Naslov izvornika

ARISTOTELOVA PRAKTINA FILOZOFIJA

I ETIKA

Predloak grkog teksta p r e m a izdanju:

Aristotelis
ETHICA NICOMACHEA
Recognivit brevique adnotatione critica instruxit I. Bywater
MCMLXX

Filozofski fakultet Sarajevo

145 02

C I P - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveuilina biblioteka, Z a g r e b
U D K 17.01/. 02
ARISTOTELES
Nikomahova etika / Aristotel ; prijevod s izvornika, biljeke
i rjenik nazivlja Tomislav Laa ; predgovor i filozofijska redaktura
Danilo Pejovi. - Z a g r e b : G l o b u s , 1988. - X X X I X . 269 str. ; 22 cm.
(Biblioteka Episteme)
Prijevod djela: ' E t n i k a Nikomaheia / Aristoteles. - Novi otisak izd. iz
1982. u nakl. SNL. - Aristotelova praktina filozofija i etika; str.
VXXXIX. - Pogovor prevoditelja: str. 2 4 3 - 2 4 8 . - Grko-latinskohrvatski rjenik temeljnih pojmova ili nazivaka: str. 25 1-269. - Biblio
grafija i biljeke uz tekst. - Kazalo.
ISBN 86-343-0376-4

Objavljivanje ove knjige sufinancirala je Samoupravna interesna

zajednica znanosti SR Hrvatske

1 PREDMET I METODA
1. Kao na tolikim drugim podrujima filozofije i zna
nosti Aristotel je krio d putove filozofije ljudskim
drvarima (Eth. Nic. X,10, 1181 b 15:
&

),1
i taj posao nazvao praktinom filozofi
jom obuhvaajui posebne discipline etiku, ekonomiku
i politiku. Mi emo se zasad zaustaviti samo pri etici, nje
zinu mjestu u praktinoj filozofiji i poloaju ove posljed
nje u Aristotelovu miljenju kao cjelini 2 .
Ako je svaka spoznaja ili praktina ili poietika ili teo
retska (Met. V, 1, 1025 b 25), onda praktina filozofija
tvori zasebnu i osebujnu sferu istraivanja koja se ne mo
e svesti ni na teoretsko ni na poletiko podruje. Jer tu
nije rije ni promatranju ni tvorenju, emu ras
pravljaju odgovarajue grane filozofije i njihove posebne
discipline, nego ovjejem djelovanju ili injenju, inima ili inidbama. Kad je tako, onda se ponajprije po
stavlja pitanje kako se i uope po emu razlikuju tri
glavna filozofska podruja, a zatim se pita u emu je
osebujnost podruja prakse i praktinoga te ono zahtijeva
specifian pristup i njemu valja razviti posebnu filozo
fiju? Tek kada se s time makar u glavnim potezima upo
znamo bit emo pripremljeni za razumijevanje Nikomahove etike, pojedinosti njezine tematike te odnosa etike
i politike kako ih vidi Aristotel u tom uvenom spisu koji
zacijelo spada meu njegove najoriginalnije.
1

Svi citati iz Nikomahove etike u daljnjem tekstu navode

se ovdje prema prijevodu Tomislava Ladana.
2
Od opih djela Aristotelu ovdje spominjemo: W. D.
Ross, Aristotle, a complete exposition of his works and tho
ught, New York 1960; Walter Brocker, Aristoteles, Frank
furt/Main 1974.

2. tome nam Aristotel prua glavnu pouku u estoj

knjizi Nikomahove etike u tekstu koji ima bitno znaenje
za razumijevanje njegove dispozicije i artikulacije sredi
njih filozofskih problema i njegova zahtjeva za specifi
nim pristupom svakome od njih. Prije svega rije je du
i ovjejoj i analizi njezinih sastavnih dijelova, to se
u potpunosti ne podudara s razmatranjem iste teme u
spisu dui (De Anima). Ovdje se navodi da postoje dva
dijela due od kojih je jedan razuman () i drugi ne
razuman () razuman se pak dio dalje dijeli na onaj
kojim promatramo stvari kojima poela ne mogu biti
drukija, i onaj kojim promatramo stvari koje se mogu
mijenjati. Jednom dijelu razumne due dakle odgovara
nepromjenljivo ili nuno bie, a drugome promjenljivo
ili nepostojano {Eth. Nic. VI, I, 1139 a 4 sq; usp. i I, 13,
1102 a 2628), i ve prema samoj prirodi njima pripada
ju srodni naini spoznaje.
Onaj dio razumne due kojim promatramo nepromjen
ljivo bie zove se znanstveni (), dok se dru
gi kojim promatramo sve promjenljivo naziva rasudbeni
(),
a iz dosadanjeg je izlaganja ve jasno da
ta dva naina spoznaje znanstveni i rasudbeni ili promiljajni, takoer na razliite naine postiu istinu. Na
ime u promatrakom ili teoretskom miljenju koje spo
znaje na nain znanosti svrha se a to je istina
postie izrijekom i nijekom
( ),
ali ostaje otvoreno pitanje kako s time stoji pri prakti
nom ili inidbenom te poietikom ili tvorbenom milje
nju?
3. udoredno znanje pomou kojega postiemo udored
ni opstanak, krepost, i uope znanje to vodi inidbu
() i tvorbu () nije takve vrste u prvom re
du zato to u njemu sudjeluje ne samo razumski nego
i nerazumski dio due: udnja ili tenja () u kojoj
kao analogon izrijeku i nijeku nalazimo nastojanje i iz
bjegavanje to voeno promiljajem i izborom e
mu kasnije postaje djelatno miljenje i istina (1139 a
23). Prva je dakle znaajka praktinoga znanja to u nje
mu sudjeluje i uvstvo, poriv, udnja, jer samo tako na
staje ono to mi danas nazivamo volja ili hotenje, i bez
toga bi inidba ostala promatranje i ne bi nikada postala
djelovanje. Prema tome, nerazumni se dio due, usprkos
otporu, dade voditi razumnim, i na taj se nain konstituVI

ira tema praktine filozofije, etike i politike, a udnja

se navikom privikava na vodstvo razuma u inidbenoj dje
latnosti, udorednu ponaanju.
Nadalje, rije je ovdje granicama teme, predmeta
znanstvena ili teoretskoga znanja: to su stvari koje ne
mogu biti drukije. Bie pak koje ne moe biti drukije
biva po nunosti, ono je nepromjenljivo i vjeno, nenastalo i nepropadljivo, i uzor takve znanosti za Grke neko,
a za neke i danas, jest i ostaje matematika. Sve ostale
znanosti ukoliko su znanosti jesu to samo svojom veom
ili manjom blizinom tome uzoru. One poivaju na onim
logikim postupcima koji se dadu uiti 1 mogu nauavati
i detaljno su opisani u Drugoj analitici na koju se Aristo
tel i na ovom omjestu izrijekom poziva: zakljuivanjem
i dokazivanjem (1139 b 27 sq: , ).
tj. bilo da se polazi od openitosti, bilo da se dovoenjem
ide prema njoj (). Znanje znanosti zato je ope i
nuno, i moe se univerzalno primijeniti na svaki pojedini
sluaj beziznimno.
S obzirom dakle da je tema znanosti vjeno, nepromjen
ljivo i nuno bie te odgovarajua poela, ini se da je
ono neprimjereno razumijevanju bia koje moe biti i
ne biti, to poblie znai da je prolazno i promjenljivo,
ili modernije reeno vremeno i povijesno, a upravo je
takvo bie tema praktine filozofije.
Druga je prema tome znaajka praktinoga znanja to
je njegova tema promjenljivo bie to bitkuje na nain
mogunosti, a odatle slijedi i njegova trea znaajka, na
ime to ono nastoji oko neega to jo nije ah moe biti
i utoliko se odnosi na ono budue. Sto se ve dogodilo
ne moe se vie htjeti ni uzeti kao da se nije zbilo, pro
milja se samo onome to se ima i moe dogoditi (1139
b 5 sq.). No ako se u prolosti vie nita ne moe mije
njati, nego samo u budunosti, onda je inidba i odgova
rajue znanje neto prospektivno i anticipativno. Bie pak
kojega je nain bitka u skladu s navedenim znaajkama
a uz to je ivo, razumno i drutveno (politiko), to je
samo ovjek u svom udorednom bitku, pojedinanosti i
zajednitvu toma pi-aktine filozofije.
No Aristotel u istom kontekstu ubrzo dodaje kako ono
sto moe biti drukije nastupa na dva naina: kao inid
ba i kao tvorba (1140 a sq). Ima li se u vidu ono zajedni
ko meu njima, naime to se bave stvarima koje mogu
VII

biui i ne biti i biem koje ne nastaje po sebi nego po

drugome, bez obzira na strukturnu diferenciju na koju
je upozoreno ve na poetku (1094 a 1 sq) izmeu unu
tarnje i izvanjske svrhe te identitetu i razlici djelatnosti
i djela, pitanje se sada postavlja otrije: u emu se jo
sastoji poblia razlika meu njima?
4. Ta je razlika u predmetu pa tema praktine filo
zofije nije ista kao i poietike (tvorbene, stvaralake): i
nidba se odnosi na ljude, tvorba na stvari, praksa je od
nos meu ljudima, proizvodnja je odnos prema stvarima.
Ako je tako, onda jo preostaje da se utvrdi to razliku
je filozofsko znanje inidbe od znanja tvorbe? Jer ako
se mjesto praktinoga znanja nalazi negdje izmeu teo
retskoga i tehnikoga, pita se sada po emu se ono razli
kuje od ovoga posljednjeg?
Ponajprije, ini se, po tome to se naini spoznaje inid
be i tvorbe, razboritost () i umijee () ni
kako ne mogu zamijeniti, iako su svrhovito odreeni i
uspostavljaju se odnosom svrha i izborom sredstava. Umi
jee se zacijelo dade reglementirati, obuhvatiti pravilima
koja se mogu nauiti, uvijek se primijenjuju na isti nain,
ali se s vremenom mogu i zaboraviti. Jer tu je rije ne
emu poput pravila silogizma: ope se pravilo naprosto
primijenjuje na pojedinaan sluaj, npr. gradnja kue,
pravljenje cipela, i to svaki put iznova, ista se tehnika mo
e bezbroj puta ponoviti. Naprotiv, razboritost se ne da
nauiti ni iz knjige ni iz jednog postupka, pa ni oduiti,
jer ako se ona zbiva kao promiljeni izbor sredstava za
postizanje svoje svrhe dobra, onda je to dobro ne sa
mo za danas nego i za ivot u cijelosti (1139 a 25 sq.).
Svrha dakle nije samo imanentna djelatnosti, nego je traj
na i od vanosti za cijeli udoredni bitak ovjeka kao do
tine osobe.
Nadalje, odnos opega i pojedinanog, svrhe i sredstva,
razboritost kao inidbena spoznaja sveudilj prelama kroz
prizmu posebnosti konkretne situacije koja nikada nije
potpuno ista u ivotu pojedinca i nikad se kao pojedina
na ne ponavlja. Drugim rijeima, upotrijebimo li moder
niji termin, nema apriornosti udorednog znanja, pred
vianja konkretne situacije, razboritost se ui samo i
nei ili djelujui svaki put u novim okolnostima i tako
izgrauje u ivotnom procesu bez apsolutne perfekaije i
konanog zavretka. Zato ovjek moe i pogrijeiti u svo
jim postupcima, u djelovanju nema majstora kao u tvoVIII

renju. Izbor adekvatnih sredstava za postizanje_ svrhe sva

ki je put drukiji i slobodan od svake reglementacije
I najposlije, inidba i razboritost to je vodi nikad ni
je uvstveno neangairana, ona je dapae svagda raspo
loena na stanovit nain koji utjee kako na izbor sred
stava tako i na predobu cilja, jer raspoloenje djelatnika
djeluje dodue ne na matematiki sud, ali svakako na anidbeni, pa i na samo poelo to se nalazi u svrsi (1140
b 14 sq.).
Zacijelo ima i drugih posebnih odlika inidbene spozna
je, ali ovo dostaje da se ukratko ocrta tema praktine fi
lozofije i pokae njezina nesvodljivost kako na teoriju
ili znanost, tako i na proizvodnju ili tehniku.
5. Govorei tako iz razliitih aspekata predmetu ili
temi praktine filozofije, mi smo na taj nain neizbjeno
ve neto saznali i njezinoj metodi osebujnosti fi
lozofskoga pristupa fenomenu prakse. No prije nego to
je Aristotel u glavnim crtama prikazao znaenje froneze
kao organa praktine filozofije, on je i ovdje morao
podvri kritioi intelektualizam etike Sokrata i Platona
i apstraktnu openitost njezine glavne teze da je krepost
znanje, bez poblieg odreenja modela toga znanja i sta
novita kolebanja toga shvaanja izmeu krajnosti da se
bit dobra moe postii pojmom znanosti ili stei umije
em.
Kritioi platonske metafizike dobra posveeno je ve u
poetnim poglavljima Nikomahove etike dosta mjesta, i
svugdje se Aristotel obara protiv ideje dobra kao transcendentnog principa po sebi i za sebe, koje u svom posebitku i zasebitku toboe bitkuje prije i nezavisno od
svakog konkretnog ljudskog dobra dostinog u djelovanju.
Dobro po sebi (') i dobro uope () kako
to tvrde pristae ideja, ima li toga u svijetu i -moe li
se ono susresti u ovjejem ivotu sada i ovdje? pita
se Aristotel, i odgovara nijeno! Pri tome je veoma oba
zriv i Platona kao svoga negdanjeg uitelja ubraja u na
ma drage ljude koji su uveli ideje kao pralikove, iskon
ske oblike i uzore stvari, ali odmah dodaje kao mislilac:
ako je rije istini treba odbaciti i ono to nam je blisko, jer iako nam je oboje drago, treba dati prednost
istini (1096 a 4 sq.).
Teite Aristotelove filozofske argumentacije lei u njegovu modelu kategorijalnoga bitka, te bi dobro onda moIX

ralo imati toliko znaenja koliko je kategorija, a tada je

nemogue da bude jedno i ope, kakvo bi imalo biti kad
bi dobro bila ideja. Nasuprot takvoj apstraktnoj openi
tosti postoji samo ljudsko dobro za nas u konkretnom
djelovanju, neposrednosti praktine situacije, pri emu
se Aristotel na kraju poziva i na slina izvoenja drugdje,
napose u Metafizici, .mjesta koja svakako nisu malobroj
na. Nisu rijetki autori danas koji upravo spomenuto mje
sto u Nikomahovoj etici smatraju najznaajnijim mjestom
u cijeloj Aristotelovoj kritici Platona, a ujedno paradigmatinim za kritiku svakog .statikog platonizma. Da ga je
tradicija otprilike tako razumjela pokazuje i poslovica
to svoj postanak duguje ba ovom mjestu: Amicus Plato,
sed imagis amica veritas!
6. Ako su predmet i metoda, kako istraivanje na
ziva novovjekovno (miljenje, svagda komplementarni, on
da smo sada ve mnogo blii tome to traimo. Ponajpri
je, Aristotelov pristup praktinoj filozofiji nije metoda u
novovjekovno-dekartovskom smislu, ali ni u izvornom aristotelovskom kao to slijedi iz onoga to nam je ve po
znato biti teoretske ili znanstvene spoznaje. Naime phronesis nije ni znanost ni umijee, a jedino je pri takvim
dranjima mogu naputak i reglementiranje, i ona je sa
ma praktina znanost spoznaja konkretnog i pojedi
nanog. Za razliku od znanstvenog i tehnikog znanja od
kojih svako ima svojevrsnu apriornost te se njihov su
bjekt i objekt mogu odvojiti kao dva heterogena mo
menta, pri spoznaji ovjejeg djelovanja gdje su spoznaja
i spoznato identini, to nije mogue. Kao takva samo-spoZrtaja i samo-znanje phronesis je partikularna i njezino
se znanje ne moe odvojiti od djelovanja to ga ono vodi.
tovie, i neko znanje koje bi to praktino znanje uzelo
za svoj predmet, poput Hegelove Fenomenologije to sva
ku svijest ponovo pretvara u predmet svijesti, ne bi se
kao razboritost moglo odvojiti od djelovanja. Upravo za
to praktina filozofija u iskonskom smislu nikada ne mo
e biti neka metafizika ili ontologija prakse neto
sebi samome protuslovno, pa niti metafizika udorednosti kako je zamilja Kant shodno novovjekovnim pret
postavkama svoga miljenja istraujui praktini um!
Nasuprot tome, kada Aristotel govori praksi, etici i
sredinjim problemima toga podruja kao to su npr.
blaenstvo, krepost, izbor itd., on uvijek naglaava da je
X

njegovo izlaganje samo ocrt (), nacrt ili obris teme,

a nikakvo sistematsko izvoenje, jer sam predmet
ovdje to ne doputa, pa stoga ni sama etika nije, ne moe
i ne mora biti egzaktna znanost poput matematike, niti
bi ona time to dobila, jer to, kako vidjesmo, protuslovi
njezinoj biti, i zato njezino znanje nije lake no tee
od znanja znanosti.
Za ilustraciju navest emo nekoliko primjera gdje ta
otvorenost problema izriito dolazi do rijei. Kad na sa
mu poetku Nikomahove etike naznauje temu svojega pri
kaza Aristotel odmah napominje kako lijepe i pravedne
stvari koje istrauje dravnitvo () pokazuju
mnogo razliitosti i nestalnosti (1094 b 14.15), a istu
nestalnost imaju dobra . ... Imajui dakle posla s tak
vim stvarima valja se zadovoljiti da se istina oznai nagrubo i u ocrtu, i govorei, dakle, stvarima to su po
najvie takve te polazei od takvih valja izvoditi d ta
kve zakljuke. Stoga na isti nain treba primiti i svaki
od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana ovjeka da u sva
kom rodu trai onoliko tonosti koliko doputa nara\' do
line stvari; jednako je naime od matematika primati pu
ke vjerojatnosti kao i od govornika zahtijevati stroge do
kaze (1194 b 1527).
to je najvie dobro kao cilj istraivanja takoer e se
odrediti barem u ocrtu (1094 a 24), nevoljama koje
mogu utjecati na blaenstvo u ivotu pojedinca e mo
da dosta jati openit ocrt (1101 a 2628), kreposti op
enito izloismo njihov rod u ocrtu (1114 b 26), kao to
se i cijeli pouak inidbi / k logos.
mora izloiti u ocrtu a ne u tonim pojedinostima (1104
a 13: ).
Slinih bi se mjesta nalo podosta i na drugim strani
ama ovoga spisa gdje je pojam tvposa primijenjen na
specifian nain s obzirom na praktine probleme, ali se
ta metoda u openitijem vidu javlja i u drugim spisima,
u teoretskoj filozofiji, ak i u Metafizici kada se neto
anticipira. Time se eli rei da je bit stvari openito ve
poznata, spoznaja pojedinosti dotine stvari takoer ve
uglavnom naznaena i donekle, osigurana, samo to nije
jo dovrena nego je otvorena i upotpunjenje spoznaje tek
predstoji.
Iz dosad reenoga jasno je da takav nain spoznaje ne
moe zadovoljiti zahtjeve znanosti, za koju nam je iz
XI

Druge analitike poznato da se uz silogistiku slui samo

sebi svojstvenom metodom apodeiktikom Kamo onda
spada spoznaja u ocrtu, u koju to metodu, i javlja li
se takav postupak istraivanja moda u samoga Aristote
la kao alternativa apodeiktici?
Zacijelo; to je Topika to se razvila iz dijalektikih ras
prava Platonove Akademije, ali ne samo kao naputak za
dranje govora i pomo retorici, kako mnogi povrno
smatraju, nego kao svojevrsna alternativa apodiktiokoj
metodi teoretskih disciplina, svojstvena, ini se, ponajvema sadrajnoj i strukturalnoj odreenosti praktine filo
zofije3: poznavanje s/tvari sebi samome (1142 a 1).
Sudovi stvarima naime mogu biti apodiktiki, dijalekti
ki i sofistiki; poznato nam je iz logikih spisa, i dok su
ovi posljednji varljivi :i lani, a apodiktiki strogi d nuni,
dijalektiki sudovi u airistotelovskom smislu, saznajemo
iz Topike, stoje negdje po sredini kao vjerojatni, te je zato
i i mogu postupak prema kojem o svakom postavljenom
problemu iz vjerojatnih stavova .moemo stvoriti zaklju
k e . .. (Top. I, 100 a: ). Vjerojatne ili ugled
ne stavove susreemo u znanstvenim raspravama i prije
porima, ali i u svagdanjem ivotu ukoliko ovjek ugle
dajui se na ono to je ugledno, mudro i na dobru glasu
razboritim ponaanjem, tei svom dobru. Stoga praktina
filozofija nadovezuje na ono to se najee i obino go
vori i ini, pa odatle onda odgovarajuim postupkom stva
ra i zakljuke i ocrtava ope modele.
7. Time dolazimo do jo jedne bitne znaajke istraiva
nja praktine filozofije koja nam je ve i dosad mogla
pasti u oi. Naime, kada god se u Nikomahovoj etici poi
nje izlagati neki problem Aristotel nikad ne proputa ma
kar kratko upozoriti na to to se tome openito sma
tra, misli, dri, govori, jer njegovo daljnje izlaganje sa
stoji se u prihvaanju ili nadovezivanju (\\') na
to io ljudi govore kao na vjerojatno mnijenje, nasluivanje i pretpostavku, to e se u daljnjem prikazu i
opravdati. Tako je praktina filozofija hypoleptika u svo-

joj metodi 4 , polazi dakle od onoga to se zove sensus

communis, a mi bismo rekli zdrava pamet, i tome se na
kon odgovarajueg razmatranja opet vraa.
Tako kad ve u prvoj knjizi Nikomahove etike naba
cuje pitanje najvieg inidbenog dobra, Aristotel ne pro
puta napomenuti: Sto se tie same rijei slau se gotovo
svi, jer i svjetina i oni obrazovani kau kako je to bla
enstvo, pa poistovjeuju 'dobro ivjeti' i 'dobro djelo
vati' s 'biti blaenim' (1095 a 1720).
No i drugom prilikom, kad u petoj knjizi Nikomahove
etike pristupa razmatranju pravednosti kao najvee kla
sine kreposti koja se gotovo izjednauje sa samim bla
enstvom, Aristotel opet nadovezuje na ono to se vidi
i uje: Vidimo kako svi govorei pravednosti podrazu
mijevaju ono stanje koje ih pripravlja da ine pravedna
djela... (1129 a 6 sq.), i potom zakljuuje: Stoga nek
to i nama bude kao ope polazite ( &).
Ali isti nain ne vrijedi za stanja kao i za znanost i spo
sobnosti (Ibid.).
I na ovom je mjestu posve jasna alternativnost prakse i
teorije, hypoleptikog postupka spoznaje ocrta, i metode
izvoenja i dokazivanja u znanosti. Ostaje meutim otvo
reno pitanje: ako se ovako hypoleptiki polazi od neega
poznatog to svi ve nekako razumiju, makar tek na naj
openitiji i neotar, vjerojatan nain, zato mu se onda
kasnije iskustvom stvari steene bogatije i potpunije
razumijevanje opet vraa? Kakav je to postupak kojim
se istrauju sredinja pitanja etike? Poi od nepotpuna
razumijevanja stvari, njezina ocrta kojim se anticipira
dalji tijek izlaganja, i opet mu se pouen iskustvom ra
zumijevanja vratiti te tako poluiti tumaenje stvari, ni
je li to stari poznati put hermeneutike?
Zacijelo. Dobar dio suvremenih interpretacija Aristo
tela, usprkos znatnijih meusobnih odstupanja slae se
ipak u tome da je Aristotelova praktina filozofija, kako
je prvenstveno izloena u Nikomahovoj etici, pravi obra
zac hermeneutike. Naime u praktinoj filozofiji rije je
samospoznaji ovjeka i njegovim odnosima prema sebi
4

Na to su ve mnogi davno ukazali, meu prvima Vico

i starija hermeneutika, zatim Gadamer, a u novije vrijeme
i Otfried Hoffe: Ethik und Politik, Grundmodelle und -pro
bleme der praktischen Philosophie, Frankfurt/Main 1979, S.62
sq.
I

Usp. Joachim Ritter, Metaphysik und Politik, Studien zu

Aristoteles und Hegel; Frankfurt/Main 1977, S.6466. Ova
knjiga ima zacijelo epohalno znaenje za suvremeni pristup
Aristotelu, i razumijevanje odnosa Aristotela i Hegela ba s
obzirom na praktinu filozofiju.

XIII

i drugima, i najzad nrema cijeloj zajednici. Struktura je

praktine spoznaje dakle kruna, ona tei u svom istra
ivanju 'tame to ve nekako pretpostavlja kao polazite,
naime ivot kao dobar ivot (jHS ) u udorednoj i po
litikoj zajednici. Naziva li taj krug netko krugom prak
tine filozofije5, hermeneutikom hypolepsis 6 ili hermeneutikom metodom naprosto, u istinskom razumije
vanju Aristotela i praktine filozofije ne igra vie bitnu
ulogu, jer je vie rije nijansama slina suvremenog pri
stupa.
Napokon, filozofska hermeneutika ne samo kao meto
da duhovnih znanosti (moralnih, drutvenih, humanih
ili humanistikih), nego uzeta ire kao jedna od vladajuoih suvremenih filozofskih orijentacija za koju je bitak
ovjeka u povijesnom svijetu i njegovo razumijevanje ono
posljednje odakle filozofsko miljenje polazi i kamo se
vraa, u Aristotelu prepoznaje svoga najveeg uitelja, e
mu je po svoj prilici najvie pridonio njezin eminentan
predstavnik Gadamer 7 .
8. Ispostavlja se najzad da je phronesis dugo traeni
model praktinoga znanja koje se ne razlikuje od teoret
skoga i njegove istine samo svojom vjerojatnou, nego
shodno svom hermeneutikom znaaju i svojim ishodi
tem od konkretnog i pojedinanog u vremenu od sada
njosti prema budunosti i natrag preko prolosti ponovo
u sadanjost. Dakle kao neko kruno kretanje koje uvijek
obuhvaa i nas, jer smo mi sami sa svojim mogunostima
i ono to se zbiljski zbiva nerazdvojno povezani. Stoga
je takvu znanju inidbe strana svaka dogmatinost, apodiktinost i apstraktna univerzalnost, jer su ba konkret
ni uvjeti ti na koje se ima primijeniti ope pravilo. Ga
damer zato s pravom podsjea na Vicovu borbu protiv
.univerzalne pretenzije kartezijanskog matematiziranja cje-

lokupnog znanja i njegova pozivanja na sensus communis na tragu humanistike tradicije (koji nije isto to i
consensuis gentium)8.
Mogli bismo moda s nae strane dodati da model Ari
stotelove kritike Platonove ideje dobra koja praksu ob
jektivno svodi na teoriju jo i danas aktualan i pouan u
svjetlu diskusija i prijepora u filozofiji i znanosti naega
stoljea. Poznato novokantovsko razlikovanje nomotetikih
i ideografskih znanosti kao i Diltheyovo suprotstavljanje
objanjenja i razumijevanja kao specifinih metodi
ka prirodnih i duhovnih znanosti kree se u biti oko istog
problema mogunosti spoznaje onoga to se mijenja s o
vjejim opstankom u svijetu i sitoga je povijesno. Heideggerova hermeneutika tubitka kao analitika egzistencije umila je epohalan prodor svojom hermeneutikom disku
sijom kartezijanske ontologije 'svijeta' 9 ukazavi na zapalost novovjekovne metafizike u okotalu ontologiju
stvari (Dingontologie) svodei cjelokupno bie u svijetu
na prirodnu stvarnosnost (Naturdinglichkeit), ali tek je
njegovim nastavljaima Gadameru i Ritteru polo za ru
kom da pokau koliko suvremeno filozofsko miljenje
duguje Aristotelu ba kao utemeljitelju praktine filozo
fije uope, a napose etike i politike kao samostalnih disci
plina.
Odatle je vidljivo da status praktine filozofije danas
jednako kao i ontoloka fundiranost drutvenih i hu
manistikih znanosti moe biti prijeporan i ostaje na
izgled takav vjerojatno samo za filozofski naivne pozitiviste. Naprotiv, filozofski relevantne rasprave biti prak
se i praktine spoznaje, metodi istraivanja, domaaju
i vaenju njezinih iskaza u praktinim (moralnim, dru
tvenim, duhovnim) znanostima pokazale su upravo pro
tivno, otvorile niz novih pitanja i problema, ali se pri tom
sveudilj potvruje da su obrisi stoernih rjeenja antici
pirani ve u Nikomahovoj etici. tome rjeito govore i

Usp. Hoffe, op. cit. SJ1.

Usp. Ritter, op. cit. S.64, 66.
7
Usp. Hans-Georg Gadamer, Wahrheit und Methode. Tubingen 31972, naroito paragraf Hermeneutika aktualnost
Aristotela; prijevod S. Novakova Istina i Metoda, Sarajevo
1978, str. 345-58. drugim aspektima hermeneutikog pro
blema usp. njegovu raspravu Hermeneutik als praktische Philosophie u zborniku: Rehabilitierung der praktischen Philosophie, Band I, Herausgegeben von Manfred Riedel, Freiburg i
Br. 1972, S.325344.
6

XIV

Gadamer op. cit. S.1720; prijevod str. 4750.

Martin Heidegger, Sein und Zeit, 71953, Tubingen, S.95
102, ali Descartesovo poimanje svijeta kao res extensa jo
ne dokazuje da su tako mislili ve Parmenid i Aristotel, kako
Heidegger u to doba svoje I faze vjeruje, predbacujui
ovom posljednjem da je glavni krivac za vulgarni pojam
vremena u emu ga toboe nekritiki slijedi i Hegel! Usp.
S.420 i d.
9

XV

novije diskusije na tu temu, naime odnosu teorije i prak

se izmeu istaknutih predstavnika hermeneutike na jednoj
i kritike ideologije na drugoj strani 1 0 . Da ta diskusija nije
bila bez odjeka i meu drugim pravcima suvremene fi
lozofije pokazuje i novija literatura 1 1 , ali je p r i tom ka
rakteristina skoro potpuna odsutnost aksiologije ili fi
lozofije vrijednosti: s dananje filozofske scene kao da
je ieznula!

II E T I K A I POLITIKA
1. Kada je rije Aristotelovoj praktinoj filozofiji ko
ja se s obzirom na predmet postupno diferencira na
etiku, ekonomiku i politiku, obino se ove discipline poi
maju razdvojeno i gubi se iz vida njihovo bitno jedinstvo
to proizlazi iz prirode sama djelovanja, domaaja prakse
i cilja inidbe. No jo se ee zaboravlja da ta cjelina, a
prema tome i njezini dijelovi, bivaju razumljivi samo ako
se promatraju u sklopu cjelokupnosti Aristotelova milje
nja kao nune posljedice njegovih opih poela. Stvar je
dakle u tome da se ponajprije uoi kako i zato ovjeje
djelovanje kao praksa ili inidba koja tei prema svom
cilju odgovora temeljnim s t r u k t u r a m a Aristotelove on
tologije, teoretske filozofije kako nara ona predlei u Ari
stotelovoj Fizici i Metafizici.
No i itu postoje neke stare predrasude. Govora li se tako
teleolokoj strukturi prakse i tehnike doputa se da te
djelatnosti, pa ak i sve djelatnosti kao takve, doista tee
nekoj svrsi i mogu se stoga razumjeti samo kao svrsi
shodne (svrne), ih jo bolje, budui da su ovjeje ili
promiljene svrhe na djelu opravdano je shvate li se ove
kao smiljeni ciljevi, jer se svjesna svrsishodnost odre10

Hermeneutik und Ideologiekritik. Mit Beitrgen von Karl-Otto Apel, Claus von Bormann, Rdiger Bubner, Hans-Georg
Gadamer, Hans Joachim Giegel, Jrgen Habermas, Frank
furt/Main 1971.
11
tome svjedoi ak i analitiki pristup problemu. Usp.
G. H. von Wright, Explanation and Understanding, Ithaca 1971,
i prijevod A. Pavkovia, Objanjenje i razumevanje, Beograd
1975.

XVI

uje i kao ciljnost. Dotle dok se govori ovjeku, sma

traju tako neki, sve je jo nekako u redu, ah kad se teleoloka struktura prenosi na ostalu prirodu izvan ovje
ka, onda se postupa dogmatski i nekritiki postulira svr
sishodnost ondje gdje je ne moe biti, jer je priroda to
boe naelno kauzalno odreena, a uzroci su neto drugo
nego svrhe 1 2 !
Ostavimo li pri tom po strani zbrku koja se na taj na
in stvara unoenjem novovjekovnih shvaanja u jasnu
Aristotelovu nauku etiri uzroka kamo jednako spada
causa efficiens i causa finalis, postavlja se pitanje kako
s time stoji u samoga Aristotela, i nadalje, ima li njegova
praktina filozofija, napose etika, neku dublju metafi
ziku pozadinu, vrst ontoloki temelj, ili izmeu ljud
ske i izvanljudske prirode zaista zjapi takav nepremostiv
jaz, kako smatraju ti kritiari?
Istina je upravo obratna: ne samo to praktina filozo
fija i etika poivaju na solidnim ontolokim temeljima,
nego su tovie sredinji pojmovi praktine filozofije za
miljeni analogno strukturi prirode i bitka uope. Budui
dakle da je sama priroda svrsishodna, nikakvo udo to
tako stoji i s ovjekom: i on ima svoje poradi ega (
) i svoju svrhu (), pa tako i svaka njegova dje
latnost svoju posebnu svrhu, to napokon ima svoj po
sljednji razlog u samoj izgradnji bitka!
Bitak je uope naime izgraen dvodimenzionalno, kao
mogunost (, potentia) i kao zbiljnost
(,
actus), a priroda u cjelini nije nita drugo nego nepreki
dan proces, neprestano raznovrsno i mnogostruko obra
anje mogunosti u zbiljnost koja je svrha, a to se obra
anje () javlja kao kretanje (), to po
blie istrauje Fizika, dok se Metafizika zadovoljava strikt
nim opisom dvojakog naina bitka ili ontolokog moda
liteta 13 . Je li ba svako kretanje beziznimno entelehijski
odreeno obraanjem mogunosti u zbiljnost, ovdje nas
se dalje ne tie.
Priroda (narav) shvaena je tako kao bitak u pokretu
(kretanju) u skladu sa svojim iskonskim imenom (),
12
Tako otprilike novokantovci tumae i kritiziraju Ari
stotela, navlastito Natorp i Nicolai Hartmann. Usp. njegovu
knjigu: Teleologisches Denken, Berlin 1951.
13
Met. IX. Usp. i nau knjigu Realni svijet; temelji ontolo
gije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 99101.

NIKOMAHOVA ETIKA

XVII

jer ona se raa, raste d razvija, pa tako i svako ivo bie

kao mogunost tei svojoj svrsi, naime svretku ili sa
vrenstvu to potpunije zbiljnosti ili prisutnosti. ovjek
je takoer ivo bie pa i njegova priroda nosi u sebi ope
znaajke bitka, mogunosti kao ivotne tenje to se ti
jekom cijela ivota kao svrhe ozbiljuju. ivot svega ivoga
dakle, slijedi samo ope ustrojstvo prirode da postigne
svretak, to nipoto ne znai prestanak ili konac ivota
nego vlastito savrenstvo. Jer svrha cilj je, ikako Aristo
tel nebrojeno puta istie, ono najbolje.
Pitanje je sada: kako se ovjek kao bie moe ozbiljiti,
kako on ispunjava svrhu svoje prirode ili postie ailj i
vota, jer je to isto?
Svaki je ivot djelatnost, i ako priroda samo u djelat
nosti (ispunjava svoju svrhu, ozbiljuje svoje mogunosti
i sklonosti, onda se ini da i ovjek tako ispunjava svoj
ivot. Specifinost je pak ovjejeg ivota u tome to je
njegova djelatnost ozbiljenje njegove ovjeje moguno
sti i sklonosti, ispunjenje njegova bitka u vlastitu cijelu,
uope injenju, postupanju, djelovanju, i to je ono to
se poima kao praksa ili inidba.
2. No ako je praksa to to ovjeji ivot posebno od
likuje i ime se on razlikuje od drugih ivih bia, onda
se moe trei da je ona ispunjenje njegove prirode ili bi
ti. Koje su pak poblie znaajke ovjeka kao inidbenog
bia?
Dvije su takve odredbe to se kao stoerne i bitne ci
tiraju u filozofiji i znanosti otkada se misao evropskoga
Zapada upoznala s Aristotelovom batinom.
Prva odredba glasi: ovjek je po prirodi (naravi) po
litiko bie (Eth. Nic. I, 5. 1097 b 11:
;
Pol. I, 2. 1253 a 2: ). Odredbu politiko
zacijelo se ne smije shvatiti u novovjekovnom niti uope
dananjem smislu, jer ona je mnogo dublja, bogatija i
svestranija. To da je ovjek po prirodi politian zapra
vo znai isto to i drutven, zajednian, te da ba na taj
nain ozbiljuje svoju svrhu to se udruuje u zajednicu
() koja u Grkoj toga doba predstavlja grad
() i Siru okolinu, to je dakle grado-drava mala po
opsegu i puanstvu, neto poput nae Dubrovake repu
blike.
Oznaka pak po prirodi govori nam tome da ovjek
pojedinac samo u zajednici s drugima moe postii svoju
pravu pojedinanu prirodu, ispuniti svrhu svog ivota,
XVIII

i to samo na onaj nain kojd mu je kao biu svojstven

inidbom. Jer pravo se djelovanje nioe oitovati samo
u polisu kao zajednici, izvan toga ovjek prestaje biti
ovjekom, ne moe ispuniti svoju svrhu, dovesti do ozbiljenja svoje sklonosti i mogunosti. I ovdje se dakle
potvruje opa ontoloka struktura prirode na specifian
nain kao bitak zajednice, M posve sigurno ndje nikakvo
sklonite opora ili horde, niti puko zajednitvo stanova
nja, nego zaviaj slobodnih graana.
Druga odredba glasi: ovjek je jedino ivo bie koje
ima um i govor (Pol. I, 2. 1253 a 910
' ), pri emu odmah vidimo da
grku rije logos na suvremen jezik -moramo prevesti s
dvije nae: um i govor, jer logos na ovom mjestu znai
oboje. Kad bismo irekld samo: umno, dli namjesto toga
samo: govorno bie, ini nam se da bi se time izgubio pu
ni smisao Aristotelove odredbe iz koje se ne smije ispu
stiti mi ono jedino. Naime, malo nie Aristotel spomi
nje d druga iva bia to ive druevno i imajui glas ra
zaznaju bol i ugodu, ali se samo govorom drugome moe
priopiti korisno i kodljivo, a tako i pravedno i nepra
vedno!
injenica da ovjek jedini ima logos ukazuje zacijelo
na njegovu osebujnu prirodu koju karakterizira um to
se oituje u polisu, zajednici gdje se odjelovljuje praved
nost i nepravednost, a da bi do toga dolo lanovi te za
jednice koji ive u njoj moraju moi meusobno djelo
vati to pak nije mogue bez uzajamne komunikacije.
Tako je logos kao govor glasno smisleno oitovanje umske prirode ovjeka to se ostvaruje u zajednici i na taj
nain zapravo rezultat njegove drutvenosti ili zajed
nikog bitka. Nipoto obratno, kao da bi ovjek kao sa
mac ve posjedovao logos i onda se naknadno jo mogao
udruivati u zajednicu s drugima gdje bi uz put onda i
progovorio! U tom smislu ima opravdanja rei da je lo
gika narav ovjeka posljedak njegove politike nara
vi. Govornost je ovjeka zacijelo ono to kao komunikaci
ja omoguuje zajednitvo, ali samo ondje gdje postoji po
lis, u njemu se umska priroda ovjeka oovjeuje kao
graanstvo i postie svoj cilj u ivotu s drugim pojedin
cima kao graanima. Tek ovdje napokon mogua je pra
vednost i sloboda u irokom sklopu politikih ustanova
zajednice. Po tome se ljudska zajednica kao politika
i razlikuje od svake horde, opora i druevnosti pela i
II*

XIX

mrava, kao i od svake azijatske despotije. I to je prava

tema politike ili dravnitva gdje je znanje neodvojivo od
djelovanja, jer se unutarnja umska priroda ovjeka po
sredstvom drave kao ljudske zajednice i javno govorom
potvruje kao opa.
3. Odavno je zapaeno i ukazano na okolnost da uvod
na i zavrna poglavlja Nikomahove etike zapravo ras
pravljaju politici (u ranije naznaenu smislu) kao dravnitvu i graanstvu, tovie ak i nabacuju stoerne
probleme njegove Politike. Za dananjeg ovjeka zacijelo
iskrsava pitanje nije li na taj nain etika izigrana, uto
pljena u politiku i rtvovana neemu to je njoj u biti
toboe strano, jer to se danas ini vie meusobno uda
ljeno i tue no etika i politika! . . .
U biti stvari, meutim, nije tako, jer bilizinu i jedinstvo
etike i politike Aristotel je ve upoznao u svoga uitelja
Platona, a i ivotno ga je iskustvo tome bogato pouilo
poznanstvo s grkim politikim ivotom njegova doba.
Ako se dakle s pravom ukazuje na injenicu da je Aristotel
osniva etike kao samostalne filozofske discipline, tome
valja dodati: zacijelo, ali samo u jedinstvu s politikom,
jer to je zapravo jedna stvar14 i samo se iz perspektive toga
jedinstva uoava i njihova razlika.
Utoliko vie ne zauuje da je etika kao nauka do
bru u isti mah i nauka najviem dobru koje se postie
samo u dravi, te je prema tome u tom smislu kao takva
ve i politika. Zato politika ili dravnitvo i jest najpoglavitija znanost to je zaista nadreena ostalima (Eth.
Nie. I. 1. 1094 a 26). Kao najvia svrha ona dakako uklju
uje sve ostale svrhe . . . pa iako je poeljno i dobro sa
mo za pojedinca, ljepe je i boanskoje postii ga narodu
i dravama. Budui da je takav cilj naega istraivanja,
ono je stanovito dravnitvo (1094 b 11: & . . .
).
ini se po svemu da bi bilo gotovo neumjesno dokazivati
kako takvo razumijevanje odnosa etike i politike nije ni
najblae procjenjivanje drave nego poimanje same stva
ri: kao to je za nas prije pojedinac u svagdanjem ivo
tu, tako je po sebi prije zajednica no pojedinac kao nje
zin graanin, i samo ona otvara adekvatan prostor za sva
ko pojedinano djelovanje, susret s drugim pojedincem
na svim razinama od obitelji do drave kao cjeline, i u
14

XX

Usp. Ritter, op. cit., S.106132.

tom se prostoru meuljudskih odnosa konstituiraju poje

dine politike ustanove ili institucije te najzad sama jav
nost kao opinstvo, ukratko sav etiki i politiki ivot za
jednice. U tom smislu ispravno je rei da samo politian
ovjek moe biti i etian, a ne obratno, a to se dvoje raz
dvaja i udaljuje samo onda kad se drava kvari i zastra
njuje. Da je dobro zajednice temelj za dobro pojedinca
morala je priznati ak i novovjekovna politika teorija,
makar zaobilazno i protiv volje buroaskog individualizma,
otro suprotstavljajui privatnost morala javnosti po
litike, ime je definitivno izgubljeno njihovo bitno je
dinstvo 15 .
Ne gubei iz vida tu bitnu jedinstvenost praktino-filozofskog horizonta etike i politike, Aristotel vie puta izri
jekom istie da se tek na toj razini raspoznaje to je do
bro i zlo kao takvo; jer to je takoer zadaa dravnitva:
Prouavanje uitka i bola pripada filozofu dravnitva,
jer on je graditelj one svrhe s obzirom na koju svaku po
jedinu stvar nazivamo zlom ili dobrom uope (1152 b 14:
d'vaSbv ).
Ba se zato govorei i zakonima kao umjetninama
dravnitva (1181 b) i ograuje od sofistike retorike koja
pokuava da politiku pretvori u tehniku. Sofisti naime ni
kad nisu ni dospjeli do toga da spoznaju to je dravni
tvo, jer im nedostaje praktino znanje to se postie sa
mo etikim i politikim iskustvom, a nikako samo pou
kom dranju govora.
No nerazdvojnost politike i etike pokazuje se i na drugi
nain, te se ini da vai i obratno: ne samo to je poli
tika u izvornom i opisanom smislu etika, nego je i etika
ta koja obvezuje politiku. Kada se npr. u desetom poglav
lju osme knjige Nikomahove etike razmatraju razliiti ob
lici vladavine i izlae poznata nauka tri vrste dravnoga
15

Tipine primjere takva poimanja pruaju Hobbes i Machiavelli. Hobbes polazi od naelne oprenosti ljudske priro
de i dobra drave, moralnosti i politike, kako bi suverenu dao
pravo da ih dravnom silom pomiri u interesu graanskog
mira. Machiavelli pak, slino Hobbesu, smatra da su za odr
anje drave doputena sva sredstva prihvaajui tako ra
scjep izmeu morala i politike. Tek Hegel na Aristotelovu
tragu ponovo uspostavlja njihovo jedinstvo, a razdvojenost
ovjeka i graanina u graanskom drutvu pokuava nadma
iti u udorednosti drave. Usp. Osnovne crte filozofije prava,
prijevod D. Grlia, Sarajevo 1964.
XXI

poretka monarhija, aristokracija i demokraciji, te nji

hovoj zastrani (1160 a 31 sq.), onda se ne ini nita drugo
nego se istrauje kako prijateljstvo prerasta u zajedni
tvo analogno dijelovima dravna zajednitva (
) ostvarujui stanovite stupnjeve pravednosti.
Iz tako shvaena opeg jedinstva etike i politike u Ari
stotela slijedi da se udoredni bitak ovjeka moe potvr
diti samo u odnosu prema drugima, ivoj komunikaciji
i interakciji unutar drutvenih ili politikih ustanova, a
ne izvan njih u osami privacije, istoj unutranjosti neke
moralnosti izvan tih odnosa kao puki osjeaj i glas
savjesti, u nemonu apeliranju na neto to ba nije da
jest ali toboe treba da bude nema mjesta ptijoj
perspektivi!
Ako je priroda ovjeka tako shvaena kao inidba to
se ozbiljuje u zajednici polisa, onda i poznato sofistioko
suprotstavljanje physisa i nomosa, prirode i zakona, gubi
tlo pod nogama i nalazi svoje razrjeenje u ethosu\
Dvodimenzionalnost praktine filozofije kao etike i
politike time biva razumljiva kao bitna pretpostavka svake
od njih uzete za sebe, a isto tako i u uzajamnoj obvez
nosti. Tu bi bilo pravo mjesto da se progovori i ekono
mici, razlikovanju ekonomike i hrematistike itd., ali
sve to na ovom mjestu zasad moramo ostaviti po strani.

I I I ETIKA I SLOBODA
1. Aristotelova etika, kako vidjesmo, dananjem ovjeku
postaje pristupana i razumljiva samo ukoliko se on pret
hodno upozna s pojmom praktine filozofije, te shvati ne
razdvojno jedinstvo etike i politike. Meu Aristotelo
vim spisima posveenim praktinoj filozofiji Istie se na
prvom mjestu Nikomahova etika i dosad je bila rije
njezinu opem filozofskom znaenju kao svojevrsnoj sin
tezi grkog udorea i politikog ivota to su koncentri
no ogleda u filozofskom poimanju ovjeka, emu ne
posredno nita ne govori teoretska filozofija. No ta knjiga
i kao filozofska etika u kojoj predlei izvanredan primjer
utemeljivanja i razradbe te discipline ve vie od dva tisu
ljea u evropskoj duhovnoj povijesti slui kao uzvien
obrazac i m u d r i uzor svake prave etike. Nijedna (kasnija
XXII

etika teorija nije mogla mimoii Aristotela, nego se na

protiv svojski morala raspravljati s Nikomahovom eti
kom, kako s postavljanjem stoernih problema, tako i s
njenim skladnim normativnim sadrajem.
Pri lektiri i studiju ove etike mora se na svakom koraku
zadrati na umu i slijedee. Sve to se tu govori etici
Ima u istu mah kognitivnu i normativnu funkciju, svaka
je definicija nekog etikog pojma tematska i finalna ujed
no, a pojmovi nisu odreeni supstancijalno s obzirom na
neko dobro po sebi i za sebe, nego relacionalno u od
nosu na dostino djelovanje, ukoliko se naime idotini fenomeni pokazuju i potvruju samo inom u interakciji
i (komunikaciji, i nemogue ih je stoga otkriti bilo kakvim
pukim motrenjem.
2. Nikomahova etika zapoinje konstatacijom opeg
znaaja kako svako umijee, istraivanje, znanost, djelo
vanje i pothvat tee nekom dobru (1094 a 1:
) i odmah podsjea na platonsku (misao da je dobro
ono emu sve tei. Zatim se ukazuje na razlinost svrha
ve prema tome je li svrha imanentna djelatnosti ili je
to neko djelo izvan svrhe, po emu se i razlikuju dvije
glavne djelatnosti, inidba i tvorba. Iz 'toga je konteksta
takoer posve jasno da se pojam dobra gotovo izjednauje
s pojmom svrhe, to je i razumljivo imaju li se u vidu
ontoloki temelji Aristotelova miljenja. Ovdje su pak po
srijedi pojmovi pomou ;kojih se odreuje tema praktine
i poietike filozofije te najzad i same etike, jer ona je iz
nad svega nauka dobru kao svrsi ljudskih ina ili djela.
No etika ne pita samo bilo kakvu dobru, jer to na
svoj nain pita i ekonomika kao nauka korisnim dobri
ma za ljudske potrebe, niti samo usporeuje razliita do
bra u nekom redoslijedu jer bi je to odvelo u lou bes
konanost, nego se naprotiv odmah pita najviem dobru
(1094 a 23: ) u ovome svijetu, emu sve tei
i radi ega jest sve ostalo, za im ovjek najvie udi radi
dobra samoga. Nema sumnje da je taj pojam u Aristotela
stvoren
svojevrsnim
okretanjem
perspektive
Platonove
ideje dobra ti onostranosti u ovostranost, s neba na Zemlju i u skladu s time bogat znaenjima. to je ono estito
i pravo, valjano i plemenito, lijepo i prikladno i skladno,
pa se stoga u etici dobro i lijepo najee javljaju kao
sinonimi.
Kad je tako openito odredio temu etike (makar se u
ovom kontekstu vie spominje politika), Aristotel suXXIII

kladno perspektivi praktine filozofije upozoruje da neis

kusni ljudi kao npr. mladii nisu prikladni sluai toga
nauka (1095 a), jer im nedostaje ivotno iskustvo, i vie
puta istie kako tu nije svrha znanje nego djelovanje
(1095 a 5: ). Ukoliko se dakle us
postavlja etiko znanje ono ne polazi od apstraktnih prin
cipa nego od etikog iskustva djelovanja kao svoje pod
loge, a zatim mu se vraa kako bi ga vodilo i sveudilj se
potvrivalo u djelovanju, otkriva dakle poznatu nam ve
strukturu hermeneutikoga kruga.
3. Najvie dobro kao svrha i cilj ovjejeg djelovanja
zacijelo trai i pobliu odredbu, i Aristotel je nalazi na
tragu javnoga mnijenja gdje se svi slau oko rijei, ali
ne i oko njezina znaenja. Svi naime smatraju da je to
blaenstvo (1095 a 19: , to dolazi od rijei i
dobar ili blag duh), i to se esto pogreno na
ziva sreom tj. onim to iznenada su-sree, dok se bla
enstvo u pravu smislu, kako e se vidjeti, postie samo
dugotrajnom vjebom i navadom: dobro ivjeti ili do
bro djelovati cio ljudski vijek. Oko toga to je blaen
stvo ljudi se razilaze, jer za jedne je to uitak, za druge
bogatstvo, za tree ast, itd.
Polazei od toga to se govori i uzimajui to u ob
zir onoliko koliko treba Aristotel ne ostaje pri tome nego
trai prikladnu filozofsku odredbu pojma blaenstva. Pri
tom ne silazi od naela k stvari nego se uspinje k
njemu uzimajui na znanje to je nama poznato i trai
da onaj tko to kani razumjeti mora biti ne samo bistra
glava nego i prikladno odgojena ponaanja (1095 b 5),
jer tu je poelo injenica praktinog iskustva.
Drugim rijeima, etiko znanje ili teorija ve pretpo
stavlja etiku praksu, i tko sam nije dobar ovjek_i pri
kladno se ne ponaa nikada nee moi nita razumjeti ni
nauiti iz etike. Najprije on mora slobodno nakaniti da
bude dobrim ovjekom, da bi djelatnim iskustvom bivao
sve bolji. Lou ovjeku stoga etika ne moe znaiti ba
nita do prazne igre rijeima, iz knjige se takoer ne
moe naprosto nauiti da se bude dobrim, ali injenica
da je netko lo ovjek nipoto nikome ne prijei da moe
npr. dobro nauiti matematiku ili fiziku, jer teoretsko je
znanje lieno svake obveznosti prema drugim ljudima.
Naprotiv ,kognitivno i normativno na podruju etike sa
injava jednu nedjeljivu cjelinu,i to se ispostavlja odmah
odredbom same teme istraivanja.
XXIV

4. Pojam blaenstva kao najvieg dobra i samosvrhe

takoer se distancira od nekih naizgled bliskih pojmova
kao JO je uitak ili naslada (1095 b 16: ), te se
ovdje ne propovijeda nikakav hedonizam. Pored spome
nutih shvaanja blaenstva kao uitka, bogatstva i asti
kao niih spominju se zatim jo dva naina ivota koji
e se kasnije ispostaviti kao najvii: politiki ( ) i misaoni ili promatraki ( ; 1095
b 19). Prije no to e dati svoju odredbu blaenstva, Ari
stotel e se jednako tako distancirati od Platonove ideje
dobra po sebi d za sebe negdje s onu stranu ovozemaljskog
ivota, te naznaiti razliku u dobrima u razliitim djelat
nostima kao to su npr. lijenitvo, voj skovodstvo itd. Ta
ko je konano raien put za sklop nekoliko meusobno
povezanih odredaba od kojih svaka istie po jedan od bit
nih aspekata blaenstva:
a) Kao praktino dobro blaenstvo je najvie dobro, jer
se njega uvijek bira radi njega samoga, a nikada radi dru
gog (1097 b). Ono je krajnja svrha.
b) Blaenstvo je samodostatno (1097 b 7) i ono ivot ini
poeljnim budui da mu nita ne nedostaje.
c) Blaenstvo je zadaa ovjeka kao ovjeka (1097 b 25),
a budui da je ovjek razumno bie, ono je djelatnost
due prema razumu.
d) Kao najvie ljudsko dobro blaenstvo je djelatnost
due prema kreposti (1097 b).
Kad je dakle bjelodano kakva sve znaenja moe imati
dobro i pokazano da ideja dobra u supstancijalnom smi
slu nije prikladna za etiku, preostaje da se dobro pojmi
kao ovjeku dostina najvia svrha djelatnosti. Tako shva
eno dobro kao energeia due zapravo je njezina postojana
tenja prema svrsi, i na taj je nain taj pojam odreen
relacionalno u skladu s opom strukturom ovjejeg bit
ka i bitka uope kao kretanja od mogunosti prema zbilj
nosti. Kao glavni pojam etike dobro se u daljnjem poi
manju odreuje kao krepost (), to izvorno znai
vrsnoa, vrlina, izvrsnost, hrabrost, krasota, ast, pleme
nitost, jakost. Ona je zacijelo ljudska sposobnost, no Ari
stotel je ipak naziva i neim boanskim (1099 b 11 sq.)!
Kakva je to zapravo sposobnost uzeta poblie, ako nije
samo neka sluajna i pomjenljiva kob nego djelatnost,
ini se postojanija i od znanstvene spoznaje, i traje cijela
XXV

ivota uz prikladnu dastatnost vanjskih dobara ili nepotrebitost? Dosad je njoj bila rije samo u glavnim
crtama.
5. Ako je blaenstvo djelatnost due prema 'kreposti, a
sama je dua sastavljena od razumskoga i nerazumskog
dijela, u tom nerazumskom dijelu uz hranidbeno-raslinski
opet ima jedan dio koji se dodue opire razumu i bori
protiv njega, ali na neki nain i sudjeluje u njemu. To
je onaj udni dio due ili nagon koji je najdjelotvorniji u
snu (1102 b 5), a na javi potie ovjeka na djelatnost tkao
poriv i u kreposna je ovjeka podreen razumu da ga
ovaj obuzdava i vodi. Dananjim jezikom reeno to je ono
to zovemo voljom, a bez njezina poticaja kao pokretne
snage nema djelatnosti!
Shodno toj dvostrukoj naravi due i kreposti se dijele
te imogu biti razumske i udoredne (1103 a 5:
. . . 9), pa su tako npr. mudrost razboritost ra
zumske (ninske) krepostima plemenitost i umjerenost udo
redne. Na taj se nain tako zamiljenim pojmom kreposti
osigurava i uva jedinstvo due kao volje i razuma, inte
gritet osobe i nerazdvojnost etike i znanosti, to se u no
vome vijeiku postepeno gubilo sve do romantikog protivnitva due i duha (L. Klages) i zakanjelog spaava
nja izgubljene savjesti znanstvenika u naim danima . . .
Pitanje je sada: kako se te kreposti mogu stei kao
stanja, jer se nitko ne raa krepostan ni poroan nego to
tek postaje djelatnim ivotom. Dok se razumske kreposti
stjeu i dobivaju poukom za to treba iskustva i vreme
na, udoredne se kreposti stjeu navikom ili obiajem u
prilog emu Aristotel navodi i etimologiju rijei ^
udoree io se razvila iz rijei obiaj, navada
(1103 a 17), pa se tako vjebanjem stekla navada a narav
ili ud ovjeka dobila svoj red, to i mi izraavamo naim
rijeima: udoree, udorednost, djelorednost. Uitelj udorednosti nije prema tome naprosto vlastita ud nego
udoredni poredak ljudske zajednice, obiaji su i navade
postali pravila ponaanja, ili modernije reeno, to su
norme djelovanja.
Kreposti se dakle ponajprije ne stjeu roenjem niti
se ue poput teoretskoga znanja, jer kako to Aristotel
opetuje etika se ne prouava da bi se naprosto znalo
to je krepost, nego zato da bismo postali dobri (1103 b 2).
No kako i na koji nain to poblie postii, lima li moda
neko naelo kreposti?
XXVI

U duhu tradicije grkoga naina ivota i starih oa koje

se valja ugledati Aristotel smatra da bi to mogla biti sre
dina kao jednakost izmeu suvika i manjka, jer sve ono
to je prikladno i skladno te razmjerno u naravi, to je li
jepo i dobno u ljudskom ivotu. U svemu se naime oituje
sumjernost ili simetrija od likova biljaka i ivotinja
do razmjera oblika ljudskoga tijela i proporcija umjetnina
u djelima kiparstva i graditeljstva. No kad je rije i
nidbi kao ljudskoj djelatnosti, onda to nee moi biti na
prosto matematiki razmjer kao to je to sluaj npr. s
aritmetikom proporcijom ili sredinom same stvari
(1106 a 36), nego e se tu morati uzeti u obzir i nas same
te zadovoljiti uvjet da to bude sredina prema nama ili za
nas, po mjeri ovjeka !
6. Na temelju svega toga ini se da su napokon steeni
elementi za glavnu odredbu etike ili udoredne kreposti
ilo nosi dinamiku meuljudskih odnosa: Dakle, krepost
je stanje s izbornom ( ) zapravo srednost u
odnosu prema nama ( ), a odreena naelom,
naime onim kojim bi je odredio razborit ovjek. Ona je
srednost izmeu obaju poroka ( ), onoga prema
suviku i onoga prema manjku . . . Otuda, prema bivstvu
() te odredbi koja govori to je ona u biti ( fjv
), krepost je srednost (), ali prema najboljem
i pravednom, ona je krajnost (; 1106 b 36 1107
a 8).
To je moda najznaajnija odredba Nikomahove etike,
jer se u njoj plastino poput reljefa nalazi zgusnuta cijela
Aristotelova etika nauka.
Pokuajmo ovdje svratiti nau pozornost samo na naj
vanije momente te uvene odredbe kreposti:
a) Krepost je izborno stanje znai da bez izbora koji
je prema samom pojmu slobodan, nema udorednosti.
Ona je svagda ponajprije alternativna mogunost da u
ljudskim stvarima neto bude ili ne bude, moe se iza
brati jedno ali isto tako i drugo, jer mogunost bez alter
native i nije nikakva mogunost nego lienost mogunosti.
b) Krepost je srednost za nas ili prema nama znai da
je ona uvijek prikladna konkretnoj situaciji djelovanja
i karakteristina za svakog pojedinca, jer na podruju
praktinoga istina je pojedinanost.
c) Krepost je srednost izmeu obaju poroka, manjka i
suvika, kao skladnost i potpunost analogno opoj simeXXVII

trlji u prirodi i umjetnosti znai pravu mjeru, neto emu

se nita ne moe dodati ni oduzeti a da se ono ne ugrozi
u svom bitku.
d) Krepost je prema bivstvu i biti, dakle u ontolokom
pogledu, srednost, ali u etikom smislu vrhunac ili kraj
nost dobrote i pravednosti.
Pri pobliem razmatranju meutim ispostavlja se da se
taj model ne moe primijeniti na svaku djelatnost i sta
nje, jer su neka od njih ve po svom pojmu - poroci i
nevaljaltine kao npr. kraa i umorstvo, ali to zacijelo
ne moe staviti u pitanje opravdanost temeljnog modela
i pojma udoredne kreposti. To meu ostalim pokazuje
i provizoran katalog najpoznatijih kreposti te odgovara
juih poroka u sedmom poglavlju druge knjige gdje se kao
prva navodi hrabrost () kao srednost izmeu stra
ha i drskosti, zatim spominje umjerenost
)
kao srednost izmeu krtosti i rasipnosti, dakle dvije
kardinalne platqnske kreposti. Tome slijede darelji
vost, velikodunost, blagoudnost, prijateljstvo itd., ali
zaudo izostaje pravednost kojoj je kasnije posveena ci
jela peta knjiga. razumskim se krepostima raspravlja
u estoj knjizi, dok su ostale posveene analizama poje
dinih udorednih kreposti, navlastito raznim oblicima
prijateljstva. Filozofskoj otrini, minucioznosti opisa i ana
litikoj suptilnosti trezvene Aristotelove rasprave teko
se nalazi premca ti cijeloj filozofskoj literaturi, pa zato i
nije udo da su se tim stranicama vjekovima nadahnji
vala pokoljenja evropskih duhova od Cicerona do Goethea.
7. Navedena glavna odredba kreposti na prvom mjestu
16
istie da je krepost nakana ili izbor , a budui sve djelat
nosti mogu biti voljne i protuvoljne, izbor je neto voljno
to se tie stvari u naoj moi (1112 a 30), a to su dobre
i loe stvari. Kao to do tih stvari ne moemo doi napro
sto znanjem niti ih poluiti pukom udnjom, tako je za
pravi izbor karakteristian moment promiljaju ()
ne svrhama nego sredstvima za postizanje tih svrha
Usp. tome poblie znaajna razmatranja Helmuta Kuhna: Der Begriff der Proliairesis in der Nikomachischen Ethik
u spomenici Die Gegenwart der Griechen im neueren Denken;
Festschrift fr H. G. Gadamer zum 60. Geburtstag, Tbingen
1960, S.123141.
16

XXVIII

(1112 b 13), jer kao to ni lijenik ne promilja tome

da li e lijeiti nego kako e i ime lijeiti da bi postigao
dobru svrhu zdravlje, tako ni ovjek kada djeluje. Oda
tle je jednom za svagda apsolutno jasno da dobro kao
svrha promiljajem bira ne bilo kakva nego samo svrsi
shodna tj. dobra sredstva, svrha kao cilj odluuje sred
stvima i oni se nipoto nikada ne mogu odvajati, a upravo
je to u novovjekovnu shvaanju palo u zaborav, kako to
egzemplarno pokazuje npr. Machiavelli 17 .
No premda su promiljaj i izbor meusobno veoma
bliski, promiljaj ipak prethodi izboru ili odluci, i im je
neto promiljeno odmah je ve izabrano i slijedi kao i
nidba. Tako je izbor poelo inidbe kao promiljena ud
nja koja ve raspolae sredstvima za postizanje svrhe.
Dragocjena Aristotelova razmatranja izboru i promi
ljaju kao komplementarnim momentima tj. jedinstvu cilja
i sredstava prisutnom u onome to bismo mi danas na
zvali voljnom odlukom, uvode nas u sredinje zbivanje udorednosti kao slobode. Pokazuje se da je sloboda odgo
vorna inidba u izboru ili izabrani in, d zapravo je isto
kaemo 11 sloboda je izbor ili izbor je sloboda, jer pod
prisilom nema udorodne slobode, ni izbora ni odgovor
nosti. Sve to ovjek uini protuvoljno tj. ne prema vlas
titu nego tuom izboru, tuoj a ne svojoj volji, niim ga
ne obvezuje i gubitak slobode ukida sam bitak udorednosti. Vlastita nakana ili odluka pojedinca ostaje posljed
nja instancija udoredne slobode, a promiljaj, ili mo
dernim rijeima, savjest, nezamjenjiva. Stoga pojedinac
samo slobodnom odlukom moe prenijeti svoju volju na
drugoga ili zajednicu, i opet je, ako tako odlui, oduzeti.
U protivnom nestaje svako vrsto tlo etike i politike, i
ovjek prestaje biti osoba i postaje stvar, a ini se kao
da novovjekovno iskustvo to obilno i potvruje . . .
17

Rascjep izmeu svrhe i sredstava tu je potpun, ime eti

ka i politika spada na tehniku lukava vladanja, emu svje
doe i slijedei zapanjujui reci: I napokon, u djelima svih
ljudi, a navlastito vladara, kod kojih nema priziva ni suda,
gleda se na svrhu. Neka dakle vladar pazi na to da pobjeuje
i da odri dravu; sredstva e se uvijek smatrati kao asna
i svatko e ih hvaliti, jer svjetina se zanosi prividom i uspje
hom same stvari; a na svijetu nema doli svjetine. . . Usp.
Niccolo Machiavelli, II Principe, 1513; prijevod Iva Frangea,
Vladar, Zagreb 1952, str. 75, podcrtao D.P.
XXIX

Samo je po .sebi razumljivo da (takav pojam udoredne

slobode -u Aristotela upravo kao izbor ima svoj filozofski
prius i posterius, te nije dokraja razumljiv bez ontolo
kog pojma slobode na jednoj, i pojma politike slobode
na drugoj strani.
U Metafizici tako itamo: . .. Slobodnim . . . nazivamo
ovjeka koji ivi radi sama sebe, a ne radi drugoga (982 b
26: ).
Ukoliko je dakle ovjek samosvrha i podvrgnut je .samo
svom vlastitom vodstvu, slua samo sebe, on je u onto
lokom smislu slobodan, i zato udoredna sloboda ina tom
temelju gradi svoju .mogunost izbora.
Na drugoj pak strani i politika je sloboda .tako za
miljena da tek ona dokraja i u potpunosti ozbiljuje u
dorednu slobodu: Slobodi pak kao prvo pripada da se
naizmjence vlada i biva vladan (Pol. VI, 2. 1317 b 1:
. . . & ). Jer dobar se i krepostan ovjek kao graanin jednako vlada kad je sam na
vlasti i kad stoji pod njom zato to je u oba sluaja kao
ovjek i kao graanin slobodan!
Tome se kao istini politike zacijelo ni danas nita ne
moe dodati, uz jednu bitnu napomenu: grki je ovjek
kao graanin polisa potpuno bio slobodan, ali je ta slo
boda imala i svoje nalije u tome to je bila omeena gra
nicom grkoga svijeta, naime bila je sazdana na ropstvu,
jer za robove i barbare nema polisa ni slobode, pa prema
tome ni ovjetva ni graanstva. Aristotelovo opravdanje
ropstva u Politici zacijelo je i granica principa slobode u
njegovu .miljenju i protuslovi samom tom principu, jer
kako je ve i Hegel primijetio, princip slobode za svoje
ostvarenje bezuvjetno trai openitost, a provedba toga
principa u svijetu ostat e povijesna zadaa slijedee
epohe 1 8 .
18

Vorlesungen ber die Philosophie der Geschichte; Theorie-Werkausgabe Band 12, Frankfurt/Main 1978, S.31; Filozofija
povijesti; prijevod V. Sonncnfelda Zagreb 1951, str. 3435:
Tek je u Grcima sinula svijest slobodi, a zato su i bili
slobodni, ali su oni kao i Rimljani, znali samo da su neki slo
bodni, ne ovjek kao takav. To nisu znali ak ni Platon ni
Aristotel. Zato su Grci imali ne samo robova, uz to im je
bio vezan ivot i bit njihove lijepe slobode, nego i sama nji
hova sloboda bila je dijelom samo sluajan, prolazan i ograni
en cvijet, a dijelom ujedno tvrdo ropstvo onoga ovjeno
ga, humanog.

