Anarhizam

lanak napisan za Encyclopaedia Britannica

Petar Kropotkin
1910.

Sadraj
Pojam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Povijesni razvoj anarhizma . . . . . . . . . . . .
Anarhizam u Meunarodnom udruenju radnika
Zakljuak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

.
.
.
.

3
4
7
10

Pojam
ANARHIZAM (od grkih rijei an i arhe, odsustvo vlasti, autoriteta), naziv je dat principu ili teoriji ivota i ponaanja u kojem je drutvo zamiljeno bez vlasti. U takvom drutvu harmonija
se ne postie potinjavanjem zakonu ili poslunou prema bilo kakvom autoritetu, ve slobodnim
dogovorom, koji se zakljuuje izmeu razliitih teritorijalnih i profesionalnih grupa, i koji se slobodno uspostavlja radi proizvodnje i potronje, kao i zbog zadovoljavanja nebrojeno razliitih potreba i
ciljeva civiliziranog bia. U drutvu razvijenom na ovakav nain, dobrovoljna povezivanja, koja ve
poinju pokrivati sva polja ljudske aktivnosti, uzet e jo veeg maha, i na taj nain zamijeniti dravu i sve njene funkcije. Ona e predstavljati isprepletanu mreu, sainjenu od neogranienog broja
raznovrsnih grupa i federacija svih veliina i struktura lokalnih, regionalnih, nacionalnih i internacionalnih, privremenih ili manje-vie stalnih za sve mogue svrhe: proizvodnju, potronju i razmjenu,
komunikacije, odravanje higijene, zdravstvo, obrazovanje, zajedniku zatitu, obranu teritorija, itd.;
a s druge strane, za zadovoljenje stalno rastueg broja znanstvenih, umjetnikih, knjievnih i drutvenih potreba. tovie, takvo drutvo ne bi predstavljalo neto nepromjenljivo. Naprotiv kao to se
moe vidjeti u itavom ivom svijetu harmonija bi (tvrdi se) proizala iz konstantno promjenljivog
podeavanja i prilagoavanja ravnotee izmeu velikog broja tenji i utjecaja, a takvo podeavanje bi
se moglo lake ostvariti, tim prije to ni jedna od tenji ne bi uivala posebnu zatitu drave.
Smatra se da, ukoliko bi drutvo bilo ustrojeno po ovakvim naelima, kapitalistiki monopol i drava
koja ga odrava, ne bi ograniavali ovjeka u slobodnoj primjeni svojih proizvodnih moi; niti bi
ga, u ostvarivanju njegove volje, ograniavali strah od kazne, niti poslunost prema pojedincima ili
metafizikim biima, koji vode ka guenju inicijative i umnom ropstvu. U svom djelovanju bio bi
voen vlastitim razumijevanjem, to bi sa sobom nuno nosilo utisak o slobodnom djelovanju i reakciji
izmeu njegovih i etikih shvaanja njegovog okruenja. ovjek bi, na taj nain, bio u mogunosti
ostvariti pun razvoj svih svojih sposobnosti, intelektualnih, umjetnikih i moralnih, a da ga u tome
ne sprjeava ni prekovremeni rad za monopoliste, niti potinjenost i pasivnost veine. Na taj nain
bi bio u mogunosti ostvariti potpunu individualnost, koja nije ostvariva ni pod sadanjim sustavom
individualizma, niti pod bilo kojim sustavom dravnog socijalizma u takozvanoj Volkstaat (narodnoj
dravi).
tovie, anarhistiki pisci smatraju kako njihova zamisao nije utopija, konstruirana nekakvom a
priori metodom, i razmatranjem svega nekolicine osnovnih drutvenih potreba. Ta zamisao je, kako
tvrde, proizala iz analize tendencija koje su ve na djelu, iako dravni socijalizam ukazuje privremenu naklonost ka reformistima. Napredak modernih dostignua, koja zadivljujue pojednostavljuju
proizvodnju svih ivotnih potreptina; rastua tenja ka nezavisnosti, i ubrzano irenje slobodne inicijative i slobodnog shvaanja u svim sferama ukljuujui i one koje su ranije smatrane svojstvenim
samo crkvi i dravi nepokolebljivo jaaju tenju ka bezvlau.
to se tie njihovih ekonomskih shvaanja, anarhisti, zajedno sa svim socijalistima, u okviru kojih ine lijevo krilo, smatraju da sadanji prevladavajui sustav privatnog vlasnitva nad zemljitem,
kao i kapitalistika proizvodnja radi profita, predstavljaju dominaciju koja je protivna principima
pravde i nalozima korisnosti. Oni su glavna prepreka koja sprjeava da uspjesi modernih tehnikih i
znanstvenih dostignua budu stavljeni u slubu svih ljudi i upotrijebljeni za postizanje opeg blagostanja. Anarhisti smatraju da je sustav nadnica, i kapitalistika proizvodnja uope, prepreka napretku.
Oni takoer ukazuju kako je drava bila, i nastavlja biti, glavni instrument koji dozvoljava nekolicini kapitalista monopol nad zemljitem, i da za sebe prisvoje krajnje neproporcionalan udio godinje
akumuliranog vika proizvodnje. Prema tome, iako se bore protiv trenutne monopolizacije zemljita,
i kapitalizma uope, anarhisti se podjednako snano bore i protiv same drave, koja prua glavni os-

