Professional Documents
Culture Documents
Walt Whitman - Vlati Trave PDF
Walt Whitman - Vlati Trave PDF
VLATI TRAVE
Critic, London, 1855. Navedeno u Walt Withman, Pinquin Critical Anthology, ed. By Fransis Murphy,
Pinquin, 1969, p. 59.
opipa,
moramo se malo prohodati, i ja se svlaim, povezi me
izvan dogleda kopna,
spremi me u mekane jastuke, poljuljaj me u valovitu
omamu,
zapljusni me ljubavnom mokrinom ja ti mogu dati
uzdarje.
No najkarakteristinija Vitmenova pjesnika upotreba prirode svakako je
sadrana u njegovom sredinjem paradoksalnom i mnogoznanom simbolu
travi. Birajui ovaj simbol, Vitmen se udaljava od evropske knjievne tradicije,
jer nee da upotrebljava tradicionalne pjesnike znakove. Trava je za njega
"jednolini hijeroglif" koji raste svuda, ne bira sebi drutvo, ne postavlja uslove,
ne trai njegu: jednom rijeju demokratska biljka koja svjedoi o nepobjedivosti
i neunitivosti ivota. Trava je istovremeno za Vitmena i simbol smrti, no "lijepa
i neoiana kosa grobova" isto tako govori o besmrtnosti:
najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti;
a kada bi je i bilo, ona vodi naprijed ivot, a ne stoji
na kraju da ga zaustavi,
te prestaje u asu kad se ivot javi.
Sve ide dalje i vani, nita se ne gubi,
a umrijeti je neto drugo nego je ovjek mislio, i to
sretnije.
("Pjesma o samom sebi", 6. strofa)
Trava je, dakle, za Vitmena krajnji i najrjeitiji vid prirode. Njegov stav
prema tradiciji ponovo je paradoksalan i istovremeno tipino ameriki: Vitmen
bi neobino elio da se predstavi kao ameriki bard, autohtoni pjesnik bez ikakvih korijena osim amerikih, bez bilokakve veze s evropskim knjievnim ili
kulturnim nasljeem. Tako on i govori o samom sebi u jednom od vlastitih
anonimnih prikaza Vlati trave:
Samopouzdan, s nadmenim oima, preuzimajui na sebe sva obiljeja svoje
zemlje, zakoraio je Volt Vitmen u knjievnost, govorei kao ovjek nesvjestan
da je ikada postojalo neto kao knjiga ili neko kao pisac.2
Iako sebe, prema tome, i u ovom pogledu eli da vidi kao demokratskog
pjesnika, lienog svih prednosti i nalija "visoke" kulture, jo Kejmbridska
istorija amerike knjievnosti (Cambridge History of American Literature,
1917.) istie da su elementi Vitmenovog stila proistekli iz niza raznorodnih
2
Walt Whitman and His Poems, United State Review, September 1855, navedeno u Walt Whitman, ed.
Murhy, p. 30.
idealno."3 A ipak kroz izmaglicu ideala ponekad proviri i neki detalj iz ne tako
idealne stvarnosti, kao recimo u desetoj strofi "Pjesme o samom sebi" gdje se
pojavljuje odbjegli rob, ili u tridesetetvrtoj strofi iste pjesme u kojoj se govori o
meksikom pokolju 412 mladia. No Vitmenov ideal kao da prolazi kroz ovakva
iskuenja nedirnut: linost iz pjesme ne samo da pomae odbjeglom Crncu da
produi svoj put ka sjeveru, do Kanade, nego mu u spasiteljskoj pozi vida rane
na glenjevima i vratu i pere umorne noge, dok masovna smrt ratnih
zarobljenika samo budi daljnji patriotizam umjesto da podstie pitanja o svrsi
ratovanja. Jer Vitmen nije pobunjenik kao neki drugi ameriki knjievnici
njegovog doba; boanskom gestom on prihvata i suprotnosti: "ja sam velik, ja
sadravam mnotvo" ("Pjesma o samom sebi", strofa 51). U ovom smislu
karakteristina je njegova pjesma "ujem da su me napali" ("I Hear It Was
Charged Against Me") iz 1860, godinu prije izbijanja graanskog rata u
Americi:
ujem da su me napali da idem za tim da razorim
ustanove,
ali u zbilji ja nisam za ustanove ni protiv njih
(ta u zbilji ja imam zajedniko s njima? ili ta s njihovim razaranjem?)
Vitmen, boanski prorok, jednostavno nadilazi ustanove: u njegovoj shemi
vienja svijeta one su oigledno samo privid, kao i u Emersonovoj filozofiji.
No po jednom vidu svoje poezije Vitmen se otro razlikuju od svojih
savremenika-transcendentalista: to je njegov stav prema ljudskom tijelu i
njegovim razliitim organima i funkcijama. Ostali transcendentalisti, iako u
principu u teoriji prihvataju ljudske nagone i slave njihovo boansko porijeklo,
zbog neke vrste taloga puritanizma koga ni oni sami nisu bili svjesni ne osjeaju
se lagodno pred ljudskim tijelom pa se ono zato i ne pojavljuje u njihovim
djelima. Vitmen, meutim, nema takvih skrupula: bez obzira na svoju
romantiarsku polaznu taku on bez sustezanja najavljuje:
Ja sam pjesnik tijela i ja sam pjesnik due,
("Pjesma o samom sebi", strofa 21)
da bi neto kasnije stvari doveo do usijanja, ne ostajui samo na razini izjave,
nego stvarno pjevajui tijelo:
Kroza me jee zabranjeni glasovi:
Glasovi spolova i poude, zakopreni no ja skidam
koprenu i preobraavam,
Ja ne pokrivam usta prstima,
3
T. S. Eliot, Whitmans and Tennvson, Walt Whitman, ed. Murphy, pp. 206-207.
Navedeno u Richard Chase Walt Whitman as American Spokesman, Walt Whitman, A Collection of Critical
Essays, ed. Roy Harvey Pearce, Prentice Hall, Englewood Cliffs, N. J. 1962, p. 157.
"inae ne uje". Pred pjesnikom koji je i prorok novog vremena i novog svijeta
stare slike bogova moraju uzmai i sve to im je preostalo je da moda daju pokoji savjet svom nasljedniku prije nego to ieznu u zaboravu.
Kakva je to poruka koju Vitmen kao pjesnik-prorok eli da prenese svojim
itaocima? Moda se do odgovora na ovo pitanje moe najjednostavnije doi
preko tumaenja njegovog manifesta, "Pjesme o samom sebi". Ona pokuava,
prema ve poznatim romantiarskim kanonima, da obuhvati to vei prostor, da
ostvari veoma razueni portret i pjesnika i svijeta. Vitmenova originalnost a i
osnovna slabost njegove poezije nalaze se u metodu ostvarivanja ove boanske
sveobuhvatnosti. On, naime, stavlja jednu pored druge veliki broj slika iz
prirode, povezujui ih ili ih meusobno suprotstavljajui, pokuavajui da preko
ovih esto bizarnih nizova izrazi svoje osnovne ideje o bratstvu i jednakosti ljudi
i prirodnom velianstvu ljudske linosti. Kad selekcione sposobnosti pjesnika
dou do izraaja u pravoj koncepciji i usmjerenju, kad su nizovi slika namjerno i
svjesno oblikovani da bi izrekli ili makar osvijetlili neku misao ili osjeanje,
onda oni postaju "objektivni korelativ" ili formula te odreene pjesnike emocije
i ona oivljava u itaocu. Dobar primjer trijumfa ovog Vitmenovog metoda koji
e u modernoj poeziji postati opteprlhvaen jeste deseta strofa "Pjesme o
samom sebi" koja se sastoji od pet slika ili scena iz amerikog ivota. Strofa
poinje opisom usamljenog lova u divljini, nastavlja slikom ponosa amerikih
jedrenjaka, klipera, koji je u devetnaestom stoljeu omoguio trgovaki trijumf
SAD, daje portret mogue punoe dana provedenog sa obinim ljudima,
laarima i koljkarima, opisuje nastanak amerike nacije i funkcionisanje
njenog "kotla za topljenje" preko vjenanja bijelog zamara, trapera, i
Indijanke, i konano zavrava prikazom pjesnikove pomoi odbjeglom crnom
robu na putu ka sjeveru. Sastojci ove pjesnike smjese, ovog verbalnog kolaa,
nesumnjivo su paljivo odabrani i dozirani: cjelokupni utisak je sloena slika
nove zemlje, zemlje koja sadri i dobre i loe strane, ali koja koraa ka svijetloj
budunosti. Ali kad stvaralaka selektivnost izostane, kad pjesnik povjeruje da
kvantitet, odnosno broj slika, moe da preraste u kvalitet emocije koju bi italac
trebalo da osjeti, onda nastaju Vitmenovi "katalozi", gotovo beskonani nizovi
slika, nabrajanje koje nema svoje prave funkcije, iako je Vitmenova namjera jasna. On bi elio da masom injenica ojaa reprezentativnost i opseg svog djela.
Primjeri ovakvih "kataloga" kojim se Vitmen ponosio a koji savremenom itaocu
najvie smetaju, brojni su u "Pjesmi o samom sebi" na primjer strofe 15. i 33
a ima ih i u drugim kasnijim djelima kao to su "Pjesma bradve" ("Song of the
Broad Axe") ili "ujem Ameriku kako pjeva" ("I Hear America Singing").
No ovi dugi nizovi nisu u stanju da razore italaku euforiju pred sasvim
izuzetnim i zaraznim optimizmom koji kao stav i prilaz ivotu zrai iz ove
pjesme. Tom notom ona se i zavrava: pjesnik istina umire u 52. strofi no dosljedno svojim ranijim tvrdnjama opis smrti ne doarava poraz nego pobjedu:
"Posljednji put kad cvjetao je jorgovan u dvoritu" ima vrstu strukturu koja se
oslanja na suprotstavljanje i spajanje tri stoerna simbola. Iako se i ovdje
pojavljuju nizovi slika, oni su strogo funkcionalni i pod savrenom kontrolom
stvaralake imaginacije. Ova pjesma je jedno od najveih dostignua amerike
poezije.
Smrt, odnosno saznanje o smrti i gubitku uopte sa stanovita pjesnika kao
djeaka, tema je i pjesme "Iz kolijevke to se beskonano ljulja". Posmatrajui
jedan ptiiji par, djeak se ui mogunosti ljubavi i prateoj mogunosti gubitka
i samoe. Smrt enke izaziva mujakovu tualjku i mijenja djeakovo poimanje
svijeta:
Nikada vie umakmuti neu, nikada vie odjecima,
Nikada vie krici ljubavi nezadovoljene nee izvan mene biti,
Nikada mi vie dozvoliti da ono spokojno dete budem, koje bejah pre svega
to je tamo,
Pokraj mora ispod utog i klonulog meseca...
Suoen sa tajnom smrti djeak zahtijeva klju, objanjenje, razrjeenje,
odgovor koji e mu omoguiti daljnje postojanje: "O, daj mi klju! (on vreba
ovde negde u noi)". More, ta kolijevka to se beskonano ljulja, daje mu do
znanja da su smrt i ivot zauvijek povezani, da jedno ne moe postojati bez
drugog, da smrt nije zla nego je "kao neka starica koja kolevku ljulja, u ljupke
haljine omotana, u prikrajku sagnuta".
Vitmen je nesumnjivo najpoznatiji ameriki pjesnik kod nas. Prevodi njegove
poezije pojavili su se ve 1900. godine, a prevodili su ga izmeu ostalih i neki
od naih najboljih pjesnika i pripovjedaa kao to su Tin Ujevi ili Ivo Andri. A
ipak, uprkos tome na srpskohrvatskom jeziku jo uvijek ne postoji cjelovito
izdanje Vitmena koje bi ukljuivalo svu njegovu najbolju poeziju. Tako, na
primjer, ostaje neprevedena njegova neobina pjesma "Putovanje do Indije"
("Passage to India") napisana 1871. povodom tri tehnoloka uda devetnaestog
stoljea: otvaranja Sueskog kanala, izgradnje transkontinentalne eljeznice u
SAD i putanja u pogon podmorskog telegrafa izmeu Amerike i Evrope. Ta
tehnologija, koju Vitmenova poezija i inae prihvata pa ponekad i slavi, ovdje je
samo povod za transcendentalno putovanje do smisla ivota, mnogo dalje od
Indije.
