SISTEM SAVEZNITAVA I

MEUNARODNE KRIZE U
EVROPI OD 1904 . DO 1914 .

 Njemako-austrougarski blok iz 1879, kojem je

1882. pristupila Italija;
Rusko-francuski blok iz 1891. kome je 1907.
pristupila Velika Britanija.
Evropske drave su ravnoteu snaga pretvorile u
trku za naoruanjem.
Odnosi Njemake i Rusije bili su kljuni faktor
mira.

 Bizmarkovi nasljednici bili su opsjednuti silom i za osnovni cilj spoljne

politike su imali poveanje sopstvene moi.
Njemaka spoljna politika nije imala definisanu strategiju. Ujedinjena
bila je dovoljno jaka da porazi svoje susjede, tjerajui ih da se
udruuju.
Njemaka je utroila mnogo energije na sopstveno stvaranje, a da nije
uspjela da izradi koncept sopstvenog nacionalnog interesa.
Bizmark je ulagao mnogo truda da ne istie njemaku snagu. Novi
njemaki vladar Vilhelm II je 1890. smijenio Bizmarka.

 Kajzer je elio meunarodno priznanje njemakog

znaaja i snage, pokuavajui da vodi Welt politiku
- Svjetsku politiku, bez predstave ta ona znai.
Poslije silaska Bizmarka sa scene Njemaka je
podstakla stvaranje novih sasvim drugaijih saveza
ne obazirui se na ravnoteu snaga.
Nespremnost drugih drava da budu u savezu s
Njemakom bila je rezultat nesigurnosti koju su
Bizmarkovi nasljednici izazivali svojom politikom.

 Umjesto u Njemakoj glavna prijetnja miru viena je u

Rusiji.
Palmerstron i Dizraeli su bili ubijeeni da Rusi namjeravaju da prodru do
Egipta i Indije i da od njih prijeti glavna opasnost.
Do 1913. i u Njemakoj je vladao strah od Rusije . Njemaki kancelar
Bilov je smatrao da ruska carevina po snazi i poloaju predstavlja
najopasnijeg susjeda".
Ogromno rusko prostranstvo i njena izdrljivost izazivali su strah u
Evropi.
Rusija je pripadala i Evropi i Aziji. Bila je dio evropskog koncerta sa
sloenim pravilima ravnotee snaga.U Srednjoj Aziji se susretala sa
slabim hanatima. U Sibiru se sukobljavala sa Japanom i mogla je da se
iri isto kao Amerika po slabo naseljenom kontinentu.

 Specifian odnos Rusije prema Istonom pitanju

Za razliku od evropskih zemlja koje su tu ulogu davale evropskom
koncertu", Rusija je uvijek teila da Istono pitanje rjeava unilateralno i
silom. Tako je bilo :
Prilikom sklapanja Jedrenskog mira 1829;
Pri sklapanju Unkjar - Iskelijskog ugovora 1833. sa Turskom kojim je
ruska flota dobila pravo prolaza kroz Bosfor i Dardanele i
U ratovima na Balkanu 1875-1878.
Zapadne sile bi poslije svakog ruskog unilateralnog poteza stvarale
koalicije kako bi odbacila rjeenja koja je nametala Rusija ( Londonska
konvencija o moreuzima 1841)
Ruski politiari su smatrali da i Daleki istok predstavlja iskljuivo ruski
problem i da ostatak svijeta nema pravo da intervenie.

Za razliku od Ministarstva spoljnih poslova, Azijatsko odjeljenje, kao njegov dio,

sebe nije smatralo dijelom evropskog koncerta .
Ministri spoljnih poslova Rusije : Neseljrode, Gorakov, Girs, Lamzdorf bili su
sposobne linosti ali nijesu posjedovali ovlaenja.

Rusija nije imala Bizmarka, Solzberija ili Ruzv elta, tj. niti jednog samostalnog
ministra sa ovlaenjima u odnosu na spoljnu politiku .

Izvrna vlast pripadala je carevima koji su bili donosioci odluka.