lonac takvom sustavu, bilo da je ta drava monarhija ili republika, u kojoj je vlast uspostavljena na
principu referenduma.
Dravna organizacija, koja je uvijek bila, kako u antikoj, tako i u suvremenoj povijesti (makedonski imperij, rimski imperij, suvremene europske drave nastale na ruevinama samostalnih gradova),
instrument za uspostavljanje monopola u korist vladajue manjine, ne moe se natjerati da radi na
unitenju tih monopola. Shodno tome, anarhisti smatraju kako bi preputanje dravi svih glavnih
izvora ekonomskog ivota zemlje, rudnika, eljeznice, banaka, osiguranja, itd. kao i preputanje
upravljanja svim vanim granama industrije, pored svih funkcija koje drava ve ima u svojim rukama
(obrazovanje, dravno priznate religije, obrana teritorija, itd.), dovelo do stvaranja novog instrumenta
tiranije. Dravni kapitalizam bi samo poveao mo birokracije i kapitalizma. Istinski napredak lei u
decentralizaciji, kako teritorijalnoj, tako i funkcionalnoj, u razvoju duha lokalne i osobne inicijative, i
u slobodnoj federaciji, od jednostavne do sloene, umjesto sadanjeg sustava hijerarhije, koji polazi
od centra ka periferiji.
Kao i veina socijalista, anarhisti uviaju da je, kao i kod evolucije u prirodi, spora evolucija drutva, s vremena na vrijeme, praena periodima ubrzane evolucije, koje se nazivaju revolucijama; i oni
smatraju kako era revolucija jo uvijek nije zavrena. Periode brzih promjena pratit e periodi spore
evolucije, a takvi periodi se moraju iskoristiti ne za poveanje i irenje moi drave, nego za njihovo smanjenje, kako kroz organiziranje lokalnih grupa proizvoaa i potroaa u svakom gradu ili
komuni, tako i kroz regionalne, i na kraju, meunarodne federacije ovih grupa.
Na osnovi gore navedenih principa, anarhisti odbijaju uzeti uee u postojeem dravnom ureenju i pruiti mu podrku tako to e u njega ubrizgati svjeu krv. Oni ne nastoje osnivati, i pozivaju
radnitvo da ne osniva, politike stranke u parlamentima. Shodno tome, jo od osnivanja Meunarodnog udruenja radnika, 18641866. godine, teili su promovirati svoje ideje direktno, u okviru
radnikih organizacija, kako bih ih potakli na direktnu borbu protiv kapitala, bez polaganja nade u
parlamentarno zakonodavstvo.

Povijesni razvoj anarhizma

Koncepcija slobodnog drutva koja je upravo skicirana i nastojanje k ostvarenju takvog drutva,
koje je dinamini izraz ove zamisli, oduvijek je postojala u ovjeanstvu nasuprot vladajuoj hijerarhiji i njenom djelovanju as jedna, as druga se smjenjuju u razliitim periodima povijesti. Ovom
nastojanju dugujemo razvoj onih institucija klan, seoska zajednica, esnaf, slobodni srednjovjekovni
gradovi koje su same mase izvojevale i pomou kojih su se opirale invazijama osvajaa i manjina eljnih moi. To isto nastojanje se silovito utvrdilo u okviru velikih srednjevjekovnih vjerskih
pokreta, naroito tokom ranih pokreta reformacije i njihovih pretea. Istovremeno, to nastojanje je
oigledno nalo svoj izraz i u pisanjima nekih mislilaca, jo od vremena Lao-Tszea, iako je, uslijed
njenog neskolastikog i narodnog porijekla, oito steklo manju popularnost meu uenim ljudima od
suprotstavljenog nastojanja.
Profesor Adler (Georg Adler) Geschichte des Sozialismus und Kommunismus, ukazuje kako je jo
Aristip (430. p. n. e.), jedan od osnivaa Kirenske kole, uio da se mudri ljudi ne smiju odrei svoje
slobode u korist drave, i da je jednom, odgovarajui na Sokratovo pitanje, rekao kako ne eli pripadati ni vladajuoj, a ni podreenim klasama. Meutim, ini se da je takav stav proiziao iz pukog
epikurejskog stava prema ivotu masa.
Najbolji predstavnik anarhistike filozofije u staroj Grkoj bio je Zenon (342267. ili 270. p. n. e),
sa Krete, osniva stoike filozofije, koji je jasno suprotstavljao svoju zamisao slobodnog drutva bez
vlasti Platonovoj dravi-utopiji. Odbacivao je svemonost drave, njeno interveniranje i ureenje, i
4

