravo djevicu. Tumaenje Biblije u Crkvi meutim upozorava da
bez kontrole i verifikacije crkvenih tijela koritenje pretpostavljenoga punoga
smisla moe dovesti do subjektivnih interpretacija koje su bez vrijednosti.
Iskaz dobro pokazuje katoliki stav prema Bibliji i njezinu tumaenju.
Ipak, kae Tumaenje, puni smisao ima svoj temelj u injenici da je
Duh Sveti glavni autor Biblije, a on moe upravljati ljudskim piscem u izboru
njegovih izriaja na takav nain da ti izriaju govore punu istinu, a da sam
autor ne shvaa svu dubinu onoga to pie.33

2.1.8. Puni smisao i zablude namjere

Misli navedene na kraju prethodnoga poglavlja usporedive su s onima koje
iznose William Kurtz Wimsatt i Monroe Beardsley u svom utjecajnom eseju
Intentional Fallacy Intencionalna zabluda ili Zabluda namjere (1946.). Oni
tvrde da namjere samoga pisca glede smisla koji namjerava unositi u djelo
nisu presudne za interpretaciju knjige. Interpretacija knjievnoga djela nije
spiritistika seansa, koja e prizvati pisca i pitati to je namjeravao rei.
Izaija takoer nije znao, ili nije morao znati, nita o Djevici Mariji i nije
namjeravao na nju aludirati kad je govorio da e mlada djevojka ili djevica
zaeti i roditi i sina ali to nikako ne znai da budui tumai moraju robovati
Izaijinim namjerama ili ne-namjerama. Oni gledaju ustroj i znaenja teksta
to je pred njima.
U kranskom tumaenju Biblije opisani su problemi posebno izraeni
u egzegezi Staroga zavjeta: Izaija nije morao biti svjestan ni toga da e
kranski tumai u njegovim pasusima o sluzi koji trpi biti shvaani kao
navjetaj Kristove muke.

33

Usp. Skupina pisaca T: 99

72

Katolika crkva ui da ipak valja shvatiti nakanu svetih autora, a za to

je potrebno poznavati ondanju kulturu, knjievne vrste i naine izraavanja.
Naravno da se literarno obrazovan itatelj ovdje moe prisjetiti daljnjih
rasprava oko upita intencije, dakle namjere pisca, koje su se vodile u XX.
stoljeu. Anglo-amerika nova kritika usredotoila se na tekst i nije voljela
zadirati u autora, pa ni u njegove namjere. Eliot je govorio da je potena
kritika upravljen prema djelu, a ne prema njegovu autoru. Uz to je pisao da
kritiar ustvari nema pravoga uvida u namjere autora, pa ne moe
procjenjivati ni to je li autor tim svojim namjerama bio vjeran. Stav radikalizira
Jakobson kad izjavljuje da je optuiti pisca za ideje i osjeaje iz njegovih
djela jednako apsurdno kako su bili apsurdni postupci srednjovjekovne
publike kad je tukla glumca koji je glumio Judu. No, ima u ovom stavu i
pretjeranosti, iako je doista teko ralaniti sve poruke umjetnikoga teksta i
naine na koje spis gradi znaenja.
Intencija se vratila kao element u prosudbi djela u spisima E. Hirscha,
a poseban joj je smisao dala Linda Hutcheon koja proiruje znaenje
intencije i tumai ju kao uinak koji nastaje u komunikaciji to ne obuhvaa
samo autora, nego i tekst, itatelja i konano ono to ona zove diskurzivnom
zajednicom, dakle drutvo koje tekst prihvaa i tumai.

34

U naem bi sluaju

to bila Crkva.
Biblijski tekstovi ee bi dali pravo onima koji zastupaju potrebu
ralambe intencija autora stoga to su nerijetko otro podvojeni u tonu. Na
jednoj su strani oite pohvale Bogu, a na drugoj poruge svima koji djeluju
protiv njega. Knjiga o Joni biva primjerom duhovitosti i blagosti u postupku
prema onima koji od Bojih nauma bjee, a Otkrivenje je primjer strahotne
ustrine. S druge strane, upravo Otkrivenje i apokaliptinu literaturu nije lako
tumaiti ako ne znamo kontekst vremena u kojima djela nastaju. Progoni
idovske zajednice za vrijeme grke okupacije urodili su Danielovom
apokalipsom koja mora pobuditi nadu unutar prorokova naroda. Progoni
krana za vrijeme rimskoga cara Domicijana moraju utjeiti ovu zajednicu
dok njezini lanovi stradavaju. Ni prva ni druga okolnost ne znai da je cijelo
znaenje teksta iscrpljeno u tim povijesnim i biografskim okolnostima.

34

Usp. Biti: 146 148; rije o varijaciji Fishovih, ve tumaenih stavova.

73

2.1.9. Tko verificira tumaenje?

Smisao biblijskih rijei, reenica i irih dijelova verificira crkva koja svoj stav
objavljuje u katekizmu, ime se vraamo na prethodna poglavlja. Tonije bi
time bilo govoriti o crkvama i katekizmima, no valja vjerovati da razlike
izmeu kranskih tumaenja i verifikacija ipak nisu tako drastine da se ne
bi dale prevladati.
Po katekizmu katolike crkve Bog je nadahnuo ljudske autore svetih
knjiga, nadalje, te nadahnute knjige nauavaju istinu. Ipak, kranska
vjera nije religija knjige. Kranstvo je religija Boje 'Rijei', ne neke
napisane i nijeme rijei, nego Rijei utjelovljene i ive.35
Navedeno upozorava i na to da rijei Biblije ne valja tumaiti samo u njihovu
doslovnom smislu te da sve to u Bibliji u pojedinom retku pie nije za
katoliku crkvu nuno zakon valja paziti na cjelinu i interpretacije koje su
unutar Crkve bile bitne kroz desetljea. Tako su u evanelju ostale zapisane
Kristove rijei da nikoga na zemlji ne valja nazivati ocem, jer svi imamo
jednoga Oca (Mt 23,9). Unutar katolike crkve ipak se sveenici, biskupi i
konano sam papa nazivaju ocima. Suprotno tomu, upravo je to pojedinost
na kojoj inzistira vei dio reformiranih crkvi, koji ne pristaje da se njihovi
dunosnici nazivaju oinskom oznakom. Naravno da se pritom pozivaju na
evanelje i same Kristove rijei. Tako je nain interpretacije, doslovan ili
prenesen, i u toj pojedinosti bitan.
Na ovom emo mjestu opet uputiti na bitnu slinost u samim procesima
kojim se prihvaa odreeno tumaenje biblijskoga teksta i odreena
interpretacija knjievnoga djela koje nije i sveti tekst. U tumaenju biblijskoga
teksta oito djeluje odnos pojedinoga bibliara i njegove crkve. Unutar
knjievne kritike opet nalazimo slinosti s verifikacijom smisla. Korisno je
naime znati da tumaenja odreenoga knjievnoga teksta koja prua neki
autor ipak mora na ovaj ili onaj nain ovjeriti kritiareva zajednica. Svakomu
tko je objavio znanstveni tekst poznato je da takav spis mora proi najprije
prvo itanje urednika, a onda i dvije anonimne recenzije. U svakom sluaju,
ono

35

to

Fish

naziva

interpretativnom

zajednicom

svakako

biva

Skupina pisaca, Katekizam: 44

74

nezaobilaznim, iako on naglaava da se te zajednice mogu mijenjati. Odnosi

moi i ovdje igraju nemalu ulogu.
Drim da je Martins u pravu kad tvrdi da je ravnovjesje izmeu samoe i
mnotva, naime prosudbe jednoga kritiara i prihvaenosti od strane
odreene zajednice, bitno i za etiku snagu interpretacije. 36
2.1.10. Tumaenje Biblije u Crkvi / Biblija i kristologija : uvodna napomena
Knjigu navedena naslova objavila je Papinska biblijska komisija godine
1993. 37 Djelo je bitno za svakoga tko misli o Bibliji govoriti unutar katolike
kulture, a ovdje nam je zanimljivo i stoga to pokazuje jasnu bliskost
postupaka kojim se tumai svaka knjievnost i postupaka kojim se
objanjava Biblija. Reeno je nov dokaz bliskosti biblijskih i knjievnih
ustroja.