XXX

8. Veliku pozornosti posvetio je Aristotel i razmatranju

pravednosti(),to
je takoer neto vieznano,
ali se pomnom filozofskom analizom ipak dade ralaniti
i pojmovno poblie odrediti, pa e se pokazati da je ona
neto najvie .meu krepostima. Kao najznaajnija kla
sina krepost ona je u opem smislu kao pravednost na
prosto savrena krepost, jer okuplja sve ostale (1129 b 30).
Pravednost u posebnom smislu javlja se na dva naina:
kao pravednost u razdiobama npr. asti, i kao pravednost
koja ispravlja i izjednauje npr. u nagodbi (1130 b 30 sq).
Prva se zove diobena pravednost ( ,
iustitia distributiva) i ona se dri naela razdiobe prema
zasluzi, dok se druga zove izjeduaujua pravednost
( , iustitia commutativa ili correotiva)
nastupajui u ugovorima i izjednaujui strane ugovornice
u pravima to odatle proistjeu. U skladu s poznatom gr
kom sklonou za matematiko kao uzor simetrije, pomo
u matematikog obrasca razjanjava se i specifinost obje
vrste pravednosti. Ako je naime pravednost openito raz
mjer, diobena se pravednost pokazuje kao geometrijska
sredina, dok se izjednaujua razumije kao aritmetika,
dakle obje kao razliiti razmjeri.
Pita li se danas razlikujemo li i mi takve dvije vrste
pravednosti, odgovor e biti potvrdan, iako su izvorni ter
mini zaboravljeni. Zar se i u nae doba ne istie krilatica:
Svakome prema zasluzi, premda veina ljudi pravednost
uope u prvi mah razumije u drugom obliku, naime kao
jednakost. No istinska se pravednost uope poluuje sa
mo tako da jedan oblik dopunjuje drugi, te diobena pra
vednost svakome osigurava toliko koliko zasluuje, a ni
poto jednako koliko i ostalima, dakle nekome vie a druZanimljivo je kako Friedrich Engels nastavljajui tu Hegelovu misao sudi nunosti ropstva kao podloge razvitka
grke i evropske povijesti, pa i kasnijeg napretka: Tek je
ropstvo omoguilo diobu rada izmeu ratarstva i industrije
u veem razmjeru, a time i cvat staroga svijeta, helenstva.
Bez ropstva ne bi bilo grke drave, grke umjetnosti i zna
nosti; bez ropstva ne bi bilo rimskoga carstva. A bez helen
stva i rimskoga carstva kao temelja ni moderne Evrope. Ne
treba nikad zaboraviti da cio na ekonomski, politiki i in
telektualni razvitak ima za pretpostavku stanje u kojemu je
ropstvo bilo jednako nuno kao i ope priznato. U tom smi
slu imamo pravo rei: bez antiknoga ropstva ne bi bilo ni
modernog socijalizma:! Usp. Anti-Dhring, Zagreb 1945, str. 187.
XXXI

game manje. U protivnom, to bi inae imala da znai da

nanja parola: Svakome prema radu? ako ne sva
kome razliito u razmjeru s njegovim zalaganjem.
Druga pak vrsta pravednosti svagda jednako tretira sve
pojedince pred zakonom, i ukoliko se ona primjenjuje na
sudu, sudac je prepolovitelj (1132 a 31: ), jer
svakoj strani daje jednako. Jednakost pred pravom samo
je pak ishodite za postizanje prve vrste pravednosti, nai
me diobene, jer jednakost prua prigodu ili ansu svakome
da svojim djelovanjem stekne i zasluge koje e ga odli
kovati i davati mu neku prednost pred ostalima, vrsnou
kojom se on razlikuje od ostalih, pa prema tome zasluuje
i razliit a ne jednak postupak. emu bi se inae pojedinci
javno isticali, slavili te primali odlikovanja i nagrade za
svoje posebne zasluge?!
Nadalje, ako je uzajamnost ono to je pravedno, onda
je pravda tj. zakonska ili sudbena pravednost zadovoljena:
svakom inu slijedi i uzvraaj prema razmjeru i tako
uspostavlja jednakost. Ako dakle netko neto poini, toliko
mora i pretrpjeti, jer tako se vri pravda, i to je pravi
izvor svakog kaznenog prava to ga izrie sudbeni pravo
rijek: prestupnik zasluuje kaznu!
Izjednaujua je pak pravednost kao kvantitativna ta
koer izvorom svake ekonomike, izvorom diobe rada me
u graanima u dravi i uvjet da npr. graditelj i postolar
mogu razmjenjivati plodove svoje tvorbe (rada), dakle
temelj uzajamnosti razmjene nunih dobara meu poje
dincima, radi ega se oni postepeno meusobno i udru
uju u zajednice u kojima obavljaju razliite a ne iste po
slove, te svatko prema svojim sposobnostima ini svoje,
naime ono za to je sposoban i najbolje odgovara njegovoj
prirodi.
Da bi najzad moglo doi do takve ope razmjene dobara
za podmirenje nunih potreba pronalo se sredstvo koje
sve izjednauje i zbog toga je uveden novac (1133 a 20).
Kao neka sredina novac omoguuje da se razliiti uinci
izjednauju i bivaju sumjerljivi kao npr. nekoliko kreveta
i kua, jer nema nikakve razlike da li se pet kreveta raz
mjenjuje za kuu ili pak novac vrijedan pet kreveta (1133
19
b 28 sq) . Kulturna uloga razmjene i ekonomike uope
19
Kao veliki tovatelj Aristotela Marx rijetko proputa oda
ti priznanje njegovu geniju, pa i na ovom mjestu, naime zato

XXXII

Aristotelu je dakle dobro poznata, jer bez sumjerljivosti

ne bi moglo ni biti zajednitva ni polisa, a kako se ti po
slovi obavljaju s obzirom na udoredno dobro, ast i ljud
sko dostojanstvo, tome vodi brigu etika. Kvantitativna
jednakost stvari u razmjeni i ljudi u ekonomici dakako
ne moe nikada ukinuti njihovu kvalitativnu razliitost,
oba se oblika pravednosti meusobno dopunjuju, a etika
se ne moe svesti na ekonomiku.
9. Iz dosadanjih se izvoenja jasno moe zakljuiti da
se pravednost sastoji u inidbi, tovie da se pravednost
uope ponajprije ozbiljuje u politikoj ili graanskoj pra
vednosti meu slobodnim graanima u polisu, jer gdje
nema slobodnih pojedinaca ondje ne moe biti ni slobodne
zajednice (dakako uz ve spomenutu povijesnu ogranie
nost grkog naela politike).
Meutim ni ta politika pravednost nije posve jedno
stavna, jer se i ona pojavljuje na dva naina, naime kao
prirodna () i kao zakonska (; 1134 b 18 sq),
kao to se jo i danas razlikuje prirodno, i zakonsko ili
pozitivno pravo. Ustanovivi tu razliku grki su sofisti
oboje meusobno otro suprotstavljali, te i Aristotel pri
hvaa to razlikovanje ali nipoto kao apsolutno. Razumije
se po sebi da je ono to je po prirodnom pravu jae i
trajnije nego ono to je naprosto stvar konvencije ih do
govora, kao to je to sluaj s pojedinim zakonskim propi
sima koji se od vremena do vremena mijenjaju npr.
carinski ili prometni propisi u skladu s dnevnim potre
bama zakonodavnog reguliranja ljudskih postupaka ili
inidaba, te opim politikim ili ustavnim poretkom. No
ni prirodno pravo nije apsolutno, vjeno i nepromjenljivo
za sva vremena i sve narode: sve je to promjenljivo,
pa ipak je neto po prirodi, a neto nije po prirodi (1134
b 30). U emu je onda prava razlika prirodnog i zakon
skog prava?
ini se u tome to prvo slijedi iz same prirode stvari,
dok drugo tek zakonski regulira samu stvar i mijenja
svoja pravila prema potrebi i koristi. Npr. po prirodi
stvari nepravedno je krasiti i nekoga umoriti, i nema
toga zakonodavstva na svijetu koje bi ikada propisalo
obratno, naime da je pravedno krasti i nekoga umoriti.
to je otkrio odnos jednakosti u izrazu robnih vrijednosti.
Kapital I, preveo M. Pijade, Zagreb 1947, str. 25.
I I I NIKOMAHOVA ETIKA

XXXIII

Pozitivno zakonodavstvo u raznim dravama i razliitim

razdobljima veoma raznovrsno regulira takve nepravedne
ine, prijestupe ili zloine, blago i otro, od kanjavanja
krae odsijecanjem desne ruke do dananjeg ukidanja
smrtne kazne u mnogim dravama.
No da sudac pravedno sudi i presudi potrebno je dvoje.
Ponajprije to je sposobnost da ope pravilo ili zakon primjereno primijeni na pojedinaan sluaj; i drugo, da pri
tom bude nepristran, jer nepristranost {) je, ini
se, ona krepost koja kao spona posreduje izmeu prirode
same stvari i pozitivnog zakona, dakle izmeu prirodnoga
i zakonskog prava (1137 a 31 sq). Pri svemu tome zacijelo
ne treba nikad zaboraviti da u Aristotela ono to je pra
vo najveim dijelom uope nije kodificirano, ali se ipak
sigurno znade to je to, jer se ono ravna prema obiajima
i navikama polisa, bez obzira je li rije pravednoj raz
mjeni i posudbi bez lihve, nasljeivanju obiteljskog imet
ka, obvezama djece i roditelja, pokopu i posmrtnoj po
asti mrtvima, itd.
Sukob staroga prirodnog prava i novoga zakonskog
ni u kom sluaju nije samo predmet jurisprudenoije nego,
kao to vidimo, i Aristotelova tema etike, i tome se jo
i danas vode znaajne filozofske diskusije 20 . No za razliku
od Aristotelova poimanja prirodnog prava to je takoer
podlono promjeni, novovjekovna prirodopravna tradicija
ga za svoje potrebe smjeta u neki transcendentni prostor
gdje ga toboe ni sam Bog ne moe promijeniti 2 1 .
U povijesti grkoga svijeta pak, kojemu raspravlja
Aristotel, dolo je do takva konflikta staroga i novoga u
dorea koji prua i okvir za tragediju gdje sudbina nje
zine junake neminovno odvodi u smrt. Kao primjeri naj
ee se navode Eshilove Eumenide, Sofoklova Antigona
20

U tom je pogledu znaajan pokuaj Lea Straussa, Natural

Right and History, Chicago 1953, i prijevod Prirodno pravo
i istorija, Sarajevo 1971, te iva diskusija to ju je on izazvao;
tome usp. Gadamer, Istina i metoda, str. 352354, 554556;
zatim: Ritter, op. cit. S.133183.
21
Usp. Hugo Grotius, Ne iure belli et pacis, (1625), paragraf
10, 5. Slino i Spinoza. Da je potreba za prirodnim pravom
u meunarodnim odnosima i danas veoma iva pokazuje i
primjer Ujedinjenih naroda i njihova Opa deklaracija pra
vima ovjeka donesena zakljukom Generalne skuptine 1948.
XXXIV

itd., dok je kominu stranu sukoba prikazao nenadmaivi

Anistofan.
Da zakljuimo tu znaajnu diskusiju poloaju i zna
enju prirodnoga prava, zadrimo na umu da ono za Ari
stotela u prvom redu ima kritiku funkciju naspram sva
koga zakonodavstva i pravnog pozitivizma.
10. Napokon, jo neto krepostima uope, i napose
razumskim krepostima, jer njihovu rasporedu i redo
slijedu zavisi i najbolji nain ivota, posljednja svrha
etike. Prema poznatoj ve razdiobi due na razumnu i
nerazumnu, izbor ili razumna udnja je pokretni uzrok
djelatnosti, i nema dobre inidbe bez spoja miljenja i
znaaja (1139 a 32 sq.). Imajui na svakom koraku u vi
du jedinstvo teorije i prakse, Aristotel smatra da ukupno
ima pet naina kojima dua postie istinu . . . : umijee,
znanost, razboritost, mudrost, umnost (1139 b 16), i to
su zapravo te razumske kreposti. Budui da nam je u
oentu ve od ranije poznato to su umijee i znanost, po
trebno je da ukratko upoznamo ostale tri razboritost,
umnost i mudrost, kako bismo ispravno shvatih njihovu
posebnu ulogu u spajanju miljenja i djelovanja.
Razboritost je etiki spoznajni organ, mo promiljanja
stvari probitanih za dobar ivot, inidbena sposobnost
prema razumu u pogledu dobrih i loih stvari, ona je za
pravo sama dobra inidba (1140 b 6: ).
Um () je sposobnost spoznaje poela iz kojih zna
nost zakljuivanjem sve izvodi, jer ona svoja najvia po
ela ne posjeduje sama nego ih dobiva od vie, umske spo
znaje, a ova ta poela neposredno uvia (1141 a 8).
Mudrost () je najzad ona najvia spoznaja to nadmauje i umnost jer u sebi sjedinjuje umijee i znanost
(1141 a 7 sq.), a kao najpotpunija takoer umnost i zna
nost, naime mo izvoenja i prva poela ujedno, omogu
uje njihov spoj, i zato se tie najuzvienijih stvari.
Razboritost i mudrost na taj su nain dva naina i stup
nja spoznaje koji se meusobno znatno razlikuju. Budui
da se razboritost tie ljudskih stvari a umnost najuzvi
enijih, netko tko je razborit ne mora biti i mudrac, kao
i obratno, te zato Tala i Anaksagoru moemo nazvati mu
drima, ali ne i razboritima (1141 b 5), jer oni nisu marili
za ljudska nego samo za najuzvienija dobra i mnogo boanskije stvari no to je ovjek.
Naprotiv se razboritost moe shvatiti kao neto poput
ravnitva, premda im bit nije ista. Jer i dravnitvo se
III*

XXXV

brine oko opih i zajednikih stvari, kao to se razboritost

skrbi oko pojedinanih, bavi se naime ovjekom samim
i pojedincem (1141 b 30), ali za jedno kao i drugo po
trebno je iskustvo to obino nedostaje mladim ljudima.
Razboritost je takoer kadra povezati udoredne i razum
ske kreposti u djelovanju ovjeka, sjediniti njegov udo
redni i umski bitak u jedinstvenu cjelinu. Ili drugim rije
ima: samo pamet t j . razboritost dobra ovjeka moe
uiniti i mudrim. Dakako da je za to potrebna i stanovita
domiljatost kao dio razboritosti, to nije puko lukavstvo.
Jer praktini silogizam polazi od dobra kao svrhe, a to
je poelo razumljivo samo onome tko ve jest dobar, a
nevaljalost izopauje inidbena poela i udoredno rasu
ivanje te lo ovjek ne moe stoga ni biti razborit (1144 a
3135).
11. Zavrna deseta knjiga ponovo nas vraa razmatra
nju blaenstva kao najviega dobra, ali sada obogaena
rezultatima diskusije stoernih krepositi od kojih se i sa
stoji udoredni ivot. Utoliko je istraivanje spremnije da
odredi najzad koji je nain ivota najbolji, pa prema tome
i to ini vrhunac blaenstva. U skladu s dosadanjim iz
voenjima bjelodano je da se razboritost i mudrost ne
mogu izjednaiti, pa odatle zacijelo slijedi da se djelatan
i misaon ivot teko mogu sjediniti u jednome ovjeku.
Za veliku veinu ljudi djelatan opstanak u zajednici, po
litiki ivot, ostaje najbolji nain ivota, naime da budu
dobri ljudi i graani.
Za jednu malu nekolicinu pak mogue se uzdii jo i
vie, i za njih e najvii oblik djelatnosti biti mudrost, pa
e prema tome misaoni ili promatraki ivot za njih biti
i vrhunac blaenstva, potpuno u skladu s mudrou kao
najviom krepou to izrasta iz najboljeg dijela nae due.
Nevienim zanosom Aristotel ocrtava najvie ljudsko
dobro kao mjesto susreta ovjeka s boanstvom; kao ov
jek on ostaje ovjek, ali makar i na tren biva slian i
blizak boanskome bitku, jer ona djelatnost koja dovodi
do toga susreta sa savrenim blaenstvom i sama mora
biti najboanskija: misaono promatranje (1177 a 18:
i).
Nabrajajui razloge zato mudrost kao misaono proma
tranje smatra najviim dostignuem ovjeka, Aristotel
istie (1177 a 18 sq):
a) Theoria misli ono najvie kao temu i zato je naj
via djelatnost;
XXXVI

b) Theoria je najneprekidnija djelatnost, jer misaono

se promatrati moe vie nego ma to drugo initi;
c) kao ljubav prema mudrosti () ona blaen
stvu prua najvei uitak;
d) Theoria je najvie samodostatna;
e) Theoria je djelatnost koja se vri poradi nje same;
f) Theoria je blaenstvo u istoj dokolici, dok dravnitvo i ratnitvo to nisu.
Ako je dakle mogu takav misaoni ivot ,bios theoretikos
kos, onda je on izvrsniji od same ovjekove naravi; jer
on nee tako ivjeti ukoliko je ovjek, nego ukoliko je
u njemu prisutno togod boansko . . . (1077 b 26 sq.). I
ako je um neto boansko u usporedbi s ovjekom, onda
je i ivot u skladu s njim boanski u usporedbi s ovje
kovim ivotom, i tako se pribliivi boanstvu ovjek
biva d sam besmrtan!
U Metafizici bismo mogli nai niz paralelnih imjesta, ali
dosta je da ovdje navedemo makar jedno: Promatranje
je dakle najradosnije i najbolje {Met. 1072 b 24:

), i posve razumljivo, ono potjee iz

dvanaeste knjige koja raspravlja boanskom bitku.
No nije nas Aristotel, taj nesmiljeni kritiar Platona,
zaobilaznim putem, dodue nadahnuto, opet doveo natrag
platonizmu?! Tako ga je uglavnom shvatio Plotin i pri
hvatio Proklo, ali naem vremenu, ini nam se, Aristotel
ipak govori na drugi nain, naime kao mislilac ovoga svi
jeta kojemu je polo za rukom da pomiri vrijeme i vje
nost.
Ako je dakle theoria kao postojana djelatnost svojstvena
samo bogovima, a ljudima tek na as uspijeva da u njoj
sudjeluju (1178 b 25) upravo zato to je tako uzviena i
teko dostupna, bios theoretikos nee moi ovjeku u
njegovu prolaznom bitku vei dio opstanka nadomjestiti
bios politikos, etiko i politiko djelovanje. Tome se po
svoj prilici ima pripisati i okolnost to Aristotel u zavr
nim poglavljima Nikomahove etike opet govori dravnitvu, ali bi bilo posve promaeno odatle zakljuiti da
je tu posrijedi neki neprevladani dualizam teorije i prak
se. Oboje tako ostaje otvoreno polje razliitih putova ko
jima ovjek ostvaruje svoju ovjenost.
12. Na kraju, nekoliko rijei recepciji Aristotela u
povijesti evropske etike, od primjera produktivnog utje
caja do potpuna nerazumijevanja.
XXXVII

a) Na prvom mjestu valja spomenuti golem utjecaj to

ga je Aristotel izvrio ne samo na kransku metafiziku
nego i etiku srednjega vijeka, to je vidljivo ve iz same
razdiobe kreposti u Tome Akvinskoga na teoloke i kar
dinalne. Na mjesto Aristotelovih dianoetikih kreposti
sada stupaju kranske: fides, spes i Caritas, dok kardi
nalne obuhvaaju nama poznate klasine kreposti: prudentia, iustitia, fortitudo i temperantia22.
b) Stanovit oblik nerazumijevanja Aristotelove etike ve
zan je za ime Immanuela Kanta i njegovu Kritiku prak
tinog uma to se otro obara ha eudemomzam epikurovaca d stoika te kulminira u antinomiji praktinoga uma,
sukobu izmeu kreposti i blaenstva, to on pokuava
nadmaiti svojim rigorizmom dunosti. No princip bla
enstva kako ga shvaa Kant: Ljubi samoga sebe iznad"
svega, ali boga i svoga blinjega radi sebe samoga 23 ,
prava je karikatura i ne nalazi se ni u epikurovaca i stoika,
a kamoli Aristotela. Jer eudaimonia izvorno znai isto to
i eupraxia, naime uspio ivot, dobar in, i nema nikakve
veze s nekim osobnim probitkom.
c) Jo vei stupanj nerazumijevanja Aristotela prisutan
je u aksiologiji ili filozofiji vrijednosti (vrednota) od Hermanna Lotzea koji je zapoeo taj smjer u prolome sto
ljeu do Etike Nicolaia Hartmanna. Ponajprije on krat
kim postupkom eudemonizam zajedno s utilitarizmom
smjeta meu stramputice ili krive putove etike govorei
dodue, po uzoru na Kanta, epikurovcima i stoicima.
Nerazumijovanje zapoinje kad on pie posebnu raspravu
vrijednosnoj dimenziji Nikomahove etike, a najvei
nesporazum lei u samom temelju te vrijednosne etike,
naime u pojmu vrijednosti za koje se tvrdi da su Plato
nove ideje24, da vrijednosti pripadaju carstvu idealnoga
bitka kao zaseban kosmos noetos. I to bi kao imalo biti
neka poast Aristotelu?!
Slino Schelerovu pokuaju vrijednosne etike, i Hartmannova etika esto donosi vie otroumnih analiza feno

S. th. 12 i 22.
Kritika praktinog uma, prev. V. Sonnenfcld, Zagreb 1956
str. 97.
24
Nicolai Hartmann, Ethik, Berlin 21935, S.108. Usp. i nau
kritiku toga pseudoplatonizma: Realni svijet, Temelji onto
logije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 90.
23

XXXVIII

mena, ali je njezin temelj ontoloki i etiki u biti proma

en. Naime bijeg aksiologije od pozitivistiki shvaene
zbiljnosti kao iste faktinosti u neko vrijednosno carstvo
idealnoga bitka i njezino spaavanje etikih norma kao
ugroenih hirovitou subjektivna raspoloenja, samo
je uzviena opsjena i negativno potvrivanje pozitivistike
puke faktinosti liene svakog ontolokog temelja milje
nja i djelovanja. toj je opsjeni ve Nietzsche rekao to
je trebalo, ali se i ona takoer vraa kao potvrda nihi
lizma.
d) Najvei stupanj (nerazumijevanja Aristotelove etike i
etike uope predlei u tzv. meta-etici pozitivistike i ana
litike provenijencije to je slijedei shvaanja spoznaji
Carnapa i Ayera danas zastupaju npr. R. M. Hare i C. L.
Stevenson. U duhu pozitivistike teze da stavovi norma
tivne etike nemaju teoretski smisao jer nisu znanstveni
stavovi, smjera se na to da se logiki razjasne rijei
kao to su dobro, pravedno, duno, pravednost,
izjednaujua pravednost itd., kako bi se tobonjim i
enjem jezika od svakojakih vieznano9ti i nesporazuma
logiki ispravno govorilo, ali ne etici nego rijeima
i stavovima kojima se ona slui! Stevenson pri tom ide
tako daleko da se ak poziva i na samu Nikomahovu
etiku25]
Nema potrebe posebno dokazivati kako tu vie nemamo
posla ni s kakvom etikom nego s pozitivistikom semanti
kom, kako sebe uostalom razumije i sama meta-etika.
Ostavljajui zasad ovdje po strani Hegelovu recepciju
Aristotela, ini se da i ovih nekoliko primjera djelovanja
Nikomahove etike rjeito svjedoi nekim mogunostima
njezina razumijevanja i nerazumijevanja, i ni izdaleka ne
iscrpljuje tu temu.
Ako je, naposlijetku, istina da Minervina sova poinje
svoj let tek u suton, kako veli Hegel, onda se to zaoijelo
lijepo potvruje i na primjeru Aristotelova miljenja i
djela. I ono je nastalo na zalazu jedne velike epohe, u
propasti polisa, raspada grkoga svijeta, zamiranja tradi
cije i autoriteta starih, kao neizbrisiv spomenik jedne uni
verzalne etike krize. Ali svaka kriza u povijesti ne mora
25

C. L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven, 1960,

p. 220221.
XXXIX

ostaviti i velika svjedoanstva,

pridonijela da je Nikomahova
razdobljima jednako kao i u
potvrivala svoju teoretsku i

NIKOMAHOVA ETIKA

pa moda je i ta okolnost
etika u kasnijim kriznim
pokuajima obnove uvijek
praktinu aktualnost.
Danilo

Pejovi

I.
I.
2
3

II.

Svako umijee i svako istraivanje, te slino

djelovanje i pothvat, tee, ini se, nekom dobru,
Stoga je lijepo reeno da je dobro ono emu sve
tei. (Postoji, meutim, razlika u svrhama: jedne
su djelatnosti, druge djela od njih razliita. Gdje
postoje svrhe pored samih djelatnosti, u tima su
ve po naravi djela bolja od djelatnosti). Budui
postoje mnoga djelovanja, umijea i znanosti,
mnoge su i svrhe: lijenitvu svrha je zdravlje,
brodogradnji plovilo, vojskovodstvu 1 pobjeda, go
spodarstvu bogatstvo. Ondje gdje se takvi postupci podreuju jednoj sposobnosti kao izrad
ba uzda i ostale konjske opreme konjanitvu, a
ona i sve ostale vojnike slube vojskovodstvu,
na taj nain i ostale jedne drugima kod svih
njih treba svrhe nadreenih postupaka pretpostaviti onim podreenim, jer se ovi obavljaju radi
onih. I nita ne mijenja stvar da li su same dje
latnosti svrhe dotinih ina ili togod drugo po
red njih, kao u ve spomenutih znanosti.
Ako, dakle, postoji nekakva svrha naih djela
koju elimo zbog nje same, i sve ostalo radi nje,
i ne izabiremo sve zbog ega drugoga (jer to bi
vodilo u beskonanost, tako te bi udnja bila is
prazna i zaludna), jasno je da ona mora biti dobro, i to ono najvie. Zar znanje tome nee
imati goleme vanosti po ivot, i poput strijelaca
1

Izvorno ,
vojskovodstvo, vojvodstvo,
znanost voenju rata, za razliku od , bojne,
vojne ili ratne slube, vojnitva (o. p.)
1

1094 a
5

10

15

20

3
4
5
6
7

III.
2

3
4

to imaju svoju metu, zar ne bismo onda bolje

postigli ono to je prikladno? Ako je tako, onda
treba pokuati barem u ocrtu odrediti to je to,
i kojim znanostima ili sposobnostima 1 ono pripada. inilo bi se da pripada najpoglavitijoj znanosti to je zaista nadreena ostalima. ini se da
je takvo dravnitvo, jer ono odreuje koje zna
nosti treba nauavati u dravama i koje tko treba uiti i dokle; vidimo kako su njemu podreene
i najcjenjenije sposobnosti, kao vojskovodstvo,
gospodarstvo, govornitvo; i budui se ono slui
ostalim znanostima, te zakonom odreuje to tre
ba initi a ega se treba kloniti, njegova bi svrha
morala ukljuivati svrhe ostalih, pa i biti ovjeje
dobro. Jer iako je ono isto i pojedincu i dravi,
svakako je neto vee i savrenije postii i odr
ati dobro drave; pa iako je poeljno i dobro sa
mo za pojedinca, ljepe je i boanskije postii ga
narodu i dravama. Budui je takav cilj naeg
istraivanja, ono je stanovito dravnitvo.
A izlagat e se primjereno razjasni li se prema
predloenom gradivu, jer ne moe se ista tonost
traiti u svim raspravama, upravo kao to ne mo
e ni u svim obrtnikim proizvodima. Lijepe i
pravedne stvari, koje istrauje znanost dravi,
pokazuju mnogo razliitosti i nestalnosti, te se
ini da bivaju samo po obiaju, a ne po naravi 2 .
Istu nestalnost imaju i dobra, jer su mnogi zbog
njih pretrpjeli tete; ve su prije neki propali
zbog bogatstva, a drugi zbog hrabrosti. Govorei
takvim stvarima i polazei od njih valja se za
dovoljiti da se istina oznai nagrubo i u ocrtu; i
govorei, dakle, stvarima to su ponajvie takve
te polazei od takvih valja izvoditi i takve za1
Izvorno , rije koja znai mo, sila, jakost,
vrsnoa, te vjetina, mogunost, moinost i sposob
nost (kao to smisao zahtijeva da se prevede u gor
njem sluaju; o. p.).
2
Izvorno su posrijedi izriaji /.< i , od kojih
prvi znai po obiaju (more patrio) i u opreci je ili
protimbi prema drugom, koje nije po dravnom za
konu, nego je prema naravnom naelu (o. p.).

kljuke. Stoga na isti nain treba primiti svaki

od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana ovjeka
da u svakom rodu trai onoliko tonosti koliko
doputa narav dotine stvari; jednako je, naime,
od matematika primati puke vjerojatnosti kao i
od govornika zahtijevati stroge dokaze.

25

1094 b

6
7

10

15

Svatko prikladno prosuuje ono to zna, i u

tome je dobar sudac. U emu je tkogod obrazo
van u tome je takav, pa tako i onaj to je u sve
mu obrazovan. Stoga mladi nije prikladan sluatelj znanosti dravi; neiskusan je u djelatnostima to se zbivaju u ivotu, a od kojih ona polai i kojima govori; i kako se, uz to, povodi
za svojim strastima, sluat e uzalud i beskorisno,
jer tu nije svrha znanje, nego djelovanje. I nita
ne znai da li je mlad po goditu ili je mladac po
znaaju; jer nedostatak nije u dobi, nego to pre
ma uvstvu ivi i tei za svima stvarima. Takvima
znanje biva nekorisno, kao i neuzdrnima; doim
onima koji ele i djeluju prema naelu moe biti
od velike koristi znanje dotinim stvarima.

To neka bude kao uvod, sluatelju, nainu

pouke, te onome to postavljamo kao zadau.

IV.

Nastavljajui recimo, kad ve svako znanje i

pothvat 1 tee nekom dobru, to kaemo da je cilj
znanosti dravi i koje je najvie od svih inidbenih dobara? to se tie same rijei slau se go
tovo svi; jer i svjetina i oni obrazovani kau ka
ko je to blaenstvo, pa poistovjeuju 'dobro iv
jeti' i 'dobro djelovati' s biti blaenim. Ali oko
toga to je blaenstvo oni se razilaze, i u tome
se svjetina ne slae s mudracima. Prvima je to
togod jasno i bjelodano, kao uitak, bogatstvo
ili ast, samo to se razlikuju jedni od drugih,
a esto su to i jednomu razliite stvari: zdravlje
u bolesti, bogatstvo u oskudici. A svjesni svojega
neznanja, dive se onima koji govore kako je to

2
20
3

Izvorno , veoma esta rije, koja znai

i izbor i pothvat i nakana (o. p.).
3

25

1095 a

10

2
15

20

25

6
7

V.
2

Nemojmo previdjeti da se razlikuju dokazi koji

polaze od samih naela i oni koji vode do naela.
I Platon je to s pravom postavljao i pitao treba li
postupak biti od naela ili do naela, kao to se
na trkalitu moe trati od sudaca do okretita
ili obratno. Treba poinjati od poznatih stvari, ali
one su dvoznane: jedno je 'poznate nama', drugo
'spoznatljive po sebi'. Mi vjerojatno trebamo poeti od onoga to je nama poznato. Stoga onaj tko
eli sluati lijepim i pravednim stvarima, i uope znanosti dravi, mora biti prikladno odgoJena ponaanja. Jer injenica 2 je poelo, i ako je
to dostatno jasno, nee biti potrebe znati i raz
log3; takav ve zna naela ili ih lako shvaa. Onaj
pak koji nema ni jedno od toga, nek uje to kae
Heziod:

30

Onaj je najbolji ovjek to sam prosuditi znade;

Vrijedan je jo i onaj to rije poslua dobru.
A tko ne misli ni sam niti u duu prima
Ono to drugi zbore, taj je nevrijedan ovjek. 4

10

Nego nastavimo s mjesta s kojeg skrenusmo.

Sudei po njihovim ivotima veina, i oni najprostiji, ini se poistovjeuju i to ne bez razloga
dobro i blaenstvo s nasladom; stoga i vole
ivot uitaka. Postoje, uglavnom, tri naina ivo
ta: upravo spomenuti, zatim dravni 5 i tree mi1

Misli se na Platona i njegove sljedbenike.

Izvorno 8rt (doslovno da, zato to), ovdje:
injenica.
3
Izvorno (zato); ovdje: razlog.
4
Heziod, Poslovi i dani, 2914 (prev. A. Bazala).
5
Gr. , to jest politiki (ivot).
2

saoni ivot1. Mnotvo je veinom, ini se, posve

ropsko izabravi ivot stoke, ali se i takvi donekle opravdavaju zbog toga to mnogi koji su na
4 vlasti istih su uvstava kao i SardanapaP. Obrazovanici i djelatnici poistovjeuju dobro i ast, jer
to gotovo da i jest svrha dravnog ivota. Nu to se
ini odve povrnim a da bi bilo ono to se trai,
jer je vie u onima koji aste negoli u aenomu,
*> dok mi slutimo kako je dotino dobro neto vlastito i to se teko oduzima. Uz to se ini da ljudi
tee za au kako bi se uvjerili da su dobri; tra
e da ih aste oni koji su razboriti, i meu koji6 ma su poznati, a zbog kreposti. Oito je, dakle,
kako je takvima krepost bolja. I moda je pretpostaviti da je prije ona negoli ast svrha graan
skog ivota. Ali i to se ini poneto nepotpunim;
jer ini se da onaj tko posjeduje krepost moe
spavati ili pak ne initi nita cijeloga ivota, pa i
trpjeti najvee patnje i nevolje; a onome tko
tako ivi nitko ne bi rekao da je blaen, ukoliko
ne bi branio svoju tvrdnju poto-poto. Ali dosta
7 tome; jer se dostatno pretresalo i u openitim
raspravama 3 . Trei je misaoni ivot, kojim emo
8 se pozabaviti u onome to slijedi.4 ivot poslovna
ovjeka je prisilan; a bogatstvo bjelodano nije
dobro koje traimo; ono je, naime, korisno samo
radi neega drugoga. Stoga bi ovjek radije kao
svrhe prihvatio ranije spomenute stvari, jer se
vole zbog njih samih. Ali je bjelodano da ni one
to nisu, iako su navoeni mnogi razlozi njima u
prilog. Zato se ostavimo toga.
3

neto iznad njihova poimanja. Neki 1 su opet mi

slili kako uz ta mnoga dobra postoji i neko drugo
dobro po sebi, koje je svima tima uzrok da budu
dobra. Istraivati sva ta mnijenja bilo bi prilino
isprazno; dosta je istraiti ona to su najuobia
jenija ili se ine potkrijepljena.

1095 b

1
Prema Pitagori, koji je tri vrste ljudi usporedio
s tri vrste posjetilaca javnih priredaba: trgovci, na
tjecatelji i gledatelji (s ime je izvorno u vezi 6
doslovno 'promatraki ivot'. Otu
da i nauk tri vrste ivota).
2
Posljednji asirski kralj, glasovit po svojem raskoju i mekoputnosti.
5
Posrijedi su ili filozofovi popularniji sastavci ili
javna predavanja (izvorno e).
4
To jest u X knjizi.

20

25

30

1096 a

10

VI.

Moda je bolje da istraimo Dobro uope i razvidimo to ono znai, iako je takvo istraivanje
tegotno zbog toga to su nama dragi ljudi uveli
oblike. 1 Pa ipak je naime bolje, a i potrebno, radi
obrane istine, odbaciti i ono to nam je blisko,
osobito kad smo ljubitelji mudrosti; jer iako nam
je oboje drago, treba dati prednost istini. Oni koji
uvedoe ovaj nauk nisu postavili pralikove ()
u kojima su priznali prvanje i potonje, zbog ega
i nisu razvili jedan oblik za sve brojeve. Ali 'do
bro' se kae i za 'tostvo' 2 i za kakvou i za od
nos, doim ono sito je po sebi ili bivstvo 5
prema naravi je prvotnije od odnosa (jer je on
kao prirastak i pripadak bia), tako da za sve njih
ne moe biti jedan zajedniki Oblik. Uz to, 'do
bro' ima isto toliko znaenja koliko i bie (kae
se, naime, i za bivstvo, kao Bogu i umu; i za
kakvou, to jest krepostima; pa za kolikou,
onome to je umjereno; za odnos, korisnome;
za vrijeme, pravodobnome, te za mjesto, po
godnome i slino), tako da bjelodano ne moe biti
togod zajedniko, sveope i jedno: tada se, naime,
ne bi pridavalo svima tim kategorijama, nego samo jednoj. I zatim, kako stvarima to potpadaju
pod jedan Oblik postoji i jedna znanost, postojala
bi i jedna znanost svim tim dobrima. Postoje,
meutim, mnoge znanosti ak i stvarima to
idu u jednu kategoriju; kao na primjer pravodobnost, kojom se u ratu bavi vojnika a u bolesti
lijenika znanost; ili pak primjerenost, koja je
pri ishrani briga lijenike znanosti a pri naporu
tjelovjebe. Mogao bi tkogod zapitati to li hoe
rei kad kau 'neto samo po sebi', ako je ve i
u ovjeku po sebi i u pojedinom ovjeku odredba
ovjeka jedna te ista, jer kao ovjek oni se nee
1

Izvorno . Aristotelov prevodi se

kao oblik (forma) jer je posrijedi kritika izvorne
Platonove zamisli.
2
Gr. xl , ili bit, lat. quidditas, njem. Washeit
(p.p.)
3
Gr. oluCa (lat. substantia), njem. Wesen, engl.
substance, hrv. 'sutnost', sunost, bivstvo, sopstvo (p. p.)

15

6
7

8
20

25

10
30

11

35
1096 b

ni u emu razlikovati. Ako je tako, onda se kao

dobro nee razlikovati ni dobro po sebi i pojedi
nana dobra. Isto tako, ono to nee biti nita vie
jer je vjeno, budui da ono to je dugovjeno
bijelo nije nita bjelje od onoga to je tako tek
jednodnevno. ini se da su pitagorejci tome izloili vjerojatniji nauk postavivi Jedno na popis
dobara 1 , a za njima se oito poveo i Speusip. 2
Ali tome raspravljajmo drugdje; 3 navedenim
tvrdnjama moglo bi se prigovoriti zbog toga to
platonici nisu govorili svakom dobru, i to je
tako reeno prema jednom Obliku samo onim
dobrima to su traena i voljena sama po sebi,
dok ona to tek proizvode takva, odravaju ih ili
spreavaju njihove opreke, nazivaju se dobrima
samo zbog njih i na drukiji nain. Jasno je onda
kako treba govoriti dvije vrste dobara: jed
nima to su takva po sebi i drugima to su
takva po njima. Dakle, razdvojivi stvari koje su
dobra po sebi od onih koje su samo korisne, pogledajmo da li su takve samo po jednoj Ideji.
Koje bi stvari ovjek postavio kao dobre same po
sebi? Da li one za kojima se tei i kad su izdvo
jene, kao razboritost, vid, stanoviti uici i asti?
I zaista, ako mi te i traimo radi ega drugog, ov
jek bi ih ipak svrstao meu dobra po sebi. Ili pak
nita drugo osim same Ideje dobra? Ali onda e
cijeli Oblik biti isprazan. Ako su opet i sve spo
menute stvari dobre po sebi, onda e se odredba
dobra pokazati posve istovjetnom u svima njima,
upravo kao i bjeloe u snijegu i olovnome bjelilu.
Ali i asti i razboritosti i uitku odredbe su druk1
Misli se na popis deset parova oprenih naela:
konano beskonano, parno neparno, jedno
mnogo, desno lijevo, muko ensko, mirovanje
gibanje, pravo krivo, svjetlost tmina, dobro
2 zlo, ctverokutnik pravokutnik (prema H. R.).
Speusip, Platonov neak i sljedbenik; njegov na
sljednik na elu Akademije (o. p.).
3
Usp. Metafizika. 986 226, 1028 214, 1072 30
1073 3, 1091 293, 131092 17.

10

15

20

ije i razliite upravo to se tie dobrote. Dakle,

dobro nije neto zajedniko u odnosu prema jednoj Ideji.
12

13

14

15

16

VII.

Ali kako su onda te stvari dobre? Zacijelo nisu

poput onih to su tek sluajno istog imena. Ili
sva dobra proizlaze iz jednog ili pak pridonose
jednom, ili su prije jedno prema razmjeru? Nai
me, kao to je vid u tijelu, tako je um u dui, i
togod drugo drugdje. Nu moda je bolje time
se sada ne baviti; podrobno istraivanje bilo bi
primjerenije drugoj vrsti filozofije1. Isto je i to
se tie te Ideje. Ako ak i postoji jedno Dobro
koje se openito pridaje drugima te biva zasebito
i posebito, jasno je da takvo ovjeku nije ni ostva
rivo ni dostino. A sada se trai upravo takvo.
Moglo bi se komu initi kako je bolje spoznati
takvo dobro radi dobara to su dostina i ostvariva; jer imajui takvo kao nekakav obrazac, bo
lje bismo znali stvari koje su nama dobre, a ako
ih znamo, lake emo ih postii. U tome razlogu
ima neke vjerojatnoe, samo to se on ne slae
sa samim znanostima, jer iako sve one tee ne
kakvu dobru i nastoje naknaditi njegov manjak,
zapostavljaju znanje tome Dobru. Meutim, nije
razlono da svi znalci 2 ne bi poznavali tako golemo pomagalo i ne bi ga ak ni traili. Teko je,
isto tako, vidjeti to e u njego\ru umijeu koris
titi tkalcu ili tesaru znanje tome dobru po sebi,
ili kako e postati boljim lijenikom ili vojskovoom onaj tko je promatrao tu Ideju. A ini se da
lijenik tako ne prouava ni zdravlje, nego ono
koje pripada ovjeku, zapravo ono odreenog bo
lesnika, jer lijei pojedinca. To nek je dosta
tome.
Vratimo se opet traenomu dobru pitajui to
je ono. Ovo se ini razliitim u razliitim djelat
nostima i umijeima; jedno je u lijenikoj zna1

Misli se na metafiziku.
2
Izvorno , rukotvorac, umjetnik, obrtnik
ili uope: svaki vinik ili znalac (o. p.).
8

25

2
30
3

35
197 a

5
5

10

6
5

nosti, drugo u ratnoj vjetini te slino u ostalima.

to je onda dobro u svakoj od njih? Zacijelo ono
radi ega se ini sve ostalo; to je zdravlje u lije
nikoj znanosti, pobjeda u ratnoj vjetini, kua
u graditeljstvu u svakome podruju drugo
ali u svakoj djelatnosti i pothvatu to je svrha, jer
radi nje svi ine sve. Stoga, ako postoji jedna
svrha svih djelatnosti, bit e ona inidbeno dobro 1 , pa ako ih bude i vie, biti e isto. Tako je
dokaz i drukijim putem stigao do iste toke, ali
moramo pokuati da to jo vie projasnimo. Budui je bjelodano da postoji vie svrha, i od tih
mi jedne biramo radi drugih kao bogatstvo,
svirale i uope orua jasno je da sve one nisu
krajnje, dok je najvie dobro zacijelo neto kraj
nje. Stoga, ako postoji samo jedna krajnja svrha,
ta e biti ono to traimo; a ako ih je vie, bit
e to ona najkrajnjija 2 od njih. Ono to se trai
radi sebe samog nazivamo krajnjijim od onoga to
se trai radi ega drugog, i ono to se nikada ne
trai radi ega drugog od onih stvari to se ele
po sebi i radi drugog, dok ono to se trai samo
radi sebe samog, a nikada radi ega drugog, nazi
vamo krajnjim u punome smislu.
Smatra se da je blaenstvo takvo vie od bilo
ega drugog; njega uvijek biramo radi njega samog, a nikada radi ega drugog; doim ast, ui
tak, um, i sve kreposti biramo zaista i radi njih
samih (jer i kad od tih ne bi nita proizalo, ipak
bismo izabrali svaku od njih) ali i radi blaen
stva, pretpostavljajui kako emo s pomou njih
postati blaeni. Meutim, blaenstvo nitko ne bira
radi tih stvari, a ni radi bilo ega drugog.
ini se da isto proizlazi i prema samodostatnosti. Dri se, naime, da je krajnje dobro samodos
tatno. Samodostatnim ne nazivamo ono to do
staje nekomu za sebe, tko ivi osamljenikim i-

Izvorno &o naime: ono dobro koje

treba ostvariti inidbom.
2
Ili najsavrenija (to ).
9

20

25

30

1097 b

10

v o t o m , nego i za roditelje, djecu, enu i u o p e

za prijatelje i s u g r a a n e , j e r je ovjek po n a r a v i
d r u t v o v a n . 1 Nu t o m e se m o r a postaviti neka gra
n i c a : j e r p r o t e g n e li se to na p r a d j e d o v e i pra
u n u k e te na prijatelje prijatelja, p r o d u i t e se u
b e s k o n a n o s t . T i m e e m o se poslije pozabaviti. 2
Dakle, k a o s a m o d o s t a t n o o d r e u j e m o ono to i
izdvojeno ini ivot poeljnim i bez ikakve oskudie; a d r i m o k a k o je b l a e n s t v o u p r a v o t a k v o .
I s m a t r a m o ga j o najpoeljnijom od svih stvari,
a ne k a o n e t o p r i b r o j a n o , j e r k a d bi o n o bilo
t a k o p r i b r o j a n o m e u ostalo, b j e l o d a n o b i posta
jalo poeljnijim i po d o d a t k u n a j m a n j e g od doba
ra, b u d u i d a p r i d o d a t a k p o s t a j e p r e t i a k doba
ra, a uvijek je poeljnije o n o vee od d o b a r a .
Stoga je b l a e n s t v o n e t o k r a j n j e i s a m o d o s t a t n o ,
b u d u i s v r h o m n a i h ina.
Ali i rei k a k o je b l a e n s t v o najvie d o b r o ini
se u o b i a j e n i m izjavkom, pa se trai jasnije tu
m a e n j e to je o n o . Moda se do toga moe doi
o d r e d i li se to je ovjekova zadaa. J e r kao to
je frulau, ikiparu i s v a k o m u m j e t n i k u a i
svugdje gdje postoji n e k a z a d a a i djelatnost
d o b r o i vrsnoa, ini se, u d o t i n o j zadai, t a k o
bi bilo i ovjeku, a k o postoji kakva njegova za
daa. Z a r t e s a r i k o a r i m a j u nekakve zadae i
d j e l a t n o s t i , a ovjek ih n e m a , nego je r o e n bez
z a d a e ? Ili pak, k a o to oko, r u k a , noga i u o p e
svaki od dijelova b j e l o d a n o i m a svoju zadau, i
ovjek je i m a p o r e d svih t i h ? A to bi ona o n d a
bila? S a m o ivljenje je, ini se, zajedniko i bilj
k a m a , d o k mi t r a i m o o n o svojstveno s a m o ov
j e k u ; stoga m o r a m o o d s t r a n i t i ivotnu h r a n i d b u
i r a s t e n j e . Slijedio bi z a t i m osjetilni ivot, ali i on
se ini z a j e d n i k i m i k o n j u i volu i svakoj ivo
tinji. P r e o s t a j e djelatni ivot r a z u m s k o g dijela. A
1

Izvorno 6 &, doslovno: ovjek je

ono to je 'zajednino'; a u Politici (1253a 2) Aristotel
dodaje u odredbi , pa je ovjek tako 'drutvena'
ili 'dravna' ili 'graanska' ili 'politika' ivotinja,
(o. p.).
2
Poglavlja X i XI i u IX knjizi X poglavlje.
10

14
15

15
20
6

16

25
17

30

18

19
1098 a

20

taj je o p e t dijelom posluan, d o k d i j e l o m posje

duje d o t i n o naelo i proizvodi m i s a o . K a k o je i
taj ivot dvoznaan, m o r a m o p o s t a v i t i da je ivot
d j e l a t n o s t i o n o na to mislimo, j e r je to i glavniji
s m i s a o nazivka. Dakle, a k o je ovjekova zadaa
d j e l a t n o s t d u e p r e m a r a z u m u ili n e bez r a z u m a ,
i k a e m o li k a k o je zadaa n e k o g p o j e d i n c a i
vrsnog p o j e d i n c a ista u rodu, k a o u c i t a r a a i
vrsnog c i t a r a a , i t a k o u o p e u svim sluajevima,
dodavi njegovoj zadai izvrsnost p r e m a vjetini
j e r je p o s a o c i t a r a a c i t a r a t i , a o n o g a vrsnog
da to v r s n o ini ; te a k o je t o m u t a k o (i a k o
p o s t a v i m o da je zadaa ovjeku n e k a k a v ivot,
o n a k a v k o j i je djelatnost i i n i d b e d u e p r e m a
razumu, a
v r s n u m u u da t a k o djeluje valjano
i p r i k l a d n o , i a k o je svako djelo valjano izvedeno
u k o l i k o je u s k l a d u sa svojstvenom izvrsnou:
a k o je tako) o n d a je ljudsko d o b r o d j e l a t n o s t du
e p r e m a k r e p o s t i , a a k o je vie k r e p o s t i , u skladu s n a j b o l j o m i n a j s a v r e n i j o m od njih. I valja
jo d o d a t i : u p o t p u n u ivotu. J e r j e d n a lasta ne
ini proljee, a ni j e d a n d a n . I s t o t a k o , j e d a n dan
ili m a l o v r e m e n a ne ine ni s r e t n i m ni b l a e n i m .
N e k a to b u d e kao o c r t d o b r a ; isto t a k o p r v o
t r e b a t e k n a r i s a t i , a z a t i m i naslikati. Ono to je
d o b r o o c r t a n o ini se da je s v a k o m u lako nasta
viti i dovriti, te da je vrijeme t a k v i m a d o b a r
otkriva i suradnik; otuda i nastadoe napreci u
u m i j e i m a , j e r svatko je k a d a r p r i d o d a t i o n o to
n e d o s t a j e . A t r e b a i m a t i na u m u i o n o to je prije
reeno 1 , pa ne traiti t o n o s t j e d n a k o u svemu,
nego u svakoj stvari p r e m a p r e d l o e n o m gradivu
i u o n o l i k o j m j e r i koliko je p r i m j e r e n o d a t o m is
traivanju. T a k o t e s a r i z e m l j o m j e r (geometar)
razliito t r a e pravi k u t : prvi tek o n o l i k o koliko
mu je k o r i s n o za posao, drugi opet i to je i ka
kav je, j e r je p r o u a v a t e l j istine. T a k v i m nai
nom treba postupati i u ostalim stvarima, kako
nuzgredice ne bi p r e t e g n u l e n a d glavnim zadat
k o m . I s t o tako, ne t r e b a j e d n a k o t r a i t i u z r o k u

I I I . 14
11

10

15

25

30

JQ98 b

21
22
23

VIII.

3
4
5
6

svima stvarima; u n e k i m a je posve d o s t a t n o izni

jeti injenicu, k a o kod poela; injenica je n a i m e
i p r v o t n a i poelo 1 . J e d n a poela s h v a a m o indukijom, d r u g a z a m j e d b o m , trea n e k a k v i m privikn u e m , a n e k a o p e t drukije. Nu svaka m o r a m o
istraivati u skladu s njihovom naravi, i m o r a m o
se p o t r u d i t i o k o njihove tone o d r e d b e , b u d u i
da su od velike vanosti po ono to slijedi. ini
se da je s a m p o e t a k vie od polovice neke cje
line, i rasvjetljava m n o g e stvari koje istraujemo.
Stoga mi svoje poelo m o r a m o istraiti ne samo na temelju zakljuka i naih postavaka, nego
i onoga to se n j e m u openito govori. J e r a k o
je postavak istinit, sve su injenice u skladu s
njim; ako je laan, injenice su u b r z o u nesugla
sju s njim. Dakle, d o b r a su podijeljena na troje 2 ,
pa su j e d n a nazvana izvanjskim, dok su druga
ona due i ona tijela; ona koja se tiu due nazi
vamo najizvrsnijim i n a j p o t p u n i j i m d o b r i m a , i
duevne ine i djelatnosti postavljamo kao d o b r a
due. Tako bi n a stav bio p r i k l a d a n b a r e m pre
ma tome mnijenju koje je drevno i s kojim se
slau mislioci. A tono je i to se kae da su
svrha svrhoviti ini i djelatnosti; j e r tako ona
p r i p a d a d o b r i m a due, a ne onim izvanjskim. S
tom se o d r e d b o m slae i nazor da blaen ovjek
i ivi blaeno i blaeno ini; j e r ve r e k o s m o da
je blaenstvo d o b r o ivljenje i d o b r o injenje.
Isto tako, ini se, naa o d r e d b a sadrava sve tra
ene sastojine blaenstva, j e r j e d n i m a je ono kre
post, d r u g i m a razboritost, t r e i m a nekakva mu
drost, n e k i m a sve one ili j e d n a od njih, s u i t k o m
ili ne bez uitka, d o k neki opet k t o m e p r i d o d a j u
i izvanjsko blagostanje. Neki od tih nazora pri
padaju m n o t v u i s t a r i m a , a neki nekolicini izvrsnika. Nije vjerojatno da su ijedni od njih po1

Posrijedi je vieznanost nazivka : poetak,

poelo, naelo.
2
Prema Platonu (Eutidem, 279 AB, Filcb 48
Zakoni, 743 E.).
12

grijeili u cijelosti, nego su prije u pravu u jednome od toga ili u veini stvari. Naa odredba je u
30
skladu s onima koji kau da je blaenstvo kre9 post i neka posebna krepost, jer krepost sadrava
kreposnu djelatnost. Ali nije mala razlika postavi
li se najvie dobro u posjed ili u uporabu, u sta
nje uma ili u djelovanje. Stanje, naime, moe
postojati bez ikakva dobra uinka kao kad
1099 a
ovjek spava ili je kako drukije nedjelatan ,
dok djelovanje ne moe: takav e po nunosti dje
lovati, i dobro djelovati. Kao to ni na olimpij
skim priredbama ne stjeu vijenac oni najkrasniji
i najsnaniji, nego oni to se natjeu (jer od tih
neki pobjeuju), tako i oni koji djeluju s pravom
5
postaju dionicima krasota i dobrota u ivotu. A
10 njihov je ivot i sam po sebi ugodan. Jer ugoda
je duevno iskustvo; svakomu je, naime, ugodno
ono ega se kae da je ljubitelj, pa je tako konj
ugodan ljubitelju konja, prizor ljubitelju prizora,
10
i na isti nain pravedni ini ljubitelju pravedno
sti i openito kreposna djela ljubitelju kreposti.
11 Veini ljudi ugode se sukobljavaju jedne s dru
gima, jer nisu takve po naravi, dok su ljubitelji
ma ljepote ugodne one stvari koje su ugodne po
naravi; takva su i djela to su u skladu s krepo12 u, pa su ona ugodna i takvima a i sama po sebi.
Njihovu ivotu ne treba stoga nikakva ugoda kao
15
nekakav priivak, nego on posjeduje ugodu u sebi
samome. Uz to to je reeno, nije ni dobar nitko
tko ne uiva u lijepim djelima, jer nitko ne bi
nazvao pravednim onoga tko ne uiva initi pra
vedna djela, niti slobodoumnim onoga tko ne ui
va u slobodoumnim inima, te isto tako i u dru- 20
13 gim sluajevima. Ako je tomu tako, onda su djela
u skladu s krepou doista ugodna sama po sebi.
A uz to su i dobra i lijepa, i to oboje u najvioj
mjeri, jer izvrsnik lijepo prosuuje njima, pro14 suuje onako kako ve rekosmo. Dakle, blaen
stvo je i najbolje i najljepe i najugodnije, i ta
se svojstva ne razdvajaju kao prema delskome
25
natpisu:
8

8
10

15

20
9

25

13

Najljepe je ono najpravednije,

zdravlje;
Najugodnije stei ono to se udi.1

15

16

17

IX.
2
3

4
5

najbolje

Jer sva ona pripadaju najboljim djelatnostima,

a njih, ili jednu najbolju od njih, nazivamo blaenstvom. Jednako se ini da blaenstvu trebaju
i izvanjska dobra, kao to rekosmo; nemogue
je, naime, ili nije lako initi lijepa djela posve
neopskrbljen. Mnogo se toga ini s pomou prijatelj, bogatstva i dravne moi; a postoje i stva
ri kojih lienost pomuuje blaenstvo, kao dobro
podrijetlo, dobro potomstvo, ljepota; teko da bu
de blaen onaj tko je runa lika, prosta podrije
tla, samac i bezdjetan; a jo tee ako su mu djeca
ili prijatelji posve loi, ili su pak bili dobri ali
su umrli. I kao to ve rekosmo, ini se da bla
enstvu treba i takvo blagostanje. Stoga neki izje
dnauju blaenstvo s dobrom sreom, a drugi s
krepou.
Otuda se i pita, da li je ono neto to se moe
nauiti, ili stei navikom ili kakvom drugom vjebom, ili pak po boanskoj promisli ili sluajem.
Stoga, ako ima ikakva dara od bogova ljudima,
razlono je da blaenstvo bude bogodano, osobito
jer je najbolje od svih ljudskih stvari. Nu to bi
moda bilo primjerenije drugoj vrsti istraivanja. 2
Ali ako blaenstvo i nije od boga poslano, nego
se stjee krepou, nekakvim uenjem i vjebanjem, ipak je bjelodano od najboanskijih stvari;
jer ono to je nadarje i svrha kreposti ini se
neim najboljim, boanskim i blaenim. Pa i po
tome bit e ono zajedniko mnogima, jer ga svi
oni koji nisu zaprijeeni prema kreposti mogu
stei nekakvim uenjem i marom. Nu ako je bolje tako biti blaenim negoli sluajem, onda je
i razlono da bude tako, jer stvari koje su prema

naravi naravno i bivaju najbolje, a slino i one

koje su prema umijeu i bilo kojem uzroku 1 , te
najvie one to su prema najboljem. 2 Prepustiti
7 sluaju ono najvie i najljepe bilo bi odve pro25
maeno. Predmet istraivanja posve je jasan i po
navedenoj odredbi, jer je ve reeno kako je bla
enstvo nekakva djelatnost due u skladu s krepou. Doim od preostalih dobara jedna su nu
no prisutna, dok druga po naravi pomau i ko8 riste kao orue. A to se slae s onim to rekosmo
u poetku 5 : postavili smo kao najbolju svrhu zna
nosti dravi, koja se najvie trudi oko toga da
graani steknu stanovita svojstva, da postanu do30
9 bri i sposobni initi lijepa djela. I stoga je na
ravno to ne nazivamo blaenim ni vola, ni konja,
ni koju drugu od ivotinja, jer ni jedna od njih
10 ne moe sudjelovati u takvoj djelatnosti. Zbog
1100 a
istoga razloga ni dijete nije blaeno; naime, zbog
svoje dobi ono nije sposobno za takve djelatno
sti; i kad su djeca nazvana takvima, onda je to
zbog nade u blaenstvo. Naime, kao to rekosmo,
blaenstvo zahtijeva i potpunu krepost i potpun
11 ivot, jer u ivotu se dogaaju mnoge mijene i
5
svakovrsne kobi, pa i onaj iz najveeg blagostanja
moe u starosti dopasti golemih nevolja, kao to
se pria Prijamu u trojanskim spjevovima. 4 A
onoga to je pretrpio takvu kob i bijedno skon
ao nitko ne naziva blaenim.
6

30

1099 b

10
10

15

X.
2

20

Smije li se onda itko od ljudi nazvati blaenim

dok je iv, i mora li se prema Solonu 5 vidjeti kraj? Ako se pak mora tako postaviti, zar
je ovjek blaen tek poto umre? I nije li to po1
2
3

Natpis na ulazu u hram posveen Titanki Leto

na Delosu. Dotine rijei se nalaze i u Teognida i u
Sofokla, poneto izmijenjene.
2
Misli se na prvu filozofiju, ili metafiziku.
14

To jest: prema tvornom uzroku.

Naime prema umu.
1094 a 27.

To jest u spjevovima Trojanskom ratu, kao u

Ilijadi (XXII, 3738, XXIV 160) i kasnije Prijamovoj smrti u Vergilija (Eneida, II 50658), to potje
e iz izgubljenog djela Razorenje Troje.
5
Herodot, I, 32.

11

6
7

sve besmisleno, osobito nama koji kaemo kako

je blaenstvo nekakva djelatnost? Ali, ako i ne
nazovemo mrtvaca blaenim (te ako Solon to i
ne eli rei, nego da se tek takav moe pouzdano
nazvati blaenim budui je tada napokon izvan
zala i nevolja) i to je donekle prijeporno; vje
ruje se, naime, kako i za mrtvaca postoje i zlo
i dobro, upravo kao i za ivoga, ali koji ih ne
osjea, poput asti i neasti te uspjeha i nesrea
u djece i openito u potomaka. Ali i to dovodi
do tekoe. Ako je ovjek i ivio blaeno sve do
starosti te tako i zavrio ivot, mnogih mijena
sudbine mogu dopasti njegovi potomci, od kojih
neki budu dobri i postignu ivot kakav zasluuju,
a drugi suprotno; ti, naravno, mogu biti svako
vrsno udaljeni od svojih predaka. Bilo bi besmisleno da s njima trpi mijene i mrtvac, te da biva
jednom blaen, drugi put bijedan; a bilo bi isto
tako besmisleno ako barem za neko vrijeme sud
bina potomaka ne bi imala nikakva uinka na
pretke. 1
Ali moramo se vratiti na prijanju tekou; 2
moda e se prema njoj razrijeiti ovo to sada
pretresamo. Ako treba vidjeti kraj i tek tada na
zvati nekoga blaenim, ne zbog toga j e r jest bla
en, nego zato to prije bijae svakako e biti
besmisleno ako kad jest blaen, ta mu se injenica ne moe pripisati, jer ive ne elimo nazivati
blaenim zbog mijena kobi, i jer pretpostavismo
da je blaenstvo neto postojano i nikako nije podlono mijeni, dok se kolo sree esto okree i
istim ljudima. Oito je, ako bismo slijedili ovjekovu kob, da bismo esto istoga nazivali blaenim
i opet bijednim, prikazujui tako blaenika kao
3
kameleona, gradnju na prini. Ili nije uope
ispravno pratiti mijene kobi? Jer uspjeh ili pro
maaj nije u tima, nego kao to rekosmo

ovjeji ivot i njih treba, dok su djelatnosti u

skladu s krepou ono to odreuje blaenstvo,
a one oprene njoj opreno.
15

10

20
11
25

30

12

35
] ]00 b
13
5

Tako nau odredbu potkrepljuje to to smo

pretresali. Naime, ni u kojim ljudskim inima
nema toliko postojanosti kao u djelatnostima usklaenim s krepou; dri se kako su one posto
janije i od znanstvenih spoznaja; a od tih opet
one najcjenjenije su trajnije, jer blaenici najpotpunije i najpostojanije ive u njima. To je, ini
se, i razlog to ih ne zaboravljamo. Dakle, blaen
e ovjek imati to traeno svojstvo,1 i bit e takav
cijeloga ivota; naime, uvijek e ili radije od
svega djelovati i umovati u skladu s krepou,
i podnosit e mijene kobi na najljepi nain i u
svemu skladno, budui istinski dobar te izvrstan
bez ikakva ukora. 2
Ali mnoge se stvari dogaaju sluajem, a razli
kuju se veliinom i maloom; male stvari dobre
kobi, kao i njezine opreke, oito je da nemaju
prevage nad ivotom, nu krupni i mnogi dogaaji
to su na dobro uinit e ivot blaenijim (jer oni
po naravi tee ukrasiti ivot, a njihova upotreba
moe biti i lijepa i dostojna), doim ako su na zlo,
takvi e dogaaji pritijesniti i upropastiti blaenost, budui da donose boli i prijee mnoge dje
latnosti. Pa ipak i u takvim dogaajima zasvijetli
ljepota, kad ovjek strpljivo podnosi mnoge i
goleme nevolje, ne zbog beutnosti, nego jer je
plemenita znaaja i veleduan. Ako su djelatnosti,
kao to rekosmo, ono to upravlja ivotom, onda
nitko od blaenika ne postaje bijednim, jer taj
nikad nee initi mrska i prosta djela. Mi, naime,
smatramo, kako onaj to je istinski dobar i razborit podnosi pristalo sve ivotne kobi i ini
uvijek ono to je najljepe u danim okolnostima,
kao to dobar vojskovoa na vojno najbolji nain

Rije je popularnim vjerovanjima, a ne Ari

stotelovu stavu.
2
1100 a 10.
3
Navod iz djela nepoznata pjesnika.

To jest: trajnost blaenstva.

Simonid (fr. 3). Isto mjesto navodi i Platon (Pro
tagora, 339 B).