proglasio suverenitet moralnog zakona pojedinca zapaajui ve tada da, iako nuni nagon za samoodranjem vodi ovjeka u samoljublje, njegova priroda ispravlja to tako to mu osigurava jedan
drugi nagon nagon za drutvenou. Kada ljudi postanu dovoljno razumni da slijede svoje prirodne
nagone, ujedinit e se preko granica i sainit e itav jedan kozmos. Nee imati potrebu za zakonima,
sudovima ili policijom, nee imati potrebu za hramovima i bogosluenjem, i nee koristiti novac slobodno darivanje e zamijeniti razmjenu dobara. Naalost, Zenonovi spisi nisu preivjeli do dananjeg
vremena i poznati su nam samo preko fragmenata. Pa ipak, injenica da je samo njegovo izraavanje
slino izraavanju koje je danas u upotrebi, pokazuje koliko je ovo nastojanje duboko ukorijenjeno u
ljudskoj prirodi.
U srednjem vijeku, nailazimo na ista stajalita o dravi, koja je izrazio uveni biskup iz Albe, Marco
Girolamo Vida, u svom prvom dijalogu De dignitate reipublicae (F. Cavalli, Memorie dellIstituto Veneto,
XIII; Dr E. Nys, Researches in the History of Economics). Ali, tek s nekolicinom ranih kranskih pokreta,
koji se javljaju u IX. stoljeu u Armeniji, i u propovijedima ranih husita, naroito ojeckog, i ranih
anabaptista, naroito Hansa Denka (vidi, Keller, Ein Apostel der Wiedertaufer), iste ove ideje posebno
su snano izraene naravno, s posebnim naglaskom na njihovim moralnim aspektima.
Rabelais i Fenelon su takoer izrazili sline ideje u svojim utopijama, i bili su aktualni u osamnaestom stoljeu meu francuskim enciklopedistima, to se moe zakljuiti iz razliitih navoda, koji se
mogu nai u spisima Rousseaua, Diderotovom Predgovoru, Bougainvilleovom Putovanju, itd. Meutim,
uslijed rigorozne cenzure Rimokatolike crkve, usprkos svim mogunostima takve ideje se tada nisu
mogle dalje razvijati.
Ove ideje su dole do izraaja tek kasnije, tokom velike Francuske Revolucije. Iako su Jakobinci inili
sve to je u njihovoj moi da stave sve pod kontrolu vlasti, ini se sada, iz nedavno objavljenih dokumenata, kako su mase ljudi, u svojim opinama i okruzima, ostvarile znaajan konstruktivni posao.
Sami su vrili odabir sudaca, organizirali nabavke zaliha i opreme za vojsku, kao i za velike gradove,
nalazili posao nezaposlenima, obavljali skupljanje dobrovoljnih priloga, itd. Pokuali su ak uspostaviti direktnu prepisku izmeu 36.000 komuna u Francuskoj kroz posredovanje specijalnog odbora,
koji je funkcionirao van okvira Narodne Skuptine (vidi, Sigismund Lacroix, Actes de la commune de
Paris).
William Godwin je, u svom djelu Istraivanje o politikoj pravdi (Enquiry concerning Political Justice,
1793, u 2 toma), prvi formulirao politike i ekonomske zamisli anarhizma, iako nije upotrijebio tu
rije, kako bi dao ime idejama koje je razvio u svom izuzetnom djelu. Zakoni, pisao je, nisu proizvod
mudrosti naih predaka; oni su proizvod njihovih strasti, njihovih strahova, njihovih zavisti i njihovih
ambicija. Lijek koji nude je gori od zla koje navodno lijee. Ako, i samo ako, svi zakoni i sudovi budu
ukinuti, i odluke u nastalim sporovima budu preputene razumnim ljudima izabranim za tu svrhu,
istinska pravda bi se postepeno razvila. to se tie drave, Godwin je iskreno zagovarao njeno ukidanje.
Drutvo bi, pisao je, moglo savreno dobro funkcionirati bez vlasti; samo to bi zajednice trebale biti
male i potpuno autonomne. to se tie vlasnitva, govorio je kako prava svakoga na imetak sposoban
doprinijeti koristi ljudskog bia moraju biti regulirana iskljuivo pravdom; imetak mora ii onome
kome je najvie potreban. Njegov zakljuak je bio komunizam. Meutim, Godwin nije imao hrabrosti
ostati dosljedan svom miljenju. On je kasnije potpuno prepravio poglavlje o vlasnitvu i ublaio svoje
komunistike stavove u drugom izdanju Politike pravde (1796.).
Pierre Joseph Proudhon je bio prvi koji je, 1840. godine, u svom djelu to je vlasnitvo? (Quest-ce que
la propriete?) upotrijebio izraz anarhija, primjenjujui ga na drutvo bez vlasti. irondinci su tokom
Francuske Revolucije slobodno upotrebljavali rije anarhisti za one revolucionare koji nisu smatrali
kako je zadatak Revolucije izvren svrgavanjem Luja XVI., i koji su inzistirali na poduzimanju niza ekonomskih mjera (ukidanje feudalnih prava bez mogunosti ponovnog otkupa, vraanje javnog
zemljita oduzetog 1669. godine seoskim zajednicama, ogranienje zemljinog posjeda na 120 ari, pro5