Nikolaj II je Rusiju uveo u rat sa Japanom, a onda dozvolio da njegova zemlja

ue u saveznitva koja su rat sa Njemakom uinila neizbjenim.

Ruski ekspanzionizam, stigavi do odreene take, vie nije uveavao rusku mo,
ve je izazivao njeno slabljenje.

 Kada su se mona Njemaka i ogromna Rusija nale jedna pored druge,

sukob je bio neizbjean.
Njemaka nije imala ta da dobije od rata s Rusijom, a na drugoj strani
Rusija je mogla sve da izgubi.
Mir je zavisio je od Velike Britanije. Godine 1890. izraz sjajna
izolacija" i dalje je tano objanjavao britansku spoljnu politiku.
Britanski dravnici su tradicionalno bili neskloni ukljuivanju u
saveznitva isto kao i ameriki izolacionisti.
Od 1890 do 1914. ipak je dolo do znaajnog zaokreta u politici
Britanije. Kroz prvi dio promjena zemlju je proveo lord Solzberi.

 Poljuljana pozicija Velike Britanije bila je posljedica jaanja njemake

ekonomske moi, kojom je ona sustizala.
Britanska imperija nala se pod pritiskom Rusije na Dalekom i Bliskom
istoku, a Francuske u Africi. U kolonijalnu trku ukljuila se i Njemaka.
Velika Britanija je i dalje bila dominantna sila, ali dominacija kakvu je
ostvarila sredinom XIX vijeka je nestajala.
Po Solzberiju idealna politika Velike Britanije trebalo je da bude:
aktivna na otvorenom moru, a na kontinentu neukljuivanje u saveze.

 Iako su se Francuska, Njemaka i Rusija meusobno razilazile u Evropi,

u prekomorskim zemljama sve tri su se sukobljavale sa Britanijom.
Do sukoba je dolazilo jer je Britanija posjedovala Indiju, Kanadu i
veliki dio Afrike.
Istovremeno je insistirala na dominaciji nad drugim teritorijama .
Teila je ka Persijskom zalivu, Kini, Turskoj i Maroku.

Sa Rusijom se razilazila u Avganistanu, u oblasti Bosfora i Dardanela i u

sjevernoj Kini, a sa Francuskom u Egiptu i Maroku.
Berlinska konferencija 1884-1885. uredila je evropsku kolonizaciju
Afrike i potvrdila Njemaku kao kolonijalnu silu. Devedeset odsto
Afrike nalo se pod kontrolom neke evropske zemlje.

Sredozemni ugovor i naputanje sjajne izolacije Velike Britanije

Sredozemnim ugovorom 1887. Velika Britanija se povezala s Trojnim savezom

radi pomoi Italiji i Austrougarskoj u odnosu na Franc usku u sjevernoj Africi i
Rusiju na Balkanu.
Uprkos protivljenju tradicionalista, geopolitika realnost je Veliku Britaniju
izvlaila iz sjajne izolacije". Prvi korak uinjen je uspostavljanjem boljih
odnosa s carskom Njemakom.
Kad je Vilhelm II otpustio Bizmarka i odbacio ponudu da produi Ugovor o
reosiguranju, uslijedilo je okretanje Rusije ka Francuskoj.

Kaprivi je tada je uvjeravao Austrougarsku da saveznitvo sa njom predstavlja

prioritet za Njemaku a Ugovor o reosiguranju prepreku za savez sa Britanijom.
Njemako oslanjanje na Austriju i pruanje podrke Beu u Rusiji je ocijenjeno
kao suprotstavljanje ruskim ciljevima u regionu. Rusija je uskoro potraila
novog saveznika - Francusku.

