Professional Documents
Culture Documents
Hermann Hesse - Demijan PDF
Hermann Hesse - Demijan PDF
vie pusto. Ponekad sam znao: moj cilj u ivotu bio je da postanem onakav
kao to su moj otac i mati, onako svetao i ist, iznad drugih, i
pridravajui se reda kao oni. Ali dotle je put bio dalek, dotle se moralo
odsedeti po kolama, i uiti, izdravati probe i polagati ispite, a put je
svagda vodio pored drugog, tamnijeg sveta, ili kroza nj, i nije bilo nimalo
nemogue da se kod njega ostane i u njemu utone. Postojale su prie o
izgubIjenim sinovima, kojima se to desilo, i ja sam ih strasno itao. U
njima je povratak ocu i dobru bio svagda velianstven i donosio je spasenje,
te sam ja apsolutno oseao da je jedino to pravo, dobro i poeljno. Pri svem
tom, onaj deo prie koji se odigravao meu zlima i propalima, bio je mnogo
primamljiviji i, da se smelo rei i priznati, ponekad je bila upravo ista
teta to se zabludeli pokajao i to je ponovo naen. Ali se to nije
kazivalo, a nije se ni mislilo. Samo se nekako javljalo, kao nasluivanje i
mogunost, sasvim na dnu, u oseanju. Kad sam zamiljao avola, mogao sam ga
sasvim lepo zamisliti dole na ulici, premenog ili onakvog kakav je, ili na
godinjem vaaru, ili u nekoj krmi, ali nikad kod nas u kui.
Moje sestre su se takoe ubrajale u svetao svet. Kao to mi se esto inilo,
one su u sutini bile blie ocu i majci, bile su bolje, moralnije, manje
grene nego ja. One su imale mana, bivale su neuljudne, ali, inilo mi se,
to nije ilo veoma duboko, to nije bilo kao kod mene, gde je dodir sa zlim
postajao esto tako teak i muan, gde je taman svet bio mnogo blii. I
sestre je valjalo, kao i roditelje, uvati i potovati i kad bih se s njima
pozavadio, nalazio bih potom pred svojom roenom saveu da sam rav, da sam
zametnuo sam kavgu, i da moram moliti za oprotaj. Jer su se u sestrama
vreali roditelji, ono to je dobro i to deli naloge. Bilo je tajni koje
sam mogao deliti mnogo pre sa najrasputenijim mangupom negoli sa svojim
sestrama. U lepe dane, kad bi bilo svetlo, i kada bi savest bila u redu,
tada bi esto bivalo divno igrati se sa sestrama, biti s njima dobar i
uljudan, i videti
samoga sebe u valjanoj, plemenitoj svetlosti. Tako mora da se neko osea kad
je aneo! To je bilo najuzvienije to smo znali, i mi smo zamiljali kako
je slatko i divno biti aneo, opkoljen svetlim zvukom i mirisom kao Boi i
srea. O, kako se retko dospevalo do takvih asova i dana! Cesto bih pri
igri, pri dobrim, nevinim, doputenim igrama bivao obuziman strau i
estinom, to bi sestrama bilo nepodnoljivo, to bi dovodilo do svae i
nesree i kad bi me tada spopao gnev, postajao bih uasan, inio Ibih i
kazivao stvari iju sam gnusobu, jo dok bih je inio i izgovarao, oseao
duboko i kako me saie. Tada bi dolazili ravi, mrani asovi kajanja i
smrvljenosti, a potom bolni trenutak kad bih molio za oprotaj, a potom opet
svetao zrak, mirna, zahvalna srea bez nesuglasica, za asove ili trenutke.
Iao sam u latinsku kolu sin predsednika optine i sin vrhovnog umara
bili su u mome razredu, i navraali su pokatkad k meni to su bili divlji
deaci, ali ipak pripadnici dobrog, doputenog sveta. Pri svem tom, bio sam
u bliskim odnosima sa deacima iz susedstva, acima osnovne kole, koje smo
inae prezirali. S jednim od njih moram da zaponem svoju priu.
Jednog slobodnog popodneva tek sam bio navrio desetu godinu tumarao sam s
dva deaka iz susedstva. U tome nam se pridrui jedan vei, neki snaan i
surov deran skoro od trinaest godina, ak osnovne kole, sin jednog krojaa.
Otac mu je bio pijanac, i cela porodica bila je na ravu glasu. Franja
Kromer bio mi je dobro poznat, plaio sam ga se, i nije mi se svidelo kad
nam se sad prikljuio. Ponaao se ve kao mukarac, i u hodu i nainu govora
podraavao je mladim fabrikim momcima. Pod njegovim vostvom siosmo pored
mosta na obalu, i sakrismo se od sveta pod prvim lukom na mostu. Uska obala
izmeu zasvoenog uprijinog zida i vode koja je leno oticala, bila je
prekriljena samim otpacima, olupinama i starudijama, zamrenim svenjevima
zarale gvozdene ice, i drugim smeem. Pokatkad bi se tu nalazile i
upotrebljive stvari pod vostvom Franje Kromera
morali smo pretraiti jedan deo obale, i pokazati mu ta smo nali. On bi to
tada ili strpao u svoje depove ili zavitlao u vodu. Naredio nam je da
pazimo nema li tu stvari od olova, mesinga ili kalaja, pa je sve to, ikao i
jedan stari roani ealj, potrpao kod sebe. U njegovom drutvu oseao sam
igraka i ala prema onome to sam danas uneo sa sobom u ove odaje. Sudba je
jurila za mnom, za mnom su se pruale ruke od kojih me ni majka nije mogla
zatititi, za koje ona nije smela da sazna. Da li je moj zloin bio kraa
ili la (zar se nisam lano zakleo ovim i onim svetom?) to je bilo
svejedno. Moj greh nije bio ovo ili ono, moj greh je bio lo to sam avolu
dao ruku. Zato sam poao s njim? Zato sam sluao Kromera bolje nego ikada
svoga oca? Zato sam izmislio priu o onoj krai, zato sam se razmetao
zloinima kao da su to junaka dela? A sad me je avo drao za ruku, sad je
neprijatelj stajao za mnom.
Za trenutak nisam vie oseao strah od sutranjice, nego pre svega uasnu
izvesnost da odsad moj put vodi sve dalje nizbrdo i u mrak. Oseao sam jasno
da mome prestupu moraju sledovati novi prestupi, da je moja pojava meu
sestrama, da je moj pozdrav i poljubac rodi
teljima la, da sa sobom nosim sudbu i tajnu koju sam od njih krio.
Za trenutak sinu u meni poverenje i nada dok sam posmatrao eir svog oca.
Da mu sve kaem, da primim na sebe njegov sud i njegovu kaznu, i da ga
nainim svojim poverenikom i spasiteljem. Dolo bi samo ispatanje kakvo sam
esto podnosio, jedan teak, gorak as, teka i pokajnika molba za
oprotaj.
Kako je to slatko zvualo! Kako je bilo lepo i primamljivo! Ali nita od
toga nije moglo da bude. Znao sam da to neu uiniti. Znao sam da sad imam
tajnu, krivicu, koju sam sam samcit morao da ispijem do dna. Moda sam ba
sada bio na raskrsnici, moda u ba od ovoga asa pripasti zanavek ravom,
deliti tajne sa zlikovcima, zavisiti od njih, sluati ih, morati da postanem
njima ravan. Izigravao sam oveka i junaka, sad sam morao da snosim ono to
iz toga proistie.
Bilo mi je milo to se moj otac, kad sam uao, zadrao na mojoj mokroj
obui. To je odstranilo panju, te nije primetio ono to je bilo gre, a ja
sam smeo da podnosim prebacivanje, za koje sam potajno zamiljao da se tie
onog drugog. Pri tom je u meni kresnulo jedno neobino novo oseanje, zlo i
razdirue oseanje puno trnja: oseao sam nadmonost prema svome ocu! Oseao
sam, za trenutak, izvesno preziranje zbog njegovog neznanja njegova grdnja
zbog mokre obue inila mi se sitniarska. Kad bi ti znao, mislio sam i
izgledao sam sebi kao zlikovac koga su izveli na sasluanje zbog jedne
ukradene zemike, dok bi on imao da prizna ubistva. To je oseanje bilo
runo i odvratno, ali je bilo jako i imalo je duboku dra, i prikivalo me je
za moju tajnu i za moju krivicu vre nego svaka druga misao. Moe biti,
mislio sam, da je ve sad Kromer otiao u policiju, i potkazao me, i nada
mnom se svodi oluja, dok me ovde smatraju za malo dete!
Od celog tog doivljaja, koliko je dovde isprian, ovaj trenutak bio je ono
to je znaajno i to ostaje. To je bio prvi procep u oevoj svetosti, to je
bio prvi usek u stu
bove na kojima je poivao moj detinji ivot, i koje svaki ovek, pre nego
to uspe postati on sam, mora najpre da porui. Iz takvih doivljaja, koje
niko ne vidi, sastavIjena je unutranja bitna linija nae sudbine. Takav
usek a procep ponovo zaraste, zalei se i zaboravi, ali u najskrivenijoj
odaji on i dalje ivi i krvari.
Ja sam se sam zgrozio od tog novog oseanja, odmah potom.hteo sam svome ocu
da izljubim noge, i da izmolim od njega oprotaj. Ali ovek ne moe da
izmoli nita to je bitno, a to dete osea duboko i zna dobro, isto kao
svaki mudrac.
Oseao sam potrebu da razmiljam o svojoj stvari, da mislim o sutranjim
putevima ali to nisam dospeo. Cele veeri zadavalo mi je posla jedino to da
se priviknem na promenjeni vazduh u naoj sobi za sedenje. asovnik na zidu
i sto, Biblija i ogledalo, polica s knjigama i slike na zidu opratali su se
istovremeno sa mnom, i morao sam, sa srcem koje se ledilo, da posmatram kako
moj svet, moj dobar, srean ivot, postaju prolost, i kako se otkidaju od
mene morao sam da osetim kako sam s novim korenjem, ednim soka, ukopan i
vrsto zadravan napolju u mraku i tuini. Prvi put sam okuao smrt, a smrt
prija gorko, jer je ona raanje, jer je ona strah i zebnja od uasnog
obnavljanja.
Bio sam veseo kad sam se najzad naao u svojoj postelji! Pre toga, kao
poslednja vatra u istilitu, prela je preko mene i veernja molitva, i uz
nju smo otpevali pesmu, koja se ubrajala u moje najmilije pesme. Ah, ja
nisam pevao s mojima, i svaki ton bio je za mene u i otrov. Nisam se molio
s mojima kad je moj otac izgovarao blagoslov, a kad je zavrio: Budi s nama
svima!, onda me jedan trzaj otkide iz toga kruga. Milost boja bila je sa
svima njima, ali ne vie sa mnom. Otiao sam ohladneo i duboko zamoren.
U postelji, poto sam neko vreme leao, poto su me toplota i skrovitost
opkolili s puno Ijubavi, srce mi u strahu stade da bludi jo jedanput
unatrag, i da, obrvano planjom, lepra oko onog to je prolo. Moja majka
mi
je kao uvek kazala laku no, korak joj je jo odjekivao u sobi, svetlost
njene svee plamtela je jo u rascepu od vrata. Sad, mislio sam, sad e jo
jedanput da se vrati osetila je dae mi poljubac i upitae, upitae
milostivo i s puno obeanja, i tada u moi da zaplaem, tada e mi se
rastopiti kamen u grlu, tada u je obgrliti i rei joj, i onda e biti
dobro, onda je tu spas! I kada se ve rascep od vrata zamraio, ja sam jo
neko vreme oslukivao, i mislio sam da se to mora, mora desiti.
Potom se vratih na stvar, i pogledah svome neprijatelju u oi. Video sam ga
jasno, jednim je okom bio zamurio, usta su mu se surovo smejala i dok sam
ga posmatrao i u sebi gutao ono to je neminovno, on je postajao vei i
runiji, i njegovo zlo oko sevalo je avolski. Bio je pripijen uz mene dok
nisam zaspao, ali tada nisam sanjao o njemu niti o dananjici, nego sam
sanjao kao da se vozimo amcem, roditelji i sestre i ja, a svuda unaokolo
carovalo je spokojstvo i sjaj, kao u dane odmora. Probudio sam se usred
noi. Jo sam oseao ukus blaenstva, jo sam video kako se bele letnje
haljine mojih sestara svetlucaju na suncu, i iz svog raja padoh natrag u ono
to je bilo, i opet se naoh naspram neprijatelja sa zlim okom.
Ujutru, kad moja majka urno ue i viknu da je ve kasno, i zato jo leim
u postelji, izgledao sam ravo kad ona zapita da li mi nije dobro, stadoh
da povraam.
stopu, i tome sam stao prkositi. Sad nije vie bilo puta unatrag, pa makar
me i vrag odneo. Izbrojao sam u strahu novac, u kasici je zvealo kao da je
bila puna, a sad u ruci bilo je bedno malo. Svega ezdeset pet pfeniga. Ja
sakrih kasicu u donji trem, ponesoh novac u stisnutoj ruci, i izaoh iz
kue, drukije nego to sam ikada izaao kroz ovu kapiju. Neko odozgo
doviknu za mnom, kao to mi se uini ja se brzo udaljih.
Imalo je jo dosta vremena. Tumarao sam okolinim putevima. kroz ulice
izmenjenog grada. pod oblacima kakve nisam nikad video. pored kua koje su
me gledale, i pored Ijudi kojima sam se inio podozriv. Uz put mi pade na um
kako je jedan moj kolski drug naao jedanput na stonom tritu talir. Rado
bih se bio pomolio bogu da uini udo i da udesi da i ja naem novac. Ali
nisam vie imao prava na molitvu. A i u tom sluaju, kasica ne bi postala
ponovo itava.
Franja Kromer me je spazio izdaleka, ali mi je prilazio sasvim lagano, i
inilo mi se da na mene ne obraa panju. Kad mi se priblii, dade mi
zapovedni znak da poem za njim, i krenu mirno dalje, ne osvrui se ni
jedan jedini put, niz Slamnu ulicu i preko peanog mosta, dok ne zastade
kod poslednjih kua pred jednom novom graevinom. Tamo se nije radilo,
zidovi su stajali goli, bez vrata i prozora. Kromer se obazre oko sebe, u&e
kroz vrata, a ja za njim. On stade iza zida, dade mi znak da mu priem, i
prui ruku.
Jesi li doneo? zapita on hladno.
Ja izvadih stisnutu ruku iz depa, i prosuh svoj novac na njegovu pljosnatu
aku. On ga je bio izbrojao jo pre nego to je poslednji petoparac
odzvonio.
To je ezdeset pet pfeninga! ree on i pogleda u mene.
Da izustih bojaljivo. To je sve to imam, suvie je malo, znam dobro.
Ali to je sve. Nemam vie.
Drao sam da si pametniji negodovao je on prekorevajui me skoro blago.
Meu asnim Ijudima treba da je sve u redu. Ja ti neu nita uzeti to nije
pravo, to zna. Uzmi natrag taj nikleni novac, evo ga! Onaj drugi ti zna
ko ne pokuava da se cenka sa mnom. On plaa.
Ali ja nemam, nemam vie. To je moja kasica za tednju.
To je tvoja stvar. Ali neu da te unesreim. Duan si mi jo marku i
trideset pet pfeninga. Kad u ih dobiti?
O, dobie ih izvesno, Kromere! Sada ne znam, moda u uskoro imati vie,
sutra ili prekosutra. Pa valjda razume da to ne mogu kazati svome ocu.