Kao to je to esto sluaj sa velikim pjesnicima, Vitmen nema u amerikoj
knjievnosti direktnih sljedbenika, ako izuzmemo glasnog ali ne ba dubokog
Karla Sandberga (Carl Sandberg). No Vitrnen je ipak zaetnik moderne amerike poezije, kamen temeljac na koga se oslanjaju svi njeni kasniji uzleti. Neki
od Vitmenovih knjievnih postupaka postali su u modernoj knjievnosti
nezamjenljivi: ak ni pjesnici okrenuti krajnjem esteticizmu potpuno stranom
Vitmenu, ne mogu porei prisustvo njegovog uticaja. Tako, na primjer, moderni
pjesnik Ezra Paund (Ezra Pound) osjea potrebu da sklopi simbolini savez sa
VLATI TRAVE
POSVETE
Pjevam Jedinku
Pjevam ovjekovo "Ja"; jednostavnu zasebnu osobu,
pa ipak izgovaram rije: Demokratski; rijei: En Masse.
5
6
Ezra Pound A Pact, Selected Poems, ed. By T. S. Eliot, Faber and Faber, London, 1964, p. 97. Prevod autora.
Roy Harvey Pearce Introduction, Walt Whitman, ed. By Roy Harvey Pearce, p. 7.
i ree eter usred iskrenja i pjene dana ili pod mnotvom zvijezda nou,
mene e moda, kao uspomenu na kopno, itati moreplovci mladi i stari
i konano potpuno osjetiti.
"Ovdje su nae misli, plovilake misli;
tu ne vidimo samo zemlju, suhu zemlju", moda e tada rei;
"tu nas posvouje nebo; tu osjeamo ljuljanje palube pod svojim nogama;
tu osjeamo dugo kucanje, oseku i plimu beskonanoga kretanja,
glasove nevienoga tajanstva, nejasna i velika
aputanja slanoga talasa, plovke koje teku,
dah mora, slabo pucketanje uadi, turobni ritam,
tu puca bezgranini vidik i vidi se daleki nejasni obzor,
no, to je pjesmotvor oceana."
Zato ne oklijevaj, moja knjigo, ispuni svoju sudbinu;
ti nisi samo uspomena na kopno,
i ti si samotni amac koji para eter, odreen ne znam kamo, no put vjere;
drug svakoga broda to plovi, jedri i ti!
Ponesi im uvijenu moju ljubav (dragi mornari, za vas ja previjam u njoj svaki
list);
brzaj, moja knjigo! rairi svoja bijela jedra, moja ajko, povrh svesilnih valova,
deder! Pjevaj, jedri, nosi preko bezgranine
plaveti od mene na svako more
ovu pjesmu za moreplovce i sve njihove brodove.
Stranim zemljama
uo sam da ste traili neto to bi rastumailo ovu zagonetku, Novi svijet,
i prikazalo Ameriku i njenu atletsku demokraciju;
zato vam aljem moje pjesme, da vi u njima proitate to ste poeljeli.
Jednom povjesniaru
Vi ste slavili proasta vremena,
ispitali ste vanjsku stranu, povrine, rase i ivot koji se u punoj mjeri ispoljio;
vi ste govorili o ovjeku kao o tvorevini politike,
zbroja vladara i sveenika;
a ja, stanovnik Alleghania, govorim o ovjeku kakav je on u sebi, u svojim
vlastitim pravima;
ja pipam bilo ivota koji se rijetko ispoljio (veliki ponos ovjeka u sebi
samome);
pjeva osobne vrijednosti, ocrtava ono to
istom ima da bude, ja navijetam povijest budunosti.
Tebi, prauzroe
Tebi prauzroe!
Ti nesravnjiva, strastvena, dobra svrho,
ti stroga, nemilosrdna, slatka idejo,
besmrtna kroz sva vremena, rase i zemlje,
nakon udnoga, alosnoga rata, velikoga rata za te
(mislim da su se svi ratovi diljem vremena zbiljski vodili i da e se uvijek zbiljski
voditi zbog tebe),
ove su pjesme posveene tebi, vjeitom napredovanju tvojem.
(Rat, o vojnici, ne zbog ratovanja samo,
kudikamo vie ekalo je u muku iza povrine
to sad ima na svjetlo izai u ovoj knjizi.)
Ti krunico od mnogo krunica!
Ti kiptavo naelo! ti vrsta, skrovita klico! ti sredite!
Oko tvojega pojma vrti se borba
sa svojom ljutinom i estokom igrom naela
(s bogatim posljedicama koje e doi do 3000 godina),
za te ovi recitativi moja knjiga i taj rat jesu jedno,
u njegovom duhu se stapajmo ja i moje stvaranje, budui da se spor vrtio oko
tebe;
kako se kota vrtio oko svoje osovine, ova knjiga se i nehotice okree
oko tvojega pojma.
Idoli
Susreo sam jednoga reca,
on je iao kroz vrevu i arenilo svijeta
po poljima umjetnosti i nauke, uivanja, osjeaja da sabire idole.
Unesi u svoju pjesmu, govorio je on,
ne vie aroliki sat ni dan ni odsjeke ni dijelove,
unesi najprije prije drugoga kao svjetlost za me i ulaznu pjesmu
rije o idolima.
Uvijek nejasno postanje,
Pjevam za nj
Pjevam za nj,
podiem sadanjost na prolost
(kako neko vjekovito stablo iz svojega korijenja podie sadanjost na prolosti),
ja ga proirujem s vremenom i prostorom i rastaljujem besmrtne zakone,
da bih njega po njima nainio zakonom za samoga sebe
Zaetnici
Kako su oni odreeni za ivot na zemlji (a javljaju se povremeno),
kako su skupi i strani za zemlju,
Dravama
Dravama, ili kojoj mu drago od njih,
ili svakom gradu u dravama: "Opirite se mnogo, sluajte malo!"
Kada nastane poslunost bez prigovora nastupi potpuno ropstvo,
a kada nastupi potpuno ropstvo, nijedan narod ni drava ni grad cijele zemlje
nikada vie ne uspostavi svoju slobodu.
Nekoj pjevaici
Eto, primi ovaj dar;
pohranjivao sam ga za nekoga junaka, govornika ili vojskovou,
nekoga koji bi sluio pravednom naem naelu, velikoj ideji, napretku i slobodi
rase;
Neustraiv jesam
Jesam neustraiv i lagodno u prirodi stojim
kao gospodar ili gospodarica svega, vrsto osovijen usred nerazumnih stvari,
proet ivotom kao one, strpljiv, prijemljiv i kao one nijem.
Te nalazim da su moja zanimanja siromatvo, slava, slaboe, zloini manje
vani nego sam mislio.
Ja prema Meksikom zalivu ili u Mannahatti ili u Tennesseu ili daleko na
sjeveru ili u unutranjosti,
rijeanin ili zagorac ili bilo kakav ratar ovih drava na obali ili s obale ili s
kanadskih jezera,
ja, gdje god da provodio ivot; o da budem u ravnotei pred sluajnostima;
da se mogu oduprijeti noi, olujama, gladi, smijenosti, nedaama, porazima
onako kako to ine stabla i ivotinje.
Spoznaja
Tamo, kanio gledam, vidim da se pod natiskom nude povlai i u se stiska svaki
uspjeh i slava,
tamo satovi, mjeseci, godine tamo poslovni promet, ugovori, ustanove, i sve
ono najmanje,
tamo svakodnevni ivot, govori, mete, politika, osobe, imanje;
tamo takoer i mi, ja s mojim vjernim i udivljenim liem i pjesmama,
poput oca koji ide svojem ocu,
te uzima svoju djecu sa sobom.
Brod odlazi
Eto bezgraninoga mora,
na njegovoj grudi brod odlazi razvivi sva jedra, ak i mjeseevo jedro,
zastava se vije visoko, dok on brza, tako divno brza odozdo ga valovi nose
natjeui se,
oni okruuju brod sjajnim
kretanjem krivulja i pjenom.
Ne zatvarajte vrata
Ne zatvarajte vrata preda mnom, gorde biblioteke;
jer ja donosim ono to je nedostajalo na vaim prepunim
policama, a to najvie treba;
iz rata izlazei napisao sam knjigu;
rijei su u njoj nita, a smjer je sve.
Knjigu obaka, bez veze s drugima, koju um ne shvaa,
Buduim pjesnicima
Budui pjesnici! govornici, pjevai, muziari budunosti!
Dananjica me ne moe opravdati ni odgovoriti, u em je moj smisao.
Ali vi, novi rod, domorodan, atletski, kontinentalan, vei nego svi dosadanji,
ustajte! jer vi morate da me opravdate.
Ja sam piem samo rije-dvije kao nagovjetaj za budunost,
ja istupam samo za asak, samo da se okrenem i pourim
opet u tminu.
Ja sam ovjek koji skakue i ne zaustavlja se trajno, baca
na vas prigodan pogled i onda odvraa lice,
ostavljajui vam da ga istraite i opredijelite,
oekujui od vas poglavite stvari.
Vama
Strance, ako me na prolazu susretnete i elite se sa mnom
razgovarati,
zato se vi ne biste sa mnom razgovarali?
I zato se ja ne bih razgovarao s vama?
U tebi, itaoe
U tebi, itaoe, udara ivot i ponos i ljubav sasvim isto
kao i u meni, i zato tebi posveujem ove pjesme.
(Preveo Tin Ujevl)
Dolazim iz Paumanoka
l
Dolazim iz ribolikoga Paumanoka, gdje sam se rodio,
gdje me nakon sretnoga poroda othranila i odgojila savrena
majka;
nakon to sam se proskitao kroz mnogo zemalja, ljubitelj
prometnih plonika,
nastanjen u Mannahatti, mojem gradu, ili na junim savanama,
ili ulogoren kao vojnik ili s teleakom i pukom na leima;
ili rudar u Kaliforniji,
ili samotar u mojoj kui u umama Dakote, gdje jedem
meso i pijem iz vrela,
ili povuen da sanjarim i mislim u kakvom dubokom zakutku,
provodei zanesen i sretan praznik daleko od bune lupe svjetine,
promatrajui brzi Missouri, toga svjeega slobodnoga
darovatelja, i monu Niagaru,
promatrajui stada bivola koja pasu na ravnici,
rutavoga bika jakih grudi;
te zemlju, hridine, svibanjsko cvijee; zvijezde, kiu, snijeg,
koji me zadivljuju;
prouivi pjesme amerikoga kosa i let planinskoga sokola,
i sluavi nekog nezaboravnog osvita drozda pustinjaka
u movarnim cedrima,
samotan, pjevam na Zapadu, i podiem glas za Novi svijet.
2
Pobjeda, jedinstvo, vjera, istovetnost, vrijeme,
nerazrijeivi ugovori, bogatstvo, tajnovitost, vjeiti napredak, kozmos
i ljetopis novoga doba.
To je onda ivot.
I to je izbilo na svijet nakon toliko muka i greva.
Kako udno! Kako stvarno!
Pod nogama boanska gruda, nad glavom sunce.
Gle, zemlja se vrti.
U dalji na okupu predaki kontinenti,
a sadanji i budunosni kontinenti pruaju se na Sjever
i Jug, s prevlakom po sredini.
Gle, golemi prostori bez puteljka
mijenjaju se kao u snu, brzo se napuuju,
bezbrojne mase na njih se izlijevaju,
a sada ih pokrivaju najnapredniji ljudi, umjetnosti i ustanove
ljudske povijesti.
Gle, tako mi tok vremena
sprema beskonano sluateljstvo.
to ti radi, mladiu?
Jesi li ti tako ozbiljan, tako odan knjievnosti, znanosti,
umjetnosti, ljubakanju?
Tim prividnim stvarnostima, politici?
U emu se sastoji tvoje astohleplje, tvoja zadaa?
No pa dobro protiv takvih ja ne kaem ni rijei,
ja sam i njihov pjesnik.
Ali pazi! sve to brzo nestaje i izgori u pepeo za volju vjeri;
jer nije svaka tvar gorivo za topli i neopipljivi plamen,
bitni ivot zemlje, ni ukoliko vie nego sve to za vjeru.
9
to ti trai tako zamiljen i utljiv? to ti fali, camerado?
Dragi sine, misli li ljubav?
uj, dragi sine! uj, Ameriko, keri ili sine,
dobro je ljubiti mukarca ili enu prekomjerno, iz punoe
srca, a ipak to je uivanje, to je divno,
ali ima neto drugo jo divnije, a to povezuje itavu cjelinu;
to veliajno, povrh predmeta, prelijee s neumornim
rukama i brine se za sve.
10
Znaj samo da bih posijao u zemlju klice vee vjere,
ja pjevam ove pjesme svaku u svom slogu.
Moj drue!
Mora dijeliti sa mnom dvije veliine, i jednu treu koja
se s njima die, no jo sjajnija,
veliina ljubavi i demokracije, i veliina Vjere.