gresivni porezi na dobit, nacionalna organizacija razmjene na ravnopravnoj bazi, koja je ve poela s
praktinom primjenom, i tako dalje).
Proudhon je zagovarao drutvo bez vlasti, i koristio rije anarhija da opie takvo drutvo. Kao to
je poznato, Proudhon je odbacivao bilo kakav vid komunizma, uslijed kojeg bi ovjeanstvo bilo satjerano u komunistike manastire ili barake, kao i sve vidove dravno podranog socijalizma, kakve
su zagovarali Louis Blanc i drugi kolektivisti. Kada je u svom prvom spisu o vlasnitvu izjavio, Vlasnitvo je kraa, mislio je samo na vlasnitvo u njegovom sadanjem smislu pravo na upotrebu
i zloupotrebu, koje je zasnovano na starorimskom zakonu. S druge strane, u vlasnikom pravu, koje podrazumijeva samo ogranieni vid posjedovanja, Proudhon je video najbolju zatitu od uplitanja
drave. Istovremeno, nije elio nasilnim putem liiti trenutne vlasnike zemljita, stambenih kua, rudnika, tvornica, itd. Umjesto toga, on je isti cilj htio postii tako to bi kapitalu onemoguio kamatni
prihod. Ovu ideju je namjeravao provesti uz pomo nacionalne banke, koja bi bila bazirana na uzajamnom povjerenju svih strana ukljuenih u proizvodnju, a koje bi se meu sobom dogovorile o razmjeni
svojih proizvoda na principu jednakosti izmeu sredstava utroenih za proizvodnju i vrijednosti proizvoda, a uz pomo radnikih ekova, koji bi predstavljali sate rada utroenih za proizvodnju bilo koje
robe. U takvom sustavu, koji Proudhon opisuje kao mutualizam (uzajamnost), svaka razmjena usluga bi bila striktno jednaka. Pored toga, takva banka bi bila u mogunosti pozajmljivati novac bez
kamate, uzimajui samo oko jedan posto, ili ak manje, za pokrivanje trokova administracije. Tako bi
svatko bio u mogunosti pozajmiti novac potreban za kupovinu kue, i nitko vie ne bi morao plaati
godinju rentu za njeno koritenje. Opa drutvena otplata duga bi, na taj nain, bila olakana, i ne
bi vie bilo potrebe za nasilnim oduzimanjem imovine. Isto bi vailo i za rudnike, eljeznicu, tvornice.
U ovakvom drutvu drava bi bila beskorisna. Glavni odnosi meu graanima bi bili zasnovani
na slobodnom dogovoru i regulirani jednostavnim knjigovodstvom. Sporovi bi se rjeavali putem
arbitrae. Prodorna kritika drave i svih moguih oblika vlasti, kao i dubok uvid u sve ekonomske
probleme, bili su dobro poznate karakteristike Proudhonovog rada.
Vrijedi napomenuti kako je francuski mutualizam imao preteu u Engleskoj, u Williamu Thompsonu, koji je poeo s mutualizmom prije nego to je postao komunista, i u njegovim sljedbenicima Johnu
Grayu (A Lecture on Human Happiness, 1825; The Social System, 1831) i J. F. Brayu (Labours Wrongs
and Labours Remedy, 1839). Mutualizam je takoer imao svoje prethodnike i u Americi. Josiah Warren koji je roen 1798. (vidi, W. Bailie, Josiah Warren, Josiah Warren, the First American Anarchist,
Boston, 1900), i bio lan zajednice Nova harmonija Roberta Owena smatrao je da je neuspjeh ovog
poduhvata uglavnom bio uzrokovan guenjem individualnosti i nedostatkom inicijative i odgovornosti. Ovi nedostaci, smatrao je, bili su svojstveni svakom sustavu baziranom na autoritetu i zajednici
dobara. On je, stoga, zagovarao potpunu individualnu slobodu. 1827. godine otvorio je u Cincinnatiju malu seosku radnju, koja je bila prva pravedna radnja (equity store), i koju su ljudi nazvali
vremenska radnja, zato to je bila zasnovana na razmjeni jednakog rada za svaki sat proizvodnje.
Troak granica cijene, i shodno tome bez kamata, bili su slogani ove radnje, kao i, kasnije, njegovog pravednog sela, nadomak New Yorka, koje je, 1865. godine, jo uvijek postojalo. Pravedna
kua gospodina Keitha, u Bostonu, osnovana je 1855. godine, i takoer je vrijedna spomena.
Proudhonove ekonomske ideje, posebno ideja o uzajamnom bankarstvu, nalazile su svoje pristalice,
pa ak i praktinu primjenu u Sjedinjenim Amerikim Dravama, dok su njegove politike ideje o
anarhiji naile tek na mali odjek u Francuskoj, gdje su kranski socijalizam Lamennaisa i fourierista,
i dravni socijalizam Louisa Blanca i sljedbenika Saint-Simona, bile dominantne. Ipak, ove ideje su
naile na privremenu podrku kod njemakih mladohegelijanaca, Moses Hessa, 1843. godine, i Karla
Grna, 1845. godine, koji su zagovarali anarhizam.

