ADOLFO VEBER TKALEVI

Ustroj hrvatskoga jezika

Ustroj hrvatskoga (ilirskoga) jezika jedan je od programatskih spisa A.

Vebera, napisan 1856. godine. Spis sadri izrazito otvoren i u ono doba
vrlo zapaen autorov prosvjed protiv germanizacije te pravu apologiju
(pohvalu, obranu) hrvatskoga jezika.
Veber na poetku svog spisa kae da ga je odluio napisati ne za uene
jezikoslovce, ve eli progovoriti mladei i svim ostalim ljudima koje
zanima ljepota i bogatstvo hrvatskoga jezika. lanak je podijelio na dva
dijela: prvi naziva O gradivu, a drugi O liku.
1. dio (O gradivu):
a. Veber kae da se bogatstvo svakoga jezika najvie pokazuje u
korijenima (osnovi) rijei, a budui da su narodi razliiti, svaki
je jezik u drugoj struci bogat odreenim rijeima. Iz tog naela
brojni povjesniari izvode injenice. Da je ovo uena rasprava,
Veber kae da bi spomenuo podatke jezinih statistiara koji
kau da su prebrojili korijene svih europskih jezicima i da
slavenski jezik, dakle i hrvatski pripada meu najbogatije u
Europi. Budui da ne pie takvu raspravu, Veber kae da je na
jezik neizmjerno bogat korijenima rijei u svim prirodnim
pojavama i drutvenim odnosima, kao i u onomatopejskim
rijeima. Spominje bogatstvo naih rijei kakve nemaju drugi
narodi

(nizbrdica, dolina, ponikva, jaruga, ponor,

uvala,

breuljak, rt, rudnik, stricah, ujakah, tetak, svekrah, ujiah,

djeveruah, bratinah, sestriinah, pita nas u kojem se to
jeziku ree, siee, strie, kroji, ciepa kao u naem, te tko ima
rijei kao kihati, srkati, treskati, mukati,sukljati,prskati)
Veber kae da su Maari najvie sufikasa u svom jeziku
preuzeli

od

Slavena.

Veber spominje da se od svake nae imenice (samostavnik)

moe napraviti mnogo deminutiva i augmentativa (enaenka, enica, enica, eniica, enina, enetina, enurina,

enurenda), a toga ima jo samo u talijanskom jeziku. Ako se

tim sufiksima (tvorkama) jo dodaju odnosi vremena, mjesta,
trajanja, osoba, sredstva itd.,nastaje divan ustroj jezika, koji da
nema nieg dugog, osim tog, mogao bi se uzvisiti na razinu
vrsnosti. Veber daje primjer koliko se puno rijei moe izvesti iz
osnove pis ako se dodaju sufiksi: pisac, pisaki, piev, pisar,
pisarev, pisarski, pisarija, pisara, pisarnica, pisan, pisanica,
pisanje, pisaljka, pisalac, piskar, piui, pismar, pismeno,
pisaonik, pisarka, ako se ispred tih rijei metnu razni
prijedlozi kojih je u naem jeziku mnotvo, dobije se mnotvo
rijei (dopis, dopisati, dopisan, niz, izpis, izpisati, izpisan,
izpisnik, napis, napisati, napisan, nadpis, nadpisati, opis,
opisati, opisan, odpis, odpisati, popisati, razpis, spisar, upis,
zapis)
b. Dalje Veber kae da u jeziku postoje neka prirodna pravila, primjerice
stalna promjena tvrdih i mekih glasova. Veber zakljuuje da ako se jezik
hoe ponositi snagom i ljepotom, mora se to vie primaknuti prirodi.
Suglasnici su tako prirodno tvri od samoslasnika koji su meki pa se u
jeziku trebaju stalno izmjenjivati. Veber kae da na jezik ima vie
suglasnika nego bilo koji europski jezik i to ne hrapavih i neugodnih, ve
blagoglasnih da ih je milo sluati. Kae da samo mi imamo ,,,,j i da oni
ubore poput najugodnije glazbe (nema pramca rijeima poput mojoj,
miloj,

boj,

rogoboj,

roj-

kao

nameke

najumiljatije

slovo.

Za samoglasnike kae da ih nemamo puno, ali su isti, puniji i ugodniji

nego u drugim jezicima. Kae da u neem jeziku u korijenu rijei nema
nijednog sloga koji bi imao vie od dva suglasnika, ni usporedno dva
samoglasnika (glasnika), dok neugodnom dvoglasniku nema ni traga. Ako
se u sklanjanju i sprezanju taj red i poremeti, izmeu suglasnika stavljamo
samoglasnike i uzvratice (patka-patakah, koi-koji, u-en-uven, odkleodakle).
Veber Usporeuje na jezik s talijanskim kad se l na kraju rijei pretvara u
o (vokalizacija)- silno-siono, dal-dao, molil-molio, puknul-puknuo. I dolazi
ispred e u svim rijeima s dugim jatom, ali se hijat uklanja u govoru