16

2 NIKOMAHOVA ETIKA

17

10

15

20

25

30

35
1101 a

14

15

16

XI.
2

3
4
5

ravna vojskom kojoj zapovijeda i kao to posto

lar od dane koe izrauje najbolju obuu, te
istim nainom i svi ostali obrtnici. Ako je tomu
tako, blaen ovjek nikad ne postaje bijedan, iako
ne biva ni posve blaen dopadne li prijamovske
kobi. Isto tako ne biva ni aren ni promjenljiv,
niti ga lako izbacuju iz blaenosti uobiajene ne
volje, nego samo one goleme i mnoge, od kojih
nee za malo vremena ponovo stei blaenstvo; pa
ako ga uope i stekne, onda tek nakon duga i
potpuna vremena, poto je u njemu poluio krup
ne i lijepe stvari.
Dakle, to prijei kazati kako je blaenik onaj
tko djeluje prema potpunoj kreposti i prikladno
je opskrbljen izvanjskim dobrima, ne na bilo ko
je vrijeme, nego cijeloga ivota? Ili pak treba do
dati, koji ima tako ivjeti i u skladu s time umri
jeti? Jer budunost je nama nevidna, dok blaenstvo postavljamo kao svrhu i neto u svemu ko
nano i potpuno. Ako je tako, blaenima emo
nazvati one od ivuih koji posjeduju i koji e
posjedovati reena svojstva, ali tek blaenim
ljudima. tima stvarima nek je dosta toliko.
Pomisao da kobi potomaka i svih prijatelja
uope ne djeluju na ovjekovo blaenstvo ini se
odve nemilom i u opreci s prihvaenim naukom;
nu budui su dogaaji koji se zbivaju mnogi i
obiluju svakovrsnim razlikama, te su nam neki
blii a neki dalji, razlagati svakome pojedinano ini se preopirnim te i beskrajnim po
slom; pa e moda dostajati i openit ocrt. Ako,
dakle, kao to neke ovjekove vlastite nevolje
imaju teinu i prevagu nad ivotom, dok se druge ine neznatnima, tako i sve one u prijatelja,
(doim postoji razlika da li se patnje dogaaju
ivima ili mrtvima, mnogo vie nego da li su se
u tragedijama bezakonja i strahote ve dogodili
ili se tek poinjaju), mora se uzeti u obzir i ta
razlika, ili pak moda prije to to se dvoji: da li
pokojnici uope sudjeluju u kakvu dobru ili nje
govim oprekama. ini se, naime, prema reenome, ako do njih i dopire togod, bilo od dobra
18

10
XII.
2
15

3
20
4

25
5
30
6
35
1101 b

bilo od njegove opreke, ono je neto slabano i

neznatno, ili po sebi ili njima samima; ili opet,
ako nije, onda je toliko i takvo da niti moe
uiniti blaenima one koji to nisu, niti moe
oduzeti blaenost onima koji jesu. ini se, dakle,
da na pokojnike donekle djeluju dobre ili zle ko
bi prijatelja, ali ne ni tako ni toliko da blaene
uine neblaenima, niti pak togod drugo.
Poto odgovorismo na ta pitanja, razmotrimo
sada blaenstvo, da li je ono togod to se hvali
ili neto to se asti, jer bjelodano je kako ono
ne pripada mogunostima. 1 Naime, sve to se hva
li pohvaljuje se zbog nekakvog svojstva i neka
kva odnosa prema neemu. Mi hvalimo pravina
i hrabra ovjeka, te uope dobra ovjeka i kre
post, zbog njihovih djelatnosti i djela, pa snanog
i hitronogog i svakog drugog jer posjeduje neko
naravno svojstvo i odnosi se prema onome to je
dobro i valjano. A to bjelodano pokazuju i hvale
upuene bogovima. ini se smijenim da se bo
govi mjere naom mjerom, ali kao to reko
smo to je zbog toga to hvala sadrava odnoaj prema neemu. Ako pohvala pripada spornenutima, bjelodano je da najboljima nije primje
rena pohvala, nego neto vee i bolje, kao to se
i pokazuje, jer bogove i one od ljudi koji su najbogolikiji nazivamo sretnim i blaenim. Isto tako
i s dobrima; nitko, naime, blaenstvo ne pohvaljuje kao pravdu, nego to stanje naziva blaenim,
kao neto boanstvenije i bolje.
ini se da i Eudokso 2 bijae u pravu zagovara
jui prvenstvo uitka; mnio je, naime, da to to
se on iako je dobro ne hvali, pokazuje kako
je bolji od onih stvari to su hvaljene; a takvi su
i Bog i Dobro, jer se prema njima odnose sve
ostale stvari. Hvala se tie kreposti, a prema njoj
1

Jer nije neto to slui nekoj drugoj svrsi; nije

samo mogunost dobra, nego je zbiljsko dobro.
2
Eudokso iz Knida, Platonov uenik, glasovit ma
tematik i zvjezdoznanac.
2*

19

12

15

20

25

30

XIII.
2
3
4
5
6
7

se ine lijepa djela; dok se hvalospjevi tiu postignua, kako tjelesnih tako i duevnih. 1 Ali po
drobnija raspra tome svakako je primjerenija
onima koji se posebni je pozabavie hvalospjevi
ma. Nama je jasno, na temelju onoga to je ve
reeno, da je blaenstvo jedna od stvari koje su
asne i savrene. A ini se da je tako i zbog toga
to je ono poelo; jer radi njega svi inimo sve
ostalo, te drimo da je poelo i uzrok dobara
neto asno i boansko.
Budui je blaenstvo djelatnost due prema savrenoj kreposti, valja razvidjeti to je krepost;
tako emo moda bolje uvidjeti i to je blaenstvo. Vjeruje se kako je istinski dravnik onaj
tko se najvie potrudio upravo oko toga; jer eli
svoje sugraane uiniti dobrim i poslunim prema zakonima. Primjer toga imamo u zakonodavcima Kreana i Lakedemonaca 2 i slinih koliko ih
je bilo. Ako ovo razlaganje pripada znanosti
dravi, jasno je da e istraivanje biti u skladu
s naom nakanom sa samog poetka. A_bjelodano
je kako je ljudska krepost ona koju treba razmo
triti, jer dobro koje smo traili bilo je ljudsko
dobro i blaenstvo ljudsko blaenstvo. Pod ljudskom krepou ne podrazumijevamo onu tijela,
nego onu due, a i blaenstvo nazivamo djelatnou due. Ako je tomu tako, oito je kako drav
nik treba znati togod dui kao to onaj tko
lijei oi mora znati i cijelome tijelu, i to jo
vie zbog toga to je znanost dravi i aenija
i bolja od lijenikog umijea, a i meu lijenicima oni najobrazovaniji uveliko se trude oko zna
nja tijelu. Stoga dravnik mora prouavati du
u, prouavati je radi dotinog predmeta i onoli
ko koliko dostaje za pitanja to se istrauju. Jer
istraivati jo pomnije bilo bi vie negoli zahtijeva na zadatak.
1
iroko uzeto, hvala (e; tie se ocjene ka
kvoe, i poticaj je da se ona odri i pobolja; dok
se hvalospjevom (e) nagrauje ono to je ve
ostvareno.
2
Aristotel, Politika (II, 6, 7).

20

9
35

10

1102 a
11

13

10

15

12

13

14

15
20

Neke su stvari tome dostatno iznesene drug

dje u raspravama, 1 i njima se treba posluiti,
naime da je dua dijelom razumna a dijelom
nerazumna. Da li su ti dijelovi odijeljeni kao dije
lovi tijela ili bilo to djeljivo, ili su samo odred
bom razluivi na dvoje dok su po naravi nerazdvojivi (poput izdubljenja i ispupenja na obodnici kruga) ne tie se sadanjeg pitanja. Od nera
zumne due jedan je dio zajedniki, to jest raslinski, mislim uzrok hranidbe i rasta. Ta se mo
due mora pretpostaviti kod svih stvorova to se
hrane i kod zametaka, a isto i u odraslih bia.
Razlonije je tako negoli im pridati kakvu drugu
mo. Tako je ta krepost ini se zajednika i ne
pripada samo ovjeku; i ini se da je taj dio, ili
mo, najdjelotvorniji u snu, dok se dobro i zlo
u snu najmanje razaznaju (pa se otuda i kae
kako se polovicom svojega ivota blaenici nita
ne razlikuju od bijednika). A to se dogaa posve
naravno, jer san je nedjelatnost onoga svojstva
due koje se naziva dobro ili loe, osim ako mo
da u manjoj mjeri ne prodiru u duu stanoviti
poticaji, 2 pa u tome smislu bivaju boljima snovi
estitih ljudi negoli sluajnika. Nego dosta to
me, i ostavimo hranidbeno svojstvo, jer ono po
svojoj naravi ne sudjeluje u ljudskoj kreposti.
ini se da postoji i jedno drugo nerazumno naravsko svojstvo due, koje ipak sudjeluje u razu
mu. Mi i u uzdranih i u neuzdranih ljudi hva
limo razumno naelo, 3 dio njihove due koji ga
posjeduje, jer ih potie ispravno i na najbolja
djela. Ali u njima se pokazuje i drugo naravsko
svojstvo uz ono razumno, koje se bori i opire
protiv razuma. I upravo kao to uzeti dijelovi
tijela kad ih kanimo pokrenuti udesno kre-

25
1

Nije jasno tie li se ovo Aristotelovih vlastitih

popularnih predavanja ili pak stavova drugih filo
zofa.
2
Naime, preostaci dojmova od prijanjih doiv
ljaja.
3
Izvorno o, to je ovdje u posebnijem zna
enju: 'razumno naelo' ili 'naelo razuma' (o. p.).
21

30

1102 b

10

15

16

17

18

19

u se usuprot nalijevo, isto je tako i s duom;

porivi neuzdranika nagone ove u suprotnom
smjeru. Ali dok u tijelima vidimo ono to odvlai
usuprot, u due toga ne vidimo. Pa ipak moramo
vjerovati da i u dui postoji neto uza sam ra
zum, to mu se suprotstavlja i opire. Kakvo je
to drugo, nimalo nas se ne tie. I kao to ve
rekosmo, ini se da i to sudjeluje u razumu; da
kako, u uzdrana ovjeka ono je posluno razu
mu, a vjerojatno je jo poslunije u razborita i
hrabra ovjeka; tu je, naime, sve u skladu s ra
zumom.
Stoga se ini da je i to nerazumno dvostruko.
Raslinski dio ini se da nema nita zajedniko s
razumom, dok onaj poudni i uope nagonski
ipak nekako sudjeluje u njemu, tako to mu je
podreen i posluan, kao to kaemo 'imati ra
zuma' kad je rije neijem ocu ili prijateljima,
ali ne onako kao u matematici. 1 Da to nerazumno
nekako slua razum, otkriva i opomena i svaki
prijekor i pobuda. Ako se pak mora rei da i to
ima razum, onda e biti dvostruko i ono to ima
razum: jedan dio u pravom smislu i po sebi, a
drugi onako kao to je netko posluan svojem
ocu.
A i krepost se dijeli prema toj razlici; te jedne
kreposti nazivamo umnima a druge udoredni
ma; mudrost, rasudnost i razboritost umne su
kreposti, a plemenitost i umjerenost udoredne.
Kad, naime, govorimo neijem znaaju, ne ka
emo kako je mudar ili rasudan, nego da je blagoudan ili umjeren. Ona hvalevrijedna od tih sta
nja nazivamo krepostima.

20

25

II.

30

1103 a

3
5

4
10

K r e p o s t je, dakle, d v o s t r u k a : u m n a i udored

n a . U m n a k r e p o s t i m a u g l a v n o m i zaetak i por a s t po pouci, pa j o j stoga t r e b a iskustva i vre
m e n a ; doim u d o r e d n a k r e p o s t nastaje po naviaju, od ega joj potjee i s a m o ime, n a s t a l o
m a l o m izmjenom rijei obiaj. 1 P r e m a t o m e je
b j e l o d a n o k a k o ni j e d n a od u d o r e d n i h k r e p o s t i
ne nastaje u n a m a po naravi, j e r se ni j e d n a od
stvari koje su po naravi ne moe preinaiti nava
d o m . Tako, na primjer, k a m e n , koji se po n a r a v i
giba nadolje, ne m o e se n a v i k n u t i da se giba
nagore, pa m a k a r ga t k o g o d na to privikavao
bacajui ga n a g o r e i deset tisua p u t a ; niti se
oganj moe naviknuti da gori nadolje, niti se bilo
koja od stvari to po n a r a v i imaju j e d a n n a i n
m o g u priuiti na n e k i drugi. Dakle, k r e p o s t i ne
n a s t a j u u n a m a ni po naravi ni protiv naravi,
nego s m o mi po naravi nainjeni t a k o da ih pri
m a m o , dok se one usavravaju n a v a d o m .
Od svih stvari koje i m a m o po naravi prvo stje
e m o njihove m o g u n o s t i , a poslije p o k a z u j e m o
djelatnosti (kao to je b j e l o d a n o po sjetilima, j e r
sjetila ne stjeemo t i m e t o esto g l e d a m o ili e
sto sluamo, nego s m o ih d a p a e imali prije nego
s m o ih upotrijebili, a n i s m o ih zadobili upora
b o m ) . Doim k r e p o s t i stjeemo prvo ih odjelovIjujui, u p r a v o k a o i u ostalim umijeima. J e r
to god t r e b a uei initi to inei u i m o , kao to

Posrijedi je neprevediv izriaj s rijeju o, koja

inae ima mnoga znaenja, dok je ovdje jo sklop
, koji znai: i imati razuma, i imati razbora, i
imati razloga, i uzeti u obzir, i biti odgovoran, i po
loiti raun, i objasniti, i obrazloiti.
22

Grke rijei fj&og (znaaj, udoredno svojstvo,

ud) i P&og (obiaj, navada, naviaj) srodne su podri
jetlom.
23

15

20

25

30

II.

g r a d e i p o s t a j e m o graditelji i citarajui c i t a r a i ;
isto t a k o , inei p r a v e d n a djela p o s t a j e m o pravedni, inei u m j e r e n a u m j e r e n i i inei h r a b r a
djela h r a b r i . t o m e svjedoi o n o t o se d o g a a
u d r a v a m a . Zakonodavci navikavajui ih ine
g r a a n e d o b r i m a , i to je elja s v a k o m u zakono
davcu, te o n i koji toga ne p o l u e p r o m a e , i u
t o m e s e razlikuje d o b a r u s t a v o d loega.
I dalje, po i s t i m u z r o c i m a i po i s t i m sredstvi
ma svaka k r e p o s t i n a s t a j e i p r o p a d a , a slino i
svako u m i j e e ; n a i m e , iz c i t a r a n j a p o s t a j u i d o b r i
i loi c i t a r a i . A p r i m j e r e n o t o m e i graditelji i svi
ostali; p o d o b r o j gradnji p o s t a t e d o b r i graditelji, a po looj loi. Ako ne bi bilo tako, n i t k o ne
bi t r e b a o uitelja, nego bi se svi r a a l i ili d o b r i
ili loi. T a k o je i s k r e p o s t i m a ; po svojim i n i m a
u o d n o a j i m a s d r u g i m l j u d i m a p o s t a j e m o prav e d n i ili n e p r a v e d n i , a po svojim i n i m a u pogi
belji n a v i k n u t i s t r a h o v a t i ili u z d a t i se, b i v a m o
h r a b r i ili straljivi. I s t o je t a k o i sa eljama i
s r d b a m a : j e d n i ljudi p o s t a j u u m j e r e n i i blago u d n i , drugi n e o b u z d a n i i rasrdljivi, ponaajui
se na j e d a n ili na drugi n a i n u tim o k o l n o s t i m a .
J e d n o m rijeju: iz j e d n a k i h d j e l a t n o s t i n a s t a j u i
j e d n a k a s t a n j a . Stoga djelatnosti m o r a j u i m a t i
s t a n o v i t u k a k v o u ; j e r njihovim r a z l i k a m a odgo
v a r a j u s u s l j e d n a stanja. N a i m e , nije mala razlika
da li je t k o g o d od m l a d o s t i n a v i k n u o na ovakve
ili o n a k v e obiaje, nego je o n a velika, pa i cjelo
k u p n a razlika.
B u d u i s a d a n j e istraivanje nije r a d i znanstvene spoznaje, k a o u d r u g i m g r a n a m a (jer ne prou
a v a m o k a k o b i s m o spoznali to j e k r e p o s t , nego
d a p o s t a n e m o dobri, inae n a m ona n e b i n i t a
koristila), n u n o je razvidjeti o n o to se tie dje
latnosti, n a i m e : k a k o ih t r e b a izvriti, j e r k a o
to r e k o s m o o n e o d r e u j u susljedna stanja.
Z a t i m , da t r e b a djelovati p r e m a p r a v o m naelu
z a j e d n i k a je znaajka i m o r a se p r e t p o s t a v i t i
e m u e se poslije govoriti: 1 i to je p r a v o naVI. 13.

24

3
1103 b

10

6
15

20

25
2
8
39
9

elo i k a k o se o d n o s i p r e m a o s t a l i m k r e p o s t i m a .
Nu prije nek se p r i s t a n e na to da se cijeli pou
ak inidbi m o r a izloiti u o c r t u a ne u t o n i m
1
p o j e d i n o s t i m a , k a o to r e k o s m o i u p o e t k u , da
takva izvjea t r e b a zahtijevati u s k l a d u s gradi
vom. U s t v a r i m a koje se tiu u d o r e d n i h i n a i
p r o b i t a n o s t i n e m a niega vrstoga k a o ni u pitan j i m a zdravlja. B u d u i je t a k v o o p e n i t o izvjee,
j o je m a n j e t o n o s t i u o n o m e p o j e d i n a n i m
sluajevima; k a k o oni n e p o t p a d a j u n i p o d k a k v o
znanje n i s t r u k o v n u p r e d a j u , m o r a j u uvijek s a m i
djelatelji uvidjeti t o j e p r i m j e r e n o prigodi, k a o
u lijenikom i k o r m i l a r s k o m u m i j e u . Ali i a k o
j e n a e s a d a n j e izlaganje takvo, m o r a m o poku
ati pomoi u t o m e .
Prvo, dakle, t r e b a r a z m o t r i t i ovo: k a k o je na
rav tih stvari da ih u n i t a v a m a n j a k i viak, k a o
to vidimo u sluaju snage i zdravlja (jer se k o d
nevidljivih p r e d m e t a t r e b a posluiti svjedoan
s t v o m onih vidljivih); n a i m e , i p r e t j e r a n a i m a n j kava vjeba u n i t a v a snagu, j e d n a k o k a o to i
suvino i m a n j k a v o jelo i pilo u n i t a v a zdravlje,
dok ga p r i m j e r e n a koliina i s t v a r a i poveava i
odrava. A t a k o je i s u m j e r e n o u , h r a b r o u i
ostalim k r e p o s t i m a . Onaj t k o od svega bjei i boji
se i n i e m u se ne o p i r e p o s t a j e plaljivac; o n a j
p a k tko se niega ne boji i srlja u sve p o s t a j e
d r z a k ; isto t a k o onaj t k o se u p u t a u svaku na
sladu i ne sustee se ni od kakve p o s t a j e neobuz
d a n , d o k onaj t k o izbjegava sve uitke, p o p u t pri
p r o s t i h osoba, p o s t a j e neosjetljiv. Dakle, u m j e r e nost i h r a b r o s t u n i t a v a j u i viak i m a n j a k , dok
ih s r e d n o s t odrava.
Ali ne bivaju od njih i zbog njih s a m o njihovi
n a s t a n c i , p o r a s t i i p r e s t a n c i , nego e se i njihove
djelatnosti odvijati u n j i m a ; t a k o je u svih vi
dljivijih p r i m j e r a , k a o u sluaju snage; o n a nastaje o b i l n o m h r a n o m i m n o g i m n a p o r i m a , to
e opet najbolje u z m o i s n a a n ovjek. T a k o je
1094 b 1127.

25

1104 a

10

15

20

25

30

i s krepostima; postajemo umjereni usteui se

od uitaka, a postavi takvima najbolje se uzmaemo ustezati od njih. Isto je i s hrabrou: navilcavajui se prezirati strahote i oduprijeti im
se, postajemo hrabri, a postavi takvi najbolje
emo uzmoi oduprijeti se strahotama.
Uitak ili bol koji prati djela treba uzeti kao
pokazatelj njihovih stanja. Onaj tko se ustee od
tjelesnih naslada i uiva u samome tome taj je
umjeren; onaj kojemu je takvo to tegotno taj
je neobuzdan; onaj opet tko izdrava strahote i
uiva, ili mu barem nije muno, taj je hrabar;
kojega to boli taj je straljivac. Jer udoredna
krepost se bavi uicima i bolima. Naime, zbog
uitka inimo rune stvari, a zbog bola se uzdr
avamo od lijepih. Stoga, kako Platon kae,1 tre
bali bismo se ve od djetinjstva odgajati tako da
osjeamo radost i bol kako treba, jer to je pravi
odgoj.
I zatim, ako se kreposti bave djelatnostima i
uvstvima, a svako uvstvo i svaku djelatnost pra
te uitak i bol, onda e se zbog toga i krepost
baviti uicima i bolovima. A to pokazuju i kazne
koje se izvravaju tima sredstvima; one su, nai
me, nekakav lijek, a lijekovi po svojoj naravi dje
luju s pomou opreka. 2 I opet, kao to maloprije
rekosmo, 3 svako stanje due ima narav koja je
suodnosna i zabavljena onim stvarima po kojima
naravno postaje boljom ili gorom; ali ljudi po
staju loi zbog uitaka i bolova, naime: teei za
njima i izbjegavajui ih, bilo one koje ne treba
ili kad ne treba ili kako ne treba, bilo kojim
drugim nainom kojim se te stvari naelno raz-

35
1104 b

10

15

20

luuju. Stoga neki 1 i odreuju kreposti kao sta

nja neke beutnosti i smirenosti, iako ne postupaju i dobro, jer govore posve openito, a ne
'kako treba' i 'kako ne treba' i 'kad treba ili ne
treba' i ostalo to se pridaje. Stoga se pretpostav
lja da je krepost ona djelatnost koja tei najbo
ljemu to se tie uitaka i bolova, dok je porok
suprotno tome.
I slijedee nam moe pokazati kako se dotine
stvari bave istim. Budui da postoji troje koje
se bira i troje koje se izbjegava lijepo, kori
sno i ugodno, te njihove opreke: runo, kodljivo
i bolno , u odnosu prema tima dobar ovjek
postupa ispravno, dok zao postupa pogrjeno, a
osobito to se tie uitka; on je, naime, zajedni
ki ivotinjama i prati sve predmete izbora; a i
lijepo i korisno ine se ugodnim. To se usadilo u
svima nama ve od prvog djetinjstva; stoga je
teko izbrisati to uvstvo toliko ukorijenjeno u
ivotu. Zbog toga su nama, jednima manje drugi
ma vie, i mjerilo djelatnosti upravo uitak i bol.
S toga razloga njima mora biti cijela rasprava,
jer nije od malena uinka na nae postupke da li
ispravno ili pogrjeno utimo ugodu ili bol.
Uz to, tee je boriti se protiv uitaka negoli pro
tiv strasti, kao to kae Heraklit, 2 ali onim to
je tee uvijek se bave i umijee i krepost, jer i
ono to je dobro bolje je ako je tee. Stoga je sav
posao i kreposti i dravnikog umijea baviti se
uicima i bolima, jer onaj tko se tima dobro slui
bit e dobar, a tko loe lo.
1

Zakoni 653 A, Drava 401 E 402 A.

Naime: contraria contrarias curantur, to je su
protno geslu similia similibus curantur, koje vrijedi
za homeopatiju. Ovdje se misli na to kako se ognjica
lijei hlaenjem, a prehlada toplinom (o. p.).
!
a27b3
2

26

Vjerojatno se misli na Speusipa i njegove sljed

benike, iako se sloboda od strasti i uvstava (beut
nost, O) kao ideal javlja tek u stoika.
2
Posrijedi je odlomak 85, koji glasi Protiv thumos-a boriti se teko je; ono to poeli, to i po ci
jenu due kupuje, gdje kljuna rije (O) znai
duh, ivot, srce, a ovdje vjerojatno uzbuenost ili
strast.
27

25

30

35
1105 a

10

N e k , dakle, b u d e k a k o j e r e e n o , d a s e k r e p o s t
bavi u i c i m a i b o l i m a , te da od p o s t u p a k a od
k o j i h n a s t a j e od t i h i r a s t e (a i p r o p a d a , a k o n i s u
takvi) i da p o s t u p c i od kojih je n a s t a l a t v o r e i
s a m u njezinu d j e l a t n o s t .
M o g a o bi t k o g o d u p i t a t i k a k o m o e m o rei da
m o r a m o p o s t a t i p r a v e d n i inei p r a v e d n a djela,
a u m j e r e n i inei u m j e r e n a . N a i m e , a k o ljudi i
ne p r a v e d n a i u m j e r e n a djela, ve su p r a v e d n i i
u m j e r e n i , u p r a v o k a o i a k o tuju slovnika 1 i
glazbena pravila, oni su slovniari 2 i glazbenici.
Ili p a k nije t a k o ni u u m i j e i m a ? Slovniki se
moe togod n a i n i t i i sluajno ili na t u i p o t i c a j .
ovjek e, dakle, biti slovniar tek o n d a k a d je
n a i n i o t o g o d slovniki i na slovniki n a i n ,
n a i m e : k a d u i n i t o g o d p r e m a slovnikom znanju u sebi s a m o m e . Uz to, nije slino o n o t o
se zbiva u u m i j e i m a s o n i m to se zbiva s kre
p o s t i m a ; t v o r e v i n e u m i j e a i m a j u svoje d o b r o u
sebi; n j i m a d o s t a j e da n a s t a n u sa s t a n o v i t i m svoj
s t v o m ; ali a k o p o s t u p c i t o n a s t a j u u s k l a d u s
k r e p o s t i m a i m a j u n e k a k v o svojstvo, zbog toga ni
su uinjeni ni p r a v e d n o ni u m j e r e n o , nego t e k
k a d njihov izvritelj i djeluje u s t a n o v i t u s t a n j u ,
n a i m e : prvo, a k o to ini znlice, d r u g o a k o izabi
re p o s t u p k e i a k o b i r a r a d i njih samih, i t r e e
a k o to ini u p o s t o j a n u i n e p r o m j e n j i v u raspolo
enju. A to izuzev z n a n j a ne u b r a j a se u
uvjete p o t r e b n e za u m i j e a ; d o i m k a o uvjet za
k r e p o s t i s a m o znanje n e m a nikakve teine ili i m a
m a l o , dok ostali zahtjevi n i s u od m a l e nego od
p o s v e m a n j e vanosti, u k o l i k o n a i m e k r e p o s t i i
n a s t a j u iz e s t a injenja p r a v e d n i h i u m j e r e n i h
djela. Dakle, djela se nazivaju p r a v e d n i m i umjer e n i m k a d s u takva kakva b i poinio o n a j t k o j e
p r a v e d a n ili u m j e r e n . A p r a v e d a n i u m j e r e n nije
o n a j t k o ih tek poinja, nego t k o ih t a k o e r po-

1
2

28

Ili gramatika (pravila).

Ili gramatiari.

15

20

V.
25

30

inja t a k o k a k o bi ih inili p r a v e d n i i u m j e r e n i
ljudi. P r a v o se stoga kae k a k o p r a v e d a n ovjek
postaje inei p r a v e d n a djela, a u m j e r e n inei
u m j e r e n a ; a k o takva s m n e poinja, n e m a n i
n a j m a n j e vjerojatnoe d a i k a d p o s t a n e d o b a r .

10

Ali veina ne ini tako, n e g o t r a e u t o i t a u

naelu i zamiljaju da ' m u d r o s l o v e ' i da e t a k o
p o s t a t i u d o r e d n i , 1 p o n a a j u i se slino bolesnici
ma koji p o z o r n o sluaju lijenike, ali ne ine
nita od onoga to im se p r o p i s u j e , pa k a o t o
ovima tijelo ovako nee ozdraviti, n e e ni o n i m
p r v i m a d u a od takva 'mudroslovlja'.

15

N a k o n toga valja razvidjeti t o je k r e p o s t . Budui je ono t o se nalazi u d u i t r o s t r u k o uvstva, s p o s o b n o s t i , stanja k r e p o s t m o r a biti jed n o od toga. uvstvima n a z i v a m u d n j u , srdbu,
s t r a h , d r s k o s t , zavist, r a d o s t , n a k l o n o s t , m r n j u ,
enju, l j u b o m o r u , milost, u o p e osjeaje koje
p r a t i uitak ili bol. S p o s o b n o s t i m a n a z i v a m o n e
stvari po k o j i m a bivamo uvstveni, k a o k a d uzm a e m o s r d i t i se, utjeti bol ili se smilovati. Sta
njima nazivam o n o po e m u s m o d o b r o ili loe
u o d n o s u na uvstva, kao t o p r e m a s r d b i stoji
mo loe a k o je u t i m o p r e j a k o ili p r e s l a b o , a do
b r o a k o po s r e d i n i . I s t o je i s o s t a l i m uvstvima.

4
20

25

Nu ni k r e p o s t i ni p o r o c i n i s u uvstva, j e r n a s
n e nazivaju n i v r s n i m a n i l o i m a p r e m a n a i m
uvstvima, nego p r e m a n a i m k r e p o s t i m a i poro30
cima, i j e r n a s niti hvale n i t i k u d e p r e m a n a i m
uvstvima (ne pohvaljuje se n a i m e onaj t k o se
boji ili srdi, niti se p a k k o r i onaj t k o se n a p r o s t o
srdi, nego zbog n a i n a k a k o to ini); d o i m n a s
hvale ili k u d e p r e m a n a i m k r e p o s t i m a i poroci- l106 a
ma.

Uz to, mi se s r d i m o ili p l a i m o bez izbora, d o k

su k r e p o s t i n e k a k v i izbori ili nisu b e z izbora. I
dalje, t o se tie uvstava kae se da s m o pokre-

1105 b

Izvorno : izvrsni ili valjani (o. p.).

29

n u t i , a k a d se tie k r e p o s t i i p o r o k a , ne kae se
p o k r e n u t i , nego s m o u n e k a k v u s t a n j u .
5

Zbog toga o n e i n i s u s p o s o b n o s t i . N a i m e , n a s
n e nazivaju n i d o b r i m a n i l o i m a n a p r o s t o zbog
toga t o m o e m o uvstvovati, niti p a k n a s hvale
ili k u d e ; mi s m o s p o s o b n i po naravi, ali ni d o b r i
ni loi ne b i v a m o po naravi, e m u s m o ve p r i j e
govorili. 1

Dakle, a k o k r e p o s t i n i s u ni uvstva ni sposob

nosti, p r e o s t a j e da su stanja. I t a k o je r e e n o
to j e k r e p o s t p o s v o j e m r o d u .

VI.
2

N u t r e b a rei n e s a m o t a k o d a j e k r e p o s t
stanje, nego i k a k v o je. Valja stoga kazati, k a k o
svaka k r e p o s t i ini d o b r o m s t v a r koje je k r e p o s t
i j o o m o g u u j e da o n a d o b r o djeluje, k a o t o
k r e p o s t 2 o k a ini v r s n i m i o k o i njegov u i n a k , pa
po k r e p o s t i o k a d o b r o v i d i m o . Slino t a k o i kre
post k o n j a ini k o n j a v r s n i m i d o b r i m u t r a n j u ,
n o e n j u j a h a a i d o e k i v a n j u neprijatelja. Ako
je stoga t a k o u s v e m u , o n d a e i ovjekova kre
p o s t biti s t a n j e po k o j e m ovjek biva d o b a r i po
k o j e m e p r u i t i d o b a r uin. Ve s m o rekli, 3 k a k o
e to biti, ali e se j o razjasniti r a z v i d i m o li i
kakva je njezina n a r a v .

3
4

U s v e m u to je n e p r e k i d n o i djeljivo m o e se
uzeti ili vie ili m a n j e ili j e d n a k o , i to bilo u
s a m o j stvari, bilo u o d n o s u p r e m a n a m a . J e d n a k o
je s r e d i n a i z m e u suvika i m a n j k a . U s a m o j
stvari s r e d i n o m n a z i v a m o ono to j e j e d n a k o uda
ljeno od o b a kraja, to je j e d n o i isto svima lju
d i m a ; a u o d n o s u p r e m a n a m a , o n o to nije ni
suviak ni m a n j a k , koje o p e t nije ni j e d n o ni
isto svima l j u d i m a . N a i m e , a k o j e deset m n o g o ,

5
7

10

5
15

20
10

25
11
30

12

a dva m a l o , o n d a je b r o j est s r e d i n a uzeto u sa

m o j stvari, j e r j e d n a k o p r e m a u j e i biva p r e m a en. To je s r e d i n a p r e m a b r o j n o m ( a r i t m e t i k o m )
r a z m j e r u ali u o d n o s u p r e m a n a m a n e e se u z e t i
t a k o . Ako j e deset m i n a teine n e k o m u m n o g o
pojesti, a dvije m i n e m a l o , o n d a uvjebavatelj na
rvalitu nee n a r u i t i est m i n a , j e r je i to m o d a
n e k o m u previe ili p r e m a l o : p r e m a l o za Milona, 1
za p o e t n i k a u v j e b a m a previe. I s t o je t a k o i s
t r a n j e m i rvanjem. S t o g a svaki znalac izbjegava
i suviak i m a n j a k , nego trai i b i r a sredinu, ali
n e s r e d i n u s a m e stvari, n e g o o n u u o d n o s u p r e m a
nama.
Ako je tako, da svaka z n a n o s t d o b r o izvrava
svoj r a d traei s r e d i n u i o d m j e r a v a j u i p r e m a
njoj vlastite u i n k e (zbog ega se valjanim
u i n c i m a obiava rei, k a k o im se n i t a ne m o e
ni o d u z e t i ni d o d a t i , b u d u i da suviak i m a n j a k
kvari valjanost, d o k je s r e d n o s t 2 odrava, i d o b r i
o b r t n i c i k a k o k a e m o i ine imajui to u
vidu) i a k o je k r e p o s t tonija i bolja od sva
kog u m i j e a , k a o i s a m a n a r a v , o n d a je i svojstvo
k r e p o s t i teiti sredini. P o d r a z u m i j e v a m udored
nu k r e p o s t . Ta se, n a i m e , bavi u v s t v i m a i djelat
n o s t i m a , u k o j i m a je i suviak i m a n j a k i s r e d i n a .
J e r i b o j a t i se i biti h r a b a r i udjeti i srditi se i
smilovati se, i u o p e u t j e t i u i t a k i bol, m o e
se i previe i p r e m a l o , a ni j e d n o nije d o b r o ; doim utjeti to o n d a k a d t r e b a , p r e m a e m u t r e b a ,
p r e m a k o j i m a t r e b a , zbog ega t r e b a i k a k o t r e b a
i s r e d i n a je i o n o najbolje, k a o to i p r i p a d a
k r e p o s t i . I s t o t a k o , t o se tie d j e l a t n o s t i p o s t o j i
suviak m a n j a k i s r e d i n a . A k r e p o s t se bavi uv
s t v i m a i d j e l a t n o s t i m a , u k o j i m a je suviak po
grjeka, k a o i m a n j a k , d o k se s r e d i n a hvali i srna-

udovino snani rva iz Krotona u Junoj Italiji.

Budui da ovdje u Aristotela susreemo oblike i
i i ' () te , prevodi
telj je smatrao kako je radi to vjernijeg prije
nosa izvornika potrebno donijeti (uz uobiajene ri
jei srednji, srednje, sredina) i rjei oblik srednost
2

1103a 18b2.
Izvorno , uz temeljno znaenje krepost, zna
i i valjanost, uinkovitost, savrenost i izvrsnost,
kojoj je najblii smisao u dotinom sluaju (o. p.).
3
1104a 1127.
2

30

(za ).

31

35
1106 b
5

10

15

20

25

13
14

15

16
17

18

19

20

t r a u s p j e h o m , to je oboje znaajka k r e p o s t i . Sto

ga je i k r e p o s t n e k a k v a s r e d n o s t , b u d u i da tei
o n o m u t o je po sredini. N a i m e , grijeiti se m o e
s v a k o v r s n o (jer zlo je n e o g r a n i e n o , k a k o pitagorejci p r e t p o s t a v l j a h u , dok je d o b r o ogranieno) a
u s p j e t i s a m o j e d n o v r s n o (zbog ega i jest j e d n o
lako a d r u g o t e k o lako je p r o m a i t i cilj, t e k o
je pogoditi ga); dakle, i zbog toga suviak i
m a n j a k z n a a j k a su p o r o k a , a s r e d n o s t k r e p o s t i .
Ljudi su d o b r i j e d n i m n a i n o m , zli svakovrsno. 1 Dakle, k r e p o s t je stanje s i z b o r o m , zapravo s r e d n o s t u o d n o s u p r e m a n a m a , a o d r e e n a
n a e l o m , n a i m e o n i m kojim bi je o d r e d i o razbo
r i t ovjek. Ona je s r e d n o s t i z m e u obaju p o r o k a ,
onoga p r e m a suviku i onoga p r e m a m a n j k u ; a i
zbog toga to p o r o c i ili ne dostiu ili p r e m a u j u
p o t r e b n u m j e r u u uvstvima i d j e l a t n o s t i m a , d o k
k r e p o s t i nalazi i izabire s r e d i n u . O t u d a , p r e m a
bivstvu te o d r e d b i koja govori to je o n a u biti,
k r e p o s t je s r e d n o s t , ali p r e m a najboljem i pra
vednom, ona je krajnost.
Nu svaka d j e l a t n o s t i svako uvstvo ne d o p u t a
tu s r e d n o s t ; n e k e od tih stvari ve po i m e n u
sadravaju nevaljalost, kao zluradost, b e s t i d n o s t ,
zavist, a m e u d j e l a t n o s t i m a : p r e l j u b , t a d b i n a ,
u m o r s t v o . Sve su te i takve stvari ve po i m e n u
u sebi nevaljale, a ne njihovi suvici ili m a n j c i .
Stoga se u o d n o s u p r e m a njima ne moe n i k a d a
biti prav, nego se uvijek grijei. J e r tu d o b r o ili
loe ne ovisi od toga poinja li se, n p r . p r e l j u b
s onom osobom s kojom treba, kad treba i kako
t r e b a , nego n a p r o s t o : poiniti bilo t o od toga
znai grijeiti. Moglo bi se j e d n a k o p r e t p o s t a v i t i
kako u nepravinosti, kukavnosti i razuzdanosti
p o s t o j i s r e d n o s t , suviak i m a n j a k ; ali t a d a bi
bila i s r e d n o s t suvika i m a n j k a , i suviak suvika
i m a n j a k m a n j k a . Nego, kao to u u m j e r e n o s t i
i h r a b r o s t i n e m a suvika i m a n j k a , j e r o n o to je
s r e d i n a na n e k i je nain k r a j n o s t , t a k o ni u do-

t i n i m a n e m a ni srednosti ni suvika ni manjka,

ve k a k o god se p o i n e , p o g r j e n e su. Openito,
n a i m e , niti p o s t o j i s r e d n o s t suvika i manjka, niti
p a k suviak ili m a n j a k s r e d n o s t i .
30

35
0

1107

15

20

Ali nije d o s t a t n o s a m o to openito iznijeti, nego

t r e b a i prilagoditi p o j e d i n a n i m sluajevima. Pri
r a s p r a v a m a p o s t u p c i m a , o p e n i t e izjave j e s u zajednikije, ali su o n e p o j e d i n e istinitije. A budui
se p o s t u p c i tiu p o j e d i n i h sluajeva, m o r a se 3
n j i m a uskladiti. U z m i m o ih, dakle, s n a e g popi
sa. 1 Na p o d r u j u s t r a h a i d r s k o s t i s r e d n o s t je
h r a b r o s t ; od o n i h koji p r e t j e r u j u , onaj t k o je ta
kav u n e u s t r a i v o s t i n e m a i m e n a (mnoga su sta
nja bezimena); onaj p a k t k o p r e t j e r u j e u drsko
sti, taj je drzovit; onaj o p e t t k o p r e t j e r u j e u stra
h u , d o k m u n e d o s t a j e d r s k o s t i , taj j e straljiv.
t o se tie u i t a k a i bolova ne svih, i m a n j e to
se tie bolova s r e d n o s t je u m j e r e n o s t , suviak
r a z u z d a n o s t . Ne n a l a z e se e s t o oni to su m a n j
kavi glede uitaka. Stoga takvi i ne dobie ni
kakva imena, ali nek budu beutni. S t o se tie
davanja i u z i m a n j a novca, srednost je darelji
vost, a suviak i m a n j a k rasipnost i krtost.
U tima ljudi na oprean nain pretjeruju i manj
kaju; rasipnik pretjeruje u troenju dok manjka
u u z i m a n j u , a krtac pretjeruje u uzimanju i
m a n j k a u t r o e n j u . S a d a g o v o r i m o samo u ocrtu
i poglavito, k a k o n a m i dostaje, dok e se poslije
2
o v o m e p o t a n j e raspravljati. to se tie novaca
p o s t o j e i d r u g a raspoloenja, s r e d n o s t je izdanost
(jer se izdaan razlikuje od dareljivog: jedan di
jeli naveliko, d r u g i n a m a l o ) , suviak n e u k u s n o s t
i p r o s t o a , a m a n j a k sitniavost. Te su stvari raz
liite od k r a j n o s t i m e u k o j i m a je dareljivost, a
kako se razlikuju, iznijet e se poslije.' t o se
tie asti i neasti, s r e d n o s t je velikodunost, su
viak se naziva nekakvom nadutou, a manjak

1
2

32

Navod nepoznata autora.

Rije je pregledu najglavnijih vrlina i poroka.

IV. I.
11 22a 209, b1018

3 NIKOMAHOVA ETIKA

33

je malodunost. I kao to rekosmo da se izdanost

odnosi prema dareljivosti, jer je ova u malim
izdacima, tako postoji i slino stanje prema veli
kodunosti, koja se tie velike asti, dok se ono
tie male. Naime, za au se moe teiti i vie
nego to treba i manje; onaj tko u tim tenja
ma pretjeruje taj je astohlepan, a tko manjka
neastohlepan, dok je srednji bezimen. A bezime
na su i raspoloenja, osim to se ono astohlepnikovo naziva astohleplje. Otuda oni u krajno
stima zahtijevaju srednje podruje, pa i sami
onog srednjeg nazivamo katkad astohlepnim a
katkad neastohlepnim, i jednom hvalimo asto
hlepnoga a drugi put neastohlepnoga. S kojega
razloga tako inimo govorit e se u onome to sli
jedi; 1 sada govorimo preostalima a prema po
stavljenom nainu.
I u srdbi postoji suviak, manjak i srednost;
iako su oni zapravo bezimeni, ipak nazivajui
srednju osobu blagoudnom nazovimo srednost
blagoudnou; od krajnosti nek onaj to pretje
ruje bude rasrdljiv, i porok rasrdljivost, onaj pak
koji je manjkav nerasrdljiv, i manjak nerasrdljivost.
Postoje i druge tri srednosti, meu kojima ima
nekakve slinosti, ali se ipak meusobno razliku
ju; sve se one tiu zajednitva u rijeima i postup
cima, ali se razlikuju u tome to se jedna bavi
istinom na tome podruju, ostale dvije ugodnou,
od kojih jedna onom u zabavi, druga onom u
svim ivotnim prigodama. Stoga se mora govoriti
i tima, kako bismo to bolje uvidjeli, da je u
svima stvarima srednost hvalevrijedna, dok kraj
nosti nisu ni hvalevrijedne ni ispravne, nego pri
jekorne. A i ta stanja veinom su bezimena, pa
ipak kao i u ostalih moramo pokuati iznai
rijei radi jasnoe i boljega praenja. Sto se tie
istine srednji je onaj tko je istinit, i nek se sred
nost zove istinitost; pretvornost u kojoj se pre1

34

b 1126, 1125 b 1418.

13

14

15

16

tjeruje je hvastavost, i hvastavac je onaj tko je

posjeduje; ona u kojoj se umanjuje ta je podrugljivost, a onaj tko je posjeduje podrugljivac. Sto se tie ugodnosti, one u zabavi, srednji
je onaj tko je dosjetijiv, a samo je raspoloenje
dosjetljivost; suviak je lakrdijatvo i onaj tko ga
posjeduje lakrdija; onaj komu toga manjka taj
je nekakav prostak, a samo stanje je prostoa.
Sto se tie preostale ugodnosti, one u ivotu uop
e, onaj tko je ugodan onako kako treba taj je
prijateljski i srednost je prijateljstvo; onaj tko
u tome pretjeruje, a bez ikakve svrhe, taj je puzav; koji pak radi svoje koristi, taj je laskavac;
onaj kojemu toga manjka i u svim je stvarima
neugodan taj je svadljiv i zlovoljan.

25

Postoje srednosti i meu uvstveninama i uvstvima. Tako stidljivost nije krepost, pa ipak
se pohvaljuje stidljiv ovjek. A i u tome se je
dan naziva srednjim, a jedan pretjeranim, kao
to je smeten onaj tko se svega stidi; doim
onaj kojemu toga manjka ili toga uope nema
taj je bestidan, a onaj srednji je stidljiv. Pravedna zlovolja je srednost izmeu zavisti i zluradosti; to su stanja to se tiu bola i uitka
zbog onoga to se dogodilo naim blinjima.
Onaj tko je pravedno zlovoljan osjea bol zbog
neijeg nezasluena blagostanja; zavidnik pre
tjeruje u tome pa osjea bol zbog svake dobre
kobi, dok zluradici toliko manjka da outi bol 1 ,
te se dapae raduje. Nu o tome e biti prigode
da se raspravi drugdje .O pravednosti, budui da
nije jednoznana, razluit emo opisavi ostalo
dvije njezine vrste i razjasniti kako je svaka
od niih srednost. 3 (A isto tako i razumskim
4
krepostima) .

30

Podrazumijeva se zbog njihove zle kobi.

1115 a4.
3
Vidi 1129a 26b 1.
4
Vidi VI knj. Meutim, neki komentatori dre da
ta reenica nije Aristotelova, nego je neiji pozniji
dometak (H. R.).
2

3*

35

35
1108 b

10

VIII.
2

'

Postoje tako tri raspoloenja, dva poroka (onaj

prema suviku i onaj prema manjku), a jedno kre
posti, naime srednosti, koja su na neki nain sva
meusobno suprotstavljena. Krajnosti su oprene srednjem stanju i jedna prema drugoj, a sred
nje stanje krajnostima; jer kao to je jednako vee
prema manjem, a manje prema veem, tako i
srednja stanja premauju prema manjcima, dok
manjkaju prema suvicima, i u uvstvima i u pos
tupcima. Tako se hrabar ovjek ini drznikom pre
ma straljivcu, a straljivac prema drzniku; isto
tako i umjeren ovjek ini se razuzdanim prema
beutnom, a beutan prema razuzdanom; da
reljiv ovjek prema krcu rasipnik, a prema ra
sipniku krtac. Otuda ljudi u krajnostima guraju
srednjega ovjeka jedan drugomu, pa straljivac
naziva hrabra ovjeka drznikom, a drznik straljivcem, i slino u ostalim sluajevima. Nu iako
su sva ta stanja tako meusobno oprena, najvea je opreka izmeu samih krajnosti, vie ne
goli prema sredini; one su, naime, udaljenije jed
na od druge nego od sredine, kao to je veliko
od maloga i malo od velikoga negoli oboje od istoga. Uz to, ini se kako sredina ima stanovite
slinosti s nekim krajnostima, kao to je u drs
kosti prema hrabrosti i u rasipnosti prema dare
ljivosti; doim meu krajnostima postoji najvea
neslinost; naime, opreke se i odreuju kao stva
ri najvie udaljene jedne od drugih, tako te su
oprenije one to su udaljenije.
A sredini je jednom opreniji manjak, drugi put
opet suviak, pa tako hrabrosti nije oprenija
drskost, koja je suviak, nego straljivost, koja
je manjak; dok umjerenosti nije oprenija be
utnost, koja je manjak, nego razuzdanost koja
je suviak. To se dogaa zbog dva uzroka; jedan
potjee od same stvari; kad je jedna krajnost bli
a i slinija sredini, onda mi radije sredini ne su
protstavljamo tu, nego drugu. Na primjer, bu
dui je drskost slinija i blia hrabrosti, dok je
straljivost neslinija, suprotstavljamo radije ovu.
Naime, stvari udaljenije od sredine ine se njoj
36

15

20

IX.

25
3
30

35
1109 a

10

oprenijima. To je, dakle, jedan uzrok, to pot

jee od same stvari; drugi uzrok potjee od nas
samih; one stvari kojima naravnije teimo, te se
ine oprenije sredini. Tako, budui naravnije tezimo uicima, skloniji smo razuzdanosti negoli
pristojnosti. I tako nazivamo oprenijima one
stvari prema kojima imamo veu tenju; stoga je
razuzdanost, koja je suviak, oprenija umjere
nosti.
Dakle, dostatno je reeno da je udoredna krepost srednost, i kojim nainom, te da je srednost
izmeu dva poroka, onoga to je u suviku i ono
ga to je u manjku, a da je takva jer tei pogoditi sredinu, i u uvstvima i u djelatnostima.
Stoga je naporno biti valjan. Teko je, naime,
pronai sredinu u svemu, kao to sredinu kruga
ne moe nai svatko, nego samo znalac; tako se
i srditi moe svatko i lako, a isto i davati i tro
iti novac, ali uiniti to pravoj osobi, u pravoj
mjeri, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na
inom, niti moe svatko niti je lako; zbog toga
je dobro i rijetko i hvaljeno i lijepo. Zbog toga
onaj tko cilja na sredinu prvo se mora odmaknuti
od onoga to je oprenije, kao to i Kalipsa sa
vjetuje:
Lau okreni dalje od valova i dima onog,1
jer od krajnosti jedna je uvijek pogrenija, a druga je manje takva; i budui je dakle krajnje te
ko pogoditi sredinu, kao to kau, drugi je naj
2
bolji nain plovidbe izabrati ono manje od zala;
a to e najbolje biti onako kako opisujemo.
A treba razvidjeti i prema emu smo sami sklo
niji; jer po naravi jedni teimo jednima a drugi
drugim stvarima, to e se razaznati po uitku i
1

Odiseja (XII, 219; prijevod T. Mareti). Meutim

te rijei nije rekla Kalipsa, nego Odisej navodei Kirkin savjet da plovi blie Scili negoli Haribdi, kako bi
izbjegao vee zlo.
2
Posrijedi je poslovian izraz sa znaenjem 'prio
nuti uz vesla kad nastupi bezvjetarje' (prema H. R.).
37

15

25

30

33
35
1109 b

bolu koje outimo. Sami se moramo otrgnuti pre

ma oprenoj krajnosti; to se vie odmaknemo od
pogrjeke, stii emo u sredinu, kao to ine oni
koji ispravljaju iskrivljeno drvo.1

U svemu se najvie valja uvati ugode i uitka,

jer uitak ne prosuujemo nepodmieni; kako ono
puke starjeine osjeahu prema Heleni, tako mo
ramo i mi osjeati prema uitku, i u svima zgo
dama ponavljati njihovu dzreku/jer rijeimo li se
uitka tako, manje e biti prilike da pogrijeimo.
inei tako da kaemo poglavito najbolje
emo uzmoi pogoditi sredinu.

Samo, i to je teko, a najvie u pojedinim slu

ajevima, jer nije lako odrediti kako, na koga,
zbog ega i na koje vrijeme se treba srditi. Nai
me, i sami katkada hvalimo one koji u tome uzmanjkaju i nazivamo ih blagoudnima, dok kat
kad opet hvalimo rasrene nazivajui ih muevnima. Onaj tko malo odstupi od dobra taj se ne
kudi, bilo da to ini prema suviku bilo prema
manjku, nego onaj koji tako ini vie, jer se ta
kav zamjeuje. Nu dokle i koliko ovjek mora
skrenuti da bude pokuen nije lako u pravilu od
rediti; kao ni bilo to drugo koje pripada sjeti
lima; te stvari ovise pojedinim sluajevima, a
sama je prosudba u zamjedbi. Dakle, toliko je
jasno: srednje je stanje hvalevrijedno u svemu, s
time to se jednom valja prikloniti suviku a jed
nom manjku; tako emo najlake pogoditi i sredinu i ono to je pravo.

III.

10

15

2
3

20

25

Misli se na to kako tesari ispravljaju iskrivljenu

ili izvijenu drvenu grau.
2
Naime, starci su priznali Heleninu ljepotu, ali su
zahtijevali da se Helena vrati u Grku, bojei se da
ne bude kobna po Troju (Ilijada, IV, 15660.).
38

Budui se krepost bavi uvstvima i djelatnostima, od kojih se oni voljni hvale i kude, dok se
protuvoljni oprataju pa i ale, nuno je razluiti
voljno i protuvoljno onima koji prouavaju krepost, a korisno je zakonodavcima pri dodjeli bilo
poasti bilo kazne.

30

Stvari se smatraju protuvoljnima ako nastaju

nasilu ili u neznanju. Nasilno je ono emu je poelo izvana, kao to je ono kojemu nita ne pri
donosi sama osoba to djeluje ili trpi, kao kad
koga vjetar kamo odnese ili ljudi kojima je u
vlasti, t o se pak tie stvari koje se poinjaju
zbog straha od veih zala ili zbog kakve ljepote
kao ako samosilnik naredi da se uini to
god sramotno, drei u vlasti ovjekove roditelje
i djecu, pa izvri li nareeno, spasio bi ih, a ako
ne, oni bi poginuli dvojbeno je da li su takvi
ini voljni ili protuvoljni. Slino se zbiva i kod
izbacivanja tovara s brodova za nevremena. Op
enito, nitko hotimice ne baca svoju imovinu; doim, kako bi izbavili sebe i sve ostale, ine to svi
razboriti ljudi. Dakle, takvi su postupci mijeani,
ali se vie ine voljnim; naime, bira se dok se iz
vravaju, a sama svrha djelatnosti odreuje se
prema zgodi. Pa stoga treba govoriti 'voljno' i
'protuvoljno' prema asu djelovanja. Dotini ov
jek djeluje voljno; jer se poelo gibanja orunih
dijelova pri tim djelatnostima nalazi u njemu sa
mome, a od ega je u njemu poelo to mu je u
moi da ini ili ne ini. Dakle, te su stvari voljne,
ali uzete uope isto i protuvoljne, jer nitko ne bi

35
1110 a

39

10

15

uinio nita takvoga po sebi. Pri takvim inima

ljude katkada hvale, kad podnesu kakvu sramotu ili muku radi ega velikog i lijepog; ako pak
togod opreno, kude ih, jer samo onaj tko je
lo podnosi najveu sramotu bez ikakva lijepa ili
dolina cilja. U nekim opet zgodama izostaje po
hvala, ali se podaruje oprost, kad tkogod poini
ono to ne treba pod prisilom to nadmauje ljud
sku narav i nitko je ne bi izdrao. Pa ipak, moda se na neke ine ne moe prisiliti, nego prije
treba umrijeti pretrpjevi i najvee grozote; jer
one stvari koje su Euripidova Alkmeona primo
rale da ubije vlastitu mater ine se besmislenim. 1
Katkada je pak teko prosuditi to treba izabrati
i po kakvu cijenu i to treba pretrpjeti i radi e
ga, a jo je tee ostati pri donesenim odlukama;
jer uglavnom stvari koje se oekuju bolne su, a
na to se primorava sramotno je, pa otuda biva
da se pohvaljuju ili pokuuju oni to su popus
tili prisili ili nisu.
Koje, dakle, ine treba nazvati prisilnim? Uope
reeno, onda kad je uzrok u izvanjskim okolno
stima, i kad sam poinitelj tomu nita ne prido
nosi; nu stvari koje su po sebi protuvoljne, ali ih
valja izabrati u danom asu i radi neega, i koji
ma je poelo u poinitelju, po sebi su protuvolj
ne, a voljne u danom asu i radi neega. Te su
vie nalik na voljne ine; jer djelatnosti pripadaju
pojedinostima, a ovdje su pojedinosti voljne. Ko
je stvari radi kojih valja izabrati nije lako utvr
diti; jer postoje mnoge razlike u pojedinostima.
Ako bi tkogod rekao kako su ugodne i lijepe
stvari prisilne (budui da primoravaju izvana),
njemu bi sve bile prisilne, jer radi tih stvari svi
ine sve. Onima koji djeluju pod prisilom i pro1

Po grkome mitu (a i u izgubljenom Euripidovu

komadu) podmiena ogrlicom, Erifila je svojega mu
a Amfijaraja, kralja Argosa, nagovorila poi u po
hod sedmorice protiv Tebe. Znajui da e poginuti,
obvezao je kletvom sinove da ga osvete (inae e ih
kazniti glad i nee imati potomaka). Njegov sin Alkmeon je, izvrivi osvetu, ubio Erifilu.
40

20

12
25

13

30

14
\\

15
5

10
16

tuvoljno njima je bolno, oni pak koji radi ugode

i ljepote tima je ugodno; i besmisleno je okriv
ljavati izvanjske imbenike, a ne samog sebe to
im lako postaje plijenom, pa lijepe ine pripisi
vati sebi, a one sramotne ugodama. Dakle, prisilno
je ono emu je poelo izvana, dok sam prisiljenik ne pridonosi nita.
Ono to je poinjeno u neznanju to je mimovoljno; 1 dok je protuvoljno samo ono to izaziva
bol i pokajanje; onaj tko poini togod u neznanju i poinjeno mu nita ne zasmeta, voljno nije
poinio, jer nije znao to ini, ali nije ni protu
voljno, jer nije outio bola. Stoga, onaj tko po
ini neto u neznanju a pokaje se, ini se protuvoljnim; onaj pak tko se ne kaje, kako je druk
iji, nek je mimovoljan; budui se, naime, razli
kuje, bolje da ima vlastito ime.
Jedno je ini se djelovati s neznanja a drugo
poiniti togod u neznanju; onaj tko je pijan ili
rasiren ne ini se da djeluje s neznanja, nego
zbog jedne od spomenutih stvari, i to ne znlice,
ve u neznanju. Naime, nijedan nevaljao ovjek
ne zna to treba initi a ega se treba uzdravati,
i zbog te pogrjeke ljudi i postaju nepravedni i
uope loi; nu 'protuvoljno' jie svjetuje se rei
ako tkogod ne poznaje stvari koje su korisne; jer
nije neznanje u izboru uzrok protuvoljna ina,
nego uzrok nevaljalosti; niti pak neznanje openi
toga naela (jer zbog toga se ljudi pokuuju), ne
go neznanje pojedinanosti, okolnosti i predmeta
djelatnosti; u tima su, naime, i smilovanje i
oprost, jer onaj tko ne poznaje koje od toga djeluje protuvoljno.
Stoga moda nije zgorega odrediti kakve i ko
like su te pojedinanosti: tko je, to ini, radi
ega ili na komu djeluje, katkada i ime (kojim
1
Izvorno v ( voluntarium) ' m i m o
voljno', za razliku od (voluntarium) 'volj
no' i (involuntarium) 'protuvoljno', to su
specifini Aristotelovi nazivci (o. p.).

41

15
2
20

25

30

1111 a

17

18

19
20
21
22
23
24

o r u e m ) , i r a d i ega (kao t o je spas), te k a k o

(kao t o je p o l a g a n o i silovito). Dakle, u k o l i k o ni
j e s u m a n u t , n i t k o n e b i m o g a o n e z n a t i sve t e
stvari, a i s t o t a k o b j e l o d a n o i s a m o g djelatelja.
K a k o n e b i z n a o sebe s a m o g ? N u , ovjek m o e n e
z n a t i o n o t o ini, k a o to ljudi k a u ' k a k o im se
u govoru o m a k n u l o ' , ili p a k ' k a k o n i s u znali da po
srijedi b i j a h u t a j n e ' (kao t o E s h i l k a z a svetot a j s t v e n i m o b r e d i m a ) 1 , ili 'da ga je o t p u s t i o h o t e i
s a m o p o k a z a t i k a k o radi', k a o o n a j s b o j n i m hitalom. Ili o p e t m o e t k o g o d p o m i s l i t i k a k o je vlas
titi sin n e p r i j a t e l j , k a o o n o M e r o p a 2 , ili k a k o j e
o t r o v r h o koplje s kuglicom, ili da je k a m e n plovuac, ili o p e t h o t e i spasiti u b i t i k o g a ljekarijom,
ili p a k h t j e t i koga u h v a t i t i k a o u o n i h koji se
r u k a m a rvaju pa ga ozlijediti. N e z n a n j e se
m o e t i c a t i svih t i h o k o l n o s t i djelovanja; i o n a j
t k o ne p o z n a j e bilo koju od njih ini se da je po
s t u p i o p r o t u v o l j n o , i p o s e b i c e u o n i m a najvani
j i m ; a najvanijima se ine o n e o k o l n o s t i s a m e
d j e l a t n o s t i i svrhe. Uz to, da bi se n e k a djelat
n o s t , zbog toga neznanja, nazvala p r o t u v o l j n o m ,
ona mora biti s bolom i u pokajanju.
B u d u i je p r o t u v o l j n o o n o t o se zbiva p o d prisilom i zbog neznanja, voljnim bi se inilo o n o
e m u je p o e l o u s a m o m e poinitelju, koji zna sve
p o j e d i n o s t i svoje d j e l a t n o s t i . I s t o t a k o nije umjes
n o rei d a s u p r o t u v o l j n i ini u z r o k o v a n i s r d b o m
ili u d n j o m . 3 T a k o p a k , p r v o , ni j e d n o od d r u g i h
ivih bia ne bd djelovalo voljno, a ne bi ni
djeca; i d r u g o : z a r n i t a voljno ne i n i m o k a d
s m o u s r d b i ili sa u d n j o m ? Ili m o d a lije
pe s t v a r i i n i m o voljno, a r u n e p r o t u v o l j n o ?
Ili je to smijeno, j e r im je u z r o k j e d a n ?
Jednako je besmisleno nazvati protuvoljnim o n e
stvari koje t r e b a udjeti; -ima, n a i m e , s t v a r i

5
25
26
27
10

II.

15

3
20
3

4
5

25

6
7

9
1
Bio je optuen da razotkriva Eleuzinske misterije,
ali ga je Areopag oslobodio krivnje.
2
Lik u izgubljenom Euripidovu komadu (Cresphontes).
3
Vidi Platon, Zakoni, 863 B.

42

na k o j e se t r e b a s r d i t i a i o n i h k o j e t r e b a
udjeti, k a o t o su zdravlje i z n a n j e . Uz t o ,
stvari koje su p r o t u v o l j n e ini se da su b o l n e ,
dok su o n e s k l a d n e sa u d n j o m u g o d n e . I
kakva je, to se tie p r o t u v o l j n o s t i , r a z l i k a izme
u s r a u n a t i h p o g r j e a k a i o n i h p o i n j e n i h u
srdbi? Izbjegavati t r e b a i j e d n e i d r u g e , ali se
ini da n e r a z u m n a uvstva nisu n i t a m a n j e ljud
ska, pa isto t a k o ni ovjekovi p o s t u p c i n a s t a l i u
srdbi i udnji. S t o g a bi bilo b e s m i s l e n o prika
zati ih kao p r o t u v o l j n e .
Poto je r a z l u e n o o n o to je voljno i o n o t o
je protuvoljno, valja n a m z a t i m p r e t r e s a t i izb o r u , j e r se ini p r i p a d n i j i m k r e p o s t i i za pro
s u d b u znaaja p r i m j e r e n i j i o d s a m i h p o s t u p a k a .
I z b o r se ini n e i m voljnim, ali nije isto t o i
to, j e r je 'voljno' o n o ire; n a i m e , voljno je za
j e d n i k o djeci i o s t a l i m ivotinjama, a izbor nije;
mi asovite p o s t u p k e n a z i v a m o voljnima, ali ne i
izabranim. Oni t o kau k a k o je izbor u d n j a ili
srdba ili elja ili k a k v o mnijenje ne ini se da
p r a v o kazuju. J e r izbor nije zajedniki i n e r a z u m
n i m stvorovima, ali j e s u udnja i s r d b a . Neuzdran ovjek djeluje udei, ali ne i birajui, d o k
uzdran o p e t djeluje p r e m a izboru, a ne p r e m a
udnji. Zatim, u d n j a je o p r e n a izboru, ali nije
udnja udnji. u d n j a se tie ugode i bola; izbor
opet ni ugode ni bola. A izbor je j o m a n j e srdba; j e r p o s t u p c i u s r d b i n a j m a n j e su p r e m a iz
b o r u . I s t o t a k o nije ni elja, iako joj se ini blizim; n a i m e , izbor se ne tie n e m o g u n o s t i , pa a k o
bi tkogod r e k a o da ih izabire, inio bi se sulu
d i m ; doim p o s t o j i elja za n e m o g u i m s t v a r i m a ,
k a o za b e s m r t n o u . Uz to, elja se tie i s t v a r i
koje n i k a k o s a m elitelj n e poinja, k a o d a pobi
jedi kakav g l u m a c ili n a t j e c a t e l j ; a n i t k o ne b i r a
takve stvari, nego o n e k o j i m a misli da m o g u biti
po n j e m u s a m o m e . I dalje, elja se vie tie svr
he, a izbor s r e d s t a v a koja slue svrsi, k a o t o je
k a d elimo biti zdravi, a i z a b i r e m o o n o po e m u
e m o biti zdravi, i elimo biti blaeni i k a e m o
da j e s m o , ali je n e p r i k l a d n o rei ' k a k o i z a b i r e m o
da b u d e m o takvi'; u o p e se ini da se izbor tie

43

30

1111 b

4
5

10

15

20

25

10

11

12
13

14
15

16
17

III.
2
3

onih stvari koje su u naoj moi. Isto tako, izbor

nije ni mnijenje, jer se ono tie svih stvari, nita
manje onih vjenih i nemoguih kao i onih to su
u naoj moi. Ono se razluuje po istini i lai,
a ne po loem i dobrom, doim izbor vie upravo
prema tima. Nitko i ne kae da je izbor istovje
tan s mnijenjem uope; ali nije ni s pojedinim
mnijenjem; jer izabirui dobre ili loe stvari mi
smo stanovita znaaja, a ne po svojim mnijenjima. Izabiremo prihvatiti ili izbjei koju od doti
nih stvari, dok mnijemo to je koja stvar, komu
je prikladna i kako; i zaista ne mnijemo da li
togod prihvaamo ili izbjegavamo. Izbor se pohvaljuje prije zbog onoga to treba uiniti nego
zbog toga to je ispravan po sebi; a mnijenje zbog
sklada s istinom. Izabiremo one stvari kojima
najbolje znamo da su dobre, a mnijemo stvarima koje zacijelo ne znamo; i ini se kako nisu
isti ljudi to izabiru najbolje i mniju njima najbolje, nego neki i bolje mniju, ali zbog poroka
izabiru ono to ne treba. I nije vano ako mnije
nje prethodi izboru ili ga prati; naime, to i ne
razmatramo, nego je li izbor isto to i kakvo mnijenje. Dakle, to je izbor i kakva je stvar, budui
da nije ni jedna od onih navedenih? ini se neim
voljnim, ali sve to je voljno nije i izabirano. Da
li je ono to je unaprijed promiljeno? Jer izbor
biva po razboru i razumu. I samo ime ini se
naznauje 'ono to treba izabrati prije drugih
stvari.' 1

30

Promilja li se svemu i moe li se svemu

promiljati, ili pak nekim stvarima nema pro
miljanja? Isto tako, predmetom promiljanja ne
treba nazvati ono to bi smislio tkogod sumanut
ili pomaman, nego ono emu bi promislio onaj
tko ima pameti. vjenim stvarima nitko ne pro-

1112 b

5
6

10

15

20

9
10

11

misija, kao samom svemiru ili kako su nesumjerni prijekutnica (dijagonala) i stranica etverokuta, ali isto tako ni stvarima to su u gi
banju, i uvijek na isti nain, bilo po nunosti bilo
po naravi bilo zbog kojega drugog uzroka, poput
suncostaja i Sunevih ishoda; a ni onima to se
dogaaju sad ovako sad onako, poput sua ili
kia; ni onome to se dogodi sluajem, kakav
je nalazak blaga. Nu ne promilja se ni svim
ljudskim stvarima, kao to nitko od Lakedemonaca ne promilja tome kako bi Skiti najbolje
upravljali dravom; jer ni jedna od tih stvari ne
biva po nama samima. Promiljamo onim stvarima koje su nama u moi i koje su ostvarive;
a te i jesu koje su ostale. Narav, nunost i slu
ajnost ini se da su uzroci, te jo um, i sve to
je po ovjeku. Svi ljudi promiljaju onim stvarima koje sami mogu poiniti. A nema promi
ljanja ni tonim i neodvisnim znanostima, kao
slovima (jer ne dvoumimo kako ih treba pisati),
nego promiljamo onim stvarima koje bivaju
po nama, i ne uvijek istim nainom, kao zdrav
stvenim i novanim poslovima i vie kormilarskoj nego tjelovjebenoj vjetini, ukoliko je
manje razraena, te jednako i ostalima, i vie
to se tie umijea nego znanosti, jer prvima
vie dvoumimo. Dakle, promiljanje se tie stvari
koje se tako uope dogaaju, a nejasno je kakve
e ispasti, i gdje su stvari neodreene. Stoga, kad
je posrijedi togod krupno, pozivamo druge da
nas svjetuju 1 , ne vjerujui da bismo sami uzmogli
primjereno odluiti.
Mi ne promiljamo svrhama, nego sredstvi
ma radi tih svrha. Jer niti lijenik promilja da
li e lijeiti, niti govornik da li e uvjeravati, niti
1

Sama grka rije znai i nakana i od

luka i svrha i volja, a najee izbor (kako se ovdje
redovito i prevodi), dok je korijensko znaenje 'bira
nje neega prije ili radije nego ega drugog', to is
tie i sam Aristotel (o. p.).
44

Izvorno uzimamo druge kao svjetnike, gdje gr.