S druge strane, individualistiki anarhizam je naao, takoer u Njemakoj, svoj potpuni izraz u Maxu
Stirneru (Kaspar Schmidt), iji su izuzetni radovi (Jedini i njegovo vlasnitvo i lanci koje je pisao za
Rheinische Zeitung) ostali u sjeni, sve dok John Henry Mackey nije ukazao na njihovu vanost.
Profesor V. Basch je, u odlinom predgovoru svoje zanimljive knjige LIndividualisme anarchiste:
Max Stirner (1904), pokazao kako je razvoj njemake filozofije od Kanta do Hegela, kao i Schellingov
apsolut i Hegelov Geist, nuno uzrokovao, u trenutku kada je zapoeo antihegelijanski revolt, propovijedanje istog tog apsoluta u okviru pobunjenikog tabora. To propovijedanje zapoeo je Stirner,
koji ne samo da je zagovarao kompletnu pobunu protiv drave i protiv robovanja koje bi autoritarni
komunizam nametnuo ovjeku, ve i potpuno osloboenje pojedinca od svih drutvenih i moralnih
stega rehabilitaciju i nadmo pojedinca, potpuni amoralizam i udruivanje egoista. Profesor Basch je ukazao na konani zakljuak ovakvog vida individualnog anarhizma. On tvrdi kako cilj svih
superiornih civilizacija nije dozvoliti svim lanovima zajednice normalan razvoj, ve dozvoliti odreenom broju bolje talentiranih pojedinaca potpun razvoj, ak i po cijenu sree i samog postojanja
mase ovjeanstva. Prema tome, to je povratak k najobinijem individualizmu, koji zagovaraju sve
manjine koje tee nadmoi, i kojima, zapravo, ovjek povijesno duguje ba tu dravu i sve ostalo
to uz nju ide, a protiv ega se ovi individualisti bore. Njihov individualizam ide toliko daleko da se
okonava negacijom vlastite polazne toke a da ne spominjemo nemogunost pojedinca da dostigne
potpun razvoj u uvjetima potlaenosti masa od strane prelijepe aristokracije; njegov razvoj bi ostao
jednostran. Zbog toga ovaj pravac miljenja, bez obzira na njegovo nesumnjivo ispravno i korisno zagovaranje potpunog razvoja svaije individualnosti, nalazi odjeka samo u ogranienim umjetnikim
i knjievnim krugovima.

Anarhizam u Meunarodnom udruenju radnika

Kao to je poznato, nakon neuspjeha ustanka parikih radnika u lipnju 1848. godine i pada Republike, zamrla je propaganda svih socijalistikih frakcija. Cjelokupna socijalistika tampa bila je
uutkana tokom perioda reakcije, koji je trajao punih dvadeset godina. Anarhistika misao je, i pored
toga, uspijevala napredovati, naime u Bellegarriqueovim (Caeurderoy), a posebno u spisima Josepha
Djacque (Les Lazarennes, 1851, i LHumanisphre, 1858, anarhistiko-komunistika utopija, koja je
nedavno otkrivena i nanovo tiskana). Socijalistiki pokret je oivio tek posle 1864. godine, kada se
nekolicina francuskih radnika mutualista, sastala tijekom Svjetske izlobe u Londonu s engleskim
sljedbenicima Roberta Owena i osnovala Meunarodno udruenje radnika. Ovo udruenje se veoma
brzo razvijalo i usvojilo politiku direktne ekonomske borbe protiv kapitalizma, bez mijeanja u politiku parlamentarnu agitaciju, drei se ove politike sve do 1871. godine. Meutim, nakon francuskonjemakog rata, kada je Meunarodno udruenje radnika zabranjeno u Francuskoj nakon ustanka
Komune, njemaki radnici, koji su dobili pravo glasa na izborima za svjee uspostavljeni kraljevski
parlament, inzistirali su na promijeni taktike Internacionale i otpoeli proces stvaranja Socijaldemokratske politike partije. Ovo je, ubrzo nakon toga, dovelo do podjela unutar Udruenja radnika, pa su
tako Latinske federacije, panjolska, talijanska, belgijska i jurska (Francuska nije mogla biti zastupljena), osnovale Federalnu uniju, koja se potpuno razila s marksistikim generalnim savjetom Internacionale. Unutar ovih federacija razvijalo se neto to bi se danas moglo opisati kao moderni anarhizam.
Nakon to su ove federacije neko vrijeme koristile izraze poput federalisti i anti-autoritarci, naziv
anarhisti, kako su ih njihovi protivnici uporno nazivali, konano je bio prihvaen i obranjen.
Za razvoj principa anarhizma unutar ovih Latinskih federacija ubrzo je najzasluniji postao Bakunjin, kroz veliki broj svojih spisa, pamfleta i pisama. On je zahtijevao potpuno ukidanje drave, koja je
kako je napisao proizvod religije, pripada niem stupnju civilizacije, predstavlja negaciju slobode,
7