umetanjem j (rie-rije, rieka-rijeka). Sastavljenih rijei kao crnook imamo

malo. Kae da nam u prilog ide to veina naih rijei (vie od 2/3)
zavrava samoglasnikom, to daje jeziku neobinu punou, a bolji smo od
talijanskog jer tamo svaka rije zavrava samoglasnikom, ime jezik
postaje jednolian.
2. dio (O liku):
a. Veber kae da je na jezik ivotom iv jer se u njemu sve mijenja i
pretvara, sve se sklanja i spree. Tako se ime sklanja kao imenica
(samostavnik) i zamjenica (zaime), ima tri broja (naziva ih jednobroj,
viebroj i dvobroj), 7 padea, kae da se drugaije sklanjaju ive, a
drugaije neive imenice. Budui da grki ima 5, a latinski 6 padea, Veber
zakljuuje da je na jezik najsavreniji i najblii latinskom. Veber dalje kae
da su nai pjesnici puno slobodniji u miljenju od pjesnika drugih naroda
jer nai pjesnici ne trebaju traiti kadencije (tal.modulacije glasa i tona u
stihu, ritam, takt, zavretak stavka u glazbi) jer ih na jezik ima u izobilju.
Takoer pjesnik ne mora podeavati stihove po staroklasikim mjerama jer
je narod moderan i svjestan neoptereen prolou.
b. Pridjev (pridavnik) ima dvostruku deklinaciju u jednini m i s.roda (on
kae spola). Ako su rijei isto napisane, razlikuju se po naglasku pa postoji
bitna razlika u govoru. Svaki na pridjev ima tri spola i uvijek se sklanja
(bio epitet, atribut ili predikat)- kolika ivost sloga! (dobri, dobra, dobro,
dobroga, dobromu, dobro, dobrom, dobrim, dobri, dobrih, dobre, dobrih,
dobrimi). Kae da neki jezici imaju samo dva spola (misli na rodove), kao
to je francuski, dok su u talijanskome muki i srednji potpuno jednaki, a
jo nemaju ni deklinacije i zato se ne mogu ravnati s naim jezikom. Opet
kae da je latinski najblii naem jeziku, ali zaostao je jer mu se pridjev
sklanja kao imenica i mnogi pridjevi razlikuju samo dva ili jedan spol, te
nema traga izvjesnoj i neizvjesnoj formi kao u naem jeziku (odreenom i
neodreenom obliku pridjeva). Veber spominje da se stranci, ali i nai tue
na teko shvaanje odreenog i neodreenog oblika pridjeva. Stoga postoji
pravilo da odreeni pridjev odgovara na pitanje kakav, dok neodreeni
odgovara na pitanje koji netono po Veberu jer se kod svakog pridjeva

moe pitati kakva je imenica. Po njegovom sudu, ako elimo da stvar bude
jasna, pridjev treba rastrojiti na epitet, predikat i atribut. Pridjev je epitet
kada se njime potanje oznauje imenica, a neto se izrie (Pametni se ljudi
nikad ne srde). Predikat je onda kad se zdrui s imenicom kojom izrie to
o imenici pomou kopule (spone koja u reenici povezuje predikat sa
subjektom): Sokrat bijae mudra, Ciceron bijae glasoviti govornik. Atribut
je kada to predicira o imenici, ali mu se za bolje razumijevanje doda
pridjev sam ili s drugom imenicom bez kopule: Cesara oplakivahu svi
graani:

dobri

zli.

Zakljuak: pridjev, ako je sam, uvijek je u neodreenoj formi (Napoleon

bijae ratoboran), pridjev kao predikat sa imenicom i kao atribut stoji u
odreenoj formi kada ili sam ili njihove imenice pripadaju iskljuivo ili
trajno subjektu (Caton bijae tvrdokorni progonitelj Karthagine, Chrisostom
Zlatousti

napisao

je

mnogo

knjigah).

Spominje i posvojni pridjev (posjedovani) koji se tvori sufiksima ov, -in,

-ski, -ji
c. ZAMJENICE- imamo osobne zamjenice (ja, ti, on, ona, ono), dok Latini
imaju samo ego, tu, za mi imamo moj, tvoj, njegov, njezin, nai, vai,
njihovi, a Latini samo meus, teus, noster i vester, Nijemci samo mein, dein,
unser,

euer.

Spominje povratno-osobne i povratno-posvojne zamjenice (ja sebi, ti sebi,

on sebi kodi, mi sebi, vi sebi, oni sebi kode, ja itam svoju, ti svoju, on
svoju, mi svoju, vi svoju, oni svoju knjigu (njemaki za ihr Haus ima
dvosmisleno

prodao

je

NJEGOVU

SVOJU

kuu).

Kae jo da jedino mi i Latini imamo razliku kod pokaznih zamjenica

izmeu ovaj, taj i onaj kada govorimo o prvoj, drugoj ili treoj gramatikoj
osobi.
Neodreene zamjenice naziva neopredijeljene i tvore se od upitnih tko,
to, koji/koja/koje- pa dobijamo tkogod, kojigod, njetko, njeto, itko, ito,
svatko itd.