2.1.11. Enciklike o Bibliji iz 1893. i 1943.

Katolika crkva bila je u XX. stoljeu ivo zainteresirana za prouavanja
Biblije koja su poduzimali istraivai to nisu bili od crkve izravno potaknuti,
niti im je primarni interes bio da njihova dostignua budu u skladu s
dogmama. Poticaji su dolazili sa strane upravo knjievnih kritiara, ali i
filozofa.
Razvoj misli u enciklikama papinim dokumentima koji tumae suvremeni
svijet na temelju katolike vjere govori i o mijenama vremena i o nainu
kojim je Crkva na njih reagirala. Uz ovdje navedene enciklike, valja podsjetiti
na dvije okolnosti. Godine 1902. papa Lav XIII. utemeljio je Biblijsku
komisiju. Sedam godina nakon toga, godine 1909., Pio X. osniva i Biblijski
institut.
Enciklika pape Lava XIII. Providentissimus Deus (otprilike: Bog u punoj
providnosti) iz 1893. javila se dok rastu prouavanja koja nisu vodila rauna
o tome da je predmet njihova interesa sveti spis. Liberalizam je bio skrajnje
siguran u sebe, kae sadanji papa Benedikt XVI. o tome vremenu. Znanost
nije drala da se mora prilagoditi svojemu predmetu ni u samom polazitu
istraivanja. Enciklika govori ovako: Svete knjige ne mogu se poistovjetiti s
36
37

Usp. Martins: 210

Vrlo koristan pregled, tumaenje i komentar ovih dokumenata prua Popovi 2004: 313 332

75

uobiajenim spisima, nego, budui da ih je diktirao sam Duh Sveti, i jer imaju
izuzetno vaan sadraj, mnogoime misteriozan i teak, za njihovo
shvaanje i tumaenje trebamo uvijek dolazak istoga Duha Svetoga. 38
Svaki anr ima svoje zakonitosti, pa tako i sveti spis, i pristupati mu na
istovjetan nain kako se pristupa obinomu romanu jest, po ovom stavu,
pogrjeno.
Ova se encklika morala suoiti s injenicom da je znanost otkrila kako je
zemlja starija od pet ili est tisua godina, to su neki mislili da su godine
starosti temeljene na podatcima u Bibliji. Enciklika tono odgovara da
biblijski pisac nije imao namjeru prodrijeti u tajne prirode, to i nije presudno
za spas ovjekove due, nego je rabio vie ili manje figurativan jezik
/figurative language/.
Papa je drao da su neki od onih koji su prepisivali svete tekstove
/copyists/ mogli pogrijetiti u iznosu pojedinosti. Upozorio je da nije
doputeno tvrditi kako su sami sveti pisci bili u krivu. Nadalje, smisao nekoga
dijela moe biti dvojben ili teko tumaiv /ambiguos/. Tada valja uporabiti
hermeneutika znanja da bi se smisao razjasnio. Enciklika je izrijekom
potaknula prouavanja istonih jezika, poglavito semitskih.
Papa je upozorio na metodu koja je sebe nazivala viom kritikom
/higher criticism/ i koja je drala da moe suditi o izvorima, integritetu i
autoritetu biblijskih tekstova samo na temelju unutarnjih naznaka /internal
indications/. Misli se unutarnjih naznaka u samom biblijskom spisu. Papa je
drao da takve naznake mogu biti samo popratni dokazi, te da valja
poznavati ukupne povijesne dokaze za odreeno doba. Reena osuda vie
kritike ipak je znatno usporila prouavanje biblijskih tekstova u katolikom
svijetu.
U praksi je jo Desiderius Erasmus iz Rotterdama (1466. 1536.)
prouavao sam tekst biblijskih spisa.

Njegovo izdanje Novoga zavjeta s

usporednim grkim i latinskim stupcima rabili su prevoditelji na njemaki i

engleski.
Enciklika pape Pija XII. Divino afflante Spiritu (Nadahnuti Duhom
Svetim) iz 1943. nastala je u drugaijim okolnostima. Spis je morao obraniti

38

Skupina pisaca, T: 17; predloio bih u prijevodu iznimno, umjesto izuzetno.

76

katoliku interpretaciju od napadaja koji su se suprotstavljali uporabi

znanosti u egzegezi.39 Enciklika je tako naglasila i potrebu za prouavanjem
knjievnih vrsta, kazujui da katolika egzegeza mora biti uvjerena da taj
dio njezine zadae ne moe biti zanemaren bez ozbiljne tete. Uz
navedenu anrovsku problematiku, spis je naglasio vanost izvornih
biblijskih tekstova, dakle hebrejskih i grkih, i njihova pomna znanstvenoga
prouavanja.

Raymomd

Brown,

koji

je

meu

vodeim

katolikim

strunjacima za novozavjetno i posebno ivanovsko podruje u XX. stoljeu,

nazvao je encikliku Magna Charta biblijskoga napretka dakle temeljnim
dokumentom koji vodi u slobodno znanstveno istraivanje. U predgovoru
knjizi Tumaenje Biblije u Crkvi, Biblija i Kristologija, iz godine 1993., papa
Ivan Pavao II. govori o pristupima Svetomu pismu:
Daleko od dokidanja razlika, Bog ih potuje i njima se koristi (usp. 1 Kor 12,
18.24. 28.) Iako se on izraava ljudskim jezikom, ipak ne daje svakom izrazu
jednooblinu vrijednost, nego koristi njegove mogue nijanse uz krajnju
pregibljivost, prihvaajui pritom i sva ogranienja. To je ono to ini zadau
egzegeze tako sloenom, tako

nunom i tako udesnom.

Nijedan

od

ljudskih vidova jezika ne moe biti zanemaren. Suvremeni pomaci u

lingvistikim, knjievnim i hermeneutikim istraivanjjima naveli su biblijsku
egzegezu da istraivanja knjievnih vrsta pridoda i mnoga druga gledita
(retoriko, narativno, strukturalno); druge humanistike znanosti, kao to je
psihologija, i sociologija, jednako su dale svoj doprinos. 40
2.1.12. Pregled teksta Tumaenje Biblije u Crkvi
I.Poglavlje: Metode i pristupi za interpretaciju.
a) Tumaenje prikazuje razliite oblike interpretacije Biblije te donosi stav
Papinske biblijske komisije o njima. Tako je prikazana povijesno-kritika
metoda s posebnim naglaskom na djelima Richarda Simona i Jeana
Astruca. Poglavlje istie Hermanna Gunkela koji pozornost upravljuje prema
knjievnim vrstama svakoga odlomka i prema njegovoj izvornoj ivotnoj
situaciji. Tumaenje istie injenicu da prije ove metode ni idovska ni
kranska egzegeza nisu imale svijest o konkretnim i razliitim povijesnim
39
40

Usp. Skupina pisaca, T: 10

Skupina pisaca, T: 16

77

okolnostima u kojima je Boja rije bila ukorijenjena. Tekst zatim opisuje i

vrjednuje dosege retorike analize, narativne analize i semiotike, gdje je
ekspliciran i Greimas.
Trea skupina prikazanih metoda odnosi se prije svega na kanonski pristup
koji nastoji interpretirati svaki tekst u svjetlu kanona Pisma, tj. Biblije
prihvaene kao norme vjere zajednice vjernika.41 Naglaeno je i nastojanje
to ga poduzima Brevard S. Child koji eli ispitati konani kanonski oblik
teksta kako ga je prihvatila odreena zajednica. Ova skupina govori i o
pristupu uz pomo idovskih tradicija interpretacije te po povijesnoj
uinkovitosti teksta.
etvrta skupina propituje socioloki, antropoloki i psiholoki pristup. Peta
skupina govori o teologiji osloboenja te o feminizmu u obzoru tumaenja
Biblije.
Zanimljiv je peti dio gdje se tumai fundamentalistiko itanje, koje ima
suvremeni temelj u Amerikom biblijskom kongresu to je odran 1895. u
New Yorku. Fundamentalistiko itanje Biblije inzistira na doslovnom
znaenju. Ono e kazati da je Bog doista stvorio svijet u est dana, tonije
est puta po 24 sata.
Kritika ovoga dijela je bitna, a pozoran e itatelj uoiti kako se katolika
misao razvijala u stavu prema Bibliji, ne izmijenivi potivanje:
Fundamentalizam izbjegava tijesni odnos boanskog i ljudskog u suodnosu
s Bogom. On odbija dopustiti da je nadahnuta Boja Rije bila izreena
ljudskim jezikom i da su tu rije sastavili, po Boanskom nadahnuu, ljudski
pisci ije su sposobnosti i izvori bili ogranieni. Zbog toga razloga,
fundamentalizam tei da postupa s biblijskim tekstom kao da je Bog diktirao
rije po rije. 42
(...)
Fundamentalizam takoer neopravdano inzistira na nepogreivosti detalja u
biblijskim tekstovima, posebno u pogledu povijesnih injenica ili navodnih
znanstvenih istina. Materijal koji od poetka nikada nije imao nikakvih
znanstvenih pretenzija fundamentalizam historizira, jer smatra povijesnim