Ja sam njih pomijeao, nevidljivo i vidljivo,
tajinstveni ocean u koji uviru rijeke,
proroanski duh koji se izvija iz stvari i lepra oko mene,
iva bia, istovetnosti ipak nepobitne blizu nama u zraku,
premda ih ne znamo,
dnevni i satni dodir koji me ne isputa;
one me biraju, one su u nagovijestima traile mene.
Ni onaj koji me od djetinjstva svaki dan cjelivao cjelovom
nije obavio i spleo oko mene veze koje me s njim veu
u onoj mjeri, u kojoj me veu veze s nebesima i s cijelim
duhovnim svijetom,
nakon onoga to su oni uinili za me, nadahnuvi me za
pjesme.
O kakva nadahnua! jednakosti! O boanska jednaino!
urlici pod suncem, ut emo ba sada, ili u podne, ili na
zalasku sunca
melodije koje teku kroz eone, a sada dopiru amo:
ja usvajam vae bezobzirne i zamrene zvukove, dodajem
nove i pruam ih radosno naprijed.
11
Kada sam u Alabami izaao na jutarnju etnju,
vidio sam enku amerikoga kosa, kako sjedi na svojem
gnijezdu u trnju i lei na jajima.
Vidjeh i mujaka.
Zaustavih se da ga ujem sasvim izbliza, kako nadima grlo i
radosno pjeva.
I dok sam tako stajao, sjetih se da onaj za kojega on pjeva
nije samo tu,
da ne pjeva samo za svoju druicu, ni za se, ni za sve one
koji se odazivaju kao jeka,
nego da, skrovito, tajno, u daleku dalj
predaje amanet i tajni dar za one koji se raaju.
12
Demokracijo! U tvojoj blizini sada se napuhuje grlo i
radosno pjeva.
Ma femme! Za narataj dalje od nas: nae podmlatke,
za one u sadanjosti i u budunosti;
ja kliem to sam spreman za njih: sada u otpjevati himne
jae i ponosnije nego ih je ikada zemlja ula.
Pjevat u pjesme strasti da ih uputim njihovim putem,
pa i vae pjesme, izopeni zloinci, jer vas gledam srodnim
oima i uzimam vas sa sobom svejedno kao i druge.
Spjevat u pravu pjesmu bogatstva da zasluim za tijelo
i za duh ono to se dri i to napreduje, i to smrt ne
unitava;
ja u istakati samosvijest i pokazati da je ona osnova svega
i bit u bard osobnosti,
te u dokazati o mukarcu i o eni da su samo ravnopravni
par;
a vi, spolni organi i snoaji, saberite se u meni, jer sam
Empire S. = N. Y.
panj. Camarada.
Prevod naslova ove pjesme, u prevodu Tina Ujevia glasi Pjesma o meni, no ve njegov prevod prvog stiha
pokazuje da englesku rije myself koja se nalazi i u naslovu treba prevesti kako je prevodi u prvom stihu. (Prim.
prireivaa.)
9
Meni se ini vie nego cijelo tivo koje sam proitao u ivotu.
Moj korak plai umskoga patka i patku na mojem dugom,
jednodnevnom tumaranju,
oni se zajedno krile i polagano krue.
Vjerujem u te krilate svrnosti
i priznajem crveno, uto, zeleno, to u meni igraju,
smatram zeleno i ljubiasto i kukmastu krunu namjernim,
i ne zovem kornjau nevrijednom zato to ona nije neto
drugo,
kretalica u umama nije nikada uila solfeggio, pa ipak za
me prekrasno urlie,
a pogled na smeu kolibu postiuje me i izbija mi gluposti iz glave.
14
Divlji gusak vodi svoje jato kroz hladnu no.
"Ja hruk" krii on, a to mi zvui kao neki poziv za me.
Sveznadari to moda smaraju beznaajnim, ali ja pozorno
oslukujem i nalazim, da to ima svrhe i smisla gore prema
zimskome nebu.
Otrokopiti mi sjevera, maak na kunome pragu, barska
sjenica, prerijski pas,
nakot groktave gude, dok joj potee na sise,
nakot pure i ona sa svojim poluotvorenim krilima,
ja u njima i u sebi vidim isti stari zakon.
Pritisak moje noge na zemlju uzrokuje stotinu posljedica,
one ine smijenom cijelo moje naprezanje da ih izrazim.
Zaljubljen sam u ivot to se razvija izvan kue,
u ljude koji ive meu marvom, ili radiu na ocean ili umu,
u brodograditelje i kormilare, u one koji rukuju sjekirama
i maljevima, i u gonine konja,
ja mogu jesti i spavati s njima tjednima i tjednima.
Ja sam ono to je najobinije, najjeftinije, najblie, najlake:
Ja, koji kuam sreu i troim to imam, za velike dobitke,
koji se resim da se podam prvomu koji me bude htio,
i koji ne trai od neba da se spusti za ljubav meni,
nego ga dareljivo sijem vazda.
15
Zvonki alt pjeva na koru orgulja,
drvodjelja blanja svoju dasku, jezik njegove blanje zvidi
u svojemu pomamnom uzlaznom mucanju,
19
To je za sve podjednako prireen ruak, to je meso za
prirodnu glad,
jednako za opakoga kao i za pravednika, ja zakazujem
sastanke svima;
neu da ni jedan jedini bude zapostavljen ni preskoen,
uzdravana milosnica, ankoliz, lupe ovim dobivaju poziv,
pozivam roba s debelom panjom, pozivam zaraenu Veneru,
ne smije biti nikakve razlike izmeu njih i ostalih.
Ovo je stisak bojaljive ruke, to vijanje i miris kore;
ovo je dodir mojih usana s vaim, ovo mrmljanje eznua,
ovo daleka dubina i visina koja odraava moje vlastito lice,
ovo duboko uranjanje mojega bia i njegovo ponovno izronjenje.
Mislite li da imam nekih skrovitih namjera?
Zbilja imam, jer ih imaju pljusci travnja i tinjac o boku hridine.
Mislite da u izazvati uenje?
Je li razdanak udi? je li udi rana crvenorepka koja cvrkue
po umama?
Da li ja zauujem vie od njih?
U ovoj prilici ja se povjerljivo ispovijedam,
ne bih to svakom rado rekao, ali tebi hou.
20
Ko tu ide? Poudan, grub, mistian, gol?
Kako biva, da ja crpem snagu od vola kojega jedem?
Pa ta je uope ovjek? ta sam ja? ta ste vi?
Svemu to ja oznaujem kao moje, mora ti suprotstaviti
se s tvojim vlastitim, inae bi sluati mene znailo dangubiti.
Ja ne plintam kako plintaju irom svijeta,
da su mjeseci praznine, a tlo samo kaljua i ubre.
Cviljenje i pokoravanje umotajte s prakom za bolesnike,
saglaavanje pristaje bratiima etvrtog stupnja,
ja nosim eir kako mi se svia u kui i izvan kue.
Zato moram moliti? Zato se moram klanjati i podrugivati etiketi?
Nakon to sam pretraio slojeve zemlje i ralanio sve na
vlas, savjetovao se s uenjacima i tano izraunao,
nisam naao slaega sala od onoga to prianja uz moje kosti.
U svim ljudima ja vidim samoga sebe, nijedan nije vii i
ni za jemeno zrno manji,
a dobro ili zlo to kaem o sebi, kaem ga o njima.
Iako u Ujevievom prevodu stoji Ja ne zabijam sebi prste u usta, to je oigledna slika hinjenog povraanja,
engleski original jasno pokazuje da je u pitanju zgraanje, dakle druga vrsta hipokrizije. (Prim. prireivaa)
15
Ujeviev prevod daje ovu rije kao poruka, no nedvosmisleno znaenje engleske rijei armpits su pazuha.
Ova izmijena zahtijevala je i izmjenu reda rijei u sljedeem stihu. (Prim. prire.)
25
Sa svojim blijetanjem i strahotnou kako bi me brzo izlaz
sunca ubio,
da ja ne mogu sada i uvijek izaslati izlaz sunca iz sebe.
Mi se takoer penjemo blijetavi i strahotni kao sunce;
mi nalazimo, o moja duo, sve to nam pripada u tiini i
hladnoi osvita.
Moj glas ide za onim to moje oi ne mogu dosegnuti,
s jednim okretom jezika obuhvaam svjetove i obujme svjetova.
Govor je blizanac mojega vida, on nije u stanju da sebe mjeri,
on me neprestano izaziva, on zajedljivo kae:
"Walt, ti dosta sadri, no zato ne daje od sebe?"
Molim lijepo, neu da budem muen, vi sebi mnogo utvarate
o izrazu rijei,
ne zna li ti, Govore, kako su pupoljci pod tobom savijeni?
ekaju u tami, zatieni od mraza,
gnus uzmie pred mojim prorokim krikovima,
ja polaem u dno uzroke da bi ih odrao u ravnotei,
moje znanje, moje ive sastojke, tako da se podudaraju sa
znaenjem svih stvari.
Sreu (ko god me slua, ovjek ili ena, neka se dade u
potjeru, ovoga dana).
Uskraujem vam svoju najviu zaslugu; uskraujem vam
da izjavim iz sebe to ja zbiljski jesam,
obuhvaam svjetove, ali ne kuam sama sebe obuhvatiti,
ja vas najspretnije i najzgodnije tjeram kada jednostavno
pogledam prema vama.
Pismo i dar rijei mene ne dokazuju, ja nosim pomou dokaza
i jo kojeta drugo na mojem licu,
s mukom svojih usana ja potpuno pomuujem sumnjaa.
26
Sada neu nita drugo nego oslukivati, da bi ono, to ja ujem,
priteklo u ovu pjesmu, da bi je zvukovi obogatili.
Ja ujem pobjedna, pjevanja ptica, utanje penice ti rastu,
brbljanje plamenova, pucketamje prua na kojem se kuha moje jelo,
ja ujem zvuk koji ljubim, zvuk ljudskoga glasa,
ja ujem sve zvukove kako idu uporedo, spliu se,
mijeaju ili slijede jedan za drugim,
glasove grada i glasove izvan grada, glasove dana i noi,
govorljive mlade svojim ljubeznicima, glasno smijanje
30
Sve istine tinjaju u svim stvarima,
one ne pospjeuju svoje osloboenje niti mu se protive,
one ne trebaju poroajnih klijeta kirurga,
meni je beznaajno vano kao i sve drugo (ta je manje,
a ta je vee od dodira?).
Logike i propovijedi nikada ne uvjeravaju,
vlaga noi prodire dublje u moju duu.
Samo ono to se nepobitno namee svakom ovjeku i svakoj eni,
jest tako;
samo ono to niko ne osporava, jest tako.
Trenutak i kapljica mene umire moj mozak.
Vjerujem da e vlane grude postati ljubavnici i sjevovi,
a izvod izvoda je meso mukarca ili ene,
a vrak i cvijet je osjeaj koji imaju jedan za drugoga
i oni e se granati bezgranino iz te poduke, dok ne postane
svemona i dok nas svako i svi ne budu radovali i mi njih.
31
Vjerujem da vlat trave nije manje od putovanja zvijezde,
a isto je tako savren mrav, zrno pijeska i carieva jaja,
I stablena aba je remek-djelo za Svevinjega,
a vitice kupine resile bi dvorane neba,
a najui zglob na mojoj ruci izrugava se svim strojevima,
a krava koja ui sa sputenom glavom premaa svaki kip,
a mi je dovoljno udo da pokoleba sekstilijune nevjernika.
Uviam da moje tijelo sadri queiss, uglja, dugonite mahovine,
plodova, sjemenja, jestivih korijenja,
i ja sam sav premazan stukom od etveronoaca i ptica,
i ja sam iz valjanih razloga prestigao ono to ostaje za mnom,
ali mogu svaku pojedinost dozvati natrag, ako ja elim.