To me se nita ne tie. Ja nisam od onih koji hoe da ti nakode. Ta ja
bih mogao da imam svoj novac jo pre ruka, vidi li, a ja sam siromaan. Ti
ima na sebi lepo odelo, i dobie za ruak da jede neto bolje nego ja.
Ali neu nita rei. Ja u sa svoje strane malo da priekam. Prekosutra u
ti zviznuti, posle podne, i onda e to dovesti u red. Ti zna kako ja
zvidim?
On zviznu preda mnom esto sam sluao taj zviduk.
Da rekoh znam.
On ode, kao da nisam bio i ja s njim. Meu nama obavljen je posao, nita
vie.
Verujem da bi me jo i danas zaplaio Kromerov zviduk kad bih ga iznenada
ponovo uo. Od toga dana uo sam ga esto, i inilo mi se da ga ujem uvek i
stalno. Nije bilo nijednog mesta, nijedne igre, nijednog rada, nijedne misli
gde nije doprlo to zvidanje, koje me je nainilo zavisnim, koje je sad bilo
moja sudba. Cesto sam bivao u naoj maloj gradini, koju sam veoma voleo, u
blaga, raznobojna jesenja popodneva, i nekakav udnovat nagon terao me je da
se ponovo igram deakih igara iz ranijeg doba izigravao sam u neku ruku
deka koji je bio mlai od mene, koji je jo bio dobar i slobodan, nevin i
zatien. Ali posred te igre odjeknuo bi mi odnekud Kromerov zviduk, uvek
oekivan, ali ipak iznenadan i uasno uzbudljiv, i presekao bi nit, razorio
uobrazilju. Tada bih morao da poem, morao bih da idem za svojim muiteljem
po ravim i runim mestima, morao bih da mu polaem raun i da se podvrgavam
opominjanju za novac. Sve je to trajalo moda nekoliko nedelja, ali se meni
inilo da su to godine, da je to venost. Retko kad bih imao novaca, peticu
njegovo oko, njegovo neobino oko kao u odrasla oveka, udno sijalo! kroz
glavu mi nejasno prolete: Nije li on, taj Demijan, i sam neka vrsta Kaina?
Zato ga on brani ako ne osea da lii na njega? Zato ima tu mo u pogledu?
Zato govori tako podrugljivo o, drugima, o plaljivcima, koji su upravo
poboni i bogougodni?
Takvim mislima nije bilo kraja. Kamen je pao u kladenac. a kladenac ie bio
moja mlada dua. I za dugo, vrlo dugo vreme bila je ta stvar s Kainom, s
ubistvom i sa znakom, taka odakle su proisticali svi moji pokuaji za
saznanjem. sumnjorn i kritikom.
Opazio sam da se i drugi aci mnogo bave Demijanom. O prii s Kainom nisam
nikome kazao ni rei, ali inilo mi se da se i drugi interesuju za njega.
Tek, o novome su kruili mnogi glasovi. Kad bih ih samo jo sve znao, svaki
bi bacio svetlost na njega, svaki bi se mogao protumaiti. Samo jo znam da
se najpre prialo kako je Demijanova mati vrlo bogata. Govorilo se takoe
kako ona ne ide nikada u crkvu, a ni sin. Jedan je dokazivao da su oni
Jevreji, ali moda su i potajni muhamedanci. Zatim su priane itave bajke o
telesnoj snazi Maksa Demijana. Jedno je bilo izvesno: da je on strahovito
ponizio najjaeg u svom razredu, koji ga je pozvao da se tuku, a kada se on
tome usprotivio, ovaj ga je nazvao kukavicom. Oni koji su bili prisutni
govorili su kako ga je Demijan uhvatio
samo jednom rukom za potiljak i vrsto ga pritisnuo, a tada je deko
prebledeo, pa se potom odunjao, i nije vie mogao danima da kree rukom.
Jedno vee proulo se ak da je umro. Jedno vreme se sve tvrdilo, sve
verovalo, sve je bilo uzbudljivo i udnovato. A za neko vreme bilo je dosta
svega toga. Ali, ne mnogo docnije uskrsnuli su meu nama acima novi
glasovi, o tome kako Demijan odrava prisne odnose sa devojkama i kako sve
zna.
U meuvremenu, moja stvar s Franjom Kromerom tekla je i dalje svojim
prisilnim tokom. Nisam ga se mogao osloboditi, jer, mada me je s vremena na
vreme ostavljao danima na miru, bio sam ipak za njega privezan. U mojim
snovima iveo je on sa mnom kao moja senka i ono to mi u stvarnosti nije
Najzad Kromer stie. Danas se ne zadra dugo. Munu me samo nekoliko puta u
rebra, nasmeja se, oduze mi kolae, ponudi mi ak jednu mokru cigaretu, koju
ipak ne uzeh, i pokaza se Ijubazniji no obino.
Jest ree on polazei da ne zaboravim mogao bi idui put da dovede
svoju sestru, onu stariju. Kako li se ona zove?
Nisam nikako razumeo, niti sam odgovorio. Samo sam ga zaueno pogledao.
Zar ne shvata? Treba da dovede svoju sestru.
Jest, Kromere, ali to ne ide. To ne smem, a i ona ne bi pola.
Oekivao sam da je to opet samo kinjenje i puki izgovor. Tako je esto
radio, traio je neto nemogue, prestraivao me je, poniavao, pa bi
postupno doputao da se s njim pogaam. Tada bih se morao iskupljivati s
neto novaca ili drugim darovima.
Ovoga puta bio je sasvim drukiji. Na moje protivljenje nije se gotovo ni
naljutio.
Pa da ree on olako razmislie o tome. Hteo bih da se upoznam s tvojom
sestrom. To e se ve jednom udesiti. Povee je prosto u etnju, pa u vam
ja prii. Sutra u ti zviznuti, onda emo jo jedanput govoriti o tome.
Kad je otiao, najedanput mi pue pred oima smisao rijegove tranje. Bio
sam sasvim dete, ali sam sluao da deaci i devojice, kad su malo stariji,
mogu meu sobom da rade izvesne tajanstvene. nepristojne i zabranjene
stvari. I sad treba ja najedanput mi bi jasno kako je to uasno! Namah
donesoh vrstu odluku da to nikada ne uinim. Ali ta e se tada dogoditi, i
kako e mi se Kromer osvetiti, na to sam se jedva usuivao da mislim.
Zapoinjalo je novo muenje za mene, jo nije bilo dosta.
Iao sam utuen preko praznog trga, s rukama u depovima. Nove muke, novo
robovanje!
Utom me doviknu neki sve, dubok glas. Ja se uplaih, i dadoh se u trk. Neko
je trao za mnom, jedna ruka dohvati me blago odostrag. To je bio Maks
Demijan. Predadoh se.
Ti si to? rekoh nesigurno. Tako si me uplaio.
On me pogleda. Nikada njegov pogled nije vie no sad hio na pogled odraslog
Gledao sam ga bespomono u lice ono je bilo ozbiljno i pametno kao uvek, a
i milostivo, ali bez ikakve nenosti bilo. je pre strogo. Pravda ili neto
slino ogledalo se na njemu. Nisam znao ta se to sa mnom zbivt>: stajao je
preda mnom kao kakav maioniar.
Jesi li razumeo? zapita on jo jedanput. Ja klimnuh glavom. Nisam mogao da
govorim.
Ama kazao sam ti da to izgleda smeno, to itanje misli, ali se deava
sasvim prirodno. Mogao bih ti, na primer, prilino tano rei ta si o meni
mislio kad sam ti jednom ispriao priu o Kainu i Avelju. Ali, to ne spada
ovamo. Drim da je takoe moguno da si me jednom sanjao. Ali da ostavim to!
Ti si pametan deko, veina njih su tako glupi! Tu i tamo rado govorim s
pametnim dekom u koga imam poverenja. Je li ti to pravo?
O jesle, samo ne razumem..
Ali ostanimo kod tvog smenog eksperimenla! Dakle, nali smo: deak S. je
straljiv on se boji nekoga on svakako s tim drugim ima neku tajnu, koja
mu je vrlo neprijatna. Je li tako otprilike?
Kao u snu podlegao sam njegovu glasu, njegovu uticaju. Samo sam klimao
glavom. Nije li to govorio glas koji je mogao dolaziti samo iz mene samog?
koji je sve znao? koji je sve znao bolje, jasnije negoli ja sam?
Demijan me snano lupnu po ramenu.
Dakle, tako je. Znao sam ja to. A sad jo samo jedno jedino pitanje: zna
li kako se zove deak to je maloas otiao?
Ja se estoko uplaih, moja dotaknuta tajna izvi se bolno ka meni unatrag,
nije htela da izie na videlo.
Kakav deak? Tu nije bilo nikakvog deka osim mene.
On se nasmeja.
Ma reci samo nasmeja se on. Kako se taj zove?
Ja proaputah:
Misli li na Franju Kromera?
On zadovoljno klimnu glavora.
Bravo! Na tebe se ovek moe osloniti, postaemo jo prijatelji. Samo ti
moram neto rei: taj Kroraer, ili kako li se zove, to je neka bitanga.
Njegovo mi lice kazuje da je hulja! ta ti misli?
O, da uzdahnuh on je rav, on je sotona! Ali or. ne sme nita da zna!
Poznaje li ga? Da li on tebe poznaje?
Budi samo spokojan! On je otiao, i ne poznaje me jo ne. Ali bih ga ja
rado upoznao. On ide u osnovnu kolu?
Da.
U koji razred?
U peti! Ali nemoj nita da mu kae. Molim te, molim te, nemoj nita da mu
kae.
Budi spokojan, nee ti se nita desiti. Verovatno nema volje da mi to
vie ispria o tom Kromeru?
Ne mogu! Ne, ostavi me! On malo pouta.
Steta ree on potom mogli bismo da izvodimo eksperiment jo dalje. Ali
neu da te muim. Ali to valjda zna, zar ne, tvoj strah od njega kasvim je
neosnovan. Takav strah nas upropauje, moramo ga se osloboditi. Mora ga
se osloboditi ako hoe da od tebe postane valjan ovek. Razume li?
Naravno, ima potpuno pravo. ali ne ide. To ti ne zna..
Video si da poneto znam vie no to si mislio. Da mu nisi duan togod
novaca?
Jesam, i to, ali to nije glavna stvar. Ne mogu da kaem, ne mogu!
Onda nita ne pomae ako bih ti dao toliko para koliko si mu duan? Ja
bih ti to lako mogao dati.
Ne, ne, nije to. I molim te: nemoj nikome o tome da govori! Ni rei!
Unesreie me!
Osloni se na mene, Sinklere. Vae tajne e mi jednom docnije saoptiti..
Nikada, nikada! uzviknuh estoko.
Kako god hoe. Mislim samo da e mi moda nekad docnije vie kazati.
Samo dobrovoljno, razume se! Ta valjda ne misli da u ja initi kao i sam
Kromer?
nezahvalnosti koju sam pokazao prema Maksu Demijanu. Danas verujem vrsto da
bih se za ceo vek razboleo i propao da me on nije oslobodio iz Kromerovih
kandi. Ve i tada sam to osloboenje oseao kao najvei doivljaj svoga
mladoga ivota ali samog osloboditelja ostavio sam po strani im jc izveo
udo.
Kao to rekoh, nezahvalnost mi nije neobina. Cudnovato mi je jedino to to
sam pokazao toliki nedostatak radoznalosti. Kako je bilo mogue da sam mogao
mirno iveti i jedan jedini dan a da ne doem blie tajnama s kojima me je
Demijan doveo u dodir? Kako sam mogao
suzbiti udnju da ujem neto vie o Kainu, neto vie o Kromeru, neto vie
o itanju misli?
To je jedva shvatljivo. a ipak je tako. Video sam da sam se riajedanput
ispleo iz demonskih mrea, video sam opet pred sobom svet jasan i radostan,
nisam vie podlegao napadima straha i zaguljivom lupanju srca. Prokletstvo
je bilo skinuto, vie nisam bio na muke udareni osudenik, bio sam opet ak
kao i uvek. Moja priroda pokuavalaje. tp je br?e mogla da dospe opet u
ravnoteu i mir, i stoga se pre svega trudila da potisne od sebe mnogo
totaruno i pretee, i da to zaboravi. udnovato brzo iilela je iz mog
pamenja cela duga povest o mojoj krivici i zastraenosti, ne ostavivi na
izgled nikakvih oiljaka i utisaka.
Danas razumem takode i to to sam pokuavao da isto tako brzo zaboravim
svoga pomagaa i spasitelja. Iz doline bede moga osuenitva, iz uasnog
robovanja Kromeru odleteo sam sa nagonima i snagama svoje povreene due
tamo unatraggde sam ranije bio srean i zadovoljan: u izgublj.eni raj,koji
se ponovo otvorio, u svetao oev i majjn svet" ka sestrama, ka mirisu
istote, ka bogougodnitvu Aveljevu.
Ve idueg dana po mome kratkom razgovoru s Demijanom kad sam najzad bio
potpuno ubeen u svoju ponovo zadobijenu slobodu, i kad se nisam vie plaio
da e se povratiti preanje stanje, uinio sam ono to sam. takoesto i
eenjivo prieljkivao ispovedio sam se. Otiao.sam svojoj majci, pokazao
sam joj kasicu za tednju,. eija je brava bila oteena, i koja je bila
samoga. Sve lepe take gde s.im se odmarao, sva srena ostrva i rajeve, ija
mi dra nije ostala nepoznata, ostavljam da poivaju u sjaju daIjine, i ne
udim da jo jednom stupim u njih.
I zato govorim, dok se jo zadravam na svom deatvu, samo o onome to mi
se novo dogodilo, to me je teralo unapred, to me je otkidalo od ranijeg.
Ti podstreci dolazili su uvek iz drugog sveta i uvek su donosili sa sobom
strah, prisiljavanje i neistu savest, uvek su bili prevratniki i dovodili
u opasnost mir, u kome bih rado ostao da prebivam.
Nastupile su godine kada sam morao nanovo da otkrijem da u meni samom ivi
neki pranagon, koji je u doputenom i svetlom svetu morao nikom poniknuti i
sakrivati se. Kao svakog oveka, tako je i mene oseanje ulnosti koje se
lagano budi, spopadalo kao neprijatelj i razaira, kao neto zabranjeno, kao
zavoenje i greh. Ono to je moja radoznalost traila, to mi je stvaralo
snove, radost i strah, velika tajna puberteta, to nije nimalo dolikovalo
briljivo negovanom blaenstvu moga dejeg spokojstva. inio sam kao svi
ostali. Vodio sam dvostru
ki lvot deteia koje nije vie dete. Moja svest ivela je u onom to me je
okruivalo i to je bilo doputeno, moja svest je poricala nov svet koji se
pojavljivao na obzorju. Ali sam pored toga iveo u snovima, nagonima,
eljama podzerane vrste, preko kojih je onaj svestan ivot gradio sebi sve
bojaljiviije mostove, jer se detinji svet u meni ruio. Kao gotovo svi
roditelji, tako ni moji nisu pritekli u pomo ivotnim nagonima koji su se
budili, ali o kojima se nije govorilo. Oni su samo s neiscrpnom briljivou
pomagali moje beznadene pokuaje da se oporekne stvarnost, i da se i dalje
ostane u detinjskom svetu, koji je postajao sve nestvarniji i laljiviji. Ne
znam da li u tome roditelji mogu uiniti mnogo, ne prebacujem svojima nita.
To je bila moja lina stvar da iziem sa soborn n>a kraj i da naem svoj put
i.ja sam svoju stvar izveo ravo, kao veina lepo vaspitane dece.