, znai savjetnik, upravo kao to i
(koje ovdje prevodimo kao promiljam) znai svje
tlijem, vijeam, smiljam, promiljam, i u oba slu
aja prema sebi samome i prema drugima su
sree se stapanje i prelijevanje znaenja svjetovati
se i promiljati, uz odluivati (o. p.).
45

25

30

1112 b

10

12

13

14
15

16

17

dravnik hoe li uspostaviti zakonitost, niti bilo

tko drugi samoj svrsi. Nego, postavivi svrhu
razmatraju kako i ime da je postignu. Ako se
ini da se moe postii s pomou vie sredstava,
razmatraju kojim od njih najlake i najbolje; ako
se pak postie samo jednim, razmatraju kako e
se ona njime postii, a zatim kojim drugim ovo
sredstvo, sve dok ne stignu do prvog uzroka, koji
je posljednji u samom iznalaenju. ini se da promiljatelj istrauje i razluuje na reeni nain kao
da je posrijedi geometriki lik1 (a svako istrai
vanje i nije promiljanje kao u matematici
ali svako promiljanje jest istraivanje), i ono to
je posljednje u razludbi (analizi) prvo je u postajanju. Ako, zatim, naiu na nemogue, odustaju
kao kad treba novaca a ne mogu se nabaviti ;
nu ako se ini mogue, pokuavaju djelovati. Mo
gue su one stvari to se mogu postii po nama
samima, a i one to su po naim prijateljima ne
kako su po nama, jer je samo poelo u nama. I
pokatkad se istrauju orua, pokatkada njihova
poraba, a slino i u preostalima: katkada kojim
sredstvom, katkada kako ili s pomou koga. Da
kle, kao to je reeno, ini se da je ovjek poelo
djelatnosti; i dok promiljanje biva stvarima
koje ima uiniti, djelatnosti su radi neega drugog. Dakle, ne promilja se svrsi, nego sred
stvima radi svrhe. Isto tako ono se ne tie poje
dinosti, kao je li to kruh i da li je peen kako
treba, jer to pripada sjetilnom opaanju. Bude li
se naime uvijek promiljalo, otii e se u besko
nano.
Promilja se onome istom to se i izabire,
osim to je izabrano ve odreeno; naime, iza
brano je prosudbom promiljanja. Jer svatko prestaje istraivati kako e djelovati, im je vratio

15

18
19

20

20

IV.

25

2
3

30

1113 a
5

5
6

1
Rije je rjeavanju geometrijskog zadatka. Prvo
se pretpostavi stanoviti geometriki lik, a zatim se
istrauje to mu odgovara, sve dok se ne doe do
lika koji se moe izraditi, pri emu je posljednji ko
rak u analizi prvi u procesu rjeavanja.

46

poelo u sebe sama, u d i o ' koji n j i m e upravlja,

a koji je onaj to izabire. Vidi se to i u s t a r i m
d r a v n i m naelima, koja p r e d o i H o m e r : kraljevi
s u objavljivali p u k u o n o t o ve b i j a h u izabrali.
B u d u i je b i r a n o a po n a m a s a m i m a o n o
to promislivi udimo, i i z b o r e b i t i p r o m i l j e n a
u d n j a za s t v a r i m a koje su u n a o j m o i . J e r su
dei p o t o s m o promislili, u d i m o u s k l a d u s promiljanjem. Neka to u o c r t u b u d e izbor, te kojih
se stvari tie i da je s r e d s t v i m a r a d i svrhe.
Ve je reeno 2 , k a k o je elja r a d i n e k e svrhe;
n u d o k s e j e d n i m a ini d a j e r a d i d o b r a , drugi
m a j e r a d i p r i v i d n a d o b r a . O n i m a koji kau k a k o
je d o b r o o n o to se eli d o g a a se, a k o t k o g o d
ne izabere pravo, da o n o t o eli nije eljeno (jer
a k o e biti eljeno, m o r a b i t i i d o b r o , d o k bijae
loe, a k o se t a k o zbilo), a o n i m a t o kau k a k o
j e eljeno p r i v i d n o d o b r o n i t a nije p o n a r a v i e
ljeno, nego s a m o k a k o se s v a k o m u ini, pa je ta
k o razliito razliitim l j u d i m a , te, a k o s e t a k o
zadesi, i o n o o p r e n o . Ako se te s t v a r i ne dopa
daju, m o d a valja rei da o p e n i t o i p r e m a istini
o n o eljeno je i d o b r o , ali s v a k o m u pojedince
o n o p r i v i d n o ; pa je v a l j a n u ovjeku eljeno prema istini, a l o e m u p r e m a sluaju, k a o to je i s
tijelima: stvari koje su p r e m a istini z d r a v e takve
s u o n i m a d o b r a zdravlja, d o k s u t o b o l e s n i c i m a
n e k e d r u g e ; a slino je i s g o r k i m i slatkim, top
lim i t e k i m i sa svime d r u g i m ; j e r valjan ov
j e k p r o s u u j e i s p r a v n o sve stvari, i i s t i n a mu se
p o k a z u j e u svakoj p o j e d i n o j . J e r svako s t a n j e
i m a vlastite lijepe i u g o d n e stvari, i valjda se va
ljan ovjek najvie i razlikuje po t o m e to vidi
i s t i n u u svakoj od p o j e d i n i h stvari, b u d u i njiho
v i m p r a v i l o m i m j e r i l o m . U veine o b m a n a ini
se n a s t a j e zbog ugode, j e r i a k o to nije, ini se
d o b r o m . I stoga izabiru o n o u g o d n o k a o d o b r o ,
a bol izbjegavaju k a o zlo.

1
2

To jest: razumni dio due.

1111 b 26.
47

10

20

25

30

u 13 b

V.
2

3
4
5
6

Dakle, budui je svrha ono eljeno, a sredstva

svrhe ono emu se promilja i to se izabire,
djelatnosti koje se toga tiu bit e prema izboru
i voljne. Provedbe kreposti tiu se sredstava. Sto
ga je krepost u naoj moi, upravo kao i porok.
Jer u kojim stvarima od nas ovisi djelovati u ti
ma od nas ovisi i ne djelovati, i gdje moemo
odustati tu moemo i pristati; pa tako, ako je u
naoj moi initi ono to je lijepo, u naoj e
moi biti i ne initi ono to je runo, te ako je
u naoj moi ne uiniti ono to je lijepo, isto e
tako biti u naoj moi uiniti ono to je runo.
Dakle, ako od nas ovisi initi lijepe i rune stvari,
a isto tako i ne initi ih -i rekosmo da to znai
biti dobar ili lo onda je u naoj moi da buderao estiti ili nevaljali. Izreka kako 'nitko nije
hotimice opak, niti je nehotice blaen' 1 ini se
dijelom lana a dijelom istinita; jer nitko nije nehotice blaen, ali nevaljalost je voljna. Inae se
mora oprovri upravo reeno, te porei da je ovjek poelo ili roditelj svojih ina kao i svoje djece.
Nu ako su te stvari bjelodane i ne moemo ine,
kojima su poela u nama, svoditi ni na kakva
druga poela, onda su dotini u naoj moi i
voljni.
tima ini se svjedoe i posebnici u vlastitim
postupcima i sami zakonodavci: oni vre kaznu i
odmazdu nad poiniteljima opaina (osim onih
uinjenih pod prisilom ili u neznanju, gdje sami
nisu krivi), dok aste one koji poinjaju lijepa
djela, kao da hoe jedne potaknuti a druge spri
jeiti. Doim nitko ne pobuuje da se poinjaju
stvari koje ne ovise nama i koje nisu voljne,
jer nita ne koristi nagovarati da komu ne bude
toplo, da ga ne boli, da ne gladuje ili bilo to
drugo slino, jer emo te osjeati unato tome.
Zapravo, ovjeka kanjavaju zbog njegova neznanja, ako se ini da je kriv za to neznanje, kao to
2
se pijancima kazna udvostruuje , jer je poelo
1
2

48

Izreka je vjerojatno Solonova.

Prema Pitakovu zakonu.

7
5
9

10
10
li
12
15

20

13

14

25

15
30

16

u samome ovjeku; naime: mogao je ne opiti se,

i pijanstvo je uzrok neznanja. Isto tako kanja
vaju one koji ne znaju togod u zakonima, koje
treba znati i koje nije teko, a isto tako i u ostalim stvarima, gdje se ini da ne znaju iz nehata,
i u njihovoj je moi da ne budu neupueni, jer su
sposobni potruditi se.
Ali ovjek je moda takav da se ne trudi. Pa
ipak, ljudi postaju takvima svojom krivicom i
vei rasputeno, te postaju nepravedni i razuzdani
provodei se u varanju ili pijanenju i slinome;
naime, takvima ih ine njihovi pojedinani po
stupci. To se vidi po onima to se vjebaju za
kakvo natjecanje ili pothvat; ti se neprestance trude. Stoga ne znati kako po djelovanju u pojedinim
stvarima nastaju udoredna stanja znaajka je
tupa ovjeka. A besmisleno je postaviti da nepra
vedan ovjek ne eli biti nepravedan ili razuzdanik razuzdan. I ako tkogod ne neznalice ini
ono po emu e biti nepravedan, onda on biva hotimice nepravedan, ali ne znai da e ushtjedne
li prestati da bude nepravedan i postati pravedan, upravo kao ni bolesnik zdrav; ak ako se
dogodilo i da hotimice boluje, ivei neuzdrljivo
i ne sluajui lijenike. Dakle, neko je mogao
ne biti bolestan, ali kad je to jednom proputeno,
vie ne, kao to se ne moe natrag vratiti ve ba
en kamen, iako u ovjekovoj moi bijae i po
dii ga i baciti, jer poelo (ina) bilo je u nje
mu. Tako isto, nepravednu i razuzdanu ovjeku
u poetku bijae mogue da ne postanu takvi, i
stoga su hotimino takvi; a postavi takvima nije
mogue da ne budu takvi.
I nisu samo nedostaci due voljni, nego u nekih
i oni tjelesni, zbog kojih ih i korimo. Jer nitko ne
kori one koji su runi po naravi, nego one to su
takvi zbog nevjebanja i nemara. Isto tako i kad
je netko slab i bogalj. Nitko ne bi korio onoga
to je slijep od naravi, od bolesti ili od udarca,
nego bi ga prije alio, dok bi svatko pokudio ono
ga to je oslijepio od opijanja vinom ili sline
razuzdanosti. Dakle, to se tie tjelesnih nedosta4 NIKOMAHOVA ETIKA

49

1114 a

10

15

20

17

18

19

20

21

taka, k o r e n a s zbog o n i h koji su u n a o j moi,

a ne zbog o n i h koji nisu. Ako je t o m u t a k o , i t o
se tie o s t a l i h n e d o s t a t a k a k o r i t e n a s zbog o n i h
koji su u n a o j moi. Nu, m o e t k o g o d rei k a k o
svi ljudi tee p r i v i d n o m u d o b r u , s a m o t o n e m a j u
vlasti n a d t i m prividom 1 , n e g o k a k a v j e t k o takva
m u s e s v r h a priinja. Stoga, a k o j e s v a t k o n e k a k o
o d g o v o r a n za svoje ( u d o r e d n o ) stanje, o n d a e
n e k a k o biti o d g o v o r a n i za privid; a k o p a k nije,
o n d a n i t k o nije kriv za svoje zlodjelo, nego to
ini zbog n e p o z n a v a n j a svrhe, m n i j u i k a k o e ti
ma p o s t u p c i m a postii o n o t o mu je najbolje, a
tenja svrsi ne biva po v l a s t i t o m e izboru, nego
se t r e b a r o d i t i k a o s n e k i m v i d o m k o j i m se is
p r a v n o p r o s u u j e i izabire d o b r o p r e m a istini,
i po n a r a v i je s p o s o b a n t k o je t i m e lijepo nada
r e n . To je ipak i najvee i najljepe, n e t o t o
se od drugoga ne moe ni d o b i t i ni n a u i t i , nego
k a k o se t k o s t i m e r o d i o t a k o e i i m a t i ; i biti
d o b r o i lijepo t a k o d a r o v i t b i t e s a v r e n a i istin
ska n a r a v n a s p o s o b n o s t . Ako je to istinito, k a k o
e k r e p o s t biti vie voljna negoli p o r o k ? J e r jed
n a k o obojici, i d o b r o m u i loemu, s v r h a se poka
zuje i postavlja po naravi, ili bilo k o j i m d r u g i m
n a i n o m , i bilo to inili, ljudi ine povezujui to
s n j o m . Dakle, bilo da se svrha, pa kakva god da
je, ne p o k a z u j e p o j e d i n c u po naravi, nego togod
i od njega ovisi, bilo da s v r h a j e s t n a r a v n a , bu
dui da valjan ovjek ostale stvari ini voljno,
k r e p o s t je voljna, te e i p o r o k biti n i t a m a n j e
voljan. N a i m e , i u loa ovjeka ima isto toliko
onoga t o je do njega u njegovim d j e l a t n o s t i m a ,
a k o i ne u s a m o j svrsi. Stoga, k a o t o je r e e n o ,
a k o s u k r e p o s t i voljne (pa a k o s m o s a m i n e k a k o
s u o d g o v o r n i za svoja stanja, i p r e m a t o m e kakvi
ve j e s m o t a k v u s v r h u i p o s t a v l j a m o ) , i p o r o c i
e biti voljni, j e r je p o s r i j e d i isto.
Dakle, t o se tie k r e p o s t i o p e n i t o izloismo
njihov r o d u o c r t u : da su s r e d n o s t i i da su sta-

Izvorno
dodba.

50

(itnaginatio), privid, mata, pre

^

30

22

1114 b

23

10

VI.
2
3

15

20

25
8

nja, d a o n i m d j e l a t n o s t i m a k o j i m a s u n a s t a l e
t i m a se i p r o m i u po sebi s a m i m a , da su u n a o j
m o i i voljne, i to t a k o k a k o nalae i s p r a v n o naelo. Ali d j e l a t n o s t i n i s u j e d n a k o voljne k a o i stanja; djelatnosti su u n a o j m o i od p o e t k a sve
do kraja, j e r z n a m o p o j e d i n o s t i ; a od s t a n j a sa
mo poetak, j e r n a s t a v a k u p o j e d i n o s t i m a nije
poznat, kao ni u bolesti, ali b u d u i da bijae u
n a o j moi p o s l u i t i se n j i m a o v a k o ili o n a k o ,
zbog toga su i s t a n j a voljna.
Nego, v r a a j u i se o p e t p o j e d i n i m k r e p o s t i m a ,
r e c i m o koje su, ega se t i u i k a k o . O d m a h e
biti j a s n o i k o l i k o ih i m a . I to p r v o h r a b r o s t i .
Ve j e p o k a z a n o 1 k a k o j e o n a s r e d n o s t i z m e u
s t r a h a i d r s k o s t i . B j e l o d a n o je da se s t r a i m o
s t r a h o t a , a o n e su, o p e n i t o r e e n o , zla; zbog toga
se s t r a h i o d r e u j e Icao iekivanje zla. Mi se,
n a i m e , b o j i m o svih zala, k a o t o su s r a m o t a , siro
m a t v o , bolest, n e i m a n j e prijatelja, s m r t , ali se
ini k a k o se h r a b r a ovjeka ne tie sve t o ; n e k i h
od tih stvari i t r e b a se b o j a t i i lijepo je, d o k je
r u n o ne b o j a t i dh se, k a o n p r . s r a m o t e ; o n a j
t k o je se boji s m j e r a n je i p r i s t o j a n , o n a j t k o je
se ne boji taj je b e s r a m a n . Nu i takvoga neki, u
p r e n e s e n o m znaenju, nazivaju h r a b r i m , j e r i m a
n e t o slino h r a b r o m u , j e r je i h r a b a r ovjek nebojazan. I s t o se t a k o ne t r e b a b o j a t i ni siroma
tva ni bolesti, n i t i u o p e o n o g a to nije od opa
ine i nije po s a m o m e ovjeku. Ali i onaj t k o je
n e b o j a z a n u t i m a nije h r a b a r . Pa i p a k i takvo
m e k a e m o d a j e h r a b a r p r e m a slinosti; j e r n e k i
koji su plaljivi u r a t n i m pogibeljima dareljivi
su i bez s t r a h a p o d n o s e g u b i t a k novca. I s t o t a k o
nije straljivac o n a j t k o se boji nasilja p r e m a
djeci i eni ili zavisti ili ega slinog; niti je o p e t
h r a b a r ako se ne plai bievanja koje o e k u j e .
Po k o j i m a je o n d a s t r a h o t a m a h r a b a r ? Da li po
o n i m n a j v e i m a ? J e r od njega nije n i t k o izdrljiviji p r e d g r o z o t a m a . A s m r t je n a j s t r a n i j a od

1107a 33b4
51

30
1115 a

9
5

10

15

20

25

7
8
9
10

11
12

VII.

2
3
4

svega; ona je kraj, i ini se kako mrtvomu vie

nema ni dobra ni zla. Ali ini se da se ni smrt
ne tie hrabra ovjeka u svakoj prilici, kao na
moru ili u bolesti. U kojima onda okolnostima?
Da li u onim najkrasnijim? A takve su smrti u
boju. Dakle, u najveoj i najkrasnijoj pogibelji.
S time se slau poasti prema palima i u dravama i u samovladar.' U pravome smislu, dakle,
rei e se da je hrabar onaj tko je neustraiv
pred krasnom smru, i bliim prijetnjama koje
smrt donose, a takve su okolnosti najvie u ratu.
Ali i na moru i u bolesti hrabar je ovjek neus
traiv, samo ne onako kako pomorci; jer jedni su
izgubili nadu u spas i mrska im je takva smrt 2 ,
dok su drugi puni nade zbog svojeg iskustva. Isto
tako hrabrost se pokazuje ondje gdje se moe
braniti ili gdje je krasno poginuti; ali takvoga
niega nema u ovakvim propastima.
Strahota nije ista svima ljudima; ali ima stra
hota koje nadilaze ovjeka. Takvo neto je strahotno svakomu tko ima pameti. One strahote ko
je ovjek moe podnijeti razlikuju se veliinom
i stupnjem, kao i stvari koje ulijevaju smjelost.
Onaj tko je hrabar neustraiv je kao ovjek. Da
kle, on e se plaiti takvih stvari, ali e ih pod
nijeti kako treba i kako naelo nalae, a radi onoga to je krasno, koje je i svrha kreposti. Zatim,
tih se moe plaiti vie ili manje, i bojati se kao
strahota onih stvari koje to nisu. A od tih pogrjeaka jedne nastaju kad se boji onoga ega ne tre
ba, druge kako ne treba, tree kad ne treba i
slino; a isto je tako i sa stvarima koje ulijevaju
smjelost. Dakle, ovjek koji se boji onoga ega
treba i zbog ega treba, i to izdrava, te onako
kako treba i kad treba, taj je hrabar; jer onaj tko
je hrabar i osjea i djeluje po zasluzi i kako naelo nalae. A svrha je svake djelatnosti sklad s
odgovarajuim stanjem. Hrabromu je hrabrost
ono lijepo, a takva je i svrha. I svaka se stvar od1
2

52

To jest: u republikama i monarhijama.

To jest: smrt u brodolomu.

reuje svojom svrhom. Stoga zbog onoga to je

lijepo hrabar izdrava i poinja ono to je u skla
du s hrabrou.
30

8
35
1115 b
9
10

10

U
12

10

15

20

13

Od onih to pretjeruju onaj tko je takav u neustraivosti nema imena (ve smo prije 1 rekli kako su mnoga stanja bezimena); meutim, bio bi
ili pomamnik ili beutnik onaj tko se niega ne
plai, 'ni potresa ni valova' 2 kakvi kau da su
Kelti; onaj tko pretjeruje u smjelosti drzak je
prema strahotama. Ali ini se da je drznik i hvastavac i prijetvoran prema hrabrosti; jer kakav
hrabar ovjek jest prema strahotama, drzak eli
da se pokae; pa u emu moe u tome ga i oponaa. Stoga i jesu mnogi od njih drskoplaljivi,
jer pokau drskost u takvim zgodama, ali ne iz
dre strahote. Onaj tko pretjeruje u strahu taj je
straljivac; on se boji i onoga ega ne treba i
kako ne treba, i prate ga sve ostale sline zna
ajke. Njemu, uz to, manjka smjelosti, ali je uoljiviji po pretjerivanju u sluajevima bola. Straljivac je, dakle, nekakav beznadnik, jer se svega
strai. Doim hrabar je opreka tome. Naime, smjelost je puna dobre nade. Dakle, straljivac, drz
nik i hrabar ovjek tiu se istih stvari, ali se razliito odnose prema njima; dok ona dvojica pre
tjeruju i manjkaju, trei posjeduje sredinu, kao
to i treba; drznici su prenagli, i ustri su prije
pogibelji dok u njima odstupaju, a hrabri su na
samome djelu hitri, a prije toga smireni.
I tako, kao to je reeno, hrabrost je srednost
u odnosu prema stvarima to ulijevaju smjelost
i strah, a u iznesenim okolnostima; 3 i ona izabire
i izdrava jer je lijepo uiniti tako, ili jer je ru-

1107 b. 2.

Vjerojatno navod nekog stiha. Inae u Aristotela

se nalazi (Eud. etika, 1229 b 28): Kao to se Kelti
laaju oruja i stupaju protiv valovlja. Moda je
odjek toga i Shakespearov izriaj: suprotstavit se
orujem moru nevolja (prema H. R.).
3
Naime, u ratu.
53

25

30

35
1116 a

11

no ne uiniti. Doim umrijeti, kako bi se izbjeglo

siromatvo ili ljubav 1 ili togod bolno, nije svoj
stvo hrabra ovjeka, nego prije straljivca, jer
slabost je bjeati od nevolja, i takav se ubija ne
zato to je to lijepo, nego da izbjegne zlo.
VIII.

3
4

Dakle, hrabrost je neto takvo, ali se tim ime

nom naziva i pet ostalih vrsta. Prva je graanska
hrabrost, koja je i najvie nalik zbiljskoj hrabro
sti. Graani 2 ini se podnose pogibelji i zbog za
konskih kazni i zbog grdila i zbog poasti; stoga
se najhrabrijima ine oni narodi meu kojima su
straljivci neasni a hrabri muevi aeni. Takve
i Homer pokazuje, kao ono Diomeda i Hektora:
Prvi e na me ruglo Polidamas odmah oborit. 3
Dok Diomed kae:
Jerbo e Hektor rije med Trojcima kazati
jedno:
'Tidejev sin je bjeei od mene .. .'4
A to je najslinije hrabrosti koju smo ranije izlo
ili5, jer nastaje zbog kreposti; zbog srama i u ud
nji za onim to je lijepo (naime: za au) te u izbjegavanju pogrde, koja je runa. Mogao bi tkogod
svrstati tu i one koje na to primoravaju njihovi zapovjednici; ali ti su gori, jer ne postupaju tako
zbog srama nego zbog straha, i ne izbjegavaju
ono to je sramotno, nego ono to je bolno; te,
naime, prisiljavaju njihovi gospodari, kao to ini
Hektor:
Koga li opazim to dri se dalje od boja.
Taj e jedva umai psima. 6

Posrijedi je vjerojatno neusliana ili neuspjela

ljubav.
2
To jest: graani kao vojnici.
3
Ilijada, XXII. 100 (Prijevod T. Mareti). Hektor
opisuje to e se dogoditi odbije li Ahilov izazov.
4
Ilijada, VIII. 148, 149 (Prijevod T. Mareti).
5
U poglavljima 6, 7.
4
Aristotelov navod iz Ilijade (koji se ovdje doslov
no prevodi) netoan je, i sliniji je Agamemnonovim
rijeima (Ilijada, II 3913) A kog opazim ja, da
54

Isto tako ine i om to postavljaju vojnike ispred

sebe, te ih udaraju ako uzmiu', ili ih svrstavaj'u
ispred rovova i slinog; svi ih, naime, primora
vaju. A hrabar treba biti ne zbog prisile, nego jer
je to lijepo.

ini se i da je iskustvo stanovitih pojedinosti

hrabrost; otuda je Sokrat mislio da je hrabrost
znanje. 2 To svojstvo razliiti ljudi pokazuju u razliitim pogibeljima, a ratnici plaenici u onim
ratnima. ini se, naime, da u ratu postoje i mno
ge lane pogibelji, koje ti najbolje uviaju, te se
oni ine hrabrima, budui da ostali ne znaju to
je posrijedi. Zbog iskustva su sposobni najvie
nauditi a sami ne trpjeti gubitka, jer su kadri
sluiti se orujem, a i imaju takvo koje e biti
najdjelotvornije i za napadaj i za obranu; stoga
se bore kao naoruanici s nenaoruanima i kao
uvjebani natjecatelji s nevjeama, jer i na tak
vim natjecanjima ne bore se najbolje oni najhrab
riji, nego koji su najsnaniji i imaju najbolja tijela. Ali vojnici plaenici postaju straljivci kad
pogibelj postane pregolema te kad su nadmaeni
mnotvom i bojnom opremom; oni prvi bjee, dok
vojnici graani ostajui umiru, kao to se i dogo
dilo kod Hermesova hrama. 3 Ovima je sramotno
bjeati i radije izabiru i smrt negoli takav spas;
oni su se prvi od poetka izlagali pogibelji vje
rujui da su jai, a kad spoznaju pravo stanje,
bjee bojei se smrti vie negoli sramote. Doim
hrabar ovjek nije takav.

15

20

25

9
39

35

10

daleko od drugih hoe/Kod laa uzvitijeh da ostane,

nee mu biti/Prilike, od ptica Ije ni od pasa ne e
utei negoli Hektorovim (Ilijada, XV, 34&51): Ko
ga od laa ja daleko spazim na s t r a n i / . . . nee na
lomai spalit.. ./Ve e ga mrtva psi razderati pred
gradom naim. (Prijevod T. Mareti).
1
Vidi Herodot (VII, 223).
2
Platon Lahet (195, 199), Protagora (350, 360).
3
Rije je bitki kod Koroneje (u svetome ratu
353 pr. Kr.) kad su se graani dotinoga grada, po
to su ih napustili njihovi saveznici i plaenici, bo
rili sve do smrti.
55

1116 b

10

15

20

12

13

I gnjev se svrstava kao hrabrost. Dri se da su

hrabri oni to djeluju zbog gnjeva, poput zvijeri
to jure na one koji ih ranie, jer su i hrabri ljudi
razgnjevljeni. Gnjev je, naime, najrevniji smuti u
pogibelj, pa je otuda i u Homera 'i snagu gnjevu
pridoda', 'te srdbu i gnjev probudi', 'i ljutu
srdbu na nosnice potjera' i 'uzavre mu krv.' 1 Svi
ti izrijeci ini se oznauju buenje i navalu gnjeva. Meutim, hrabri ljudi djeluju zbog onoga to
je lijepo, a gnjev im pomae; zvijeri opet zbog
bola; tako ine jer su ili ranjene ili preplaene, jer
ako su u umi (ili pak u movari), one i ne pri
laze. Stoga nije hrabrost puko srljanje u pogibelj,
izazvano bolom i gnjevom, ne predviajui opasno
sti, jer onda bi bili hrabri i izgladnjeli magarci,
kad ni pod udarcima ne ostavljaju krmivo. A i pre
ljubnici zbog poude poinjaju mnoge drskosti.
(Dakle, nisu hrabri oni koje bol ili gnjev nagoni
na pogibelji). I jo najnaravnijom ini se ona koja
je zbog gnjeva, te se uzima kao hrabrost ako ima
izbor i cilj. I ljudi kad se srde ute bol, a kad se
svete ugodu. Koji se tako bore borbeni su, ali nisu
hrabri; oni toga ne ine radi ljepote, niti kako
naelo nalae, nego zbog strasti; pa ipak imaju
neto blizo hrabrosti.
Ali ni oni samopouzdani nisu hrabri; budui su
esto i mnogo pobjeivali, oni se osmjeljuju u
pogibeljima; takvi su nalik na hrabre, jer su i
jedni i drugi smioni; nu hrabri su smioni zbog
2
onoga to je ve prije reeno , a ovi zbog toga
to mniju kako su najjai i ne mogu nita pretrpjeti. Tako se isto ponaaju i pijanci, jer pos
taju samopouzdani. A kad im se ne dogodi tako,
onda bjee; dok znaajka hrabroga bijae izdr
ati stvari koje ovjeku jesu i ine se strahotama,
i to je lijepo uiniti, a sramotno ne uiniti. Stoga

Posrijedi su netoni navodi iz Homerova djela

(vidi Ilijada, XIV, 151; XVI 529 i Odiseja XXIV 318),
osim posljednjeg izriaja, koji se i ne nalazi u Ho
mera, nego u Teokrita (XX, 15).
2
1115 b 1124.
56

25

30

15

16

35
1117 a

Hrabrima se ine i oni koji su takvi neznalice

i nisu daleko od onih samopouzdanih, ali su od
njih utoliko gori to nemaju dostojanstva, koje
ti imaju. Stoga samopouzdani izdravaju neko
vrijeme; doim ovi prevareni kad spoznaju kako je drukije negoli predmnijevahu daju se u
bijeg, kao to se dogodilo Argivcima kad se ono
dohvatie s Lakedemoncima mislei da su Sikionjani. 1

17

Tako je, dakle, reeno i onima koji jesu

hrabri i onima koji se ine hrabrima.

IX.

Iako se hrabrost bavi smjelou i strahom, ne

tie se obojega podjednako, nego vie strahota;
jer onaj tko je pri takvima neuznemiren i ponaa
se prema njima onako kako treba taj je vie hra
bar od onoga to je takav prema stvarima koje
ulijevaju smjelost. Naime, kao to je reeno, 2 zbog
toga to podnose stvari koje su bolne i nazivaju se
hrabrima. Stoga hrabrost ukljuuje bol, i s pra
vom se pohvaljuje; jer tee je podnijeti stvari
koje su bolne negoli odustati od ugoda. Pa ipak
bi se moglo initi kako je svrha hrabrosti ugodna,
ali je prikrivena popratnim okolnostima, kao to
biva i u natjecateljskim borbama; jer akaima
je svrha ugodna, vijenac i poasti; dok je bolno
primati udarce budui su ljudi od mesa, i to vri
jea, uza sav napor. I kako su takve stvari mnoge, sam cilj, jer je malen, ini se da nema u sebi
niega ugodnog. Ako je tako i sa hrabrou, smrt

10

se ini svojstvom hrabrijeg ovjeka biti neustra

iv i neuznemiren vie u nenadanim uzbunama
negoli u onim predvienim; takav in vie proiz
lazi iz udorednog stanja, jer je manje po pri
pravi. Naime, predviane stvari mogu se birati
prema proraunu i pravilu, a one iznenadne prema stanju znaaja.

3
15

Rije je bitki na Dugome Zidu kod Korinta, 392

pr. Kr. (Ksenofon, Hellenica, IV, 4.10.).
2

1115b 713.

57

20

25

12
30

35
1117 b

5
6

X.

i rane hrabromu e biti bolne unato vlastite vo

lje, ali on e ih podnijeti jer je lijepo uiniti tako,
a runo ne uiniti. I to vie posjeduje potpunu
krepost te to je blaeniji, vie e ga boljeti zbog
smrti; jer takvomu je najdragocjenije ivjeti, i on
znlice gubi najvee od dobara, to nanosi bol.
Nu on nije nita manje hrabar, dapae je i jo
vie, jer izabire ono to je lijepo u ratu naprama
svemu tome. Dakle, pri svima krepostima djelovanje ne prua ugodu, osim ukoliko se njime ne
dosegne svrha. Meutim, nita ne prijei da naj
bolji vojnici i ne budu takvi, nego oni to su
slabije hrabri, te nemaju nikakva drugog dobra,
jer oni su pripravni na pogibelji i prodaju vla
stiti ivot za malen dobitak. Nek je toliko dosta
hrabrosti. Iz reenoga nije teko, u ocrtu, dokuiti to je ona.
Nakon hrabrosti govorimo umjerenosti; jer
te se ine krepostima nerazumskih dijelova due.
Rekli smo, 1 da je umjerenost srednost u odnosu
prema uicima, jer se manje i na drugi nain bavi
bolovima; a meu tima se pojavljuje i razuzdanost. Odredimo sada kojih se uitaka one tiu.
Valja razluiti one duevne od tjelesnih. Tako
astoljublje i ljubav za znanjem; pri obojem o
vjek uiva u onome to ljubi, a koje se nita ne
doimlje tijela, nego prije uma; one koji se bave
takvim uicima ne nazivaju ni umjerenim ni ra
zuzdanim. A isto tako ni ostali koji se bave ui
cima to nisu tjelesni; one koji ljube prie ili su
sami radi govorljivci, te provode dane raspreda
jui dogaajima, nazivamo priljivcima ali ne
razuzdanicima, kao ni one to ale zbog gubitka
novaca ili prijatelja. Dakle, umjerenost se tie
tjelesnih uitaka, ali ne ni svih tih. Oni to ui
vaju u vievinama, kao to su boje, risarije i slikarije, ne nazivaju se ni umjerenim ni razuzda
nim, ini se, meutim, moguim da se i u tima
uiva i onako kako treba i previe i premalo. Isto
je tako i sa stvarima koje se tiu sluanja; one

1107 b 46.
58

5
10

6
15

20

13

25
9

30
10

35
1118 a

11

to p r e t j e r a n o uivaju u glazbi ili u g l u m i ne na

zivamo r a z u z d a n i m , k a o n i u m j e r e n i m o n e koji
to ine k a k o t r e b a . A slino je i s o n i m a to se
tiu m i r i s a , o s i m p r i p a d n o . 1 One t o uivaju u
vonjevima j a b u k a , r u a ili kadiva ne n a z i v a m o ra
z u z d a n i m , n e g o prije o n e to uivaju u m i r i s u
p o m a s t i ili s l a s n a zalogaja; r a z u z d a n i c i uivaju u
t i m a j e r ih p o d s j e a j u na u e n e stvari. Moe se
vidjeti k a k o i ostali, k a d su gladni, uivaju u mi
r i s i m a j e s t v i n a . Nu uivati u t i m a svojstvo je
r a z u z d a n a ovjeka; n j e m u s u o n e u e v i n e .
A u d r u g i h ivotinja n e m a t a k v a u i t k a s po
m o u sjetila, o s i m p r i p a d n o . Psi ne uivaju u vo
njevima zeeva, nego u j e d e n j u , d o k je vonj s a m o
obavijestio sjetila; isto t a k o ni lav u m u k u vola,
nego u j e d e n j u ; o n j e p o m u k a n j u o u t i o d a j e
vol blizu, pa se ini da uiva u s a m o m e glasu;
isto t a k o ni zbog toga t o vidi ili k a d a n o divlju
kozu il j e l e n a r o g a t o g nae, 2 nego t o e mu to
biti jestivo. Dakle, u m j e r e n o s t i r a z u z d a n o s t tiu
se o n i h u i t a k a koji su zajedniki i o s t a l i m ivot i n j a m a , te se o t u d a i n e r o p s k i m i zvjerskim.
Takvi su o p i p i o k u s . Nu o k u s se tu, ini se, ko
risti m a l o ili n i k a k o ; p o s a o j e o k u s a p r o s u d b a
o k u s n i n a , k a o t o i n e kuai vin i zainiteljd
jela; ali j e d v a da uivaju u t o m e , ili b a r e m ne
razuzdanici, nego u slasti, k o j a sva n a s t a j e po
o p i p u , i p r i j e l u i p r i pilu i u o n o m e t o se zove
spolna naslada. Stoga i jest nekakav sladokusac5
poelio d a m u v r a t p o s t a n e dulji o d dralova, t o
znai da je uivao u s a m o m e o p i p u . Stoga je sjetilo uz koje je v e z a n a r a z u z d a n o s t o n o to je naj
vie z a j e d n i k o ; a ini se da je s p r a v o m u k o r n o ,
j e r n a m p r i p a d a n e k a o ljudima, nego k a o ivotin j a m a . Uivati u t i m s t v a r i m a i najvie ih ljubiti
ivotinjski j e . Tu se izuzimaju n e k i najpristaliji uici o p i p o m , p o p u t o n i h t o n a s t a j u u vje-

5
1

Naime, po asocijaciji, iako je izvorno

(per accidens).
2
Ilijada, I I I , 24. (Prijevod . Mareti).
3
Filoksen; Atenej (XII, 8).

59

10

15

20

25

30

jj

naziva u m j e r e n i m j e r m u n e p r i i n j a v a bol n i izo

stanak ugode ni uzdrnost p r e m a njoj.

baonicama trljanjem i grijanjem, jer se opip ra

zuzdana ovjeka ne tie cijelog tijela, nego samo
nekih dijelova.
XI.

Od elja jedne se ine zajednikim, a druge zasebnikim i pridolim; tako je elja za hranom
naravna: svatko komu nedostaje eli je, bilo kao
jelo bilo kao pilo, a katkada i oboje, te puteni
sulog, kako Homer ree, 1 kad je ovjek mlad i u
punoj snazi. Nu svatko ne eli takvu hranu ili
ljubav, niti uvijek isto. Otuda se takva udnja
ini naom vlastitom. Samo postoji u tome i ne
to naravno; jer razliitim ljudima jesu ugodne
razliite stvari, a neke su svima ugodnije od onih
nasuminih. U naravnim eljama malo ljudi grijesi, i samo u jednome, po suviku; jer jesti i piti
ega god se ovjek doepa, sve dok se ne pretrpa,
znai premaiti koliinu koja je naravna; naime,
naravna elja je t e k dopuna manjka. Zbog toga
se takvi i nazivaju prodrljivcima, jer pune t r b u h
vie nego je potrebno. Takvi postaju oni to su
odve ropski. A to se tie zasebnikih 2 uitaka,
tu mnogi mnogovrsno grijee. Jer, dok se ljudi
nazivaju ljubiteljima takvih-i-onakvih stvari bilo
zbog uitka u onome to ne treba, bilo to to ine
vie od veine, bilo onako kako ne treba, razuzdanici pretjeruju u svemu tome: i uivaju u
onim stvarima u kojima ne treba (budui su mr
ske), a ako u kojima i treba uivati, oni uivaju
i vie negoli treba i vie nego to veina ini.
Dakle, oito je da je pretjeranost u uicima
razuzdanost i zasluuje ukor. t o se pak tie bo
lova, ne kae se, kao pri hrabrosti, da je umje
ren onaj tko izdri a razuzdan onaj tko to ne
uini, nego se ovjek naziva razuzdanikom zbog
toga to ga boli vie negoli treba kad ne postigne
uitke (pa mu uitak nanosi i bol) dok se ovjek

1
Ilijada, XXIV, 130: . . . Dobro bi bilo obljubiti
kakovu enu (prijevod T. Mareti).
2
Ili: pojedinanih, nekima svojstvenih (uitaka).

60

10

15

20

^5

XII.
2
30
3

Dakle, r a z u z d a n i k eli sve u i t k e ili o n e najugodnije, i eljom je gonjen da ih i z a b e r e prije

svega ostalog; stoga uti bol i k a d ne dolazi do
njih i d o k ih eli, j e r elju p r a t i b o l ; a ini se
b e s m i s l e n i m utjeti bol zbog u i t k a . Malo i m a
ljudi koji su m a n j k a v i t o se tie u i t a k a i koji
uivaju m a n j e nego t r e b a ; n a i m e , t a k v a beut
n o s t nije l j u d s k a . J e r i o s t a l e ivotinje r a z l i k u j u
jestvine, pa u j e d n i m a uivaju, a u d r u g i m a n e ; i
a k o i m a koga k o m u n i t a nije u g o d n o i j e d n o m u
s e n i i m n e razlikuje o d d r u g o g a , taj m o r a b i t i
d a l e k o od ljudskog; t a k a v i nije s t e k a o i m e n a ,
j e r j e d v a da p o s t o j i . U m j e r e n je ovjek po sre
dini m e u t i m a ; niti on uiva u o n i m a u k o j i m a
r a z u z d a n i k najvie uiva, nego s u m u prije t a k v e
s t v a r i m r s k e , niti u o p e u o n o m e u e m u ne tre
ba, n i t i p a k e s t o k o u bilo e m u , n i t i o p e t u t i
bol i udi k a d ih n e m a ; ili to ini u m j e r e n o : n i t i
vie nego t r e b a niti o n d a k a d ne t r e b a , i t a k o
dalje s a svime t i m ; d o i m o n e u g o d n o s t i k o j e
p r i d o n o s e zdravlju ili d o b r o m e s t a n j u eljet e
u m j e r e n o i k a k o t r e b a , a isto t a k o i o s t a l e u g o d e
k o j e t i m a n e s m e t a j u ili n i s u o p r e n e o n o m e t o
je lijepo ili n i s u previe za njegov i m u t a k . Onaj
t k o t o z a n e m a r u j e ljubi t e u i t k e vie nego t o
vrijede; d o i m u m j e r e n ovjek nije takav, nego
k a k o nalae i s p r a v n o n a e l o .
R a z u z d a n o s t se vie ini v o l j n o m negoli straljivost. J e d n a biva zbog uitka, d r u g a zbog bola,
te j e d n a bira, a d r u g a izbjegava. N a i m e , bol izvr
e i r a z a r a n a r a v o n o m u u koga je, d o k u i t a k ne
ini n i t a takvoga. Stoga je r a z u z d a n o s t voljnija.
O t u d a je i vie za p o g r d u ; j e r se je lake i navikn u t i na te stvari; n a i m e , u ivotu i m a m n o g o
u g o d n i n a i p r i v i k n u a na njih su nepogibeljna,
d o k je posve o p r e n o sa s t r a h o t a m a . Nu inilo bi
se k a k o straljivost nije j e d n a k o voljna k a o nje
zini p o j e d i n a n i sluajevi; o n a s a m a j e b e z b o l n a ,
d o k oni toliko b o l o m s m u u j u ljude, t e t i odba
c u j u o r u j e i s r a m o t e se d r u g i m n a i n i m a ; stoga
61

1119 a

10

15

20
15

25

30

se i ine prisilnima. Nasuprot tome, u razuzdanika su pojedinani ini voljni (jer pri tome on i
eli i udi), ali u cijelosti je manje tako; jer nitko
ne eli biti razuzdan.

Samu rije razuzdanost 1 primjenjujemo i na

djeje pogrjeke, jer meu njima ima neke sli
nosti. Koje se po kojemu zove, nije vano po ovo
emu je sada rije, iako je bjelodano da je potonje prema prvanjem. Znaenje, ini se, i nije
loe preneseno; jer treba obuzdavati sve to tei
za runim i pokazuje velik porast, a takvi su naj
vie sama elja2 i dijete; jer djeca i ive prema
elji, i u njih je najvea tenja prema onomu to
je ugodno. Ako ne bude posluna i podvrgnuta
vlasti naela, ona e se razrasti; jer u nerazumnu
stvoru tenja za ugodom je nezasitna i navire oda
svuda, i djelatnost same elje poveava ono to
je priroeno, te ako su udnje snane i estoke,
one osujeuju razbor. Stoga trebaju biti umjerene i malobrojne i nipoto se ne smiju suprotstavljati razumu i to je ono to nazivamo poslu
nim i obuzdanim , pa kao to dijete treba iv
jeti prema naputku odgojitelja, tako i eljni dio
u nama prema naelu razuma. Stoga se u umjerenu ovjeku eljni dio treba uskladiti s naelom
razuma; naime, i jednomu i drugomu cilj je ono
to je lijepo, te umjeren ovjek i eli ono to
treba, kako treba i kad treba, a tako i naelo na
lae. Nek nam je toliko dosta umjerenosti.

g
9

JQ

1119 b

IV.
5

10

2
3

15
*
5

Izvorno znai 'nekanjenost' prema gla

golu 'koriti', 'kanjavati', to se vjerojatno
prvo odnosilo na djecu pa zatim i na odrasle.
2
Ili udnja uope (e&), dok sam nazivak zna
i i potuda, eznue, prohtjev, nagon (o. p.).
1

62

Govorimo zatim dareljivosti. Ona se ini

srednou u odnosu prema novcu; naime, dareljivac se ne pohvaljuje u bojnim stvarima, niti
u onima u kojima se pohvaljuje umjeren ovjek,
niti u sudskim odlukama, nego to se tie dava
nja i uzimanja novaca, a osobito davanja. Novcima pak nazivamo sve one stvari kojima se vrijednost odmjerava kovanim novcem. A rasipnost i
nedareljivost 1 predstavljaju suvike i manjke u
odnosu prema novcima. Nedareljivost uvijek pri
pisujemo onima koji oko novaca brinu vie nego
treba, doim rasipnost primjenjujemo katkada
obuhvatnije, naime, rasipnicima nazivamo one koji su neuzdrni i rastroni do razuzdanosti. Stoga
se ti i ine najnevaljaliji; takvi ujedno imaju vie
poroka. Samo se tako primjereno ne nazivaju;
rasipnik znai onaj tko ima jedan porok, taj da
rastae imutak; naime, rasipnik je onaj tko pro
2
pada zbog sebe samog, jer se propast imutka
smatra vlastitom propau, ukoliko je imutak
sredstvo ivota. Tako, dakle, razumijevamo rasipnost. Sve to je iskoristijivo, moe se koristiti do
bro i loe; i bogatstvo je jedna od korisnina; sva1
Ista rije (avaXtv&tQla) znai i krtost, a nedareljiv (&) i krt, ali kako bi se zadrala
korijenska povezanost grozda rijei (&,
' dareljivost, dareljiv) prevodi se nedareljivost, nedareljiv, pri emu se podrazumijeva i
ukljuena krtoa (o. p.)
2
Izvorno &5 znai 'koji se ne moe spasiti', 'koji
je propao.'

63

25

'0

1120 a

9
10
11

12

13
14

15
16
17

kom se stvari najbolje koristi onaj tko posjeduje

krepost prema njoj. Tako e se i bogatstvom naj
bolje koristiti onaj tko posjeduje krepost prema
novcu. A takav je dareljiv ovjek. Korienje
novca ini se da je troenje i davanje, a uzimanje
i uvanje njegovo stjecanje. Stoga je vie znaaj
ka dareljiva ovjeka davati onima kojima treba
negoli uzimati odakle treba i ne uzimati odakle
ne treba. Naime, po krepost je znaajnije dobro
uiniti negoli da nam se dobro uini, i vie initi
lijepa djela negoli ne initi runa; jasno je kako
davanje prate dobri ini i lijepa djela, dok pri
manje znai da nam je uinjeno dobro ili barem
neinjenje runoga. I zahvalnost se upuuje ono
mu tko daje, ne onomu tko ne prima; a isto tako
vie i pohvala. I lake je ne primiti negoli dati;
jer manje je obino davati vlastito negoli ne uzimati tue. Davatelji se nazivaju dareljivim; oni
pak koji ne primaju ne pohvaljuju se zbog dare
ljivosti, nego prije zbog pravednosti; doim one
koji primaju uope ne hvale. Od svih kreposnih
ljudi najvie vole dareljivce, jer su na korist
zbog svojega davanja.
Djelatnosti u skladu s krepou Lijepe su i poduzimaju se radi Lijepoga. Dakle, i dareljivac e
davati radi lijepoga, i ispravno: onima kojima
treba, koliko i kada treba, te sve ostalo to prati
ispravno davanje; i to s ugodom ili bez bola, jer
to god je u skladu sa krepou ugodno je i bezbolno, a jo je najmanje bolno. Onaj pak tko
daje onima kojima ne treba, ili ne radi lijepoga
nego zbog nekog drugog uzroka, nee se nazvati
dareljivim nego nekako drukije. Isto i onaj tko
to ini s bolom; tomu je vie do novca negoli do
lijepa djela, to nije znaajka dareljiva ovjeka.
Dareljiv nee ni uzeti odakle ne treba, jer takvo
uzimanje nije svojstveno onomu tko inae ne cijeni novce. Ali nee ni iskati, jer nije znaajka
dobroinitelja da olako i sam prima dobroinstva.
On e uzeti odakle treba, kao od vlastitog imutka,
i ne kao neto lijepo, nego kao nuno, da bi imao
to dati. A nee zanemarivati ni svoje vlastito,
elei tim imutkom pripomoi drugima. Isto tako,
64

18

19
10
20
15
21
20

2
25

22

23

24
30

1120 b
25

nee davati ni bilo kojima, k a k o bi i m a o to d a t i

o n i m a kojima treba, k a d t r e b a i gdje je to lijepo.
Znaajka je dareljivca da veoma p r e t j e r u j e u
davanju, tako te m a l o ostavlja za sebe samoga;
j e r svojstvo je dareljiva ovjeka ne obzirati se
na sebe. Naime, dareljivost se naziva p r e m a imu
tku; j e r dareljivost nije u mnoini darova, nego
u stanju samog davatelja, po k o j e m daje p r e m a
svojem i m u t k u . Stoga n i t a ne prijei da b u d e
dareljiviji onaj tko m a n j e daje, a k o i od manjega daje. ini se kako su dareljiviji oni to n i s u
s a m i stjecali, nego su batinili imutak, j e r nisu
iskusili oskudice i j e r svi vie vole vlastita djela,
k a o roditelji i pjesnici. Bogatiti se nije lako da
reljivu ovjeku, j e r nije k a d a r p r i m a t i ni uvati,
nego samo troiti, i j e r n o v a c ne cijeni zbog njega
samoga, nego radi davanja. Stoga se i o p t u u j e
srea, j e r oni koji su najdostojniji da se o b o g a t e
i m a j u najmanje. Nu t a k o se ne zbiva bezrazlono,
j e r kao i u svemu o s t a l o m e novaca ne moe
i m a t i onaj tko se o k o njih ne t r u d i . I p a k dareljivac nee davati o n i m a k o j i m a ne treba, ni ka
da ne treba, i tako dalje; tada, naime, ne bi dje
lovao u skladu s dareljivou, i potroivi na ta
kve ne bi imao to troiti na o n e na koje t r e b a .
K a o to je ve reeno, dareljiv je onaj tko troi
p r e m a svojem i m u t k u i na o n e na koje t r e b a ; t k o
u t o m e pretjeruje taj je rasipnik. Stoga samovlad a r e ne nazivamo r a s i p n i c i m a ; ini se k a k o se
obilje njihova bogatstva lako ne p r e m a u j e davanjem i troenjem. B u d u i je dareljivost sredn o s t izmeu davanja i u z i m a n j a novaca, darelji
vac e i davati i troiti na o n e na koje t r e b a i ko
liko treba, j e d n a k o u sitnim kao i u k r u p n i m stva
r i m a , i to s uitkom, dok e u z i m a t i o d a k l e t r e b a
i onoliko koliko treba. A b u d u i je k r e p o s t srednost izmeu obojega, oboje e initi o n a k o k a k o
t r e b a ; naime, p r i k l a d n o davanje p r a t i isto takvo
uzimanje, a ono to nije takvo u opreci je s t i m e ;
dakle, o n o to slijedi j e d n o za d r u g i m nalaze
se zajedno u istom ovjeku, a ono to je n j i m a
o p r e n o , bjelodano ne. Dogodi li se te p o t r o i
o p r e n o o n o m u to t r e b a i to je lijepo, utjet
e bol; ali u m j e r e n o i o n a k o k a k o treba, j e r zna-

5 NIKOMAHOVA ETIKA

65

10

15

20

25

1121 a

26
27

2
2"

30
31

aj ka je k r e p o s t i u t j e t i i u g o d u i bol zbog onoga

t o t r e b a i o n a k o k a k o t r e b a . Uz t o , s dareljivc e m je l a k o poslovati k a d su p o s r i j e d i novci;
njega m o g u o b m a n u t i , j e r on ne cijeni novce, i
vie m u s m e t a a k o nije p o t r o i o o n o t o t r e b a
nego t o g a boli a k o j e p o t r o i o n e t o to n e
t r e b a , i ne slae se s o n o m S i m o n i d o v o m izre
kom.1
M e u t i m , r a s i p n i k grijei i u t i m s t v a r i m a ; niti
uiva u o n i m a u k o j i m a t r e b a , n i t i k a k o treba,
a n i t i u t i bol, t o e o p e t biti j a s n i j e k a k o bud e m o ili dalje. Ve r e k o s m o , 2 k a k o su r a s i p n o s t
i nedareljivost suvici i m a n j c i , i to u dvjema
s t v a r i m a : u d a v a n j u i u z i m a n j u ; n a i m e , troenje
p o d r a z u m i j e v a m o p o d d a v a n j e m . Dakle, r a s i p n o s t
pretjeruje u davanju i neuzimanju, dok manjka
u u z i m a n j u ; nedareljivost o p e t m a n j k a u dava
nju, a p r e t j e r u j e u u z i m a n j u , o s i m u s i t n i c a m a .
Svojstva k o j a p r i p a d a j u r a s i p n o s t i ne nalaze se
e s t o s p o j e n a ; nije l a k o da s v i m a d a j e o n a j koji
n i o t k u d a n e u z i m a ; z a s e b n i c i koji d a j u u b r z o
i s c r p e svoj i m u t a k , a takvi se i p o k a z u j u da su
rasipnici. Pa ipak, t a k a v bi se, ne u m a l o m e , inio
b o l j i m od nedareljivoga. L a k o je izljeiv i zrelim d o b o m i n e i m a t i n o m , i m o e stii do sredi
ne. N a i m e , on i m a z n a a j k e dareljivca: i daje i
n e uzima, i a k o n i j e d n o n e ini n i k a k o t r e b a n i
d o b r o . Stoga, k a d bi se k a k o n a v i k n u o ili n e k a k o
d r u k i j e izmijenio, b i o bi dareljiv; t a d e davati
o n i m a k o j i m a t r e b a i n e e u z i m a t i o d a k l e n e tre
b a . Zbog toga se i ne ini da je loa znaaja; j e r
nije svojstvo ni nevaljalca ni p r o s t a k a pretjeri
vati u d a v a n j u i n e u z i m a n j u , nego t e k l u c k a s t a
ovjeka. Onaj t k o j e t a k v i m n a i n o m r a s i p n i k

Vjerojatno je posrijedi Simonidu pripisivana izre

ka, prema kojoj je na pitanje da li je bolje biti
bogat ili mudar, Simonid odgovorio kako je bolje
biti bogat, jer vidi kako se mudri motaju oko pra
gova bogataa. (Vidi Retorika, 1391a 8).
2
1119 b 27.
66

ini se da je m n o g o bolji od nedareljivca i zbog

ve reenoga i j e r prvi k o r i s t i m n o g i m a , a d r u g i
n i k o m u , t e n i sebi s a m o m u .

5
33
34
3
10

35

15

36
20

37

38

25

39

Ali veina r a s i p n i k a , k a k o je ve r e e n o , i uzim a j u o d a k l e ne t r e b a , i p r e m a t o m e su nevaljali.

P o s t a j u p o h l e p n i zbog t o g a t o ele t r o i t i a l a k o
t o uiniti n e m o g u , j e r i m s e i m e t a k b r z o r a s t o i .
P r i m o r a n i su, dakle, n a m a k n u t i s r e d s t v a o d drugud. K a k o se u j e d n o n i t a ne o b z i r u na o n o t o
je lijepo, u z i m a j u b e z o b z i r c e i o d s v a k u d a . Oni u
de davati, a n i m a l o se ne obziru ni na ' k a k o ' ni
na 'otkud'. S t o g a njihova davanja i n i s u darelji
va; j e r n i s u ( u d o r e d n o ) lijepa, niti j e s u zbog to
ga, niti o n a k o k a k o t r e b a ; nego k a t k a d a oboga
uju o n e koji bi t r e b a l i biti s i r o m a n i , d o k Ijud i m a s m j e r n a znaaja n i t a ne daju, a m n o g o
daju l a s k a v c i m a ili o n i m a t o im pribavljaju ka
kvu n a s l a d u . Z a t o m n o g i od njih i j e s u razuzdanici; lako t r o e i r a s i p n i su u svojim r a z u z d a n o s t i m a , i b u d u i ne ive u s k l a d u s o n i m t o je
lijepo, o d a j u se u i c i m a .

30

Dakle, r a s i p n i k e se i z m e t n u t i u to, b u d e li
bez stege i p o u k e ; a posveti li mu se p o z o r n o s t ,
stii e do s r e d n j e g i p o t r e b n o g s t a n j a . D o i m
nedareljivost je neizljeiva (jer se ini da s t a r o s t
i svaka n e m o ine ljude nedareljivima), a uz to
je ovjeku p r i r o e n i j a od r a s i p n o s t i ; ljudi su ve i n o m l a k o m i j i na n o v a c negoli t o su p o d a n i .
Ona se i p r o t e e na ire p o d r u j e , i m n o g o l i k a j e ;
ini se, n a i m e , d a p o s t o j e m n o g e v r s t e nedareljivosti.

10

B u d u i je o n a dvoguba, k a o m a n j a k u d a v a n j u
i kao viak u u z i m a n j u , ne s u s r e e se cjelovita
u svima l j u d i m a , nego se k a t k a d a dijeli, pa j e d n i
p r e t j e r u j u u u z i m a n j u , d o k je u d r u g i h m a n j a k
u davanju. Oni to se nazivaju i m e n i m a k a o k r t i ,
tvrdi, s k u p i svi p o d b a c u j u u davanju, ali za
t u i m n e u d e n i t i ele u z i m a t i ; j e d n i s u takvi
zbog s t a n o v i t e p r i s t o j n o s t i i o p r e z n o s t i p r e m a
o n o m e to je s r a m o t n o (jer neki se ine, ili ba
r e m govore, k a k o i m u t a k uvaju zbog toga da
5*

67

1121 b

15

20

25

40

41
42

43

44
45

II.

j e d n o m n e b i bili p r i m o r a n i u i n i t i togod s r a m
n o ; t i m a p r i p a d a c j e p i d l a k a 1 i s v a t k o t k o je ta
kav; a s a m naziv dolazi o t u d a t o p r e t j e r u j e ne
dajui n i k o m u n i t a ) ; d r u g i s e o p e t zbog s t r a h a
uzdravaju od t u e g a , k a k o nije lako u z i m a t i tu
e a da drugi i tvoje ne u z m u ; stoga se n j i m a
svia da ne u z i m a j u i da ne daju. Oni o p e t t o
p r e t j e r u j u u u z i m a n j u ti u z i m a j u o d s v a k u d a i
sve, p o p u t o n i h t o s e bave n e d o l i n i m o b r t i m a :
svodnici i svi takvi, te lihvari s m a l i m p o s u d b a
ma uz velik d o b i t a k . Dakle, svi ti u z i m a j u o d a k l e
ne t r e b a i o n o l i k o koliko ne t r e b a . T i m a je bjel o d a n o zajednika g n u s o b n a p o h l e p a za d o b i t k o m .
Svi o n i p r i h v a a j u s r a m o t u r a d i d o b i t k a , i to jo
n e z n a t n a . One p a k t o s t j e u velike d o b i t k e oda
kle ne t r e b a i k a k o ne t r e b a k a o s a m o s i l n i k e
t o plijene gradove i p l j a k a j u h r a m o v e , n e
n a z i v a m o n e d o l i n i m nego r a d i j e o p a k i m , bezbon i m i n e p r a v e d n i m . I p a k , k o c k a r , r u h o k r a d i c a 2 ili
r a z b o j n i k p r i p a d a j u n e d o l i n i m a zbog svoje gnus o b n e p o h l e p e za d o b i t k o m . I j e d a n i drugi r a d i
d o b i t k a djeluju i p r i h v a a j u s r a m o t u , te se j e d a n
r a d i dobiti izlae i najveim pogibeljima, d o k se
drugi okoriuje na p r i j a t e l j i m a , k o j i m a bi tre
b a o davati. Dakle, b u d u i se i j e d n i i drugi h o e
o k o r i s t i t i o d a k l e n e t r e b a , g n u s o b n i s u pohlepnici za d o b i t k o m . I stoga su sva takva u z i m a n j a
nedolina.
S p r a v o m se nedareljivost s u p r o t s t a v l j a dare
ljivosti; o n a je vee zlo od r a s i p n o s t i ; i ljudi vie
grijee u o d n o s u p r e m a njoj negoli p r e m a opisanoj r a s i p n o s t i . Stoga n e k je toliko d o s t a da
reljivosti i njojzi o p r e n i m p o r o c i m a .
S a d a bi se inilo p r i m j e r e n i m r a s p r a v l j a t i
izdanosti. N a i m e , i o n a je ini se k r e p o s t koja
1

Izvorno , znai onaj tko sijee i kuminovo zrno, emu najvie odgovara nae cjepi
dlaka, to znai i veoma krt ovjek, koji daje kao
da dlaku cijepa (o. p.).
2
Izvorno , onaj tko krade odjeu dok se
ljudi kupaju.
68

30

2
3

1122 a
4
5

5
10

7
15

8
9
10

se tie n o v a c a ; s a m o t o se, za r a z l i k u od dareljivosti, n e p r o t e e n a sve d j e l a t n o s t i o k o novca,

nego s a m o na o n e koje se tiu t r o e n j a ; a u t o m e
svojom v e l i i n o m p r e m a u j e dareljivost. Jer, k a o
t o n a z n a u j e i s a m o ime, 1 o n a je t r o e n j e koje
dolikuje po veliini. Nu veliina je uvijek p r e m a
n e e m u ; nije isti i z d a t a k o p r e m i t i t r o v e s l a r k u i
p r e d v o d i t i s v e t o p o s l a n i t v o . Dolinost je uvijek
p r e m a vritelju, p r i g o d i i stvari. Onaj t k o u ma
lim i u m j e r e n i m s t v a r i m a t r o i p r e m a p o t r e b i
ne naziva se i z d a n i m , k a o ni o n a j t o kaza po
esto s k i t n i c u darivah, 2 nego s a m o o n a j t k o j e
t a k a v u velikim s t v a r i m a . J e r i z d a a n ovjek je
dareljiv, a dareljiv nije n u n o i izdaan. M a n j a k
u d o t i n o m e s t a n j u naziva se sitniavost, suviak
p r o s t a t v o i n e u k u s n o s t i slino, a ne p r e t j e r u j e
se veliinom u o n o m e t o t r e b a , nego se r a z m e e
u e m u ne t r e b a i k a k o ne t r e b a . Ali t o m e e m o
poslije govoriti. 3
I z d a n i k je n a l i k na vinika. On u z m a e uvidje
ti d o l i n o s t te i velike svote p o t r o i t i p r i k l a d n o .
K a o t o u p o e t k u r e k o s m o , 4 d o t i n o stanje se
o d r e u j e d j e l a t n o s t i m a i svojim p r e d m e t o m . Rashodi u i z d a n a ovjeka su i veliki i dolini. A
takvi su i u i n c i ; t a k o e irashodak biti velik i
dolikovati u i n k u ; n a i m e , d a u i n a k b u d e vrije
d a n r a s h o t k a , a r a s h o d a k u i n k a , ili da ga i prem a i . Dakle, i z d a n i k e t r o i t i te svote r a d i ono
ga t o je lijepo, koje je z a j e d n i k a z n a a j k a krep o s t i m a ; a i r a d o i i r o k e r u k e , j e r je p o t a n k o
r a u n a n j e sitniavo. I vie e se o b z i r a t i na to
k a k o d a m u u i n a k b u d e t o ljepi i doliniji
nego n a t o k o l i k o stoji i d a b u d e p o t o m a n j o j
cijeni. Stoga je n u n o da izdanik b u d e i dareljiv. I dareljivac e t r o i t i t o t r e b a i k a k o tre
ba; d o i m u t i m a s t v a r i m a , k o j i m a se bavi i da
1
Izvorno doslovno 'ono to dolikuje
veliku ili plemenitu muu'.
2
Rijei Odiseja preruenog u prosjaka (Odiseja,
XVII, 420).
3
1123a 1933.
4
1103b 2123.

69

20

25

30

35
1122 b

10

11

12
13

14
15

16

17

reljivost, izdanik p o k a z u j e svoju veliinu, pa e

s istim r a s h o t k o m postii izdaniji u i n a k . J e r
nije ista k r e p o s t p o s j e d a i u i n k a . N a j v r e d n i j i je
onaj posjed koji se najvie cijeni, k a o zlato, a
u i n a k onaj koji je velik i lijep (i njegovo p r o m a
t r a n j e je divno, k a o to je i izdanost divna);
k r e p o s t uinka, izdanost, u njegovoj je veliini.
Od r a s h o d a k a p o s t o j e o n i koje n a z i v a m o a s n i m ,
k a o oni koji se tiu bogova, zavjetnine, g r a e v i n e
i rtve, i sve t o se o d n o s i na b o a n s t v o , a i svi
p o s t u p c i iz poeljnog astoljublja na z a j e d n i k u
korist, k a o k a d ljudi k a n e sjajno o p r e m i t i z b o r
ili t r o v e s l a r k u ili p r i r e d i t i gozbu s v o j e m g r a d u .
Nu, k a k o je r e e n o , 1 u s v e m u t o m e valja se obazrijeti i na initelja: t k o je on i kakvoga je imutka; t r o a k t r e b a biti d o s t o j a n toga, i t r e b a doli
kovati ne s a m o u i n k u , nego i tvoritelju. O t u d a
s i r o m a h n e m o e biti i z d a a n . O n n e m a o d ega
dolino troiti velike svote; o n a j t k o to p o k u a v a
lud je, j e r t r o i vie nego je i s p r a v n o i p o t r e b n o ,
d o k je u s k l a d u s k r e p o u s a m o o n o t o je
ispravno. T a k a v t r o a k dolikuje o n i m a koji i m a j u
s ime poeti, bilo da su i m u n i s a m i po sebi,
bilo po p r e c i m a ili po vezama, te p l e m e n i t i m a i
u g l e d n i m a i slinima; j e r u svima je t i m a i ve
liina i ast. Dakle, i z d a n i k je najvie takav, i
izdanost je u takvim r a s h o t c i m a , k a k o je ve
reeno, 2 j e r su i najvei i najasniji. A od zasebnikih r a s h o d a k a takvi su oni to se dogaaju
u j e d a n p u t , k a o svadba ili togod slino, ili o n o
to se tie cijeloga g r a d a ili ljudi koji su u asti,
ili ugoivanje i o t p r a v l j a n j e t u i n a c a , te darovi
i uzdarja. N a i m e , izdanik ne t r o i na sebe sa
mog, nego na zajednike stvari, a u d a r o v i m a i m a
n e t o nalik na zavjetnine. I z d a n i k e i vlastiti
d o m o p r e m i t i k a k o dolikuje njegovu b o g a t s t v u
(jer i d o m je n e k a k a v u r e s ) i vie e p o t r o i t i na
ona djela to su d u g o t r a j n i j a (budui da su ta i
najljepa) i u svima s t v a r i m a o n a k o k a k o je dolino. N a i m e , nisu iste stvari p r i m j e r e n e b o z i m a

1
2

70

1122 a 24.
1122 b 19.