Utaman urba ili bojaljivost,
utaman plutonske hridi alju svoju staru toplinu sasvim prema meni,
utaman se mastodont povlai pod svoje u prah stuene kosti,
utaman predmeti stoje na udaljenosti milja i poprimaju
raznovrsne oblike,
utaman ocean upada u upljine i velike nemani lee duboko,
ljudskim smijehom;
gdje se ulita niu na sivoj klupi u vrtu upola sakrivena u
visokom drau;
gdje jarebice grivnjaice lee u krugu na tlu s ispruenim glavama;
gdje pokopne koije ulaze u posvoena vrata nekoga grobita;
gdje zimski vuci zavijaju usred pustoi snijega
i stabala s ledenim svijeama;
gdje aplja sa utom krunom nou slijee na rub movare
i hrani se raiima,
gdje pljusak plivaa i ronaca rashlauje toplo podne,
gdje ameriki zrikavac svira svoju hromatiku sviralu
na orahu nad zdencem;
kroz poljica limuna i krastavaca s liem srebrnih ilica;
kroz solilo ili dolinu naranaa ili pod unastim borovima;
kroz gimnastiku dvoranu, kroz lokal ureen zastorima,
kroz ured ili javnu dvoranu;
ugodno mi je s domaima, ugodno mi je sa strancima,
ugodno mi je s novima i sa starima;
ugodno mi je s nelijepom enom kao i s krasoticom;
ugodno mi je s kvekerkinjom kada ona skine svoju
pocjelicu i pone s melodinim prianjem;
godi mi pjesma kora u dobro okreenoj crkvi;
gode mi ozbiljne rijei oznojenoga metodikoga besjednika
kojega je duboko zanijela pobona poljska sluba;
motrim duanslke izloge na Broadwayu cijelo prijepodne, te
spljotujem meso svojega nosa na debeloj staklenoj ploi,
a istoga poslijepodneva lutam s licem okrenutim oblacima
ili uz neku stazu ili uzdu ala;
moje mike desno i lijevo hvataju bokove dvaju prijatelja,
a ja stojim u srijedi;
vraam se kui sa utljivim i osmaglim momkom iz ume
(on jae iza mene pri smiraju);
daleko od naselja prouavam trag nogu divljai ili otisak mokasina,
pruam uz krevet u bolnici limunadu nekom bolesniku u groznici;
stojim, kada se sve utia do neke leine u lijesu,
te je pregledam na svjetlosti votanice,
plovim u svaku luku da u njoj pazarim i da pustopaim;
hitam sa suvremenom svjetinom pohlepan i nepostojan kao niko drugi;
estok sam prema onome koga mrzim, u mojoj mahnitosti
spreman da ga probodem noem;
samotan u ponoi u mojem dvorinom stanu, moje su misli
odbludjele daleko od mene;
one obilaze stare breuljke Judeje, a lijepi i dobrostivi bog
U pitanju je oito zabuna. Ujevi daje nosili su rukavice, dok original nedvosmisleno znai donosili su
crvie. (Prim. prire.)
svemirskoga kotaa
i ja kaem odjednom ovjeku ili eni: neka vaa dua stoji
hladna i spokojna pred milion svemira.
I ja kaem ovjeanstvu: "Ne budi radoznalo o bogu,
jer ja koji sam radoznao za sve nisam radoznao o bogu,
(nikakav izbor blistavih izraza ne moe ispriati, kako sam
miran u pogledu boga i smrti).
Ja ujem i opaam boga u svakom predmetu, ali boga
ni najmanje ne razumijem,
niti razumijem tko moe biti udesniji nego ja sam.
Zato bih elio da vidim boga bolje nego danas?
Neto od boga vidim svaki sat od dvadeset i etiri sata dana,
a u satu svakoga trenutka,
u licima ljudi i ena vidim boga i u vlastitom licu u ogledalu,
nalazim pismo od boga baena na ulicu, a svako potpisano
bojim imenom,
a ja ih ostavljam da tu lee, jer ja znam kamo god ja odem,
druga e tano nadolaziti za vijeke vjekova.
49
A to se tie tebe, Smrti, i tebe, gorki zagrljaju smrtnosti,
uzaludno biste pokuali da me uznemirite.
Lijenik za porode dolazi netremice na svoj posao,
vidim njegovu ruku kako stie, prima i podrava,
ja se sagibam na pragovima divnih savitljivih vrata
i promatram izlaz i promatram olakanje i spasenje.
A to se tebe tie, Leino, mislim da si dobro gnojivo, ali to
me ne boli,
ja miriem bijele rue tako slatke i sone,
ja seem za lisnatim usnama, seem za uglaenim njedrima dinja.
A to se tebe tie, ivote, smatram da si ostatak od mnogo smrti
(bez sumnje, ja sam ve umro deset tisua puta).
Ja vas ujem kako vi gore apuete, o zvijezde neba,
o sunca o travo s grobova o vjeiti prelazi i napredovanja,
ako vi ne kaete nita, kako ja mogu rei ita?
Od mutne bare to lei u jesenjoj umi,
Ponovo je u pitanju oita zabuna. Dok Ujevi daje Oslukivani, znak usklika kao i znaenje engleske rijei
listener pokazuju da se Vitmen komikom gestom obraa na ovaj nain boanstvu. (Prim. prire.)
ADAMOVA DJECA
Vrtu svijeta
veliajni,
ljubili su ga i oni i njegove keri, svi koji su ga vidjeli
ljubili su ga,
oni ga nisu ljubili iz navike, oni su ga ljubili osobnom
ljubavlju;
on je pio iskljuivo vodu, krv mu se sjala poput grimiza
kroz jasnosmeu kou njegova lica;
bio je savjestan lovac i ribar, on je sam upravljao svojim
amcem, a taj je bio lijep, a taj mu je poklonio brodski
tesar; imao je puke ptiarice poklonjene od ljudi koji su
ga ljubili;
kada bi on iao sa svojom petoricom sinova i mnogo unuka
da lovi ili peca ribu, vi biste ga izabrali kao najljepega
i najsnanijega u cijelom drutvu;
vi biste eljeli da ostanete s njim dugo i dugo, vi biste
eljeli da sjedite do njega u amcu tako da se moete dodirivati.
4
Uvjerio sam se da je dovoljno biti s onima koje ja volim,
zadrati se uvee u drutvu s drugom je dovoljno,
biti okruen lijepim, udnim, diuim, nasmijanim mesom
je dovoljno,
koraati meu njima ili dodirnuti ma kojega, ili zaas
nosloniti svoju miku makar i lagano oko vrata mukarca ili ene,
ta je to onda?
Ja ne traim nikakve vee naslade, ja u tome plivam kao u moru.
Neto u tome da stojimo blizu ljudima i enama i da gledamo na njih,
neto u dodiru i mirisu njih, dui se veoma svia,
sve se stvari sviaju dui, ali se ove veoma sviaju.
5
Ovo je enski lik,
boanski nimbus hlapi iz njega od glave do nogu.
On privlai s vatrenom neodoljivom privlanou,
mene opaja njegov dah kao da sam samo nemona para,
sve otpada osim mene i njega,
knjige, umjetnost, vjera, vrijeme, vidljiva i vrsta zemlja,
ono emu smo se nadali od neba, ega smo se bojali od
pakla, sada iezava,
ludi pipci, neobuzdani sjevovi poigravaju iz njega, a odaziv
je isto tako neobuzdan,
O hymen! O hymenee!
O hymen! o hymenee! zato me ti tako mui?
O zato me ubada samo za kratak as?
Zato nee da nastavi? O zato sad prestaje?
Je li zato jer bi me, kada bi nastavio nakon brzoga asa,
brzo mene sigurno ubio?
asovi praprirode
asovi praprirode kada me spopadnete ah, evo ste sada tu,
dajte mi sada samo razuzdane radosti,
dajte mi napitak mojih strasti, dajte mi grub i zadrigao.
Danas idem supruanski s ljubimcima prirode, pa i veeras.
Ja sam s onima koji vjeruju u razularene slasti, ja
sudjelujem u pononim orgijama mladia,
ja pleem s plesaima i pijem s ispiocima.
Jeke ponavljaju nae neiste dozive, ja izabirem neku nisku
osobu kao mojega najboljega prijatelja?
on e biti bezakon, surov, nepismen, bit e osuen od drugih
za poinjena djela, neu dalje glumiti; zato bih se morao
odvojiti od svojih sudrugova?
O vi izbjegavane osobe, to se mene tie, barem ja vas ne
izbjegavam,
CALAMUS19
ujem20 da su me napali
ujem da su me napali, da idem za tim da razorim ustanove,
ali u zbilji ja nisam za ustanove niti protiv njih
(ta u zbilji imam ja zajednikoga s njima? ili ta s njihovim razaranjem?).
Jedino ja hou da osnujem u Mannahatti i u svakome gradu ovih drava u
unutranjosti i na morskoj obali,
i na poljima i u umama i nad svakim kiljem malenim ili velikim, to preko vode
brazdi,
bez zgrade i propisa ili povjerenika ili ikakvoga dokazivanja
ustanovu drage ljubavi drugara.
I Salut au monde!
O uzmi moju ruku, Walte Whitmane!
Takva povorka udesa! Takvi vidici i zvuci!
Takve spojene beskrajne karike, svaka zakvaena za svoju najbliu,
svaka u skladu s cjelinom, svaka dijeli zemlju sa svima.
19
Calamus, to je naslov Vitmenovog ciklusa pjesama koji se po prvi put pojavio u treem izdanju Vlati trave
(1860), znai trska ili pero za pisanje. (Prim. prire.)
20
Ujevi daje u naslovu varijantu uo sam, no nakon toga sam sebe demantuje u prvom stihu. (Prim. prire.)
opstanak na zemlji,
svaki od nas ima svoj udio u vjeitim zadaama zemlje,
svaki od nas na svijetu postoji isto tako boanski kao i svaki drugi.
XII
Ti, Hotentote s mljaskavim nepcem! Vi, opori crnaca vunenih kosa!
Vi, kmetovi koji se kupate u znoju ili u krvi!
Vi, ljudske spodobe s nedokuivim, uvijek upeatljivim izgledom lica stoke!
Vi, jadni nakote, na koji drugi, i najnii, s visoka gledaju usprkos vaem
svjetlucavom jeziku i duhovnosti!
Ti, patuljasti Kamadale, Grenlananine, Lapone!
Ti, australski Crne, go, crven, prljav, s vidljivom penjom, koji puzei trai
svoju hranu!
Ti, Kafre, Berberu, Sudane!
Ti, divljaki, neotesani, neuki Beduine!
Vi, kuna mnotva u Madrasu, Nankingu, Kabulu, Kairu!
Ti, neprosvijeeni nomade Amazonije! Ti, Patagone, ti, ovjee s otoja Fidi!
Ja ne volim svejedno one druge tako mnogo vie od vas,
ne kaem nijednu rije protiv vas, premda ste zaostali jo sada,
(vi ete uznapredovati u pravo vrijeme k meni).
XIII
Moj duh je suutno i odluno obiao oko cijele zemlje,
traio sam svoje vrnjake i prijatelje i naao ih spremne za me u svim zemljama,
vjerujem da je neka boanska veza izjednaila mene s njima.
Vi, magle, vjerujem da sam se i ja digao s vama, kretao k dalekim kontinentima i
spustio se svjesno,
mislim da sam puhao s vama, vi, vjetrovi,
vi, vode, ja sam dodirnuo svaku obalu s vama,
ja sam potekao kroz sve ono kroza to je protekla bilo koja rijeka ili konao
globusa,
ja sam se osovio na podnoju poluotoka i na visokim, vrstim hridinama, da
odatle poviem:
SALUT AU MONDE!
U sve gradove, u koje prodiru svjetlost i toplina, prodirem i ja sam,
k svim otocima, kamo dolijeu ptice, dolijeem i ja sam.
Pozdrav vama svima, u ime Amerike.
Diem visoko ruku vodoravno, dajem znak,
da ostane poslije mene zauvijek na vidiku
III
Ti, zrae koji mi prua daha za govorenje,
vi, predmeti koji dozivate moje misli iz rastresenosti i dajete im oblik!
Ti, svjetlosti koja obavija mene i sve oblike njenim pravilnim pljuscima!
Vi, puteljci, utrti u nepravilnim rupama uz cestu, vjerujem da vi sakrivate
nevidljive ivote u sebi, vi ste mi tako dragi,
Vi, poploani nogostupi grada! Vi, vrsti meanici na rubovima !
Vi, skele! Vi, daske i kolci igala! Vai bokovi obloeni drvom!
Vi brodovi u daljini!
Vi, redovi kua! Vi, proelja izbuena prozorima! Vi, krovovi!
Vi, vratita i ulazi! Vi, sljemena i eljezne ograde stubita!
Vi, prozori kojih bi prozirne ljuske mogle toliko priati!
Vi, vrata i uzlazne stube! Vi, svodovi!
Ti, sivo kamenje beskrajnih plonika! Vi, izgaeni prijelazi!
Od svega, to je vas dotaklo, vjerujem, vi ste neto primili i sada biste to meni
mogli tajno povjeriti.
ivima i mrtvima vi ste nastanili svoje beutne povrine, a njihovi e mi se
duhovi sada prijateljski oitovati.
IV
Zemlja se protee nadesno i nalijevo,
slika je puna ivota, a svaki dio u svojoj najboljoj svjetlosti,
muzika se uje gdje je poeljna, a uti gdje nije poeljna,
radosni glas javnoga puta, veseli i svjei osjeaj ceste.
O kolnie kojim ja putujem, da li mi govori: "Ne naputaj me?"
Kae li: "Ne usudi se ako me ostavi, ti si propao?"