Svaki ovek preivljava tu tekou. Za prosenoga je to ona taka u ivotu
gde zahtev za vlastitim ivotom dolazi u najotriji sukob sa okolnim svetom,
gde se put unapred mora da izvojuje u najgoroj borbi. Umiranje i ponovno
vlastitim zakoninia. Niko ga nije voleo, niko nije bio u prisnim odnosima s
njim, opim njegove majke, a i s hjome, izgleda da se nije ophodio kao dete,
nego kao odrastao ovek. Uitelji su ga ostavIjali na miru to je mogue
vie, bio je dobar ak, ali se nije starao da se ikome svidi, i s vremena na
vreme <uli bismo kako se prepriavaju poneke rei, objanjenja ili odgovori
koje je on, kako se govortlo, dao nekom uiteIju, i koji su se odlikovali
oporim izazivanjem ili ironijom.
Piriseoam se, zatvorenih oiju, i vidim kako njegova slika uskrsava. Gde je
to bilo? Da, evo ga opet. To je bilo na ulici pred naom kuoom. Tu sam ga
vtideo jednog dana kako stoji, s belenicom u ruci, I video sam ga kako
crta. Crtao je stari grb sa pticom nad 'naom kapijoin. A ja sam stajao na
prozoru, sakriven iza zavese, i nosmatraoga, i spazio sam, duboko zadivljen,
njegovo paljivo, hladno, svetlo lice okrenuto ka grbu, lice kao u oveka,
istraivaa ili umetnika, nadmono i puno volje, osobito svetlo i hladno, sa
znalakim oima.
I opet ga vidim. To je bilo malo docnije, na ulici stajali smo svi, pri
povratku iz kole, oko jednog konja koji se sruio. On je leao, jo
upregnut u rudu, ispred jednih seljakih kola, frktao je tuno i njukajui
otvorenim nozdrvama po vazduhu, dok mu je krv lopila iz neke nevidljive
rane, tako da se bela ulina praina na njegovoj strani lagano napila i
potamnela. Kad sam se, poto mi se smuilo, okrenuo od tog prizora, spazio
sam Demijanovo lice. On se nije bio progurao napred, stajao je sasvim
pozadi, u zgodnom i prilino otmenom stavu, kako mu je i pristajalo. Pogled
mu je izgledao upravljen na glavu toga konja, i opet je izraavao tu duboku,
mirnu, skoro fanatinu panju, ali ipak bez strasti. Morao sam dugo da ga
posmatram, i tada sam osetio, mada toga nisam bio potpuno svestan, neto
veoma udno. Video sam Demijanovo lice, i zapazio sam ne samo da on nema
lice kao la deka, ve da ima lice oveka zapazio sam jo vie: inilo mi
se da vidim ili da oseam da to nije lice ni oveka, nego neto sasvim
drugo. Izgledalo mi je da je u tome bilo i neeg od enskog lica, i upravo
rni se to lice inilo, za trenutak, kao da nije ni muko ni detinje, ni
sam ga.
On je rado davao objanjenje, inirno i ozbiljno, na njemu svojstven nain,
kao kakav odrastao ovek.
Ne ree on to se ne inoe. ovek u stvari nema slobodnu volju, mada to
svetenik pria. Niti mo
e ovek da misli ta hoe, niti mogu ja uticati na njega da misli to ja
hou. Ali mi moemo nekoga dobro da posmatramo, i onda moemo esto da
kaemo prilino tano ta on osea ili misli, onda veinom moemo i da
predvidimo ta e on uiniti idueg trenutka. To je sasvim prosto, samo to
Ijudi ne znaju. Za to je, naravno, potrebno vebanje. Postoje, na primer,
meu leptirima izvesni noni leptiri kod kojih su enke mnogo ree nego
mujaci. Leptiri se mnoe isto tako kao sve ivotinje, mujak oplodi enku
koja onda lee jaja. Ako sad ima enku ovog leptira to su prirodnjaci
esto ogledali onda nou doleu toj enki muki leptiri, i to sa daljine od
vie asova. Sa daljine od vie asova, zamisld! Svi ti mujaci oseaju na
itave kilometre tu jednu enku koja je u tom kraju. Pokuavaju to da
objasne, ali to ide tefco. Mora biti da postoji izvesno ulo mirisa ili
tako to, kao to moda dobri lovaki psi mogu da pronau neopaen trag i da
pou po njemu. Razume li? To su takve stvari, u prirodi ih ima puno, i niko
ih ne moe objasniti. Ali ja sad kaem: kad bi kod tih leptira enke bile
tako este kao mujaci, onda oni ne bi imali taj fini nos! Oni ga imaju samo
zato to su se u tome obuili. Ako ivotinja ili ovek uprave svu svoju
panju i svu svoju volju na neku odreenu stvar, onda je i postignu. To je
sve. I tL,ko stoji stvar i sa tim to ti misli. Dobro posmatraj nekog
oveka dovoljno dugo, onda e o njemu znati vie negoli on sam.
Meni je na vrh jezika bila re itanje misli hteo sam da je izgovorim i da
ga time podsetim na dogaaj s Kromerom, koji se zbio tako davno. Ali, i to
je bila udna stvar meu nama dvojicom: nikad ni za ivu glavu nismo ni on
ni ja izrekli bilo kakav nagovetaj o tome da se on jednom, pre vie godina,
tako ozbiljno upleo u moj ivot. Izgledalo je kao da nije nikad ranije bilo
neto izmeu nas, ili kao da svako od nas vrsto rauna da je to drugi
mesto, naravno, ja sam bio taj koji sam to uinio, zato to je ba moja
volja bila spremna da se smesta koristi prilikom.
Da rekoh i meni je tada to izgledalo sasvim udno. Od onog trenutka kad
smo se mi zainteresovali jedan za drugog, ti si mi se primicao sve blie.
Ali kako je to bilo? U poetku nisi ipak doao odmah da sedi pored mene,
najpre si nekoliko puta sedeo u klupi tu preda mnom, zar ne? Kako se to
zbilo?
To je bilo ovako: ni ja nisam jasno znao kuda hou kad sam poeleo da
odem sa svog prvog mesta. Znao sam samo da hou da sedim dalje pozadi.
Moja voIja mi je nalagala da doem k tebi, ali ja je jo nisam bio svestan.
Istovremeno je i tvoja vlastita volja privlaila, i pomogla mi je. I tek
kad sam potom sedeo ovde pred tobom, postalo mi je jasno da mi se
elja samo upola ispunila i opazio sam da upravo nisam nita drugo
eleo nego da sedim pored tebe.
Ali tada jiije pridoao nijedan novajlija.
Nije, ali tada sam prosto uinio ono to sam hteo i, ni pet ni est, seo
sam pored tebe. Deko s kojim sam promenio mesto zaudio se samo, i pustio
mi je na voIju. A svetenik je, dodue, primetio jednom da je tu izvrena
neka promena uopte, svakad kad on ima sa mnom posla, neto ga potajno
mui, jer on zna da se ja zovem Demijan, i da to nije u redu da ja sa svojim
D u imenu sedim tu sasvim pozadi iza S! Ali mu to ne dopire do svesti, zato
to je tame protivna moja volja, i zato to ga ja u tome jednako spreavam.
On svakad ponovo opazi da tu nije neto u redu, i pogleda me, i stane da
se misli, taj krasni gospodin. Ali ja za to imam jedan prost lek. Ja ga
svaki put gledam sasvim vrsto u oi. Gotovo svi Ijudi to teko podnose.
Svi se uzneimire. Ako hoe od nekoga neto da postigne, pa gai
neoekivano pogleda netremice u oi, a on se ne uznemiri, onda se okani.
toga! Nee kod njega nita postii, nikada! Ali to je vrlo retko. Ja
upravo ipoznajem samo jednog jedinog oveka kod koga mi to ne pomae.
5
sedeo sam kruto na stolici, ukoio sam oi, drao sam se potpuno nepomino i
ekao sam koliko mogu tako da izdrim, i ta u pri tome da osetim. Ali sam
se samo zamorio, i dobio sam estok svrab u onim kapcima.
Uskoro potom bilo je krizmanje, o kome mi nisu ostale
nikakve vane uspomene.
A sad je sve postalo drukije. Detinjstvo se raspalo oko mene. Roditelji su
me posmatrali s izvesnom zabunom. Sestre su se sasvim otuile od mene. To
otrenjavanje izopailo mi je i izbledelo uobiajena oseanja i radosti
gradina je bila bez mirisa, uma me nije mamila, svet je stajao oko mene kao
rasprodaja starih stvari, bljutav i bez
drai, knjige su bile hartije, muzika je bila um. Tako s jesenjeg drvea
opada lie, ono to i ne osea, niz njega curi kia, ili sunce, ili mraz, a
u njemu se ivot lagano uvlai u najue i najunutranjije kutove. Ono ne
umire. Ceka.
Bilo je odlueno da posle kolskog raspusta odem u drugu kolu i prvi put od
kue. Pokatkad mi se mati pribliavala s osobitom nenou, pratajui se
unapred sa mnom, trudei se da mi usadi u srce Ijubav, udnju za kuom i
nezaborav. Demijan je bio otputovao. Bio sam
sam.
5IV BEATRICA
Ne videvi ponovo svoga prijatelja, otputovao sam na kraju raspusta u St.
Moji roditelji pooe sa mnom, i predadoe me sa svom mogunom briljivou
zatiti jednog zavoda za deake, kod nekog gimnazijskog nastavnika. Ukoili
bi se od uasa da su znali u ta u ovde upasti.
Jo se postavljalo pitanje da li e vremenom moi od mene da postane dobar
sin i upotrebljiv graanin, ili moja priroda stremi ka drugim putevima. Moj
poslednji pokuaj da u senci oinske kue i duha budem srean trajao je
dugo, pokadto je gotovo sreno uspevao, ali bi naposletku potpuno promaio.
udnovata praznina i usamljenost, koju sam prvi put poeo da oseam za vreme
kolskog raspusta posle moga krizmanja (kako li sam je tek docnije upoznao,
vrlo razgovoran. Kao da se na meni probio prozor, svet je sijao unutra kako
dugo, kako strahovito dugo nisam nita govorio od srca! Pao sam u matarije,
i usred toga istrtljah priu o Kainu i Avelju!
Bek me je sluao sa zadovoljstvom najzad neko kome sam neto davao! On me
lupnu po ramenu, nazva me avolskim sinom, i meni se srce nadme od slasti
to mogu iz mene da poteku sladostrasno ustavljene potrebe govora i
saoptavanja, to sam priznat i to vaim za neto kod starijeg druga. Kad
me on nazva genijalnim raspusnikom, ta re mi se uli u duu kao slatko, jako
vino. Svet je goreo u
novim bojama, misli su mi priticale iz stotinu bezonih izvora, duh i vatra
buktali su u meni. Govorili smo o nastavnicima i drugovima, i inilo mi se
da se divno razumemo. Govorili smo o Grcima i neznabocima, i Bekje hteo po
svaku cenu da me navede na priznanje mojih Ijubavnih pustolovina. Ali tu
nisam mogao da idem s njim ukorak. Nisam nita bio doiveo, nisam imao ta
da priam. A ono to sam u sebi oseao, izgradio, izmatao, to je dodue
gorelo u meni, ali ga ak ni vino nije moglo da raskravi i dovede do govora.
O devojkama je Bek znao mnogo vie, i te bajke sluao sam sav usplamteo.
Neverovatne stvari sam tada doznao ono to se nikad nije moglo smatrati
moguim, postade gola stvarnost, inilo se da se samo po sebi razume. Alfons
Bek je sa svojih moda osamnaest godina ve bio nakupio iskustva. Izmeu
ostalih to da devojkama nije ni do ega toliko stalo koliko da se kinure i
da imaju udvaraa, i to jebilosasvimlepo, ali to nije ono to je pravo. U
tome se kod ena moe nadati veem uspehu. ene su mnogo pametnije. Na
primer, gospoa Jagelt, koja ima duan sa vebankama i pisaljkama, s njom bi
se dalo govoriti, a ta se sve ve odigralo iza njene tezge, to ne bi moglo
ui ni u jednu knjigu.
Sedeo sam duboko omaijan i zanet. Svakako, ja ba ne bih mogao da volim
gospou Jagelt ali ipak, to je biio neuveno. inilo mi se da na svetu teku
izvori, bar za odraslije, o kojima nisam nikad ni sanjao. U tome je, dodue,
bio neki laan zvuk, i sve je prijalo gore i vie, svakidanjije nego to
stvarnosti.
Sve sam se vie navikavao na to da, utonuo u sanjarije, kiicom izvlaim
linije i ispunjavam povrine, koje su bile bez uzora, koje su proisticale iz
povrnog pipanja, i iz nesvesnog. Najzad sam jednog dana, gotovo nesvesno,
dovrio jedno lice koje mi je govorilo snanije nego sva
ranija. To nije bilo lice one devojke, to ono nije bilo nikada ni ubudue.
To je bilo neto drugo, neto nestvarno, ali zato ne manje dragoceno.
Izgledalo je vie kao glava nekog deka negoli kao devojako lice, kosa nije
bila svetloplava kao u moje lepe devojke, nego mrka s crvenkastim prelivima,
brada je bila jaka i vrsta, ali usta purpurno crvena sve je bilo malo
kruto i liilo na masku, ali je proizvodilo utisak i bilo je puno pritajenog
ivota.
Dok sam tako sedeo pred dovrenim listom, ovaj je nainio na mene udnovat
utisak. Uinilo mi se kao neka vrsta boanskog lika ili svete maske. Upola
muko, upola ensko, bez doba starosti, jake volje, a isto tako sanjalako,
ukoeno, isto tako kao i pritajeno ivo. To lice mi je neto kazivalo,
pripadalo je meni, postavljalo mi je izvesne zahteve. I liilo je na nekoga,
ali nisam znao na koga.
Ta slika je neko vreme pratila sve moje misli, i delila moj ivot. Drao sam
je skrivenu u jednoj fioci, da je niko ne doepa, pa da mi se zbog nje ne
ruga. Ali, im bih ostao sam u svojoj sobici, izvlaio bih sliku napolje, i
optio s njom. Uvee bih je iglom prikaio na tapete iznad kreveta preko
puta mene, posmatrao bih je sve dok ne zaspim, a ujutru bi moj prvi pogled
pao na nju.
Upravo u to vreme zapoeo sam ponovo mnogo da sanjam, to sam kao dete
svagda inio. Cinilo mi se da ve godinama nisam imao snove. Sad su ponovo
doli, i to sasvim nova vrsta slika, a vrlo esto uskrsavao je meu njima
moj naslikani lik, iv i razgovoran, prema meni prijateljski ili
neprijateljski raspoloen, ponekad razvuen u grimasu, a ponekad beskrajno
lep, skladan i plhienit.
Jednog jutra kad se probudih iz takvih snova, prepoznah ga odjedanput.
neku knjigu tako proiveo moda jo samo Niea. To je bila jedna sveska od
Novalisa, s pismima i izrekama, od kojih nisam mnoge razumeo, ali koji su me
ipak svi neizrecivo privlaili i plenili. Jedna od tih izreka pada mi sada
na um. Napisah je perom pod slikom: >Sudbina i oseanje su imena jednog
pojma<. Sada sam to razumeo.
Devojku koju sam nazvao Beatriom, sretao sam jo esto. Pri tom nisam vie
oseao uzbuenje, ali zato uvek blagu saglasnost, neko oseajno
nasluivanje: ti si privezana za mene, ali ne ti, nego samo tvoja slika ti
si komad moje sudbine.