15

5
20

18

19

20
25

30

21

35
1123 b

22

III.
5

i ljudima, niti u h r a m u niti u grobnici. I b u d u i

je svaki od r a s h o d a k a velik u svojem r o d u , a
s v a k a k o je najizdaniji o n a j koji je velik u velik o m e , n a i m e : svota to je velika u d a n i m slua
jevima, i da se razlikuje o n o veliko u u i n k u od
o n o g a to je veliko u r a s h o n k u j e r najljepa
l o p t a ili staklenica izdana je k a o djeji dar, dok
je cijena t o m u malena i n e z n a t n a , zbog toga
je znaajka izdanika da u i n i i z d a n o to god u
bilo k o j e m r o d u uini (to je u i n a k koji se l a k o
ne premauje) te da to bude dostojno rashotka.

10

Dakle, takav je i z d a a n ovjek; o n a j p a k t k o

p r e t j e r u j e i p r o s t je, k a k o je reeno, 1 p r e t j e r u j e
troei vie nego je p o t r e b n o . T a k a v troi m n o g o
na sitnice i n e s k l a d n o se r a z m e e , k a o k a d pri
jateljski o b j e d 2 p r i r e d i k a o svadbu, ili o p r e m a j u
i zbor za k o m e d i j u izvede ga p r i n a s t u p u u grimizu, k a o to ine Megarani. 3 Sve e on initi ne
r a d i onoga to je lijepo, nego r a z m e u i se svo
j i m b o g a t s t v o m i mislei k a k o mu se zbog toga
dive, i o n d j e gdje t r e b a p o t r o i t i m n o g o t r o i
malo, a gdje t r e b a m a l o m n o g o . Doim sitniavac pokazuje m a n j a k u svemu, te potroivi i
najvee svote zbog sitnice p o k v a r i o n o to je li
j e p o , i to god ini oklijeva i gleda k a k o da to
m a n j e p o t r o i , a i to ali i j o misli k a k o sve
ini u veoj mjeri negoli t r e b a . Dakle, t a k v a
stanja j e s u poroci, ali n e n a n o s e s r a m o t u , j e r niti
su t e t n a blinjemu, niti su odve n e p o d o b n a .

Ve i p r e m a s a m o m i m e n u se ini k a k o se
velikodunost 4 bavi velikim s t v a r i m a ; i p r v o e1

1122 a 3133.
Izvorno je posrijedi rije , to znai su
dionik u privatnoj gozbi, ili u onoj to je kao uza
jamna potpora, koja je mogla biti i kao pomo si
romasima, te u stranake i dravne svrhe.
3
Takva bi odjea pristajala za kraj, u triumfalnoj
povorci, a ne za poetak komada; inae su komedi
je u Megari bile glasovite po grubom lakrdijaenju.
4
Izvorno , plemenitost due ili velikodunost.
2

71

15

20

25

30

2
3

4
5
6
7

8
9

10

11

12

mo razvidjeti kojima. Tu nije vano osvremo

li se na samo stanje ili onoga koji je u takvu
stanju. Dakle, ini se da je velikoduan onaj tko
misli kako je dostojan velikih stvari, a zbiljski
je takav; tko se opet bez zasluga smatra takvim
lud je, a nitko od onih koji su kreposni nije ni
lud ni nerazborit. Dakle, kako rekosmo, takav je
velikoduan ovjek. Onaj tko je dostojan malih
stvari i sam sebe smatra takvim taj je umjeren,
a nije velikoduan; jer velikodunost je u velii
ni, kao to je ljepota u stasitosti, pa sitni ljudi
mogu biti ugodni i skladni, ali ne i lijepi. Onaj
pak tko sebe smatra dostojnim velikih stvari, a
nije ih vrijedan, taj je ohol; nu nije ohol svatko
tko sebe smatra dostojnim veih stvari nego to
jest. Onaj tko sebe smatra dostojnim tmanjih
stvari nego to jest taj je maloduan, 1 bilo da su
te velike ili umjerene, bilo da su one zaista ma
lene, ali ih on smatra jo manjim. A jo najvie
bi takvim bio onaj tko jest vrijedan velikih stva
ri, jer to bi onda tek uinio da nije dostojan
takvih? Dakle, velikoduan ovjek je krajnost po
veliini, ali je po ispravnosti sredina; on sebe
smatra dostojnim prema zasluzi, dok ostali u tome ili pretjeruju ili podbacuju.
Ako dakle on, budui vrijedan, smatra sebe
vrijednim i to ponajvie najveih stvari, osobito
se mora baviti jednom. Vrijednou se nazivaju
izvanjska dobra, a najvee od tih rekli bismo da
je ono koje prinosimo bogovima, emu najvie
tee izvrsnici i to je nagrada za najljepa djela.
Takva je ast; ona je najvee od izvanjskih do
bara. Stoga je velikoduan ovjek onakav kakav
treba biti prema stvarima koje su asne i ne
asne. A i bez dokazivanja bjelodano je da se
velikoduni ljudi bave au, jer sebe najvie i
smatraju dostojnima asti, u skladu sa svojim
zaslugama. Doim malodunik je u manjku i pre
ma vlastitim zaslugama i prema zahtjevima veli1
Izvorno ovjek sitne ili proste due;
malodunik.

72

35
1123 b

jo

15

20

13

kodunika. Ohol ovjek pretjeruje u odnosu pre25

ma sebi, ali ne premauje zahtjev velikoduna
14 ovjeka. I tako, velikoduan ovjek, budui je
vrijedan najveih stvari, m o r a biti i najbolji; uvi
jek je bolji dostojan veeg, a najbolji najveeg.
Stoga istinski velikoduniik mora biti dobar. I
ini se da je znaajka velikoduna ovjeka: veli30
15 ina u svakoj kreposti. Stoga nikako ne bi pri
stajalo velikoduniku bjeati s poprita miaui
rukama ili pak nanositi nepravdu; jer radi ega
da poini sramotu onaj kojemu nita nije veliko?
Razmotrivi pojedince, posve bi nam se smije
nim pokazao onaj velikoduan ovjek ikoji nije i
dobar. Naime, budui lo, ne bi bio ni dostojan
asti, jer ast je nagrada kreposti, i podjeljuje se
35
16 dobrima. Dakle, velikodunost se ini kao neka1124 a
kav ures krepostima; ini ih veima, a ne nastaje
bez njih. Stoga je teko biti u istinu velikoduan;
17 toga nema bez udoredne estitosti. 1 Dakle, velikodunik se poglavito bavi stvarima koje su a5
sne i neasne. Njemu e umjereno goditi asti
koje su velike i podjeljuju ih valjani ljudi, ili kao
ono to mu i pripada ili kao ono manje od toga,
jer nema asti to je dostojna savrene kreposti,
pa ipak on e ih primiti, budui da ti nemaju
nita vee da mu podijele. Doim posve e pre10
zreti ast od prostih ljudi i zbog sitnica, jer nije
ono ega je on dostojan; isto tako i ono to je
neasno, jer se takvo to njemu i ne moe isprav18 no pridati. I tako, kako je reeno, 2 velikoduniku
je najvie do asti, ali on e se umjereno ponijeti
i prema bogatstvu i vlasti te kakva god ga srea
ili nesrea dopadne, pa niti e se odvie veseliti
15
zbog dobre niti e ga previe boljeti zbog zle
kobi. Jer on se ni prema asti ne ponaa kao da
je ona neto najvee. Naime, i vlast i bogatstvo
su poeljni radi asti ili barem oni koji ih
posjeduju ele da ih aste zbog njih dok nje1

Izvorno , klasian sklad ljepote i do

brote, tjelesne i udoredne izvrsnosti, plemenitosti i
estitosti znaaja (o. p.).
2

1123 b 1522.

73

mu k o j e m u je i ast n e t o znalo, i o s t a l e su s t v a r i
takve. Stoga se takvi ljudi ine prezirateljima. 1
19

20

21

22
23

24

25

ini se da i s r e t n e o k o l n o s t i p r i d o n o s e velikod u n o s t i . N a i m e , ljudi p l e m e n i t a p o d r i j e t l a , koji

su na vlasti ili u b o g a t s t v u s m a t r a j u se d o s t o j n i m
a s t i ; ti su u p r e m o i , a t o god je p r e m o n o u
k a k v u d o b r u to je i d o s t o j n i j e asti. Stoga i te
stvari ine ljude velikodunijim, j e r ih a s t e
u p r a v o zbog njih; ali p r e m a istini s a m o d o b r a
ovjeka t r e b a astiti. O n a j p a k koji je u oboj e m p r e m o a n , s m a t r a t e se i d o s t o j n i j i m a s t i .
N u o n i koji p o s j e d u j u t a k v a d o b r a bez k r e p o s t i
n i t i s p r a v o m sebe s m a t r a j u d o s t o j n i m velikih
stvari, niti se i s p r a v n o nazivaju v e l i k o d u n i m a ,
j e r toga n e m a bez p o t p u n e k r e p o s t i . Ali oni koji
p o s j e d u j u takva d o b r a p o s t a j u i preziratelji i obijesnici. J e r bez k r e p o s t i nije lako p o d n o s i t i skla
d n o s r e t n e o k o l n o s t i ivota; i ne uzmogavi podnositi ih, a m n i j u i k a k o n a d m a u j u ostale, t a k v i
d r u g e ljude p r e z i r u i s a m i ine t o god im se
svidi. Oni o p o n a a j u v e l i k o d u n i k a , a nisu ni nalik
na n j , i p o n a a j u se t a k o gdje god u z m o g n u . Sto
ga ne djeluju u s k l a d u s k r e p o u , a p r e z i r u ostale ljude. J e r v e l i k o d u n i k p r a v i n o p r e z i r e (budui da i p r o c j e n j u j e istinski), dok veina to ini
n a s u m c e . On se ne izlae s i t n i m pogiblima, n i t i
je u o p e ljubitelj pogibelji, zbog toga t o m a l o
stvari cijeni; ali i ne u s t u k n e p r e d velikom opas
nou, i kad se z a t e k n e u pogibelji, ne obzire se
na vlastiti ivot, ne s m a t r a j u i da je vrijedno ivj e t i pod bilo koju cijenu. S a m je s k l o n d o b r o i
niti, ali se s r a m i p r i m a t i d o b r o i n s t v a , j e r p r v o
je znaajka n a d m o n i k a , a d r u g o p o d l o n i k a . I
sklon je u z v r a t i t i veim d o b r o i n s t v o m , t a k o e
n j e m u dugovati i p o s t a t i p r i m a t e l j e m onaj t o
mu je izvorno p o m a g a o . ini se da se takvi sjeaju
svakog d o b r a koje su uinili, ali ne i onog koje
su primili (jer je onaj t k o p r i m a d o b r o nii od
onoga koji ga daje, a v e l i k o d u n i k eli nadvisi
vati), pa p r v o r a d o sluaju, a d r u g o n e r a d o , zbog
1
Izvorno , oholica, obijesnik, preziratelj
(o. p.).

74

25

30

26

27

28

1124 b
29
5

30
31

10

32
33

15

ega Tetida 1 nije s p o m e n u l a vlastite d o b r e uslu

ge Zeusu, n i t i L a k e d e m o n c i svoje Atenjanima, nego o n e koje od n j i h primie. 2 I s t o je t a k o zna
ajka v e l i k o d u n i k a da ni od koga ili r i j e t k o ka
d a trai togod, d o k r a d o p o m a e d r u g i m a , u z t o
je u z n o s i t p r e m a o n i m a t o su na vlasti ili u bo
gatstvu, d o k j e u m j e r e n p r e m a l j u d i m a srednjeg
stanja; nadvisivati p r v e i teko je i uzvieno, a druge lako, i u z n o s i t i se n a d p r v i m a nije n e p l e m e n i t o ,
d o k j e p r o s t a k i p o n a a t i s e t a k o p r e m a ponizni
m a , u p r a v o k a o r a z m e t a t i s e s n a g o m n a d nejakim a . I s t o t a k o , on se ne povodi za o p i m astohlep
ljem, ili za o n i m u e m u ostali p r e d n j a e ; nego
je n e r a d i n i oklijeva, o s i m o n d j e gdje je p o s r i j e d i
velika ast ili djelo, i ovjek je od m a l o djela,
ali od o n i h velikih i glasovitih. I n u n o je takav
o t v o r e n u m r n j i i o t v o r e n u ljubavi (jer skriva
nje je z n a a j k a straljivca, kao i m a r i t i m a n j e
za i s t i n u negoli za j a v n o mnijenje), te o t v o r e n o i
govori i djeluje (i u govoru je s l o b o d a n j e r je preziratelj, te govori istinu, o s i m k a d se podrugljivo
p r e t v a r a p r e d s v j e t i n o m ) ; uz to, u o d n o s u p r e m a
d r u g o m e ne m o e ivjeti d r u k i j e nego k a o prijatelj, j e r d r u g o je r o p s k o , zbog toga su svi laskavci
podlonici i p o n i z n i c i laskavci. Nije ni divitelj;
n j e m u n i t a nije veliko. Nije ni z l o p a m t i l o ; dugo
p a m t i t i nije z n a a j k a velikodunika, o s o b i t o zla
djela, nego je vie sklon ne obzirati se na njih.
N e r a d je govoriti ovjeku; nee govoriti ni
sebi ni d r u g o m e ; niti mu je stalo da njega hva
le, niti p a k da se d r u g i k u d e ; a nije ni hvalitelj;
zbog toga nije ni k u d i t e l j , ni p r e m a neprijateljima, o s i m k a d k a n i uvrijediti. to se tie nemi
novnih stvari ili s i t n i c a on je jo n a j m a n j e onaj
t k o se j a d a ili t r a i k a k v u p o m o ; o k o toga se
trsi s a m o o n a j k o m u jest do toga. On je o n a j t o
e r a d i j e p o s j e d o v a t i lijepe i n e k o r i s n e stvari ne-

Vidi Ilijada (I, 503).

Posrijedi je Kalistenovo izvjee molbi za po
mo protiv Tebanaca (369 pr. n. e.) ali se tu Aristo
telove rijei ne slau sa Ksenofonovim (Hellenica,
Vi. V 33).
2

75

20

25

30
1125 a

10

34

35

36

37
38

IV.

goli one korisne i uporabljive, jer je to vie zna

ajka samodostatna ovjeka. ini se da je svoj
stvo velikoduna ovjeka sporo kretanje, dubok
glas i smiren govor, jer nije urljiv onaj tko se
trsi oko male stvari, niti je razdraljiv tko nita
ne smatra velikim, dok krijetav glas i urljive
kretnje nastaju upravo zbog toga.
Dakle, takav je velikodunik; tko je u manjku
prema njemu taj je malodunik, dok je onaj u
suviku oholica. Nu ni takvi se ne smatraju loi
ma (jer oni ne ine zla), nego su zabludjeli. Jer
malodunik iako je dostojan dobara, liava se to
ga ega je vrijedan, a ini se kako ima neto loe
u sebi zbog toga to se ne smatra dostojnim do
bara i ne poznaje sebe samog; inae bi teio za
stvarima kojih je dostojan, budui da su one do
bre. Takvi se ljudi i ne ine luckastim, nego vi
e neusudljivim. Ali takvo mnijenje ini se da
ih ini gorim; pojedini ljudi tee onim stvarima
kojih su vrijedni, dok ovi odustaju od lijepih
djela i postupaka, a isto tako i od izvanjskih do
bara, smatrajui sebe nedostojnima. Doim, oni
oholi su ludi i ne poznaju sebe same, to je bje
lodano; jer iako nisu vrijedni, takvi se uputaju
u asne pothvate, a zatim se sramotno razotkri
vaju; ti se gizdaju odjeom i vanjskim dranjem
i slinim i ele objelodaniti svoju dobru sreu te
govore njoj kao da e zbog nje biti aeni.
Meutim, vie od oholosti velikodunosti je oprenija malodunost, jer je i ea i gora. Dakle,
kako je reeno, velikodunost se bavi au naveliko.
ini se kako i to se tie asti, kao to je re
1
eno u poetku, ima nekakva krepost, koja je u
istom odnosu prema velikodunosti kao darelji
vost prema izdanosti. Naime, ni jedna se ne bavi
onim to je veliko, nego nas obje upuuju kako
treba u odnosu prema umjerenim i malim stvarima; i kao to u uzimanju i davanju novaca posto1

76

Ib. 2427.

15

3
4

20
5

25
6

30
V.

35
2
3
1125
10

ji i srednost i suviak i manjak, tako i u elje za

au: ili vie nego treba ili manje, i odakle treba i onako kako treba. Korimo astohlepnika to
tei za au vie nego treba i odakle ne treba,
a neastohlepnika jer ne eli da ga aste ni zbog
lijepih stvari. Katkada opet astohlepnika hvali
mo kao muevna i ljubitelja ljepote, a neasto
hlepnika kao uzdrana i umjerena, kao to re
kosmo pri prvoj raspravi. 1 Budui je vieznano
kae li se kako je tkogod ljubitelj neega, bjelo
dano je da se astohleplje ne tie uvijek iste stva
ri, nego hvalei koga podrazumijevamo kako je
tomu do asti vie negoli veini, a korei ga kako
je ljubi vie negoli treba. A kako je tu srednost
bezimena, ini se krajnosti je svojataju kao da je
prazna; ali gdje je suviak i manjak tu je i sre
dina; naime, asti se tei i vie nego treba i ma
nje, pa postoji dakle i ono kako treba; stoga se
pohvaljuje samo stanje, jer je bezimena srednost
u odnosu prema asti. Prema astohleplju ona se
ini neastohlepljem, a prema neastohleplju kao
astohleplje; doim prema jednom i drugom, ini
se nekako kao oboje. A ini se da je tako i to
se tie ostalih kreposti. Samo to ovdje kao da
su krajnosti opreke zbog toga to se sredina ne
imenuje.
Blagoudnost je srednost u odnosu prema srdbi; budui je sredina bezimena, a gotovo su takve
i krajnosti, smjetamo blagoudnost u sredinu,
iako ona vie naginje manjku, koji je bezimen.
Suviak bi se mogao nazvati rasrdljivost. Samo
uvstvo je srdba, a izazivaju je mnoge i razliite stvari. Pohvaljuje se onaj tko se srdi na ono
to treba, na one koje treba, kako treba, kad tre
ba i koliko vremena treba; takav e biti blagoudan, jer se blagoudnost pohvaljuje. Blagoudan
ovjek tei biti neuznemiren i ne povodi se za
uvstvom, nego se srdi samo onako kako naelo
nalae, naime na takav nain, na takve stvari i na
takvo vrijeme; i ini se da vie grijei prema
1

1107 b 33

77

10

15

20

25
11

30

35
1126

9
10

11

12

manjku. Jer ovjek blage udi nije sklon osveti,

nego je prije sklon oprostiti. Meutim, manjak se
kudi, bio on nekakva rasrdljivost ili pak togod
drugo. Naime, oni to se ne srde na one stvari
na koje se treba srditi smatraju se ludima, kao i
oni koji toga ne ine onako kako treba, kad treba
i na ljude na koje treba. ini se da takav niti
ita osjea niti pak uti bol, i kako se ne rasruje, nije kadar ni obraniti se, a otrpjeti uvredu
nama nanesenu i prezir prema naincima nedvoj
beno je ropski.
Suviak se zapravo javlja u svima tima (srditi
se, naime, moe na one na koje ne treba, zbog
ega ne treba, vie nego treba, prebrzo ili odvie
dugo vremena), samo to se sve to ne javlja u
istoj osobi. Zapravo ne bi ni moglo biti; jer zlo
razara i sebe samo, i bude li potpuno, postaje nepodnoljivo. Dakle, rasrdljivci se brzo rasrde i
na one na koje ne treba i zbog ega ne treba i
vie nego treba, ali se brzo i prestaju srditi, to
je njihova najbolja znaajka. To im se dogaa jer
ne zadravaju svoju srdbu, nego zbog svoje nagle udi odmah uzvraaju, a zatim se prestanu
srditi. Po suviku su i goropadnici nagle udi i
srde se na sve i u svakoj prigodi; otuda im i ime. 1
Ogorenici su neprimirljivi, i srde se dugo vreme
na, jer potiskuju svoj gnjev. Nakon odmazde
gnjev prestaje; s kaznom nestaje srdbe, te mjesto bola nastaje uitak. Ne doe li do toga, teret
im ostaje, i kako se ne pokazuje, nitko ih od toga
i ne odgovara, a treba vremena da se srdba u
sebi probavi. Takvi su ljudi najvea smetnja i sebi samima i svojim najmilijima. Munima nazivamo one koji se srde na one stvari na koje ne
treba, vie nego treba i due vremena, i ne smi
ruju se bez odmazde ili kazne.
Doim blagoudnosti vie suprotstavljamo su
viak; ee je, a i ljudskije, traiti odmazdu, ali
je s munim ljudima gore zajedniki ivjeti.

13

14
10
15

15

VI.

2
20

25

5
30

Ono to smo prije rekli' jasno je i iz ovoga to

sad govorimo: naime, nije lako odrediti kako, na
koga, zbog ega i koliko vremena se treba srditi,
i dokle tkogod ini pravo ili grijei. Onaj tko naini manji prijestup, bilo prema vie bilo prema
manje, taj se ne pokuuje; jer katkad hvalimo
one manjkave i nazivamo ih blagoudnima, kat
kad opet one rasrene nazivamo muevnima, budui su uzmoni vladati. Stoga nije lako pravilom
odrediti koliko i kako treba prestupiti da bi se
tkogod pokudio; tu prosudba ovisi pojedinom
sluaju i poimanju. Ali jasno je barem to da
je srednje stanje hvalevrijedno, kad se srdimo na
one na koje treba, na ono zbog ega treba, kako
treba i tako dalje, dok su suvici i manjci pokudni, pomalo ako su u maloj mjeri, vie ako su u
poveoj, a veoma mnogo ako su u velikoj. Bjelodano je dakle da se treba drati srednjeg stanja.
Nek je toliko dostatno to se tie stanja koja su
u odnosu prema srdbi.
U druenjima, suivotu i uzajamnoj izmjeni rijei i djela jedni se ljudi ine ugodljivim: kako
bi bili na ugodu, takvi sve hvale, nikad se ne su
protstavljaju, nego mniju kako im je dunost ne
nanositi bol onima koje susreu; doim oni koji
su opreni tima (svemu se suprotstavljaju i nimalo se ne obziru hoe li koga povrijediti) nazivaju se zlovoljnim i svadljivim. Jasno je da su na
vedena stanja pokudna i da je pohvalna sredina
izmeu njih, koja e ovjeka osposobiti za ono
to treba i kako treba, a isto tako i to da ne
podnosi. Tomu nije nadjenuto nikakvo ime, ali
najvie je nalik na prijateljstvo. Jer onaj tko je
u skladu sa srednjim stanjem uvelike je poput
onoga na kojeg mislimo kad kaemo prijatelj,
podrazumijevajui i naklonost. Nu to se stanje
razlikuje od prijateljstva utoliko to je dotinik
bez uvstva i naklonosti prema onima s kojima
se drui; jer takav ne prima svaku pojedinu stvar
kako treba ni iz ljubavi ni iz mrnje, nego jer je

Izvorno oni koji se lako este, raz

draljive!, prgavci, goropadnici (o. p.).
78

1109 b 1426
79

35

1126 b

10
12

15

20

6
7

VII.

stanovita znaaja. Jednako e se ponaati prema

neznancima i znancima, te pouzdanicima i tuincima, osim to e u svakom pojedinom sluaju
biti onakav kako je prikladno; jer ne dolikuje
jednako se brinuti za svojake i za tuina, niti je
jednako pravo nanositi im bol. Dakle, openito je
reeno da e se on druiti onako kako treba, i u
odnosu prema onome to je lijepo i korisno nastojat e ne nanositi bol ili e priinjati ugodu.
ini se, naime, da je zaokupljen uicima i bolovi
ma koji nastaju u drutvovnom ivotu; i gdje god
mu nije lijepo ili je tetno pruiti uitak, on e
odbiti i radije e izabrati da nanese bol; pa ako
bi njegov pristanak poinitelju nanio sramotu, i
to ne malu, ili tetu, a prigovor tek malo bola,
on nee pristati, nego e se suprotstaviti. Razli
ito e se druiti s odlinicima i s prosjenicima,
pa s onima to su vie ili manje znanci, te isto
tako prema svim ostalim razlikama, podjeljujui
svakom pojedinom onako kako prilii, izabravi
radi sebe samog da prui uitak a pazei se da
drugima ne priini bol, ali e se voditi posljecima,
kad su oni vaniji, naime onim to je lijepo i ko
risno. Isto tako, radi velikog budueg uitka nanijet e i malo bola.
Dakle, takav je ovjek sredine, ali nema imena;
od ljudi koji priinjaju ugodu onaj to samo tei
biti ugodan, bez ikakva drugog cilja, taj je ugodljiv; onaj opet tko je takav radi kakve koristi u
smislu novca ili onoga do ega se dolazi novcem,
taj je laskavac; onaj pak tko se svemu suprot
stavlja ve je reeno 1 da je zlovoljan i svadljiv.
A krajnosti se ine uzajamno oprene zbog toga
to je sredina bezimena.
Gotovo je isto i sa srednou izmeu hvastavosti (i podrugljivosti); i ona je bezimena. Nee
biti zgorega pozabaviti se i tima. Bolje emo spoznati ono to se tie samog znaaja, budemo li razlagali pojedince, d uvjerit emo se kako su kre1

80

1125 b 1416.

25

2
30

3
4

5
35
6
1127 a

7
5

10

13

10

15
11
12

p o s t i srednosti, u v i d i m o li da je t a k o u svim slu

ajevima. Gore s m o govorili o n i m a koji u dru
t v o v n o m ivotu druei se s d r u g i m a priinjavaju
uitak i bol; sad g o v o r i m o o n i m a koji pokazuju
i s t i n u i la j e d n a k o u rijeima i djelatnostima te
u p r e t v a r a n j u . Misli se k a k o je hvastavac onaj
t k o s e p r e t v a r a d a p o s j e d u j e tovana svojstva,
kojih ili u o p e n e m a ili p a k k a o da ih posjeduje
vie nego t o ih ima, d o k podrugljivac o p e t ili
nijee ona svojstva koja i m a ili ih u m a n j u j e , a
ovjek sredine, koji je iskren, dri se istine i u
ivotu i u rijei te priznaje o n o to ima, pa niti
uveava niti u m a n j u j e . I svaki od njih, dalje, moe djelovati r a d i kakvog ( p r e d m e t a ) ili bez njega.
Ali svaki od njih o n a k o govori, djeluje i ivi ka
kav s a m jest, u k o l i k o ne djeluje r a d i ega drugog. Ali la je s a m a po sebi loa i p o k u d n a , d o k
je i s t i n a lijepa i hvalevrijedna. T a k o je onaj t k o
je istinit k a o ovjek s r e d i n e hvalevrijedan,
d o k su oba laljivca p o k u d n i , a osobito hvastavac.
Govorimo, dakle, s v a k o m e od njih, a prvo
i s t i n i t o m e . Ne govorimo o n o m e t k o je istinit u
svojim ugovorima, niti u s t v a r i m a to se proteu
na n e p r a v e d n o s t i p r a v e d n o s t (jer to bi p r i p a d a l o
d r u g o j kreposti), nego o n o m e t k o i ondje gdje
n i t a nije u p i t a n j u istinit je i u rijei i u ivotu,
j e r mu je takvo stanje znaaja. I taj bi bio es
tit. J e r t k o je istinoljubiv, te je istinit i o n d j e
gdje nita nije u p i t a n j u , j o e vie biti istinit
o n d j e gdje togod j e s t u p i t a n j u . Izbjegavat e la
k a o o n o to je runo, b u d u i da je izbjegava ve
zbog nje s a m e . Stoga je t a k a v hvalevrijedan. Ako
u njega i m a ikakva o t k l o n a , vie je sklon umanji
vanju istine, j e r mu se to ini prikladnijim, zbog
toga t o su pretjerivanja d o s a d n a .
O n a j t k o se p r e t v a r a da p o s j e d u j e vie nego t o
ima, ne r a d i ega posebnog, ini se loim (inae
ne bi uivao u lai), ali je i p a k vie i s p r a z a n negoli o p a k ; a k o je takav r a d i neega, radi slave ili
asti, ne t r e b a ga (kao hvastavca) odvie k u d i t i ;
t k o to p a k ini r a d i novca, ili onoga to je za none
vac, taj je ve s r a m o t n i j i (jer
postaje se hvas6 NIKOMAHOVA ETIKA

81

20

25

30

1127 b

10

13

14

15

16
17

VIII.

2
3

tavac po sposobnosti, nego po izboru; po stanju

znaaja i po tome to je takav ovjek biva hvastavac); kao to je netko laljivac jer uiva u samoj lai, a drugi jer eli slave ili dobitka. Oni
to se hvastaju radi slave pretvaraju se u onim
svojstvima kojima se stjee slava ili estitanje;
koji to ine radi dobitka pretvaraju se u onim
svojstvima to su na korist njihovim blinjima,
a lako se ne otkrivaju da su nepostojea, kao mo
prorotva, mudrost, lijeniko umijee. Zbog toga
se veina ljudi pretvara i hvasta kako ima dotina
svojstva; naime, u njima se nalazi ono to je ve
reeno.
Podrugljivci, koji umanjuju stvari, ini se da su
ugodnijeg znaaja. Naime, smatra se da oni ne
govore tako radi dobitka, nego kako bi izbjegli
razmetanje; ti jo najvie nijeu ona svojstva koja su u javnoj asti, kao to je inio Sokrat 1 .
Oni koji (prijetvorno) nijeu sitna i bjelodana
svojstva nazivaju se opsjenarima i jo vie zaslu
uju prezir; katkad se to ini hvastavou, poput
lakonske odjee 2 ; jer hvastavo je pretjerivanje
kao i preveliko umanjivanje. Oni pak koji se umje
reno slue podrugljivou, i izruguju se onim
stvarima to nisu odve obine i bjelodane, doimaju se ugodno. Dakle ini se da je hvastavac
oprean istinitu ovjeku, jer on je onaj gori (od
podrugljivca).
Budui da u ivotu postoji i odmor, te u njemu dokolica radi zabave, ini se da i tu ima dru
govanja koje je prikladno, te stvari koje treba
rei i kako ih rei, a isto i u sluanju. I nas e se
ticati kakvi su ti s kojima govorimo ili koje slusamo. A bjelodano je kako i tu postoji suviak i
manjak naprama sredini. Dakle, oni to pretje1

Nijeui vlastitu mudrost; vidi Platon Obrana Sokratova (20 D23 D).
2
Ili Aristotel smatra afektiranom jednostavnu
spartansku nonju u Ateni, ili pak cilja na one koji
su afektirali oponaajui 'lakonske' obiaje u Ateni.
82

15

20

25

6
30
7

14
11

8
9

10

ruju u ali ini se da su lakrdijai i prostaci, koji

nastoje biti smijeni pod svaku cijenu, i vie se
trse oko toga da izazovu smijeh negoli da kau
togod umjesno i ne povrijede onoga s kojim se
ale; dok oni to niti sami umiju izrei togod a
ljivo, niti pak podnijeti to od drugih, smatraju se
neotesanim i neugodnim. Oni koji se umjesno
ale nazivaju se dosjetljivim, naime okretnim 1 ;
jer te se dosjetke smatraju gibanjima njihova zna
aja, pa kao to se tijela prosuuju po kretnjama
tako i znaajevi. Budui se ono to je smijeno
nalazi na samome povrju i kako veina uiva u
zabavi i ali i vie negoli treba, ak se i lakrdijai
nazivaju dosjetljivima, jer su zabavljai, ali da se
ti razlikuju, i to ne malo, jasno je iz onoga to
je reeno.
Srednjem stanju pripada tankoutnost. Znaajka je tankoutna ovjeka govoriti i sluati one
stvari to dolikuju uljudnu i plemenitu ovjeku;
postoje stvari to takvomu pristaje govoriti i slu
ati u ah; i ala plemenita ovjeka razlikuje se
od onoga tko je ropske naravi, upravo kao i ala
obrazovana od one neobrazovana ovjeka. To se
moe vidjeti i u staroj i novoj komediji; piscima
prve smijeno je bila sama besramnost u govoru,
onima druge vie tek natuknue. A to je ne mala
razlika to se tie uljudnosti. Bismo li onda ono
ga tko se umjesno ali odredili kao ovjeka koji
govori ono to nije nedolino plemenitoj osobi,
ili to ne nanosi bola sluatelju, nego ga ak i
zabavlja? Ili je pak takvo to neodredivo, jer su
jednima jedne a drugima druge stvari ili mrske
ili ugodne? Naime, iste takve ale on e i sluati;
jer kakve podnosi sluati, takve ini se i sam zbija.
Sve ale on nee zbijati; jer aljenje je i nekakvo
pogrivanje, te neke pogrde zakonodavci zabra
njuju; pa je tako moda trebalo zabraniti i neke
ale. Onaj tko je uljudan i plemenit bit e dakle
opisanoga raspoloenja, postupajui kao da je za1

Dok rije znai duhovnu gipkost,

znai tjelesnu snalaljivost, otuda: 'dosjet
ljiv i okretan'.
6*

83

10

15

20

25

30

11

kon sam sebi. Takav je ovjek sredine, pa nazvao

se tankoutnim ili dosjetljivim. Doim lakrdija
ne moe odoljeti onome to je smijeno, pa niti
tedi sebe ni ikoga drugog ako e nasmijati, govorei one stvari koje uljudan ovjek ne bi ni
rekao, a neke od njih ni sluao. Neotesanac je
opet posve nekoristan u takvim druenjima; sam
ne pridonosi nita, a sve mu je mrsko. Pa ipak
se ini kako su odmor i zabava nuni u ivotu.

12

Dakle, postoje tri opisane srednosti u ivotu, a

sve tri se tiu stanovita dionitva u rijeima i postupcima. Razlikuju se u tome to se jedna tie
istine, a druge dvije ugode. Od tih koje se bave
ugodom jedna je u alama, dok je druga u dru
enjima to pripadaju ostalom ivotu.

IX

Nije primjereno govoriti stidljivosti kao

kreposti; ona je vie uvstvo negoli stanje zna
aja. Barem se odreuje kao nekakav strah od
beaa, i izaziva uinak nalik na onaj od bo
jazni pred strahotama: oni koji se srame porumene, a oni to se prepanu smrti problijede. Obo
je se ini nekakvim tjelesninama, to je vie svojstveno uvstvu negoli stanju znaaja. A to uvstvo ne prilii svakoj dobi, nego samo mladosti.
Mislimo kako mlade treba biti stidljiva, jer i
vei u vlasti uvstava mnogo grijei, dok je stidljivost obuzdava; pa meu mladima pohvaljuje
mo one koji su stidljivi, dok nitko ne bi pohvalio
koga starijeg zbog toga to je zastien, jer misli
mo kako taj ne bi smio nita ni initi zbog ega
se zastiuje. Zastienost i nije znaajka estita
ovjeka, budui da nastaje zbog loih postupaka
(a takvo se to ne smije initi; i nema nikakve razlike da li su te stvari sramotne prema istini ili
prema javnom mnijenju, jer ne smije se initi ni
jedno od toga, kako se ovjek ne bi stidio); ona
je svojstvo loa ovjeka, koji je kadar i poiniti
togod sramotno. A besmisleno je pomisliti kako,
zbog toga to je tkogod takav te se zastiuje ui
ni li neto sramotno, samim tim biva estit
ovjek, jer stidljivost se uti zbog voljnih ina,
dok estit ovjek nikad nee hotimice uiniti ono

4
5
6

84

7
35
1128 b

to je loe. Stidljivost je neto estito samo uz

uvjet: 'ako bi uinio togod takvo, stidio bi se.'
A to ne vrijedi za kreposti. Iako je besramnost,
i kad se tkogod ne zastiuje to poinja sramotna
djela, neto loe, ne proizlazi iz toga kako je neto estito stidjeti se poinjene sramote; isto ta
ko ni uzdrnost nije krepost, nego nekakva mje
avina, ali tome e se raspravljati poslije. 1 A
sada govorimo pnavednostii.

15

15

20

25

Vidi VII knj.

30

35

Edited by Foxit Reader

Copyright(C) by Foxit Software Company,2005-2007
For Evaluation Only.

amer

2
3

t o se tie pravednosti i nepravednosti valja

razvidjeti: kakvim se djelatnostima one bave, te
koja je srednost pravednost, i kojim je krajnosti
ma po sredini ono to je pravedno. Nae e se istraivanje odvijati istim nainom kao i u porethodn i m raspravama.
Vidimo kako svi govorei pravednosti podra
zumijevaju ono stanje koje ih pripravlja da ine
pravedna djela, da se ponaaju pravedno i ele
stvari koje su pravedne; a na isti nain i nepra
vednosti; kako je ono stanje u kojem ine ne
pravedna djela i ele stvari koje su nepravedne.
Stoga nek to i nama bude kao ope polazite. Ali
isti nain ne vrijedi za stanja kao i za znanosti i
sposobnosti. Ista sposobnost ili znanost ini se
da se bavi oprekama, ali stanje, koje je jedna
opreka, ne proizvodi opreke, pa tako od zdravlja
ne proizlazi ono to mu je opreka, nego samo ono
to je zdravo, i kaemo kako tkogod zdravo hoda
kad hoda kako bi hodao zdrav ovjek.
esto se jedno opreno stanje poznaje po svo
joj opreci, i stanja se esto poznaju po svojim
podmecima'; ako je bjelodan dobar tjelesni
ustroj, postaje bjelodan i lo tjelesni ustroj, i
prema tijelima to su dobro ustrojena upoznaje
se dobar ustroj, a prema njemu opet ona sama.
1

Izvorno , lat. subjectum ili substrutum, naime: podmet, podloga, osnov (o. p.).
87

1129 a

10

15

20

10

11

Ako je d o b a r u s t r o j u v r s t i n i m e s a , n u n o je da
lo u s t r o j b u d e u m l o h a v o s t i m e s a a o n o to je
zdravo m o r a s t v a r a t i v r s t i n u u m e s u . I u veini
slijedi, a k o s e j e d n a o d o p r e k a govori vieznano,
o n d a se i d r u g a govori vieznano, n a i m e : a k o je
takvo ' p r a v e d n o ' , o n d a je t a k v o i ' n e p r a v e d n o ' .
ini se k a k o se i p r a v e d n o s t i n e p r a v e d n o s t govore v i e z n a n o , n u b u d u i d a s u o n e s r o d n e , nji
hova se i s t o i m e n o s t skriva i nije o n a k o j a s n a k a o
o n d j e gdje su znaenja u d a l j e n i j a (jer t a d a je raz
lika p r e m a v a n j s k o m o b l i k u golema), k a o k a d s e
i s t o i m e n o k a e ' k l j u " i za k o s t ispod ije u i
votinja i za o n o i m e se z a t v a r a j u v r a t a . Pogled a j m o k o l i k o s t r u k o s e kae d a j e t k o g o d nepravedan. ini se da je n e p r a v e d a n i o n a j t k o je pro
t u z a k o n i t i t k o je p o h l e p a n i t k o je ' n e j e d n a k ' 2 te
je oito da e pravedan biti onaj tko je zakonit
i ' j e d n a k ' . T a k o je p r a v e d n o o n o t o je z a k o n i t o i
jednako, a nepravedno o n o to je protuzakonito
i nejednako.
B u d u i je p o h l e p n i k n e p r a v e d a n , t r s i t e se o k o
d o b a r a , n e o k o svih, nego o k o o n i h to p r i p a d a j u
d o b r o j ili looj srei, koja su u o p e uvijek d o b r a ,
ali n i s u uvijek takva i p o j e d i n c u . Ta d o b r a ljudi
ude i h r l e za njima, a ne bi toga smjeli initi, ne
g o b i t r e b a l i udjeti d a d o b r a t o s u u o p e takva
b u d u d o b r a i njima, te i z a b r a t i o n a t o su n j i m a
s a m i m a d o b r a . N e p r a v e d a n ovjek ne izabire uvi
jek vie, n e g o i m a n j e , a od s t v a r i k o j e su u o p e
loe, ali k a k o se m a n j e zlo ini n e k a k v i m d o b r o m ,
a p o h l e p a ide za d o b r o m , zbog toga se i s m a t r a
p o h l e p n i m . On je i n e p r a v i a n ; j e r to ovo obuhvaa i z a j e d n i k o im je.

1
Grki , lat. clavicula, hrv. kljuica ili klju
na kost, j e r u grkom ista rije znai i dotinu kost
i klju za vrata.
2
Izvorno nejednak, ali i 'neravnopravan',
'nepravian' i 'pristran', a 'jednak', ravnopravan,
pravian, nepristran. Zadrava se prijevod nejednak
jednak, da se ouva etimologijska povezanost
(o. p.).

88

12

25

13

2
14

30

1129 b

15

10

16
17

B u d u i se p r o t u z a k o n i t ovjek p o k a z a o nepravednim a zakonit pravednim, bjelodano je k a k o

su sve z a k o n i t e s t v a r i n e k a k o i p r a v e d n e , j e r sve
s t v a r i koje s u p o s t a v l j e n e z a k o n o d a v s t v o m , t e s u
i zakonite, te kaemo da je svaka pojedina od njih
i p r a v e d n a . Z a k o n i p r o p i s u j u svim s t v a r i m a ,
teei z a j e d n i k o m p r o b i t k u , ili za sve ili za o n e
najbolje ili za m o n i k e ( p r e m a kreposti) ili to
g o d slino; t a k o d a n a j e d a n n a i n p r a v e d n i m na
zivamo sve s t v a r i k o j e t v o r e i uvaju b l a e n s t v o i
njegove sastavine u d r a v n o m zajednitvu. Uz to
n a m zakon n a l a e i n i t i djela odvana m u a
n a i m e : n e n a p u t a t i b o j n i poloaj, n e bjeati i n e
o d b a c i v a t i o r u j e , t e o n a u m j e r e n a ovjeka
n a i m e : ne p o i n i t i p r e l j u b a i ne p o d a v a t i se po
h o t i , p a o n a b l a g o u d n a ovjeka n a i m e : n e
t u i koga, niti klevetati, a slino i t o se tie os
talih k r e p o s t i i u d o r e d n i h nevaljalosti, n a r e u j u
i j e d n e stvari a z a b r a n j u j u i druge, i to i s p r a v n o
o n a j z a k o n koji j e i s p r a v n o u t e m e l j e n , d o i m
m a n j e t a k o a k o j e z a k o n sastavljen n a b r z u r u k u .
Dakle, t a k v a je p r a v e d n o s t s a v r e n a k r e p o s t ,
ali ne uope, nego u o d n o s u p r e m a n e k o m u dru
g o m . Zbog toga se p r a v e d n o s t esto i ini najve
o m k r e p o s t i , te ni V e e r n i c a ni Danica nije ta
ko divna 1 i p o s l o v i n o k a e m o u p r a v e d n o s t i su
s k u p l j e n e sve kreposti. 2 I ova je u p o t p u n o s t i
s a v r e n a k r e p o s t , j e r j e p o r a b a savrene k r e p o s t i
S a v r e n a j e j e r o n a j t k o j e i m a moe s e t o m krep o u posluiti u o d n o s u p r e m a d r u g o m e ; n a i m e ,
m n o g i se m o g u posluiti k r e p o u u v l a s t i t i m
s t v a r i m a , ali ne m o g u u o d n o a j i m a p r e m a drug o m u . Zbog toga se s m a t r a valjanom o n a Bijan3
tova vladavina m u a e pokazati; j e r o n a j t k o
vlada ve je u o d n o a j u p r e m a d r u g o m u i u za
j e d n i t v u . Zbog toga se p r a v e d n o s t i j e d i n a od

Preostatak iz
lanippe (fr. 490).
2
Ta se izreka
3
Vidi Sofoklo,
dan od glasovite

izgubljenog Euripidova komada Me

pripisuje i Teognidu i Fokilidu.
Antigona (175). Bijant je inae je
Sedmorice mudraca.
89

15

20

25

30

1130 a

18

19
20

II.

k r e p o s t i ini d a j e d o b r o drugoga 1 , j e r s e usmjeruje p r e m a d r u g o m u ; o n a djeluje n a k o r i s t drugomu, bilo v l a d a r u bilo s u d i o n i k u . Najgori je o n a j

t k o se slui o p a i n o m i p r e m a sebi s a m o m e i pre
m a prijateljima, d o k najbolji nije o n a j t k o pri
mjenjuje k r e p o s t p r e m a sebi, nego p r e m a drugom e , j e r to je teak p o s a o . S t o g a p r a v e d n o s t nije
dio k r e p o s t i , nego je cijela k r e p o s t , d o k o p r e n a
n e p r a v e d n o s t nije dio p o r o k a , n e g o je cijeli p o r o k .
Iz toga to je r e e n o j a s n o je u e m u se razlikuju
k r e p o s t i p r a v e d n o s t : o n e su isto, ali njihova b i t
nije ista; nego o n o to je p r a v e d n o s t u o d n o a j u
p r e m a d r u g o m u t o j e k r e p o s t n a p r o s t o k a o ne
kakvo stanje.
N u m i ovdje i s t r a u j e m o p r a v e d n o s t k a o dio
k r e p o s t i . N a i m e , postoji i takva, k a o t o k a e m o .
A isto je i s n e p r a v e d n o u k a o dijelom.

T o m u je d o k a z ovo: o n a j t k o djelujui p o i n j a
ostala u d o r e d n a nevaljalstva ini n e p r a v e d n o , ali
ne hlepi ni za ikakvim d o b i t k o m k a o onaj t o
o d b a c u j e tit zbog straljivosti ili r u n o govori
zbog o s o r n o s t i ili ne p o m a e n o v c i m a zbog krto
sti; a k a d hlepi za d o b i t k o m , e s t o ne p o k a z u j e
ni j e d a n od t i h p o r o k a , i j o m a n j e sve njih, ali
3
ipak n e k a k v u o p a i n u (jer ga k u d i m o ) i nepraved
nost. Postoji, dakle, n e k a d r u g a n e p r a v e d n o s t ko
ja je dio o n e sveope, i o n o n e p r a v e d n o koje je
dio sveope n e p r a v e d n o g , t o znai p r o t u z a k o n i 4 tog. Ako tkogod poinja p r e l j u b r a d i d o b i t k a i
time z a r a u j e , a d r u g i t r o i na to i t e t u j e zbog
poude, ovaj bi vie bio r a z u z d a n negoli pohle
pan, a prvi n e p r a v e d a n , ali ne r a z u z d a n , i bjelo
dano je k a k o je takav zbog p o i n j e n o g a r a d i do5
bitka. Uz to, dok se svi ostali n e p r a v e d n i ini pri
pisuju uvijek nekoj u d o r e d n o j nevaljalosti
npr.: a k o je tkogod poinio p r e l j u b , o n d a razuzdanosti, a k o je n a p u s t i o 'subojnika', stralji
vosti, a k o je koga u d a r i o , r a s r e n o s t i ; ali a k o se
svojim i n o m okoristio, ne p r i p i s u j e se to nikak-

6
5

10

7
8

4
15

90

Platon, Drava (343 C).

20

10
25

30
11

voj nevaljalosti, n e g o n e p r a v e d n o s t i . S t o g a je bje

l o d a n o k a k o u z a sveopu n e p r a v e d n o s t p o s t o j i i
n e k a koja je to dijelom, i s t o i m e n a s n j o m , j e r joj
je o d r e d b a u i s t o m r o d u ; o b j e m a je m o g u n o s t u
o d n o a j u p r e m a d r u g o m ovjeku, ali j e d n a se bavi a u ili n o v c e m ili s i g u r n o u ili o n i m t o
o b u h v a a sve to ( k a d a b i s m o i m a l i j e d n o ime) a
r a d i u i t k a zbog d o b i t k a , d o k s e d r u g a bavi svim
o n i m s t v a r i m a k o j i m a i v r s t a n ovjek.
B j e l o d a n o je d a k l e da p o s t o j i vie p r a v e d n o s t i ,
i d a p o s t o j i j e d n a razliita o d c j e l o k u p n e k r e p o s t i .
I valja istraiti k o j a je i k a k v a j e . O n o t o je ne
p r a v e d n o r a z l u e n o je na p r o t u z a k o n i t o i nejed
n a k o , a o n o t o je p r a v e d n o na z a k o n i t o i jed
n a k o . P r e m a p r o t u z a k o n i t o m e j e ve p r i j e opisani s m i s a o n e p r a v e d n o s t i . B u d u i da n e j e d n a k o i
p r o t u z a k o n i t o n i s u j e d n o t e isto, n e g o s e razli
k u j u k a o dio od cjeline (jer sve t o je n e j e d n a k o
jest i p r o t u z a k o n i t o , ali sve t o je p r o t u z a k o n i t o
nije i n e j e d n a k o ) , o n o t o je n e p r a v e d n o i nepra
vednost nisu u t o m e s m i s l u isto, nego su razliiti
o d p r e a n j e g , o d n o s e i s e p r e m a n j i m a k a o dije
lovi p r e m a c j e l i n a m a ; j e r d o t i n a j e n e p r a v e d n o s t
dio sveope n e p r a v e d n o s t i , a i s t o t a k o i pravedn o s t sveope p r a v e d n o s t i . T a k o t e s e m o r a govo
riti i p r a v e d n o s t i k a o dijelu i n e p r a v e d n o s t i
k a o dijelu, a isto t a k o i o n o m e t o je p r a v e d n o
i o n o m e to je n e p r a v e d n o .
Dakle, sad na s t r a n u s o n o m p r a v e d n o u to
je u s k l a d u s c j e l o k u p n o m k r e p o u i s t a k v o m
n e p r a v e d n o u , b u d u i d a j e j e d n a o d njih por a b a c j e l o k u p n e k r e p o s t i p r e m a d r u g o m u , a dru
ga takvog p o r o k a . I j a s n o je k a k o t r e b a razluiti
o n o to je p r a v e d n o i o n o to je n e p r a v e d n o u
o d n o a j u p r e m a n j i m a ; j e r gotovo veina stvari
postavljenih z a k o n o m n a l a u s e p r e m a cjelokup
noj k r e p o s t i ; n a i m e , z a k o n n a r e u j e ivjeti p r e m a
svakoj k r e p o s t i a z a b r a n j u j e ivjeti p r e m a bilo
kojoj nevaljalosti. inovi s u k l a d n i s c j e l o k u p n o m
k r e p o u istovjetni su s o d r e d b a m a k o j e se zako
n o m postavljaju a r a d i o d g o j a na k o r i s t zajed
nitva. S t o se p a k tie o d g o j a svakog p o j e d i n c a .
91

1130 b

5
5

10

15

20

25

po kojem postaje naprosto dobar ovjek, valja

poslije odrediti da li je to stvar dravnitva ili
ega drugog, jer nije ba isto biti dobar ovjek
i dobar graanin u bilo kojoj dravi 1 .
12

13

III.
2
3

Od pravednosti koja je u dijelu, te od onoga

to je isto tako pravedno, jedna je vrsta ono to je
u razdiobama 2 asti ili novaca ili ostalih stvari
to su razdjeljive meu dionicima dravnog za
jednitva (jer u tima jedan prema drugomu moe
biti nejednak ili jednak), a druga je vrsta ono to
ispravlja u uzajamnim ugovorima. To opet ima
dva dijela, jer od ugovora jedni su voljni a drugi
protuvoljni; voljni su poput prodaje, kupnje, zaj
ma uz kamate, jamevine, beskamatne posudbe,
pologa i najmovine (koji se nazivaju voljnima, jer
je zapoetak takvih ugovora voljan); oni protuvoljni opet ili su potajni, kao tadbina, preljub,
trovanje, svodnitvo, primarna robova, ubojstvo
iz potaje, krivo svjedoanstvo, ili su nasilni, kao
tvorni napadaj, prisilno uhienje, ubojstvo, gra
be, unakaenje, sramoenje, zlostava.

30

Budui je nepravedan ovjek nejednak i nepravedan in nejednak, bjelodano je kako postoji i

neka sredina nejednakoga. A to je ono jednako,
jer u kojoj god djelatnosti postoji vie i manje,
postoji i ovo jednako. Dakle, ako je nepravedno
nejednako, ono pravedno je jednako, kao to se
svima ini da jest, ak i bez dokaza. A budui da
je jednako sredina, d ono e pravedno biti sre
dina. Ono to je jednako podrazumijeva najmanje
dvoje. Stoga je nuno da pravedno bude i srednje i jednako i prema neemu i nekima; a kao

7
1131 a

5
8

10

15

11

sredina mora to biti od nekih stvari (koje su vie

i manje), kao jednako ukljuuje dvoje, kao pravedno tie se nekih ljudi. Dakle, ono to je pra
vedno nuno je barem etvero: dvije su osobe
kojima je ono pravedno i dvije su stvari u kojima se oituje. I ista e jednakost biti u jednima
i u drugima; kako se odnose jedne stvari u jed
nima tako i druge u drugima; ne budu li jednaki,
nee imati jednake dijelove, a otuda nastaju su
kobi i albe kad imaju i dijele nejednake dijelove jednaki ili nejednaki jednake dijelove. To je
jasno i po naelu.dodjele prema zasluzi. Svi se,
naime, slau kako ono to je pravedno pri razdio
bama treba biti prema zasluzi, samo to u tome
svi ne podrazumijevaju istu vrstu zasluge, nego
je ona demokratima slobodnjatvo, oligarhicima
bogatstvo ili pak plemenito podrijetlo, a aristo
kratima izvrsnost.
Dakle, ono to je pravedno nekakav je razmjer. 1
A razmjer nije svojstven samo broju sastavljenu
od jedinica nego i broju uope. Jer razmjernost
je jednakost omjera, i sadri najmanje etiri lana. Jasno je da se odijeljeni razmjer sastoji od
etiri lana, ali isto tako i neprekidni razmjer, 2
jer se slui jednim lanom kao da su dva i navodi
ga dvaput, na primjer: kao to je A naprama
tako je naprama C; dakle, tu se navodi dvaput, pa ako se postavi dvaput, bit e etiri
lana razmjera; a i ono to je pravedno sadri
najmanje etiri lana, i omjer je isti izmeu pr
vog i drugog para, jer postoji slina dioba izmeu
osoba i stvari. I kao to se A odnosi prema
tako e se C odnositi prema D, te izmjenice, kao
to se A odnosi prema C, tako e se odnositi
prema D. Stoga je cjelina u istome odnosu prema

tome raspravlja Politika (III). Naime, u stano

vitu obliku vladavine udoredno ispravan ovjek ne
mora biti dobar dravljanin, jer je posrijedi izopa
ena vlast.
2
Ili 'diobena pravednost' (iustitia distributiva), za
razliku od 'onoga to je pravedno(st) prema ugovo
rima' (iustitia commutativa), ili poravnavajua, na
ime: razdjeljujua i izjednaujua (p. p).
92

Izvorno (lat. proportionalis), razmjeran,

podudaran, nalian u brojidbenom i pojmovnom
smislu.
2
Odijeljeni (diskretni) razmjer sadri nepovezane
lanove, jer su razliiti, a neprekidni (kontinuirani)
sadri jedan zajedniki lan.
93

20

25

30

1131 b

12

13
14

15
16
17
IV.
2

cjelini; 1 tako se razdiobom udvojuje, i kad se tako

pridaju, onda se udvaja pravedno. Stoga je spa- 7
janje lana A i C te i D ono to je pravedno
10
u razdiobi, 2 i to je tu pravedno to je sredina,
dok je nepravedno ono to remeti razmjer; raz
mjerno je sredina, i ono to je pravedno jest razmjerno. Matematici takav razmjer nazivaju geo
metrijskim, jer se u geometrijskom razmjeru cje
lina odnosi prema cjelini kao bilo koji dio prema odgovarajuem dijelu. Ali taj razmjer nije ne15
prekidan, jer nam pojedini lan ne moe pred
stavljati i osobu i stvar. 3
Dakle, ono to je pravedno to je razmjerno, dok
ono to je nepravedno remeti razmjer. I otuda
jedan lan biva prevelik, drugi premalen, to se
u djelima i dogaa; tko ini nepravdu ima odvie
dobra, a onaj komu se ini nepravda premalo
dobra, t o se tie zla posve je suprotno; manje
zlo naprama veem zlu smatra se kao dobro, i jer
je bolje izabrati manje zlo negoli vee, ono to
valja izabrati je dobro, a ono to je vie takvo,
jo je vee dobro. Dakle, takva je jedna vrsta
onoga to je pravedno.
Preostalo pravedno je ono to ispravlja,4 a koje
se javlja i u voljnim i u protuvoljnim ugovorima.
Ta vrsta pravednog drukijeg je oblika od onog
prethodnog. Djelidbeno pravedno a pri razdio
bi zajednikog imutka uvijek je u skladu s
1

Osoba A i stvar C prema osobi i stvari D.

Distributivna (diobena) pravednost se sastoji u
diobi razdjeljive asti ili nagrade na dijelove koji se
meusobno odnose kao zasluge osoba koje imaju
sudjelovati. Ako A (prva osoba) : (druga osoba: : C
(prvi dio) : D (drugi dio), onda (alternando) A : C : :
: D, i stoga (componendo) A + C : B + D : : A : B
Sto znai da uspostavljeni poloaj odgovara odno
snim zaslugama stranaka (prema D. R.).
3
Izvorno xai (i osoba i dio).
4
Izvorno & , naime: 'ispravljaka
ili poravnavajua pravednost' (iustitia correctiva seu
commutativa), p. p.
2

94

20

5
6

25

opisanim razmjerom; jer i kad doe do diobe

zajednikog posjeda, ona e biti u omjeru prema
uzajamnim ulozima; a nepravedno, koje je opre
ka tomu pravednom, ono je to remeti razmjer.
Ono to je pravedno u tim ugovorima neto je
jednako, a ono nepravedno nejednako, ali ne
prema dotinom razmjeru, nego prema aritmetikom. 1 I tu uope nije vano da li je dobar
ovjek uskratio loem ili pak lo dobromu, ni da
li je preljub poinio dobar ili lo, nego se zakon
osvre samo na razliku u teti, i postupa s dotinicima kao s jednakima, ako je jedan nanio ne
pravdu a drugomu je nanesena, i ako je jedan
priinio tetu a drugomu je priinjena. A budui
da je to nepravedno i ono nejednako, sudac na
stoji izjednaiti. Ako je jedan ranjen a drugi je
ranio, ili je jedan ubio a drugi je ubijen, onda
su trpljenje i djelovanje nejednako razdijeljeni,
pa sudac nastoji kaznom izjednaiti, oduzimajui
od dobitka. Tako se openito kae u tim sluajevima, ak ako samo ime i nije prikladno, kao
rei 'dobitak' za onoga koji ranjava a 'gubitak'
ranjenomu; ali kad se odmjerava pretrpljeno, ka
e se za jedno gubitak a za drugo dobitak. Stoga
je ono jednako sredina izmeu vie i manje, dok
su dobitak i gubitak vie ili manje na suprotan
nain; vie dobra a manje zla je dobitak, dok je
opreka tomu gubitak; a sredina izmeu njih je
1

Ono 'pravedno koje ispravlja' (ili takva izjednaujua ili poravnavajua pravednost) ne tie se sa
me kazne, nego je ispravljanje onoga to je krivo
uinjeno, obino nadoknadom tete; stoga je takva
pravednost stvar graanskih, a ne kaznenih sudova.
Sud dotine stranke uzima kao jednake (jer pravni
sud nije udoredni sud), i uzima se kao da je nepra
vedan in donio isti dobitak poinitelju kao i gubitak
oteenomu; to dovodi A u poloaj A + C, a u po
loaj C. Sudac ima zadau pronai aritmetiku
sredinu izmeu tih, a to postie prenosei C od A na
B. Tako (jer se A uzima kao = B) dobivamo aritme
tiki razmjer:
(A + C) (A + C C) = (A + C O (B C)
(A + C) (B C + C) = (B C + C) (B C)
(prema D. R.).
95

30

1132 a

10

15

10

11

ono jednako, kojem je kazano 1 da je pravedno;

tako te e ono pravedno koje ispravlja biti sre
dina izmeu gubitka i dobitka. Stoga kad se ljudi spore, pribjegavaju sucu; ii sucu znai ii ono
mu to je pravedno, jer svojstvo je suca da bude
iva pravednost; te trae suca kao sredinu, pa se
suci negdje i zovu posredovatelji, 2 uvjereni da ako
dobiju sredinu, dobit e ono to je pravedno. Dakle, ono to je pravedno neka je sredina, ako je
naime i sudac takav. Sudac izjednauje; kao da
je neka crta nejednako podijeljena, pa je on
uzeo vei odsjeak to prelazi polovicu i dodao
ga manjem odsjeku. Kad je cjelina podijeljena
na dvije polovice, tad kau kako imaju svoje
kad dobiju jednako. A ono to je jednako sredi
na je izmeu veega i manjega prema aritmeti
kom razmjeru. Zbog toga se i naziva pravedno
(), jer je prepolovljeno ( i ), kao da bi ga
tkogod nazvao ; a sudac () zapra
vo je prepolovitelj ().3 Jer kad se jednom
od dva jednaka dijela4 oduzme neto i doda dru
gomu, onda ovaj premauje prvog dvaput toliko;
jer kad bi se oduzelo, ali ne bi dodalo, ovaj bi
premaivao samo jednom toliko. Stoga premauje i sredinu za jednom toliko, a sredina za jed
nom toliko onaj dio kojemu je toliko oduzeto.
Tako emo znati to treba oduzeti od onoga koji
ima vie i to moramo dodati onome koji ima
manje; ono ime ga sredina premauje treba do
dati onome koji ima manje, dok od najveeg tre
ba oduzeti ono ime premauje sredinu. Neka su

12

20
13
25
14

30

V.
1132

2
3

duine AA' BB' CC' jednake; nek se od AA' odu

zme odsjeak AE, a nek se duini CC doda od
sjeak CD, tako da cijela duina DCC' premauje
EA' odsjekom CD i CF; stoga premauje duinu
BB' odsjekom CD.1 (To se primjenjuje i na osta
la umijea; ona bi prestala postojati kad ne bi
i onaj to je pretrpio primio, i onoliko i onako,
upravo kao i onaj to je poinio). 2 Ta imena, i
gubitak i dobitak, potekla su s podruja voljne
razmjene; naime, imati tu vie od svojega vlasti
tog naziva se dobivati, a imati manje od svojeg
izvornog dijela naziva se gubiti, kako ve jest pri
kupnji i prodaji te ostalim poslovima koje je zakon dopustio; ali kad ne dobiju ni vie ni manje
nego ono to im samima pripada, kau kako ima
ju svoje vlastito, pa niti su na gubitku niti na
dobitku. Dakle, u protuvoljnim poslovima, 3 ono
pravedno je sredina izmeu nekakvog dobitka i
nekakvog gubitka, to jest: posjedovati isto i prije
i poslije.
Nekima se ini kako je uzajamnost naprosto ono
to je pravedno, kao to rekoe pitagorejci, 4 jer
su pravedno odredili naprosto kao uzvraanje onoga to je tko uinio;' ali takva se uzajamnost ne
slae ni s diobenom ni s ispravljakom pravednou iako bi ljudi htjeli da upravo to znai i
Radamantovo pravedno:
1

Taj Aristotelov dijagram izgleda (prema D. Rossu) ovako:

A

V
B'

C'

Umetak je sumnjiv i nije u cijelosti jasan (a ja

vlja se i malo dalje: 1133 a 1316), ali vjerojatno
znai da svaka strana mora dati i primiti isto. Uz
mogunost da je posrijedi proizvoditelj i troitelj
(prema
H. R.).
3
To jest to se tie gubitnika.
4
Sto je bilo u skladu s njihovim okvirnim mate
matikim
svjetonazorom.
5
Posrijedi je odmazda, jer ono to je tko uinio
to e mu se i vratiti, puko naelo milo za drago;
lat. Lex talionis (. .).
96

7 NIKOMAHOVA ETIKA

97

10

15

20
8

25

5
6

Pretrpi li ovjek ono to poini, pravda je

izvrena,1 jer se to na mnogo mjesta ne slae.
Udari li koga onaj to ima vlast, udarac mu se
ne smije uzvratiti; a udari li tkogod onoga to
ima vlast, ne samo to e mu se vratiti udarac
nego e jo biti i kanjen. Uz to se uvelike razlikuje ono to je voljno od onoga to je protuvoljno. Ali u zajednitvima na temelju razmjene
povezuje upravo takva pravednost, to jest: uza
jamnost prema razmjeru, a ne prema pukoj je
dnakosti. Jer razmjeran uzvraaj odrava zajed
nitvo drave. Ljudi trae uzvratiti zlo zlim, pa
ako to ne mogu, ini im se da su u ropstvu; ili
pak dobro dobrim, te ako to ne mogu, nema nikakva uzvraaja, a uzvraanje je ono to ih dri
na okupu. Zbog toga i podiu na istaknutu mje
stu hram Haritama 2 radi promaknua uzvraaja,
jer je on znaajka zahvalnosti, budui da dobro
initelju treba uzvratiti uslugu i drugi put je sam
prvi uiniti.
Uzvraaj prema razmjeru postie se unakrsnim
spajanjem. 3 Nek je A graditelj, postolar, C ku
a, D cipela. Graditelj mora dobiti od postolara

30

1133 a

10

11

Heziod, fr. 174 Rzach (fr. 286 Merkelbach i West).

Grki (lat. Gratiae), boice drutvovne
miline,
milosti i zahvalnosti.
3
Ta vrsta uzajamnosti naziva se i 'dijagonalnom
spregom', a oprimjeruje se na slijedei nain. A i
su razliiti obrtnici i razliitih su stupnjeva vrijedno
sti. I njihovi e proizvodi biti nejednake vrijednosti,
naime: ako A = nB, C (ono to naini A za jedan
sat) bit e vrijedno puta toliko koliko D (to
naini za sat). Do ispravne razmjene e doi ako A
dobije nD a dobije 1C, to jest ako A dadne ono
to mu treba sat da naini u razmjenu za ono za to
treba sati da naini. Ili, ako jedna kua vrijedi
cipela, onda dobivamo
2

12

neto njegova uinka, i mora mu za uzvrat dati

neto od svojega. Ako prvo postoji jednakost prema razmjeru, a zatim nastupi uzajamnost, doi e
do opisanog. Ako pak ne, nema jednakosti uinka,
i ne nastaje razmjena; naime, nita ne prijei da
uinak jednoga bude bolji od drugoga; stoga se
oni moraju izjednaiti. (To se primjenjuje i na
ostala umijea; ona bi prestala postojati kad ne
bi i onaj to je pretrpio primio, i onoliko i ona
ko, upravo kao i onaj to je poinio). 1 Radi takve
razmjene ne udruuju se dva lijenika, nego lije
nik i seljak, i openito razliiti ljudi a ne isti,
ali te treba izjednaiti. Stoga sve stvari trebaju
biti nekako uporedive da bi dolo do razmjene.
Zbog toga je i uveden novac, koji je postao nekakvom sredinom; 2 naime, on sve mjeri, pa i suviak i manjak, te tako i koliko je cipela jednako
kui ili hrani. Kao to se graditelj odnosi prema
postolaru, tako se moraju cipele odnositi prema
dotinoj kui ili stanovitoj koliini hrane. 3 Jer,
ne bude li tako, nee biti ni razmjene ni zajed
nitva. Naime, do toga nee doi ako nekako ne
budu ujednaeni. Dakle, kako je reeno 4 , sve stvari treba izmjeriti prema jednom. A to jedno u
istinu je potrebnost, koja sve povezuje; jer kad
ne bi ljudi trebali nita jedni od drugih, ili ne bi
trebali jednako, onda ili ne bi bilo nikakve raz
mjene ili ne iste; a po sporazumu novac je postao
zamjena potrebnosti; i otuda mu ime novac, jer
nije po naravi nego je po obiaju,5 i u naoj je
moi da mu mijenjamo vrijednost, ili ga uinimo
bezvrijednim. Dakle, do uzajamnosti e doi kad
se tako izjednae da kao to je seljak naprama
1

unakrsni spoj, s rezultatima A + nD, + C, koji su

u aritmetikom razmjeru, naime: razlika meu paro
vima ostaje ista; i graditelj i postolar su nakon raz
mjene bogatiji za jednak iznos nego prije pothvata
(prema D. R. i H. R.).