41
42

Skupina pisaca, T: 57
Skupina pisaca, T: 81

78

sve to je priopeno ili pripovjeeno glagolima u prolom vremenu, bez

nune pozornosti na mogunosti simbolinog ili figurativnog znaenja.
(...)
Glede Evanelja, fundamentalizam ne vodi rauna o razvoju evaneoske
tradicije, nego naivno mijea konani stadij te tradicije (to su evanelisti
zapisali) s poetnim stadijem (rijei i djela povijesnog Isusa). 43
b) Upravit emo sada pozornost na dijelove koji pokazuju koliko se stav
Rimokatolike crkve razvio u dvadesetom stoljeu i koliko valja biti oprezan
pri itanju ovih dokumenata.
Godina 1893.: Svete knjige ne mogu se poistovjetiti s uobiajenim spisima,
nego, budui da ih je diktirao sam Duh Sveti, i jer imaju izuzetno vaan
sadraj, mnogoime misteriozan i teak, za njihovo shvaanje i tumaenje
trebamo uvijek dolazak istoga Duha Svetoga. (Enciklika Providentissimus
Deus: prema T:17).
Godina 1993.:Zbog toga razloga, fundamentalizam tei da postupa s
biblijskim tekstom kao da je Bog diktirao rije po rije.( T: 81)
Surjeja dvaju spisa posve su drugaija, oni imaju drugaije naslovljenike i
uloge, meutim je oito da se teite pomie s Bojega diktata prema
Bojemu nadahnuu. Navedeno govori da se na kraju stoljea ire otvaraju
vrata mogunosti po kojoj je dio biblijskih tekstova alegorina pripovijest koja
ne mora biti povezana s povijesnim dogaajima, ali opet na svoj nain govori
istinu.
II. poglavlje: Hermeneutika pitanja.
Poglavlje govori o pristupu Bibliji Hansa Georga Gadamera i Rudolfa
Bultmanna, koji se temelje i na Heideggeru. Rije je o egzistencijalnoj
interpretaciji novozavjetnih spisa, pa Bultmann govori o predrazumijevanju
i ivotnom odnosu tumaa sa stvarnou o kojoj tekst govori. Gadamer
rabi termin Zugehrigkeit, koji oznauje temeljnu srodnost tumaa i njegova

43

Skupina pisaca, T: 81, 82

79

objekta, dakle teksta iz Biblije. Shvaanje se ostvaruje u spoju razliitih

horizonata teksta i njegova itatelja, to se naziva Horizontverschmelzung,
znai stapanje obzora. Tumaenje priznaje korisnost ovih interpretacija, ali
upozoruje na opasnost od
odreene filozofije

zatvaranja kranske poruke unutar granica

44

Sama povijesna istina ovdje je znatno manje bitna od injenice utjecaja

prikazanoga dogaaja na ivot pojedinca koji se s porukama biblijskoga
teksta sree. Primjer bi mogao govoriti i ovako: nije bitno je li se Pavao
doista obratio uz dramatinu pojavu svjetla i glasa na putu u Damask bitna
je poruka po kojoj svaki progonitelj moe nakon iskrena obraenja postati
dobrim vjernikom, u konanici: ispravnim ovjekom.
Poglavlje Smislovi nadahnutog pisma dopunjuje dva smisla iz Katekizma
katolike crkve, pa donosi i trei puni smisao ili sensus plenior. Problem
sam ve tumaio, ali ga je korisno prikazati opet:
On ima svoj temelj u injenici da Duh Sveti, glavni autor Biblije, moe
upravljati ljudskim piscem u izboru njegovih izriaja na takav nain da oni
izriu istinu, a da sam autor ne shvaa svu dubinu tih izriaja. Ta dublja
istina bit e potpunije otkrivena tijekom vremena, s jedne strane, dodatnim
boanskim ostvarenjima koja bolje oituju znaenje tekstova i, s druge
strane, ukljuivanjem tekstova u kanon Pisma. 45
III. Poglavlje: Posebna obiljeja katolikog tumaenja
Tekst donosi upozorenje: postoji opasnost da se pripie nekim biblijskim
tekstovima znaenje koje oni ne izriu, nego koje je plod kasnijeg razvoja
tradicije. Egzegeta se mora uvati te opasnosti. 46
U uvodu dijela Posebna obiljeja katolikog tumaenja autor posebno istie
odnose izmeu Staroga i Novoga zavjeta.
IV. Poglavlje: Tumaenje Biblije u ivotu crkve
Dio govori o slubenom stavu same Rimokatolike crkve prema nekim
izazovima dananjice:

44

Skupina pisaca, T: 89
Skupina pisaca, T: 99
46
Skupina pisaca, T: 101
45

80

potrebno je izbjei tendenciozna itanja, tj. ona itanja, koja umjesto da

budu pouljiva prema tekstu, ne ine nita drugo nego ga koriste za svoje
ograniene ciljeve. Na ovom je mjestu poticajno istaknuti usporednicu s
interpretacijama umjetnina i knjievnosti posebno. Uvijek je pogrjeno
tumaiti knjievne tekstove prilagouju njihove simbole svojim potrebama,
najee svojim kolama interpretacije ili uope svjetonazorskim sustavima.
Jasno da treba takoer biti osuena svaka aktualizacija koja je usmjerena u
smislu suprotnom evaneoskoj pravdi i ljubavi; na primjer one aktualizacije
koje bi htjele utemeljiti na biblijskim tekstovima rasnu segregaciju,
antisemitizam ili seksizam. 47
Dosadanje izlaganje zahtijeva komentar.
Neka poglavlja Tumaenja ne bi izgubila na vrijednosti da su navedeni autori
djela koja propituju biblijsku egzegezu. Tada itatelj ne bi morao posizati za
drugim izvorima da dozna neto o Robertu Alteru koji je bitan autor
naratolokoga pristupa (The Art of Biblical Narrative). Elizabeth Cady
Stanton mogla je biti spomenuta u surjeju govora o enskom pristupu (The
Woman's Bible, 1974). Na ovom su podruju svakako bitne i Mieke Bal, sa
svojom knjigom Lethal Love (1987.), te Phyllis Trible koja je pisala o Ruti.
Zanimljiva je i knjiga Anne Brown, koja je prevedena na hrvatski: naravno da
su odnosi nezasluene podlonosti odnosno nadreenosti esta tema ovih
pristupa. 48
Odnos semiotike i Biblije ispitivao je Roland Barthes (Structural Analysis
and Byblical Exegesis, 1974). Drim da bi itatelje mogao zanimati i
doprinos Northropa Fryea, kako u Velikom kodu, tako i u Anatomiji kritike
dakle u knjigama koje su nalazile temeljne oblike knjievnosti Zapada
upravo u Bibliji. Tono je da je u ovim knjigama vie rije o primjeni biblijskih
struktura na knjievnost, ali je istina da Fryeevo tumaenje pomae shvatiti
ustroj samih biblijskih tekstova.
Kakvou koja navodi autore i potkrjepljuje tvrdnje brojnim navodima ima dio
knjige naslovljen Biblija i kristologija. Rije je o neizostavnoj literaturi za
svakoga tko prouava Bibliju.