i upropasti ak i ono na to se obavee da e uiniti za opu dobrobit. Drava je bila nuno historijsko
zlo, ali njeno potpuno odumiranje e, prije ili kasnije, biti podjednako nuno. Odbacujui svaku vrstu
zakonodavstva, pa ak i univerzalno pravo glasa, Bakunjin se zalagao za potpunu autonomiju svake
nacije, svake regije i svake zajednice, dok ne predstavljaju opasnost po svoje susjede, i potpunu nezavisnost pojedinca, dodajui da ovjek postaje istinski slobodan tek onda kada svi ostali ljudi postanu
podjednako slobodni. Slobodne federacije zajednica bi sainjavale slobodne nacije.
to se tie njegovih ekonomskih zamisli, Bakunjin je, kao i njegovi federalistiki drugovi iz Internacionale (Csar De Paepe, James Guillaume, A. Schwitzgubel), opisao sebe kao kolektivistikog
anarhistu ne pogrdno, kao Vidal i Pecqueur ili njihovi suvremeni socijaldemokratski sljedbenici,
ve afirmativno, kako bi izrazio stanje stvari gdje su sva neophodna sredstva za proizvodnju u zajednikom posjedu radnikih grupa i slobodnih komuna, i gdje svaka grupa zasebno odluuje o nainu
naknade za rad. Drutvena revolucija, iji su brzi dolazak u to vrijeme pretkazali svi socijalisti, bila bi
sredstvo za ostvarivanje tih novih uvjeta.
Jurska, panjolska i talijanska federacija i njihove sekcije unutar Meunarodnog udruenja radnika,
kao i francuske, njemake i amerike anarhistike grupe, bile su narednih godina glavni centri anarhistike misli i propagande. Odbijali su bilo kakvo uee u parlamentarnoj politici i uvijek su bili
u bliskom kontaktu s radnikim organizacijama. Ipak, u drugoj polovici osamdesetih i tokom ranih
devedesetih godina devetnaestog stoljea, kada se je utjecaj anarhista poeo osjeati u trajkovima,
u prvomajskim demonstracijama, gdje su promovirali ideju generalnog trajka i osmosatnog radnog
vremena, kao i u antimilitaristikoj propagandi u vojsci, nasilni progoni su bili usmjereni direktno protiv njih, posebno u Latinskim zemljama (ukljuujui fizika muenja) i u SAD (pogubljenje petorice
ikakih anarhista 1887. godine). Anarhisti su na ove progone odgovorili valom nasilnih akcija, koje
su zatim bile propraene novim pogubljenjima, na koja je odgovoreno ponovnim odmazdama odozdo. To je u javnosti stvorilo utisak kako je nasilje u osnovi anarhizma, ije pristalice jasno odbacuju
ovakvo stajalite, smatrajui kako u stvarnosti nasilju pribjegavaju sve strane, razmjerno tome koliko
je njihova otvorena akcija sprijeena nasiljem, i u kojoj mjeri ih zakoni ine razbojnicima. (vidi, C. M.
Wilson, Anarchism and Outrage, i Report of the Spanish Atrocities Committee, u Freedom Pamphlets;
Dyer Lum, A Concise History of the Great Trial of the Chicago Anarchists, New York, 1886; The Chicago
Martyrs: Speeches, itd.).
Anarhizam se je nastavio razvijati, djelomino u pravcu Proudhonovog mutualizma, ali uglavnom
kao komunistiki anarhizam. Ovim dvjema glavnim pravcima dodat je i trei, koji je zaeo Lav Tolstoj
kranski anarhizam, kao i etvrti, koji bi se mogao opisati kao literarni anarhizam, a koji se razvio
kod nekolicine istaknutih suvremenih pisaca.
Proudhonove ideje, posebno one koje se odnose na uzajamno bankarstvo, a koje je zastupao i Josiah
Warren, naile su na veliki broj sljedbenika u SAD, stvarajui veoma utjecajnu kolu, u kojoj su glavni
pisci bili Stephen Pearl Andrews, William Grene, Lysander Spooner (koji je poeo pisati 1850. godine,
i ije je nedovreno djelo, Natural Law, puno obeavalo), i nekolicina drugih, ija se imena mogu nai
u knjizi doktora Nettlaua Bibliographie de lanarchie.
Istaknuto mjesto meu individualnim anarhistima u Americi zauzima Benjamin R. Tucker, iji je asopis Liberty osnovan 1881. godine, i ije su zamisli kombinacija ideja Proudhona i Herberta Spencera.
Poevi od izjave kako su anarhisti, strogo uzevi, egoisti, i da svaka grupa pojedinaca, bila ona tajno
udruenje nekoliko osoba ili Kongres SAD, ima pravo ugnjetavati itavo ovjeanstvo, pod uvjetom da
za tako neto posjeduje odgovarajuu mo, i da postojanje jednake slobode za sve i potpune jednakosti
trebaju biti zakon, i da je neka svako gleda svoja posla jedinstveni moralni zakon anarhizma. Tucker
nastavlja dokazivati kako bi opa i temeljna primjena ovih principa bila od koristi i ne bi predstavljala
opasnost, zato to bi mo svakog pojedinca bila ograniena primjenom jednakih prava svih drugih.
Tucker dalje ukazuje (sljedei H. Spencera) na razliku koja postoji izmeu zloupotrebe neijih prava
8