Moja enja za Maksom Demijanom ponovo je postala silna. O njemu nisam znao
nita, ve godinama nita. Jedan jedini put o kolskom raspustu bio sam se
susreo s njim. Sad vidim da sam taj kratak susret zatajio u svojim
belekama, i vidim da sam to uinio iz stida i sujete. Moram to da
nadoknadim.
umornim licem iz moga kafanskog doba, tumarao po svome rodnome
gradu, vitlao svojim tapom i zagledao se u stara, nimalo izmenjena,
prezriva lica filistara, doao mi je u susret moj nekadanji prijatelj. Cim
sam ga spazio, stresao sarn se. I munjevitom brzinom proletela mi je kroz
glavu misao na Franju Kromera. I?a li je ipak Demijan tu stvar doista
zaboravio! Ta bilo je jtako neprijatno to sam imao prema njemu tu obavezu,
upravo, jedna glupa detinja pria, ali i pored toga obaveza.
Izgleda da je ekao hou li mu se javiti, i kad sam to uinio to sam mogao
nemarnije, pruio mi je ruku. To je opet bio njegov stisak ruke! Tako vrst,
topal, a ipak hladan, muki!
On mi se zagleda paljivo u lice, i ree:
Porastao si, Sinklere.
On sam, pak, uinio mi se sasvim nepromenjen, isto onako star, isto onako
mlad kao uvek.
On mi se prikljui i poosmo u etnju. Govorili smo o samim sporednim
stvarima, nita o nekadanjici. Pade mi na um da sam mu nekad pisao vie
Bila je to sad neka ptica grabljivica, sa otrom, smelom glavom kao u kopca.
Polovinom tela bila je uvuena u tamnu zemljinu loptu, iz koje se probijala
kao iz kakvog ogromnog jajeta, na plavoj nebeskoj pozadini. Posmatrajui
podue taj list, inilo mi se sve vie i vie da je to onaj raznobojni grb
kakav mi se priinio u snu.
Da piem pismo Demijanu, ne bi mi bilo mogue, ak i da sam znao kuda. Ali,
u istom sanjarskom nasluivanju s kojim sam u to vreme inio sve to, odluio
sam da mu poaljem sliku sa kopcem, pa ma ona dospela do njega ili ne. Nisam
na njoj nita napisao, ak ni svoje ime, isekao sam briljivo ivice, kupio
sam veliki omota od hartije, i na njemu napisao nekadanju adresu svoga
prijatelja. Onda sam to poslao.
Pribliavao se jedan ispit, i ja sam morao da radim za kolu vie nego
inae. Opet sam omilio nastavnicima otkako sam najedanput promenio svoje
gadno vladanje. Dodue, nisam ni sad bio dobar ak, ali ni ja niti iko drugi
nije pomiljao na to kako je pre pola godine svima izgledalo verovatno da u
biti po kazni otputen iz kole.
Moj otac je ponovo pisao vie na onaj nain kao ranije, bez prebacivanja i
pretnji. Ali me nita nije gonilo da njemu ili ikom drugom objanjavam kako
se taj preokret sa mnom zbio. Bio je puki sluaj to se taj preokret
poklapao sa eljama mojih roditelja i nastavnika. Taj preokret me nije
priveo drugovima, nije me nikom pribliio, nainio me je samo usamljenijim.
On je stremio nekuda, ka Demijanu, ka nekoj dalekoj sudbi. Ja to ni sam
nisam znao, jer sam time bio upravo zahvaen. To je bilo otpoelo s
Beatriom ali od nekog vremena iveo sam sa svo
jim nashkamm listovima i sa svojim mislima na Demijana u jednom tako potpuno
nestvarnom svetu, da sam cak i nju bio potpuno izgubio iz vida i iz misli. O
svoiim snovima svojim oekivanjima, svojoj unutranjoi promem ne bih nikome
mogao kazati ni rei, ak ni da sam to nteo.
Ali, kako bih mogao to hteti?
V
lud, mislio sam esto, moda nisam kao drugi Ijudi? Ali sam i ja mogao da
uinim sve ono to su drugi izvravali sa malo marljivosti i truda mogao
sam da itam Platona, mogao sam da reavam trigonometrijske zadatke, ili da
pratim makar kakvu hemijsku analizu. Samo jedno nisam mogao: da iupam iz
sebe svrhu koja je bila u meni skrivena u mraku, pa da je nacrtam negde pred
sobom, kao to su to inili drugi, koji su tano znali da ele postati
profesori ili sudije, lekari ili umetnici, i koliko e to da traje i kakve
e koristi biti od toga. To nisam mogao. Moe biti da u i ja nekad postati
tako to, ali odakle to da znam. Moda sam i ja morao da traim, i stalno,
godinama da traim, a ipak neu nita postati, i neu dospeti do cilja.
Moda u i doi do cilja, ali lo e biti zao, opasan, uasan cilj.
Ta ja nisam hteo nita drugo nego da pokuam proiveti ono to je samo od
sebe htelo da izbije iz mene. Zato je to bilo tako mnogo teko?
esto sam pokuavao da naslikam snaan Ijubavni lik svoga sna. Ali mi nije
nikad polazilo za rukom. Da mi je to polo za rukom, ja bih tu sliku poslao
Demijanu. Gde je on bio? To nisam znao. Znao sam samo da sam s njim povezan.
Kada u ga ponovo videti?
Prijatan mir onih nedelja i meseci iz vremena Beatriina davno je proao.
Tada sam zamiljao da sam dostigao jedno ostrvo i da sam naao mir. Ali tako
je to uvek bilo tek to bi mi jedno stanje omililo, tek to bi mi neki san
prijao, odmah bi svenuo i iileo. Uzaludne su bile alopojke! Ziveo sam sad
u vatri neutoljene enje, napregnutog iekivanja, to me je esto inilo
potpuno divljim i izbezumljenim. Sliku moje usnule dragane viao sam pred
sobom esto jo jasnije nego da je iva, mnogo jasnije negoli svoju roenu
ruku, govorio sam s njom, plakao pred njome, preklinjao je. Nazivao sam je
majkom, i kleao pred njom u suzama, nazivao sam je draganom i nasluivao
sam njen vreo poljubac koji utoljava sve elje, nazivao sam je avolom i
bludnicom, vampirom i ubicom. Ona me je mamila ka najnenijim Ijubavnim
snovima i ka raspusnim bestidnostima, nita joj nije bilo odve dobro i
dragoceno, nita odve zlo i nisko.
Celu tu zimu proiveo sam u unutranjoj buri, koju mogu teko da opiem. Bio
sam odavna svikao na samou, ona me nije pritiskivala, iveo sam s
Demijanom, s kopcem, sa slikom velike prilike iz moga sna, koja je bila moja
sudba i moja dragana. A bilo je dovoljno da se u tome ivi, jer je to
otvaralo vidike ka velikome i prostranome, i sve je nagovetavalo Abraksasa.
Ali, nijedan od tih snova, nijedna od mojih misli nije me sluala, nijednu
nisam mogao prizvati, nijednoj nisam mogao po svom nahoenju da dam njenu
boju. One su dolazile i odnosile me, one su moj ivot vodile.
Stoga sam spolja bio zatien. Od Ijudi se nisam plaio, to su i moji
drugovi iskusili, i ukazivali su mi pritaje
no potovanje, usled ega sain se esto smeio. Kad sam hteo, mogao sam
veinu njih vrlo dobro da prozrem i da ih time pokatkad zaprepastim. Samo
sam to hteo retko kad, ili nikad. Uvek sam bio zauzet sobom, uvek sa samim
sobom. I najenjivije sam udeo da i ja najzad jednom proivim neto, da
neto iz sebe dam van, u svet, da siupim s njim u dodir i borbu. Poneki put,
kad bih uvee jurio kroz ulice, i ne bih mogao od nekog nemira da se vratim
kui do ponoi, poneki put bih tada pomislio da upravo sada moram da sretnem
svoju draganu, da e ona proi na oblinjem uglu, da e me doviknuti sa
oblinjeg prozora. Poneki put mi se inilo sve to nesnosno muno, i bio sam
spreman da oduzmem jednom sebi ivot.
U to vreme naao sam jedno neobino utoite >sluajno<, kako se to kae.
Ali ne postoje takvi sluajevi. Ako ovek koji neto nuno trai, nae to,
to mu je nuno, onda mu to ne prua sluaj, nego on sam, njegova roena
udnja i moranje odvode ga tamo.
Pri ovom hodanju po varoi uo sam dva ili tri puta iz jedne omanje crkve u
predgrau sviranje orgulja, ali so nisam tu zaustavljao. Kad idui put
prooh pored nje, ja to uh opet, i poznadoh da se svira Bah. Prioh
vratnicama, i zatekoh ih zakljuane poto je ulica bila gotovo bez Ijudi,
sedoh ukraj crkve na jedan kamen. Zavih se u svoj ogrta, i poeh da
oslukujem. To nisu bile velike orgulje, ali su zato bile dobre, i svirano
je izvanredno, s nekim neobinim, isto linim izrazom volje i istrajnosti,
Jedan deo od toga je iz knjinice moga oca, kod koga stanujem. Da,
mladiu, ja stanujem lcod oca i majke, ali vas ne mogu predstaviti njima,
moji poznanici ne uivaju ovde u kui veliko potovanje. Ja sam izgubIjeni
sin, znate li to? Moj otac je ovek neizmerno dostojan potovanja, znamenit
svetenik i propovednik u ovdanjem gradu. A ja, da biste znali odmah da se
ravnate, ja sam njegov daroviti gospodin sin, koji je mnogo obeavao, ali
koji je poao stranputicom i unekoliko poludeo. Bio sam bogoslov i ba pred
sam dravni ispit napustio sam taj estiti fakultet. Mada sam, u
stvari, jo uvek ostao pri struci, to se tie mojih privatnih studija.
Kakve su bogove Ijudi odvajkada sebi izmiljali, to mi je jo uvek neobino
vano i zanimljivo. Uostalom, sad sam muziar i, kako izgleda, dobiu
uskoro kakvo manje mesto orguljaa. Onda sam opet pri crkvi.
Stadoh da gledam redom u poleinu knjiga, i naoh grke, latinske, hebrejske
nazive, ukoliko sam mogao da vidim pri slaboj svetlosti male stone lampe. U
meuvremenu moj poznanik je legao u mraku kraj zida na pod, i poeo tamo
neto da radi.
Hodite viknu on posle kratkog vremena da filozofiramo malo, to jest da
drimo jezik za zube, da leimo potrbuke i da razmiljamo.
On kresnu palidrvce, i u kaminu, pred kojim je leao, potpali hartiju i
trske. Plamen liznu visoko, on je darao i loio vatru veto i smotreno. Ja
legoh kraj njega na
pohaban ilim. On je zurio u vatru, koja je i mene privlaila, i tako smo
utei leali potrbuke valjda ceo sat pred vatrom koja je buktala, gledali
je kako plamti i hui, trne i povija se, izdie i podrhtava, i, na kraju,
kako na podu tinja, u tihoj eravici koja se gasila.
Oboavanje vatre nije bilo najgluplje to su Ijudi izmislili promrmlja
on. Inae, nijedan od nas nije izustio ni rei. Gledao sam netremice u
vatru, utonuo u slike u pepelu. Odjednom se prepadoh. Moj drug se prepusti
snu i tiini, video sam neke prilike u dimu i parence uglja na aru, mali,
vitki plamen liznu navie, i ja videh u njemu pticu sa utom glavom kao u
kopca. U kaminu, u eravici koja je izdisala, zlatno usplamteli konci
preplitali su se u mree, pojavljivala su se slova i slike, koje su
podseale na lica, na ivotinje, na bicikle, na crve i zmije. Kada sam,
prenuvi se, pogledao u druga, on je, s bradom oslonjenom na pesnice, gledao
ukoeno, predano i fanatino u pepeo.
A sad moram da idem rekoh lagano.
Dobro, onda idite. Do vienja!
On ne ustade, i poto se lampa bila ugasila, morao sam s mukom pipati kroz
mrane sobe, mrane hodnike i stepenice, dok nisam iziao iz zaarane stare
kue. Na ulici zastadoh, i pogledah po staroj kui. Ni u jednom prozoru nije
gorela svetlost. Mala mesingana firma sijala se na svetlosti gasnih fenjera
pred kapijom.
>Pistorije, vrhovni upnik< proitah na njoj.
Tek kod kue, kad sam posle veere sedeo sam u svojoj Imaloj sobi, pade mi
na um da od Pistorija nisam doznao ni o Abraksasu niti ma ta drugo, i da
smo, uopte, jedva izmenjali desetinu rei. Ali sam bio veoma zadovoljan
svojom posetom njemu. Za idui put bio mi je obeao izvanredan komad stare
orguljske muzike, jednu pasakalju od Bukstehudea.
Pasakalja (panska re) vrsta muzikog komada koji se svira vrlo sporo.
Prim. prevod.
Dltrlh Bukstehue Danac po roenju, uveni orgulja crkve sv. Marlje u
Libeku (). Prim. prevo.
Mada nisam toga bio svestan, orgulja Pistorije dao mi je prvu lekciju kad
sam s njim leao na podu pred kaminom u njegovoj surnornoj pustinjakoj
sobi. Gledanje u vatru prijalo mi je, okrepilo je i potvrdilo sklonosti koje
sam oduvek imao,' ali koje nisam upravo nikad negovao. Postupno mi je to
postajalo delimino jasno.
Ve kao malo dete bio sam pokatkad sklon da posmaIram udnovate oblike
prirode ali ne samo da ih posmatram, nego da se predam sav njihovom
vlastitom aru, njihovom ukovrenom, dubokom govoru. Izdueno, drvenasto
korenje drvea, obojene ile u kamenu, mrlje od ulja to po vodi pliva,
pukotine u staklu sve ove i sline stvari imale su pokatkad veliku dra za
mene, a pre svega voda i vatra, dim i oblaci, praina, a osobito obojene
krune povrine koje bih video kad bih sklopio oi. U danima posle moje prve
posete Pistoriju, stao sam ponovo da se priseam toga. Jer sam opazio da za
izvesno okrepljenje i radost, za pojaanje moga oseanja o sebi samome, koje
se od toga doba javljalo u meni, da za sve to imam jedino da zahvalim dugome
zurenju u otvorenu vatru. To oveku neobino dobro ini, a i obogauje ga.
U ono malo iskustva lo sam nakupio dosad na putu ka svojoj pravoj ivotnoj
svrsi, uvrstilo se i ovo novo: posmatranje takvih prilika, predavanje sebe
iracionalnim, ukovrenim, udnovatim oblicima prirode, proizvodi u nama
oseanje saglasnosti naeg bia sa voljom koja je stvorila te likove uskoro
osetimo iskuenje da ih smatramo za svoje vlastite udi, za svoje vlastite
tvorevine vidimo kako granice izmeu nas i prirode podrhtavaju i kako se
rasplinjuju, i nauimo da upoznamo ono raspoloenje u kome ne znamo da li su
slike na naoj mrenjai proizile usled spoljnih ili usled unutranjih
utisaka. Nigde tako prosto i lako kao pri ovom vebanju ne otkrivamo u
koliko smo velikoj meri mi samo tvorci, u kolikoj velikoj meri naa dua
uzima svagda udela u neprekidnom stvaranju sveta. Stavie, isto neodoljivo
boanstvo dela u nama i (u prirodi i kad bi spoljni svet propao, jedan od
nas bi bio sposoban da ga ponovo izgradi, brdo i reku,
drvo i list, koren i cvet sve to je sazdano u prirodi nalazi se prethodno
sazdano u nama, vodi poreklo iz due, ije bie jeste venost, ije bie mi
ne poznajemo, ali koje nam se daje da ga osetimo ponajvie kao Ijubavnu silu
i stvaralaku mo.
