Fridrih Wilhelm Jozef

eling

Filozofija klasinog
njemakog idealizma

elingovo
Najznaajnija elingova djela su: Sistem
stvaralatvo
transcendentalnog idealizma, Filozofija umjetnosti,
O sutini ljudske slobodei druga.
elingova filozofija je kao pucanj iz pitolja (Hegel.)
U razvoju elingove filozofije uoava se pet

karakteristinih perioda:
Filozofija prirode
Estetski idealizam
Apsolutni idealizam
Nauka o slobodi
Filozofija mitologije

eling- o filozofiji,
eling
smatra da se znanje zasniva
na podudaranju
filozofiranju,
znanju
i
neeg objektivnog sa neim subjektivnim. ovjek, po
elingu,
zna samo ono istinito; istina je podudaranje
istini
predstave sa svojim predmetom. Skup sveg samo
objektivnog u znanju naziva eling, prirodom, dok
skup subjektivnog naziva inteligencija ili Ja.
Savrena teorija prirode bila bi, po elingu, ona po
kojoj bi se cijela priroda razrijeila u neku inteligenciju.
Filozofija kao najvia nauka treba da ostvari i najvii
cilj znanja kao podudaranja objektivnog i subjektivnog,
svjesnog i nesvjesnog, realnog i idealnog.
Filozofiranje je za elinga djelovanje, ali ne samo
djelovanje ve i samoposmatranje u djelovanju.

Transcendentalna
Transcendentalna filozofija ima zadatak
filozofija
razjasniti kako je znanje uopte mogue.
Da se ono objektivno uini prvim i da se ono

subjektivno izvede iz njega to je, po elingu,

zadatak prirodne filozofije, dok
transcendentalnoj filozofiji preostaje suprotan
pravac; da poe od subjektivnog kao onog
prvog i apsolutnog, i omogui da ono
objektivno nastane iz njega. (Schelling, 1986:
10)

Priroda je vidljivi duh, a

duh je nevidljiva priroda

Filozofija prirodeobjektivni idealizam

eling prirodu shvata kao objektivno i samostalno

postojanje. Fihteov subjektivni idealizam on

preovladava tako to djelatnost subjekta (Ja) prikazuje
kao razvoj prirode na osnovu vlastitog protivrjeja.
Postavljajui iznova pitanje postojanja objektivnog,
eling otvara zadatak razreenja subjekt- objekt
odnosa. Fihteovo Ja kod elinga je u stvari Aposulut.
Apsolut je opta priroda ili svjetski duh. Apsolut je
budui indiferentan, osnov razvoja i prirode i duha
Razvoj apsoluta prikazuje se kao istorija prirode.

Filozofija prirode

Nasuprot Fihteu, koji prirodu uzima kao

materijal za saznavanje, eling prirodu

odreuje kao sistem uma, odnosno sistem
djelovanja koji ima neki cilj.
Priroda je apsolutno produktivna i djelatna.
Ona je apsolutni totalitet, sama je sebi dovoljna
i mora se objanjavati iz sebe same. U prirodi
postoji univerzalna suprotnost, koja je osnov
svakog postojanja i kretanja. To i ini osnovu
njenog apsolutnog produktiviteta, razvoja.
eling tako utemeljuje dijalektiku prirode.

Filozofija umjetnosti
eling je pokuao da kroz prirodu razrjei

problem svjesnog i nesvjesnog. Razreenje

pronalazi u umjetnosti. Umjetnost se javlja
kao organon filozofije. Samo ona, po elingu,
posjeduje sposobnost bezgranine produkcije
koja je analogna prirodi ali je nadilazi.
Objektivni svijet samo je prvobitna, jo
besvjesna poezija duha; opi organon filozofije
i izvrni kamen njezina cijela svoda filozofija
umjetnosti. (eling,1986:

eling- Filozofska istraivanja o

sutini ljudske slobode

Misao o
slobodi...
Ljudska sloboda jeste sposobnost dobra i zla.

eling o porijeklu zla

Sve to je stvoreno dolazi od Boga. U Bogu

lei razdvojenost na osnov (temelj) i

egzistenciju. Kod ovjeka ta dva dijela
odstupaju jedan od drugog u emu lei
mogunost dobra i zla.
Zlo ne nastaje iz osnova ve kad se ljudska
volja odrie svijeta.

Metafizika iracionalnog
Dijalektika povijesti je htjela, da se je i

sistem uma preobratio u svoju suprotnost, i da

je spoznaja nemogunosti prelaenje granica,
na koju je nuno naiao pokuaj dedukcije sviju
pojava iz jednog osnovnog principa, pored onih
idealistikih nauka neposredno izazvala druge,
koje su se upravo stoga nale prisiljene, da
ustvrde b e z u m n o s t
svjets
k o g o s n o v a. Taj proces najprije je na sebi
samome osjetio svestrani nosilac glavnog
razvitka, proteus idealizma, S c h e l l i g.

Novo pritom nije spoznaja, da umska svijest

naposljetku ipak uvijek ima neto za sadraj, to
jednostavno u sebi nalazi, a da se za to ne moe nai
opravdanje. Takvi granini pojmovi bili su
transcendentalni X kao stvar o sebi kod Kanta, kao
diferencijal svijesti kod Maimona, kao neosnovano
slobodno djelovane kod Fichtea. Novo je bilo to, da je
ovo za uma nepojmljivo, nesavladivo, to je davalo
otpor njegovu radu, trebalo de se i zamilja kao neto
b e z u m n o.
1. Schelling je zaudo bio gurnut na stazu iracionalizma
ba time, to je religiozni motiv htio preuzeti u
apsolutni idealizam. (Windelband, 1988: 195)

Literatura
Kunzmann P., F-P. Burkard i F. Wiedmann. 2001.

Atlas filozofije. Zagreb: Golden marketing.

Windelband W. 1988. Povijest filozofije.
Zagreb: Naprijed.
Hegel G. W. F. 1983. Istorija filozofije. Beograd:
Beogradski izdavako-grafiki zavod.
Schelling. F. W. J. 1986. Sistem
transcendentalnog idealizma. Zagreb: Naprijed.
Nekovi R. 1991. Filozofija i istinska zajednica.
Beograd: Savremena administracija.