Je li kae: "Ja sam ve pripravan prohodan sam i neosporan; mene se dri?"
O zemaljska cesto, uzvraam, ne bojim se da te ostavim, samo te ljubim,
ti me izraava bolje nego se sam mogu izraziti,
ti e za me biti vie nego samo moja pjesma.
Mislim da su junaki podvizi svi zamiljeni pod vedrim nebom i sve slobodne
pjesme takoer,
mislim da se sam tu mogu zaustaviti i postati udotvorac,
mislim da u, to god susretnem na putu, voljeti, a tko god mene opazi, da e
voljeti mene,
mislim koga god vidim da mora biti sretan.
V
Na stazama neutrvenim
Na stazama neutrvenim,
U rastinju uz rubove ribnjaka,
Begunac iz onog ivota to sebe izlae,
Od svih merila do sada objavljenih, od
zadovoljstva, dobiti, prilagoavanja,
Toga to suvie dugo sam dui nudio kao
hranu;
Jasna su mi sada merila neobjavljena jo,
jasno mi je da se moja dua,
Da se dua oveka u ije ime zborim
naslauje drugovima;
Ovde, u samoi, daleko od zveketa sveta,
Gde odgovaram govoru jezika aromatinih,
Ne vie u neprilici (jer na ovom skrovitom
mestu mogu da odgovaram onako kako se
drugde ne bih usudio),
Snano oseam ivot to sebe ne izlae,
a ipak sve ostalo u sebi sadrava,
Odluio sam da danas pevam samo pesme o
mukoj privrenosti,
Da ih putam du tog sutastvenog ivota,
Ostavljajui dakle u nasledstvo znamenja
atletske ljubavi,
Popodne ovog divnog septembra u mojoj
etrdesetprvoj godini,
Nastavljam u ime sviju koji jesu ili su bili
mladii
Da kazujem tajnu mojih noi i dana,
Da slavim potrebu za drugovima.
1860. 1867.
4
Sve to, i sve drugo, meni je znailo isto to
i vama,
Mnogo sam voleo te gradove, mnogo voleo
brzu i dostojanstvenu reku,
Ljudi i ene koje sam video behu mi svi
bliski,
Drugi isto tako drugi koji se osvru na
mene jer ja sam radosno gledao njih u
budunosti
(Doi e vreme, premda ja zastajem ovde
danas, i noas).
5
ta je to onda izmeu nas?
ta je zbir svih tih stotina godina izmeu
nas?
ta je da je, ne koristi udaljenost ne
koristi, i mesto ne koristi,
I ja sam iveo, Bruklin prostranih
bregova bee moj,
I ja sam koraao ulicama ostrva Menhetn i
kupao se u vodama oko njega,
I ja sam oseao u sebi micanje udnih,
nenadnih pitanja.
Po danu usred mnotva ljudi ponekad bi
me spopadala,
Dok koraam kui kasno u no ili dok u
krevetu leim ona bi me spopadala,
I mene je zbunjivao taj tok u venoj otopini,
I ja sam sticao svojebitnost od svoga tela,
Znam da jesam telom svojim odreen i znao
sam da u biti telom svojim odreen.
6
Ne padaju samo na vas tamne krpe,
Tama je odozgo bacala svoje krpe i na mene,
Najbolje delanje moje inilo mi se prazno
i podozrivo,
unapred,
Razmiljao sam dugo i ozbiljno o vama pre
nego to ste roeni bili.
Ko bi mogao znati ta e da mi se vrati?
Ko zna da ja u ovome uivam?
Ko zna da ja i pored sve udaljenosti zapravo
vas sada gledam, makar da me ne moete
videti?
8
Ah, ta za mene ikada velianstvenije moe
biti nego Menhetn obrubljen katarkama?
Reka i suton i talasi plime izrezuckanih
ivica?
Galebovi zanjihanih tela, brod sa senom u
sumraku, i zakasnela mauna?
Koji bogovi mogu nadvisiti ove to tapu
me po ruci i glasovima koje volim zovu
me naglo i glasno najprisnijim mojim
imenom dok im prilazim?
ta je tananije od onoga to me vezuje za
tu enu ili mukarca koji me gleda
u lice?
Onoga to me sada sa vama stapa i smisao
moj u vas izliva?
Shvatamo dakle, zar ne?
Niste li prihvatili ono to obeah, i ne
spominjui?
Ono to uenje nije moglo pouiti to
propoved nije mogla postii postignuto
je, zar nije?
9
Teci samo, reko! Struji sa plimom i otii
sa osekom!
Radujte se samo, talasi sa krestama i
ivicama izrezuckanim!
Blistavi sutonji oblaci!
Sjajem svojim
natopite mene, ili ljude i ene
generacijama potele mene!
vrhova kua!
Pojave sadanje ili odsadanje, ukaite
ta ste, T
i neophodni velu, obavijaj i dalje duu,
Oko tela moga za me, i tela vaeg za vas,
neka lebde nai mirisi najboanskiji,
Bujajte gradovi donosite vae tovare,
vae prizore, vi reke obilne i dovoljne,
Rasprostranjuj se, bie od kojeg moda
nita drugo duhovnije nije,
Ostanite na svojim mestima, predmeti od
kojih nita drugo trajnije nije.
ekali ste, uvek vi ekate, vi nemi, lepi
pomonici,
Primamo vas najzad slobodna razbora i
nezasiti smo odsada,
A ni vi neete vie moi trag da zametnete,
ili da nam sebe uskratite,
Mi vas koristimo, i ne odbacujemo vas
usaujemo vas trajno u sebe.
Ne dokuujemo vas volimo vas u vama
je i savrenstvo,
Vi venosti prinosite vae delove,
Veliki ili mali, vi prinosite vae
delove dui.
(Preveo Ivan V. Lali)
STRUJANJE MORA
O zvezde na izlasku!
Moda e ona koju toliko volim da izae,
izae s vama.
O grlo! O drhtavo grlo!
Zazvui jasnije vazduhom!
Prodri kroz ume, kroz zemlju,
Ona koju elim zacelo negde slua, da ulovi te.
Sipaj slavopojke!
Samotno tu, slavopojke, noi!
Slavopojke samotne ljubavi! Slavopojke
smrti!
Slavopojke pod tim tromim utim krnjim
mesecom!
O, pod tim mesecom gde je skoro u more
klonuo!
O, bezobzirne, oajne slavopojke.
Al tiho! Spusti se nisko!
Tiho! Da mrmorim samo,
A ti priekaj za tren, ti more promuklo
zvuno,
Jer mi se ini da negde ujem odziv
drugarice moje,
Tako slabo, tiho moram, tiho da sluam,
Al ne sasvim tiho, jer onda moda nee
odmah mi doi.
Amo, ljubavi moja!
Ovde sam, ovde!
Zvukom ovim tono suzdranim objavljujem
se tebi,
Ovaj neni zov za tebe je, ljubavi moja,
za tebe.
Nemoj da te neto drugamo odmami,
To je zviduk vetra, nije to moj glas,
To samo vihori, vihori pena morska,
To su senke lia.
O tmino! O uzalud!
O, vrlo sam bolan i jadovan.
O, smei oreol na nebu, oko meseca to
klone u more!
O, uskomeani odrazi u moru!
O grlo! O zatreptalo srce!
A ja uzalud, uzalud pevam cele noi.
O prolosti! O sreni ivote! O pesme
radosti!
U vazduhu, u umama, nad poljima,
Voljen! Voljen! Voljen! Voljen! Voljen!
Al nema mi drugarice vie, nema je sa mnom
vie!
Nas dvoje nismo zajedno vie!
Arija tone,
Dok se sve drugo nastavlja, zvezde sijaju,
Vetrovi duvaju, zvuci ptice neprekidno
odjekuju,
Srditim jecanjem jarosna stara majka
neprestano jei,
Na pesku sive obale Paumanoka, i uti
i praska,
uti polumesec uvean, naginje se, klonuo,
skoro da lice mora dodiruje,
Deak u zanosu, stopalima bosim talase,
kosom vazduh miluje,
Ljubav u srcu dugo zatvorena sada slobodna,
sada provaljuje burno,
Znaenje arije ui, dua hitro slee,
udne suze niz obraze brzaju,
Taj razgovor tamo, utroje, gde svako svoje
izrie,
U podzvuku divlja stara majka koja
neprestano jeca,
Dui deakovoj sumorno pitanja otkucava,
tajnu neku
Utopljenu sike pesniku na prvom koraku.
Demone ili ptico! (ree dua deakova)
Da li zaista drugarici svojoj peva? Ili u
stvari meni?
Jer ja, koji bejah dete, jezika usnula, ja
sam te sada uo,
Sada u magnovanju znam zato jesam, ja budan,
1867.-1871.
(Preveo Ivan V. Lali)
BUBNJEVI U POVEERJE
Vidar
I
Pogrbljeni starac dolazim meu nova lica,
gledajui na prole godine sabirem ih u odgovoru djeci,
mladii i djevojke koji me ljube kau: "Deder, pripovjedajte nam, stari."
(Raspaljen i ljutit, htio sam da udarim na uzbunu i traim nemilosrdni rat,
ali su me brzo prsti iznevjerili, lice se pognulo i ja se pomirio s time,
da sjedim kod ranjenika i da ih njegujem ili da utljivo motrim mrtvace);
godine su prole od tih dogaaja, od tih bijesanih strasti, od tih raznolikih
zgoda,
od tih nenadmaenih junatava (jedna je strana bila tako hrabra, druga je bila
jednako hrabra);
"Sada opet svjedoi, opisuj najmonije vojske zemlje.
I to si vidio da nam ispria od tih i tako snanih udesnih vojska?
to se u te usjeklo najtrajnije i najdublje? Od udnih naglih bjeanja,
od tekih okraja ili strahovitih opsada to ostaje najdublje?"
II
O djevojke i mladii koje ja ljubim i koji mene ljubite,
vaa pitanja o tim mojim danima dozivaju naprasite i najudnije u na razgovor.
ustar vojnik, nakon dugoga stupanja dolazim pokriven znojem i prainom,
doem u pravi as, pohitam u borbu, glasno kriim u hitnji uspjenoga juria,
uem u osvojene utvrde no gle, poput brze rijeke one nestaju,
proem dalje i one nestaju ne zadravam se na vojnikim pogibeljima ni
vojnikim .radostima,
(ali sjeam se dobro mnogo odricanja, malo radosti, svejedno sam bio
zadovoljan).
Ali u muku, u snovienjima,
dok i dalje traje svijet sticanja, varavog sjaja i veselja,
tako se brzo zaboravlja to je prolo, a valovi briu otiske s pijeska,
vraajui se sa klecavim koljenima ja ulazim na vrata (ostanite, ivota vam,
ovdje
udesa
Molim, tko tako mnogo cijeni jedno udo?
to se mene tie, ja i ne znam za drugo nego za udesa,
bilo da se etam ulicama Manhattana
ili da usmjerim pogled povrh krovova kua prema nebu,
ili da bosonog gazam uz alo taman po rubu vode,
ili da stojim pod stablima u umama,
ili da danju askam s nekim koga ljubim, ili da nou spavam u krevetu s nekim
koga ljubim,
ili da s nekim drugim sjedim za stolom za objedom,
ili da gledam na nepoznate osobe koje se voze suelice meni u kolima,
ili da motrim medne pele zaposlene u ljetno prijepodne oko ulita,
ili ivotinje koje pasu po poljima,
ili ptice ili udesnost kukaca u zraku,
ili udesnost zalaska sunca ili onu zvijezdu to sja tako spokojno i sjajno,
ili prekrasnu njenu tanku krivinu mlaa u proljee;
to i ono drugo, jedno i sve, jesu za mene udesa,
cjelina stoji u vezi, pa ipak je svaka pojava zasebna i na svojem mjestu.
Za me je svaki sat svjetlosti i mraka udo,
svaki kubini palac prostora je udo,
svaki etvorni metar zemaljske povrine zastrt je udesima,
svaka stopa nutrine zemlje vrvi udesima.
Za me je more neprestano udo,
potankostima svakodnevnim,
I ulice, damaranje damara njihovih, i
gradove zatvorene gle, tada i tamo,
Ruei se na sve to i meu sve to,
obavijajui i mene sa svim ostalim
Pojavio se oblak, pojavio se dugi crni trag,
I ja sam znao smrt, pomisao njenu;
i sveto saznanje smrti.
Tad sa saznanjem smrti, to kao da mi sa
strane koraa,
I pomilju smrti u bliskome kroku sa
druge mi strane,
A ja u sredini kao meu drugovima, i kao
da drugove za ruke drim,
Pobegoh odatle skrovitoj noi to prima
me a ne zbori,
Dole na obale vodene, na stazu uz movaru
u tmini,
Do sveanih senovitih kedrova i tihog
utvarnog borja.