Tek posle nekoliko godina naao sam to zapaanje potvreno u jednoj knjizi,
i to kod Leonarda da Vinija, koji govori o tome kako je dobro i kako je
jako uzbudIjivo posmatrati neki zid na koji su mnogi Ijudi pljuvali. Od onih
mrlja na vlanom zidu oseao je ono isto to i Pistorije i ja pred vatrom.
Pri naem sledeem sastanku orgulja mi je dao ovu izjavu:
Mi povlaimo granice svoje linosti uvek suvie usko! Mi uraunavamo u
svoju linost uvek samo ono to saznajemo kao individualno razliito, kao
neto to se udaljuje od drugog. Ali mi, upravo svaki od nas, sastojimo se
iz svih sastojaka sveta i kao to nae telo nosi u sebi rodoslovlje razvia
sve do ribe, pa i mnogo dalje unatrag, tako i mi imamo u dui sve to je
ikada ivelo u Ijudskim duama. Svi bogovi i avoli, koji su ikada
postojali, bilo kod Grka i Kineza, ili kod Zulukafera, svi zajedno su u
nama, svi su tu, kao mogunosti, kao elje, kao izlazi. Kad bi oveanstvo
izumrlo sve do jednog jedinog osrednje darovitog deteta, koje nije dobilo
nikakvu obuku, ovo bi dete ponovo pronalo sav tok stvari, bogove, demone,
rajeve, zapovesti i zabrane, Stare i Nove zavete, sve bi ono moglo ponovo da
stvori.
Pa lepo primetih ja u emu je jo onda vrednost pojedinca? Cemu jo
teimo, kad u sebi imamo ve sve gotovo?
Stoj! uzviknu Pistorije estoko. Velika je to razlika da li samo nosite
svet u sebi, ili da li to i znate! Neki ludak moe da izusti misli koje
podseaju na Platona, neko malo pobono ae u hernhutskom seminaru
' Zoroastar ili Zaratustra linost iz staroga veka. verovatno mitska. kpjoj
se pripisuje osnivanie rellgi.le starlh Meana Persijanarn. Prim. prevod.
nja, i vie voli da hoda po graanskom putu, rukovoena zakonskim propisima.
Ali, vi niste takvi. Vi letite dalje, kako prilii valjanom momku. I gle, tu
pronalazite udo: postupno ste zagospodarili time uz veliku optu snagu
koja vas odvlai pridolazi fina, mala, vlastita snaga, jedan organ, kormilo!
Ta to je sjajno! Bez toga bi ovek neeIjeno otiao u vazduh, to, na
primer, ine bezumnici. Njima su data dublja nasluivanja negoli Ijudima na
graanskom putu, ali zato nemaju kljua ni kormila, i othuje u prostore bez
dna. Ali vi, Sinklere, vi ete udesiti stvar. A kako, molim vas? Svakako to
jo ne znate. To ete uiniti s jednim novim organom, s regulatorom disanja.
I sad moete videti kako je vaa dua u svojoj dubini malo >lina<. Ta ona
ne pronalazi taj regulator! On nije nita novo! On je zajam, i postoji ve
tisuama godina. On je organ za odravanje ravnotee kod riba, mehur za
plivanje. I doista, postoji jo i danas mali broj udnovatih i
konzervativnih ribljih vrsta kod kojih je mehur za plivanje u isto vreme
neka vrsta plua, i u datim prilikama moe doista da slui za disanje.
Dakle, u dlaku isto kao plua, koja u snu upotrebljavate kao mehur za
letenje. Doneo mi je ak svesku zoologije i pokazao mi imena i slike onih
starodrevnih riba. I ja sam osetio, s nekom udnom jezom, da u meni ivi
neka funkcija iz raznih epoha razvia.
VI
JAKOVLJEVA BORBA
ta sam od udnog muziara Pistorija doznao o Abraksasu, ne mogu da
prepriam u nekoliko rei. Ali najvanije to sam kod njega nauio, to je
bio dalji korak na putu ka sebi 'samom. U to vreme bio sam, sa nepunih
osamnaest godina, neobino mlad ovek, u sto stvari prerano zreo, a u sto
drugih stvari veoma zaostao i neumean. Kad bih se s vremena na vreme
uporedio s drugima, bivao bih esto ponosan i uobraen, ali isto tako esto
potiten i poraen. esto bih sebe smatrao za genija, esto za poluludog.
prijatelju. Ona je najbolje to imamo. Ali je ona jo odoje! Krila joj nisu
jo porasla. Ah, usamljena religija, to jo nije neto istinito. Ona mora
postati optom, ona mora imati kult i zanos, sveanosti i misterije.
On stade da razmilja i utonu u sebe.
Zar misterije ne moe da izvodi svako za sebe ili u najuem krugu?
zapitah ja oklevajui.
Moglo bi se, te jo kako! potvrdi on. Ja ih izvodim ve odavno. Ja sam
izvodio kultove zbog kojih bih morao da odsedim godinama u tamnici, kad bi
se za to znalo. Ali znam da to jo nije ono pravo.
On me iznenada udari po ramenu tako da se ja stresoh.
Mladiu ree on prodorno i vi imate misterije. Ja znam da vi morate
imati snove koje mi ne kazujete. Neu da ih znam. Ali vam kaem:
proivljujte te
snove, odigravajte ih, gradite im oltare! To nije jo ono to je savreno,
ali to je put. Da li emo jednom, vi i ja, i nekolicina drugih, obnoviti
svet, to e se pokazati, Ali u nama samima moramo ga svakog dana obnavljati,
inae nee biti nita od nas. Mislite o tome. Vama je osamnaest godina,
Sinklere, vi ne jurite ka ulinim bludnicama, vi morate imati Ijubavne
snove, Ijubavne elje. Moda su oni takvi da ih se plaite. Ne plaite ih
se. To je najbolje to imate! Moete mi verovati. Ja sam mnogo izgubio usled
toga to sam u vaim godinama izvrio nasilje nad svojim Ijubavnim snovima.
To ne mora da se ini. Kad se zna za Abraksasa, ne sme vie da se ini.
ovek se ne sme niega plaiti, niti sme da smatra za zabranjeno ita to
dua u nama eli. Ja, prestraen, primetih:
Ali ovek ne moe da ini to mu na um padne! Ta ne sme se ubiti ovek
zato to imamo neto protiv njega.
On se pomae blie k meni.
U izvesnim okolnostima sme se i to. Samo je to veinom zabluda. Ja takoe
ne mislim da treba da uinite prosto sve to vam kroz glavu proe. Ne, ali
ne treba da one ideje koje imaju svoj opravdani smisao nainite tetnima
Htedoh da kleknem pred njom ali je ona bila toliko duboko u meni, da je
nisam mogao razluiti od sebe, kao da je postala isto to sam i ja sam.
Tada zauh neko potmulo, teko hujanje, kao od kakve prolene bure, i
zadrhtah u neopisano novom oseanju straha i doivljavanja. Preda mnom
zablistae zvezde i ugasie se, i pored mene potekoe, tiskajui se,
uspomene unatrag sve do prvoga, najzaboravljenijeg detinjstva, ak i do
preegzistencije i do ranih stupnjeva postojanja. Ali te uspomene koje su,
kao to je izgledalo, ponavljale moj ceo ivot sve do najskrivenijih kutova
nisu prestajale s jueranjicom i dananjicom, nego su ile dalje, odravale
su budunost, otkidale me od dananjice i odvodile u nove ivotne oblike,
ije su slike bile beskrajno svetle i zasenjujue, ali od kojih docnije
nisam mogao nijedne tano da se setim.
Te noi se probudih iz dubokog sna: bio sam u odelu, i leao sam popreko na
krevetu. Upalih svetlost, osetih da se moram prisetiti neeg vanog, nisam
nita znao o prethodnim asovima. Upalih svetlost, seanje je postupno
dolazilo. Potraio sam sliku, ona nije vie visila na zidu, niti je leala
na stolu. Tada mi se uini da se nejasno priseam kako sam je sagoreo. Ili
sam samo sanjao da sam je sagoreo u svojim rukama, pa sam pojeo pepeo?
Nekakav veliki, drhtavi nemir gonio me je. Stavio sam eir na glavu, otiao
kroz kuu i ulicu, kao na silu gonjen trao sam i trao ulicama i preko
trgova, kao da me je bura nosila, oslukivao sam pred mranom crkvom svoga
prijatelja, traio sam i traio u tamnom nagonu, ne znajui ta. Proao sam
kroz jedno predgrae, gde su bile javne kue, tamo je jo ovdeonde gorela
svetlost. Dalje napolju nalazile su se nove graevine i gomile cigala,
delimino pokrivene sivim snegom. Jurei kroz ovu pustinju kao kakav mesear
pod tuim pritiskom, setih se nove graevine u mom rodnome mestu, u koju me
je ne
kada odvukao moj muitelj Kromer na nae prvo obraunavanje. Slina
graevina leala je u sivoj noi ovde preda mnom, i zjapila na mene crnom
rupom za vrata. Neto me je gonilo unutra, hteo sam da uzmaknem i spotakao
se o pesak i iskopanu zemlju taj nagon je bio jai. morao sam unutra.
verovao kad sam ga ubeivao da od svih tih stvari nita ne razumem. Verovao
je da ja imam na raspolaganju svaku mo. Ali neobino je bilo to to bi on
esto sa svojim udnovatim i glupim pitanjima dolazio k meni upravo tada kad
bi trebalo u meni razmrsiti kakav vor, kao i to da je ono to bi njemu
sunulo kroz glavu i to bi ga morilo esto mene podsealo i podsticalo na
reenje. esto mi je bivao dosadan, i tada bih ga zapovedniki ispraao ali
bih ipak oseao: i on mi je bio poslan, i iz njega se ono to sam mu ja
davao vraalo udvostrueno k meni, te mi je i on bio vo, ili, pak, put.
Lude knjige i spisi koje mi je donosio i u kojima je on traio svoj spas,
pouile se me vie nego to sam to u tom trenutku uviao.
Taj Knauer izgubio se docnije neosetno sa moga puta. S njim nije bilo
potrebno nikakvo objanjenje. Ali je to bilo potrebno s Pistorijem. Pri
kraju svog kolovanja u St. doiveo sam s tim prijateljem jo neto
neobino.
I bezazlen ovek retko je kad poteen da jedanput ili vie puta u ivotu ne
dospe u sukob s lepim vrlinama odavanja potovanja i zahvalnosti. Svako mora
jednom da naini korak koji ga rastavlja od njegova oca, od njegovih
uitelja, svako mora da oseti poneto od tvrdoe usamljenosti, mada veina
Ijudi moe to slabo da podnese, te uskoro opet povije kimu. Od svojih
roditelja i od njihova sveta, od >svetlog< sveta svoga lepog detinjstva,
nisam se rastao borei se estoko, nego sam se lagano i gotovo nezapaeno
udaljio i otuio od njih. To mi je bilo ao, i prilikom posete svome
zaviaju, to mi je esto priinjavalo gorke asove ali nije dopiralo do
srca, moglo se podnositi.
Ali tamo gde smo Ijubav i strahopotovanje prinosili ne iz navike, nego iz
svoga najvlastitijeg nagona, tamo gde smo svom svojom duom bili uenici i
prijatelji tamo nastaje gorak i uasan trenutak ako nam se najedanput uini
da struja vodilja u nama hoe da nas odvede od voljene osobe. Onda se svaka
misao koja odbija prijatelja i uitelja, upravlja s otrovnom aokom u nae
vlastito srce onda nas svaki udar odbrane pogaa u vlastito lice. Tada
ostave kako sam prebacivanja koja je on sam sebi inio, i koja sam sluao
kako ih izraava ironinim tonom u izvesnim prilikama, sad njemu u
zaotrenom obliku pakosno dobacio.
On to oseti u istom asu, i smesta zauta. Ja ga pogledah sa strahom u srcu,
i videh kako je strahovito prebledeo.
Posle jedne duge, teke pauze, on stavi novo drvo na vatru, i ree mirno:
Potpuno ste u pravu, Sinklere, vi ste pametan deko. Ja u vas potedeti
antikvarskih stvari.
Govorio je vrlo mirno, ali sam iz toga jasno nazreo bol od rane. ta sam
uinio!
Umalo nisam zaplakao, hteo sam da mu se srdano obratim, hteo sam da ga
zamolim za oprotaj, da ga ubeujem u svoju Ijubav, u svoju nenu
zahvalnost. Padoe mi na um dirljive rei ali ih ne mogadoh izgovoriti.
Ostao sam leei, gledao sam u vatru i utao. On je utao takoe, i tako smo
leali a vatra je dogorevala i utrnula, i sa svakim plamenom koji je
prestajao da puckara oseao sam kako se gasi i odlee neto lepo i srdano,
to se nije moglo vratiti.
Plaim se da me pogreno ne razumete rekoh naposletku veoma potiteno i
suvim, promuklim glasom.
Glupe, besmislene rei prele su mi mehaniki preko usana, kao da itam iz
nekog romana u novinama.
Sasvim vas dobro razumem ree Pistorije tiho. Pa vi ste u pravu.
On oeknu. A potom lagano nastavi:
Ukoliko jedan ovek moe da bude u odnosu na drugog u pravu.
Ne, ne, vikao je glas u meni, ja nisam u pravu! Ali nisam mogao nita da
izgovorim. Znao sam da sam svojom jednom jedinom, malenom reju ukazao na
jednu bitnu slabost, na njegovu nedau i ranu. Bio sam dodirnuo taku gde on
sam nije imao poverenja u sebe. Njegov ideal bio je antikvarski<, on je bio
istraiva unatrag, bio je romantiar. I odjedanput osetih duboko: upravo to
to mi je Pistorije bio i to mi je dao, to on nije mogao samome sebi da
moda ve esto izgovarana, a pri svem tom tek sad doivljena. Ja sam bio
hitac prirode, hitac u neizvesno, moda radi neeg novog, moda ni radi
ega, i moj poziv bilo je jedino to da taj hitac iz pradubine pustim da
dejstvuje, da osetim u sebi njegovu volju i da ga nainim potpuno svojim.
Jedino to!
Mnogo puta sam bio ve iskusio ta znai samoa. A sada sam nasluivao da
ima i dublje, i da je ona neizbena.