47
48

Skupina pisaca, T: 137

Usp. Brown: 76

81

2.2.BIBLIJA I KNJIEVNOST
2.2.1. Uvod i Fryeevi simboli
Prije svega valja naglasiti kako ni jedan biblijski tekst nije pisan s namjerom
da postane knjievnost u dananjem smislu rijei. S druge strane, pisci
biblijskih tekstova sluili su se knjievnim sredstvima i tehnikama, i tako su
stvorili djela koja, uz ostala, imaju i knjievnih vrijednosti.
Odgovor na upit o tome to je knjievnost a na to ovdje odgovaramo
pomae nam shvatiti u emu je Biblija slina knjievnosti, i naravno u emu
se od nje razlikuje.
U drugom poglavlju svoje Anatomije kritike

49

Frye tumai kakvo sve

znaenje mogu imati pojedine rijei i sintagme u knjievnim djelima. Pritom

valja prije svega iznijeti njegovu definiciju rijei simbol. On pod simbolom ne
podrazumijeva rije prenesena znaenja, nego doslovno svaki element
knjievnoga djela rije, glas, sliku, lik, alegoriju koji se moe izdvojiti kako
bismo ga protumaili. Frye misli da postoji vie vrsta simbola, a sugerira da
svaki od njegovih velikih modusa ipak karakterizira uoljivija uporaba jedne
od tih vrsta simbola.
Kako bi itatelju postao jasnijim ustroj cijele Fryeeve knjige i samoga
poglavlja, pruit u najprije shemu koja se oslanja na uenje o modusima, ali
e oni u skladu s redom autorova tumaenja biti okrenuti naglavake.
Pojedini e simboli i imena faza biti protumaeni poslije, jer shema slui
samo kao orijentir.
IRONIJSKI MODUS

(XX.st., razliiti anrovi )

simbol motiv

(realizam, roman)

simbol znak

(renesansa, tragedije)

simbol slika

junak ima manje moi

od prosjenoga ovjeka

NISKOMIMETSKI M.
junak ima moi
koliko i prosjean ovjek

VISOKOMIMETSKI M.

49

Frye 1979: 85 137 ; idue tumaenje oslanja se na navedeno mjesto.

82

junak ima vie moi

od prosjena ovjeka,
ali ne i od svoje okoline

MODUS ROMANSE

(srednji vijek, legende)

simbol arhetip

MITSKI MODUS

(Biblija,

simbol monada

junak je po podrijetlu,

gr. mitovi)

junak ima vie moi

od obina ovjeka,
ali je ipak ljudsko bie

inteligenciji i moi
osoba nadmona ovjeku

2.2. 2. Motivi
Frye poinje tumaiti simbole kao motive i znakove time to kae da se naa
pozornost dok itamo kree u dvama pravcima. Usredotoimo li se na same
sveze meu rijeima u tekstu, opaamo da pisac, recimo Mann u Toniju
Krgeru, ponavlja rijei zelena kola ili su mu bitni smrt, olovka i vrijeme u
arobnoj gori. Isto tako vidimo da je u Kafkinu Procesu oita povezanost
junakove

nemoi

njegova

neznanja

glede

suda,

pa

njegove

poluanonimnosti; u Kiklopu je bitna sveza rata i Polifema. U Matoevu

sonetu Jesenje vee djeluje ciljana uporaba samoglasnika /o/. U 18.
poglavlju Geneze, u pripovijesti o pohodu trojice gostiju Abrahamu i Sari,
znakovito se opetuje glagol smijati se.
Takve simbole, koji upuuju na poveznice unutar samoga djela, na
centripetalni aspekt teksta, Frye naziva motivima. Naravno da ih ima u svim
modusima, ali se ini da ih autor dri posebno naglaenima u ironijskoj fazi,
iako tu svezu ne istie dosljedno.
Primjeri usredotoenosti na ono unutra u Bibliji jesu i prefiguracije.
Prije smo spomenuli odnos prijelaza Crvenoga mora i ulaska u Kanaan s
Kristovim obeanjem kraljevstva Bojega i vjenoga ivota. Poznata je
prefiguracija Jonina boravka u utrobi velike ribe i Kristova silaska u grob.
83

Joua, koji je Izraelce uveo u obeanu zemlju Kanaan, nosi ime koje je po
osnovnom znaenju isto imenu Isusovu, koji e krane uvesti u kraljevstvo
Boje.
Drugaiji primjer usredotoenosti prema unutra biva i opis smrti
kralja Jehorama, sina Ahabova. Nakon to ga je Jehu ubio, zapovijedio je
dvorjaniku Bidkaru da njego tijelo hitnu na njivu Nabota Jizreelca (2 Kr 9,
25). Naime je Jehoramov otac Ahab na prijevaru i poticaj svoje supruge
Izabele oteo malomu ovjeku Nabotu vinograd i ubio ga (1 Kr 21). Ovo
mjesto moramo poznavati da bismo razumjeli zato Jehu nareuje hitnuti
Jehoramovo tijelo upravo u taj vinograd.
Biblija poznaje i igre rijeima, koje u podrobno tumaiti u dijelu koji
govori o glasovnim figurama. Neka sad bude spomenuta sveza hebrejskoga
glagola smijati se i imena Izak, koja, ako itamo izvornik, djeluje u 18. i 21.
poglavlju Geneze.

2.2.3. Znakovi
Posve su suprotni motivima oni simboli koje Frye naziva znakovima i koji
upuuju prema podruju izvan samoga teksta. Znanstvenik ovako govori:
kad vidimo skupinu crnih znakova na papiru shvatimo da tvore rije maka, a
ti nas znakovi upuuju na sisavca koji je krznat i mijaue, onda nas ta maka
sjea jedne posve konkretne make koja u naoj kui sjedi na fotelji.
Frye kae da najie primjere simbola kao znakova sreemo u
realistikoj i naturalistikoj prozi. Dobar primjer uporabe simbola kao
znakova biva Balzacov opis prizemlja pansiona Gospoe Vauquer. Simboli
tu upuuju prema neemu izvan teksta, prema van, prema odreenu
prostoru i definiranu vremenu. Imamo tono odreeni salon, osvijetljen
dvama prozorima s ulice i staklenim vratima, zatim stubite, blagovaonicu sa
alosnim naslonjaima i stolicama presvuenim zagasitim i svijetlim
prugama; vidimo i okrugli stol s ploom od svetoanskoga mramora koji
neke podsjea na mrtvanicu.
Svaki je simbol, znai svaki element knjievnoga djela, u odreenoj
mjeri znak i u odreenoj mjeri motiv. Simboli kao znakovi nalaze se u djelima
iz svih faza, ali se najoitije pokazuju u umjetninama niskomimetskoga
modusa realistinoga romana.
84

Biblija takoer nerijetko inzistira na tonosti opisa: u 22. poglavlju

Prve knjige Kraljeva doznajemo o smrti zloga kralja Ahaba: u borbi kraj
Ramot Gileada jedan je od zapovjednika aramejskih bojnih kola nasumce
odapeo strijelu i pogodio izraelskoga kralja izmeu nabora pojasa i oklopa (1
Kr 22,34). U devetom poglavlju Druge knjige Kraljeva, u gore tumaenu
dogaaju, doznajemo da je u jizreelskoj dolini Jehu ubio kralja, izvornik ima
Jehorama, strijelom koja mu se zabila posred srca (2 Kr 9,24). U etvrtom
poglavlju Sudaca vidimo da je Jaela ubila Siseru tako to mu je zabila
atorski avao u sljepooice.
Ovdje emo napraviti bitnu digresiju, koju ini i Frye, dajui definiciju
knjievnosti. U knjievnosti su upiti injenice podreeni primarnom
knjievnom cilju stvaranja ustroja rijei radi njega samoga. Znakovne
vrijednost simbola podreene su vanosti to ju simboli imaju kao sustav
meusobno povezanih motiva. Gdje god postoji takav samostalan ustroj
motiva, rije je o knjievnosti. Gdje te autonomije, samostalnosti, uope
nema, rije je o jeziku koji je orue to ljudskoj svijesti pomae shvatiti neto
drugo, daje uputu za uporabu novoga stroja, tumai rast biljke, grau
hipofize i zapravo cijelu zbilju. Knjievnost primarno nije takva ona izrie
istinu na nadinjeninoj razini.
Za arobnu goru nije presudno je li Hans Castorp zapravo ivio ili nije
to je razina istoga znaka. Meutim nam je bitno da Mann ve od poetka
plete mreu povezanih motiva rijei, sintagmi, podataka, slika koji
podsjeaju na smrt. Tako pisac spominje ranu smrt Hansovih roditelja i
njegova djeda, pa onda poluhumoristian podatak o tome da mrtvace u
vicarskim predjelima zimi voze u dolinu bobom, zatim injenicu da su
Hansa smjestili u sobu gdje je nedavno umrla jedna pacijentica, slijede
posjete moribundima, pacijentima koji su na samrti, i razgovor s voljenom
osobom koji je kao dubok san i vjenost.
Fryeu su ovakva opetovanja tako vana da njima definira i samu
umjetnost. ini se, kae, da je u temelju svih umjetnikih djela neko naelo
povratnosti, a ta se povratnost obino naziva ritmom kada se giba u
vremenu i uzorkom kada se razastire u prostoru. Bitnost ponavljanja,
povratnosti, istie i Lotman u svojoj Strukturi umjetikoga teksta.