i otpora prema takvoj zloupotrebi; izmeu dominacije i obrane: gdje ova prva zasluuje podjednaku
osudu, bilo da se radi o zloupotrebi koju neki kriminalac vri nad pojedincem, ili zloupotrebi pojedinca nad svim drugim ljudima, ili svih ljudi nad pojedincem; dok je otpor takvoj zloupotrebi opravdan i
neophodan. I graanin i grupa graana imaju pravo na bilo kakvo nasilje, ukljuujui i smrtnu kaznu,
ako slui njihovoj samoobrani. Nasilje je, takoer, opravdano prilikom izvravanja obaveza vezanih
za potovanje dogovora. Tucker, dakle, slijedi Spencera i, kao i on, otvara (po miljenju pisca ovih
redova) put za ponovno uspostavljanje svih funkcija drave, pod izgovorom obrane. Njegova kritika sadanje drave je vrlo pronicljiva, a njegova odbrana prava pojedinca veoma snana. to se tie
njegovih ekonomskih stavova, B. R. Tucker slijedi Proudhona.
Individualistiki anarhizam amerikih prudonista nailazi, meutim, na malo simpatija meu radnicima. Oni koji su ga propovijedali mahom intelektualci ubrzo shvaaju kako se individualizacija,
koju su tako visoko cijenili, ne moe ostvariti pojedinanim naporima, pa zbog toga, ili naputaju
redove anarhista i odlaze u redove liberalnog individualizma klasinih ekonomista ili se povlae u
neku vrstu epikurejskog amoralizma ili podravaju teorije o nadovjeku, sline onima koje zastupaju Stirner i Nietzsche. Najvei dio anarhistikih radnika podrava anarhokomunistike ideje, koje su
se postepeno razvile iz anarhistikog kolektivizma Meunarodnog udruenja radnika. Najpoznatiji
predstavnici ovog pravca anarhizma bili su Elise Reclus, Jean Grave, Sebastian Faure i Emile Pouget
u Francuskoj; Errico Malatesta i Covelli u Italiji; R. Mella, A. Lorenzo, i uglavnom nepoznati autori
mnogih izvrsnih manifesta u panjolskoj; John Most u Njemakoj; Spies, Parsons i njihovi sljedbenici
u SAD, itd.; dok Domela Nieuwenhius zauzima prelaznu poziciju u Nizozemskoj. Vodee anarhistike
novine, koje se objavljuju od 1880. godine, takoer pripadaju ovom pravcu; dok je dosta anarhista
ovog pravca pristupilo takozvanim sindikalistikim pokretima to je francuski naziv za nepolitiki radniki pokret, posveen direktnoj borbi protiv kapitalizma, koji je u posljednje vrijeme postao
veoma izraen u Europi.
Kao jedan od predstavnika anarhokomunistikog pravca, pisac ovog lanka ve puno godina nastoji
razviti sljedee ideje: prikazati sutinsku, logiku vezu izmeu suvremene filozofije prirodnih znanosti
i anarhizma; postaviti anarhizam na znanstvenu osnovu prouavanjem tendencija koje su oigledne u
dananjem drutvu i koje mogu ukazati na njegov dalji razvoj; i razraditi osnove anarhistike etike. to
se tie sutine samog anarhizma, Kropotkinov cilj je bio dokazati kako komunizam, barem djelomini
ima vee izglede biti uspostavljen nego li kolektivizam, posebno u naprednijim zajednicama, i da je
anarhokomunizam jedini oblik komunizma koji ima bilo kakve anse biti prihvaen u civiliziranom
drutvu; komunizam i anarhija su, stoga, dva uvjeta evolucije koji se meusobno dopunjuju, jedan ini
drugog moguim i prihvatljivim. tovie, pisac je pokuao ukazati kako se, tokom revolucionarnog
perioda, veliki grad ukoliko su njegovi stanovnici prihvatili ideju moe samostalno organizirati na
principima slobodarskog komunizma; grad bi garantirao svakom stanovniku smjetaj, hranu i odjeu
u onoj mjeri koja se podudara s udobnou koja je trenutno dostupna samo srednjoj klasi, u zamjenu
za poludnevni, ili petosatni rad; i kako bi sve one stvari koje se smatraju luksuzom svako mogao nabaviti ukoliko bi tijekom druge polovine radnog dana sudjelovao u svim moguim vrstama slobodnog
povezivanja, u ime svakog mogueg cilja obrazovanja, knjievnosti, znanosti, umjetnosti, sporta, i
tako dalje. Kako bi dokazao prvu od ovih tvrdnji, analizirao je mogunosti poljoprivrednog i industrijskog rada, oba kombinirana s umnim radom. A kako bi rasvijetlio glavne faktore evolucije ovjeka,
analizirao je povijesni udio popularnog konstruktivnog djelovanja uzajamne pomoi i povijesne uloge
drave.
Iako sebe nije nazivao anarhistom, Lav Tolstoj je, kao i njegovi prethodnici u narodnim vjerskim
pokretima petnaestog i esnaestog stoljea, zatim Chojecki, Denk i mnogi drugi, usvojio anarhistike
stavove vezane uz pitanja drave i vlasnikih prava, izvodei svoje zakljuke iz opeg duha uenja
Isusa Krista i iz nunih naloga zdravog razuma. Svom silinom svog talenta, stvorio je, osobito u djelu
9