Ova je reenica, koja se ve javila i ranije

(1132 b 911) vjerojatno umetak nekog ranijeg izda
vaa Aristotelova teksta, pokuaj da smjesti izdvoje
nu primjedbu.
2
To jest: sredstvo razmjene.
3
Posrijedi je omjer i razmjer uzajamnih potreba,
ali iz navedenog nije jasno kako se izraunava.
4
1. 19.
5
Grka rije za novac () istog je korijena
kao i rije 'obiaj' ili 'zakon' ().

98

7*

99

10

15

20

25

30

13

14

15

postolaru, i uinak postolarev je naprama seljakovu. Ali se ne smiju svoditi na obrazac razmjera izvri vi razmjenu (jer uine li drukije, jedna
e krajnost imati obje pretjeranosti),' nego dok
jo svatko ima svoje. U takvu su stanju jednaki
i udruljivi, jer se ta jednakost moe na njih
primijeniti. Nek je seljak A, hrana C, postolar B,
a D njegov uinak kad je izjednaen. Kad ne bi
bilo takve uzajamnosti, ne bi bilo nikakva zajednitva. Da je potrebnost ono jedno koje sve
povezuje bjelodano je po tome to kad ljudi ne
trebaju jedni druge bilo obje strane bilo samo
jedna onda ne vre razmjenu (kao kad tkogod
treba ono to sam ima, kao kad se doputa izvoz
ita u razmjenu za vino).2 Dakle, to se mora
izjednaiti. to se pak tie budue razmjene
ako nam sada neto ne treba, a to emo ipak
imati kad nam ustreba novac nam je kao ne
kakav jamac; naime, onaj tko donese novac mora
to dobiti. I s novcem se dogaa isto; ne moe
uvijek biti jednake vrijednosti, ali tei biti posto
janijim. Zbog toga sve mora imati odreenu ijenu, jer e tako dolaziti uvijek do razmjene, a s
njome i do zajednitva. Stoga novac, kao mjerilo,
ini stvari sumjernim i tako ih izjednauje; jer
da nema razmjene, ne bi bilo zajednitva, i niti
bi bilo razmjene da nema jednakosti, niti pak
jednakosti da nema sumjernosti. U samoj istini
nemogue je da toliko razliite stvari budu sumjerne, ali u odnosu prema potrebnosti postaju
dostatno takvima. Dakle, mora postojati togod
jedno, i to na temelju dogovora (a zbog toga se
i naziva novcem)/ i to je ono to sve stvari ini
sumjernim, jer sve se stvari odmjeravaju nov
4
cem. Nek je A kua, deset mina, C krevet. A

Naime, jedna e od stranaka uzeti previe a dati

premalo.
2
Nejasno mjesto, koje je moda pozniji umetak.
Prema H. Rackhamu, uope nije posrijedi inozemna
trgovina, dok H. Tredennick doputa i tu mogunost.
3
Vidi a 30.
4
Kao novana jedinica 1 mina 100 drahmi.

1133 b
16

17

10

15
18

20

Sad je reeno, to je ono nepravedno i to je

ono pravedno. Budui je to dvoje razlueno, jasno je da je pravedna inidba sredina izmeu na
noenja nepravde i podnoenja nepravde, jer je
dno je imati previe a drugo je imati premalo.
Pravednost jest stanovita srednost, ali ne onim
nainom kojim su ostale kreposti, nego zbog toga
to se odnosi prema sredini, dok se nepravednost
odnosi prema krajnostima. I pravednost je ono
prema emu se pravednome kae da po izboru
ini ono to je pravedno i dijeli, bilo izmeu se
be i drugoga bilo izmeu drugih, ne tako da od
poeljnoga daje sebi vie a blinjemu manje
i obrnuto s onim to je kodljivo , nego sva
komu jednako prema razmjeru, te isto tako pri
diobi izmeu drugih. Doim nepravednost se tako odnosi prema nepravednome; a ono je suviak
i manjak onoga to je korisno ili kodljivo, u
opreci prema razmjeru. Zbog toga je nepraved
nost suviak i manjak, tako to dovodi do suvika
i manjka, u vlastitom sluaju do suvika onoga
to je openito korisno a do manjka onoga to
je kodljivo, dok to se tie drugih to je u ijelosti isto, ali je opreno razmjeru, pa bilo u ko
jem smjeru. Pri nepravednoj inidbi imati manje
znai podnositi nepravdu, a imati vie nanositi
je.

19

Nek je toliko dosta naravi pravednosti i ne

pravednosti, a isto tako i openito onome to
je pravedno i onome to je nepravedno.

VI.

Budui je mogue initi nepravdu a sam ne biti

nepravednim, inei koje nepravde ovjek biva
nepravedan prema svakoj pojedinoj nepravedno
sti, na primjer: tat, preljubnik ili razbojnik? Ili

100

je polovica B, ako je kua vrijedna pet mina ili

jednako tome; krevet C je jedna desetina B; onda
je jasno koliko je kreveta jednako kui, to jest:
pet. Bjelodano je da se razmjena tako odvijala
prije postanka novca, jer nema nikakve razlike
da li se pet kreveta razmjenjuje za kuu ili pak
novac vrijedan pet kreveta.

101

25

9
30

1134 a

10

15
10

3
4

se tako nee nita razlikovati? Moe se tkogod

puteno zdruiti s nekom enom znajui tko je
ona, ali da uzrok ina ne bude u njegovu izboru
nego u uvstvu. Dakle, on ini nepravedno, a nije
nepravedan, odnosno: nije netko tat iako je
ukrao, i nije preljubnik iako je poinio preljub;
slino i u ostalim sluajevima. 1
Ve je prije reeno kako se uzajamnost odnosi
prema onome to je pravedno; nu ne smije se
zaboraviti kako je ono to traimo: i ono to je
uope pravedno i ono to je graanima prave
dno. 2 A to se postie ondje gdje ljudi koji su
slobodni i jednaki (bilo prema razmjeru bilo pre
ma broju) zajedniki ive radi samodostatnosti. Stoga, ondje gdje nije tako, meu ljudima
nema onoga to je graanski pravedno, 3 ali po
stoji nekakva pravednost i prema slinosti. Ono
to je pravedno postoji ondje gdje je zakon meu
ljudima. A zakon je ondje gdje je i nepravda me
u ljudima, jer pravda je prosudba pravednog i
nepravednog. I meu kojima je nepravda meu
tima je i nepravedna inidba (ali meu kojima
jest nepravedna inidba nije meu svima i sama
nepravda), a ona je kad ovjek sebi uzima pre
vie onih stvari koje su openito dobre, a prema
lo onih koje su openito loe. Zbog toga ne doputamo da vlada ovjek, nego naelo," jer on to
ini poradi sebe i postaje samosilnik. Naime, onaj
tko vlada uvar je onoga to je pravedno, a ako
onoga to je pravedno, onda i onoga to je jedna
ko. I kako se ini da nema vie nego mu pripada,
ako je pravedan (jer sam sebi ne podjeljuje vie
1

Cijelome tome odlomku nije tu mjesto; doti

nome se raspravlja u VIII pogl.
2
Posrijedi je izvorno , to se prije svega
odnosi na grad, ali i na dravu, pa i na svako zajed
nitvo, koje u ovome sluaju predstavlja zajednica
punopravnih graana.
3
Izvorno: politiki pravedno ( )
4
U izvorniku stoji , ali bi po smislu bolje od
govaralo da je , to hrvatska rije naelo do
nekle i sadrava.
102

20

8
25

30

35
1134 b

VII.

od onoga to je openito dobro, ukoliko mu to

nije prema zasluzi, i stoga se trudi radi drugih,
pa zato kao to je prije reeno ljudi i kau
da je pravednost 'dobro drugoga'),' dakle: njemu
treba dati nekakvu nagradu, to jest ast i do
stojanstvo; oni kojima nisu dosta takve nagrade
postaju samosilnici.
Ono to je pravedno u gospodara i u oca nije
istovjetno s time, iako je nalik na nj, jer nema
nepravde naprosto prema onome to je vlastito,
nego pokretna imovina 2 i dijete, dok ne dosegne
punoljetnost i ne osamostali se, kao da su dio
samog ovjeka, a nitko ne izabire nauditi sa
momu sebi, te stoga i nema nepravde prema sebi
samome. Zato tu nema ni nepravednog ni praved
nog u graanskom 5 smislu. J e r takvo to kako
vidjesmo biva prema zakonu, i meu onima
koji se po naravi podvrgavaju zakonu, te meu
kojima postoji jednakost da vladaju i da se njima
vlada. Stoga vie postoji ono to je pravedno prema vlastitoj eni negoli prema djeci i robovima;
to je, naime, ono pravedno u kuanstvu, ali i
ono je razliito od onoga to je pravedno u smi
slu graanstva.
Od onoga to je graanski pravedno jedno je
prirodno, 4 drugo je zakonsko'; prirodno je ono to
svugdje ima istu mo, a ne da se nekomu ini
ovako a drugomu onako; zakonsko je ono pri
kojem u poetku nije bilo vano je li ovako ili
onako, ali kad je jednom postavljeno, onda je
1

1130a 3.
Izvorno, , to je ovdje i 'rob' kao 'pokret
na svojina'.
3
Grki znai sve ono to se tie gra
anskog, zajednikog, dravnog i drutvovnog. Zadr
ati taj grecizam u prijevodu znailo bi moda uci
jepiti u Aristotelov tekst dananje znaenje koje on
nema (o. p.).
4
Ili: naravno (gr. ).
5
Ili: pozitivno (*& ,).
2

103

10

15

20

6
7

vano, kao: hoe li se ratni zarobljenik otkuplji

vati za jednu minu, i hoe li se kao rtva prino
siti jedna koza a ne dvije ovce, te zakonske odred
be za brojne pojedinosti, npr. rtva u poast
Braside, 1 i razliite puke odluke. Nekima se ini
kako su sve odredbe takve, jer ono to je po na
ravi nepromjenljivo je i svugdje ima istu mo,
kao to oganj jednako gori i ovdje i u Perziji, dok
vide kako su promjenljive stvari koje su pravedne. To u tome smislu nije tako, ali u stanovito
me i jest; ili moda u bogova nije nikako tako,
dok u nas neto jest takvo i po naravi, ali sve
je to promjenljivo, pa ipak neto je po naravi, a
neto nije po naravi. A jasno je koja je po naravi
od stvari, to mogu biti drukije, i koja opet nije,
nego je zakonska i dogovorna, ako su obje je
dnako promjenljive. Ista e razlika odgovarati i
svim drugim sluajevima. Po naravi, desnica je
snanija, pa ipak je mogue da svi postanu u obje
ruke vjeti kao u desnici. Stvari koje su pravedne
prema dogovoru i prema koristi nalik su na mjere; naime: nisu svugdje iste vinske i itne mjere,
nego su u veleprodaji vee, a u maloprodaji ma
nje. Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje
su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer
nisu isti ni dravni ustavi, ali ipak svugdje po
stoji samo jedan koji je najbolji prema naravi.
Od stvari koje su pravedne i zakonske svaka se
odnosi kao openitost prema posebnosti, jer iz
vreni ini su mnogi, a svaki od njih je jedno,
budui da je openitost. I razlikuje se neprave
dan in i ono to je nepravedno te pravedan in
i ono to je pravedno; naime, neto je nepravedno
ili po naravi ili po odredbi; a samo to, kad se
poini, nepravedan je in, dok prije nego se poini, jo nije to, nego je nepravedno. Isto je i s
pravednim inom (); iako se openito ra
dije kae pravedan postupak (), i
pravedan in za ispravak nepravde.
1
Rije je Brasidi, spasitelju grada Amfipolisa
(prema Tukididu, V, XI).

104

Kasnije ce se razvidjeti 1 svakom pojedinom

od tih, kakva im je narav i koliko ih je vrsta te
ime se bave.
VIII
25

2
30
3
35
1135 a

10

Budui su pravedne i nepravedne stvari kakvini ih opisasmo, ovjek ini ono to je neprave
dno ili ono to je pravedno kad god hotimice po
ini takvo to; ako pak poini nehotice, niti ini
ono to je nepravedno niti ono to je pravedno
osim prema pripatku; 2 jer poinja stvari s kojima
se sluajno dogodilo da budu pravedne ili nepravedne. Dakle, nepravedan i pravedan in odreu
je se voljnou i protuvoljnou, jer kad je voljno, osuuje se, te je istodobno i nepravedan in;
tako da e biti i onoga to jest nepravedno, ali
nije i nepravedan in, ukoliko nije prisutna i
voljnost. Voljnou nazivam, kao to je i prije
reeno 3 , kad tkogod poini neku od stvari koje su
mu u moi i to znlice a ne neznalice (bilo
to se tie koga, bilo ega, bilo koje svrhe), kao
kad koga udari, ime i radi ega, i to ne ni jedno
od toga ni prema pripatku, ni na silu (na primjer:
kad tkogod uzme neiju ruku i njome udari dru
goga, onda onaj kojega je ruka ne djeluje voljno,
jer in nije u njegovoj moi). Udareni moe biti
udaraev otac, i udarac moe znati kako je po
srijedi ovjek ili tkogod od nazonika, ali i ne
znati da mu je dotinik vlastiti otac; slino se
moe razlikovati i to se tie svrhe i cjelokupnog
postupka. Dakle, ono to se poinja neznalice, ili
iako ne neznalice ali ne ni u vlastitoj moi, ili pak
pod prisilom to je protuvoljno. Naime, mnoge
od stvari to se zbivaju po naravi i inimo i trpi
mo znlice, pa ipak ni jednu od njih ni voljno ni
protuvoljno; kakvi su na primjer starenje i umi1

U ovome djelu toga nema, ali je moda rije ili

zamiljenom ili izgubljenom djelu zakonima
(prema D. R.).
2
Gr. (lat. per accidens) znai i
'ono to je pridolo', 'prigodice', 'usputno' i 'sluaj
no', kako se u nas uobiajilo (p. p.).
3
1111 a 20.
105

15

20

25

30

1135 b

ranje. Isto tako to se tie nepravednih i praved

nih postupaka postoje i oni prema pripatku. Vra
ti li tako tkogod povjereni mu zalog protuvoljno
i zbog straha, tome se ne moe rei nd da ini
pravedno niti pak nepravedno, nego samo prema
pripatku. Slino i onome tko pod prisilom i
protuvoljno ne vrati povjereni zalog, mora se re
i kako samo prema pripatku poinja nepravdu
5 i ono to je nepravedno. Od voljnih ina jedne
izvravamo po izboru, a druge ne po izboru; po
izboru inimo ono emu smo promislili, a bez
6 izbora ono emu nismo promiljali. U uzajam
nu druenju postoje tri vrste tete; one priinjene
u neznanju su pogrjeke: kad su i osoba i in i
sredstvo i cilj drukiji negoli je poinitelj pretpo
stavljao; naime, kad je poinitelj mislio ili da ne
udara nikoga, ili ne time, ili ne toga, ili ne radi
te svrhe, nego je ishod drukiji od onoga kakvo
je zamiljao; kao to je kad nije kanio raniti,
nego tek bocnuti, ili su pak osoba i sredstvo
7 drukiji nego je pretpostavljao. Kad teta (ili povreda) nastaje suprotno oekivanju, posrijedi je
nesretan sluaj. Ukoliko pak nije neoekivan, ali
je bez zle nakane, onda je posrijedi pogrjeka (jer
on grijei kad je uzrok krivnje u njemu, doim
kad je uzrok izvan njega, nesretan je sluaj).
8 Kad ovjek djeluje znlice, ali ne i promiljeno,
posrijedi je nepravedan in, kao kad poinja to
god zbog srdbe i ostalih strasti, koje se nuno
ili naravno dogaaju ljudima. Oni koji tako ko
de i grijee postupaju nepravedno i njihovi su
postupci nepravedna djela, ali ne znai da su sa
mi po tome ni nepravedni, ni opaki, jer tu teta
ne nastaje zbog zlonamjernosti. Nu kad tako biva
9 po izboru, ovjek je i nepravedan i zlonamjeran.
S pravom se stoga ini izvreni u srdbi ne pro
suuju kao oni s promiljajem, jer uzrok nije u
onome to djeluje iz srdbe, nego u onome koji
10 ga je rasrdio. Uz to, ne spori se oko toga da li
se dotino dogodilo ili nije, nego oko onoga to
je pravedno; naime, bjelodana nepravda izaziva
srdbu. Jer tu se ne spori oko onoga to se do
godilo, kao pri ugovorima, gdje je jedna od stra-

na nuno zlonamjerna, ukoliko ne ine tako zbog

zaboravnosti 1 ; nego slaui se oko samog ana,
spore se oko toga na ijoj je strani ono pravedno
(dok onaj tko je naumice nakodio nije u nezna
nju) tako te jedan mnije kako mu je nanesena
nepravda, dok se drugi ne slae.

30

11

Ako pak tkogod nakodi po izboru, poinja nepravdu; i ve prema takvoj inidbi nepravde ne
pravedan je taj koji ini nepravedno, ukoliko
naruava razmjer ili jednakost. Isto tako poinja
pravedno djelo, samo ako hotimice djeluje.

1136 a

12

Od protuvoljnih ina jedni su oprostivi, a drugi

nisu oprostivi. Kad ljudi pogrijee ne samo ne
znajui nego i zbog neznanja, pogrjeke su oprostive; one pak koje se ne poinjaju zbog nezna
nja, nego iako ne znajui ipak zbog strasti,
to nije ni naravna ni ovjena, te nisu oprostive.

IX.

Mogao bi tkogod dvojiti (ako je primjereno odreeno podnoenje i nanoenje nepravde) stoji li
doista ono to Euripid ree, govorei neobino:

11

106

10

15

Majku svoju ubih, ukratko reeno.

'Hotice nju voljnu, dl nevoljnu i sam nehotice?' 2
20

2
25

Da li je istinski mogue hotimice podnositi nepravdu, ili je naprotiv svako podnoenje neprav
de protuvoljno, upravo kao to je svako nanoe
nje nepravde voljno? I je li svako podnoenje
nepravde ili jedno ili drugo (kao to je svako
nanoenje nepravde voljno), ili je pak jednom
voljno, a drugi put protuvoljno? A slino i kad se

Tuitelj ako lano optuuje, a okrivljenik ako

porie istinitu optubu (D. R.).
2
Stih iz izgubljenog Euripidova komada Alkmeon.
Erifila, Alkmeonova majka (kriva za s m r t njegova
oca Amfijaraja) mogla je zbog grinje savjesti i sma
poeljeti da bude kanjena smru, to je sin osve
ujui oca i uinio.

107

15

s nekim postupa pravedno; naime, svaka je pra20

vedna inidba voljna; tako te je razlono posta
viti istu opreku u obojem, to jest: da je i nepra
vedno i pravedno postupanje ili voljno ili protuvoljno. Ali inilo bi se besmislenim ak i pri pra
vednu postupanju, da ono uvijek bude voljno,
3
jer s nekima se postupa pravedno i protiv njihove
volje. Isto tako mogao bi tkogod dvojiti: da li se
sa svakim to je pretrpio ono nepravedno i pos
tupa nepravedno, ili pak isto onako kako je s na
noenjem tako je i s podnoenjem onoga to je
nepravedno. Naime, mogue je prema pripatku
25
dionitvo onoga to je pravedno u oba sluaja,
a jasno je da je slino i s onim to je nepraved
no; jer nije isto poiniti ono to je nepravedno
i postupati nepravedno, niti je pak pretrpjeti ono
to je nepravedno isto s nepravednim postupkom,
a slino je i u sluaju pravedne inidbe i praved
na postupka; jer nemogue je podnijeti neprav
du a da tkogod ne poini nepravdu ili pak isku30
siti pravdu a da tkogod ne poini ono to je pra4 vedno. Ako poiniti nepravdu naprosto znai ko
diti nekomu hotimice, pri emu hotimini poi
nitelj zna i 'osobu i sredstvo i nain', i ako neuzdranik hotimice kodi sebi samomu, onda bi on i
hotimice podnosio nepravdu i mogue bi samo
mu sebi nanosio nepravdu. A i to je ono to je u
dvojbi: moe li ovjek sam sebi nanositi neprav5 du. Zbog vlastite neuzdrnosti ovjeku moe ho1136 b
timice biti naueno od drugoga koji postupa ho
timice, tako te bi bilo mogue da se hotimice pos
tupa s ovjekom nepravedno. Ili mu pak sama
odredba nije ispravna, nego onomu koditi zna
jui i osobu i sredstvo i nain treba dodati jo
6 i protiv volje dotinoga? Dakle, ovjeku se ho5
timice kodi i on trpi nepravdu, ali nitko se hoti
mice ne izlae nepravednu postupku; naime, nitko
toga ne eli, ne ak ni neuzdranik, nego on djeluje
nasuprot elji; jer nitko ne eli ono to ne smatra
da je valjano, dok neuzdranik ini one stvari ko7 je i sam smatra da ne bi trebao initi. Onaj pak
tko daje svoje vlastito, kao to Homer kae kako
10
Glauko dade Diomedu oruje zlatno za mjedeno,
108

10

11

stotinu volova vrijedno za ono od devet volova1

s njime se ne postupa nepravedno, jer u nje
govoj je moi darivati, dok nije u njegovoj moi
da se s njime nepravedno postupa; za to je po
treban onaj tko nanosi nepravdu. Stoga, to se tie podnoenja onoga to je nepravedno jasno je
da ono nije voljno.
Od onoga to poduzesmo istraiti preostaje jo
dvoje: ini li ono to je nepravedno onaj tko po
djeljuje vie negoli je pripadno ili onaj tko to
posjeduje, i da li moe ovjek sam sebi nanijeti
nepravdu. Ako je od reenog mogue prvo, i ne
pravdu poinja onaj tko podjeljuje a ne onaj to
posjeduje preveliki dio, onda ako tkogod podijeli
drugomu vie nego sebi znalice i hotimice
taj postupa nepravedno sam sa sobom, kao to
ini se i ine skromnici, jer estit je ovjek uvi
jek sklon uzeti manje nego mu pripada. Ili pak
ni to nije tako jednostavno? Jer takav moda do
biva vei dio kakva drugog dobra, kao glasovitosti
ili naprosto udoredne ljepote. I to se razrjeuje
prema odredbi nepravedne inidbe, jer taj ne trpi
nita protiv svoje volje, tako te se tu s njime i
ne postupa nepravedno, pa ako ve trpi, onda sa
mo tetu.
Jasno je dakle kako nepravdu poinja onaj koji
podjeljuje, a ne uvijek onaj tko ima prevelik
dio; jer ne poinja ono to je nepravedno onaj
kojemu pripada ono to jest nepravedno, nego
onaj tko takvo to poinja hotimice, naime onaj
u kojemu je samo poelo inidbe, a ono je u
podjelitelju, ne u primatelju. Uz to, budui se
initi govori mnogovrsno, tako te i neive stvari, ruka i rob ukuanin mogu ubiti po nalogu, i
onaj tko ini to je nepravedno ne mora i po
injali nepravdu.
1

Homer, Ilijada (VI, 23536), doslovan prijevod.

Glaukovo ponaanje tu je predstavljeno kao nenor
malno.

109

12

20

25

30

12

13

14

15

16

Ako je dotinik odluio 1 neznalice, on ne poinja nepravdu prema onome to je zakonski pra
vedno, i tu ni njegova odluka nije nepravedna,
ali jest nepravedna u drugom smislu; jedno je,
naime, zakonska pravednost, a drugo prvotna pra
vednost; ako je pak znlice odluio nepravedno,
onda sam hlepi za veim dijelom bilo zahvalnosti
bilo odmazde. Onaj tko je zbog toga nepravedno
odluio, ima vie negoli mu pripada, upravo kao
da ima udjela u nepravednoj inidbi; jer ako i
nepravedno podijeli zemlju, ne dobije za uzvrat
zemlju, nego novac.
Ljudi mniju kako je u njihovoj moi initi ono
to je nepravedno, te stoga misle kako je lako biti
pravedan. Nu nije tako. Puteno se zdruiti sa su
sjedom, raniti blinjega, tutnuti novac radi mita
komu u ruku i jest lako i ovisi od nas, ali
uiniti to u stanovitu stanju znaaja niti je lako
niti je u naoj moi. Isto tako se misli kako nije
nikakva golema mudrost poznavati pravednine i
nepravednine, jer nije teko shvaati stvari kojima govore zakoni (samo to te stvari nisu i pra
vedne, osim prema pripatku); ali kako treba pra
vednine provoditi i kako podjeljivati, tei je po
sao spoznati negoli znati to je dobro po zdravlje;
samo, iako je i tu lako znati to su med, vino,
kihavac2, te eenje i sijeenje tkiva, znati kako,
komu i kada sve to porazdijeliti poradi zdravlja,
posao je za koji treba biti lijenik. Zbog toga se
misli kako je pravedan ovjek kadar isto tako i
niti i ono to je nepravedno, te da bi nita manje,
nego dapae vie mogao poiniti svako od nepra
vednih djela: d puteno se zdruiti sa enom i raniti
koga, dok bi hrabar mu mogao odbaciti tit i

skrenuvi utei na bilo koju stranu. 1 Ali postupiti

plaijivaki i initi ono to je nepravedno ne sa
stoji se samo u takvim inima (osim prema pripatku), nego u njihovoj inidbi zbog stanovita
stanja znaaja, upravo kao to ni lijeenje ni oz
dravljenje nije u rezanju ili nerezanju tkiva, ili
u davanju i nedavanju lijekova, nego u porabi na
svojstven nain.

1137 a

17

13
5

X.
10

15

Pravednine se zbivaju meu onima to sudje

luju u dobrima uope, te ih imaju ili previe ili
premalo. Nekim biima, kakva su bogovi, ne mo
e biti suvika u dobrima, doim drugima oni
ma to su neizljeivo opaki ni jedan djeli nije
od koristi, nego su im sva na tetu, a ostalim su
donekle korisna; stoga ono to je pravedno neto
je ljudsko.
Sada nam valja rei koju nepristranosti 2 i
onome to je nepristrano, te kako se nepristranost
odnosi prema pravednosti i ono to je nepristra
no prema onome to je pravedno. Poto te poj
move razgledamo, pokazuje se da niti su posve
istovjetni niti su po rodu razliiti; te katkada
hvalimo ono to je nepristrano i takvoga mua,
tako da hvalei prenosimo taj pojam na druge
stvari mjesto onoga to je 'dobro' hotei rei ka
ko ono to je nepristranije to je i bolje; a katkad
opet drei se razloga ini nam se nepri
kladnim da se ono to je nepristrano pohvaljuje,
ako je razliito od onoga to je pravedno; naime,
ako su razliiti, onda ili ono to je pravedno nije
valjano ili ono to je nepristrano nije pravedno;
a ako je oboje valjano, onda su isto.

20
1

U izvorniku je vieznanica , s temeljnim

znaenjima:
odluiti, odijeliti, prosuditi, presuditi;
ovdje je odluiti u smislu sudske dodjele, dosude,
osude (o. p.).
2
Gr. , lat. veratrum album, biljni lijek
koji su drevni lijenici upotrebljivali protiv slaboumnosti, za ienje i bljuvanje.

110

Naime: prema lijevom ili desnom boku bojnog

reda, jer bi bijeg u pozadinu bio odve zamjetljiv
(. .).
2
I jo je jedna grka vieznanica, jer
uz znaenje nepristranost (za koje smo se iz prak
tinih razloga odluili) znai jo: pristojnost, esti
tost, dolinost, pravinost, blagost, ovjenost. Slu
ei se tim pojmom Aristotel podrazumijeva i ta zna
enja (o. p.).
111

25

30
14

35
1137 b

3
4

Stoga pri tim raspravama onome to je nepristrano nastaje gotovo dvoumlje, iako su sve one
na stanovit nain ispravne i meu njima nema
nikakve opreke, jer ono to je nepristrano, iako
je bolje od jedne vrste onoga to je pravedno,
ipak je i pravedno, te nije bolje od onoga to je
pravedno kao zbog toga to je nekog drugog ro
da. Dakle, isto su ono to je pravedno i ono to
je nepristrano, pa iako je oboje valjano, ipak je
bolje ono to je nepristrano. Nu do dvoumlja do
vodi to to ono koje je nepristrano jest praved
no, ali ne prema zakonu, nego je popravak onoga
to je zakonski pravedno. Uzrok je tomu to je
svaki zakon openit, a nekim se stvarima ne moe ispravno izrei nita openito. Stoga u onim
sluajevima gdje je nuno govoriti openito, a
gdje se to ne moe ispravno, zakon uzima u ob
zir veinu sluajeva, znajui pri tome kako se iz
lae pogrjekama. Pa ipak u tome nije nita manje
ispravan; jer pogrjeka nije ni u zakonu ni u zakonodavcu, nego u naravi samog predmeta. Tak
va je, naime, sama tvar ljudskih postupaka. Dakle, kada zakon govori openito, a iskrsne slu
aj koji se ne slae s openitou, onda je isprav
no (ondje gdje je zakonodavac nainio propust
te pogrijeio govorei uproeno) ispraviti taj pro
pust, dodajui ono to bi rekao i sm zakonoda
vac da je prisutan i to bi i sm, da je znao, bio
unio u taj zakon. Zbog toga ono to je nepristrano
jest pravedno, i bolje je od jedne vrste onoga to
je pravedno, ali ne i od onoga to je uope pra
vedno, nego samo od one pogrjeke nastale zbog
uopenosti. A to je i narav onoga to je nepri
strano: popravak zakona ondje gdje je togod pro
pustio zbog svoje openitosti. I to je i razlog za
to se sve ne odreuje zakonom, jer je nekim
stvarima nemogue postaviti zakon, pa je potrebna posebna odluka. Naime, stvar koja je neodre
ena ima i neodreeno mjerilo, kao to je ono
olovno mjerilo u lezbijskom graditeljstvu 1 ; to se

tesarsko mjerilo prilagouje obliku samog kame

na i nije kruto, a tako se i posebna odluka prilago
uje samim postupcima.

8
10

Dakle, jasno je to je nepristrano, te da je pra

vedno i bolje od jedne vrste pravednoga. A iz toga
je jasno i tko je nepristran ovjek; onaj tko iza
bire i poinjava takva djela i koji ne nastoji neopravdano oko vlastitih prava, nego je sklon uzeti
manje negoli mu pripada, iako je zakon na njego
voj strani, takav je nepristran, a takvo stanje
je nepristranost, koje je neka vrsta pravednosti,
a ne neko posve drukije stanje.

15
XI.

20

25
4

30

Moe li ovjek samomu sebi uiniti ono to je

nepravedno ili ne moe, bjelodano je prema ono
me to je reeno. Naime, od pravednina jedne su
one koje sam zakon nalae prema bilo kojoj kre
posti, pa tako zakon ne doputa ovjeku ubiti sa
mog sebe, a ono to ne doputa to zabranjuje.
Kad tkogod protiv zakona i hotimice nanosi tetu
(i ne u odmazdi), ini ono to je nepravedno; ho
timice poinja nedjelo onaj koji zna i koga i i
me; onaj tko u gnjevu hotimice sebi prereze grk
ljan, ini to usuprot ispravnom naelu, to zakon
ne doputa, te stoga ini ono to je nepravedno.
Ali prema komu? Svakako ne prema sebi, ve
prema dravi. On to hotimice trpi, a nikomu se
hotimice (naime: po vlastitoj volji) ne nanosi ne
pravda. Zbog toga drava i kanjava, te onaj tko
samog sebe unitava dopada stanovite uskrate
1
graanskih prava , kao onaj tko nanosi tetu dr
avi.
U sluaju kad onaj tko poinja nepravdu samo
ini ono to je nepravedno, ali nije u cijelosti nevaljao, ne moe uiniti samomu sebi ono to je
nepravedno (naime: ovo je razliito od onog preanjeg; postoji smisao po kojem je nepravednik
1

Pretpostavlja se da je kamen na Lezbosu bio te

e obradiv, pa se mekano olovno mjerilo lake prila
goivalo potrebnom obliku.

Samoubojici se odsijecala desna ruka i pokapala

odvojeno od trupla, a u nekim sluajevima i njegovi
su potomci gubili graanska prava.

112

8 NIKOMAHOVA ETIKA

35
1138 a

113

15
5

10

15

onako zao kako i plaijivac, a ne kao da posje

duje potpunu zlou, te ni kao da ini nepravdu u
skladu s tom zloom); inae bi se ista stvar isto
mu istodobno i oduzimala i dodavala, a to je ne
mogue, jer ono to je pravedno i ono to je nepravedno nuno uvijek ukljuuju vie od jedne
osobe. Uz to, nepravedna inidba je voljna, po iz
boru je i isprvina; stoga onaj tko je togod sam
pretrpio pa to isto uzvrati, ne ini se da poinja
ono to je nepravedno; nu kad ovjek kodi sebi
samomu, istodobno istu stvar i trpi i ini. Tako
bi bilo mogue da se ovjeku po njegovoj vlastitoj
volji nanosi nepravda. Uz to, nitko ne poinja ne
pravdu bez pojedinih nepravednih ina; te tako
nitko ne poinja preljuba s vlastitom enom, niti
provaljuje vlastiti kuni zid, niti krade vlastitu
svojinu.

20

25

10

Uzeto preneseno i prema slinosti, ne postoji

ono to je pravedno izmeu ovjeka i njega sa
mog, nego meu dijelovima njega samoga, i to ne
ono svakovrsno pravedno, ve ono kakvo je iz
meu gospodara i roba te u kuanstvu. U raspra
vama tome predmetu onaj dio due koji ima
razumsko naelo suprotstavlja se nerazumskom
dijelu; onima koji se na to obziru ini se kako
postoji nepravedna inidba i prema sebi samo
mu, budui da ti dijelovi mogu trpjeti togod opreno svojim stanovitim udnjama, tako te tu po
stoji uzajamno i ono nekakvo pravedno kao iz
meu onoga koji vlada i onoga kojim se vlada.
Nek je toliko dosta samoj pravednosti i osta
lim udorednim krepostima.

Uope, pitanje moe li ovjek sam sebi uiniti

ono to je nepravedno razrjeuje se prema od
redbi onome moe li se s ovjekom po njegovoj
volji postupati nepravedno. 1
7

Jasno je kako je to oboje nevaljalo: i podno

enje nepravde i nanoenje nepravde (jer jedno
znai imati manje a drugo vie od sredine, to je
isto kao zdravlje u lijenitvu i dobar ustroj u
tjelovjebi), ali ipak je gore nanoenje nepravde;
nepravedna inidba biva prema poroku i stoga
se osuuje, a porok je ili potpun ili sveopi ili go
tovo takav (jer svaka voljna inidba nepravde
nije i prema nepravednosti), dok podnoenje nepravde biva bez poroka i bez nepravednosti. Stoga je samo po sebi podnoenje nepravde manje
nevaljalo, ali nita ne prijei da ono po pripatku
bude i vee zlo. Nu ovo se umijee na to ne os
vre; ono probade smatra veom boleu od uganua noge, iako ovo drugo prema pripatku
moe biti tee, dogodi li se da ovjek zbog uganua padne te dopadne zarobljenitva ili smrti
od neprijatelja.

114

30

35
1138 b

1136 b214.
8*

115

10

VI.

Budui smo ve prije rekli kako treba izabrati

sredinu, a ne ni suviak ni manjak 1 , i da je sredi
na ono to nalae ispravno naelo, pretresimo sa
da upravo to. U svima spomenutim stanjima, kao
i u svima ostalim, postoji nekakva meta u koju
cilja onaj tko posjeduje naelo i prema tome na
tee i poputa tetivu 2 , a postoji i nekakva granica
srednosti, kojima kaemo kako su izmeu suvika i manjka, budui da su u skladu s ispravnim naelom. Nu iako je takav izjavak istinit, nije i posve jasan; naime, i u svim ostalim poslovi
ma koji su predmet znanosti istinito je trei da
se ne smije ni naprezati ni oputati ni previe ni
premalo, nego do sredina i kako nalae ispravno
naelo; ali tko bi znao samo to ne bi znao nita
vie, kao to ne bismo znali kad bi nam tkogod
rekao kako za tijelo treba primijeniti 'ono to
propisuje lijeniko umijee i onaj tko ga posjeduje'. Stoga i kad su posrijedi stanja due, treba
ne samo da izrijek bude istinit nego i da se od
redi to je ispravno naelo i to mu je granica.
Podijelivi kreposti due rekosmo kako su jedne
udoredne 1 , a druge razumne 4 . I ve smo raspra1

1106a 26.
Upotrijebljena prispodoba je sloena, jer se pod
razumijeva i tetiva na luku i struna na glazbalu.
3
1103 a 3.
4
Izvorno # (lat. mos, consuetudo), znaaj, obi
aj, udoree, narav. A dotino mjesto jedni prevode
kao 'udoredna krepost', drugi (kao D. Ross) i 'kre
post znaaja'.
2

117

20

25

30

2
1139 a

II.
2

vili o u d o r e d n i m k r e p o s t i m a , pa s a d g o v o r i m o
o n i m p r e o s t a l i m a , k a z u j u i p r v o koju d u i .
1
Ve prije r e k o s m o k a k o p o s t o j e dva dijela d u e ,
j e d a n koji je r a z u m a n i d r u g i koji je n e r a z u m a n .
S a d na isti n a i n valja razluiti i u dijelu k o j i
j e r a z u m a n . N e k s e p r e t p o s t a v i d a i m a dva dijela
u t o m e koji je r a z u m a n j e d a n k o j i m p r o m a
t r a m o ona od bia kojima poela ne mogu biti
d r u k i j a , i d r u g i za o n a k o j a se m o g u m i j e n j a t i .
N a p r a m a s t v a r i m a t o s u r o d o m razliite, odgova
r a j u i dijelovi d u e r o d o m razliiti ve po s a m o j
n a r a v i , j e r im je po n e k a k v o j slinosti i s r o d n o sti i p r i s u t n a spoznaja. N e k se j e d a n od tih dije
lova zove z n a n s t v e n i , a d r u g i r a s u d b e n i . N a i m e ,
p r o m i l j a t i i r a s u i v a t i je isto, ali n i t k o ne p r o
milja o n i m s t v a r i m a k o j e n e m o g u b i t i d r u k
ije. S t o g a je r a s u d b e n o j e d a n dio o n o g dijela koji je r a z u m a n . T r e b a i s t r a i t i k o j e je najbolje stanje svakoga od njih, j e r o n o je i k r e p o s t s v a k o m u .
K r e p o s t n e k e s t v a r i o d n o s n a j e p r e m a svojstve
n o m dijelu. U d u i p o s t o j i t r o j e koje g o s p o d a r i
d j e l a t n o u i i s t i n o m : sjetilo, u m , u d n j a . Od tih
sjetilo nije poelo n i k a k v e d j e l a t n o s t i , to je bje
l o d a n o u zvijeri, k o j e p o s j e d u j u sjetilo, ali ne
maju dionitva u djelatnosti.
O n o to su izrijek i ni j e k u miljenju to su
u udnji n a s t o j a n j e i izbjegavanje. I b u d u i je
u d o r e d n a k r e p o s t i z b o r n o s t a n j e , a izbor je p r o
miljena udnja, zbog toga r a z u m t r e b a biti isti
n i t a u d n j a i s p r a v n a , k a k o bi izbor valjao, i drugo m o r a n a s t o j a t i o k o o n o g a to p r v o izrie. To
miljenje i ta i s t i n a su d j e l a t n i ; u o n o m e milje
nju koje je n a p r o s t o p r o m a t r a k o , a ne ni inidb e n o ni t v o r b e n o , d o b r o i loe su o n o to je isti
n i t o i o n o t o je lano (to, n a i m e , i j e s t p o s a o sva
kog miljenja), d o k u dijelu t o je djelatan i misaon, d o b r o je u istini to se slae s i s p r a v n o m
udnjom.

118

1102a 268.

4
5
5

10

6
15

35
1139 b

Jer samo ovo ne moe ni bog:

Uiniti nenastalim ono to je postalo. 1
Dakle, istina je posao oba razumska dijela. A ona
njihova stanja pri kojima najbolje stiu do istine
same su kreposti obaju tih dijelova.

10

III.

Porazgovorimo, stoga, ponovno njima, zahvativi od poetka. Nek bude pet naina kojima dua postie istinu s pomou izrijeka ili nijeka, a ti
su: umijee, znanost, razboritost, mudrost, umnost. Tu se isputaju pretpostavka i mnijenje, jer
nas mogu obmanuti.

3
15

to je znanost ako emo tono govoriti i ne

povoditi se za pukim slinostima jasno je iz
ovoga to slijedi. Naime, svi pretpostavljamo da
ono to znamo ne moe biti drukije; stvarima
koje mogu biti drukije kad se nau izvan na
eg zora skriveno nam je da li jesu ili nisu.
Stoga predmet spoznaje biva po nunosti. I zbog

20

25

30

Dakle, poelo djelatnosti je izbor odakle nje

gov tvorni, ali ne i svrni uzrok a izbora je ud
nja i razum, ali radi neega. Zbog toga nema iz
bora bez u m a i miljenja, niti bez udorednoga
stanja; jer dobra inidba i njezina opreka u dje
latnosti ne postoje bez spoja miljenja i znaaja.
Samo miljenje ne pokree nita, nego ono koje
je radi neega i djelatno je; to, naime, upravlja
i tvorbenim miljenjem, jer tko god togod tvori
taj tvori radi neega, i tvorba biva ne radi svrhe
uope (nego samo prema neemu ili nekomu odre
enom), ali samo djelo biva; jer dobra inidba je
svrha, i udnja njoj tei. Stoga je izbor ili poud
ni um ili razumska udnja, a takvo poelo je ovjek. Uz to, ne izabire se nita od onoga to se ve
dogodilo, pa tako nitko ne izabire da je opusto
io Troju; jer nitko ne promilja onome to se
dogodilo, nego onome to je budue i koje je
mogue; dok ono to se ve dogodilo, ne moe da
se nije dogodilo; ispravno stoga kae Agaton:

Fr. 5. Nauck.
119

20

toga je vjean, jer stvari koje su uope po nu

nosti sve su vjene; a vjene stvari su i nenastale
i nepropadljive. Uz to se ini da se svaka znanost
moe nauavati, a to je spoznatljivo da je i nauljivo. Svaka nastava poinje od onoga to se ve
zna, kao to smo tvrdili i u Analitici;1 jednom bi
2
va navoenjem, drugi put biva zakljuivanjem .
Navoenje je poelo i za spoznaju openitosti,
dok zakljuivanje polazi od openitosti. Postoje
poela od kojih zapoinje zakljuivanje, a do ko
jih se ne dolazi zakljuivanjem, ali se stie navoenjem. Znanost je dakle dokazna mo, s osta
lim znaajkama koje izloismo u Analitici3, j e r
kad tkogod na stanovit nain vjeruje i kad su mu
poznata poela, on znanstveno spoznaje; ako mu
nije poznato nita vie od samog zakljuka, posjedovat e znanost samo prema pripatku.

25
5

30

35

V.

Nek toliko bude dosta samoj znanosti.

IV.
2

Od onoga to moe biti drukije jedno je ono

to se tvori a drugo je ono to se ini. Jer jedno
je tvorba a drugo inidba (pri emu se oslanjamo
i na zasade u izvanjskim raspravama)', tako da
je inidbena sposobnost prema razumu razliita
od tvorbene sposobnosti prema razumu. Zbog to
ga jedno ne sadrava drugo: niti je inidba tvorba, niti je tvorba inidba. A budui je graditeljstvo neko umijee i tvorbena sposobnost prema
razumu (i kako nema nikakva umijea koje nije
tvorbena sposobnost prema razumu, niti pak tak
ve sposobnosti koje nije umijee) umijee je isto
to i tvorbena sposobnost koja je istinski prema
razumu. Svako se umijee bavi nastankom, naime: iznalaenjem i razmiljanjem kako da posta
ne togod od onih stvari koje mogu i biti i ne

1140 a
4

3
5

10
4

An. Post. 71a I.

To jest: ili s pomou indukcije, ili s pomou silo
gizma.
3
An. Post. 71b 20.
4
Moda su posrijedi stavovi Akademije; inae iz
vorno: 'egzoterike rasprave'.
2

120

biti, i kojima je poelo u tvorcu, a ne u tvorevini.

Jer umijee se ne bavi onim stvarima koje jesu ili
nastaju po nunosti, niti pak onima to su takve
po naravi; tima je poelo u njima samima. I bu
dui su, dakle, tvorba i inidba razliite, nuno je
da umijee bude tvorba, a ne inidba. A na neki
nain i sluaj i umijee bave se istim stvarima,
kao to Agaton kae: 1 Umijee zavoli sluaj, a
sluaj umijee. Dakle, kao to je reeno, umijee je tvorbena sposobnost koja je istinski prema
razumu, dok je neumijee naprotiv tvorbena spo
sobnost koja je lana prema razumu, a i jedno i
drugo onome to moe biti drukije.
Sto je pak razboritost spoznat emo razmotrimo li tko su oni koje nazivamo razboritima. ini
se da je razborit onaj tko uzmae lijepo promi
ljati stvarima koje su mu dobre i probitane, i
to ne dijelom, kao to je korisno radi zdravlja ili
pak radi snage, nego koje stvari pridonose dobru
ivotu u cijelosti. Znak je toga to ljude nazivamo
razboritim kad su dobro proraunali to se tie
neke valjane svrhe, koja nije od onih kojima se
bavi umijee. Tako te bi u cijelosti razborit bio
onaj koji promilja. A nitko ne promilja stva
rima koje ne mogu biti drukije, niti pak onima
koje mu je nemogue uiniti. I budui da znanost
biva prema dokazivanju, a nema dokazivanja
stvarima kojima poela mogu biti i drukija (jer
sve takve stvari mogu biti i drukije), a nema ni
promiljanja stvarima koje jesu po nunosti,
razboritost ne moe biti ni znanost ni umijee:
ne znanost, jer ono to se ini moe biti druk
ije, i ne umijee, jer je jednog roda inidba, a
drugog tvorba. Preostaje da je ona istinski inidbena sposobnost prema razumu, a to se tie stva
ri koje su ovjeku dobre ili loe. Jer tvorba ima
svrhu razliitu od sebe same, dok je inidba ne
ma; naime: dobra inidba je sama sebi svrhom.
Stoga mislimo kako su razboriti Periklo i oni po
put njega, jer uzmau uvidjeti stvari koje su dob1

Fr. 6. Nauck
121

15

20

5
25

30

35
1140 b

VI.

re njima samima i ostalim ljudima; takvi mnijemo da su oni koji su sposobni za gospodarstvo
i dravnitvo. Zbog toga umjerenost zovemo imenom , kao da ona uva razboritost
( ). Ona i uva takvu
pretpostavku (ili sud). Jer ugoda i bol ne kvare
i ne iskrivljuju svaki sud; ne naime onaj da li
trokut ima ili nema kutove jednake dvama prvim
kutovima, nego samo one sudove koji se tiu inidbe. Naime, poela stvari koje se ine nalaze se
u svrsi radi koje se ine; doim ovjeku pokva
renu uitkom ili bolom upravo se i ne pokazuje
poelo niti da radi toga i zbog toga i treba sve
izabirati i initi; jer porok kvari samo poelo. Tako te razboritost po nunosti mora biti sposob
nost inidbe ljudskih dobara, istinski i prema ra
zumu.
Samo, u umijeu postoji izvrsnost 1 , u razbori
tosti nje nema; onaj to u umijeu hotimice gri
jei vie se cijeni, dok je u razboritosti obrnuto,
kao i u ostalim krepostima. Jasno je stoga kako
je razboritost krepost, a ne umijee. Kako postoje
dva dijela due koji posjeduju razum, ona mora
biti krepost jednoga od njih, to jest onoga koji
mnije; jer mnijenje se tie onoga to moe biti
drukije, a isto tako i razboritost. Nu nije ona ni
samo razumska sposobnost; a znak je toga to se
takvo stanje moe zaboraviti, dok se razboritost
ne moe.
Budui je znanost poimanje bia koja su sveopa i po nunosti, te postoje poela dokaznin i
cjelokupne znanosti (jer znanost biva prema ra
zumu), znanstvena spoznaja samog poela ne pri
pada ni znanosti, ni umijeu, ni razboritosti. Jer
ono to se znanstveno spoznaje to se i dokazuje,
dok se umijee i razboritost bave stvarima koje
mogu biti drukije. Nije to stvar ni mudrosti, jer
mudrac mora posjedovati dokazivanje nekim
1
To jest , ovdje u posebnijem znaenju (iz
vrsnost, izvrtina), o. p.

122

10

15
VII.
20

25

30
4
6

35
1141 a

stvarima. Ako su one sposobnosti po kojima posti

emo istinu i nikada se ne varamo (ni stvarima
to ne mogu biti drukije, ni onima to mogu
biti drukije): znanost, razboritost, mudrost i umnost; i ako dotino ne moe biti ni jedna od te
tri (a te su tri: razboritost, znanost, mudrost) preostaje da je umnost (ili um) ono to obuhvaa
sama poela.

Mudrost 1 u umijeima (ili umjetnostima) pridajemo njihovim najistaknutijim vinicima, kao kad
nazovemo 'mudrim' klesara Fidiju i kipotvorca
Polikleta, i pri tome mudrou ne oznaujemo ni
ta drugo nego vrsnou u umijeu; nu mislimo
kako postoje neki koji su mudri uope ne dje
lomice, niti samo 'mudri za neto', kao to Homer
kae u Margit u:

7
10

Ne nainie bozi njega ni kopaem ni oraem,

Niti pak i u emu mudrim, 2

15

tako te je bjelodano kako mudrost mora biti najpotpunija od svih spoznaja. A mudrac mora znati
ne samo ono to proizlazi iz poela nego i istinu
samim tim poelima. Stoga mudrost mora biti
i umnost i znanost, kao znanost 'koja ima glavu",
a tie se najuzvienijih stvari. Jer bilo bi besmisleno pomisliti kako su dravniko umijee ili
razboritost najizvrsniji, ukoliko ovjek nije ono
najbolje od svih stvari u svijetu. Ako je ono to je
zdravo i dobro razliito ljudima i ribama, dok
ono to je bijelo i pravo uvijek je isto, svima bi
ono to je mudro bilo isto, a ono to je razborito

16

Uobiajena rije znai i vjetinu u poseb

nom umijeu ili obrtu, i mudrost openito (D. R.).
2
Stih iz glasovitog podrugljivog spjeva (Budala), od
kojeg je sauvano tek nekoliko odlomaka, i koji se
pripisivao Homeru. Gornji se navod donosi u do
slovnu prijevodu (o. p.).
3
U znaenju da ne bude obezglavljena odvajanjem
od prvih poela, to je metafora koja se javlja i u
Platona (Gorgia, 505 D).
123

20

drukije; jer svaka vrsta naziva razboritim onoga tko dobro razmatra ono to se tie nje same,
i tomu e se povjeriti; stoga se kae i kako su
neke od zvijeri razborite, naime one koje pokazuju
mo predvianja to se tie vlastitog ivota. I bje
lodano je kako nisu isto mudrost i dravniko
umijee; jer ako bi se mudrou nazvala spoznaja onome to je probitano nama samima, onda
bi postojale mnoge mudrosti. Ne postoji jedna
mudrost dobru svih ivotinja, nego razliita
za svaku pojedinu vrstu, kao to ne postoji ni
jedno lijeniko umijee za sva bia.

Ako se primijeti da je ovjek najbolji od svih

ostalih ivih bia, time se nita ne mijenja; jer
postoje druga bia to su po naravi mnogo boanskija od ovjeka, od kojih su najbjelodanija
tjelesa od kojih je sastavljen svemir. 1 Iz onoga
to je reeno jasno je kako je mudrost i znanost
i umnost stvarima to su po naravi najuzvienije. Stoga se Anaksagori, Talesu i slinima ka
e da su mudri, ali da nisu razboriti, kad se vidi
kako ne znaju stvari koje su njima samima na
korist, a govori se da znaju stvari koje su izvan
redne, divne, teke i boanske, ali nekorisne, jer
oni ne trae nikakva ljudska dobra.
Doim razboritost se bavi onim stvarima koje
su ljudske i kojima se moe promiljati; i ka
emo kako je posao razborita ovjeka prije svega da dobro promilja, a nitko ne promilja
stvarima koje ne mogu biti drukije, ili onima
to nemaju neku svrhu, a ona je inidbeno dobro.
Onaj tko uope dobro promilja taj je ovjek to
je prema razboru vjet pogoditi ono to je po
ovjeka najbolje od stvari koje se mogu uiniti.
Uz to, razboritost ne istrauje smo sveope stva
ri nego se treba baviti i onima pojedinim, jer inidba se i tie pojedinosti. Stoga neki koji ih ne
znaju veeg su uinka od onih koji znaju, naime:
osobito oni koji su iskusni; ako bi tako tkogod

124

To jest nebeska tijela poput zvijea.

25

znao kako je lagano meso probavljivo i zdravo, a

ne bi znao koje su vrste mesa lagane, takav ne bi
postigao zdravlje, dok bi ga prije postigao onaj
tko zna kako je meso peradi lagano. Dakle, razbo
ritost je inidbena, tako te treba posjedovati oba
njezina oblika, i vie onaj drugi. Nu i tu treba
biti upravljako umijee.

30
VIII
2

1141 b
3
5
4
8
10

Dravniko umijee i razboritost ista su sposobnost, ali bit dm ipak nije ista. Od razboritosti
to se tiu drave jedna, koja je upravljaka, ta
je zakonodavna, dok druga, koja se prema ovoj
odnosi kao pojedinosti, ima zajedniko ime drav
nikog umijea; ta se bavi i inidbom i promi
ljanjem, jer puka odluka je ono to se ima initi
kao krajnje u promiljanju. Stoga se kae da sa
mo ti sudjeluju u dravnim poslovima, jer samo
oni i ine neka djela upravo kao rukotvorci.
Uz to se ini kako je razboritost najvie ona ko
ja se bavi ovjekom samim i pojedincem; ta se
i naziva zajednikim imenom razboritosti; od dru
gih vrsta jedna je gospodarstvo, druga zakonodav
stvo, trea dravnitvo, kojeg je jedan dio promiljajni, a drugi sudbeni. Znati to je dobro nekomu samomu bit e neko znanje, ali uvelike razliito; onaj tko poznaje stvari sebi samome i
njima se bavi smatra se razboritim, dok su oni to
se bave dravnim poslovima - 'mnogoinci' 1 . Sto
ga Euripid kae:
Kako bih bio razborit,
Kad mogao sam biti dokon,
Ubrojan u mnotvu vojske,
Dijelei istu kob?
. . . Dok astohlepni, to odvie ine . . .2

15

20

25

30

9
1142 a

Takvi trae dobro sebi samima, i misle kako tako

treba initi. Iz toga je mnijenja i poteklo da su
1

Izvorno , zabadala ili oni koji se u

sve paaju (o. p.).
2
Dva nepotpuna navoda iz proslova izgubljenog
komada Filoktet; doslovan prijevod (o. p.).
125

takvi razboriti. Pa ipak vlastitog d o b r a m o d a ne

m o e biti bez g o s p o d a r s t v a i bez dravnitva. Uz
to, k a k o se t r e b a baviti vlastitim s t v a r i m a nije
j a s n o i valja istraiti.
5

8
9

A dokaz je reenoga 1 i to to mladii m o g u biti

vjeti zemljomjerstvu (ili geometriji) i s v a k o v r s n u
r a u n s t v u (ili m a t e m a t i c i ) , te m u d r i u slinim
stvarima, ali se ne ini da je m l a d i i r a z b o r i t .
Uzrok je t o m u to se razboritost bavi i pojedino
stima, koje se u p o z n a j u iz iskustva, d o k m l a d i
nije iskusan. N a i m e , m n o g o vrijeme tvori iskus
tvo. Stoga bi se moglo pitati, zato djeak m o e
p o s t a t i vinik u r a u n s t v u , ali ne ni m u d r a c ni pri
rodoslovac. Da li m o d a zbog toga to p r v e stvari
n a s t a j u odbidbom, 2 dok poela ovih d r u g i h na
staju iz iskustva; pa mladii u ove zapravo i ne
vjeruju, nego ih s a m o rijeima ponavljaju, d o k
im od p r v i h nije nejasna ni s a m a bit? Uz t o , po
grjeka u p r o m i l j a n j u moe biti ili u n e e m u uop
e ili p a k p o j e d i n a n o ; mislei, na primjer, k a k o
su sve t e k e vode loe, ili k a k o je ova p o j e d i n a
voda teka. 3
J a s n o je dakle k a k o razboritost nije z n a n o s t ;
k a o to je reeno 4 , o n a je ono krajnje u p r o m i
ljanju, j e r je takvo o n o to se ima initi. O n a je
o p r e n a i u m n o s t i ; j e r u m n o s t se tie granica 5 ,
k o j i m a n e m a dokaza, a r a z b o r i t o s t onog posljed
njeg, ime se ne bavi znanost, nego sjetilno opaa
nje, i to ne o n o svojstveno pojedinim sjetilima, ne
go o n o k o j i m s h v a a m o k a k o je krajnji lik tro
4
k u t ; j e r tu e se stati. Ali to je vie sjetilnost
nego r a z b o r i t o s t , iako sjetilnost d r u g e vrste.

10

IX

Razlikuju se istraivanje i promiljanje; jer pro10

miljanje je neka vrsta istraivanja. Valja otkriti
i to je dobro promiljanje: da li je ono znanost,
mnijenje, vjeto pogaanje ili koji drugi rod. Dakle, ono nije znanost; jer ljudi ne istrauju
onim stvarima koje znaju, dok je dobro promi1142 b
ljanje ipak nekakvo promiljanje, a onaj tko pro
milja taj istrauje i prosuuje. A nije ni vjeto
pogaanje, jer ovo je neto koje biva bez prosu
ivanja i brzimice, a promilja se dugo vremena,
te kau kako treba brzimice izvriti ono to je
promiljeno, ali da se sporo promilja. A i do5
miljatost je drukija od dobra promiljanja, jer
domiljatost je stanovito vjeto pogaanje. Isto
tako dobro promiljanje nije nikakvo mnijenje.
Nu budui da onaj tko loe promilja grijei, a
onaj tko dobro promilja ini to ispravno, jasno
je kako je dobro promiljanje nekakva isprav
nost, ali ne ni znanosti ni mnijenja, jer ne postoji
ispravnost znanosti (kako nema ni njezine pogrje
ke), dok je ispravnost mnijenja istina; i sve ono
10
emu postoji mnijenje ve je odreeno. Isto
tako, dobra promiljanja nema bez prosuivanja.
Preostaje, dakle, da je ispravnost razumijea, jer
ono jo nije izrijek; naime: iako ni mnijenje nije
istraivanje, nego je nekakav izrijek, onaj tko
promilja pa promiljao on dobro ili loe
15
istrauje i prosuuje.

15
3

20

25

4
30

Misli se na VII, 7.
Gr. znai jo i oduzimanje i apstrak
cija (u logici).
3
Rije je ustajaloj i ukaljanoj vodi.
4
1141b 1422.
5
Ili 'graninih odredaba ( ).
6
Dokazivanje prestaje na pojedinostima, upravo
kao i kad u drugom smjeru dosegne sama po
ela.
2

126

Ali dobro promiljanje je nekakva ispravnost

promiljanja. Stoga valja prvo istraiti to je pro
miljanje i emu je. A budui je ispravnost vieznana, bjelodano je da ono nije svaka isprav
nost; i neuzdran i nevaljao ovjek znat e sebi
prema razboru pripraviti to si postavi, i bit e
kao da je ispravno promislio, dok e poluiti go
lemo zlo. ini se da je nekakvo dobro to dobro
promiljanje; jer dobro promiljanje je ta isprav
nost promiljanja, kojom se postie ono to je
dobro. Ali do toga se moe doi i lanim zaklju
ivanjem, te postii ono to treba initi, s pomou
onoga ime ne treba, budui da je srednji ter127

20

min 1 laan; tako te ni to jo nije dobro promi

ljanje, pri emu se postie ono to treba, ali ne
s pomou onoga ime treba. Uz to, jedan to po
stie pomiljajui dugo vremena, drugi brzimice.
Stoga to u prvom sluaju jo nije dobro promi
ljanje, nego je ono ispravnost naspram onoga
to je korisno, to se tie i svrhe i naina i vre
mena. Zatim se moe dobro promiljati i uope
i prema pojedinoj svrsi. Ono promiljanje koje je
uope izvrava se prema svrsi koja je uope, a
ono koje je pojedinano prema svrsi koja je
pojedinana. Ako je znaajka razboritih ljudi da
dobro promiljaju, onda bi dobro promiljanje
bilo ispravnost prema onome to je probitano
po svrhu, kojoj je razboritost istinska pretpo
stavka.
Postoje i rasudnost i bistroumnost, prema kojima kaemo kako su ljudi rasudni i bistroumni,
to u cijelosti nije isto ni sa znanou ni s mnije
njem (jer svi bi onda bili rasudni), niti su pak
neke od pojedinanih znanosti, poput lijenitva,
koje se bavi zdravstveninama, ili poput zemljo
mjerstva, koje se bavi prostornim olinama. Jer
rasudnost se ne bavi stvarima koje vjeno po
stoje i koje su nepromjenljive, niti pak svima
onima koje nastaju, nego onima kojima tkogod moe dvoumiti i promiljati. Stoga se ona
bavi istim stvarima kojima i razboritost, samo
to rasudnost i razboritost nisu isto. Jer razbori
tost je zapovijedna; naime: njezina je svrha ono
to treba ili to ne treba initi, dok je rasudnost
tek prosudbena. A isto je rasudnost i bistroumnost, te rasudni i bistroumni ljudi. Rasudnost
nije ni posjedovanje ni stjecanje razboritosti, ne
go kao to se uenje naziva poimanjem, kad se
primjenjuje znanost, tako se rasudnost primje1

Izvorno (lat. terminus) znai doslovno i gra

nica i ograniavalo i menik srednjak. Posrijedi je
to to je 'srednji termin' pogrjeno izabran, pa su
tako premise u zakljuivanju lane, iako sam za
kljuak ispravno postavlja pojedinani in radi tra
ene svrhe (. .).
128

25
4

30

11
11

XI.

10

njuje pri porabi mnijenja; da se prosudi ono to

tkogod drugi kae onim stvarima kojima se
bavi razboritost, te da prosudi 'lijepo'; jer dobro
() i lijepo (;) jedno su te isto. Pa je otuda
i potekao nazivak rasudnost, prema kojem se
kae kako su bistroumni po primjeni rijei na
uenje, jer uenje esto nazivamo poimanjem. 1
Ono to se zove dovidnost, 2 prema kojoj ka
emo kako su ljudi blagonakloni pri suenju i da
su do vidni, pravilna je prosudba onoga to je
estito. Znak je toga to onome tko je estit
najee kaemo kako je blagonaklon pri sudu,
te da je estitost posjedovati dovidnost nekim
stvarima. A blagonaklona dovidnost ispravna je
prosudba onoga to je estito; ispravna je pak
ona prosudba to dovodi do istine.
Razlono je rei kako se sva ta stanja tee
stopiti u isto; kaemo dovidnost, rasudnost, raz
boritost i umnost prenosei ih na iste ljude, re
kavi da ve posjeduju dovidnost i umnost i da
su razboriti i rasudni. Sve se te sposobnosti tiu
krajnjih stvari ili pojedinanosti; i uzmoi pro
suivati stvarima kojima se bavi razborit o
vjek znai biti rasudan, dobrohotan ili blagona
klon pri sudu. Jer estite stvari su zajednike
svima dobrim ljudima u njihovim meusobnim
odnoajima. Sve stvari koje treba initi pripadaju
i pojedinostima i onim krajnjima; i razborit ih
ovjek treba spoznati; i rasudnost i dovidnost ti
u se stvari koje treba initi, a te su one krajnje.
Doim umnost se tie krajnjih stvari u oba smjera, jer i prvi i posljednji termini pripadaju umnosti (ili umu), a ne razumu: i um koji se tie
dokazivanja bavi se nepromjenljivim i prvim od1

Posrijedi su grke rijei' (rasudnost),

(bistroumnost) i (poimanje), ko
jih se fini splet srodnosti i suznaenja ne moe
hrvatski tono prenijeti (o. p.).
2
Izvorno , to je i spoznatost, i razboritost,
i odluka i naklonost pri suenju, ali i uvid u istinu,
uz ostala znaenja (o. p.).
O NIKOMAHOVA ETIKA

129

15

20

12

30

35
H43 b

redbama, dok um koji se tie inidbemh izvoda

zahvata krajnju i promjenljivu injenicu, i drugi
stavak. 1 Naime, to su poela za postignue svrhe,
jer openitosti dolaze od pojedinosti, i tima
mora postojati zornost, a ona je um (ili umnost).
Zbog toga se ta stanja smatraju naravninama;
jer iako nitko nije m u d r a c po naravi, dri se ka
ko ovjek po naravi posjeduje i dovidnost i rasudnost i umnost. Znak je toga to mislimo kako
ta svojstva ovise od ivotnog doba, te da stano
vito ovjekovo doba posjeduje umnost i dovid
nost, kao da im je narav uzrokom. (Stoga je
umnost i poelo i svrha, jer dokazivanja bivaju
od tih i tima). Tako te, nita manje nego samim
dokazima, mora se obratiti pozornost i nedokaza
nim izrijecima i mnijenjima iskusnijih i starijih
ili razboritih ljudi, jer ti su iskustvom stekli oko
kojim ispravno vide.

Reeno je dakle to su razboritost i mudrost te

ime se bavi svaka od njih, i kako je svaka od
njih krepost drugog dijela due.

XII.