Nisam pokuavao da se pomirim s Pistorijem. Ostali smo prijatelji, ali je
odnos bio izmenjen. Samo jedan jedini put govorili smo o tome, ili, upravo,
samo je on to uinio. On ree:
Zelim da postanem svetenik, to znate. Najvie sam voleo da postanem
svetenik nove religije, o kojoj imamo izvesna nasluivanja. Nikada neu
moi to da budem to znam i znao sam ve odavna, mada to sebi nisam sasvim
priznavao. I zato u vriti druge svetenike slube, moda na orguljama,
moda neto drugo. Ali moram biti svagda okruen neim to oseam kao lepotu
i svetinju muzika orgulja i misterija, simbol i mit, to mi je potrebno i od
toga neu odustati. To je moja slabost. Jer ponekad znam, Sinklere, znam s
vremena na vreme da ne treba da imam takve elje, da su one rasko i
slabost. Bilo bi uzvienije, bilo bi pravilnije kad bih se sasvim prosto
stavio na raspo
buuoini, ne postavijajui nikakve zahteve. Ali to ne mogu to je jedino to
ne mogu. Moda ete vi to jednom moi. To je teko, moj mladiu, to je
jedino istinski teko to postoji. esto sam o tome sanjao, ali ne mogu,
jeza me od toga hvata ne mogu da stojim tako potpuno nag i usamljen ta i
ja sam ubogi, slabi pas, kome je potrebno malo toplote i hrane, i koji bi
pokatkad eleo da oseti blizinu sebi ravnoga. Ko doista nee nita drugo do
svoju sudbinu, taj vie nema sebi ravnog, taj stoji sasvim sam i ima oko
sebe samo hlaclan vasionski prostor. To je, znate li, Isus u Getsemanskom
vrtu. Bilo je muenika koji su rado davali da ih raspnu na krst, ali ni oni
nisu bili junaci, nisu bili osloboeni, i oni su hteli neto na ta su bili
svikli, to im je bilo drago i blisko, imali su uzore, imali su ideale. Ali
ko hoe jo samo sudbinu, taj vie nema ni uzore, ni ideale, nema nieg
dragog, nieg utenog. A upravo tim putem moramo ii. Ljudi kao ja i vi su
sasvim usamljeni ali mi ipak jo imamo jedan drugog, imamo potajno
zadovoljenje to smo drukiji, to se moemo osloniti jedan na drugoga, to
elimo ono to je neobino. Ali i to mora otpasti ako neko hoe da ide do
kraja tim putem. On ne sme eleti ni da bude revolucionar, ni primer, ni
muenik. To se ne da zamisliti.. .
Ne, nije se dalo zamisliti. Ali se moglo sanjati, moglo se predoseati,
moglo se nasluivati. Nekoliko puta osetio sam poneto od toga kad bih
ugrabio neki sasvim tihi as. Tada bih zaronio u sebe, i pogledao bih sliku
svoje sudbine u otvorene ukoene oi. One su mogle izraavati puno mudrosti,
mogle su izraavati puno bezumlja, mogle su zraiti Ijubavlju ili dubokom
pakou, sve je bilo svejedno. Nita od toga nije se smelo izabrati, nita
se nije smelo hteti. ovek je smeo hteti samo sebe, samo svoju sudbinu. U
tome mi je Pistorije sluio kao vo za vreme jednog dela puta.
Tih dana jurio sam unaokolo kao slep, u meni je hujala bura, svaki korak bio
je opasnost. Nisam video nita osim mranoga ponora pred sobom, u koji su
uticali i tonuli svi dosadanji putevi. A u svojoj dui video sam sliku
voe, koji je liio na Demijana, i u ijim je oima stajala moja sudbina.
Ja napisah na cedulji: Voa me je napustio. Stojim u potpunom mraku. Ne mogu
sam da nainim ni koraka. Pomozi mi!<
To sam hteo da poaljem Demijanu. Ali sam odustao kad god sam to hteo da
uinim, izgledao sam sebi budalast i besmislen. Ali sam tu malu molitvu znao
napamet i izgovarao sam je esto u sebi. Ona me je pratila iz asa u as.
Poeo sam da nasluujem ta je molitva.
Moje kolovanje bilo je zavreno. Trebalo je o raspustu da putujem, to je
moj otac smislio, a potom da odem na univerzitet. Na koji.fakultet, to nisam
znao. Bilo mi je odobreno da pohaam filozofiju jedan semestar. Ja bih bio
zadovoljan isto tako i bilo im drugim.
VII GOSPOA EVA
Za vreme kolskog odmora otiao sam jedanput u kuu u kojoj je pre vie
godina stanovao Maks Demijan sa svojom majkom. Neka stara gospoa etala je
po vrtu, ja je oslovih i doznadoh da ta kua pripada njoj. Zapitah za
porodicu Demijan. Ona se nje dobro seala. Ali nije znala gde sad stanuje.
Poto je osetila da se mnogo interesujem, povela me je sa sobom u kuu,
potraila jedan koni album, i pokazala mi fotografiju Demijanove matere.
Jedva sam je se mogao setiti. Ali kad spazih malu sliku, srce mi prestade da
kuca. To je bila moja slika o kojoj sam snevao! To je bila ona, velika,
gotovo muka, enska prilika, slina svome sinu, s crtama materinstva, s
crtama strogosti, s crtama duboke strasti, lepa i zavodljiva, lepa i
nepristupana, demon i mati, sudbina i dragana. To je bila ona.
Kao kakvo divno udo proe me neto kad tako saznadoh da moja slika iz sna
ivi na zemlji! Postojala je, dakle, ena koja je tako izgledala, koja je
imala crte moje sudbine! Gde je ona? Gde? A ona je bila Demijanova mati.
Uskoro potom krenuh na svoje putovanje. Cudno putovanje. Putovao sam bez
odmora iz mesta u mesto, kako god bi mi naspelo, uvek tragajui za ovom
enom. Bilo je dana kada sam sretao same prilike koje su podseale na nju,
koje su opominjale, koje su liile na nju, koje su me mamile kroz ulice
stranih gradova, kroz eleznike stanice, u eleznike vozove, kao u
zamrenim snovima. Bilo je,
pak, drugih dana kad sam uviao kako je moje traenje beskorisno onda bih
sedeo u kakvom parku, u kakvom hotelskom vrtu, u kakvoj ekaonici, ne radei
nita, i gledao u sebe samog, i pokuavao da u sebi oivim sliku. Ali je ova
sad postala bojaljiva i kratkovena. Nikada nisam mogao da spavam, samo
prilikom putovanja vozom kroz nepoznate predele zadremao bih za kojih etvrt
asa. Jednom u Cirihu, ila je za mnom ustopice neka ena, lepa, malo
bezona ena. Jedva sam je pogledao, i otiao sam dalje, kao da je ona
vazduh. Radije bih smesta umro nego da nekoj drugoj eni darujem svoju
simpatiju makar za jedan as samo.
Oseao sam da me moja sudbina vue, oseao sam da je ispunjenje blizu, i bio
Nisam znao, ili, upravo, znao sam. Jednom sam naslikao tebe, Demijane, i
bio sam zaprepaen to je slika liila i na mene. Je li to zbog znaka?
Svakako. Dobro je to si sad ovde! I moja majka e se radovati.
Ja se uplaih.
Tvoja majka? Je li ona ovde? Pa ona me i ne poznaje.
O, ona zna o tebi. Ona e te poznati i ako joj ne budem kazao ko si.
Odavna nisi nita javljao o sebi.
O, hteo sam esto da piem, ali nije ilo. Od nekog vremena osetio sam da
moram uskoro da te naem. Svakog dana sam te oekivao.
On provue svoju ruku kroz moju, i poe dalje sa mnom. Iz njega je izbijao
mir, i useljavao se u mene. Uskoro smo askali kao ranije. Seali smo se
kolovanja, nastave pred prvo priee, i onog nesrenog susreta onda za
vreme kolskog odmora samo o najranijoj i najtenjoj vezi izmeu nas, o
povesti sa Franjom Kromerom, nije ni sad bilo pomena.
Nehotice smo upali u udne razgovore pune nasluivanja. Nadovezujui se na
onaj razgovor Demijanov s Japancem, govorili smo o ivotu studenata, pa smo
od toga preli na drugo, to je izgledalo bez ikakve veze s prvim, ali je to
u Demijanovim reima dobijalo jednu prisnu povezanost.
On je govorio o duhu Evrope i o oznakama ovog vremena. Svugde, kazivao je
on, vlada sabijanje u zajednicu
i stvaranje stada, ali nigde ni traga od slobode i Ijubavi. Sve to
zajedniko prebivanje, poev od studentskih udruenja i pevakih drutava pa
sve do drava, sve je to nasilna tvorevina, sve je to zajednica iz straha,
iz bojazni, iz zabune, i ona je iznutra trula i stara, i blii se svome
slomu.
Zajedniko ivljenje ree Demijan to je lepa stvar. Ali to to vidimo da
svuda cveta, to nije zajedniko ivljenje. Ono e se iznova roditi iz
meusobnog upoznavanja pojedinaca, i ono e zaas dati svetu drugi oblik.
Ono to sad postoji kao zajedniko ivljenje, jeste samo stvaranje stada.
Ljudi pribegavaju jedni drugima zato to se plae jedni drugih gospoda za
sebe, radnici za sebe, naunici za sebe! A zato se plae? Covek se samo
onda plai kad nije sam sa sobom u dosluhu. Plae se zato to nisu nikada
sledovali svom vlastitom biu. Zajednica od samih Ijudi koji se plae od
nepoznatog u sebi samima! Oni svi oseaju da njihovi ivotni zakoni nisu
vie prikladni, da oni ive po ovetalim propisima ni njihove religije,
niti njihov moral, nita od svega ne odgovara onome to nam je potrebno. Sto
i vie godina Evropa je jo samo studirala i gradila fabrike! Oni tano
znaju koliko je grama baruta potrebno da se ubije jedan ovek, ali ne znaju
kako se moli bogu, ne znaju ak kako se moe biti srean bar jedan sat.
Pogledaj samo kakvu studentsku krmu! Ili pak neko mesto za zabavu gde
odlaze bogati Ijudi! Oajno! Dragi Sinklere, iz svega toga ne moe da
proizie nita dobro. Ti Ijudi koji se tako straljivo sabijaju, puni su
straha i puni su zlobe, niko nema poverenja ni u koga. Oni su verni idealima
koji to vie nisu, i ospu kamenjem na svakoga koji istavi nove ideale.
Oseam da postoje nesuglasice. One e tek nastati, veruj mi, nastae uskoro.
One, naravno, nee svet popraviti<. Da li e radnici poubijati svoje
fabrikante, ili e Rusija i Nemaka pucati jedna na drugu promenie se samo
posednici. Ali to ipak nee biti uzalud. To e ispoljiti bezvrednost
dananjih ideala, posklanjae se bogovi iz kamenog doba. Ovaj svet kakav je
sada hoe da umre, on hoe da propadne, i propae.
A ta e pri tome biti od nas? zapitah ja.
Od nas? Oh, moda emo i mi propasti zajedno s njim. Ta mogu ubiti i
jednog od nas. Sarao, na taj nain nije s nama svreno. Oko onog to od nas
ostaje, ili oko onih od nas koji e to preiveti, sakupie se volja
budunosti. Pokazae se volja oveanstva, koju je naa Evropa sa svojom
vaarskom tehnikom i naukom ve odavna nadvikivala. I tad e se pokazati da
volja oveanstva nije nikad i nigde istovetna s voljom dananjih zajednica,
drava i naroda, udruenja i crkava. Nego ono to hoe priroda sa ovekom,
stoji napisano u pojedincima, u tebi i u meni. To je stajalo u Isusu,
stajalo je u Nieu. Jedino za te vane struje koje, naravno, svakog dana
mogu da izgledaju drukije bie mesta tada kada se dananje zajednice
srue.
Bilo je kasno kad smo se zaustavili pred jednim vrtom kraj reke.
Ovde mi stanujemo ree Demijan. Doi uskoro k nama! Mi te rado
oekujemo.
Iao sam radostan po zahladneloj noi natrag, u svoj daleki stan. Tu i tamo
po gradu galamili su i zbijali ale studenti koji su se vraali kui. Cesto
sam ranije osetio oprenost izmeu smenog naina njihove veselosti i moga
usamljenog ivota. esto s oseanjem odricanja, esto s porugom. Ali jo
nikad nisam kao danas osetio s mirom i s potajnom snagom kako me se to malo
tie, kako je za mene taj svet bio dalek i iileo. Seao sam se inovnika
iz mog rodnog mesta, stare dostojanstvene gospode, kojima su uspomene na
njihove probanene semestre bile drage kao uspomene na neki blaeni raj, i
koji su gajili kult prema iezloj slobodisvoga studentskog doba, kao to ga
inae pesnici ili drugi romantiari posveuju detinjstvu. Svugde isto!
Svugde su traili slobodui sreunegde iza sebe, iz istog straha da ih to
moe podsetiti na njihovu vlastitu odgovornost i da ih moe opomenuti na
njihov vlastiti put. Nekoliko godina se pijanilo i klicalo, a potom bi se
povila kima i postajalo ozbiljan gospodin u dravnoj slubi. Jest, bilo je
trulo, trulo kod nas, a ta
stuaentska giupost bila je manje glupa i manje rava nego sto drugih.
Kad sam najzad stigao u svoj udaljeni stan i potraio svoju postelju, sve te
misli bile su odletele, i sav moj duh uporno je oekivao veliko obeanje to
mi ga je ovaj dan dao. im budem hteo, ve sutra, mogu da vidim Demijanovu
majku. Neka studenti bane i neka tetoviraju sebi lica, neka je svet truo i
neka oekuje svoju propast ta me se tie. Ja sam ekao jedino to da mi
moja sudbina doe u susret u novome liku.
Spavao sam vrsto do kasno ujutru. Novi dan granuo je za mene kao kakav
sveani praznik, kakav nisam vie doiveo jo od boinih praznika svoga
deakog doba. Bio sam proet unutranjim nemirom, ali se nisam nieg
plaio. Oseao sam da je za mene svanuo vaan dan, video sam i oseao da je
svet oko mene izmenjen, da eka, da je svean i da u njemu postoje mnoge
meusobne veze. I tiha jesenja kia koja je sipila, bila je lepa, mirna i
praznina, puna ozbiljne, vedre muzike. Prvi put je spoljni svet zvonio u
istom skladu s mojim unutranjim onda je praznik due, onda je vedro
iveti. Nijedna kua, nijedan izlog, nijedno lice na ulici nije mi smetalo
sve je bilo onakvo kakvo je moralo biti, ali nije imalo prazno lice
svakidanjice i sviknutosti, nego je to bila priroda u oekivanju, i sve je
stajalo sa strahopotovanjem, spremno pred subinom. Takav mi se kao malom
deku ukazivao svet jutrom o velikim praznicima, o Boiu i o Uskrsu. Nisam
znao da taj svet moe jo biti tako lep. Bio sam se svikao da ivim povuen
u sebe, i da se pomirim s tim da sam potpuno izgubio smisao za ono to se
napolju zbiva, da gubitak sjajnih boja stoji neizbeno u vezi s gubitkom
detinjstva, i da se unekoliko sloboda i mukost due mora platiti odricanjem
od toga Ijupkog sjaja. Sada sam, pak, ushien video da je sve to bilo samo
zasuto i potamnelo, i da je mogue ak i kad se ovek oslobodi i kada se
odrekne detinjske sree videti svet kako zrai i okuati duboke drhtaje
detinjskog vienja.
Doao je as kada sam ponovo naao vrt u predgrau, pred kojim sam se sino
bio oprostio od Demijana. Skrivena iza visokog drvea, sivog od kie,
stajala je mala kua, svetla i udobna visoko cvetno dbunje iza velikog
staklenog zida, iza svetlih prozora mrani sobni zidovi sa slikama i
redovima knjiga. Glavna vrata vodila su neposredno u mali zagrejani trem,
jedna nema stara sluavka u crnom, s belom keceljom, uvela me je unutra i
prihvatila mi ogrta.
Ona me ostavi u tremu samog. Ja se obazreh unaokolo, i smesta se obreh usred
svoga sna. Gore na tamnom zidu od drveta, iznad jednih vrata, visila je
ispod stakla u crnome okviru, meni dobro poznata slika, moja ptica a
zlatnoutom glavom kao u kopca, koja je uzletala iz zemIjine lopte. Ja
zastadoh potresen bilo mi je tako radosno i bolno na srcu kao da se u ovom
trenutku vraa k meni, kao odgovor i ispunjenje, sve to sam ikad uinio i
doiveo. Brzo kao munja sagledah kako mi prolee mnotvo slika mimo due:
oinsku kuu u zaviaju sa starim kamenim grbom iznad luka nad kapijom,
deka Demijana, koji je crtao grb, mene samog kao deka, bojaljivo
spletenog u zle ini moga neprijatelja Kromera, mene samog kao mladia kako
za mirnim stolom u svojoj akoj sobici slikam pticu svoje enje, s duom
zapletenom u mreu svojih vlastitih konaca i sve, i sve do ovog trenutka
odjeknu ponovo u meni, nae u meni potvrenja, odgovore, odobravanja.