Kraljevstvo Boje u Vama ( , 1894) veoma snanu kritiku crkve, drave i

zakona, a posebno dananjeg zakona o vlasnitvu. Dravu je opisao kao dominaciju pokvarenih, podranu brutalnom silom. Pljakai su, rekao je, daleko manje opasni od dobro organizirane vlasti. Otro
je kritizirao dananje predrasude vezane za koristi koje ovjek dobiva od crkve, drave i postojee
podjele vlasnitva, dok iz Kristovog uenja izvlai pravilo o nepruanju otpora i apsolutnu osudu svih
ratova. Njegovi vjerski argumenti su, meutim, toliko dobro kombinirani s argumentima do kojih je
doao nepristranim promatranjem postojeih nedaa, da se anarhistiki dijelovi u njegovim radovima
podjednako dopadaju kako religioznom tako i nereligioznom itaocu.

Zakljuak
Bilo bi nemogue predstaviti ovdje, u kratkim crtama, s jedne strane, proboj anarhistikih ideja u
suvremenoj knjievnosti, i s druge strane, utjecaj koji je slobodarska misao najboljih suvremenih pisaca imala na razvoj anarhizma. Trebalo bi konzultirati deset obimnih tomova Supplment Littraire u
novinama La Rvolte, a kasnije i Temps Nouveaux, koji sadre reprodukcije radova na stotine suvremenih autora koji su izraavali anarhistike ideje, da bi se shvatilo koliko blisko je anarhizam povezan s
cjelokupnim intelektualnim pokretom naeg vremena. Liberty Johna Stuarta Milla, Individual versus
the State Herberta Spencera, Morality without Obligation or Sanction Marca Guyaua, i La Morale, Lart
et la religion Alfreda Fouillea, zatim radovi Multatulija (pravo ime Eduard Douwes Dekker), Art and
Revolution Richarda Wagnera, djela Nietzschea, Emersona, Williama Lloyda Garrisona, Henrya Davida Thoreaua, Alexandera Herzena, Edwarda Carpentera i mnogih drugih; a u domeni fikcije, Ibsenove
drame, poezija Wolta Whitmana, Tolstojev Rat i mir, Zolini romani Pariz i Rad, posljednji radovi Merezhkovskog, i jo beskonano puno radova manje poznatih autora, prepuni su ideja koje pokazuju
koliko je blisko anarhizam povezan i isprepletan s radom koji se u suvremenoj misli odvija u pravcu
oslobaanja ovjeka od stega drave i kapitalizma.

10

Anarhistika biblioteka
Anti-Copyright

Petar Kropotkin
Anarhizam
lanak napisan za Encyclopaedia Britannica
1910.
Peter Kropotkin, Anarchism, The Encyclopaedia Britannica, 1910.
Prevod (delimino korigovan): Boris Huski (u sklopu CLS, Beograd, 2010); preuzeto sa
http://www.masa-hr.org/content/izdavacki-komitet-lokalne-grupe-rijeka, Izdavaki komitet Lokalne
grupe Rijeka (MASA), 2012.
anarhisticka-biblioteka.net