Nu mogao bi tkogod dvojiti oko toga emu su

korisna ta svojstva. Jer mudrost nee razmatrati
ni jednu od stvari po kojima ovjek biva blaen
(budui da se ne bavi niim to postaje), dok
razboritost ima tu znaajku, ali radi ega nam je
ona potrebna? Razboritost se bavi stvarima koje
su ovjeku pravedne, lijepe i dobre, ali to su one
stvari koje je initi i znaajka dobra ovjeka, i
time to znamo njima ne postajemo nita spo
sobniji da ih i inimo, ako su kreposti stanja
znaaja, kao ni u sluaju stvari koje se tiu zdrav
lja ili snage, govorei njima ne kao onome to

10

4
15
13
20

25

5
6

ih ini, nego to proistjee iz njih; naime, ne po

stajemo nita sposobniji da ih inimo time to
posjedujemo umijee lijenitva ili tjelovjebe.
Ako se pak kae kako ovjek ne treba biti raz
borit radi tih stvari, nego da postane dobar, onda
razboritost ne bi bila ni od kakve koristi onima
koji su ve valjani, kao ni onima koji nemaju te
kreposti; jer nee se nita razlikovati bilo da sami
posjeduju razboritost bilo da sluaju druge koji
je imaju, i posve bi nam dostajalo initi kao u slu
aju zdravlja; jer iako elimo biti zdravi, ipak
zbog toga ne uimo lijeniko umijee. Uz to,
moglo bi se initi neobinim, ako e razboritost
iako je nia od mudrosti gospodariti nad
njom, jer umijee koje tvori vlada i zapovijeda
samom tom stvari.
Dakle, tima stvarima treba raspravljati, jer
za sada smo ih samo iznijeli. Stoga, prvo, kaimo
kako se ta stanja nuno moraju izabrati po sebi
samima, budui da su kreposti (i to svaka po jed
nog dijela due), ak iako ni jedno od njih ne
tvori nita. I, zatim, kako ona i tvore neto, ali
ne kao lijeniko umijee zdravlje, nego kao zdrav
lje samo zdravlje 1 , a tako i mudrost blaenstvo;
naime, budui dijelom cijele kreposti, ona posje
dovanjem i provedbom ini ovjeka blaenim. Uz
to, ovjekova zadaa izvrava se i prema razbori
tosti i prema udorednoj kreposti; kreposit nam
tvori ispravan cilj; a razboritost sredstva potrebna
za nj. etvrti dio due (hranidbeni) 2 nema takve
kreposti, jer od njega samog ne ovisi nita ni initi
ni ne initi.
1

Rije je prvom stavku (premisa rnaior) i dru

gom stavku (premisa minor) koji su pojedinane pos
tavke to se intuitivno smatraju istinitim. Naime,
unutar praktikog silogizma (inidbeni izvod) intui
cija odreuje pojedinu stvar koja se mora uiniti
radi postignua sredstava za traenu svrhu. (H.
Rackham/H. Tredennick).

To e rei: kao oblikovni uzrok (causa formalis),

a ne kao tvorni uzrok (causa efficiens), poput lije
nikova znanja lijenitvu. Ili pak: zdravlje kao
unutarnje stanje proizvodi ono to mi poznajemo
kao sastavine samog zdravlja.
2
To jest gr. , dok su ostala tri: znan
stveni ( ), rasudbeni ( ) i po
udni ( ).

130

9*

131

30

35
1144 a

10

10

XIII.

to se pak tie toga da zbog razboritosti ne

postajemo nita sposobniji initi stvari koje su
lijepe i pravedne, vratimo se poneto unatrag,'
oslanjajui se na ovo poelo. Kao to kaemo,
kako neki koji ine pravedne stvari ipak sami
nisu pravedni poput onih to ine stvari naloene zakonom, bilo nehotice bilo iz neznanja
bilo zbog ega drugog, a ne zbog samih tih stvari
(iako ti ine stvari koje treba i one koje treba
initi valjan ovjek) isto tako, ini se, postoji
i stanje u kojem ovjek moe izvravati pojedine
ine da bi bio dobar, naime: mora te ine izvrsiti prema izboru i radi njih samih. Dakle, krepost tvori ispravan izbor, ali onim stvarima koje
po naravi radi izbora valja uiniti ne bavi se
krepost, nego jedna druga sposobnost. Na tome
se treba vie zadrati, i te stvari jasnije izloiti.
Postoji sposobnost koja se zove domiljatost; to
je ona koja omoguuje da se uine stvari to
vode postavljenom cilju te da se ori pogodi. Ako
je cilj udoredno lijep, ona je pohvalna; ako je
cilj nevaljao, ona je tek lukavost. Zbog toga i
razborite ljude nazivamo domiljatim ili lukavim.
Razboritost dodue nije ta sposobnost, ali je ne
ma bez te sposobnosti. Uz to, ko due ne postie
toga stanja bez kreposti, kao to je reeno 1 i kako
je bjelodano; naime ona zakljuivanja koja se ti
u inidbe posjeduju poelo, kao 'budui je svrha,
ono najbolje, takvo i takvo' pa kakvo god bilo
(i neka radi dokaza i bude bilo to), a takvo to
nije bjelodano osim onomu tko je dobar; jer nevaljalost izopauje i obmanjuje to se tie inidbenih poela. Tako te je jasno kako je nemogue
biti razborit ako ovjek nije dobar.
Valja jo jednom razvidjeti i samu krepost, jer
se i krepost prilino isto odnosi; kao razboritost
prema domiljatosti, ne istovjetno, ali slino
tako i naravna krepost prema poglavitoj kreposti.
Svima se ini kako svaki pojedini od znaajeva
1
2

132

11. 626.
Usporedi 1139 b 14.

15

2
20

25

4
30

5
35
1144 b
6

pripada ljudima nekako po naravi; jer ve od

5
samog roenja mi smo pravedni ili skloni umje
renosti ili hrabri i slino, pa ipak traimo neto
drugo kao poglavito dobro i takva svojstva pri
sutna na neki drugi nain. Jer i u djeci i u zvi
jerima po naravi su prisutne takve sposobnosti,
samo to su one bez u m a oigledno tetne. Ali,
kako se ini barem se ovo vidi: kao to se ovje10
ku snana tijela a bez vida moe, dok se giba,
dogoditi da padne te silno nastrada jer je lien
vida, isto tako i tu; pa ipak, ako ovjek stekne
um, onda se razlikuje u djelovanju; i stanje koje
je tek nalikovalo na krepost sad e biti poglavito
krepost. I kao to u rasudnome dijelu 1 postoje
dvije vrste, domiljatost i razboritost, tako po
stoje dvije vrste i u udorednom dijelu, naravna
15
krepost i poglavita krepost, a od njih ova druga
ne biva bez razboritosti. Zbog toga neki kau
kako su sve kreposti neke razboritosti, pa je i
Sokrat dijelom ispravno a dijelom pogreno istra
ivao: pogrijeio je mnijui kako su sve kreposti
20
razboritosti, ali je ispravno smatrao da ih nema bez razboritosti. Znak je toga to ak i danas
svi, kad odreuju krepost, poto su naveli samu
sposobnost i njezine stvari, pridodaju kako je
stanje u skladu s ispravnim naelom. A ispravno
je ono naelo koje je u skladu s razboritou. I
ini se da svi nekako nagaaju kako je krepost
takvo stanje, naime ono koje je u skladu s razboritou. Ali treba poi i malo dalje. Jer nije samo
25
stanje koje je u skladu s ispravnim naelom
nego je krepost stanje po ispravnom naelu. A
razboritost je ispravno naelo u tim stvarima. So
2
krat je dakle mislio kako su kreposti poela (jer
je mnio da su sve one oblici znanosti), dok mi
mislimo da su po poelu.
Stoga je prema reenome jasno da se ne moe
biti poglavito dobar bez razboritosti, niti pak raz1
To jest: u onome dijelu nas ( ) u ko
jem se oblikuju mnijenja.
2
Izvorno (lat. principium), ovdje u poseb
nom znaenju: poelo ili naelo (o. p.).

133

30

borit bez udoredne kreposti. Time bi se mogao

razrijeiti i dokaz kojim bi tkogod prigovorio da
se kreposti razdvajaju jedne od drugih, jer isti
ovjek nije od naravi nadaren za sve kreposti,
tako te je jednu ve stekao dok druge jo nema.
Takvo je to mogue to se tie naravnih kreposti, ali nije mogue to se tie onih prema kojima
se ovjek naziva dobrim uope. Jer s prisutnom
jednom, razboritou, bit e prisutne i sve ostale.
Jasno je, dakle, sve i kad razboritost ne bi bila
ainidbena, trebala bi nam zbog toga to je krepost
njezina dijela,1 i to nee biti ispravna izbora bez
razboritosti kao ni bez kreposti, jer jedna tvori
samu svrhu, dok druga nagoni na stvari koje tre
ba initi radi svrhe.
Ali razboritost nema ovlasti nad mudrou, niti
nad boljim dijelom due, kao to ni lijenitvo
nije iznad zdravlja: jer ona se ne slui mudrou,
nego se trsi oko njezina nastanka; dakle, ona na
reuje radi nje, ali ne i njoj. Uz to, slino bi bilo
kad bi tkogod rekao kako dravniko umijee
vlada bogovima, jer ono nalae svim stvarima
u dravi.

35
H45

VII.

10
2

Nakon toga, zapoevi iznova, treba rei kako

postoje tri vrste udorednih stanja koje valja iz
bjegavati: porok, neuzdrnost, zvjerstvo. Opreke
prvim dvjema bjelodane su; jednu nazivamo krepou, drugu uzdrnou. Doim zvjerstvu bi naj
vie pristajalo suprotstaviti nadovjenu krepost,
nekakvu poluboansku ili boansku, kao to je
ono Homer predoio gdje Prijam govori Hektoru koji bijae odve dobar: i nije se ni inio
djetetom smrtna mua, nego boanskim. 1 I zato
ako kao to kau od smrtnika nastaju bozi
po suviku kreposti, bjelodano je kako bi od te
vrste moralo biti i stanje opreno zvjerstvu; te
kao to u zvijeri nema ni poroka ni kreposti, ne
ma je ni u boga; nego je njegovo svojstvo dostoj
nije od kreposti, dok je u zvijeri drukijeg roda
negoli je porok.
A budui je rijetko da je ovjek boanski
kao to obiavaju govoriti Lakonci, koji kad im
2
se tkogod veoma svia kau poanski mu,
isto je tako rijetko zvjerstvo meu ljudima; ono
se najee susree meu barbarskim pucima, a
ima sluajeva i u nas, to zbog bolesti to zbog
unakaenosti; uz to, tim imenom pogrujemo one
od ljudi koji pretjeruju u poroku. Nu na to ra1

134

To jest: rasudnog dijela due.

Homer, Ilijada, (XXIV, 258; dosl. prijevod).

Kako je Aristotelov navod u dorskom narjeju,
prijevod to pokuava ugrubo prenijeti (o. p.).
2

135

15

20

25

30

II.

spoloenje jo emo se i poslije osvrnuti, 1 dok se

poroku ve prije govorilo; 2 sada pak valja govoriti neuzdrnosti, mekoputnosti i razmaenosti, te uzdrnosti i ustrajnosti; a ni jedno od
tih ne smijemo shvatiti ni kao stanja istovjetna s
krepou ili porokom, niti pak kao drugi rod.
Kao i u sluaju ostaloga, treba iznijeti bjelodanosti a zatim prvo pretresti ono to je dvojbeno
te tako nastaviti dokazivati koliko je mogue sva
uobiajena mnijenja tim uvstvima; a ako nije
mogue, onda barem ona kojih je najvie i koja
su najglavnija. Jer ako se razrijee sve tekoe i
ostave netaknuta uobiajena mnijenja, sama stvar
e se dostatno dokazati.
Dakle, smatra se da su uzdrnost i ustrajnost
valjana i pohvalna svojstva, a neuzdrnost i mekoputnost loa i pokudna; i uzdran je onaj ovjek to ostaje pri svojoj prosudbi, dok je neuzdran onaj tko tei napustiti vlastitu prosudbu.
Neuzdran ovjek, znajui kako su loe stvari ko
je ini, ipak ih ini zbog uvstva, dok uzdran
ovjek, znajui kako su elje loe, ne slijedi ih
upravo zbog svoje prosudbe. Umjeren ovjek se
smatra i uzdranim i ustrajnim, dok uzdran o
vjek jednima je uvijek umjeren, a drugima nije;
i nekima je neobuzdan ovjek neuzdran i neuz
dran neobuzdan onako smijeano, dok su drugima drukiji. razboritu ovjeku jednom kau
kako ne moe biti neuzdran, a jednom opet kako
i oni to su razboriti i domiljati bivaju neuzdrani. Uz to se kae kako ljudi bivaju neuzdrani
u srdbi, asti i dobitku. To su, dakle, stvari koje
su reene.
Moe tkogod dvojiti, kako se moe ispravno
shvaati, a ipak biti neuzdran. Dakle, neki kau
da onaj tko zna ne moe biti takav, jer bilo bi
udnovato kako je mislio Sokrat ako bi
ovjekom kad je znanje u njemu zagospodarilo

35

1145 b

10

5
15

20
3

togod drugo i potezalo ga okolo poput roba. 1 Jer

25
Sokrat se u cijelosti protivio takvu nauku, dre
i da i ne postoji neuzdrnost; jer nitko tko pro
suuje ne djeluje protiv onoga to je najbolje,
nego samo iz neznanja. Nu takav se nazor jasno
protivi onome to je bjelodano, te valja istraiti
to se tie toga uvstva; naime, ako takav djeluje
iz neznanja, koji je nain toga neznanja. Bjelo
dano je da neuzdranik ne misli kako je tako pra30
vo prije nego se ne nae u dotinome uvstvu.
Ima ljudi koji se s nekim dijelovima toga nauka
slau, a s nekima ne; prihvaaju da nita nije
snanije od znanja, ali ne prihvaaju da nitko ne
ini nita protiv onoga to mnije da je bolje, te
stoga kau kako neuzdranik nema znanja, kad
35
njime vladaju uici, nego ima mnijenje. Nu ako
je posrijedi mnijenje a ne znanje i ne vrsta
1146 a
pretpostavka to se opire, nego slabana, kakva
je u onih koji dvoume slijedi oprost onima to
ne ostaju pri svojem mnijenju pred snanim ud
njama, ali nema oprosta udorednoj nevaljalosti,
kao ni jednom drugom pokudnom stanju. A da li
kad se sama razboritost opire? Jer ona je ono
5
najjae stanje. Ali to je besmisleno; onda e, nai
me, isti ovjek istodobno biti i razborit i neuzdran, doim nitko ne bi rekao kako je s\'ojstvo
razborita ovjeka hotimice initi najvee nevaljaltine. Uz to je ve prije pokazano kako je razbo
rit ovjek onaj koji djeluje 1 (jer se bavi krajnjim
pojedinanostima) 3 i koji posjeduje ostale krepo
sti."
I dalje, ako je tkogod uzdranik po tome to
ima snane i nevaljale udnje, onda umjeren ovjek nee biti uzdran niti pak uzdran umjeren;
jer umjeren ovjek nema ni pretjeranih ni neva
ljalih udnji. Ali uzdranik ih mora imati; ako su
1

2
1

136

1149 a 1.

Vidi knjige IIV.

3
4

Usp.
1140b
1141b
1144b

Platon, Protagora, 352 B.

46.
16.
30.

137

10

udnje valjane, onda je nevaljalo ono stanje koje

prijei da ih slijedimo, tako te svaka uzdrnost
ne bi bila valjana; ako su pak udnje slabane a
ne nevaljale, onda nema nieg dostojnog u pro
timbi prema njima; ako su opet i nevaljale i slabasne, nema nita veliko u takvoj oporbi.
7

10

Uz to, ako uzdrnost ini da se ovjek dri

svakog mnijenja, onda je nevaljala, kao kad se
dri tako i lana mnijenja; i ako ovjek u neuzdrnosti lako naputa svako mnijenje, postojat e
onda i valjana neuzdrnost, kao ona Neoptolemova u Sofoklovu Filoktetu; 1 dostojan je hvale jer
nije ostao pri onome na to ga je nagovarao Odi
sej, zbog toga to ga je boljelo lagati.
Uz to, tekou sadri i sofistiki dokaz (koji
je laan). Sofisti ele navesti ljude na besmislene
tvrdnje, kako bi im se divili kad uspiju; zaklju
ak to slijedi vodi do dvoumlja, jer um je posve
sputan kad ne eli mirovati, budui da zakljuivanje ne zadovoljava, a ne moe nastaviti dalje,
jer ne moe razrijeiti dokaz. Naime, postoji do
kaz po kojem je nerazboritost zajedno s neuzdrnou zapravo krepost. Zbog neuzdrnosti o
vjek ini opreno onome to pretpostavlja; pret
postavlja da su dobre stvari zle i da ih ne treba
initi, tako e initi one stvari koje su dobre, i ne
one zle.
Uz to, onaj tko iz osvjedoenja i po izboru
trai i iskuava uitke inio bi se boljim od ono
ga tko tako ini ne prema razboru, nego zbog ne
uzdrnosti; taj je izljeiviji jer se moe odgovo
riti od toga. Ali na neuzdrana ovjeka moe se
primijeniti poslovica: Kad i voda zagui, to
onda treba popiti? Da bijae osvjedoen glede
onoga to ini, prestao bi poto je odgovoren od
toga; ali sad on ipak tako postupa unato drukijem osvjedoenju.

U
15
12
III.

20

25

30

35
1146 b

Uz to, ako se neuzdrnost i uzdrnost tiu sve

ga, tko je onda neuzdran uope? Naime, nitko
nema sve vrste uzdrnosti, pa ipak kaemo kako
su neki takvi uope.
Takva su dakle dvoumlja to se tu javljaju;
neke od toaka moraju se odbaciti, a druge osta
viti; jer razrjeenje tekoe sastoji se u iznaau
onoga to je istinito. Stoga prvo valja razvidjeti
djeluju li neuzdrani ljudi znlice ili ne i kako
znlice, zatim to treba pretpostaviti da je ono
po emu je tkogod neuzdran ili uzdran ka
em: da li u odnosu na svaki uitak i bol ili pak
na neke ograniene vrste; te jesu li isto uzdran
i ustrajan ovjek ili su togod razliito; i slino
s ostalim stvarima to su srodne s ovim istraivanjem. Poetak razmatranja je pitanje da li je
razlika 1 izmeu uzdranika i neuzdranika po
onome prema emu se odnose ili po njihovim
stavovima, kaem: je li neuzdranik neuzdran
samo po stanovitoj stvari, ili pak samo po stavu,
ili opet ne ni tako, nego po obojem; zatim: tiu
li se neuzdrnost i uzdrnost svih stvari ili ne; jer
onaj tko je neuzdranik uope ne bavi se svima
stvarima, nego samo onim kojima i neobuzdanik,
i nije takav naprosto po odnosu prema tima (bu
dui bi tada njegovo stanje bilo istovjetno neobu
zdanosti), nego po nainu odnoaja. Jedan je vo
en vlastitim izborom, smatrajui da uvijek treba
loviti uitak koji je nazoan; drugi ne misli tako,
ali se odaje istom.
to se tie toga da je istinsko mnijenje (a ne
znanje) ono protiv ega je tkogod neuzdran, nije
vano za ovo dokazivanje; jer neki od onih koji
mniju ne dvoume, nego misle kako tono znaju.
Ako zbog svojega slabanog osvjedoenja oni ko
ji mniju vie ine protivno vlastitoj pretpostavci
negoli oni koji znaju, onda se znanje nee nita
razlikovati od mnijenja, jer jedni su nita manje
1

138

Vidi I I . 895916.

Razlika (differentia) ne izmeu njih dvojice, nego

izmeu njih dvojice ujedno i slinih znaajeva.
139

5
4

10

15

20

5
25

osvjedoeni u ono to mniju negoli drugi u ono

to znaju, kako pokazuje i Heraklit. 1 Nu budui
dvostruko kaemo 'znati' (naime: kae se kako
'zna' i onaj tko ima znanje, ali se njime ne slui,
i onaj tko se slui njime), razlikovat e se, kad
ini ono to ne treba, onaj tko ima znanje ali
ga ne primjenjuje, od onoga tko ga ima i primje
njuje ga; jer ovo drugo se ini neobinim, ali ne
i prvo ako postupa ne primjenjujui svoje znanje.
2

od znanja; jer i oni koji su obuzeti tim uvstvima

govore dokaze 1 i navode iz Empedokla, 2 te i oni
to tek ue niu rijei jedne za drugim, ali jo
ne znaju; jer moraju se s time srasti, a za to
treba vremena; stoga treba pretpostaviti kako ne
uzdranici govore upravo kao i glumci. 3

30

Budui postoje dvije vrste stavaka, nita ne

prijei onoga tko ih ima oba da ipak ini protiv
svojega znanja, ako se slui onim stavkom koji je
sveopi, a ne onim to je poseban; jer pojedino
sti su stvari koje treba initi. A postoji razlika i
u sveopem stavku; jedno se tie samog initelja,
i drugo stvari, kao 'svakomu ovjeku koriste suhe
jestvine', i 'ovaj je ovjek' ili 'ova je jestvina su
ha', ali da li je 'upravo ova takva', tome dotinik ili nema znanja ili ga ne primjenjuje. Tako
e se ti naini znanja neizmjerno razlikovati, te
se ne ini neobinim znati na jedan nain, dok
je na drugi nain udnovato.

35
1147 a

Uz to, ljudima se dogaa i da posjeduju znanje

na nain to je drukiji od upravo izreenog; nai
me, u posjedovanju ali nekorienju znanja vidi
mo razliku u stanju, kao da ga oni nekako i ima
ju i nemaju, na priliku u sluaju usnula, polu
djela ili pijana ovjeka. A upravo tako su raspo
loeni oni koji su obuzeti uvstvima; jer napadaji srdbe, spolne udnje i slini porivi bjeloda
no izmjenjuju i samo tijelo, te u nekih izazivaju
i pojave ludila. Stoga je jasno kako treba rei
da su neuzdranici nalik upravo takvima. Pri to
me nita ne znai to govore rijei koje potjeu

10

15

10

11

12

Uz to, sam se uzrok moe promatrati i prema

naravi; sveopi stavak je mnijenje, dok se drugi
stavak tie pojedinosti, nad kojima vlada zornost;
kad od toga dvoga nastane jedno, dua nuno u
jednom sluaju potvruje zakljuak, dok pri
tvorbenim mnijenjima mora odmah i initi; na
primjer: ako imamo sve slatko mora se kuati
i ovo je slatko, kao jedno od pojedinosti,
onda nuno onaj tko moe i tko nije sprijeen
mora to odmah i uiniti. Kada je, dakle, prisutan
jedan sveopi stavak koji prijei kuati, i drugi
sve slatko je ugodno te ovo je slatko (to je
mnijenje koje se provodi), i kad je prisutna elja,
onda iako nam prvi nalae izbjegavanje, elja nas
navodi na to, a ona moe pokrenuti svaki od
dijelova tijela; tako se dogaa da se ovjek po
naa neuzdrano nekako po naelu i mnijenju, i
to ne oprenu u sebi samom, nego po pripatku
jer elja jest opreka, ali ne i mnijenje prema
ispravnom naelu. Otuda i proizlazi da zvijeri ni
su neuzdrane, jer one nemaju sveope pretpo
stavke, nego samo predodbu i pamenje pojedinosti.
to se pak tie toga kako se razrjeuje nezna
nje, te >kako neuzdranik ponovno zadobiva zna
nje, objanjenje je isto kao i za pijana ili usnula
ovjeka, i nije svojstveno samo ovom stanju;
Jer se ini da znaju to govore.
Vjerojatno moralne izreke, bilo iz Empedoklova
djela, bilo prema kakvom komediografu u kojega je
junak citirao Empedoklove udoredne krilatice.
3
Koji glumei na pozornici ne izrazuju vlastita
uvstva i stavove.
1

Aluzija na dogmatiki stil Heraklitova nauka.

2
Prvi stavak (Premisa maior) praktikog silogiz
ma je sveopi, naime ope pravilo; drugi stavak (pre
misa minor) je posebian, pojedinaan, kao primje
na dotinog pravila na dani sluaj.
,40

141

20

25

30

35
1147 b

tome treba posluati naravoslovce. 1 Budui je za

vrni stavak 2 mnijenje osjetnome i vlada naim
postupcima, dotinik nalazei se u tome uv
stvu ili nema znanja ili ga pak tako ima kao
da imati ga nije znati, nego samo govoriti, kao
ono pijanac navode iz Empedokla; a budui da
posljednji stavak nije sveopi, niti je pak jednako
predmet znanstvene spoznaje kao onaj sveopi,
ini se da je upravo onako kako je Sokrat nasto
jao odrediti. 3 Jer znanje koje je prisutno kad doe do uvstva nije ono poglavito znanje; i to nije
ono 'koje se povlai okolo' zbog uvstva, nego je
posrijedi osjetilno znanje. 4

10

15

Nek je toliko dosta to se tie inidbe sa zna

njem ili bez njega, i s kakvim se znanjem moe
biti neuzdran.
Sad valja zasebice rei da li je itko neuzdran
uope ili su pak svi ljudi takvi posebino, i ako
itko jest, s obzirom na to. A ve je bjelodano,
kako se i uzdrani i ustrajni te neuzdrani i me
koputni odnose prema ugodama i bolovima.
Od stvari koje tvore ugodu jedne su nune, a
druge one koje treba izabrati po njima samima,
ali koje doputaju suviak. Nune su ugode one
tjelesne (pri emu podrazumijevam ono to se
tie hrane i potrebe spolne naslade, naime one
tjelesnine prema kojima odredismo da se odnose
i neobuzdanost i umjerenost); druge nisu nune,

3
6

4
25

30

ali ih treba izabrati po njima samima (kao to

su pobjeda, ast, bogatstvo te sline stvari od do
bara i ugoda). Stoga one koji pretjeruju u tim
ugodama, a usuprot ispravnu naelu, koje je u
njima samima, ne nazivamo neuzdranima uope,
nego pridajemo kako su neuzdrani u novcu, do
bitku, asti ili srdbi a ne uope, zbog toga to
su drukiji od tih i nazivaju se tako samo po
slinosti, upravo kao onaj ovjek1 pobjednik na
olimpljsKom natjecanju; u njegovu sluaju zajed
nika odredba se malo razlikovae od one njemu
svojstvene, pa ipak je bila drukija. Znak je toga
to se neuzdrznost, bilo uope ili pak pojedina
no, ne pokuuje samo kao pogrjeka nego i kao
neitakav porok, dok se nitko od spomeiiutm ne
osuuje tako. U sluaju ljudi koji se odaju tjele
snim uicima a kojima kaemo kako se bave i
umjeren i neobuzdan ovjek onaj tko ide za
suviscima u ugodama dok izbjegava stvari ko
je su bolne, poput gladi, ei, vruine i hladnoe
te ostann stvari koje se tiu opipa i okusa i to
ne prema izooru, nego protiv izbora i razuma,
naziva se neuzdranim, bez ikakva dodatka 'prema tome ih ovome', nego samo uope. Dokaz je
toga to se kae kako su ljudi mekoputni s obzi
rom na te uitke, ah ne ni na koje druge. Zbog
toga i svrstavamo zajedno neuzdranika i neobuzdanika te uzdrana i umjerena ovjeka, ali ne
nikoga od onih drugih, budui da se dotini ne
kako bave istim ugodama i bolovima; ti se do
due bave tim istim stvarima, ali ne i istim nainom, nego jedni pri tome izabiru, dok drugi ne
izabiru. Stoga bismo prije nazvali neobuzdanim

Gr. znai istraitelj naravi, naravnih

tijela, znanstvenih znaajki sveukupne tjelesne na
ravi, pa taj pojam u ovome kontekstu posve primje
reno izrazuje arhaizam 'naravoslovac' (o. p.).
2
To jest: premisa minor.
3
1145b 2224.
4
ak i prije negoli uvstvo (ili strast) pomuti ma
nji stavak praktikog silogizma, neuzdran ovjek ne
posjeduje poglavito znanstveno znanje, jer mu manji
stavak nije sveopi, nego mu je predmet osjetilna po
jedinost (npr. 'ova aa vina').
142

Rije je akau koji se zvao "& (ov

jek) a bio je pobjednik 456. pr. Kr. Njegovo se ime
u peripatetikoj koli navodilo kao primjer analoke
porabe rijei. Prema D. Rossu, njegova primjerena
odredba ne bi bila razumna ivotinja, nego ra
zumna ivotinja koja je pobijedila u akakom natje
canju u Olimpiji 456. god. pr. Kr. Dotino izvorno
itanje ne potvruje samo Aleksandar, nego i prona
eni popis olimpijskih pobjednika (Oxyrhynchus
papirus).
143

35
1148 a

jg

15

onoga koji ne udei ili tek udei

se suvicima ugoda, dok izbjegava
love, negoli onoga koji tako ini
udnje; jer to bi tek takav uinio
udnju i u otru bolu to je lien
naslada?
5

pomalo odaje
umjerene bo
zbog estoke
uz mladaku
svojih nunih

Od udnji i od ugoda jedne su po svojem rodu

lijepe d valjane stvari (jer neke od ugoda ve su
po naravi dostojne izbora), druge su njima opre
ne, dok su opet neke po sredini, kao to smo i
prije podijelili, 1 poput novca, dobitka, pobjede,
asti; a u odnosu prema svima tima, i prvima i
onima po sredini, ljudi se ne pokuuju zbog toga
to im se odaju, te ih ude i ljube, nego zbog svo
jeg naina i pretjerivanja. (Zbog toga svi oni koji
se usuprot naelu podvrgavaju ili odaju nekoj od
stvari to su po naravi lijepe i dobre, kao oni to
se trse vie negoli treba oko asti, djece, ili rodi
telja, (takvi nisu zli) jer i te su stvari dobra, pa
se pohvaljuju oni koji oko njih nastoje; a ipak
postoji nekakav suviak i u takvima, ako bi se
tkogod poput Niobe 2 borio i protiv bogova, ili
kao onaj Satir, 3 s nadimkom Ocoljub, koji je bio
toliko privren ocu, pa je oko toga odvie ludo
vao). Stoga, a zbog onoga to je reeno, nema u
tima nikakve opaine, jer je svaka od tih stvari
ve po naravi dostojna izbora sama u sebi, doim njihovi suvici jesu nevaljali i treba ih izbjegavati. Isto tako nema ni neuzdrnosti, jer neuzdrnost nije samo ono to treba izbjegavati nego
i ono to se pokuuje; ali zbog slinosti uvstva
ljudi to nazivaju neuzdrnou, pridajui u sva
kom pojedinom sluaju i po emu je tako, kao
1

1147b 2331.

Nioba je imala 14-ero djece, te se htjela izjed

naivati s Latonom (koja je imala samo dvoje: Apo
lona i Artemidu). Za kaznu je ovo dvoje strelicama
poubijalo svu njezinu djecu.
3
Taj je Satir inae nepoznat, dok je Ocoljub
() moda naslov nekog izgubljenog djela.
Burnet pretpostavlja kako je moda rije kralju
Bospora, koji je vlastitog oca proglasio bogom (D. R.).
144

20

25

30

] 148 b

to nazivaju loim lijenikom ili loim glumcem

onoga kojem ne bismo kazali da je lo uope.
I kao to, dakle, u tom sluaju ne kaemo da su
tako loi, zbog toga to svako pojedino od tih
stanja nije opaina, nego je po slinosti poput
nje, isto je tako bjelodano kako u drugom slu
aju valja pretpostaviti da je neuzdrnost i uzdrnost samo ono stanje koje se tie istih stvari
kao i umjerenost i neobuzdanost, ali srdbi ka
emo tako a prema slinosti, pa zbog toga i doda
jemo 'neuzdran u srdbi' kao to kaemo i 'neuzdran u asti ili dobitku'.
Neke su stvari ugodne po naravi, i neke su od
njih takve uope, dok su druge takve prema
rodovima ivotinja ili ljudi; neke pak nisu takve
po naravi, nego postaju takve zbog unakaenosti,
ili po navikama, ili po izopaenim naravima. Sto
ga i prema svakoj od tih mogu se zamijetiti pri
lino slina stanja znaaja. Mislim na stanja
zvjerstva, kakvo je u one ovjeice 1 to obiava
rasporiti trudnice te derati djeicu, ili ona po
divljala plemena na Crnome moru, od kojih
kako priaju jedna uivaju u sirovu ili u ljud
skome mesu, dok druga naizmjence uzajmljuju
djecu da ih pojedu na gozbi, ili opet ono to se
govori Falarisu. 2 To su stanja zvjerstva, ali neka
nastaju i zbog bolesti (ili u nekih zbog ludila,
kao u onoga to je vlastitu majku rtvovao i
poderao, ili pak u onoga to je pojeo jetra svo
jem surobu), druga su opet bolesne pojave nasta
le zbog obiaja, kao navika upanja vlasi ili grienja nokata, te deranje ugljena ili zemlje, pri
dodavi tima jo i spolnu nasladu izmeu mu
karaca; u jednih se te pojave dogaaju po
naravi, a u drugih zbog navike, kao u onih koji
su prisiljavani na pohotu ve od djetinjstva.

Moda aluzija na Lamiju iz folklora.

Vjerojatno je rije Falarisovu spaljivanju ljud

skih rtava u mjedenome biku.

10 NIKOMAHOVA ETIKA

145

Dakle, one kojima je narav uzrok (takvog stanja

nitko ne bi nazvao neuzdrnima, kao to ne bi ni
ene zbog toga to pri snoaju same ne povaljuju, nego bivaju povaljene; a isto je i s onima
koji su u bolesnu stanju zbog navike. Stoga, imati
bilo koje od tih svojstava posve je izvan mea
poroka, upravo kao i zvjerstvo; a onaj tko ih ima
svladavati ili ga ona svladavaju nije stvar neuzdrnosti naprosto, nego neuzdrnosti po slinosti,
upravo kao to i onoga itko je u takvu stanju
zbog srdbe treba nazvati neuzdrnim prema do
tinom uvstvu, a ne naprosto neuzdrnim.

danost i umjerenost, i kako je ona to se bavi

drugim tvarima druga vrsta neuzdrnosti, nazva
na tako u prenesenu smislu, a ne uope.
1149 a

Sve pretjeranosti bilo nerazboritosti, bilo

plaljivostii, bilo neobuzdanosti, bilo osornosti
ili su zvjerske ili su bolesne; onaj tko je po na
ravi takav te se plai svega, ak i mijeg cijuka,
plaljiv je zvjerskom plaljivou, dok onaj to
se prepao kune 1 ponaao se tako zbog bolesti; od
onih koji su nerazboriti jedni su po naravi nera
zumni i, ivei samo po sjetilima, takvi su zvjerski, poput nekih plemena dalekih barbara; drugi
su pak takvi zbog bolesti, kakva je padavica ili
ludilo, pa su bolesni. Od tih je svojstava mogue
imati neka samo zgodimice i ne biti od njih svla
dan, kaem kako bi tako Falaris suspregao po
udu da podere djetece ili pak za protunaravnom spolnom nasladom; ali mogue je ne samo
imati takve znaajke, nego i da one vladaju. I
tako, kao to se opaina u ovjeka naziva opa
inom uope, dok se onoj drugoj govori s
dodatkom da je zvjerska ili bolesna, a ne uope,
istim je nainom jasno kako je i neka neuzdrnost ili zvjerska ili bolesna, dok je takva uope
samo ona koja odgovara ljudskoj neobuzdanosti.

Jasno je, dakle, kako se neuzdrnost i uzdrnost tiu samo onih istih stvari kojih i neobuz-

1
Kune (ili lasice) stari su drali u kui kao miolovce. Aristotel oigledno aludira na neki zbiljski do
gaaj (. .). Inae ista gr. rije znai i kuna
i lasica i maka.

146

VI.

10

2
15

20

Sada emo razmotriti kako je manje sramotna

neuzdrnost u srdbi negoli ona u poudama. ini se da srdba donekle uje razlog, ali ga nekako
preuje, poput urljivih slugu, koji otre prije
negoli uju sve to im se nalae, te krivo izvre
nalog, ili pak poput pasa koji zalaju im zauju
um prije nego pogledaju da li je posrijedi pri
jatelj; tako i srdba, zbog ara i urbe svoje na
ravi, slua ali ne doslua nalog, i hita na osvetu.
Jer razlog ili mata obavijesti kako je posrijedi
uvreda ili zazor, a srdba kao da zakljuuje
kako se protiv toga treba boriti odmah uskipi;
doim udnja, samo ako razlog ili sjetilnost kae
kako je stvar ugodna, umah hita na uitak. Tako
te srdba donekle slijedi razlog, a udnja ne. Stoga je ova sramnija; onaj tko je neuzdran u
srdbi nekako je svladan razlogom, dok drugi
biva svladan udnjom, a ne razlogom.
Uz to, lake se i oprost podaruje onima koji
slijede naravne porive, jer je to i lake s onim
udnjama koje su zajednike svima, i ukoliko su
zajednike; a srdba i osornost naravniji su od
udnji za suvikom i stvarima koje nisu nune;
kao, na primjer, onaj koji se branio zbog toga
to bijae udario vlastitog oca govorei: I ovaj
je udarao svojeg, a ovaj opet svojeg te pokazavi svojeg djeaia i ovaj e mene ree kad
postane ovjek; nama je to priroeno; ili opet
poput onoga kojega sin bijae vukao i koji je
naredio da prestane kod vrata, jer i sam bijae
izbacujui ga vlastitog oca vukao samo
dotle.
Uz to, to su ljudi lukaviji to su i nepravedniji.
Onaj tko je rasrdljiv taj nije lukav, a ni sama
srdba nije takva, nego je otvorena. Ali udnja je
takva, kakva kau da je i Afrodita, zlokovarno
10*

147

25

30

35
1149 b

10

15

edo Cipra,1 dok Homer njezinu izvezenom

pojasu ree:
7

. . . u kom su sve uivene njezine ini;

U tom je pasu udnja i ljubav, razgovor tu je
I prelatenje, to pamet i ljudma zamamljuje
mudrim. 2
Stoga, ako je ta neuzdrnost nepravednija i sra
motnija od one to je u srdbi, ona je onda ne
kako i neuzdrnost uope i porok.
4

Nitko poinjajui obijest ne uti bol, a bol uti

svatko koji poinja togod u srdbi, dok obijesnik djeluje iz uitka. Ako su dakle oni ini zbog
kojih je najpravednije srditi se time i nepraved
niji, onda je takva i neuzdrnost iz poude. Naime, u srdbi nema obijesti. 3
Stoga je bjelodano kako je sramotnija neuz
drnost u udnji negoli neuzdrnost u srdbi, i da
se uzdrnost i neuzdrnost tiu tjelesnih udnji
i uitaka. Sad se moraju shvatiti razlike meu
njima. Kao to je reeno u poetku, 4 od tih su
udnji neke ljudske i naravne i rodom i velii
nom, druge su zvjerske, a neke su nastale zbog
unakaenosti i bolesti. Umjerenost i neobuzdanost
tiu se samo prvih. Zbog toga zvijeri ne nazivamo
ni umjerenim ni neobuzdanim, osim u prenesenu
smislu, i ako se kakav rod ivotinja u cijelosti
razlikuje od drugog, po obijesti, tetnosti i sve1

Samo podrijetlo toga pjesnikog izriaja nije

tono poznato. Wilamowitz taj stih pripisuje Sapfi,
a same su rijei dio opisa Afroditine slukinje Peitho
(lat. Suada, Nagovor).
2
Homer, Ilijada (XIV, 215217; prijevod T. Ma
reti).
3
Gr. je vieznanica, koja znai prijestup,
nasilje, rug, oholost, uvreda, skvrna, obijest. Aristo
tel tu posebno podrazumijeva znaenje uitak u tu
em ponienju.
4
1148b 1531.
148

20
VII.

25

30
2

dernosti; takve nemaju izbora, niti pak razbora,

nego su 'skretaji' naravi, kao to su to luaci
meu ljudima. Zvjerstvo je manje zlo od opaine,
iako je strahotnije; naime, tu se nije iskvarilo ono
to je bolje (kao u ovjeka), nego ga uope nema.
Slino je to usporedbi neivoga sa ivim, pitajui
koje je gre; jer uvijek je nekodljiva nevaljalost
onoga to ne posjeduje poelo, a um je poelo.
Prilino je ista i usporedba izmeu nepravednosti i nepravedna ovjeka; svako je u nekom smi
slu gore od drugog; jer opak ovjek moe poi
niti deset tisua puta vie opaine negoli moe
zvijeri1.
to se tie uitaka i bolova te udnji i odbojnosti do kojih dolazi preko opipa i okusa, prema
kojima su ve prije odreeni 2 neobuzdanost i
umjerenost, mogue je ponijeti se tako da nas
svladavaju one napasti kojima gospodari veina
ljudi, ali i svladavati one koje gospodare veinom
ljudi; one od njih koje se tiu uitaka pripadaju
neuzdrnosti i uzdrnosti, a koje se tiu bolova
mekoputnosti i ustrajnosti. Stanje veine ljudi
nalazi se po sredini, iako su skloniji gorim sta
njima.
Budui su neki od uitaka nuni, a neki nisu,
i nuni su donekle, dok to njihovi suvici nisu,
kao to nisu ni manjci, a slino je i sa udnjama
1
Usporedba izmeu opakosti neke zvijeri i opaka
ovjeka oprimjeruje se prvo usporedbom neivog i
ivog; opakije je ono to je ivo, jer u dui je poelo
gibanja ( ), ega nema u neivome; ov
jek je pogubniji od zvijeri jer ima um {), a u
njemu poelo gibanja, ega zvijer nema. A pri uspo
redbi nepravednosti i nepravednika, pogibeljnija je
nepravednost, jer je ona ono to nepravednika ini
nepravednim, ali je istodobno i manje opaka, jer mo
e djelovati samo ostvarena u nepravednu ovjeku.
Sama pak zvijer jest strasnija, ali je manje pogibelj
na od opaka ovjeka, jer nema uma. (D. R.).
2
III. 10.

149

35
1150 a

8
10

15

i bolovima, onaj tko se odaje suvicima ui

taka ili pretjerano trai uitke koji su nuni, i
ini to prema izboru (radi njih samih, a ne ni
zbog kakva drugog uinka) takav je neobuzdan;
i takav se nuno ne moe pokajati, pa je stoga
neizljeiv; jer tko se ne moe pokajati ne moe
se ni izlijeiti. Oprenik njemu je onaj tko je
manjkav u odnosu prema uicima, dok se umje
ren ovjek nalazi u sredini. Slino postoji i o
vjek koji izbjegava tjelesne bolove, ne jer je svladan, nego po izboru. Od onih koji ne izabiru
jedan se odaje zbog uitka, a drugi jer izbjegava
bol to potjee od udnje, tako te se meusobno
razlikuju. I svakomu bi se uinio gorim ako bi
tkogod poinio togod sramotno i ne elei ili
pak uz slabanu elju, nego ako bi postupio tako
u estokoj udnji; ili pak ako bi udario koga i
ne srdei se, nego ako bi to uinio u srdbi; jer
to li bi tek poinio da bijae obuzet strau?
Zbog toga je neobuzdanik gori od neuzdranika.
Od spomenutih stanja jedno je vie vrsta mekoputnosti, dok je drugo neobuzdanost. Neuzdranu ovjeku opreka je uzdran, a mekoputniku
ustrajnik; jer ustrajnost se sastoji u opiranju, a
uzdrnost u svladavanju; i opiranje i svladavanje
su razliiti kao to je razliito ne biti poraen
i pobijediti. Zbog toga je uzdrnost dostojnija
izbora od ustrajnosti. Onaj tko je manjkav u odnosu na one stvari kojima se veina ljudi opire
i uzmae oprijeti taj je mekoputan i mlitav;
jer i mlitavost je nekakva mekoputnost; takav
ovjek povlai plat po tlu, kako se ne bi utrudio
od napora da ga podigne, i dok oponaa nevolj
nika ne misli kako je sam jadan, iako je nalik
na jadnika.
Slino je i s uzdrnou i neuzdrnou. Jer
svladaju li koga snani i pretjerani uici ili bolo
vi, nikakvo udo; nego mu se lako prata ako se
1
opirao, kao to ini Teodektov Fdloktet kad ga
1

Govornik i dramatik iz IV st.

ugrize ljutica ili Karkinov' Kerkion u Alopi,2 ili

kao to oni koji pokuavaju obuzdati smijeh pro
vale u prasku, kako se dogodilo Ksenofantu. 3 Ali
ako koga svladaju uici i bolovi kojima se veina
ljudi uzmae oprijeti, dok dm taj ne moe odo
ljeti, onda je to udno, kad to nije ni zbog naravi
roda, ni zbog bolesti, kao to je zbog sama nji
hovog roda mekoputnost meu skitskim kralje
vima, ili ona po emu se enka razlikuje od muzjaka.

20

25
7

30

35
1150 b

VIII.

10

15

ini se kako je i zabavlja neobuzdan, ali je

zapravo mekoputan. Jer zabava je stanovito odlanue, budui da je odmor; a zabavlja je jedan
od onih koji pretjeruju upravo u tome.
Sama je neuzdrnost ili nagloa ili slaboa.
Jedni ljudi koji promiljaju ne ostaju pri onome
to promislie zbog svoje strasti; druge opet, zbog
20
toga to ne promislie, zavodi njihovo uvstvo.
Jer neki ljudi (kao to oni koji koga prvi kak
ljaju sami se ne kakljaju) ako unaprijed togod
oute, opaze i probude sebe same i svoj razbor
ne bivaju svladani strau, pa bila ona ugodna
ili bolna. A najvie su uri javi i uljdvi ljudi ne- 25
uzdrni od nagle neuzdrnosti; jer jedni od njih
zbog svoje uurbanosti, a drugi zbog svoje esti
ne, i ne ekaju na razlog, budui da se povode za
svojom uobraziljom.
Dakle, ikao to je reeno," onaj tko je neobuzdan nije sklon pokajanju. Taj ostaje pri svojem
izboru. Doim je svaki neuzdranik sklon poka
janju. Stoga stvari i ne stoje onako kako smo bili

5
1

Karkin Mlai, atenski pjesnik iz IV stoljea.

Karkion je bio skrhan od jada zbog zavoenja
njegove keri Alope.
3
Aleksandrov dvorski glazbenik, kojega je Aristo
tel moda osobno poznavao.
4
1150a 21.
2

151

9
30

postavili,' nego je jedan izljeiv, a drugi neizlje

iv. Jer opaina je nalik bolestima kakve su vo
dena boljetica ili suica, dok je neuzdrnost po
put padavice; pa je prva stalna, a druga povre
mena zloa. I u cijelosti, jednog je roda neuzdrnost, a drugog porok. Jer porok je sam sebi
skriven, dok neuzdrnost nije sama sebi skrivena.
Od samih neuzdrnika bolji su 'izvansebnici' 2 od
onih koji imaju razlog, ali ne ostaju pri njemu;
jer ove svladava i slabije uvstvo, i ne bez pret
hodna promiljanja poput ostalih; naime, neuzdran je ovjek nalik na one to se brzo opijaju
i od malo vina, to jest: od manje negoli veina
ljudi.
Bjelodano je dakle kako neuzdrnost nije porok (osim moda u stanovitu smislu), jer prvo
je usuprot izboru, dok je drugo u skladu s izbo
rom, pa ipak ona je nalik na porok prema po
stupcima, kao to Demodok kaza Mileanima:
Bez razbora Mileani nisu, ali postupaju kao da
jesu,3 a tako ni neuzdrni ljudi nisu nepravedni,
ali postupaju nepravedno. Dakle, budui je neuzdranik takav te se odaje ne iz osvjedoenja
suviku tjelesnih ugoda i usuprot ispravnom
naelu, dok je neobuzdanik osvjedoen, jer je ta
kav da se odaje takvim ugodama, prvi se dade
lako nagovoriti na promjenu, drugi pak ne. Jer
krepost i porok uvaju odnosno razaraju poelo,
a pri inima svrni uzrok je poelo, kao to su
to u matematici pretpostavke. 4 A ni tu ni ovdje
sam dokaz ne pouava poelima, nego krepost
bilo naravna ili obiajna nauava ispravno
mnijenje samom poelu. Takav ovjek stoga je
umjeren, a opreka mu je onaj koji je neobuzdan.

1146a 312.

Izvorno oC , ushienici, koji lako zapada

ju u stanje 'izvan sebe', ili se posve smetu (o. p.).
3
Odlomak 1 (prema Diehlu; slobodan prijevod)
4
Izvorno al &, prve pretpostavke opstojno
sti prvotnih matematikih predmeta, poput prave crte
ili jedinice (D. R).
152

35
1151 a

10

15

Postoji i ovjek koji je zbog strasti 'izvansebnik' i usuprot ispravnom naelu, onaj kojim uv
stvo tako vlada te ne moe djelovati u skladu s
ispravnim naelom, ali ne vlada njime toliko da
ga nagovori na to kako se treba odavati tima
uicima bez ikakva pridraja; takav je neuzdran
ovjek, koji je bolji od neobuzdanika, i nije nevaljao uope. Jer u njemu se uva ono najbolje,
naime: poelo. Njemu je oprean drugi ovjek,
onaj to ostaje pri svojem i nije 'izvansebnik', ba
rem ne zbog uvstva. Iz toga je bjelodano kako
je jedno valjano stanje, dok je drugo nevaljalo.

20

Da li je, dakle, uzdranik onaj tko ostaje pri

bilo kojem naelu i pri bilo kojem izboru, ili samo pri onome ispravnom; dok je neuzdranik
onaj tko ne ostaje ni pri kojem naelu i ni pri
kojem izboru, ili koji ne ostaje pri naelu koje
nije lano i pri ispravnu izboru; kao to prije
postavismo? 1 Ili pak prema pripatku pri bilo
kojem, ali po sebi 2 pri istinitu naelu i ispravnu
izboru: jedan ostaje, a drugi ne ostaje? Ako tkogod izabire ili provodi ovo radi onoga, onda po
sebi izabire i provodi drugo, a prema pripatku
ono prvo. Kad kaemo uope 3 , mislimo po sebi.
Tako te donekle pri bilo kojem mnijenju jedan
ostaje, a drugi ne ostaje; doim uope: pri istini
tu mnijenju.

IQ
30

Postoje i ljudi koji se dre svojega mnijenja,

koje nazivaju 'tvrdoumniraa',' koji se teko nagovaraju na to te isto tako teko odgovaraju od
ega; takvi imaju neto slino uzdranim ljudi
ma, kao to ima i rasipnik naprama dareljivcu
te drznik naprama smioniku, ali su u mnogome
razliiti. Jer uzdran ovjek nee se izmijeniti
zbog uvstva ili udnje, dok e se zgodimice dati
1

1146a 1631.

Id est: per se (-').

3
Izvorno , to znai i apsolutno, bez ikakve
kvalifikacije, uope (o. p.).
4

Gr.

153

25

35
11

n a g o v o r i t i ; d o i m ovi drugi ne p o p u t a j u p r e d
r a z l o g o m , b u d u i se p r e p u t a j u u d n j a m a , i m n o gi se od njih p o v o d e za uicima. T v r d o u m n i ljudi
su i 'vlastoumni',' n e u k i i p r o s t a c i ; o n i vlastoumnii takvi su zbog uitka i bola, li uivaju pobi
jedivi t o se ne daju nagovoriti na p r o m j e n u
m n i j e n j a , dok ih boli a k o im se o d l u k e o b e s k r i j e p e p o p u t p u k i h o d r e d a b a . T a k o te su vie na
lik na n e u z d r a n a negoli na u z d r a n a ovjeka.
I m a iih i koji ne o s t a j u p r i svojim m n i j e n j i m a ,
ali ne zbog neuzdrraosti, k a o N e o p t o l e m u Sofoklovu Filoktetu; 2 iako on nije o s t a o p r i svojem
zbog uitka, taj uitak bijae lijep; kazati i s t i n u
n j e m u bijae lijepo, d o k ga je Odisej n a g o v a r a o
na la. J e r nije s v a t k o koji uini togod zbog
uitka ni n e o b u z d a n , ni nevaljao, ni n e u z d r a n ,
nego o n a j t k o to ini zbog s r a m o t n a uitka.

10
7

15

X.
2

20
3

B u d u i postoji i ovjek koji m a n j e nego t o 11

t r e b a uiva u t j e l e s n i n a m a , i ne ostaje p r i nae
lu, onaj t k o je s r e d i n a i z m e u toga i neuzdranika taj je u z d r a n . J e r n e u z d r a n i k ne ostaje p r i
25
n a e l u zbog suvika u tima, a dotinik zbog m a n j
ka. Doim u z d r a n ovjek ostaje p r i n a e l u i ne
mijenja se ni na koju s t r a n u . Ako je u z d r n o s t
valjana, o n d a o b a ta o p r e n a stanja m o r a j u biti
nevaljala, kakvim se zaista i ine; nu b u d u i se
30
to d r u g o stanje pojavljuje rijetko i m e u rijet
k i m a , u p r a v o kao t o s e u m j e r e n o s t s m a t r a opre
k o m s a m o n e o b u z d a n o s t i , t a k o i u z d r n o s t neuzdrnosti.
A b u d u i se m n o g e stvari nazivaju po slinosti,
t a k o je dolo do toga da se po slinosti govori
i u z d r n o s t i u m j e r e n a ovjeka. N a i m e , uzdran je ovjek onaj koji ne ini n i t a u s u p r o t na
elu a radi tjelesnih uitaka, u p r a v o k a o i umjeren ovjek, s a m o t o j e d a n ima dok drugi n e m a
nevaljalih udnji, i drugi je takav da ne uiva

1152

I s t o j e t a k o ovjeku n e m o g u e i s t o d o b n o biti
i r a z b o r i t i n e u z d r a n . Ve je p o k a z a n o k a k o je
ovjek u j e d n o r a z b o r i t i valjana znaaja. Uz to,
ovjek nije r a z b o r i t s a m o po t o m e t o zna, nego
i t o moe initi; d o i m n e u z d r a n ovjek nije
s p o s o b a n initi, iako n i t a ne prijei domiljata ovjeka da b u d e n e u z d r a n ; zbog toga se kat
k a d a i ine neki n e u z d r n i ljudi r a z b o r i t i m a , nai
m e : zbog toga to se d o m i l j a t o s t i r a z b o r i t o s t
razlikuju na n a i n koji o p i s a s m o u p r v i m raspravama, 1 i p r e m a razlogu su blizu, ali se razlikuju
p r e m a izboru, a uz to, n e u z d r a n ovjek nije k a o
onaj t k o zna i razmilja, nego k a o o n a j t k o je
zaspao ili je pijan. On h o t i m i c e djeluje (jer ne
k a k o poznaje n a i n i o n o g a to ini i r a d i ega
ini), te nije zao; n a i m e : izbor mu je estit; ta
ko te je poluzao. I nije n e p r a v e d a n , j e r nije lukav;
od te dvojice j e d a n nije sklon o s t a t i p r i o n o m e
to je promislio, dok uljivac n i k a k o d ne p r o m i
lja. I t a k o n e u z d r a n ovjek nalikuje na dravu
k o j a donosi sve p o t r e b n e o d l u k e te i m a valjane
zakone, s a m o se n j i m a ne slui, k a o to se o n o
Anaksandrid rugao:
To

4
35

u s u p r o t naelu, d o k prvi osjea uitak, ali se ne

povodi za njim. A slini su i n e u z d r a n i neobuzd a n ovjek; iako su razliiti, obojica se o d a j u
tjelesnim uicima, ali drugi mislei k a k o i t r e b a
initi t a k o , dok prvi t a k o ne misli.

ushtjede

drava,

to

ni

z a k o n ne
2
haje.
Doim zao ovjek je p o p u t drave k o j a se slui
z a k o n i m a , ali o n i m a koji su zli.

154

Gr.

1146a 19.

10

15

20

za koji

N e u z d r n o s t i u z d r n o s t tiu se suvika onoga

stanja koje je svojstveno veini; j e r u z d r a n o
vjek ostaje vie, a n e u z d r a n m a n j e negoli p r i
t o m e moe veina ljudi. Od razliitih neuzdrno1

1144a 2324.
Fr. 67 Kock. (Doslovan prijevod). Anaksandrid
je inae bio komiki pjesnik, Aristotelov suvremenik.
2

155

25

sti lake se lijei ona koju pokazuju uljivi ljudi

negoli u onih to promiljaju, ali ne ostaju pri
promiljenom; dok oni to su neuzdrni po na
vici lake se lijee od onih koji su takvi po na
ravi; naime, lake je izmijeniti naviku negoli na
rav; a zbog toga je takvo to teko i s navikom,
jer je ona poput naravi, kao to Euen kae:

30

Velim ti to je dugotrajan, drue, trud,

to na koncu ljudima narav postane. 1
5

XI.
2

Sad je reeno to je uzdrnost, a to neuzdrnost,

to je ustrajnost, a to mekoputnost, te kako se
meusobno odnose ta stanja.
Prouavanje uitka i bola pripada misliocu dravnikog umijea, jer on je graditelj one svrhe
s obzirom na koju svaku pojedinu stvar nazivamo
zlom ili dobrom uope. Uz to je i naa nuna
zadaa da ih razmotrimo. Naime, ne samo to
smo postavili kako se udoredna krepost i porok
tiu bolova i uitaka, 2 nego i veina ljudi tvrdi
da blaenstvo sadrava uitak, te otuda blaenu
ovjeku i ime potjee od rijei uivati. 3
Zatim, nekim se ljudima ini kako ni jedan
uitak nije dobro, ni po sebi, ni po pripatku; jer
dobro i uitak nisu isto; drugi misle kako neki
uici jesu dobro, ali da su veinom nevaljali. A
postoji i trei nazor: ak ako su i svi uici dobro,
ipak ono to je najbolje ne moe biti uitak. Dakle, uitak nije dobro uope, jer svaki je uitak
sjetilno postajanje (ili prijelaz) u neku narav, a
ni jedno postajanje nije istorodno svojoj svrsi, kao
to ni jedna domogradnja nije istorodna sa sa
mim domom. Uz to, razborit ovjek izbjegava uitke. Jer razborit ovjek ide za onim to je bezbol1

Fr. 9 Diehl (Doslovan prijevod). A Euen s Parosa

bio je pjesnik i filozof, Sokratov prijatelj.
2
3

11046 1105a 13.

P o s r i j e d i je e t i m o l o g i j a

od

koja je, naravno, bez znanstvene potkrepe.

156

35
1152 b
12
5

10

15

no, a ne za onim to je ugodnost. Osim toga, uici

su smetnja razboritu miljenju, i to vie to se
vie uiva, kao to je sluaj pri spolnoj nasladi;
jer zaokupljen njome nitko ne moe razmiljati.
Zatim, ne postoji nikakvo umijee uitka; doim
svako dobro je djelo umijea. I dalje, nejaad i
zvjerad odaju se uicima. A svi uici nisu valjani,
jer postoje i oni koji su sramotni i zazorni, a i
oni kodljivi, budui da su neki od uitaka i te
tni po zdravlje. I opet, uitak nije ono to je naj
bolje, jer nije svrha, nego postajanje. Te su stva
ri gotovo sve to je tome reeno.
A da ne proizlazi kako zbog tih razloga uitak
nije dobro, niti ono najbolje, bjelodano je prema
slijedeem. Prvo, budui je dobro dvostruko (ono
koje je uope i ono koje je nekomu posebno),
slijedit e da su takvi i naravi i stanja, kao i
gibanja i postajanja; a od onih koji se ine ne
valjalima, neki koji su uope nevaljali nisu takvi
i posebice, nego su vrijedni izbora, dok neki to
nisu vrijedni izbora ni pojedinoj osobi bivaju
takvi zgodimice i na malo vremena, ali ne uope;
neke opet od tih stvari i nisu uici, nego se samo
ine takvim, kao one koje prati bol i koje su
radi lijeenja, poput postupaka s bolesnicima.
Budui je, zatim, jedno dobro djelatnost, drugo
stanje, oni uici koji nas vraaju u naravno sta
nje samo su po pripatku ugodni; a ona djelatnost
koja je u udnjama pripada preostalom stanju
i naravi, 1 jer postoje uici i bez bola i bez udnje,
poput djelatnosti misaonog promatranja, pri e
mu narav nije manjkava. Znak je toga to ljudi
ne uivaju u istoj ugodi dok im se narav ispunja
va i kad je potreba ispunjena; nego kad je ispu1
Ili: onome dijelu nas koji je ostao u naravnom
stanju (prema Burnetu) ili onolikome stanju i na
ravi koliko je ostalo neoteeno (prema Rossu i
Thomsonu). Samom prevodiocu se uinilo da je i
ovdje najuputnijc prenijeti doslovno Aristotelove ri
jei (o. p.).

157

njena, uivaju u u g o d a m a uope, a d o k se ispu

njava i u s a m i m o p r e k a m a : t a d a uivaju i u kise
lim i g o r k i m s t v a r i m a , koje nisu u g o d n e ni po naravi ni u o p e . T a k o te ne m o g u ni biti uici. J e r
k a o t o se u g o d n i n e m e u s o b n o razlikuju, t a k o i
uici to proizlaze od njih.
3

Uz to, nije n u n o da togod b u d e bolje od uit

ka, k a o t o n e k i kau k a k o je s v r h a bolja od postajanja, j e r uici n i s u postajanja, niti su p a k
svi po p o s t a j a n j u , nego su djelatnosti i svrhe; oni
ne n a s t a j u k a d se togod postaje, nego k a d se
n e i m slui; i nije u svih uitaka svrha togod
d r u k i j e od njih samih, t a k o je s a m o u o n i h to
p r i d o n o s e u s a v r e n o s t i nae naravi. Stoga nije
p r i k l a d n o rei k a k o j e uitak sjetilno postajanje,
nego ga p r i j e valja nazvati d j e l a t n o u s t a n j a
p r e m a n a r a v i , a m j e s t o 'sjetilno' rei 'nezaprijeeno'. ini se k a k o je on n e k i m a p o s t a j a n j e , j e r
misle da je u i t a k poglavito d o b r o ; oni, n a i m e ,
misle k a k o je d j e l a t n o s t postajanje, a o n a je ne
to posve d r u g o .

10

15

A kazati k a k o su uici nevaljali, j e r su n e k e

u g o d n i n e kodljive po zdravlje i s t o je to i ka
zati da su n e k e zdrave stvari nevaljale po boga
enje; o b o j e je t a k o nevaljalo, ali nisu nevaljali
po sebi, j e r k a t k a d i s a m o z n a n s t v e n o p r o m a t r a
nje kodi zdravlju.
N a i m e , ni r a z b o r i t o s t i , ni bilo k o j e m stanju, ne
prijei n i t a u i t a k to proizlazi iz njih, n e g o dm
prijee i n o r o d n i uici, j e r uici od razmiljanja
i u e n j a u i n i t e da jo vie r a z m i l j a m o i uim o . To da u i t a k nije djelo n i k a k v a u m i j e a pro
izlazi posve razlono; j e r n e m a umijea ni od
kakve d r u g e djelatnosti, nego s a m o od m o g u n o sti; i a k o se z a p r a v o p o m a s t a r s k o u m i j e e kao i
zainarsko umijee smatraju umijeima uitka.
Doim t v r d n j e k a k o u m j e r e n ovjek izbjegava
uitke, a r a z b o r i t ovjek tei za b e z b o l n i m ivo
t o m , d o k se zvjerad i n e j a a d o d a j u uicima, raz158

20

rjeuju s e i s t i m o d g o v o r o m . Ve j e r e e n o k a k o
su n e k i uici d o b r i u o p e i k a k o svi nisu d o b r i ,
a za t i m a i d u i zvjerad i n e j a a d (dok razborit
ovjek tei b e z b o l n o s t i u p r a v o zbog (njihova odsua) n a i m e : za o n i m a to su povezani sa u d n j a m a
i b o l o m , za o n i m tjelesnim u i a i m a (jer ovi su
takvi) t e n j i h o v i m suvicima, p r e m a k o j i m a j e
n e o b u z d a n i k n e o b u z d a n . Zbog toga u m j e r e n o
vjek izbjegava takve uitke, j e r p o s t o j e i uici
u m j e r e n a ovjeka.
Postoji, zatim, slaganje o k o toga k a k o je bol
zlo i k a k o je valja izbjegavati: bilo zato to je
zlo u o p e bilo zato to n a m j e n e k a k v a z a p r e k a .
A o p r e k a tomu to t r e b a izbjegavati, k a o o n o m u
t o t r e b a izbjegavati i t o je zlo, j e s t d o b r o . Sto
ga je n u n o da uitak b u d e n e t o d o b r o . J e r ona
ko k a k o je Speusip 2 rijeio s a m o mu rjeenje ne
stoji; n a i m e : da je u i t a k o p r e k a i b o l u i d o b r u
k a o o n o t o je vee i m a n j e m u i j e d n a k o m u , bu
dui da ne bi h t i o rei k a k o je u i t a k n e k o zlo. 3
Uz to, n i t a ne prijei da n e k a k a v uitak b u d e
i o n o najbolje, iako su n e k i uici nevaljali, u p r a v o
k a o to to m o e biti i n e k a k v o znanje, iako su
n e k a z n a n j a nevaljala. Ali je m o d a j e d n a k o i nu
no, a k o svako stanje ima n e z a p r i j e e n e djelatnosti, da blaenstvo b u d e ili d j e l a t n o s t ako je
n e z a p r i j e e n a svih njih ili p a k j e d n e od njih,
te da b u d e n a j d o s t o j n i j e izbora; a takva djelat
n o s t je uitak. T a k o bi o n o najbolje bilo neki
uitak, iako su mnogi uici nevaljali, a moda i

1152b 26.
ini se da je Speusipu dobro ili neutralno ili ne
trpno stanje. Nu samo mjesto nije posve jasno, pa
tako u Thomsona stoji da je dobro opreka i uitku
i bolu, dok Rackham prevodi: kao to je vea opre
ka jednakom i manjem tako je i uitak opreka neu
tralnom stanju uvstva kao i bola. Sm sm se pak
trsio prenijeti doslovce Aristotelove rijei (o. p.).
3
Aristotel se tim stavkom bavi i u X knjizi ovog
djela (II 5).
2

25

159

30

35
1153 b
14

10

3
4

u o p e . I zbog toga svi misle da je blaen ivot

u g o d a n , te u p l i u u g o d u u blaenstvo, i posve
razlono; n a i m e : n i j e d n a zaprijeena d j e l a t n o s t
nije savrena, a b l a e n s t v o je j e d n o od savren
stava. Zbog toga b l a e n u ovjeku t r e b a tjelesnih
d o b a r a te o n i h izvanjskih i koja p r i p a d a j u srei,
k a k o ne bi t i m a bio zaprijeen. Stoga o n i koji
tvrde, k a k o je ovjek r a z a p e t na m u i l a ili o n a j
to j e d o p a o g o l e m i h nevolja, zapravo blaen, a k o
je d o b a r , h o t i c e ili n e h o t i c e govore besmislice. A
zbog toga to s r e a j e s t p o t r e b n a , n e k i m a se ini
k a k o je d o b r a srea istovjetna s blaenstvom, to
o n a nije, j e r i o n a u suviku postaje z a p r e k o m , i
m o d a se vie p r a v o i ne moe zvati d o b r o m sre
o m ; n a i m e : njezina s e granica o d r e u j e n a p r a m a
blaenstvu. A to to za u i t k o m sve tei, i zvijeri
i ljudi, z n a k je da je on n e k a k o o n o najbolje:

15

20

25

Nijedna glasina posve ne p r o p a d a ,

k o j u m n o g i p u c i p r o n o s e . . .'
6

Nu b u d u i ni j e d n a narav, ni j e d n o stanje, niti

jest n i t i se ini n a j b o l j i m za sve, ne tee svi ni
za i s t i m u i t k o m , pa ipak svi idu za u i t k o m . I
m o d a i tete, ne k a o to sami misle ili k a k o bi
rekli, ali ipak za i s t i m u i t k o m ; n a i m e : sve stvari
po n a r a v i i m a j u n e t o b o a n s k e 2 Ali k a k o su
tjelesni uici privlastili sebi b a t i n s t v o toga ime
na, zbog toga to se n a j e e z a p a d a u njih i to
svi s u d j e l u j u u njima, te zbog toga to su im
j e d i n o oni poznati, ljudi misle da s a m o takvi i
postoje.
I s t o je t a k o b j e l o d a n o , a k o uitak ili djelatnost
nije d o b r o , da o n d a blaen ovjek nee u g o d n o
ivjeti, j e r r a d i ega bi mu t r e b a o uitak, a k o
nije d o b r o , nego bi m o g a o ivjeti i bolno? N a i m e :
ni bol nije ni zlo ni d o b r o a k o to nije ni uitak;
te z a t o bi se o n d a izbjegavao? I ivot valjana

30

35
1154 a

ovjeka nije onda nita ugodniji, ako takve nisu

i njegove djelatnosti.
Sto se pak tie tjelesnih uitaka, neki kau ka
ko t r e b a uvelike izabirati jedne uitke, to jest one
lijepe, ali ne i one tjelesne, kojima se bavi neob u z d a n i k ; ti onda m o r a j u razvidjeti: zato su
o p r e n i bolovi nevaljali. Jer o n o m u t o je zlo
o p r e k a je dobro. Ili su nuni uici tako dobri
k a k o je dobro i o n o t o nije zlo? Ili su tek do
nekle d o b r i ? Od onih s t a n j a i gibanja u kojih
n e m a suvika onoga to je bolje, n e m a ni od uit
ka; a gdje ima, i m a i od u i t k a . Doim postoji
suviak tjelesnih d o b a r a , i nevaljao je onaj o
vjek koji se odaje t o m e suviku, a ne n u n i m
uicima. Svi, n a i m e , uivaju n e k a k o i u zainje
n i m j e l i m a i v i n i m a i s p o l n i m n a s l a d a m a , ali ne
i k a k o t r e b a . A o p r e n o je s b o l o m . ovjek ne
izbjegava njegov suviak, nego bol u cijelosti; jer
suviku uitka nije o p r e k a bol, o s i m o n o m u tko
se odaje t a k v o m suviku.
N a i m e , ne t r e b a s a m o rei istinu nego t r e b a
iznijeti i u z r o k lai, j e r to p r i d o n o s i osvjedoe
nju; p o t o se razlono pokae zbog ega se to
god koje nije istinito ini istinitim, postie se da
se vie vjeruje s a m o j istini; t a k o te zbog toga
valja razjasniti zato se tjelesni uici i n e dostojnijim izbora. Dakle, prvo zbog toga to suzbijaju
bol; zbog suviaka bola ljudi trae suviak u i t k a
i u o p e tjelesni uitak, k a o lijek bolu. Ti ljekoviti
uici bivaju snani, zbog ega im se ljudi i o d a j u :
zbog toga to se ine s u p r o t n i m svojoj opreci. A
zapravo, uitak se ne ini valjanim zbog dvojega,
k a o to je ve r e e n o ; 1 j e r su j e d n i uici djelat
n o s t i nevaljale naravi (ili po r o e n j u , k a o u zvi
jeri, ili zbog navike, k a o u nevaljalih ljudi); dru
gi su ljekoviti po m a n j k a v o stanje; a bolje je ve
posjedovati stanje 2 negoli ga t e k stjecati. Ti uici
n a s t a j u dok se p o s t a j e savrenim; stoga su va-

Heziod, Poslovi i dani (763; doslovan prijevod).