 Kolonijalnim sporazumom Njemake sa Velikom Britanijom 1890.

meusobno su razgraniene sfere interesa u Istonoj i Jugozapadnoj
Africi.
Velika Britanija je od Njemake dobila izvore Nila i teritorije u Istonoj
Africi ukljuujui i ostrvo Zanzibar.
Njemaka je dobila relativno beznaajne teritorije: koridor Kaprivi i
ostrvo Helgoland u Sjevernom moru.
London je ovaj sporazum shvatio kao sredstvo za rjeavanje kolonijalnih
pitanja u Africi, a Njemaka kao uvod u anglo-njemaki savez.
Rusija ga je protumaila kao prvi korak Britanije ka stupanju u Trojni
savez.

 Francuska i Rusija su 1891. potpisale ugovor o prijateljstvu srdani

sporazum radi diplomatske podrke. Dodatnom klauzulom Francuska
se obavezala na diplomatsku podrku u kolonijalnim sukobima Rusije s
Velikom Britanijom.
Godine 1894. potpisan je vojni sporazum kojim se Francuska obavezala
da pomogne Rusiju u sluaju da je napadne Njemaka ili Austrougarska
zajedno sa Njemakom. Rusija je trebalo da podri Francusku ukoliko je
napadne Njemaka ili Njemaka zajedno sa Italijom.
Za razliku od sporazuma iz 1891. koji je bio usmjeren protiv Velike
Britanije isto koliko protiv Njemake, sporazum iz 1894. je kao jedinog
neprijatelja imao u vidu Njemaku. Njegovo zakljuivanje bio je poetak
kraja funkcionisanja ravnotee snaga.
Poslije britanskog pristupanja francusko-ruskom savezu 1907. stvoren je
Trojni sporazum - Antanta, a odmjeravanje snaga postaje pravilo.

Razlozi neuspjeha britansko-njemakog saveza

Velika Britanija je prihvatala samo dvije vrste angaovanja: ograniene vojne sporazume ili
angaovanje tipa antante" radi diplomatske saradnje s nekom drugom zemljom.

Pokuaji da se uspostavi anglo-njemaki savez injeni poslije 1891. propali su zbog toga
to je Vilhelm II insistirao na savezu kontinentalnog tipa".

Njemaka je, meutim, od Velike Britanije mogla da trai neutralnost, jer je bila dovoljno
jaka da porazi bilo kog potencijalnog protivnika, sve dok Velika Britanija ne bi stala na
suprotnu stranu.
Za neutralnost Velike Britanije bio je dovoljan sporazum tipa antante.
Krugerovom depeom" i pokuajem da se demonstracijom sile ugrozi BritanijaNjemaka je unitila mogunost da do kraja vijeka uspostavi savez sa Velikom Britanijom.
Ova depea je bila poslata od strane Kajzera burskom predsjedniku Paulu Krugeru, i njome
mu je estitao pobjedu u bici sa Britancima 1896. godine.

 Dozef emberlen se 1899. se zaloio za tevtonski" savez (Velika

Britanija, Njemaka i SAD), a Njemaka je pri tom insistirala na
zvaninim garancijama nesvjesna znaaja britanske neutralnosti.
Lord Lansduan, kao i emberlen, smatrao je da sjajna izolacija"
Velikoj Britaniji vie ne moe da obezbijedi sigurnost.
Njemaki kancelar Bilov odbio je predloeni ugovor o prijateljstvu sa
Velikom Britanijom.
Prioritet mu je bio da Parlament izglasa poveanje izdataka za ratnu
mornaricu, ili da Britanija pristupi Trojnom savezu.
Poto je Solzberi to pristupanje odbio, po trei put u jednoj deceniji
otpala je mogunost postizanja anglo-njemakog sporazuma .

Savez Velike Britanije sa Japanom

Lansdaun je iznenadio Evropu sklopivi savez s Japanom 1902.