A peva, tako plah pred drugima, primio me,
Sivomrka znana mi ptica primila je nas
tri druga,
I pevala je slavospev smrti, i strofu za
onog kojeg volim.
Iz dubokih zabitnih skrovita,
Iz mirisnih kedrova i tihog utvarnog borja
Oglasio se slavospev ptice.
I arolija me je slavospeva svladala
Dok kao za ruke da sam drao drugove moje
u noi,
I glas se moga duha slagao s pesmom ptice.
Doi ljupka smrti, ti koja blai,
Talasaj se oko sveta, evo vedro stie,
stie,
Po danu, po noi, svima, svakome,
Pre ili kasnije, tanana smrti.
Slava svemiru nedokuivom,
tebi, o smrti.
15
Skladno u dopunu dui mojoj,
Glasno i snano ustrajala je sivomrka ptica
Da iri iste promiljene zvuke i puni
njima no.
Glasno u borju i kedrovima tamnim,
Jasno u sveini vlanoj i mirisu
movarnom,
A ja sa drugovima mojim tamo u noi.
A vid je moj sledio, oima mojim
nesklopljenim,
Duge panorame vizija.
I video sam iskosa vojske,
Video sam kao u snovima bezvunim
stotine zastava ratnih,
Noene kroz dim bitaka i proreetane
mecima, tako sam ih video,
Noene tamo i amo kroz dim, razderane
i krvave,
I na kraju samo poneka krpa na motkama
ostaje (a sve to u tiini),
A motke naprsle, u krhotinama, polomljene.
Video sam leeve iz bitke, mirijade
leeva,
I bele kosture mladia, video sam ih,
Video sam podrhtine i ostatke svih vojnika
pobijenih u ratu,
Ali video sam da ne behu onakvi kako se
mislilo,
Behu smireni sasvim, nisu patili,
ivi su ostali i patili su, majke su
patile,
I ena je patila, i dete, i drug zanet
mislima,
I preostale su vojske patile.
16
Prolaze tako vizije, prolazi no,
Prolazi, poputa stisak ruku drugova
mojih,
Prolazi pesma ptice pustinjaka i skladna
joj pesma due moje,
Pobedonosna pesma, pesma izliv smrti, pa
ipak pesma raznolika, to stalno se
menja,
Tiha tako i bolna, pa ipak jasni joj zvuci,
to diu se i rue, i plave no,
Pesma to tuno tone i klone kao da
opominje i opominje, a ipak s nova
radou prasne,
Zemlju pokrije i prostranstvo nebesa
ispuni;
I dok taj moni plasman to ga u noi uh
iz zabiti
Prolazi, ostavljam te, jorgovane srcasta
lia,
Ostavljam te tamo u dvoritu da cveta,
sa proleem se vraajui.
Odustajem od pesme moje za tebe,
Od pogleda mog na tebe na zapadu, suelice
zapadu kada s tobom optim,
O drue blistava lica, srebrna u noi.
Pa ipak, da sve to sauvam, to u noi
pronaeno:
Pesmu, udesni pev sivomrke ptice,
I skladni mu pev, odjek to u dui mi
se die,
Sa blistavom i klonulom zvezdom lica puna
bola,
Sa onima koji za ruke me dre dok se
bliimo zovu ptice,
Drugovima mojim, a ja u sredini, i spomen
njihov zauvek da sauvam, za onog mrtvog
kojega sam toliko voleo,
Za najmiliju, najmudriju duu svih dana
mojih i zemalja i evo, to su sad zbog
njega, voljenog,
RJEICE JESENI
Stara Irska25
Daleko odavde usred udesno bajnog otoka
stara alosna majka ui nad grobom.
Jednom je kraljevala, a sada smrala i pocijepana sjedi na tlu, njena staraka
bijela kosa sputa se raskutrana oko njenih ramena, do njenih nogu je spala
neupotrijebljena kraljevska harfa, odavno nijema, a nijema je ve dugo i ona,
jer tuguje za svojom pokopanom nadom i nasljednikom.
Na cijeloj zemlji njeno je srce najalosnije, jer je najpunije ljubavi.
No uj rije, stara majko.
Ne treba vie uati tu na hladnoj zemlji s elom meu svojim koljenima,
o, ti ne treba sjediti tu pokrita svojom starom, bijelom, silno raskutranom
kosom.
jer znaj, jedinac za kojim ti plae nije u tom grobu,
to je bila opsjena, tvoj ljubljeni sin nije zbilja umro.
Gospod nije mrtav, on se opet pojavio mlad i jak u drugoj zemlji,
upravo dok si tu plakala sa spalom harfom uz grob, ono za im si ti kukala
preneseno je, izalo je iz groba, vjetrovi su bili povoljni i ono je otplovilo po
moru, te sada s rumenom i svjeom krvlju stupa u ovaj dan u novu zemlju.
(Preveo Tin Ujevi)
25
Spjevano povodom toga to su se godine 1857. Feniiani (irski republikanci) organizirali u New Yorku.
Krotitelj volova
U dalekoj, dalekoj sjevernoj oblasti, u mirnom kraju pastira,
ivi moj prijatelj ratar, tema mojega recitativa, uveni krotitelj volova.
Tu mu dovode trogodinjake i etverogodinjake da ih svlada,
on e uzeti najbjenjega bika na svijetu i svladati ga i ukrotiti ga;
on e doi neuplaen bez bia, gdje juni zoblje uz i niz dvorite,
juneva glava nemirno skae u zrak s bijesnim oima;
no vidite! Kako brzo njegov bijes jenja kako ga brzo njegov krotitelj ukroti;
vidite! Na majurima uokolo sto volova starih i mlaih, a on je ovjek koji ih je
ukrotio,
oni ga svi poznaju, oni ga svi vole,
vidite! Neki su tako lijepe ivotinje, izgledaju tako uzvieno;
neki su ruino uti, neki su iarani, jedan ima bijelu crtu koja mu ide preko
lea, neki su pjegavi,
neki imaju iroke plamsave rogove (dobar znak) vidite! Svijetle koe,
vidite, dva sa zvijezdama na elima vidite, okrugla tjelesa i iroka lea,
kako ravno i vrsto stoje na nogama kakve lijepe razumne oi!
Kako oni motre svojega krotitelja ele da im se priblii kako se okreu da
gledaju za njim!
Kakav eznutljivi izraz! Kako im je nelagodno kada se on udalji od njih;
a sada se pitam, to on moe biti u njihovim oima (knjige, politika, pjesme
propadaju sve drugo propada),
ja priznajem da mu zavidim samo na njegovoj moi oaravanja mojem
utljivom nepismenom prijatelju
kojega ljubi stotinu volova tu u njegovom ivotu, u poljima,
u sjevernoj oblasti daleko, u mirnom kraju pastira.
(Preveo Tin Vjevi)
Iskrice iz kotaa
Gdje se gradska neprestana rulja kree na dugi dugi dan, ja se povlaim i
prikljuujem skupini djece koja motre i postrance mirujem s njima.
Uz kamen meaki prema rubu plonika, neki brusa radi za svojim kotaem
otrei veliki no, sagibajui se dri ga pomnjivo ka kamenu s nogom i koljenom,
odmjerenim gaenjem on urno okree, dok pritiska laganom, ali vrstom
rukom,
onda odatle vrcaju u sjajnim zlatnim mlazovima iskrice iz kotaa.
Gradska mrtvanica
Pokraj gradske mrtvanice do gradskih vrata,
dok dokono basam idui svojim putem od tropota,
ja se radoznalo zaustavljam, jer gle, doneseno je izopeno eljade, uboga mrtva
bludnica;
njenu leinu poloie netraenu, ona lei na vlanome podu od opeka.
Boanska ena, njeno tijelo, ja vidim tijelo, gledam samo na nj:
tu kuu jednom punu strasti i ljepote, nita drugo ne primjeujem,
niti tako hladna tiina, ni voda koja tee iz slavine, ni kuni vonjevi mene se ne
doimaju
nego samo kua ta udesna kua ta krhka lijepa kua ta ruevina!
Ta besmrtna kua, vea nego svi nizovi zgrada to su ikada sazidani!
Ili nego Kapitol s bjelim kubetom, nad kojim stoji veliajni lik,
ili sve stare katedrale s visokim zvonicima,
samo ta kuica vea nego svi oni uboga, oajna kua!
Lijepa, strahovita ruevina stan due i sama dua,
netraena, izbjegavana kuo primi jedan dah s mojih drhtavih usnica,
primi suzu koja je briznula na mom prolasku kao sjeanje na te,
draga kuo ljubavi kuo ludila i grijeha, izmrvljena, sruena,
kuo ivota koja je prije govorila i smijala se al', ah, uboga kuo,
bila mrtva i onda,
mjesecima, godinama, kua puna glasova, uresa ali mrtva,
mrtva, mrtva.
(Preveo Tin Ujevi)
Raspetomu
Ovaj gnoj
l
Neto me goni s mjesta i ondje, gdje sam mislio da sam
najsigurniji,
povlaim se iz mirnih uma koje sam volio,
ne marim sada na panjake da se etam,
neu skinuti odijela s mojega tijela da se sastanem s mojim
ljubavnikom Morem,
neu sljubiti sa svojim mesom zemlju kao drugo meso da
me obnovi.
O, kako samo moe biti da se ne razboli tlo zemlje?
Kako vi moete bujati, vi rastenja proljea?
Kako vi moete dijeliti zdravlje, vi krvi trava, korijenja,
vonjaka, ita?
Nije li svaki kontinent podrovan s kraja na kraj kiselom
smru?
Gdje ste vi zabuurili te njihove kosture?
One pijanaca i deronja od toliko narataja?
Kamo se istovarilo itavu smrdljivu tekuinu i jelo?
Ne vidim im danas ni traga na vama ili se moda varam,
ja u proorati brazdu s mojim plugom, ja u prorinuti moju lopatu kroz tratinu i
okrenuti odozdo sve na gore,
izvjestan sam da u iskopati na svjetlo komad trule mesine.
II
Promatrajte ovo ubre! Promatrajte ga dobro!
Moda je svaka estica bila jednom dio bolesne osobe
pa ipak promatrajte!
Proljetna trava pokriva prerije,
pasulj provaljuje bezumno kroz crnicu u vrtu.
Njeno koplje luka bode uvis,
pupoljci jabuke zgru se u jedno na granama stabla,
uskrs se ita pomalja s blijedim licem iz njegova groba,
zar se budi nad vrbom i nad dudom,
ptii slave pjesmu jutra i veeri, dok ptice lee na svojim
gnijezdima,
mladi ptii provaljuju kroz razbita jaja,
pojavljuju se novoroenad ivine, tele se teli iz krave,
drijebac izlazi iz kobile,
iz svojega breia vjerno se izdiu tamnozeleni listovi
krumpira,
iz svoje grude se die uta stabljika kukuruza, jorgovani
cvatu u dvoritu za vratima,
raenje ljeta je nevino i prezirno nad svim ovim naslagama
kisele smrti.
Kakva kemija!
Da vjetrovi zbilja ne nose priljepive klice,
da to nije prijevara, to prozirno zelenilo mora koje hita za
mnom s toliko ljubavi,
da je bezopasno dopustiti mu da lie u cijelom opsegu moje
golo tijelo sa svojim jezicima,
da me ono nee izloiti pogibelji po groznicama koje su se
u njemu naslagale,
da me ono isti navijeke vjekova,
svega ostaloga,
a s tim svaki instrument u mnotvima,
svirae to sviraju, glazbenike itavoga svijeta,
sveane himne i mise to bude duboku pobonost,
sve strastvene pjesme srca, tune pozive,
neizmjerne slatke pjevae stoljea
i zauzvrat njima navijajui zemljin vlastiti dijapazon,
vjetrove i ume i silne valove oceana,
novi sloeni orkestar to vee godine i podneblja,
deseterostruki obnovilac,
kako o pradavnim danima kau pjesnici; zemaljski raj,
zastranjuje iz njega, dugi rastanak, ali sada:
svreno putovanje;
putovanje je svreno, putnik se vratio kui,
a ovjek i umjetnost su ponovo stopljeni s prirodom.
Tutti! Za zemlju i nebo!
(Svemoni dirigent je sada jednom dao znak svojom palicom.)
Muka strofa svih mueva na svijetu, a sve ene otpijevaju.
Jezici violina
(ja mislim, o jezici, da vi izriete ovo srce koje sebe
ne moe izrei,
ovo turobno, eznutljivo srce koje sebe ne moe izrei).