85

Biblija je specifina u ovom obzoru. Ona ima jaku nutarnju koheziju,

vrstoa ustroja joj je vana i u njoj ima opetovnosti na svim razinama.
Opetuju se tri boanske osobe, dakle u biti glavni lik Bog koji sve knjige dri
na okupu. Opetuju se i pripovijesti o ljudima koji su odreeni upravo
odnosom prema Bogu pogledamo li prethodni primjer sa smru kraljeva
vidjet emo da su obojica ubijena strijelama. U tom je ustrojnom ponavljanju
Biblija slina knjievnosti, Biblija je znai kao knjievnost.
S druge strane, svakomu je prouavatelju Biblije potrebno znati da je
Knjiga bila i ostala orue koje ljudskoj svijesti pomae shvatiti neto drugo.
To drugo bi u filozofskom obzoru moglo biti Drugo u odnosu na ljudski rod
Biblija je bila orue koje promie vjeru u Boga, koji je ovjeku Drugo, ili Prvo.
Zato je bitnost Biblije u posljednjih 1700 godina uvijek ovisila o tome
je li se dogaaj koji ona opisuje uope zbio. Fryeevim rjenikom kazano:
vrijednost nekih simbola kao znakova bila je kljuna, vrijednost drugih
simbola kako znakova nije bila presudna. U tome se moemo osloniti na
smislove u Bibliji kako ih objanjava Katekizam i Tumaenje. Naime, katkad
je doslovno znaenje isto kao i duhovno, katkad nije tako.
Pavao je dobro osjetio problem: Ako li nema uskrsnua mrtvih, onda
ni Krist nije uskrsnuo. Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano nae
propovijedanje, neosnovana je i naa vjera. (1 Kor 15,13-14).
Suprotno tomu, i nije odvie bitno je li Jona doista bio u utrobi ribe,
znai je li rije prvenstveno o motivu ili o znaku. Kranski tumai pravu
istinitost navedenoga simbola promatraju slinom pravoj istinitosti dogaaja
iz Kristovih parabola: nije bitno je li netko doista napravio i iznajmio vinograd
pokvarenim ljudima, bitna je pouka koja ui da je Bog pravi vlasnik dobara
na zemlji i da nasilje vodi u smrt.
Naravno, bit e tumaa koji e svaku rije i svaki dogaaj iz Biblije
drati presudnima, a takvi e se zalagati za fundamentalistiko tumaenje
Svete knjige. Rije je o konzervativnom stavu.
Svaka osoba koja se ne dri pripadnikom kranske ili idovske vjere
moe cijelu knjigu promatrati kao ustroj motiva, u kojem je sveza s vanjskim
svijetom nebitna. Bit e tada rije o posve liberalnom stavu prema knjizi.
Reenim nismo iscrpili mogunosti usporedbe knjievnosti i Biblije.
Treba biti svjestan toga da veliina i ugled pojedinih knjievnih djela nerijetko
86

ovisi i o prihvaenosti ideja na kojima se ta knjievna djela temelje.

Knjievna djela bit e suena u obzoru istinitosti zahvata u stvarnost, dakle
putem istinitosti na razini onoga to Frye zove znakovima. Eliot o tom pie u
eseju Religija i knjievnost, iz 1935.: Veliina knjievnosti ne moe biti
odreena samo knjievnim mjerilima. Meutim, moramo znati da sud o tom
to jest a to nije knjievnost moe biti odreen samo knjievnim
mjerilima.50
Eliot eli rei da i u knjievnosti postoji sustav vrijednosti samih
temeljnih zamisli. Pisac koji je svjesno hvalio nacizam ili komunizam u svojim
djelima bit e manje cijenjen nakon to ti sustavi misli propadnu. Vrijednost
Ovidijevih Metamorfoza bila je u starorimsko doba vea nego danas, dijelom
i zato jer su bogovi to se tamo opisuju bili dio slubene i od drave priznate
religije.
Knjievnost je tako i u ovom aspektu dijelila usud Biblije. Ako svjesno
promiemo misao po kojoj je vei dio onoga to je u Bibliji zapisano samo
lijepa pripovijest, onda naravno napadamo i vanost Knjige. Kad bi takav
stav u svijetu prevladao, Biblija bi bila jo i manje vana od mnogih iskljuivo
knjievnih djela. S druge strane ne treba dokazivati jesu li Cordelia i Lear
stvarno ivjeli, jer reeno ne utjee na vrijednost Shakespeareove tragedije.
Biblija znai nije samo knjievnost, ona je kao knjievnost, ali ima u sebi i jo
jednu dimenziju, naime dimenziju svetosti.

2.2.4. Slika
Balzac u Ocu Goriotu eli uz sve ostalo, ali prije svega, dati sliku parikoga
drutva u XIX. stoljeu. Suprotno tomu, Shakespeare u Kralju Learu uope
ne eli dati sliku zemlje Britanije u pretkransko vrijeme on prikazuje ljude
zahvaene opakim udnjama za politikom moi i tjelesnim zadovoljstvima.
Shakespeare ne prikazuje u Hamletu prije svega Dansku u srednjem vijeku,
nego trule svake korumpirane drave. Jasno da je Hamlet konkretan lik, ali
je jo i vie slika svakoga ovjeka koji zaprepaten stoji pred misterijem zla.
Frye tvrdi da simboli koji slue prikazu ovakvih pojedinosti jesu neto
izmeu primjera i upute, a naziva ih slikama. Rije je o simbolima koji se ne
50

Eliot: 97 The 'greatness' of literature cannot be determined solely by literary standards; though we
must remember that whether it is literature or not can be determined only by literary standards.

87

povezuju ponajvie s izravnom stvarnou kako to ine simboli znakovi,

nego ele uz to prikazati upravo tipine, kljune sadraje i dati opu sliku
stvarnosti a ta slika nosi i neku pouku, neki primjer.
Frye dobro uoava da knjievnim djelima nije jedini zadatak, a nije ni
primaran zadatak, pruiti uvid u pojedino razdoblje povijesti, nego ta djela
ele biti primjerima. Stoga su i mnogi simboli u takvim djelima slike koje
moraju imati vanost i za ono to je itateljevo tu i sada. Nije sluajno da se
Kumiieva Urota s potresnim opisom smrti Zrinskih i Frankopana pojavila u
doba germanskih i maarskih posizanja u posljednje ostatke hrvatske
samobitnosti. Fabrijevo Vjebanje ivota pojavilo se u doba kad rastu srpski
apetiti za hrvatskim prostorom.
Kad Dostojevski prikazuje Raskoljnikova koji nakon ubojstva isti
krvave ruke o crvenu podstavu, pa misli Crveno je, a na crvenom se krv
toliko ne vidi, rije je o motivu koji je povezan s drugim motivima to se
odnose na ubojstvo i koji su sjekira i groznica. Rije je nadalje o znaku jer
opisuje pojedinost konkretna dogaaja. Konano imamo u tome i sliku jer
ona upozorava na skrivene zloine komunizma, ali na koncu i svakoga
ekstremizma.
Frye navodi nekoliko najeih tipova slika:
concetto kao alegorija (oprimjerit emo Goetheovom prispodom vode i
njezina puta s visina na zemlju i ljudske due, Eliotovom slikom Krista na
Veliki petak kao ranjenoga kirurga, pa je onda crkva bolesnika sestra, a
svijet bolnica)
slika iz simbolizma (primjer je Rimbaudova pjesma Kraljevanje)
objektivni korelativ (stanje due zloinaca u Macbethu posredovano
krvavim bodeom koji lebdi, muklim udarcima na vrata u noi, krvavim
rukama lady Machbeth koje ne bi sprali ni svi miomirisi Arabije)
heraldiki simbol ( bio bi zacijelo Marinkoviev Kiklop i Melvilleov bijeli kit)
Biblija se, upravo kao i neki oblici knjievnosti, slui simbolima kao slikama.
Velika riba na dnu mora s prorokom u svom trbuhu nije zooloki opis kita,
nego slikovit prikaz pakla i odvojenosti od Boje blizine. Egipat u Izlasku nije
povijesni traktat, nego je za krane slika odvojenosti od Boga zbog grijeha.
88