Suznih oiju gledao sam u svoju sliku i itao sam u samome sebi. Tada mi
pogled poe nanie: pod slikom ptice u otvorenim vratima stajala je jedna
velika ena u tamnoj haljini. To je bila ona.
Nisam mogao da izgovorim ni rei. Sa lica koje je, slino licu njenoga sina,
bilo bez godina i starosti, i izraavalo puno oduhovljene volje, osmehivala
se prijateljski na mene lepa, potovanja dostojna gospa. Cutei joj pruih
ruke. Ona prihvati obe vrstim, toplim rukama.
Vi ste Sinkler. Odmah sam vas poznala. Neka ste dobrodoli.
juj je uiu uudok i topao, i ja sam ga pio kao slatko vino. I tada pogledah
navie i u njeno mirno lice. u crne, nedokuive oi. u svea. zrela usta. u
slobodno. kneevsko elo. na kome je bio znak.
Kako sam radostan rekoh joj i poljubih joj ruke. Cini mi se da sam celog
svog ivota bio uvek na putu a sada sam stigao kui.
Ona se materinski osmehnu.
Kui se ne stie nikad ree ona Ijubazno. Ali gde se prijateljski putevi
slivaju. tu ceo svet za jedan as izgleda kao zaviaj.
Izgovorila je ono to am na putu ka njoj oseao. Njen glas a i njene rei
bili su veoma slini glasu i reima njenoga sina, ali ipak sasvim drukiji.
Sve je to bilo zrelije, toplije, samo po sebi razumljivije. Ali isto tako
kao to ni Maks nije pre ni na koga ostavljao utisak deka, tako ni njegova
mati nije niukoliko izgledala kao mati jednog odraslog sina tako mlad i
sladak bio je dah nad njenim licem i kosom, tako zategnuta i neizborana je
bila njena zlaana koa, tako su joj cvetna bila usta. Stajala je preda mnom
jo vie kraljevski negoli u mome snu, i njena blizina bila je Ijubavna
srea, njen pogled je bio ispunjenje elja.
To je, dakle, bio nov lik u kome mi se ukazala moja sudba, ali ne vie
stroga, ne gonei me vie na usamljenost, ne, ve zrela i puna naslade!
Nisam donosio nikakve odluke, nisam inio nikakve zavete stigao sam do
cilja. do visokog mesta na putu, odakle se dalji put ukazivao dalek i
velianstven, teei ka obetovanim zemljama, osenen vrhovima drvea bliske
sree, rashlaivan bliskim vrtovima svakog veselja. Kako god da mi je ilo,
bio sam blaen to znam da na svetu postoji ta ena, to pijem njen glas i
to diem njenu blizinu. Neka mi postane majkom, draganom, boginjom samo
neka je tu: samo kad je moj put blizak njenom.
Ona pokaza nagore, ka mome naslikanom kopcu.
Vi niste nikada priinili veu radost naem Maksu nego ovom slikom ree
ona zamiljeno. A i meni. Mi
smo vas oeKivali Kada je slika stigla, znali smo da se nalazite na putu ka
nama. Kad ste bili jo mali deko, Sinklere, doao je jednog dana moj sin iz
kole i kazao: Ima jedan deko koji nosi znak na elu, on mora postati moj
prijatelj.To ste bili vi. Nije vam bilo lako, ali mi smo imali poverenja u
vas. Jednom, kad ste o kolskom odmoru bili kod kue, susreli ste se opet s
Maksom. Tada vam je bilo oko esnaest godina. Maks mi je priao o tome. Ja
je prekidoh:
Oh, to vam je to kazao! To je bilo moje najbednije doba!
Da, Maks mi je kazao: Sad Sinkler ima najtei deo pred sobom. On jo
jedanput pokuava da pobegne u zajednicu, postao je ak kafanski ovek ali
mu to nee poi za rukom. Njegov znak je zakriljen, ali ga potajno ee.
Nije li tako bilo?
O, da, tako je bilo, upravo tako. Tada sam naao Beatriu, i tada je
naposletku doao k meni ponovo jedan vo. Zvao se Pistorije. Tek tada mi je
postalo jasno zato je moje deako doba bilo tako tesno vezano za Maksa,
zato se nisam mogao otrgnuti od njega. Draga gospoo draga mati, tada sam
esto verovao da moram sebi oduzeti ivot. Da li je svakome put tako teak?
Ona mi svojom rukom pree preko kose lako kao vazduh.
Uvek je teko roditi se. Vi znate, ptica se s mukom probija iz jajeta.
Promislite unatrag i zapitajte se: zar je put bio tako teak? Samo teak? A
zar nije bio i lep? Da li biste znali neki lepi, neki lepi?
Ja zatresoh glavom.
Bilo je teko rekoh ja kao u snu bilo je teko dok nije doao san.
Ona klimnu glavom i pogleda me pronicljivo.
Da, ovek mora da nae svoj san, onda mu put postaje lak. Ali nema
neprekidnih snova, svaki san odmenjuje nov, i nijedan se ne sme silom
zadravati.
Ja se grdno uplaih. Da li je to ve bila neka opomena? Da li je to ve bila
odbrana? Ali svejedno, bio sam
spreman da pustim da me ona vodi, a da ne pitam za krajnji smer.
Ja ne znam rekoh dokle e moj san trajati. elim da on bude veit. Pod
slikom ove ptice doekala me je moja sudbina kao mati, i kao dragana. Njoj
ja pripadam, i nikome drugome.
Dokle god je san vaa sudbina, dotle treba da mu ostanete verni potvrdi
ona ozbiljno.
Obuze me neka tuga, i enjiva elja da umrem u tom zaaranom asu. Ja
osetih suze kako beskrajno davno nisam bio zaplakao! kako u meni naviru
nezadrivo i savlauju me. Plaho se okretoh od nje, pristupih prozoru i
pogledah oima koje nisu nita videle preko cvea u saksijama.
Iza sebe uh njen glas: zvuao je spokojno, a ipak je bio pun nenosti kao
pehar do ivice napunjen vinom.
Sinklere, vi ste dete! Ta vaa sudbina vas voli. Jednom e vam ona sasvim
pripadati, kao to to sanjate, ako ostanete verni.
Bio sam se savladao, i ponovo okrenuo k njoj svoje Ifce. Ona mi prui ruku.
Ja imam nekoliko prijatelja ree ona osmehujui se nekoliko sasvim
malobrojnih, sasvim bliskih prijatelja, koji me zovu gospoom Evom. I vi
treba da me tako zovete, ako hoete.
Ona me dovede do vrata, otvori ih i pokaza na vrt:
Nai ete tu napo)j Maksa.
Pod visokim drveem atajao sam opijen i potresen, i nisam znao da li sam
ikad bio budniji ili vie utonuo u san. Tiho je kapala kia iz granja. Ja
lagano uoh u vrt, koji se protezao daleko du rene obale. Najzad naoh
Demijana. Stajao je u otvorenoj batenskoj kuici, nag do pojasa, i pred
jednim obeenim dakiem peska vebao se u boksovanju.
Zastodoh zauen. Demijan je izgledao izvanredno: iroke grudi, vrsta,
muka glava, uzdignute ruke sa zategnutim miiima bile su vrste i krepke,
pokreti su
proisticali iz bedara, ramena i zglobova na rukama, kao razigrani izvori.
Demijane uzviknuh ta ti tu radi? On se veselo nasmeja.
Vebam. Obeao sam malom Japancu da u se s njim rvati, taj ti je okretan
kao maka, a naravno tako isto i podmukao. Ali on nee sa mnom izii na
kraj. Dugujem mu jedno sasvim nialo ponienje.
On baci na sebe koulju i kaput.
Bio si ve kod moje majke? zapita on.
Jesam. Kakvu izvanrednu majku ti ima, Demijane! Gospoa Eva! To ime joj
savreno dolikuje, ona je kao mati svih bia.
On me za trenutak pogleda zamiljeno u lice.
Ti ve zna ime? Moe biti ponosit, mladiu! Ti si prvi kome je ona to
ime kazala ve u prvom asu.
Od tog dana dolazio sam u tu kuu kao sin i brat, ali i kao zaljubljen
ovek. Kad bih za sobom zatvorio kapiju, ak i kad bih izdaleka ugledao kako
uskrsava visoko drvee u vrtu, bio sam bogat i srean. Napolju je bila
stvarnost<, napolju su bile ulice i kue, Ijudi i ureaji, knjinice i
sluaonice a ovde unutra bila je Ijubav i dua, ovde je ivela bajka i san.
A pri svem tom nismo niukoliko iveli zatvoreno od sveta, iveli smo u
mislima i razgovorima esto usred njega, samo na drugom polju bili smo od
veine Ijudi rastavljeni ne granicama, nego samo drugim nainom vienja. Na
zadatak je bio da u svetu predstavljamo jedno ostrvo, moda neki uzor, ali u
svakom sluaju nagovetavanje druge mogunosti ivljenja. Nauio sam, ja
koji sam dugo bio usamljen, da upoznam zajednicu, koja je moguna meu
Ijudima koji su okuali potpunu samou. Nikada vie nisam udeo da se vratim
trpezama srenih, sveanostima veselih, nikada me vie nije okrznula zavist
ili nostalgija kad bih sagledao zajednika ivovanja drugih. I lagano sam
bio posveivan u tajnu onih koji su na sebi nosili znak<.
Nas, one sa znakom, moda je svet s pravom smatrao za udne, tavie i za
bezumne i opasne. Mi smo bili
probudeni, ili oni koji se bude. i mi smo teili da uvek budemo sve
savrenije budni. dok su tenje i traenje sree u drugih ile ka tome da
svoja miljenja, svoje ideale i dunosti, svoj ivot i sreu veu sve
terije uz krdo. I tamo je bilo tenji. i tamo je bilo snage i veliine. Ali
dok smo mi, znakom obeleeni. po naem shvatanju predstavljali tenju
prirode ka novome. ka pojedinanome i buduem, dotle su drugi iveli sa
voljom da ostanu pri starome. Za njih je oveanstvo koje su oni voleli kao
i mi bilo neto dovreno, to se moralo odrati i atititi. Za nas je
oveanstvo bilo daleka budunost, kojoj smo svi ili, iju sliku nije niko
poznavao, iji zakoni nisu nigde stajali napisani.
Osim gospoe Eve, Maksa i mene. pripadali su naem krugu, blie ili dalje,
jo poneki traioci vrlo razliitih vrsta. Neki od njih ili su osobitim
putevima, i postavili su sebi posebne ciljeve i bili su privreni naroitim
miIjenjima i dunostima meu njima bilo je astrologa i kabalista, i jedan
pristalica grofa Tolstoja, i svakovrsni neni, bojaljivi, preosetljivi
Ijudi, pristalice novih sekti, vrioci indijskih vebi, vegetarijanci, i
drugi. Sa svima njima nismo imali upravo nieg duhovnog zajednikog osim
potovanja koje je svako od nas ukazivao tajnom ivotnom snu drugoga. Bili
su nam blii drugi, oni koji su prouavali kako je oveanstvo u prolosti
trailo bogove i nove slike svojih elja, i ije su me studije esto
podseale na studije moga Pistorija. Oni su donosili sa sobom knjige,
prevodili nam tekstove stranih jezika, pokazivali nam crtee stranih simbola
i obreda, i uili nas da vidimo kako se ceo posed dosadanjeg oveanstva
sastojao iz ideala i snova nesvesne due, iz snova u kojima je oveanstvo
pipajui ilo za nasluivanjem onoga to e mu biti moguno u budunosti.
malobrojni koji emo tada biti tu i koji emo poi. Zato smo obeleeni
znakom kao to je Kain bio obeleen znakom da budi strah i mrnju, i da
tadanje oveanstvo otera iz uske idile u opasne daljine. Svi Ijudi koji su
uticali na hod ovean
to su bili spremni pred sudbinom. To se da primeniti na Mojsija i Budu, to
se da primeniti na Napoleona i na Bizmarka. Kome talasu neko slui, sa koga
pola on dobija naredbe, to on ne moe da bira. Da je Bizmark razumeo
socijaldemokrate, i da se bio saglasio s njima, on bi onda bio mudar
gospodin, ali ne ovek sudbine. Tako je bilo s Napoleonom, sa Cezarom, sa
Lojolom, sa svima! To se mora uvek zamisliti bioloki i evolucionistiki!
Kad su preokreti na zemljinoj povrini bacili vodene ivotinje na kopno, a
ivotinje sa kopna u vodu, tada su primerci koji su se spremno odazvali
sudbini izvrili ono to je novo i neuveno, te su tako novim
prilagoavanjem mogli da spasu svoju vrstu. Da li su to bili oni isti
primerci koji su ranije u svojoj vrsti trali kao nazadnjaci i odrioci
staroga, ili pre osobenjaci i revolucionari, to ne znamo. Oni su bili
spremni, i zato su mogli da spasu svoju vrstu do novih razvoja. To znamo.
Zato hoemo da budemo spremni.
Takvim razgovorima esto je prisustvovala gospoa Eva, ali ona sama nije
uzimala udela u govoru na taj nain. Za svakoga od nas koji je izraavao
svoje misli, bila je ona slualac i odjek, puna poverenja, puna razumevanja
inilo se da sve misli potiu od nje, i da se k njoj vraaju. Sedeti u
njenoj blizini, sluati ponekad njen glas i uzimati udela u atmosferi
zrelosti i due, koja ju je opkoljavala, to je bila za mene srea.
Ona tJi smesta osetila kad bi se u meni zbivala kakva promena, kakva
pokolebanost ili obnavljanje. inilo mi se da su snovi koje sam pri spavanju
imao, podstaknuti njome. Priao sam ih joj esto oni su joj bili razumljivi
i prirodni nije bilo nikakvih udnovatosti koje ona ne bi mogla da prati
shvatajui ih sasvim jasno. Neko vreme imao sam snove koji kao da su bili
izgraivani prema naim dnevnim razgovorima. Sanjao sam kao da je ceo svet
uskomean, i da ja, sam ili s Demijanom, napregnuto oekujem veliku sudbinu.
udruzi sa zvezdom.
Ljubav ne mora da moli ree ona niti da trai. Ljubav mora da ima snagu
da u sebi samoj doe do izvesnosti. Onda nee biti vie vuena. nego e ona
vui. Sinklere, vau Ijubav vuem ja. Ako me ona nekad povue, ja u doi.
Ja neu da dajem darove. ja hou da budem zadobijena.
Ali drugi put ispriala mi je drugu bajku. Bio je jedan Ijubavnik koji je
voleo bez nade. On se povukao potpuno u svoju duu. i mislio je da e
sagoreti od Ijubavi. Svet za njega nije postojao, on nije vie video plavo
nebo i zelenu umu, potok mu nije uborio, harfa mu nije jeala, sve je bilo
utonulo, i on je osiromaio i postao bedan. Ali je njegova Ijubav rasla, i
on je mnogo radije hteo da umre i propadne, nego da se odrekne posedovanja
lepe ene koju je voleo. Tada on oseti kako je njegova Ijubav sagorela sve
drugo u njemu, te postade mona, i privlaila je i privlaila, i lepa ena
morala joj se povinovati, i dola je, i on je stajao rairenih ruku da bi je
privukao k sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim
izmenila, i on s grozom oseti i spazi kako je privukao k sebi ceo izgubljeni
svet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i uma i potok, sve mu
je u novim bojama, svee i divno, dolazilo u susret, pripadalo mu, govorilo
njegovim jezikom. I umesto da dobije samo jednu enu, imao je ceo svet na
srcu, i svaka zvezda na nebu plamtela je u njemu i rasipala radost kroz
njegovu duu. On je voleo, i pri tome je naao sebe samog. Veina njih,
pak, vole da bi pri tome sebe izgubili.