Velika Britanija i Japan su se sporazumjeli da e biti neutralni ukoliko jedna od
te dvije zemlje bude ukljuena u rat s jednom drugom silom zbog Kine ili
Koreje; ukoliko, pak, jednu od zemalja potpisnica napadnu dva neprijatelja,
druga potpisnica se obavezala da prui pomo.
Daleki istok je za Veliku Britaniju bio od veeg stratekog interesa nego
rusko-njemake granice, dok je Japan savezom zatien od Francuske.
Ovaj sporazum je zatitio Japan od ulaska Francuske u Rusko-japanski rat 19041905. na strani Rusije, a s druge strane je uslovio ulazak Japana u Prvi svjetski
rat na britanskoj strani.
Velika Britanija e poslije toga izgubiti interes za Njemaku kao stratekog
partnera i vremenom e na nju poeti da gleda kao na geopolitiku prijetnju.

 Francusko- britanski sporazum

Srdani sporazum" izmeu Francuske i Velike Britanije iz 1904. pripadao je

sporazumima o nezvaninoj saradnji kakav je Njemaka stalno odbijala.
Britanija se zatim okrenula mogunosti sklapanja slinog sporazuma s Rusijom.
Srdani sporazum" iz 1904. se odnosio na pitanje kolonija i on nije znaio
prekid Velike Britanije sa sjajnom izolacijom", ali je znaio odustajanje od
uloge tega u evropskoj politici.
Sporazum je znaio priznanje britanske kontrole u Egiptu i francuske u Maroku,
zamjenu francuskih ribolovnih prava oko Njufaundlenda teritorijama u Gambiji i
Nigeriji, kao i podjelu interesnih sfera u Sijamu. Sporazum se uopte nije bavio
evropskim pitanjima.
Time se Britanija praktino prikljuila jednom od dva suprotna tabora .
U konanom, Njemaka je sebe potpuno izolovala, a tri tradicionalna
neprijatelja povezala u antinjemaku koaliciju.

 Prva marokanska kriza (Tangerska kriza) 1905-1906.

Marta 1905. Njemaka je izrazila spremnost da podri nezavisnost
Maroka.
Kad se Antanta suoila sa njemakom prijetnjom Velika Britanija je u
potpunosti podrala Francusku, a prijedlog o odravanju konferencije
nije prihvatila sve dok se Francuska s tim nije sloila .
Austrougarska i Italija nijesu eljele da se zbog Maroka upuste u
rat.
Njemaka se zadovoljila obeanjem da e se za est mjeseci organizovati
konferencija u panskom gradu Alhesirasu .
Sa Alhesirasom njemaka diplomatija je doivjela debakl. SAD, Italija,
Rusija i Velika Britanija odbile su da podre Njemaku .

 U Alhesirasu se Antanta ne samo odrala, ve je uspostavljena

francusko-britanska vojna saradnja, a podstaknuto je i sklapanje
englesko-ruskog sporazuma iz 1907.
Velika Britanija je konano pristala na vojnu saradnju sa kontinentalnim
silama.
Kada je 1907. nastao englesko-francusk o-ruski blok na politikoj sceni
Evrope ostale su samo dvije sile: Trojni sporazum i njemako-austrijski
vojni savez.
Kao i u sluaju Francuske, Britanci su najprije s Rusijom u avgustu
1907. sklopili sporazum o kolonijama tj. o posjedima u Persiji i
Avganistanu.

 Persija je podijeljena na tri sfere uticaja: sjeverni dio

zemlje dobili su Rusi, Velika Britanija juni, a
sredinji je proglaen za neutralnu teritoriju.
Avganistan je potpao pod britansku kontrolu i tako
su rijeeni englesko-ruski odnosi.
Da bi uspostavili saradnju s Rusijom, strahujui od
Njemake, Englezi su odustali od sprjeavanja
ruskog prodora ka Bosforu i Dardanelima.

 Poslije formiranja Trojnog sporazuma ravnoteu izmeu blokova nijesu

mogla promijeniti diplomatska sredstva, ve samo sila.
Meutim, ni jedan lan Trojnog sporazuma ne bi uao u rat da pomogne
Francuskoj da povrati Alzas i Loren , kao to ni Njemaka ne bi podrala
agresivni rat Austrougarske na Balkanu.
Na poetku XX vijeka ravnotea se pretvorila u dvije sukobljene
koalicije.
Rusija je bila bliska sa Srbijom i nije vodila rauna o opasnosti od
opteg rata. Francuska je dala carte blanche Rusiji.
Njemaka je isto uinila sa Austrougarskom koja je oajniki eljela da
zatiti svoje teritorije naseljene slovenskih stanovnitvom od propagande
iz Srbije, koju je podravala Rusija.