Pustinja je slika kunje koju vjernik mora proi, lana ugoda i lani bog
predstavljeni su zlatnim teletom. Biblijski zaplet o Davidu koji neizravno ubija
Uriju Hetita kako bi zadobio njegovu enu, kaje se i biva mu oproteno, ali
biva kanjen od Boga, nije samo historiografija. Rije o primjeru koji ne valja
slijediti.

2.2.5. Arhetip
Iduu vrstu simbola Frye naziva arhetipom, a u teoriji knjievnosti poznajemo
ga barem dijelom pod nazivima konvencija i anr.
Teoretiar u pojmu arhetipa vidi simbol koji pojedinu pjesmu povezuje
s drugom i time pomae da se sjedini i integrira nae iskustvo knjievnosti.
Arhetipska se kritika bavi prvenstveno knjievnou kao drutvenim inom i
kao modusom priopavanja. Ona prouava konvencije i anrove te
pokuava uklopiti pjesmu u organizam pjesnitva kao cjeline. U arhetipskoj
se kritici pjesnikovo svjesno znanje razmatra samo ako on aludira na druge
pjesnike ili ih oponaa (vrela). Jedini se arhetipski kritiar moe zanimati za
njezin odnos s ostalim dijelom knjievnosti.
Na ovom se mjestu Frye donekle pribliuje intertekstulanosti, koju e
neto poslije u znanost o knjievnosti unijeti poststrukturalisti s Julijom
Kristevom. S druge strane, i na razini termina i na razini oblika, istie bliskost
s Jungom. Frye ipak u svom arhetipu stapa i elemente onoga to je za
Junga arhetip koji djeluje iz podsvijesti i elemente simbola, koji je za
Junga oitovanje arhetipa.
Frye kae da se prouavanje anrova temelji na oblikovnim
analogijama, te da je zapravo rije o prouavanju konvencija. Kritika koja se
umije baviti takvim temama morat e se zasnivati na onom aspektu
simbolinosti koji dovodi pjesme u meuodnose, a za glavna podruja
djelovanja odabrat e simbole koji pjesme povezuju. Glavni cilj takve kritike
nije promatrati pojedinu pjesmu kao jedinu imitaciju prirode, ve naravni
poredak kao cjelinu koju oponaa naravni poredak rijei.
Frye protee svoj pojam simbola arhetipa na podruje koje je neto
ire od pojma anra. Tvrdi da je konvencija ili arhetip katkad zbroj politike
nakladnika i oekivanja itatelja.

89

Tumaei primjerima Fryeeve arhetipe, poet emo s pastoralom.

Izvore ovomu anru, ili arhetipskomu skupu simbola koji ga tvore, moemo
nai u Starom zavjetu i pripovijesti o Abelu, zatim u Psalmu 23. i u
evaneoskoj slici Krista kao dobroga pastira. Drugi je izvor antika
knjievnost s Teokritom i Vergilijem. Frye navodi iz engleske knjievnosti
Shakespeareove umske komedije, Sydneyjevu Arkadiju i Miltonov Lycidas.
U gimnazijskom programu u Hrvatskoj imamo San ivanjske noi.
U hrvatskoj je knjievnosti anr pastorale vrlo dobro zastupljen, a
potaknut je i Sannazarovom Arcadijom, koju ita Zorani. Pastoralnoga
arhetipa ima i u Vetranovia, recimo u pjesmi Pastiri. Meu hrvatskim je
pastoralama moda najpoznatija Gundulieva Dubravka, a anr je iv i u XX.
stoljeu sa opovom Vunenom pastoralom, koja simbole seli u snovitoletako-ontoloke prostore.
U arhetipski bi red slika vjerojatno ulazile i tipine sveze bijele boje s
moralom: tako op redovito u svom opusu rabi bijelu boju kao znak istoe,
a Fabrio zavrava i Vjebanje ivota i Berenikinu kosu bjelinom, koja je
dvostruk znak istoe i poraza.
anrovi su bitni za biblijski nain prezentacije: psalmi tvore zaseban
anr koji je blizak dananjoj poeziji. Pripovijesti o Juditi, Tobiji, Ruti i Joni
vrlo su blizu naemu poimanju pripovijetke. Pripovijesti o patrijarsima iz
Geneze blizu su legendama, dok Izlazak naginje romanima, tonije romansi.
Evanelja predstavljaju poseban anr kojemu ne pripadaju samo ona
kanonska, nego i apokrifna Tomino i Nikodemovo. Sama evanelja ipak
pokazuju neke srodnosti s biografijama, iako se od njih razlikuju.
elimo li pronai arhetipski skup slika koji je poneto udaljen od
uobiajena pojma anra, moemo se zadrati na arhetipu spasa junaka
romanse iz vode. Najee je to more, a moe biti personificirano pomou
zvijeri koja u njemu ivi. Arhetipski je uzorak opet Biblija s Noom, tragove je
ve sadravala pripovijest o Lotu. Zatim nalazimo slike ovoga arhetipa u
Mojsiju koji je spaen u koarici iz Nila, a poslije spaava svoj narod
razdvajajui more. Jona je takoer spaen iz vode Bojom intervencijom.
Kristove su jaslice prefiguracija broda dok je snijeg koji tradicija uporno
90

stavlja uz taj dogaaj tona preoblika mora. More e Krist poslije umiriti
svojim rukama i tako spasiti apostole na lai. U svjetovnoj knjievnosti
imamo Coleridgeovu Poemu staroga mornara i Melvilleova Ishmaela koji se
spaava iako Moby Dick unitava brod. Conradov pomorac Marlowe
spaava se nakon puta morem i rijekom, a vjerojatno bi Kurtz bio
prefiguracija zle zvijeri koja je nadvladana. S ovakvim smo simbolima ve
pomalo zali u posljednju fazu, na podruje mita, svete pripovijesti

ili

predaje, gdje je junak neki bog ili na, judeokranski Bog.

2.2.6. Monada
Najopenitija vrsta simbola za Fryea je monada, a rije je o arhetipu koji je
povezan s bogom ili s Bogom. Postoje simboli koji su zajedniki svim ljudima
i razumljivi su svim ljudskim biima: hrana i pie, putovanje, seksualno
zadovoljenje koje poprima oblik braka; zatim vrt, grad i potraga. U obliku
monade, ti su simboli povezani s velikim boanskim biem koje je najee
antropomorfno. Vjerojatno je najbolji primjer upravo junak evanelja, koji za
sebe kae da je kruh ivota; on je takoer put, istina i ivot; on je hram koji
sam moe razruiti i opet izgraditi, on je janje koje se rtvuje i konano
ljubav. Za njega Pavao iz Tarza u Poslanici Koloanima kae da je u njem
sve stvoreno i na nebesima i na zemlji.
Ovu fazu uporabe rijei Frye zove anagogijskom fazom. Knjievni
oblik na koji najvie utjee anagogijska faza jest mit ili sveta pripovijest, pa
tako i Sveto pismo, Biblija. Frye tvrdi da anagogijsku kritiku najvie nalazimo
u svezi s religijom, pa kad pjesnik ili kritiar prelaze iz arhetipske u
anagogijsku fazu, samo religija moe oblikovati kakav izvanjski cilj.
Zanimljiva je njegova misao po kojoj su umjetnici sretniji kao sluge
religije nego kao sluge politike. Misao je prije svega tona za drutva u
kojima je religija izgubila izravnu politiku mo, znai izvan teokratskoga
dravnoga sustava.
Valja biti oprezan, jer Frye nikada i nigdje ne kae da je Biblija samo
knjievnost, samo pripovijest i samo mit, nego ui da ona uz sve ostalo
sadri u sebi elemente koje sadri i knjievnost, ali u praksi biva i neto vie,
kako smo naglasili, biva svetom knjigom.