III
Ah, od malih nogu,
ti znade, duo, kako su mi svi zvukovi postali muzika,
glas moje majke u uspavanci ili u crkvenoj himni
(glas, o njeni glasovi, mili glasovi uspomene,
najvee udo od svih, o najdrai glasovi majke, sestre);
kia, klasje kukuruza, lahor u kukuruzju s dugim liem,
odmjereno pljuskanje mora to udara u pijesak,
cvrkutanje ptica, sokolov otri krik,
glasi divlje ptice u noi, dok leti nisko u selidbi na sjever ili
na jug, psalam u seoskoj crkvi ili usred skupine stabala, sastanak na otvorenome
polju,
guslar u vinotoju, veselica, otegnuta pjesma mornara, stoka mue, ovce bleje,
pijetao kukurijee u osvit dana.
Sve pjesme poznatih zemalja dolaze i zvue oko mene: njemaki Lieder o
Spavai
I
Svu no lutam u svojim privienjima,
koraam laganim nogama hitro i beumno, zakoraknem i stanem,
otvorena oka se sagibam na zatvorene oi spavaa,
lutam i zbunjen sam, izbezumljen, zlovoljna raspoloenja, protivurjeim sam
sebi, zadravam se, zurim, sagibam se i stajem.
Kako sveano izgledaju nepomino leei,
kako spokojno diu djeica u svojim kolijevkama.
Nevoljne crte onih kojima je sve dosadilo, blijedilo leina, olovna lica pijanaca,
bolesno siva lica masturbatora,
tjelesa izmrcvarena na bojitima, luaci u svojini jakovratnim sobama,
nepovredivi luaci, novoroenad koja izlazi na vrata, i umirui koji izlaze na
vrata,
no ih proima i grli u svoj zagrljaj.
Brani par spava mirno u svojemu krevetu, on s dlanom na bedru svoje ene, a
ona s dlanom na bedru svojega mua,
sestre spavaju sestrinski bok uz bok u svojemu krevetu,
mukarci spavaju bratski bok uz bok u svojemu krevetu,
a majka spava s brino umotanim dojenetom.
Slijepci spavaju i gluhonijemi spavaju,
utamnienik slatko spava u zatvoru, odbjegli sin spava;
kako spava ubojica kojega e sutradan objesiti?
A k tomu kako spava ubijeni?
ena koja ljubi neuzvraeno spava,
i mukarac koji ljubi neuzvraeno spava,
Glava novara koja je spekulirala vas dan spava,
te raspaljene i izdajnike strasti sve, sve spavaju.
Stojim u tami oborenoga oka, kod najnapaenijih i najnemonijih,
povlaim gore-dolje moje ruke ublano na malo palaca nad njima,
nemirni padaju u svoje krevete i u duboki san.
Sada probijam tamu, nova bia iskrsavaju,
zemlja uzmie od mene u no,
Kolumbova molitva
Skreni, brodolomni starac,
baen na ovu strano pustu obalu daleko, daleko od doma,
okruen morem i mranim buntovnim elima ve dvanaest
uasnih mjeseci,
Tajanstveni truba
I
uj, neki raspojasi truba, neki udni svira
veeras lepra nevidljiv u zraku i hirovite napjeve trubi.
ujem te, trubau, ja pozorno sluam i hvatam tvoje zvukove oni as obilno teku
i viju iako mene kao oluja, as su tii, prigueni, as se gube u dalji.
II
Priblii se, o bestjelesni! Moda iz tebe trubi
neki mrtvi muziar, moda je tvoj sanjarski ivot
bio ispunjen visokim tenjama, nejasnim idealima,
talasima oceana zvuka u kaotinoj bibavici,
koje sada zanosni duh, koji se privija k meni dok trubim
odjeci prte,
velikoduno toi samo u moje uho, u moje,
da bih te mogao objasniti.
III
Duvaj, trubau, slobodno i jasno! Ja te slijedim.
Dok se na tvoju ljupku, veselu, vedru predigru
povlae pomamni svijet, ulice, buni satovi dana,
sveta mirnoa pada na mene poput rose,
ja se etam u hladnoj osvjeenoj noi puteljcima Raja,
miriem travu, vlani zrak i rue;
tvoj pjev oivljuje moj zatrnuli okovani duh, ti me oslobaa, ti me otkriva,
te poivam i sunam se na nebeskom jezeru.
IV
Duni opet, trubau! I za moje poudne oi
doaraj stare svetkovine, pokai viteko plemstvo.
Kakva je arolija muzike? Ti provodi preda mnom
davno preminule gospe i viteze, plemie u dvoranama dvoraca, trubaduri
pjevaju,
oruani vitezovi polaze da poprave krivdu, neki trae svetoga
Grala,
vidim turnir, vidim borce oklopljene tekim oklopima, sjede na divnim konjima
za megdan;
ujem povike, zveket udaraca i elika tue;
vidim bone vojske kriara uj, kako cimbali zvee,
gle! eto pred njima monaha, nose kri u visini.
V
Duni opet, trubau! A za svoj predmet
sad izaberi sveobuhvatnu temu, rjeenje i vezu,
ljubav koja je bilo svega, hrana i muka,
srce ovjeka i ene stvoreno tek za ljubav,
nita drugo osim ljubavi to splie, sjedinjuje i sve proima.
O kako se besmrtne prikaze natiskuju oko mene!
Vidim prostranu retortu koja uvijek kipi, vidim i poznajem plamenove to griju
svijet,
ar, rumen, topla iva srca ljubavnika,
neka tako srena do blaenstva, a neka tako utljiva, nijema,
i bliska smrti.
Ljubav koja je za ljubavnike itava zemlja ljubav koja se ruga vremenu i
prostoru,
ljubav koja je dan i no ljubav koja je sunce i mjesec i zvijee,
ljubav koja je grimizna, gizdava, bolesna od miomirisa;
nema drugih rijei osim ljubavnih, nema druge misli osim ljubavi.
VI
Duni opet, trubau! Doaraj uzbunu rata.
Brzo na tvoj ar tutnji jezoviti tutanj poput dalekoga groma,
gle, oruani ljudi hitaju gle, usred oblaka praine bljesak bajoneta,
vidim topnike neistih lica, opaam plamiak usred dima, ujem gruvanje
topova;
a nije samo rat tvoja strahovita muzika pjesma, divlji svirau, prenosi sve
slike strahote,
podvige bezdunih hajduka, grabe, ubojstvo ujem poklike zapomaganja,
Vidim brodove gdje tonu u more; vidim na palubi i pod palubom uasne prizore.
VII
Lokomotivi u zimi
Izabirem te kao moj recitativ,
ti, u bijesnom vihoru upravo kao sada, u snijegu, dok zalazi zimski dan,
ti, u svojem potpunom; oklopu, u tvojem odmjerenom dvojnom otkucavanju i
tvojem grevitom udaranju,
tvoje crno cilindrino tijelo, zlatna mjed i srebrni elik,
tvoje mone pobone preke, paralelne i vezne poluge, koje se okreu, lete kao
unak uz tvoje bokove,
tvoje metrike dahtanje i huka koja se sada nadima, a sada smanjuje u
udaljenosti,
tvoj veliki izboeni fenjer uvren sprijeda,
tvoje duge, blijede, vijorne zastave pare obojene njenim grimizom,
gusti i mrki oblaci to kuljaju iz tvojega dimnjaka,
tvoj spleteni okvir, tvoja pera i pipci, drthavo svjetlucanje tvojih kotaa,
tvoj vlak s vagonima odostrag, posluan, koji samo slijedi,
kroz oluju ili tiinu, sada brzo, sada mlohavo, ali vrsto jure;
primjere novodobnoga grbe kretanja i moi ivo bilo kontinenta,
daj jedanput poslui muzu i utopi se u strofi, upravo kako te tu vidim,
u oluji i treskavim zapusima vjetra i padanju snijega,
danju, kada tvoje glasno zvono opomene odbija svoje zvukove,
nou, kada se zanjiu tvoje nijeme signalne svjetiljke.
Ljepotice s ognjenim grlom!
Kotrljaj se mojom pjesmom s cijelom tvojom muzikom bez pravila,
s tvojim njihanjem svjetiljke u noi,
s tvojim mahnito odzvidanim smijanjem koje .odzvanja, tutnji poput potresa,
uznemiruje sve,
ti si sama za se potpuni zakon, ti dri vrsto vlastiti kolosijek,
(nema kod tebe dobroudne slatkoe plaljive harfe ili hitroga klavira),
tvoji urlici vriskavi odjekuju od hridina i breuljaka,
zavitlana preko irokih prerija, preko jezera,
isputena k slobodnim nebesima i zadovoljna i jaka.
(Preveo Tin Ujevi)
Mannahatta
Traio sam neto osobito i savreno za moj grad,
kada mi, gle, u duhu sinu njegovo starosjedilako ime.
Sada vidim ta sve poiva u imenu; to je rije tena, zdrava, van pravila,
muzikalna, samodostatna,
ja vidim da je rije mojega grada ta rije iz davnine,
ja vidim tu rije savijenu u gnijezdima zatona divnih, slikovitih, gusto posvuda
Excelsior
Tko je stigao najdalje? Jer ja bih htio jo dalje.
I tko je bio pravedan? Jer ja bih htio biti najpravedniji na zemlji.
I najopreziji? Ja bih htio biti jo oprezniji.
I tko je bio najsretniji? O, mislim, ja mislim da nitko nikada nije bio sretniji od
mene.
I tko je sve protraio? Jer ja uvijek rasipam najbolje to imam.
I tko najponosniji? Jer ja vjerujem da imam razloga da budem najponosniji sin
zemlje jer ja sam sin ilavoga i visokoga grada.
I tko je bio hrabar i vjeran? Jer ja bih rado bio najhrabrije i najvjernije bie
svemira.
I tko dobrohotan? Jer ja bih htio pokazati vie dobrohotnosti nego svi ostali.
I tko je stekao ljubav najbrojnijih prijatelja? Jer ja znam to to znai stei
strastvenu ljubav mnogih prijatelja.
I tko poisjeduje savreno i zaljubljeno tijelo? Jer ja ne vjerujem da itko
posjeduje savrenije ili zaljubljenije tijelo od mojega.
PIJESCI U SEDAMDESETOJ
Halkionski dani
Ne samo od srene ljubavi,
Niti od bogatstva, slave u zrelom dobu, niti
od pobeda u politici ili ratu;
No kako ivot ili, i sve se strasti estoke
smiruju,
Kako blistave, magliaste, tihe boje
prekrivaju veernje nebo,
Kako blagost, punoa, poinak, preplavljuju
duu i telo kao neki sveiji, mirisniji
vazduh,
Kako dani bivaju u sve mekoj svetlosti, a
jabuka najzad visi stvarno dovrena i
nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije, najsrenije od
svih dana!
Zamiljene i blaene halkionske dane!
(Preveo Tin Ujevi)
IZBOR IZ KRITIKA
Rendal Darel
Mogli su mu napisati na grobu .VOLT VITMEN: ON SE USUDIO. On je
najbrzopletiji, najneobjanjiviji, ovjek bi htio da kae: najnevjerovatniji
pjesnik. On nekako spada u svoju zasebnu vrstu tako da ga ovjek moe porediti
s drugim pjesnicima isto onoliko koliko moe porediti Alisu u zemlji uda s
drugim knjigama. (ak i njegov slobodni stih ima potpuno drukije djejstvo od
bilo ijeg drugog.) Ko bi i pomislio da ga poredi sa Tenisonom (Tennyson),
Brauningom (Browning), Arnoldom (Arnold) ili Bodlerom (Baudelaire)? Pada
na pamet Homer ili sage ili neto drugo daleko i davno ali se i to mora odbaciti,
jer Vitmen jeste ponekad epian kao i Mobi Dik (Moby Dick) i iznenauje nas
to smo u stanju da istinito upotrijebimo ovu rije koju smo zloupotrebljavali
toliko puta. Vitmen jeste velianstven i uzvien, i sveobuhvatan i stvaran sa
zapanjujuom stvarnou, i jo mnogo drugih stvari. Kritiar ukazuje na njegove osobine s oajanjem i uenjem, jer su tu svi metodi neuspjeni, i
jednostavno ih zove njihovim imenima. A raspon ovih osobina je najneobinija
stvar. Za njega sigurno moemo rei: "On je bio ovjek, sve u svemu uzevi. Nikada vie nee biti nekog takvog", i poeljeti da to ljudi shvate i da ne
pokuavaju da budu kao on: jedan Vitmen je dovoljno udo, a, kad ponovo doe,
bie smak svijeta.