 Aneksija Bosne i Hercegovine i politika Njemake

Aneksijom 1908. Austrougarska nije postigla nikakav politiki cilj .
Na takav korak odluila se iz straha da bi njeno carstvo moglo da se
raspadne pod uticajem srpske agitacije, i da bi pokazala svoju premo na
Balkanu.
Njemaka je stala na stranu Austrougarske i traila da Rusija i Srbija
zvanino priznaju aneksiju. Rusija je morala na to da pristane, zato to
Velika Britanija i Francuska jo nijesu bile spremne na rat zbog nekog
balkanskog problema.
Njemaka se isprijeila Rusiji u regionu koji nikada nije
predstavljao njen vitalan interes. To je uslovilo jo vee udaljavanje
Njemake od Rusije koje je zapoelo na Berlinskom kongresu.

Druga marokanska kriza (Agadirska kriza ili Panterov skok) 1911.

Njemaka je poslala topovnjau Panter u marokansku luku Agadir, to je bila reakcija na
francusku intervenciju protiv ustanka u Maroku.
Kriza poslije nereda u Maroku i Panterov skok", zavrili su se isto kao prethodni njemaki
pokuaj da probije izolaciju koju je sama izazvala. Britanija je vrsto stala uz Francusku, i
kriza je rijeena Sporazumom u Fesu 1912. kojim je i formalno priznat francuski
protektorat u Maroku, a Francuska je Njemakoj ustupila movarno zemljite u Centralnoj
Africi.

Velika Britanija je podrala Francusku jo jae nego u Alhesirasu.

I Austrougarska se ponijela uzdrano u odnosu na svog monog saveznika, smatrajui da

zbog neke sjevernoafrike avanture ne treba da dovede u pitanje vlastiti opstanak .
Godine 1912. zakljuen je Anglo-francuski pomorski sporazum shodno kojem je
francuska flota prebaena u Sredozemlje, dok je Velika Britanija preuzela na sebe
obavezu da titi atlansku obalu.

 Njemako angaovanje na reorganizovanju turske vojske izazvalo je

krizu u rusko-turskim odnosima. Aneksija 1908. i njemaka podrka
Austrougarskoj oigledno nijesu bili sluajnost .
Sistem saveznitava je neko vrijeme obezbjeivao izvjesno uzdravanje.
U vrijeme balkanskih ratova 1913. Njemaka je upozorila
Austrougarsku na granice do kojih je spremna da je podri, a Velika
Britanija je izvrila pritisak na Rusiju da se umjerenije postavi u odnosu
na Balkanski savez.
Na Londonskoj konferenciji 1913. Velika Britanija je pomogla da se
smanje srpska teritorijalna osvajanja u Albaniji, koja Austrougarska nije
prihvatala.
Londonska konferencija bie posljednja prilika u kojoj je tadanji
meunarodni poredak mogao da stia neki sukob.

 Njemaka je prihvatila da ue u svjetski rat kako bi pokazala da

podrava politiku Bea prema Junim Slovenima, mada se to nije
ticalo njenih nacionalnih interesa.
Isto je bilo u sluaju Srbije i Rusije.
Izmeu Njemake i Rusije nije postojao spor. One su se sukobljavale
preko posrednika.
Godine 1912. Poenkare je u vezi sa Balkanom rekao ruskom ambasadoru
da e Francuska ui u rat ukoliko u njega ue Rusija, stoga to je
poznato da u tom sluaju Njemaka stoji iza Austrougarske.
Kajzer je 1913. obeao Austrougarskoj da e Njemaka prilikom
sljedee krize ui u rat ako to bude u austrijskom interesu.