91

Toma Akvinski razlikuje esenciju i egzistenciju, a elemente moemo

ovako predstaviti: ovjek u sebi ima ile i krv kao dio esencije, a to da on
jest, da ivi i egzistira,

djelo je Boje. Biblija ima u sebi metafore i

pripovijesti, ali to da ona jest sveta knjiga i nositelj misterija, djelo je Boje.
Naravno za krane, za ostale to ne mora biti tako. Neutralna bi kritika
kazala da je Biblija bitna jer ju ljudi i njihove ustanove vide takvom.
2.2.7. Slinosti biblijskih i knjievnih ustroja
U knjizi The Great Code, The Bible and Literature, Frye razrauje dvije
hipoteze. Prva tvrdi da se biblijski pisci redovito slue pripovijeu, dakle
povezanim redom dogaaja. Frye zove mythos svaku pripovijest u
knjievnosti.51 Pripovijest o Samsonu, pripovijest o Ehudu iz Sudaca,
pripovijest o Jehuu iz Druge knjige Kraljeva samo su manje pripovijesti.
Cijela je Biblija jedinstvena velika pripovijest o ljudskom padu i otpadu od
Boga, o lutanju kroz pustinju grijeha, zatim o sredinjem dogaaju
iskupljenja koje donosi Spasitelj. On je privremeno otiao, ali e doi opet,
suditi svima koji su ikad ivjeli i pravedne uvesti u raj na zemlji, Novi
Jeruzalem.
Biblija se uestalo slui metaforama.52 Sam Isus na oprotaju sa svojim
uenicima kae, Ovo sam vam govorio u slikama (Iv 16, 25). Isusovi iskazi
Ja sam vrata (10,9), Ja sam svjetlo svijeta (Iv 8,12) imaju u sebi udio u
metafori. Kad Krist kae da je svjetlo svijeta, ne misli na problematiku uline
rasvjete u ondanjem Jeruzalemu, nego na uputu koju je dao svojim djelima
i rijeima i koju kranin mora slijediti kako bi shvatio svijet i spasio sebe.
Tama nije mrana no za koju valja kriviti lou gradsku upravu, nego je tama
grijeh u koji pada ovjek. Kad Krist kae da je on vrata, sigurno ne misli na
graevinarski termin, nego kazuje da je ivot po Isusovim uputama nain
kojim kranin moe ui u kraljevstvo Boje i dobiti vjeni ivot.
Oni koji nisu krani i koji ne pripadaju idovskoj vjeri sve to je zapisano u
Bibliji mogu shvatiti kao vie ili manje uspjenu pripovijest i metaforu. to
valja shvatiti kao potpunu i pravu istinu, vjernicima odreuju njihove
zajednice, tonije katekizmi ili knjige sline naravi.
51
52

Usp. Frye 1983: 32

Usp. Frye 1983:53

92

Svaka osoba sama za sebe moe u dananjem svijetu birati to e drati

doslovnom istinom, a to prenesenim znaenjem. Nakon izbora, ona bi
mogla pripasti pravim lanom odreenoga kolektiva, dakle odreene
itateljske zajednice i konano odreene crkve ili druge ustanove.
No, biblijskim i knjievnim sustavima nisu zajedniki tek pripovijest i
metafora, iako ove dvije komponente jesu istaknuta zajednika obiljeja.
Ovdje emo ukupne zajednike osobine svrstati u est skupina:
1) Knjievni i biblijski sustavi rabe simbole koji su motivi, znakovi, slike,
arhetipovi i monade u ve tumaenu Fryeevu smislu.
2) Nazonost stilskih figura, kako onih s pojaanim utjecajem zvuka (npr.
apofonija), tako i onih bez toga (metafora).
3) Oita blizina biblijskih tekstova pojedinim knjievnim anrovima, ili
drugaije reeno, knjievni anrovi imaju jedan od izvora u Bibliji. Na
najirem planu to su lirika, epika i drama ovo

posljednje ipak djeluje

uvjetno, najvie u Jobu. Na planu vrsta bitna je nazonost legende, sage i

romanse.
4) Temeljne tehnike pripovjedne knjievnosti, kakve su opis, naracija i
dijalozi, te konano rasprave, poglavito u Pavla, u Bibliji bivaju bitnim
initeljima tvorbe pojedinih tekstova.
5) Biblija je, kao i druga knjievnost, puna interteksta:53 Stari zavjet rabi,
mijenja, nadograuje i svojim svrhama prilagoava teme i motive iz
egipatske i mezopotamskih kultura, a Novi je Zavjet intertekstualno bogato
povezan sa Starim.
6) Vieznanost, uvjetovana otvorenou u Ecoovu smislu, niza biblijskih
tekstova.54
Tako se zajednikim elementima biblijskih i knjievnih ustroja pokazuju iste
vrste simbola, figure, anrovi, tehnike pripovjedne knjievnosti, intertekst i
viesmislenost.
Naslov Biblija kao knjievnost kazuje:
53

Usp. Culler: 32 Literature is a practice in which authors attempt to advance or renew literature
and thus is always implicitly a reflection on literature itself. Culler e poslije kazati da pomou
intertekstualnosti i autoreferencijalnosti ne moemo definirati knjievnost, nego da one istiu razine
uporabe jezika i reprezentacije, to da je i drugdje uoljivo. The intertextuality and self-reflexivity
of literature is not, finally, a defining feature but a foregrounding of aspects of language use and
questions about representations that may also be observed elsewhere. (Culler: 33).
54
O elementima pod brojevima od 2, 3 i 5 govore i posebna poglavlja ove knjige, koje je po
naslovima lako povezati s ovdje iznesenim tvrdnjama.

93

a) Biblija je u nekim aspektima svojega ustroja nalik knjievnosti

b) Biblija se tumaila i metodama kojima se tumaila knjievnost
Ne valja zaboraviti jo jednu pojedinost. Koliko je god tona Fryeeva tvrdnja
po kojoj u knjievnosti nije presudan znak, dakle odgovara li neto doslovnoj
istini, ipak je knjievnost velika po tome to na preneseni nain tumai zbilju,
kazuje o njoj istinu. Vanost Orwellovih, Huxleyjevih i Hellerovih slika
komunizma i kapitalizma u romanima 1984, Vrli novi svijet i Kvaka 22 bitna
je stoga to ova djela na prenesen nain istinito tumae zbilju. U tome je
knjievnost takoer slina Bibliji. Svako svjedoenje za vjeru i za Boju
nazonost u svijetu ma kako razliito mogli navedene vrijednosti shvaati
poveava presudnost ove knjige. Time se vraamo i na prvo poglavlje, koje
kae da je Biblija za krane i idove sveta knjiga. Ona je knjievnost i
ujedno je jo neto, a to neto je sveta poruka. Nismo daleko od knjievnosti
ni s ovom dodatnom oznakom. Malo je toga u knjievnosti to ne nastoji
nadrasti samu knjievnost i prenijeti istinu cijelomu drutvu.
Nadalje, iza Biblije svojim autoritetom stoje mone ustanove, naime razne
kranske crkve, ustvari jedna Crkva. Samo slijepac ne vidi da iza mnogih
romana i pjesama takoer stoje autoriteti povezani s raznim ustanovama
od nacionalnih zajednica koje promiu svoje pisce, preko liberalnih ili
konzervativnih svjetonazora do lijevih ili desnih stranaka i skupina stranaka
koje vie vole i promiu pisce koje dre svojima.
Frye je dokazao u Anatomiji kritike da se knjievni anrovi i epohe mogu
izvesti poevi od Biblije. Podsjetit u na pet epoha po kojima junaci od
Biblije pa do dvadesetoga stoljea imaju sve manje moi i inteligencije, u
usporedbi s junacima prvoga modusa koji on zove mitskim. Znai da je taj
prvi modus moraju dobro poznavati oni koji misle poznavati knjievnost
Zapada. Biblija je nazona kao intertekst u knjievnosti na najjednostavniji
nain: od Dantea do Eliota i od Rabelaisa do Tolstoja, ona je navoena i
stoga bitna za razumijevanje odreenih knjievnih djela. Pojedine rijei i
pojedine reenice iz njih takoer nam nisu jasni ako ne razumijemo da se
odnose na Bibiliju. Stoga Knjigu takoer valja ozbiljno studirati.
S druge strane, i sama je Biblija u sebi saela niz prijanjih djela, u njoj je jak
intertekst bliskoistonih knjievnosti i drugih tipova tekstova, koje emo
94