Govorio sam toliko malo i Vitmenovim manama jer su one tako oigledne: i
bebe-kritiari koji su jedva nauili da se ale na nedostatak dvosmislenosti u
pjesmicama o zeki mogu vam objasniti ta ne valja u Vlatima trave. No velika
veina mojih italaca mora misli da je smijeno napisati ogled o oiglednoj
injenici da je Vitmen veliki pjesnik. Smijeno je, isto onoliko koliko bi bilo
smijeno 1851. napisati ogled o oiglednoj injenici da Poup (Pope) nije "klasik
nae proze" nego veliki pjesnik. Kritiari moraju da potroe pola svog vremena
neprestano ponavljajui smijeno oigledne stvari koje su njihovo doba, ili
kritiari njihovog doba. nali za potrebno da zaborave: oni oajniki govore na
zabavama da je Vordsvort (Wordsworth) veliki pjesnik i da vam nee biti
dosadan... U biti postoji neto smijeno s kritiarima: ono to je dobro ostaje
dobro i ako to ne kaemo i ispod svog naeg dostojanstva mi to znamo.
Volter Satn
Vitmenove pjesme pokazuju da je pjesnika forma otvoreni a ne zatvoreni
sistem. Ona je uvijek podlona ponovom definiranju i daljnjem razvoju u
promjenjljivoj perspektivi itaoca. Forma djela je potencijal njegove verbalne
strukture, i, dok mi moemo raspravljati o njemu s jednog ili s drugog
stanovita, ne moemo nikada izvriti analizu koja e biti primjerena
"sloenosti" djela kolikogod ono izgledalo "jednostavno" pri povrnom itanju.
Svaka analiza koja sebe predstavlja kao sistematsku i sasvim definitivnu u istoj
mjeri iznevjerava prirodu djela i obezvreuje ga, moda na privremenu korist
kritiara.
Vitmen je korisna linost kada se razmatra ova ideja otvorene i relativne
forme (koja se odnosi na prozu kao i na poeziju), jer on sam nije nikada smatrao
svoje pjesme "zavrenim" nego ih je umjesto toga prepravljao iz izdanja u
izdanje Vlati trave. Isto tako, iako je elio da mu pjesme budu u skladu sa
svijetom prirode, on je priznavao njihova ogranienja verbalnih apstrakcija. A
ipak, on je priznavao i njihovu posebnu mo da su one kao pjesniki skupovi
povezane sa irim sistemom na naine koji se stalno mijenjaju i da su neiscrpne
u mogunostima tumaenja. Prema tome, in itanja ili poimanja oblika za
njega je bio dinamini proces koji se nikada ne moe zavriti. U predgovoru
izdanju Vlati trave iz 1855. on govori o pjesniku kao ovjeku koji svoje itaoce
ne dovodi ni do kakvog zavretka, nego ih vodi u stalnoj potrazi za znaenjem
umjetnikih oblika i obinog ivota koji se njima izraava: "Koga on povede,
njega povede vrstom sigurnom rukom u stvarne predjele do kojih ranije nije
mogao doi... od tada nema odmora..."
(1059)
Volter Satn (Walter Sutton): "Vitmenovi pjesniki skupovi" (Whitman's
Poetic Ensembles), Whitman, ed. Roy Harvey Pearce, Prentice Hall, Englewood
Cliffs, N. J., 1962, pp. 130-131.
Ivo Andri
Da se da slika Vitmenove linosti i poezije i da se uvidi njegova vrednost i
oseti njeno znaenje, nisu dovoljna svakodnevna knjievna merila ni evropski
estetski kalup. To nije poezija iz koje bi se mogla vaditi jedna re ili jedan stih,
rainjati i meriti, to je delo jednog ivota i izraz jedne linosti; od znaaja je
samo celovitost. To je jako pie, poezija najviih zanosa i najbudnije svesti, tu se
retko uje ljubaznost, tu se veoma malo rauna sa osetljivou, to je pisala ruka
teka i malko znojna, ruka sa zastarelim uljevima i elo s borama iznad veselih
oiju.
Piui o Vitmenovoj poeziji, nazvao ju je jedan Francuz "une lecture
difficile", za nas je lek i radost ova poezija, koja, kao onaj udotvorni japanski
izvor, hoe da povrati oveanstvu veselje mladih godina; to je krepki miris tuine; tu stojimo van sebe i van nae mrane tuge slavenske. Ali mi se ne stidimo
priznati da za njega nemamo definicije, jer on se ruga definicijama i otima
formulama. Sve to se o njemu moe rei ne iscrpljuje ga; on je pesnik tela i
pesnik due, pesnik slobode, radosti, borbe, energije, devinanske zemlje i
zdravih, dobrih, smelih ljudi, pesn'k "demokracije, ljubavi i religije", pesnik
drugarstva i portvovanosti, ali i pesnik ponora i nesree koju je priznavao:
"More ja poznajem muka, oaja, sumnja, nevere", pesnik ljudskog ponosa i
velike ljudske samilosti, koji je jednoj bruklinskoj prostitutki pevao:
Keri moja,
Kad te se sunce ne kloni, ne klonim te se ni ja! Sve je to on i jo mnogo iznad
toga, jer on se izmie svakom odreenom izrazu. I za najvee svoje savremenike
R. V. Emersona i Tenisona on je bio "jedno veliko, kolosalno Neto". Sam sebe
je nazvao "Walt Whitman, Kosmos", pa ostavimo mu to tamno ime puno
znaenja, i pustimo ga neka, kako je sam pevao, slobodan, sauestan, uviavan
radosno koraa svetom sa svojim bezbrojnim pesmama.
(1919)
Ivo Andri: Volt Vitmen (1819-1892), Eseji i kritike, Svjetlost, Sarajevo,
1976, str, 261, 267-268.
Svetozar Brki
Vitmanova Amerika... to je Amerika raanja samosvesti velika zemlja
prostranih prerija, neprokrenih uma, neispitanih reka, ogromnih pristanita,
mnogih jezera, razliitih klimata; zemlja zlata i vetrova, zemlja divljai i lovaca,
zemlja religioznih zanesenjaka i avanturista, zemlja radoznalica i potukaa,
zemlja smelih, snanih i poduhvatnih; zemlja-priroda koja je suvereno i vedro
imala po poklon za svakoga ko bi je pokorio i podvrgao njene daljine sebi,
Ivan V. Lali
A danas? ini nam se da je Vitmen za nas aktuelan u onoj meri u kojoj ga
prepoznajemo i primamo kao jednog nesumnjivo snanog i originalnog pesnika,
a koji i jeste i nije na savremenik. On zacelo vie nije na savremenik u smislu
u kojem je to bio generacijama od pre nekoliko decenija pesnik koji "dolazi sa
snanom muzikom" kao mogui saveznik u naporu modernizovanja pesnikog
idioma. Vitmen je jedan od klasika moderne poezije; jedna vertikalna osovljena
u zoni gde ta poezija poinje da se diferencira od tradicije koja joj prethodi.
Vitmen svakako jeste na savremenik pre svega u onom smislu u kojem su to i
drugi veliki pesnici raznih epoha i jezika, pesnici ije delo prerasta svoj zadani
trenutak izraza i postaje hrana onog prastarog i nepresunog dijaloga to ga
poezija, kao moda najtananiji oblik ljudskog samosaznanja, vodi sa svetom.
Vitmen je, kako ga danas vidimo, jedan od mlaih lanova tog velikog pesnikog
bratstva koje nas ui kako se pesniko miljenje, to "ritmino kretanje duha",
izraava protivurenostima kao oblikom u kojem se otvara pristup odreenom
saznanju. On je, dakle, iv i dejstven kao jedan od naih bliih roaka u toj
svetskoj porodici, gde se stepen srodsvta ustanovljuje vie bliskou iskaza nego
priblinou u vremenu. I moda e ga vreme sve vie dovoditi u vezu sa nekim
drugim, inorodnim velikim pesnicima koji, kao i on, dugim dahom pevaju
izobilje vidljivog sveta; pesnicima kao to su Igo i Klodel. Jer i Vitmen je sa
istim poverenjem u pesniku mo evokacije tog sveta, u parafrazi Helderlina,
"zasnivao ono to traje".
Ivan V. Lali: Poezija Volta Vitmena, Volt Vitmen: "Vlati trave", BIGZ,
Beograd, 1974, str. 37-38.
Izbor Z. R.
BILJEKA O PISCU
Volt Vitmen roen je 31. maja 1819. u Vest Hilzu (West Hills) na otoku Long
Ajlendu (Long Island), nedaleko od Njujorka. Otac mu je bio stolar, tesar i
zemljoradnik, engleskog porijekla, dok je majina porodica poticala iz
Holandije. Kad je Vitmenu bilo etiri godine, porodica se preselila u Bruklin,
tadanje predgrae Njujorka. On 1825. do 1830. Vitmen je pohaao kolu, a od
1830. do 1834. uio tamparski zanat. Nakon zavretka zanata, radio je godinu
dana kao tampar a onda se prekvalificirao u uitelja. Uiteljevao je dvije
godine, do 1838, u raznim malim mjestima na Long Ajlendu, a onda se na
godinu dana posvetio ureivanju nedjeljnog lista Long Ajlender (Long
Islander). Ovakav promjenljiv ritam ivota bie za Vitmena karakteristian, sve
do objavljivanja njegove prve zbirke pjesama Vlati trave, 1855, godine. No
biografi smatraju posebno znaajnim njegovo prvo putovanje na jug i
viemjeseni boravak u Nju Orlinzu (New Orleans) 1848. godine, jer za taj
period vezuju neko nepoznato ali veoma snano emocionalno iskustvo.
Vitmen je objavljivao knjievne radove i prije Vlati trave, no to su bez
izuzetka sentimentalni i mladalaki tekstovi koji ukljuuju nekoliko pripovjetki i
pjesama kao i jedan antialkoholiarski roman, Frenklin Evans ili pijanac
(Franklin Evans, or, The Inebriate, 1842.). Tek kada 4. jula 1855, objavi Vlati
trave, knjigu koju je sam sloio i odtampao u tiskari brae Roum (Rome
Brothers) u Bruklinu, i koja na sebi nije imala ni naznaku izdavaa niti imena
pisca nego samo Vitmenovu sliku u radnikoj koulji, on postaje u pravom
smislu ameriki knjievnik. Izdanja od 200 primjeraka Vitmen je uglavnom
podijelio prijateljima i prikazivaima; obino se rauna da je prodao ne vie od
etrdeset primjeraka. Zbog toga je morao nastaviti sa novinarskim poslom. U
1856. se pojavljuje i drugo izdanje
Vlati trave sa dvadeset novih pjesama i Emersonovom pohvalom na
koricama. Tree izdanje Vitmen objavluje u Bostonu 1860. godine. Ono sadri
154 pjesme. Ni tada na koricama nema imena autora ali postoji njegova
fotografija. 1862. Vitmen odlazi u Frederiksburg u Virdiniji (Fredericksburg,
Virginia) da posjeti brata Dorda koji je bio ranjen kao dobrovoljac u
sjevernjakoj vojsci, u graanskom ratu. Vie se ne vraa na sjever, nego ostaje
u Vaingtonu (Wishington). Radi kao dravni inovnik, a u slobodnom vremenu
obilazi bolnice, posjeuje ranjenike, tjei ih, pie im pisma i donosi im sitne
poklone. U maju 1865. objavljuje Bubnjeve u poveerje, a u jesen iste godine
Dodatak tim pjesmama. Prvo izdanje Vitmenove poezije pojavljuje se u
Engleskoj 1868. Nakon modanog udara koji ga je zadesio 1871. i od koga je
bio djelomino paraliziran, Vitmen se seli u gradi Kamden (Camden) u dravi
Nju Derzi (New Jersey) i tu ivi s bratom Dordom do 1884. kada u istom
mjestu kupuje kuu. Tu i umire 26. marta 1892, okruen prijateljima i
potovaocima, nakon to je pripremio za tampu takozvano "izdanje na samrtnoj
postelji" Vlati trave. Ono je objavljeno te iste godine.
Zvonimir Radeljkovi
LITERATURA
D. H. Lawrence, Studies in Classic American Literature, Heinemann, London,
1964.
F. O Matthiessen, American Renaissance, Oxford Universitv Press, New
York, 1972.
Richard Chase, Walt Whitman Reconsidered, William Morow, New York,
1955. ed. Roy Harvey Pearce, Whitman, A Collection oj Critical Essays,
Prentice Hali, Englewood Cliffs, New Jersey 1962. ed. Francis Murphy, Walt
Whitman, A Critical Anthology, Penguin, 1969.
Julijus Bab, Pisci Amerike, Mladost, Zagreb 1955. ur. Robert E. Spiller i
drugi,
Istorija knjievnosti Sjedinjenih Amerikih Drava, knjiga prva, Obod,
Cetinje, 1962. ur. Breda Kogoj i Ivo Vidan,
Povijest svjetske knjievnosti, knjiga 6, Mladost, Zagreb, 1973.