Moja Ijubav prema gospoi Evi izgledala mi je kao jedina sadrina moga
ivota. Ali je ona svakog dana izgledala drukija. Ponekad mi se inilo da
oseam pouzdano kako moje bie ne tei. privueno. njenoj linosti, nego da
je ona samo simbol moga bia i samo hoe da me jo dublje uvue u samog
sebe. Cesto sam sluao
njene rei koje su mi zvualc kao odgovori, na ono to je u meni nesvesno,
na gorua pitanja koja su me pokretala. Potom su opet dolazili trenuci u
kojima sam pored nje goreo od ulne udnje i Ijubio predmete kojih bi se ona
dopirala jasna bela svetlost proletnjeg sunca, koje je sijalo kroz kine
oblake. Pomislih da tu nema nikog, i podigoh zavesu.
Tada ugledah Maksa Demijana kako sedi blizu zastrtog prozora na niskoj
klupici, uuren i udno izmenjen, i kao munja prostruja kroz mene
oseanje: to si ve jednom doiveo! Ruke su mu nepokretno visile, ake su mu
bile u krilu, njegovo malo unapred nagnuto lice s otvorenim oima nije imalo
pogleda i bilo je obamrlo u zenici je mrtvaki svetlucao mali, otar odsev
svetlosti, kao u paretu stakla. Bledo lice bilo je potonulo u samoga sebe,
bez drugoga izraza osim izraza ogromne ukoenosti izgledao je kao kakva
prastara maska neke ivotinje na vratnicama nekog hrama. Izgledalo je kao da
ne die.
Poduhvati me groza pri seanju takvog, upravo takvog video sam ga ve
jedanput, pre mnogo godina, kad sam bio jo mali deko. Tako su oi ukoeno
gledale u duu, tako su ruke beivotno leale jedna pored druge, jedna muva
prelazila mu je preko lica. I on je, tada, moda pre est godina, izgledao
isto tako star i tako isto bez obeleja vremena i danas nijedna crta na
licu nije bila drukija.
Obuzet strahom, izioh lagano iz sobe, i sioh niz stepenice. U tremu
zatekoh gospou Evu. Bila je bleda i izgledala je umorno, to kod nje nisam
viao neka senka
prolete kroz prozor, otro, belo sunce najedanput je
ieznulo.
Bio sam kod Maksa proaputah brzo. Da se nije to dogodilo? On
spava, ili je utonuo u sebe, ne znam, ve jedanput ranije video sam ga
takvog.
Valjda ga niste probudili zapita ona brzo.
Nisam. Nije me uo. Odmah sam iziao. Gospoo Evo, recite mi, ta je s
njim?
Ona pree nadlanicom preko ela.
Budite mirni, Sinklere, nee mu se nita desiti. On se povukao. To nee
dugo trajati.
Ona ustade i izie u batu, mada je u tom asu poela kia da pada. Osetio
sam kako ne treba da poem s njom. Iao sam po tremu goredole, mirisao
opojno mirisave zumbule, gledao paljivo svoju sliku sa pticom nad vratima,
i udisao potiten udnu senku, kojom je ovog jutra ova kua bila ispunjena.
Sta je to bilo? Sta se desilo?
Gospoa Eva se uskoro vratila. Kine kapi visile su joj u tamnoj kosi. Ona
sede u svoju naslonjau. Umor ju je oborio. Ja joj se pribliih, nagoh se
nad nju, i poljubih kapi sa njene kose. Oi su joj bile svetle i mirne, ali
su mi kapi imale ukus suza.
Da pogledam kako mu je? zapitah je apuui. Ona se jedva osmehnu.
Nemojte biti dete, Siriklere opomenu me ona glasno, kao da bi sama
sebe oslobodila neke zamaijanosti. Sad idite, a docnije doite opet,
sad ne mogu da govorim s vama.
Ja odoh, i pobegoh iz kue i grada u brda kosa, tanka kia dolazila mi je u
susret, oblaci su se gonili nisko pod tekim pritiskom kao u strahu. Dole se
vetar jedva kretao, a u visinama je izgledalo da besni bura vie puta
probilo je za koji asak sunce, bledo i otro iz elino sivih oblaka.
Tada naide preko neba raslresit ut oblak, i on se zaustavi kod sive brane.
i za nekoliko trenutaka naini vetar od utoga i plavoga jednu sliku, jednu
gorostasnu pticu, koja se ote iz plave uskomeanosti, i razmahujui nadaleko
krilima, ieze negde u nebu. Onda se zau bura, i inu kia izmeana s
gradom. Kratak, neverovatan i strano tutnjavi grom prasnu nad
ibanimpredelom o.dmah potom probi se opet jedan sunev snop, a na
oblinjim bregovima iznad mrke ume svetleo se modro i ne.stvarno bledi
sneg.
Kad sam se, mokar i iiban vetrom, vratio posle vie asova, sam Demijan mi
je otvorio kuna vrata.
Poveo me je sa sobom gore u svoju sobu u laboratoriji je goreo gasni
plamen, hartija je bila rasturena, izgledalo je da je radio.
Sedi ponudi me on bie da si umoran bilo je gadno vreme, vidi se da si
kad, a nikad takav za koji bih mogao rei da je to bilo neko proroanstvo i
da se ispunilo. Tumaenja su odve neizvesna. Ali znam pouzdano da sam neto
sanjao to se ne odnosi samo na mene. Taj san dolazi u red drugih, ranijih,
to sam nekad imao, i koje on nastavlja. Iz tih, upravo, snova, Sinklere,
potiu slutnje o kojima sam ti ve govorio. Da je na svet sasvim truo, to
znamo, ali to jo ne bi bio razlog da proriemo njegovu propast ili neto
slino. Ali ja sam ve vie godina imao snove iz kojih zakljuujem ili
oseam
ili kako hoe iz kojih dakle oseam da se slom staroga sveta primie
blie. To su najpre bila sasvim slaba, daleka nasluivanja, ali su
postojala sve jasnija i jaa. Jo ne znam nita drugo do to da se
priprema neto veliko i uasno, to e i mene pogoditi. Sinklere, mi emo
doiveti ono o emu smo pokatkad govorili! Svet hoe da se obnovi. Mirie na
smrt. Nita novo ne dolazi bez smrti.
To je stranije nego to sam zamiljao.
Ja sam ga uplaen posmatrao netremice.
Zar mi ne moe ispriati ostatak sna? zamolih ga plaljivo.
On zatrese glavom.
Ne mogu.
Vrata se otvorie, i gospoa Eva ue u sobu.
A, vi ste zajedno! Deco, valjda neete biti alosni. Izgledala je svee, i
nimalo vie umorna. Demijan se
osmehivao na nju ona nam prie kao mati preplaenoj deci.
Nismo alosni, majko, samo smo malo odgonetali ovaj novi znak! Ali to
nita ne mari. Iznenada e doi ono to hoe da doe, i tada emo doznati to
to treba da znamo.
Ali sam ja bio utuen, i kad sam se rastajao, i proao kroz trem, miris
zumbula uini mi se sveo, bljutav i mrtvaki. Preko nas bila je pala senka.
VIII POCETAK KRAJA
Izvojevao sam da mogu jo letnjeg semestra da ostanem u H. Umesto u kui,
sada smo gotovo uvek bili u bati kraj reke. Japanac, koji je, uostalom, u
rvanju doista izgubio, bio je otputovao, a i Tolstojevac nije dolazio.
Demijan je drao konja, i jahao je istrajno iz dana u dan. Ja sam esto
bivao sam s njegovom majkom.
esto sam se udio mirnoi svoga ivota. Bio sam odavna naviknut da samujem,
da se odriem, da se tegobno borim sa svojim mukama, te su mi se ti meseci u
H. inili kao kakvo ostrvo u snu, na kome sam udobno i oaran smeo da ivim
samo u lepim, prijatnim stvarima i oseanjima. Nasluivao sam da je to
predzvuk one nove, vie zajednice, o kojoj smo razmiljali. I s vremena na
vreme obuzimala bi me zbog te sree duboka alost, jer sam dobro znao da ne
moe biti trajna. Nije mi bilo dosueno da diem u obilju i udobnosti, bilo
mi je potrebno muenje i proganjanje. Oseao sam da u se jednog dana
probuditi iz tih lepih Ijubavnih slika, i da u opet biti sam, sasvim sam, u
hladnom svetu drugih Ijudi, gde je za mene postojala samo usamljenost ili
borba, a ne mir, a ne ivot sa drugima.
Tada bih se privijao s udvostruenom nenou uz gospou Evu, radostan to
moja sudba ima jo uvek lepe, mirne crte.
Letnje nedelje prolazile su brzo i lako, semestar je ve bio pri izdisaju.
Predstojao je skoranji rastanak. Nisam na to smeo da mislim, pa to nisam ni
inio, nego sam se
5pripijao uz lepe dane kao leptir uz medeni cvet. Sada je bilo moje sreno
doba, prvo ispunjenje moga ivota i moj prijem u savez. A ta e potom
doi? Opet u se boriti, patiti od enje, sanjati, biti sam.
Jednog od tih dana spopade me predoseanje tako jako, da moja Ijubav prema
gospoi Evi najedanput buknu bolno. Boe moj, jo samo malo pa je vie neu
videti, neu vie uti njen vrst, krepak korak po kui, neu vie nalaziti
njeno cvee na svome stolu! A ta sam postigao? Sanjao sam i uljuljkivao sam
se u zadovoljstvu, umesto da sam je zadobio, umesto da se borim za nju i da
je zauvek dograbim za sebe. Sve to mi je ona ikad kazala o pravoj Ijubavi,
palo mi je na pamet, stotinu finih opomena, stotinu tihih mamljenja,
obeanja moda ta sam od toga inio? Nita, nita!
Uspravio sam se usred svoje sobe, prizvao sam svu svoju svest, i mislio na
Evu. Hteo sam da priberem snage svoje due, da bih joj dao da oseti moju
Ijubav, da bdh je privukao ovamo k sebi. Morala je doi i udeti za mojim
zagrljajem, moj poljubac je morao da zaroni nenasito u njene zrele Ijub5
avne usne.
Stajao sam i naprezao sam se dok ne poe da me podilazi hladnoa od prstiju
i nogu. Oseao sam da iz mene proistie snaga. Za nekoliko asaka u meni se
neto vrsto zgri, neto svetlo i studeno u trenutku mi se uini kao da u
srcu nosim neki kristal, i znao sam da je to bilo moje ja. Hladnoa mi obuze
ak i grudi.
Kad se probudih iz uasnog naprezanja, osetih da neto dolazi. Bio sam
iscrpen na mrtvo ime, ali sam bio spreman da vidim Evu kako stupa u sobu,
raspaljena i ushiena.
Topot kopita udarao je sad niz dugu ulicu, odjekivao je dugo i tvrdo, i
najedanput se zaustavi. Ja priskoih prozoru. Dole je Demijan silazio s
konja. Ja strah dole.
ta se dogodilo, Demijane! Valjda se nije to desilo tvojoj majci?
On nije sluao moje rei. Bio je vrlo bled, i znoj je curio s obeju strana
njegova ela preko obraza. On priveza
uzde svog zagrejanog konja za batenski plot, uze me pod ruku i poe sa mnom
niz ulicu.
Zna li ve togod? Nisam nita znao.
Demijan mi stisnu ruku, i okrete prema meni lice, s mranim, saaljivim,
udnim pogledom.
Jest, mladiu, sad e biti to e biti. Ta ti si znao za veliku
zategnutost sa Rusijom.
ta? Bie rata? U to nisam nikad verovao. Govorio je tiho, mada nije bilo
nikog u blizini.
Jo nije objavljen. Ali bie rata. Budi siguran u to. Od onog doba nisam
ti vie dosaivao s tom stvari, ali sam otada triput video nova
Leao sam u podrumu topovi su praskali nada mnom. Leao sam u kolima, i
truckao se preko pustih polja. Veinom sam spavao ili sam bio bez svesti.
Ali to god sam dublje spavao, sve sam ee oseao kako me neto vue, kako
se povinujem nekoj sili koja je nada mnom bila gospodar.
Leao sam u jednoj konjunici na slami, bilo je mrano, neko mi je bio stao
na ruku. Ali mi je dua htela dalje, neto jae me je odvlailo. Opet sam
leao na kolima, a docnije na nosilima ili lestvama, sve sam jae oseao da
mi je naloeno da nekud poem, i nisam nita drugo oseao osim kako me neto
goni da najzad tamo stignem.
Najzad stigoh do mete. Bila je no, bio sam pri punoj svesti jo maloas
osetio sam silno u sebi kako me neto odvlai i goni. A leao sam u dvorani,
u postelji na podu, i oseao sam da sam tamo kuda sam bio dozvan. Pogledah
oko sebe. Uza sam moj duek nameten je bio jedan drugi,
5i neko na njemu, koji se nae i pogleda me. Imao je na elu znak. To je bio
Maks Demijan.
Nisam mogao da govorim, a ni on nije mogao ili nije hteo. Samo me je
posmatrao. Preko njegovog lica padala je svetlost jedne lampe, koja je
visila nad njim na zidu. On se osmehivao na mene.
Beskrajno dugo gledao me je neprekidno u oi. Lagano je primakao svoje lice
k meni, tako da smo se gotovo dodirnuli.
Sinklere proaputa on.
Ja mu dadoh znak oima da ga razumem. On se ponovo osmehnu, gotovo kao
saaljivo.
Mali moj! ree on osmehujui se.
Sad su njegova usta bila sasvim blizu mojih. On lagano nastavi da govori.
Moe li se jo prisetiti Franje Kramera? zapita on. Ja mdrnuh na njega,
i mogadoh se i nasmeiti.
Mali Sinklere, pazi! Ja u morati da odem. Moda e me nekad opet
ustrebati, protiv Kromera ili inae. Ako me tada pozove, onda vie neu
doi tako grubo jaui na konju ili eleznicom. Morae tada da oslukuje u
sebi samome, i opazie da sam ja u tebi unutra. Razume li? I jo neto!
Gospoa Eva je kazala, ako ti nekad bude ilo ravo, da ti dam poljubac od
njene strane, koji je meni dala kad sam polazio. Sklopi oi, Sinklere!
Ja posluno sklopih oi, osetih laki poljubac na svojim usnama, na kojima mi
je uvek stajalo malo krvd, koja nije nikako htela da presahne. I tada
zaspah.
Ujutro su me probudili, trebalo je da me previju. Kad sam se najzad potpuno
probudio, obrnuo sam se brzo ka susednom dueku. Na njemu je leao neki
stran ovek, koga nisam bio nikad video.
Previjanje je bolelo. Sve to se otada deavalo sa mnom, bolelo je. Ali kad
ponekad naem klju i siem sasvim u sebe samog, tamo gde u mranom ogledalu
dremaju slike sudbine, tada treba samo da se nagnem nad crno ogledalo, pa da
ugledam svoju vlastitu sliku, koja sad lii potpuno na Njega, moga
Prijatelja i Vou.