uskoro tumaiti. Biblija ih je na svoj nain uporabila i promijenila im znaenje

u skladu sa svojim temeljnim zadatcima.
2.2. 8. Vrijednost Biblije kao knjievnoga teksta
C.S. Pepper tvrdio je da vrijednost knjievnoga djela ovisi o stupnju
jedinstva predodbe / imaginative integration / te koliini i raznovrsnosti
materijala koji je integriran /amount and diversity of material integrated/.

55

Uskoro emo vidjeti da Biblija pokazuje raznovrsnost i koliinu integriranoga

materijala ve na razini anrova, te njima sukladnih tema koje su prikazane.
Graa obuhvaa raznolikosti od povijesnih injenica do visoko lirskih
dijelova, od opisa osobne muke pojedinca do distanciranih teolokih traktata.
Sloenost anrova obuhvaa kronike i lirske pjesme, pripovjedne vrste i
dramsko-tragine elemente, koji djeluju u vrijednim tekstovima (Job,
Evanelje po Marku). Biblija nadalje prikazuje stotine i stotine ljudskih
sudbina i povijesno doba koje see od poetaka svemira, a zavrava s
krajem svijeta i vremena. Samo doba od patrijarha Abrahama do autora
Druge Petrove poslanice zahvaa raspon od godine 2 000 prije Krista do
kraja prvoga stoljea nakon Krista. Predobeno jedinstvo knjige tvori stalan
odnos koji proima sve knjige: ovjek i Bog. U konanici, kako je ve
istaknuto, cijela je Biblija za krane metafora za jednu osobu: Isusa Krista.

Upiti:
1. Je li Biblija u Ecoovu smislu otvoreno ili zatvoreno djelo? Protumaite.
2. Je li katekizam otvoreno ili zatvoreno djelo u Ecoovu smislu? to ue,
upuuju i pouavaju katekizmi? (V)
2. Navedite dva mjesta iz Staroga zavjeta s opisom tekih nasilja i iznesite
dva suprotstavljena tumaenja.
4. Kako se, po djelu Tumaenje Biblije u Crkvi, Biblija ne smije tumaiti?

55

Usp. Wellek Warren: 243

95

5. Navedite razliita tumaenja Kristove parabole o bogatau i Lazaru.

te Kristu i dobrom razbojniku.

(V)

6. Vrste i podvrste smisla po biblijskoj egzegezi. Navedite primjer.

7. Protumaite fundamentalistiko itanje Biblije.
8. to o nadahnutosti Biblije Duhom Svetim kae enciklika Providentissimus
Deus iz 1893., a to Tumaenje Biblije u Crkvi iz 1993.? (V)
9. Primijenite teoriju o intencionalnoj zabludi na tumaenje Biblije; navedite
primjer.
10. Koje autorice primjenjuju enski pristup Bibliji?
11. Tko pie o semiotikim i strukturalistikim aspektima Biblije? Imenujte
knjigu. (V)

12. Primijenite Fryeevu teoriju o motivima i znakovima na Bibliju. (V)

13. Kojih est zajednikih elementa ukupnih ustroja sadre Biblija i
knjievnost? ( Prema poglavlju 2.2.7.)
14. Biblija i vrijednost knjievnoga djela po C.S. Pepperu.

Literatura:
1. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska,
Zagreb 1998.
2. Brown, Ann: Obrana ene. Feminizam i Biblija, STEPpress, Zagreb 1996.
3. Cuddon, John Anthony: Literary Terms and Literary Theory, Penguin,
London 1998.
3. Culler, Johnatan: Literary Theory A Very Short Introduction, Oxford
University Press, Oxford 1997
5. Botica, Stipe: Biblija i hrvatska tradicijska kultura, kolska knjiga, Zagreb
96

2011.

6. Dawkins, Richard: The God Delusion, Houghton Mifflin, Boston 2008.

7. Dawkins, Richard: Iluzija o Bogu, Izvori, Zagreb 2007.

8. Drazin, Israel: Maimonides and the Biblical Prophets, Gefen Publishing

House, Jeruzalem 2009.

9.Eco, Umberto: The Open Work, Harvard University Press, Harvard 1989.

10.Ehrlich, Carl S., Joshua, Judaism, and Genocide u: Jewish Studies at the
Turn of the Twentieth Century, BRILL, Koeln 1999.

11.Fish, Stanley: Is There a Text in This Class, Harvard University Press,

Harvard 1980.
12. Frye, Northrop: Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb 1979.

13. Frye, Northrop: The Great Code, The Bible and the Literature, The
Harvest Book, New York 1983.

14. Fish, Stanley: Is There a Text in this class? The authority of

Interpretative Communities, Harvard University Press Cambridge (Mass.)
1980.
15. Girard, Ren: Violence and the Sacred , Translated by Patrick
Gregory, Johns Hopkins University Press Baltimore 1977.
(prvi puta objavljeno na francuskom 1972.)
16. Girard, Ren: Violence in Biblical Narrative, u: Philosophy and
Literature, Vol. 23, n 2: 387-392. , 1999.
17. Lon-Dufour, Xavier: Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost,
Zagreb 1969.

97

18. Lilley, J.P.U.: J. P. U. Lilley, Understanding the herem, Tyndale Bulletin

44 1993, 171 173.

19. Jasper, David: Biblical Heremeneutics and Literary Theory, u: The Bible
in English Literature, Rebecca Lemon et al. (urednica), Wiley-Blackwell,
Chichester 2012.

20. Lustick, Ian: For the land and the Lord: Jewish Fundamentalism in Israel,
Council on Foreign Relations, New York 1988.

21. Martins, Manuel Frias: Em Theoria (A Literatura) / In Theory (Literature),

Ambar, Lisabon 2003.

22. Pitkanen, Pekka: Memory, Witness and Genocide in the Book of Joshua,
u: Reading the Law: Studies in Honour of Gordon J. Wenham, Continuum
International Publishing Group, London 2007.
23. Popovi, Anto: Biblijske teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2004.
24. Popovi, Anto: Od slike Boje do Bojeg sinovstva, Kranska
sadanjost, Zagreb 2008. .

25. Porter, Stanley E. (urednik): Dictionary of Biblical Criticism

and Interpretation, Routledge, New York 2007.
26. Rebi, Adalbert: Metode tumaenja Biblije od starine do danas, Kritika
12 (1970), str. 302 312.
27.Skupina pisaca: Katekizam katolike crkve, Hrvatska biskupska
Konferencija, Zagreb 1994.
28. Skupina pisaca: Tumaenje Biblije u Crkvi
Biblija i kristologija, Kranska sadanjost, Zagreb 1995.
(kratica u fusnotama: T)

98

29. Skupina pisaca: Enciklopedijski teoloki rjenik, Kranska sadanjost,

Zagreb 2009.
30. Skupina pisaca, Papinska biblijska komisija: Biblija i moral, Kranska
sadanjost, Zagreb 2010.
31. porer, David: Novi historizam, AGM, Zagreb 2005.,

32. Wees, van Hans: Genocide in the Ancient World, u: Oxford Handbook of
the Genocide Studies, Oxford University Press, Oxford 2010.
33. Wellek, Ren i Warren, Austin: Theory of Literature, Pengiun Books,
London 1993. (prvi puta objavljeno u USA 1949.)

34. Yoder, John Howard: If Abraham is our Father, u: The Original

Revolution: Essays on Christian Pacifism, Wipf and Stock, Eugene 1971.

99