Aluzija na nastavak gornjeg navoda iz Hezioda,
koji glasi: I sama je boanstvo.
2

160

1
2

1152b 2633.
Misli se na normalno, zdravo stanje.

11 NIKOMAHOVA ETIKA

161

10

15

20
15

25

30

1154 b

ljani tek prema pripatku. Uz to, zbog njihove

estine tjelesnim se uicima odaju oni koji ne
mogu uivati u drukijima, te tako neki sami
sebi izazivaju umjetne ei. Kad su takvi uici
nekodljivi, nezazorni su; ako su kodljivi, onda
je to nevaljalo. Jer dotinici i nemaju togod
drugo u emu bi uivali, a nijednostrano stanje
mnogima je bolno zbog vlastite naravi. Jer ivi
stvor se uvijek mui, kao to svjedoe naravoslovci, govorei kako je i gledanje i sluanje bol
no, samo to srao se mi na to ve naviknuli, kako
kau. Slino, u mladosti su ljudi zbog rastenja u
onom stanju u kojem i vinom opijeni, i mladost
je slatka; doim uljivcima je narav takva te im
uvijek treba lijeka; i tijelo, nagrizano zbog mje
avine, 1 stalno im je uzbueno, pa su uvijek u
estokoj udnji. A bol im izgoni uitak, ili onaj
opreni, ili pak i bilo koji, ako je snaan. I zbog
toga postaju neobuzdani i nevaljali. U onim pak
uicima koji su bez bolova u tima nema suvika;
ti su od ugodnina koje su takve po naravi, a ne
prema pripatku. Ugodninama prema pripatku na
zivam one koje su ljekovite; jer izljeuje se dje
lovanjem onog dijela to je preostao zdrav, te se
zbog toga izljeenje ini ugodnim; a ugodninama
po naravi one koje tvore 2 djelatnost dotine naravi. Ali nije uvijek ugodna ista stvar, zbog toga
to naa narav nije jednostavna, nego je u njoj
prisutno i neto drugo, ma koliko smo propadljivi, tako te ako jedan dio togod uini, onda je
to drugoj naravi protiv naravi; a kad se oni izjed
nae, samo se poinjeno ne ini ni bolnim ni
ugodnim. Jer kad bi komu narav bila jednostav
na, uvijek bi mu ista inidba bila najugodnija.
Zbog toga bog uvijek uiva u jednoj i jednostavnoj ugodi; jer ne postoji samo djelatnost gibanja,
nego i ona negibanja, i vie ima uitka u miro
vanju negoli u gibanju. Ali Mijena je slatka u

svemu, 1 p r e m a pjesniku, zbog nekakve zloe; jer

k a o to je zao ovjek koji se lako mijenja, takva
je i n a r a v kojoj treba mijene, budui da nije ni
j e d n o s t a v n a ni estita.
5

Reeno je dakle i uzdrnosti i neuzdrnosti, te uitku i bolu, i to je svako pojedince, i

k a k o su neke od tih stvari dobre a druge loe.
S a d p r e o s t a j e govoriti prijateljstvu.

10

15

20

25

Posrijedi su tjelesni, ivotni sokovi, kojih mjea

vina tvori odgovarajuu ud ili znaaj.
2
Ili koje potiu djelatnost datog stanja, kao to
glazba potie glazbenu narav (, .).
162

Euripid, Orest (234), dosl. prijevod.

163

30

VIII.

Nakon tih stvari slijedilo bi raspravljati prijateljstvu. 1 Jer ono je nekakva krepost ili sadra
va krepost, a uz to je najnunije za ivot. Naime,
nitko ne bi izabrao ivjeti bez prijatelja, pa ak
kad bi imao i sva ostala dobra. I oni koji su
bogati, i koji su na visoku poloaju i koji vlada
ju, tima ini se jo najvie treba prijatelja; jer
kakva je korist od takva blagostanja liena do
broinstva, koje se najvie primjenjuje i najpo
hvalnije je prema prijateljima? Ili kako da se
blagostanje zatiti i uuva bez prijatelja? Jer to
je ono vie to je i nepostojanije. A u oskudici i
ostalim nevoljama misli se kako su prijatelji je
dino utoite. Prijateljstvo pomae mladima, da
ne pogrijee, i starima pruajui im dvorbu i
obavljajui za njih posao koji sami zbog slaboe
ne uzmau; doim onima u najveem cvatu po
mae postii lijepa djela; kad dva zajedno idu,2
uzmoniji su i u zamisli i na djelu. Ono je, ini
se, po naravi ucijepljeno roditelju prema potom
stvu i potomstvu prema roditelju, i ne samo me
u ljudima nego i meu pticama i meu glavni
nom ivotinja; isto je tako i u istonarodnika pre
ma svojima, a najvie je meu ljudima, te otuda
i hvalimo one koji su ovjekoljubni. ovjek moe

Gr. , uz to to znai 'prijateljstvo', znai i

ljubav, naklonost, pa i strastvenu pohotu, iako naj
ee znai bilo koje ljubazno uvstvo izmeu ljudi,
od prijateljske ljubavi do poslovne naklonosti.
2
Homer, Ilijada (X, 224); prijevod T. Mareti.
165

1155 a
5

10

15

20

vidjeti na putovanjima kako je svaki ovjek o

vjeku i svoj i mio. ini se da prijateljstvo odra
va drave, te se i zakonodavci vie trse oko njega
negoli oko pravednosti; naime, ini se kako je
slonost neto nalik na prijateljstvo, a ona je
ono emu najvie tee, dok izgone neslonost, koja je najvei neprijatelj. Kad su ljudi prijatelji,
ne treba im pravednosti; doim kad su pravedni,
treba im prijateljstva. I od pravednih stvari ini
se da je najvie tako ono to je prijateljstvo. 1
I ne samo to je prijateljstvo nuno nego je
i lijepo. Pohvaljujemo one koji vole svoje prijatelje, i mnotvo prijateljstava smatra se neim
lijepim; uz to se misli kako su dobri ljudi i pri
jatelji istovjetni.
Ima ne malo prijepora i oko prijateljstva. Jedni prijateljstvo odreuju kao nekakvu slinost, te
su im slini prijatelji, pa otuda 'slian slinomu',
'avka avki' 2 i slino; drugi pak, nasuprot, kau
kako su slini jedni drugima lonari. 3 Neki opet
trae u tim stvarima dublje razloge iz same na
ravi, pa Euripid kae Isuena zemlja ljubi kiu,
dok uzvieno nebo puno kie ljubi na zemlju
pasti,4 dok Heraklitu to je opreno to je i probitano, od razlika nastaje najljepi sklad i
sve nastaje borbom.' Drugi pak tvrde suprotno,
poput Empedokla, kojemu slino tei slinomu.'

25

30

II.

2
2
35
1155 b

5
3

Ili Misli se da oni koji su pravedni posjeduju

prijateljstvo u svojem najviem obliku (H. R.).
2
Podrijetlo izreke nije poznato, ali odgovara poz
natoj 'Vrana vrani . . .'
3
Aluzija na Hezioda (Djela i dani), 25; to mjesto u
doslovnu prijevodu glasi: I lonar lonara mrzi, i
tesar se s tesarom spori.
4
Doslovan prijevod odlomka 898 iz nepoznata Euripidovog djela.
5
Heraklit, Frag. 8 (Diels).
6
Empedoklo, Frag. 22.5 (Diels).
166

Sad na stranu s naravnim razlozima tih prije

pora (jer nisu ni primjereni sadanjem istraiva
nju), nego razvidimo one koji su ljudski, te se
tiu znaaja i uvstava, poput pitanja moe li
biti prijateljstva meu bilo kojima, ili pak neva
ljali ljudi ne mogu biti prijatelji, i postoji li samo
jedna vrsta prijateljstva ili ih je vie. Oni koji
misle kako postoji jedna vrsta, jer doputa vie
i manje, 1 pouzdali su se u nedostatan dokaz, bu
dui da i stvari razliite vrste mogu imati vie i
manje. Nu o tome se ve prije govorilo. 2
A moda nam tima stvarima bude jasno spo
zna li se to je ono to se voli. Naime, ini se
da se sve ne voli, nego samo ono to je dostojno
voljeti, a to je ono to je ili dobro ili ugodno ili
korisno; inilo bi se kako je korisno ono po emu
postaje kakvo dobro ili ugoda, tako te bi dobro
i ugodno bili dostojni voljenja kao svrhe. Vole li
onda ljudi Dobro, ili ono to je njima dobro? To
se pokatkada ne slae. A isto je i s onim to je
ugodno. ini se kako svatko voli ono to je njemu
dobro, te da je dobro uope ono to je dostojno
voljeti, i nekomu pojedinomu ono to je njemu
samomu takvo; ali svatko ne voli ono to jest
dobro njemu samomu, nego to mu se ini ta
kvim. To, meutim, nee biti nikakva razlika. I
'dostojno voljeti' bit e ono to se ini takvim.
Iako postoji troje zbog ega ljudi vole, voljenje
neivih bia ne naziva se prijateljstvom, jer tu
nema uzajamne naklonosti, niti pak elje za do
brom tomu drugom (bilo bi naime smijeno e
ljeti dobro vinu; pa ako se i poeli, onda tek da
se uuva, kako bi ga dotinik imao za se). Me
utim, prijatelju, kau, treba eljeti dobro radi
njega samoga. One koji tako ele dobro nazivaju
dobrohotnima, ako im se isto ne uzvraa s druge
strane, jer dobrohotnost biva prijateljstvo samo
u uzajamnosti. Ili treba jo pridodati i da ne bude skrivena. Naime, mnogi su dobrohotni i prema
1
2

Naime: doputa razliite stupnjeve.

Nije poznato na kojem mjestu.
167

10

15

20

25

30

III.

onima koje nikad nisu vidjeli, ali pretpostavljaju

kako su ti estiti ili korisni; a tkogod od tih moe
i uzvratiti dotino uvstvo. Ti se, dakle, ine
dobrohotnim jedni prema drugima. Ali kako bi ih
tkogod nazvao prijateljima kad skrivaju ono to
ute jedni prema drugima? Stoga, prijatelji mo
raju biti uzajamno dobrohotni, eljeti dobro je
dan drugomu, i to ne skriveno, a zbog jednoga
od navedenih razloga. 1

35
1156

A ti se opet meusobno razlikuju po vrsti. I

kakva su voljenja takva su i prijateljstva. Postoje
tri vrste prijateljstva, brojem jednaka onim stva
rima koje su dostojne voljenja. Prema svakom
pojedinom postoji neskrivena uzajamna naklo
nost, i oni koji se vole ele jedan drugomu dobro
onako kako vole jedan drugoga. Tako oni koji se
vole zbog koristi, ne vole drugoga radi njega sa
moga, nego zbog nekakva dobra to dobivaju je
dno od drugoga. Isto je i u onih koji vole radi
uitka; tako ljudi ne vole dosjetljivce zbog toga
to ti jesu takvi, nego zbog toga to su im ugodni.
I tako, oni koji vole zbog koristi ljube radi onoga
to je njima samima dobro; oni koji to ine zbog
uitka radi onoga to je njima samima ugodno, i
ne jer je dotinik voljena osoba, nego ukoliko je
koristan ili ugodan. Stoga su takva prijateljstva
samo prema pripatku 2 , jer se voljena osoba ne
voli zbog toga to jest kakva jest, nego jer prua
jednom dobro, drugi put uitak. Takva se prija
teljstva lako razvrgavaju ako njihovi dionici ne
ostanu isti; ako jedan od dotinih nije vie ugodan ili koristan, drugi prestaje voljeti. Korist nije
postojana, nego se mijenja prema prigodi. Pre
stane li razlog zbog kojega su bili prijatelji, razvrgava se i prijateljstvo, koje je i opstojalo kao
takvo samo radi dotinih stvari. Takvo prijatelj
stvo, ini se, najvie se javlja meu starim ljudima (jer u toj dobi ljudi ne tee za ugodnim, nego
za korisnim), a i meu onima to su u cvatu i

1
2

168

1155b 19.
To jest: zasnovana su na nebitnu razlogu (. .).

5
5

10

6
15

20
7
25

mladi, ali idu za probitkom. Takvi i ne ive mno

go zajedno jedni s drugima, a pokatkad nisu ak
ni ugodni jedni drugima; i ne treba im takva
drugovanja, ukoliko nije na uzajamnu korist; i
toliko su ugodni meusobno ukoliko pruaju na
du u kakvo dobro. Meu takva prijateljstva svrstavaju ljudi i gostoljublje prema tuincima. 1 A
prijateljstvo mladih ljudi ini se da je poradi ui
tka. Budui mladi ive prema uvstvu, ponajvie
tee za onim to im je ugodno i izravno prisutno.
Nu kako im se dob mijenja, tako im i uici po
staju drukiji. Zbog toga brzo postaju prijatelji,
ali i prestaju biti; zajedno s ugodom mijenja im
se i prijateljstvo, a takva je ugoda brze mijene.
Mladi su, uz to, zaljubljivi. Veina je njihove zaljubljenosti na osnovi uvstva a poradi uitka;
zbog toga zavole i brzo prestanu voljeti, mijenja
jui se esto i u jednom jedinom danu. Ali oni
ele zajedno provoditi dane i zajedno ivjeti; ta
ko, naime, ostvaruju ono to im je prijateljstvo.
Savreno je, meutim, prijateljstvo dobrih i slinih prema kreposti; jer ti slino ele dobro je
dan drugomu kao dobri, a i jesu dobri sami po
sebi. Oni koji ele prijateljima dobro poradi njih
samih ti su najvie prijatelji. Dakle, tako ine
zbog njih samih, a ne prema pripatku. Stoga pri
jateljstvo takvih traje sve dok bivaju dobri, jer
je krepost postojana. A svaki je od njih dobar i
uope i prema prijatelju. Naime: dobri su i dobri
uope i korisni jedan drugomu. Isto su tako i
ugodni; jer dobri su ugodni i uope i jedan pre
ma drugomu; naime: svakomu su na uitak i vlatiti postupci i oni poput njih, a postupci dobrih
su ili isti ili slini. Takvo je prijateljstvo postoja
no, kako je i posve razlono. U njemu se sjedi
njuju sva svojstva koja prijatelji trebaju imati.
Jer svako je prijateljstvo zbog nekog dobra ili
uitka, ili uope ili prema onomu tko ga osjea,
a po nekakvoj slinosti. U tome su prijateljstvu

Koje je esto poivalo i na poslovnim meuodnoajima (. .).

169

30

35
1156 b

5
4

10

15

20

prisutna sva spomenuta svojstva pripadna njima

samima; isto tako slino i ostala svojstva,1 i ono
to je uope dobro uope je i ugodno, to su
svojstva najvie dostojna voljenja. Stoga je i vo
ljenje i prijateljstvo meu takvima i najvie i
najbolje.
8

IV.

Takva su prijateljstva, dakako, rijetka, jer i ta

kvih je ljudi malo. Takvo prijateljstvo treba i
vremena i navade. Naime, prema poslovici, ljudi
se ne mogu uzajamno upoznati prije nego pojedu
zajedno onu stanovitu sol2; a ne mogu ni prihva
titi jedan drugoga niti postati prijatelji prije ne
go se uzajamno pokau dostojnim voljenja i pouzdanja. Oni koji brzimice pokazuju prema dru
gima prijateljske naklonosti, ele biti prijatelji,
ali nisu, ako nisu i dostojni voljenja i ako tome
ne znaju. elja za prijateljstvom nastaje brzo, ali
ne i prijateljstvo.
Dakle, takvo je prijateljstvo savreno i prema
vremenu i prema ostalome, i to se tie svega, u
njemu svatko dobiva od drugoga ili isto ili slino
kao to i daje, kako i treba biti meu prijateljima. Prijateljstvo poradi ugode donekle je nalik
na ovo; jer i dobri su ugodni jedan drugomu. A
isto je tako i ono poradi koristi; jer dobri su uza
jamno i takvi. A i u takvim vezama prijateljstva
najvie traju kad uzajamno dobivaju isto, kao
to je uitak, i ne samo to nego i iz istog izvora,
kao to je izmeu dosjetljivaca, ali ne kako je
i izmeu osobe koja ljubi i one koja je ljubljena;
jer ovi ne uivaju u istim stvarima, nego jedna u
gledanju druge, a druga u panji koju iskazuje
osoba koja ljubi. Tu kad jednom mine doba dra
i, mine pokatkad i prijateljstvo (jer jednomu od
1

To jest: takvi su prijatelji slini, te i

sebice i dobri i ugodni, u sebi samima,
pripatku (ili sluajno).
2
Podrazumijeva se odreena mjera,
jest medimnos, to je mjera za ito, i
uope. (Vidi Eth. Eud. 1238a 2).
170

25

30
3

5
35
1157 a
4
5

uope i po
a ne prema
koliina, to
sipke tvari

njih vie nije ugodan prizor drugoga, dok se dru

gomu ne iskazuje panja); pa ipak mnogi ustrajavaju, ako u zajednikom druenju zavole i znaaj jedno drugomu, budui su slina znaaja. Oni
koji u svojim ljubavima ne razmjenjuju uitak
nego korist manje su prijatelji i manje postojani.
Oni koji su prijatelji poradi koristi razilaze se im
nestane probitka, jer i nisu bili ljubitelji jedan
drugoga, nego onoga to je probitano.
Dakle, radi uitka i radi koristi mogu biti izme
u sebe prijatelji i nevaljali ljudi, te estiti s ne
valjalima, kao i onaj tko nije ni jedno od toga s
bilo kakvim osobama, dok je bjelodano kako zbog
samih ljudi mogu prijateljevati samo dobri. Nai
me, loi ljudi ne uivaju jedni u drugima, ukoliko nije posrijedi kakav dobitak. I jedino je prijateljstvo dobrih sigurno od klevete, jer nije lako
povjerovati bilo ijoj rijei protiv onoga kojega
je ovjek sam prokuavao dugo vremena; meu
tima je i uzajamno pouzdanje i ono taj mi ne bi
nikad uinio ono to je nepravedno, te sve os
talo to pripada istinskome prijateljstvu. Doim
u drukijim prijateljstvima nita ne prijei da se
dogode upravo te stvari.
Nu budui da ljudi nazivaju prijateljima ak i
one koji su to poradi koristi, kao na primjer dra
ve (jer do saveza meu dravama dolazi ini se
radi probitka) ili pak one to se ljube radi uit
ka, kao djeca: moda i mi trebamo takve nazvati
prijateljima, dodajui kako je vie vrsta prijatelj- .
stva, a prvo je i poglavito ono dobrih kao dobrih,
dok su prema slinosti i ostala. Jer po neemu do
brom i slinom tome i drugi su prijatelji. Naime,
ljubiteljima raskoi uitak je dobro. Ali takva se
prijateljstva esto ne sjedinjuju, te isti ljudi ne
postaju prijatelji poradi koristi i poradi uitka.
esto se, naime, ne zdruuju stvari koje su prema
pripatku.
Poto se, dakle, prijateljstvo razdijelilo u te
vrste, nevaljali e ljudi biti prijatelji radi uitka
ili radi koristi, budui u tome jedni nalik na dru171

10

15

20

25

30

35
1157 b
6

ge, dok e to dobri biti poradi njih samih, kao

dobri. Ovi su tako prijatelji naprosto, dok su oni
prema pripatku i po slinosti s ovima.
V.

I kao to se pri krepostima jedni nazivaju dobrima prema sposobnosti a drugi prema djelatno
sti, tako i u prijateljstvu. Oni koji zajedno ive
uivaju jedno u drugom i ine dobra, dok oni ko
ji spavaju ili su na razdvojenim mjestima ti ne
provode, nego su nakani provoditi prijateljstvo.
Jer mjesna razdvojenosti ne ukida prijateljstvo
uope, nego samo njegovu djelatnost (ili proved
bu). Ako odsue potraje dulje vremena, ini se
da se i prijateljstvo zaboravlja. Otuda se i kae:

10

Mnoga je prijateljstva razvrgla duga utnja. 1

2

ini se kako ni oni postariji ni mrgodni ljudi nisu

skloni prijateljstvu. Jer u njima je malo ugodno
ga, a nitko ne moe provoditi dane s onim tko
zadaje bol, ili nije ugodan. Jer i sama narav ini
se najvie izbjegava ono to zadaje bol, i tei
ugodi. Oni pako koji prihvaaju jedno drugo, ali
ne ive zajedno, ini se vie su dobrohotni negoli
prijatelji. Jer nita tako ne pristaje prijateljima
kao zajedniko ivljenje (oni to su u oskudici
ude za pomoi; ak i sretni ljudi ele zajedno
provoditi dane i takvima jo najmanje dolikuje
samotnost). Ali oni ne mogu zajedno bivati ako
nisu uzajamno ugodni i ne uivaju u istim stva
rima, kao to je, ini se, u drugovanju. 2

15

VI.

20

2
1

Navod prema nepoznatu djelu. Samoj je izreci po

smislu srodna ona poznata: 'Daleko od oka, daleko
od srca' (o. p.).
2
Izvorno: (ili ); u poetku to bi
jahu (u Ateni) drube ljudi iste dobi i drutvovnog
stalea. U V st. takve su drube imale politiki zna
aj, a kao politiki savez ili stranka bili su oligar
hijskog smjera. Doim u Aristotelovo doba te su tek
drutveni klubovi, u kojima su lanovi bili povezani
osobnim vezama, i zajedniki su sudjelovali u imetku
(prema H. R.).
172

Dakle, kako je ve esto reeno 1 , prijateljstvo je

najvie meu dobrima. Jer ono to je uope dobro
ili ugodno ini se dostojno voljenja i izbora, i sva
komu ono to je njemu takvo. A dobar je dobromu takav zbog toga oboga. Voljenje se ini kao
uvstvo, dok je prijateljstvo sposobnost. Jer vo
ljenje moe nita manje biti i prema neivim
stvarima, a uzajamna naklonost biva prema izboru; izbor je opet ovisan od sposobnosti. elei
dobra onima koje vole, a poradi njih samih, ne
ine toga prema uvstvu, nego prema stanju. I
volei prijatelja ljudi vole ono to je dobro nji
ma samima. Jer dobar ovjek, postavi prijate
ljem, postaje dobro svojem prijatelju. Dakle, svaki pojedini voli ono to je dobro njemu samomu,
te uzvraaju jednako i u elji i u ugodi. Jer kae
se 'prijateljstvo je jednakost', to se najvie na
lazi u prijateljstvu dobrih.
Meu mrgodnicima i postarijim ljudima to se
manje sklapa prijateljstvo to su zlovoljniji te
manje uivaju u drugovanju, jer se upravo ta
svojstva ine glavnim odlikama prijateljske na
klonosti i najvie pridonose prijateljstvu. Zbog
toga mladi ljudi brzimice postaju prijatelji, doim stari ne. Jer ljudi ne postaju prijatelji s onima u kojima ne uivaju; pa slino ne postaju
brzimice prijateljima ni mrgodnici. Meutim, tak
vi jesu dobrohotni jedni prema drugima; oni ele
dobra i pomau kad iskrsne potreba, ali teko da
su prijatelji zbog toga to niti zajedno provode
dane, niti uivaju jedan u drugom, to su ini se
najvie znaajke prijateljske naklonosti. Ne moe
se u smislu savrena prijateljstva biti prijateljem
mnogima, kao to se istodobno ne mogu ni lju
biti mnogi (jer ljubav se ini 'vrhuncem' 2 i po
naravi je uvstvo koje se osjea samo prema jed
noj osobi), a jedva da je istoj osobi lako mnogi
ma istodobno ugoditi, te isto tako i da njoj budu
1

1156b 7; 1157a 30.

Izvorno (viak, suviak, pretjerivanje),
vrhunsko stanje (o. p.).
2

173

30

35

1158 a

10

dobri. Mora se, naime, stei iskustvo i zbliiti se

navadom, to je tu veoma tegotno. Nu to se tie
koristi i uitka mnogima je mogue ugoditi. Naime, mnogi su takvi, i takve usluge uzimaju malo
vremena.
Od tih vrsta na prijateljstvo je vie nalik ona
koja je zbog uitka, kad obje strane dobivaju uza
jamno isto i uivaju jedna u drugoj ili u istim
stvarima, kakva su prijateljstva mladih; jer u tima se vie susree dareljivost, dok je prijatelj
stvo zbog koristi svojstvo onih poslovna znaaja.
I onima koji su veoma sretni, ne trebaju dodue
oni koji su korisni, ali trebaju oni koji su ugod
ni; naime: ti ele ivjeti zajedniki s nekima, pa
ono to je bolno mogu podnijeti na malo vreme
na, ali neprestance ne bi to nitko izdrao, ne ak
ni samo Dobro, ako bi mu bilo bolno. Zbog toga
trae prijatelje koji su ugodni. Samo to bi ti
trebali biti i dobri, pa i njima samima; tada bi
tek posjedovali znaajke potrebne prijateljima.
ini se da i ljudima koji imaju mo trebaju raz
liiti prijatelji; jedni su im korisni, drugi su im
ugodni, a rijetko su im isti i jedno i drugo. Jer
niti trae one koji su ugodni prema kreposti, niti
pak one to su korisni naprama lijepim stvarima,
nego elei ugodu trae dosjetljivce, te one koji
su vini uiniti to im naloe, to su znaajke koje se rijetko nalaze u iste osobe. Ve je reeno
kako je valjan ovjek istodobno i ugodan i koris
1
tan; ali takav ne postaje prijatelj onomu tko ga
nadmauje u moi ukoliko ga dotinik ne nadmauje i u kreposti; ako nije tako, onda nadma
2
eni ne moe stvari razmjerno izjednaiti. Ali se
takvi monici rijetko obiavaju nai.
Dakle, spomenuta prijateljstva se sastoje u jednakosti. Ti prijatelji dobivaju iste stvari jedan od
drugog i uzajamno ele, ili pak razmjenjuju jednu
1
2

174

1156b 1315.
Usp. 1158b 23.

stvar za drugu, kao uitak za korist; a ve je re

eno 1 kako su ta prijateljstva i slabija i kratkotrajnija. Ali ona se ine da jesu ili nisu prijateljstva po slinosti ili neslinosti prema jednoj te
istoj stvari. Po slinosti s prijateljstvom prema
kreposti, ine se prijateljstvima (jer jedno ima
uitak, a drugo korist, kako je prisutno i u tome
prijateljstvu); nu budui je prvo sigurno od kle
vete i postojano, dok se ova druga brzo mijenjaju
a razlikuju se i u mnogoemu drugome ne i
ne se prijateljstvima, naime: po neslinosti s dotinim prijateljstvom.

15

20

VII.

25

30

35

1158 b
8

Ali postoji i druga vrsta prijateljstva, ono po

premoi, kakvo je oevo prema sinu i uope ono
starijega prema mlaemu, mua prema eni te
onoga tko vlada prema onomu kojim se vlada. A
ta se prijateljstva i meusobno razlikuju. Jer nije
isto u roditelja prema djeci i u vladatelja prema
vladanima, niti pak ono u oca prema sinu i sina
prema ocu, niti u mua prema eni i ene prema
muu. Jer u svakome od tih drukija je krepost
i uloga, a drukiji su i razlozi zbog kojih vole;
stoga su drukija i voljenja i prijateljstva. Zbog
toga ti niti dobivaju isto jedno od drugoga, niti
to trebaju traiti; i kada roditeljima djeca po
djeljuju ono to treba onima koji ih rodie, a ro
ditelji (sinovima) to treba svojoj djeci, onda e
prijateljstvo takvih biti i postojano i estito. Sli
no, u svim takvim prijateljstvima po premoi, i
samo voljenje treba biti takvo, naime da onaj bolji bude vie voljen nego to voli, a isto tako i
onaj korisniji, te isto i u svakom ostalom slu
aju; jer kad voljenje biva po zasluzi, onda do
lazi nekako i do jednakosti, koja se dri znaaj
kom prijateljstva.
Nu ini se kako 'ono to je jednako' nije isto u
pravedninama i u prijateljstvu; jer u pravedninama jednako je prvotno prema zasluzi, dok je drugotno prema koliini, doim u prijateljstvu prvot1

1156a 1624,
175

10

15

20

25

9
30

"

VIII.

no je prema koliini, a drugotno prema zasluzi.

1
To je bjelodano nastane li golem meutak u kre
posti, u poroku, ili obilju ili pak emu drugome;
naime: tada vie ne bivaju prijatelji, niti to sma
traju dostojnim. A to je jo najbjelodanije u bogova; jer oni nas najvie nadmauju u svima dob
rima. Jasno je to i u kraljeva; jer ni njima se ne
smatraju dostojni biti prijateljima oni to su
mnogo neznatniji, kao ni posve bezvrijedni ljudi
najboljima i najmudrijima. Dakle, u takvih ne po
stoji tona odredba, dokle su dotinioi prijatelji;
jer i kad se mnogo toga oduzme, ostaje (prija
teljstvo), doim kad je razmak prevelik, kao u sluaju boga, nema nikakva prijateljstva. Otuda se
i pita: ele li doista prijatelji prijateljima najvea
dobra, kao to je da budu bozima. Jer tad im vie
nee biti prijatelji, te stoga ni dobra, budui da
su prijatelji dobra. Ako je valjano to se reklo,
kako prijatelj prijatelju eli dobra radi njega sa
moga, dotinik bi morao ostati onakvim kakav
jest. Dakle, njemu kao ovjeku eljet e najvea
dobra. Samo moda ne sva. Jer svatko eli najvie
dobra samomu sebi.2
ini se kako veina, zbog astohleplja, vie ele
da budu voljeni negoli da sami vole. Stoga veina
i voli laskavce; jer laskavac je prijatelj nieg po
loaja, ili se pretvara kako je takav i vie voli
negoli je voljen, a biti voljen ini se da je blizu
onome 'biti aen', to je cilj kojemu veina tei.
Samo to se ini kako ti ne izabiru ast radi nje
same, nego prema pripatku. Jer veina ljudi ui
va da bude aena od onih to su na vlasti zbog
nade (misle kako e od tih dobiti togod im us
treba, pa u toj asti uivaju kao u znaku pogod
nosti koja e uslijediti); doim oni koji ude za
au od estitih ljudi i onih koji (ih) znaju, tee
potvrdi vlastitog mnijenja sebi samima. Ti ui-

1
Izvorno , razmak, rastoj, ili stanka (vre
menski ili prostorno), o. p.
2
Posrijedi je nauk ljubavi prema sebi samome.
Usp. 1168a 28.

176

35
1159 a

10

15
6
20

vaju u t o m e t o su d o b r i , pouzdavajui se u p r o
s u d b u o n i h koji govore n j i m a . U t o m e p a k t o
su voljeni ljudi uivaju r a d i toga samoga; stoga
bi se to inilo boljim od o n o g a 'biti aen', te
d a j e prijateljstvo d o s t o j n o izbora s a m o p o sebi.
I ini se k a k o je o n o vie u t o m e da se voli ne
goli da se b u d e voljen. Z n a k su toga m a j k e k o j e
uivaju u voljenju djece; n e k e daju svoju d j e c u
da ih drugi odgajaju, te iako ih vole i znaju, ne
t r a e da ih o n a vole za u z v r a t , a k o oboje nije mogue, nego im je ini se d o s t a t n o ako vide k a k o
je djeci d o b r o , pa m a j k e vole djecu iako o n a iz
n e z n a n j a ne u z v r a a j u o n o t o se m a j c i duguje.
Dakle, b u d u i je prijateljstvo vie u voljenju, te
se pohvaljuju oni koji vole svoje prijatelje, ini
se da je voljenje k r e p o s t prijatelja, t a k o da u ko
j i h o n o biva p r e m a zasluzi ti su p o s t o j a n i prijate
lji i m e u t a k v i m a je t r a j n o prijateljstvo.
T a k o i oni n e j e d n a k i najvie bivaju prijatelji,
j e r se m o g u izjednaiti. J e d n a k o s t i slinost su
prijateljstvo, a o s o b i t o slinost o n i h koji su to
p r e m a k r e p o s t i . K a k o s u p o s t o j a n i p o sebi, o s t a j u
takvi i p r e m a d r u g i m a , pa niti t r e b a j u niti t r a e
nevaljalih usluga, nego ih moe se rei j o
i spreavaju. J e r z n a a j k a je d o b r i h da niti s a m i
grijee, niti to d o p u t a j u svojim prijateljima. Doim nevaljalci n e m a j u p o s t o j a n o s t i , te ak ne os
taju slini ni sebi s a m i m a . I p o s t a j u prijatelji na
k r a t k o vrijeme, uivajui u u z a j a m n u nevaljalstvu. Prijateljstva iz k o r i s t i te iz u g o d e t r a j u due; to jest: sve d o k j e d a n d r u g o m u p r u a j u u g o d e
ili koristi. Prijateljstvo iz k o r i s t i ini se da naj
vie biva i z m e u o p r e k a , k a o i z m e u s i r o m a h a i
bogataa, n e u k a i u e n a ovjeka; j e r svatko tei
stei ono to mu m a n j k a , te za u z v r a t daje togod
d r u g o . Tu bi tkogod m o g a o svrstati i onoga t k o
ljubi i ljubljenu osobu, te lijepe i r u n e . Stoga
se ljubavnici p o k a t k a d a ine smijeni, traei da
b u d u voljeni o n a k o k a k o vole; ako s u j e d n a k o
d o s t o j n i voljenja, zahtjev bi m o d a bio razloan;
ali ako n e m a j u n i t a takvo, o n d a je smijean. Sam o , moda j e d n u o p r e k u ne privlai d r u g a s a m a
po sebi, nego p r e m a p r i p a t k u , dok je u d n j a za
12 NIKOMAHOVA ETIKA

177

25

30

10

35
1159 b

10

15

20

onim to je sredina; jer to je ono to je dobro,

kao to suhome nije tenja postati mokro, nego
postii sredinu, a isto je i s onim to je toplo te
sa svime ostalim. Meutim, toga se moomo ka
niti, jer su te stvari tue naem istraivanju.
Kako je u poetku reeno 1 , ini se da se prijateljstvo i ono to je pravedno tiu istih stvari i
sreu meu istim osobama. Jer ini se u svakom
zajednitvu postoji neto pravedno a i prijatelj
stvo; ili barem ljudi oslovljavaju kao prijatelje
one s kojima zajedno plove ili suvojnike, te isto i
one u ostalim zajednitvima. I onoliko koliko
se nalaze u dotinome zajednitvu toliko im je i
prijateljstvo, a isto tako i ono to je pravedno.
Stoga je posve ispravna izreka Sve su stvari za
jednike prijateljima, jer prijateljstvo je u za
jednitvu. Brai i drugovima 2 sve su stvari zajed
nike, dok su ostalima ograniene jednima vie,
drugima manje, kao to su i prijateljstva neka
snanija a neka slabija. Isto se tako razlikuju i
pravednine. I nisu ti odnoaji isti u roditelja prema djeci, niti meu braom, a ni u drugova i su
graana, te slino i u ostalim prijateljstvima. Raz
likuju se stoga i 'nepravednine' (ili nepravedni
postupci) prema svakomu pojedincu od dotinika; naime: to su vei to se poinjaju prema pot
punijim prijateljima, kao to je strasnije ugrabiti
novac sudrugu negoli sugraaninu, te ne pomoi
bratu negoli tuincu, i udariti oca negoli bilo ko
ga drugog. I naravno je to zajedno s prijatelj
stvom raste i ono to je pravedno, budui da su
s istim osobama i doseu isto.
Sva su zajednitva nalik na dijelove dravnog
zajednitva. Tako ljudi putuju zajedno radi ka
kve koristi, da si pribave togod potrebno za ivot; a ini se kako je i dravno zajednitvo od
poetka nastalo i dalje opstoji radi koristi; a to
mu i zakonodavci tee te kau da je pravedno
1
2

178

1155a 2228.
Vidi biljeku V, 3.

11

30

1160 a
35

X.

ono to je na zajedniku korist. Meutim, ostala

zajednitva tee koristi posebino, kao brodari
za broenja radi zaslube novaca ili ega slinog,
suvojnici radi onoga to dolazi od ratovanja, bio
to novac, pobjeda ili zauzee grada, a slino po
stupaju i lanovi fila1 i dema 2 , [ini se kako ne
ka od zajednitava nastaju radi uitka, kao ona
rtvenih ophoda i drutvenih gozbi; ona su, naime,
radi rtvenih svetkovina i zajednikog blagovanja. A sva su ona ini se unutar dravne zajednice,
jer ona ne tei trenutanoj koristi, nego onoj za
oio ivot] 3 koji prinose rtve i prireuju zborove,
iskazujui tako ast bogovima, a pribavljajui se
bi odmor uz uitak. Jer drevne rtvene svetkovine
i zborovi odravani su ini se nakon unosa plodo
va, kao nekakve prvine. U to su doba ljudi imali
najvie vremena. Dakle, sva se zajednitva ine
dijelovima dravnog zajednitva; i takva e opi
sana prijateljstva odgovarati pojedinim zajednitvima.
Postoje tri vrste dravnog poretka, te isto toliko
zastrana, to jest njihovih izopaenosti. Dravni
poreci su kraljevstvo 4 , vladavina najboljih', i tre
i koji se temelji na procjembi imetka 6 , a koji se
ini prikladno nazvati 'imovinskom vladavinom' 7 ,
ali ga veina obino naziva ustavnom vladavinom."
Od tih je najbolje kraljevstvo, a najgora 'imovin1

10

Gr. (pleme, rod). U Heladi je puanstvo bilo

podijeljeno na fite. Njihov broj se mijenjao. U Sparti
je bilo 3, a u Ateni 4, pa 10 i napokon 12. Pripadnik
takvog plemena (file) zvao se filet ().
2
Gr. (puk, puanstvo, pokrajina); ovdje je
dem jedna od 174 atenske opine ili upe, koje su
bile dijelovi pojedinih fila. Pripadnik dema zvao se
demot (').
3
Bit e posrijedi umetak iz druge verzije teksta
istom predmetu.
4
Gr. .
5
Gr. (aristokracija).
6
Gr. .
7
Gr. (timokracija).
8
Gr. .
12*

179

15

20

25

30
12

35

ska vladavina'. Zastrana kraljevstva je samosilnitvo', i jedno i drugo je jednovlada 2 , ali se uveliko
razlikuju. Samosilnik 3 gleda samo na vlastitu ko
rist, a kralj na korist svojih podanika. Jer kralj
ne moe biti ako nije samodostatan i ako ne nadmauje ostale u svima dobrima. Takvu vie nita
ne treba, pa stoga nee gledati na vlastitu korist,
nego na onu svojih podanika. Onaj tko nije ta
kav, bio bi tek drijebom izabrani kralj'. A samo
silnitvo je opreka tome, jer takav vladar tei za
vlastitim dobrom. U sluaju samosilnitva jasnije
je kako je ono najgora zastrana 5 . Najgore je ono
to je opreka najboljem. Kraljevstvo moe prijei
u samosilnitvo, jer samosilnitvo je nevaljala jed
novlada, i nevaljao kralj postaje samosilnik. Vla
davina najboljih prelazi u vladavinu malobroj
nih 6 po opaini onih koji vladaju, koji usuprot
pravinosti raspodjeljuju ono to pripada dravi,
sve ili veinu dobara sebi, a poloaje na vlasti
uvijek istim osobama, obzirui se pri tome najvie
na bogatstvo. Tako vladaju malobrojni i opaki
mjesto onih to su najestitiji. 'Imovinska vlada
vina' prelazi u puku vladavinu 7 , jer su one srod
ne. Naime, i 'imovinska vladavina' eli biti vlast
mnotva, i tu su svi jednaki unutar procjembe
imutka. A puka vladavina jo je najmanje neva
ljala; u njoj tek malo zastranjuje sam oblik ustavnog poretka. Tako se dakle najee mijenjaju
dravni poreci; time se mijenjaju i najmanje i
najlake.
1

Gr. ' (tiranija).

2
Gr. (monarhija).
3
Gr. (tiran).
4
Misli se na obiaj izbora arhonta u Ateni, koji je
bio jednogodinji vladar sa stanovitim vjerskim du
nostima, ali bez vlasti i povlastica.
5
Naime: gore je i od same 'imovinske vladavine'
(timokracije) koja je inae najgora meu uobiaje
nim dravnim porecima (prema . .).
6
Gr. (oligarhija), sustav po kojem dr
avom vlada malo osoba ili obitelji, kao za vladavine
tridesetorice u Ateni 404. pr. Kr.
7
Gr. (demokracija).
180

116(

10

15

"

20

XI.

Tima se mogu nai slinosti pa i obrasci u ku

anstvima. Zajednitvo oca sa sinovima ima ob
lik kraljevstva, jer se on brine djeci; otuda i
Homer Zeusa naziva ocem. Kraljevstvo eli biti
oinska vlast. Ali meu Perzijancima vladavina
oca je samosilnika; tu se sinovima slue kao ro
bovima. A samosilnika je i vlast gospodara nad
robovima, jer se provodi u djelo samo ono to je
na korist gospodaru. Vladavina oca ini se ispravnam, ali je ona u Perzijanaca pogrjena, jer meu
razliitima i vladavine su razliite. Zajednitvo
mua i ene nalikuje na vladavinu najboljih. Mu
vlada prema zasluzi, i to se tie onoga u emu
on treba vladati; one pak stvari koje eni pristaju
te joj i preputa. Zagospodari li mu svime, odnos se izopauje u vladavinu malobrojnih, jer ne
ini to prema zasluzi, i ne kao onaj tko je bolji.
Katkada opet vladaju ene, budui su batinice.
Ali vlast tu ne biva prema kreposti, nego zbog
bogatstva i moi, kao u vladavinama malobrojnih.
Zajednitvo brae nalik je opet na 'imovinsku
vladavinu'; oni su jednaki, osim to se razlikuju
po ivotnoj dobi; stoga ako se mnogo razlikuju
po ivotnoj dobi, njihovo prijateljstvo vie nije
bratsko. Puka je vladavina najvie u kuanstvi
ma koja su bez gospodara (jer tu su svi u jedna
kosti) i u onima gdje je glava doma nemonik, te
svatko ima vlast.
Prema svakom pojedinom od tih dravnih poredaka pojavljuje se i prijateljstvo, onoliko koli
ko i ono to je pravedno. Ono izmeu kralja i
onih nad kojima kraljuje ovisi od premoi u do
broinstvu. On ini dobro onima nad kojima kra
ljuje, ako se budui dobar brine njima,
da im bilo dobro, upravo kao pastir svojim ov
cama. Otuda i Homer naziva Agamemnona 'pasti1
rom puka'. Takvo je i oinsko prijateljstvo, ali
se razlikuje veliinom dobroinstava; jer otac je
1

Izvorno (Homer, Ilijada, II. 243).

181

25

30

35

1161 a

13

15

3
4

(djeci) uzronik opstanka, to se smatra najveim,

te hranidbe i odgoja. Te se stvari pridaju i preci
ma. Jer po naravi je da otac vlada sinovima, preci
potomcima i kralj onima nad kojima kralj uje.
Takva su prijateljstva po premoi, te se stoga ro
diteljima iskazuje ast. I ono to je pravedno u
njima nije isto, nego je prema zasluzi; a tako je
i s prijateljstvom. Prijateljstvo izmeu mua i
ene isto je kao u vladavini najboljih. U skladu
je s krepou da boljemu pripadne vie dobra, i
svakomu kako mu pristaje. A isto je i s onim to
je pravedno. Prijateljstvo brae nalikuje na ono
izmeu drugova. Isti su i jednake ivotne dobi, te
su takvi ponajvie istih uvstava i znaaja. Tomu
je nalik i prijateljstvo u 'imovinskoj vladavini'.
I tu graani ele biti jednaki i estiti; stoga se
vlada naizmjenice, i u jednakosti; a takvo im je
i prijateljstvo.
Doim u zastranama, kao to je veoma malo
onoga to je pravedno tako i prijateljstva, a jo
najmanje u najgorem; naime: u samosilnitvu je
ili malo ili nimalo prijateljstva. Ondje gdje nema
niega zajednikog izmeu onoga koji vlada i ono
ga kojim se vlada nema ni prijateljstva, jer nema
ni onoga to je pravedno; tako je izmeu obrtni
ka i orua, izmeu due i tijela, izmeu gospodara
i roba. Svima su tima od koristi oni koji se njima
slue, ali nema ni prijateljstva ni onoga to je pra
vedno prema neivim stvarima; i nema toga ni
prema konju ili volu, niti pak prema robu kao
robu. Tu nema niega zajednikog. Jer rob je ivo
orue, a orue je neivi rob. Dakle, prema njemu
kao robu nema prijateljstva, ali ima kao prema
ovjeku. Jer ini se da postoji ono to je praved
no u svakom ovjeku naprama bilo komu tko mo
e sudjelovati u zakonu i sporazumu; a isto tako
i prijateljstvo, onoliko koliko je dotinik ovjek.
Dakle, dok su u samosilnitvima veoma rijetki
i prijateljstvo i ono to je pravedno, u pukim
vladavinama susreu se najvie, jer onima koji su
jednaki mnoge su stvari zajednike.
182

Kao to je reeno 1 , svako je prijateljstvo u zajednitvu. Moglo bi se pri tom kao posebno izlu
iti ono meu srodnicima i drugovima. Prijatelj
stva sugraana, suplemenika te suputnika na ka
kvoj plovidbi vie su nalik na ona sklona zajed
nitvu, jer se ine da su prema nekakvoj pogod
bi. Meu njih se moe svrstati i prijateljstvo prema tuincima.

XII.
20

2
25

30

3
35
11 61 b

Rodbinsko prijateljstvo ini se da je mnogovrsno, ali u cijelosti proizlazi iz oinskog prijatelj

stva; jer roditelji ljube svoju djecu kao dio sebe
samih, a djeca roditelje kao one od kojih potje
u. Meutim, roditelji bolje znaju svoje odvjetke
negoli to djeca znaju da potjeu od njih, i vie
osjeaju pripadnost svojem potomstvu negoli ono
prema onomu tko ga je rodio; jer od ega togod
potjee tomu i pripada, kao zub ili kosa svojemu
vlasniku, ali sam izvor ne pripada tome, ili pak
pripada manje. A isto je i prema duini vremena;
roditelji zavole svoju djecu im su roena, a djeca roditelje tek poto proe vremena, i ona steknu rasudnost ili sjetilno opaanje. Zbog toga je
jasno zato i majke vie vole djecu. Dakle, rodi
telji vole svoju djecu kao sebe same (jer su nji
hovi potomci, odijeljeni od njih, kao drugi oni
sami), a djeca roditelje kao one od kojih su
potekli; braa vole jedni druge jer su istog podrijetla, te po istovjetnosti prema njemu i sami su
uzajamno istovjetni. Otuda se kae 'ista krv', 'isti
korijen' i slino. Oni su nekako isto u odijeljenim tijelima. Prijateljstvu uveliko pridonose za
jedniki odgoj i isto ivotno doba, 'vrnjak trai
vrnjaka', i ljudi istih obiaja postaju drugovi.
Zbog toga je bratsko prijateljstvo nalik na drugarstvo. Neaci i ostali srodnici pripadaju uzajamno po vezi s braom; potjeu, naime, od istog
pretka. Oni su meusobno blii ili dalji po blisko
sti ili udaljenosti od izvornog praroditelja.

1159b 26
183

14

15

20

25

30

35
1162 a

Prijateljstvo (ili ljubav) djece prema roditelji

ma i ljudi prema bogovima odnosi se kao prema
neem dobrom i premonom; oni su im podarili
najvea dobroinstva; uzronici su njihova opstanka i hranidbe, te odgoja od samog roenja;
u tome je prijateljstvu vie ugode i koristi negoli
u onome s tuincima, budui da im je i sam ivot
vie zajedniki. Prijateljstvo meu braom poput
je onoga meu drugovima, osobito ako su ti estiti,
i uope meu slinicima, ukoliko su meusobno
privreniji i vole se ve od roenja, i ukoliko su
djeca istih roditelja, zajedno odrasla i slino od
gajana, slinija i u samome znaaju. A i provjera
prema vremenu u njih je i najpotpunija i naj
vra.
Prijateljske naklonosti meu ostalim srodnicima
susreu se u odgovarajuem razmjeru. Prijatelj
stvo izmeu mua i ene prisutno je ini se pre
ma naravi; naime, po svojoj je naravi ovjek
skloniji da bude udvoje jo vie negoli u dravi 1 ,
kao to je sam dom prvotniji i nuniji od drave,
a raanje djece je znaajka koja je ovjeku vie
zajednika sa ivotinjama. Ali u ostalih ivotinja
zajednitvo dosee samo dotle, dok ljudi ne ive
zajedno samo radi raanja djece, nego i radi osta
lih ivotnih potreptina. Jer uloge (zadae) im se
ve od poetka dijele, i jedne pripadaju muu a
druge eni. Pripomau, dakle, jedno drugomu i
ulau u zajednicu svatko svoje sposobnosti. Zbog
toga se, ini se, u tome prijateljstvu nalaze i ko
rist i uitak. Ali ono se moe temeljiti i na kreposti, ako su oboje estiti; svako od njih, naime,
posjeduje krepost, i mogu uivati u tome. Djeca
su ini se ono to ih vee; zbog toga se lake
razvrgavaju veze bez djece; jer djeca su oboma
zajedniko dobro, a ono to je zajedniko to i
povezuje.

1
Ta je vana izjava u izvorniku i saetija i rjei
tija (. i\ .6), sa znaenjem
da je nagon za parenjem openitiji od nagona za
okupljanjem, koji ima svoj najvii izraz u dravi.

184

10

A pitanje kako valja ivjeti muu sa enom, i

uope prijatelju s prijateljem, ini se kako nije
nita drugo nego i traiti to im je pravedno.
Naime, ne ini se da je to isto prijatelju prema
prijatelju, ili prema tuincu, prema drugu ili suueniku.

XIII.

Kao to je u poetku reeno 1 , postoje tri vrste

prijateljstva, i prema svakoj od njih jedni su prijatelji u jednakosti a drugi po premoi (jer pri
jatelji mogu postajati jednako dobri ljudi te bo
lji ovjek s gorim, a slino i oni koji su to zbog
uitka ili koristi izjednauju se ili razlikuju ve
prema uzajamnu dobitku). Oni koji su jednaki
moraju se prema toj jednakosti izjednaiti i u
voljenju i u ostalome, dok nejednaki moraju svo
jim premonicima uzvraati kako je prema raz
mjeru. 2

15
35

U prijateljstvu koje je poradi koristi dolazi jedino ili najee do tuba i prijekora, a i s raz
logom. Jer oni koji su prijatelji zbog kreposti
voljni su uzajamno initi dobro (to je i znaajka
kreposti i prijateljstva), a meu onima to se u
tome natjeu nema ni tuba ni prepiraka, nitko
se naime ne srdi na onoga tko ga voli i ini mu
dobro, nego ako je uljudan ovjek, on uzvraa
inei i sam dobro. A onaj tko premauje, posti
ui ono emu tei, nee se tuiti na svojeg prijatelja. Jer svatko udi za onim to je dobro. I
nema toga (tuba i prijekora) mnogo ni u prija
teljstvima radi uitka; jer oboje istodobno dobi
vaju ono za im ude, ako uivaju da su zajedno;
i inilo bi se smijenim kad bi se tkogod tuio da
mu drugi nije ugodan, jer on ne mora svakodnevno drugovati s dotinim. Ali prijateljstvo poradi
koristi obiluje pritubama. Kako se slue jedan
drugim radi vlastitog probitka, treba im uvijek

15

20

25

1156a 7.
To jest: dotinici moraju u naklonosti nadokna
diti svoj nedostatak u dobroti, korisnosti ili ugod
nosti (prema . .).
2

185

30

1162 b

10

15

sve vie i misle da i m a j u m a n j e nego im pripa

da, i p r i g o v a r a j u k a k o ne dobivaju o n o l i k o k o l i k o
bi trebali, iako zasluuju, pa oni koji ine d o b r o
n e m o g u n a s m a g a t i toliko k o l i k o zahtijevaju o n i
k o j i m a se to d o b r o ini.
5

Dakle, i s t o t a k o k a o t o je d v o s t r u k o ono k o j e
je p r a v e d n o (jedno je n a i m e n e p i s a n o , a d r u g o
je p r e m a zakonu) t a k o je i prijateljstvo p o r a d i
k o r i s t i j e d n o u d o r e d n o , d r u g o z a k o n s k o . A do
t u b a najvie dolazi o n d a k a d s e o d n o a j n e raz
r j e u j e u i s t o m e p r i j a t e l j s t v u u k o j e m je i ugovoren. O n o koje je z a k o n s k o temelji se na o d r e e n i m uvjetima, k a o posve p o s l o v a n o d n o a j iz
r u k e u ruku 1 , ili k a o o n a j slobodniji na r o k ,
p r e m a pogodbi to se tie n a p l a t e 2 . J a s n o je da u
t a k v o m sluaju s a m d u g nije p r i j e p o r a n , ali je
prijateljski zbog s a m e o d g o d e u n a p l a t i . Zbog
toga u n e k i m d r a v a m a i n e m a u t a k v i m sluaje
vima p r a v o s u d n i h p a r b a , n e g o s e misli k a k o o n i
koji su sklopili p o g o d b u p r e m a povjerenju mor a j u s a m i snositi posljedice. M e u t i m , o d n o a j
koji j e u d o r e d a n n e 'temelji s e n a o d r e e n i m
uvjetima, nego se tu d a r u j e , ili ini togod d r u g o ,
k a o prijatelju; ali se za u z v r a t o e k u j e ili isto ili
vie, k a o da nije posrijedi d a r nego p o s u d b a . Pa
a k o ovjeku n e b u d e isto p r i razrjeenju spora
z u m a kao i p r i s k l a p a n j u , on e se tuiti. To se
d o g a a zbog toga t o i a k o svi ljudi ili veina ele
o n o t o j e lijepo, i z a b i r u o n o t o j e p r o b i t a n o .
J e r Mjepo je initi d o b r o , ne r a d i uzvraaja; d o k
je probitano primiti dobro za uzvrat.
Stoga, a k o ' o v j e k m o e , t r e b a u z v r a t i t i o n o l i k o
koliko je p r i m i o , i svojevoljno (jer ne t r e b a od
ovjeka initi prijatelja p r o t i v njegove volje; tre
ba se ponijeti -tako k a o da s m o u p o e t k u pogri
jeili i p r i m i l i d o b r o i n s t v o od o n o g a od koga ne
t r e b a j e r nije bilo od prijatelja, ni od o n o g a
tko to ini radi s a m o g ina i t r e b a to razrije-

1
2

186

Misli se na izravno plaanje: plati pa nosi.

Naime: quid pro quo (prema D. R.).

siti k a o d a p o s r i j e d i b i j a e d o b r o i n s t v o p o d
o d r e e n i m u v j e t i m a ) . I ovjek bi p r i s t a o da uz
v r a t i uinjeno, a k o b i m o g a o , j e r o d o n o g a t k o n e
b i m o g a o , n i s a m d a r i v a t e l j t o n e b i o e k i v a o . Sto
ga, a k o j e m o g u e , d o b r o i n s t v o t r e b a u z v r a t i t i .
Ali u p o e t k u valja razvidjeti t k o n a m ini d o b r o
i p o d k o j i m u v j e t o m , k a k o b i s m o to p r i h v a t i l i ili
ne.

20

20
25

11
30

35
XIV.
1163 a

Postoje r a s p r e o k o toga t r e b a li u s l u g u o d m j e
ravati p r e m a korisnosti o n o m u tko je prima, pa
p r e m a tame i u z v r a a t i , ili p a k p r e m a dobroin
stvu davatelja. J e r p r i m a t e l j i o b i a v a j u rei k a k o
o n o to p r i m i e o d d o b r o i n i t e l j a .tima j e bilo
togod n e z n a t n o a .mogli su to dobiti i od k o g a
drugog, u m a n j u j u i t a k o u s l u g u ; davatelji, n a p r o
tiv, govore k a k o su dali najvie to su i m a l i i t o
se nije moglo dobiti od d r u g i h te da je to uin j e n o u pogibelji ili slinoj n u n o s t i . Ako je da
kle posrijedi p r i j a t e l j s t v o r a d i k o r i s t i , o n d a j e
vjerojatno mjerilo d o b i t a k p r i m a t e l j a . O n j e taj
k o j e m u t r e b a usluga, d o k m u drugi p o m a e oe
kujui z a u z v r a t isto; dakle, p o m o j e bila u p r a v o
tolika koliko je d o t i n i k dobio, i on m o r a v r a t i t i
o n o l i k o koliko je p r i m i o , ili a k i vie, to je j o
ljepe. U p r i j a t e l j s t v i m a u t e m e l j e n i m na k r e p o s t i
n e m a tuba; t u j e m j e r i l o s a m i z b o r (ili n a k a n a )
davatelja; j e r u i z b o r u je poglavita z n a a j k a i
k r e p o s t i i s a m o g znaaja.
Razmirice nastaju i u o n i m prijateljstvima koja
se temelje na p r e m o i ; tu s v a t k o o e k u j e da dobije vie nego drugi, i k a d se to dogodi, razvrgava
se prijateljstvo. N a i m e , o n a j bolji misli k a k o tre
b a dobiti vie, j e r d o b r o m u ovjeku t r e b a p r i d a t i
vie, a isto t a k o i o n a j t k o je korisniji. Oni k a u
d a o n a j t k o j e n e k o r i s t a n n e t r e b a i m a t i isto, j e r
to o n d a p o s t a j e j a v n a usluga 1 , a ne prijateljstvo,
a k o o n o to se dobije od prijateljstva nije p r e m a
vrijednosti o n o g a to je uloeno. Ti m i s l e k a k o

Gr. , naime sluba na korist zajednice

(opine, grada, drave).
187

10

15

20

16
25

30

u prijateljstvu treba biti kao i u poslovnom za

jednitvu, da oni koji vie ulau vie i dobivaju.
Meutim, oprena je nazora onaj kojemu treba
ili tko je u slabijem poloaju: kako je odlika do
bra ovjeka da pomae onima koji su potrebiti.
Kau, koja je korist biti prijateljem estitu ili
monu ovjeku, ako se od toga ne moe nita
dobiti? ini se da je svaki od tih zahtjeva ispravan, te da svatko od prijateljstva treba dobiti
vie negoli drugi, ali ne vie od istog, nego onaj
tko je premoan vie asti, a onaj tko je potrebit
vie koristi. Jer ast je nagrada kreposti i dobro
instva, dok je dobitak pomo u oskudnosti.
A ini se da je tako i u dravnim stvarima (ili
u javnom ivotu). Ne asti se onaj tko ne prua
nikakvo dobro zajednici. Jer ono to je zajedni
ko daje se onomu tko je dobroinitelj toga zajed
nitva, a ast je ono to je zajedniko, ovjek ne
moe istodobno od zajednice stjecati bogatstvo i
biti aen. Jer nitko ne pristaje na ono to je
manje u svima stvarima 1 . Zbog toga ovjeku koji
gubi na bogatstvu podjeljuju poasti, dok podmitljivcu daju novce. Jer nagrada prema zasluzi
izjednauje i odrava prijateljstvo, kako je re
eno. 2
A tako se trebaju druiti i oni nejednaki; i
onaj kojemu je uinjeno dobro bilo u novcu
ili u kreposti mora uzvratiti au, uzvraajui
onako kako je mogue. Jer prijateljstvo zahtijeva
ono to se moe, a ne ono to je posve prema
zasluzi; jer to se u svemu i ne moe uiniti, kao
u sluaju asti koja se iskazuje bogovima ili ro
diteljima, jer njima nitko nikad ne bi mogao uz
vratiti kako je prema zasluzi, ali onaj koji ih tuje
najbolje to moe smatra se estitim ovjekom.
Zbog toga ini se sin se ne moe odrei oca, ali
se moe otac odrei sina; onaj tko je dunik tre-

To jest: drava nee jo podijeliti i poasti onomu

tko se njome novano okoristio (prema . .).
2

188

1162a 344; 1158b 27.

35
1163 b

10

15

20

ba otplatiti dug, ali to god sin uinio, nee pri

mjereno uzvratiti ono to je primio, tako te ocu
uvijek duguje. Meutim, vjerovnici posjeduju
mo da oproste dug; a moe to i otac. Istodobno
ini se nitko ne bi odbacio svojeg sina, ako ovaj
ne bi pretjerao u opaini. Jer, uz naravno prija
teljstvo meu njima ljudski je ne odbijati pomo
od sina. Ako je pak sin nevaljao, izbjegavat e ili
se nee truditi da pomogne ocu, jer veina eli
primati dobroinstva, ali izbjegavaju da ih ine,
kao neto neprobitano. tim stvarima nek je
toliko dosta.

25

IX.

U svima neslinim 1 prijateljstvima razmjer je

ono to izjednauje i uva prijateljstvo, kao to
je reeno 2 ; tako u odnoajima meu graanima:
postolar za cipele dobiva uzvrat prema vrijednosti, a isto tako i tkalac i ostali. U tim je sluajevima dakle iznaeno zajedniko mjerilo u obliku
novca, i prema njemu se sve odnosi i njime mje
ri. U ljubavnikom prijateljstvu ljubavnik se kat
kad ali kako prekomjerno voli ali mu se isto
ne uzvraa iako je to moda zbog toga to se
u njem vie nema to voljeti , dok se ljubljena
osoba ali kako onaj tko prije obeavae sve sad
nita ne ispunjava. Takve se stvari dogaaju kad
ljubavnik voli ljubljenu osobu poradi uitka, ona
opet ljubavnika poradi koristi, a sad toga vie
nema ni u jednome od njih. I budui se prijatelj
stvo temeljilo na tim stvarima, ono se prekida
im vie nema onoga zbog ega su zavoljeli. Oni,
naime, i nisu ljubili jedno drugo, nego stanovita
svojstva, koja nisu postojana; zbog toga su nepo
stojana i takva prijateljstva. Meutim, prijatelj
stvo koje se temelji na znaaju, budui je samo
po sebi, ono traje, kao to je i reeno. 3 Razlike
nastaju kad je ono to dobivaju drukije i nije

Ili 'inorodnim', to jest prijateljstvima izmeu raz

liitih ljudi, od kojih je jedna osoba ugodna, a dru
ga korisna, pa su i dobra koja ine jedno drugomu
razliita.
2
1133a 5.
3
1156 912.
191

35
1164 a

10

ono za im ude, jer isto je kao da se nita nije

dobilo ako se ne postigne ono za im se tei. To
je poput one ovjeku to je obeao nagradu
aitarau, to veu to bude bolje svirkom ugodio;
a kad je svira u zoru zatraio obeano, ovjek
mu je odgovorio da mu je za uitak uzvratio
1
uitkom . Ako je, dakle, svaki to i htio, tako bi
bilo dostatno. Nu ako jedan htjede zabavu a dru
gi dobit, te jedan svoje postigne a drugi ne, onda
ishod prema zajednitvu ne bi bio lijep; jer o
vjek se trsi postii ono ega je potrebit, i radi
toga daje ono to ima. Ali tko je vlastan odrediti
vrijednost (usluge), primatelj ili davatelj? ini se
kako to davatelj preputa ovomu drugomu. 2 Tako
je, kau, postupao i Protagora 3 : poto bi koga
pouio emu, pozvao bi uenika nek sam procije
ni naueno, te bi to primao kao nagradu. Nu u
takvim zgodama nekima vie godi naelo nek
je plaa prema muu. 4 Oni opet koji unaprijed
uzimaju novac, a zatim ne uine nita od onoga
to rekoe, zbog svojih pretjeranih obeanja, po
sve pravino izazivaju tube protiv sebe; jer ne
ispunie to ugovorie. Sofisti su vjerojatno prisiljeni uiniti tako 5 , jer im nitko ne bi dao novac
za ono to znaju. Takvi, dakle, poto ne ispune
ono za to su primili plau, posve naravno izazi
vaju optube. Ondje pak gdje nema nikakva sporazumka usluzi, oni koji daju poradi samih pri
jatelja ti su kako je reeno besprijekorni

(jer takvo je prijateljstvo utemeljeno na kreposti) i uzvraaj valja uiniti prema izboru 1 (jer on
je znaajka i prijatelja i kreposti). A tako je ini
se primjereno i za one to se udruie radi pouke
u 'mudroslovlju' 2 , budui da se vrijednost tomu
ne mjeri novcem, a ne uzvraa se ni istovrijednom
au, nego je moda dostatno da se kao i pre
ma bozima i roditeljima uini ono to se moe.

15

20

25

9
30

Naime: citara je imao uitak to je oekivao ve

liku nagradu, to bijae dostatna plaa za uitak koji
je bio pruio. Ta se zgoda priala Dioniziju I iz
Sirakuze (Plutarh, De Alex, fortuna, II, 1); prema
. .
2
Misli se na sluaj u kojem ne postoji tona pret
hodna pogodba.
3
Protagora (iz V st. pr. n. e.), glasovit sofist; prema
predaji, i prvi koji je naplaivao svoje uiteljske
usluge.
4
Prema Heziodu (Poslovi i dani, 370); cijeli stih,
prema prijevodu A Bazale, glasi: Prijanu ponudi
plau da mu dostatna bude.
5
To jest: uzimati novac unaprijed.
192

Ali ako davanje nije takvo, nego se oekivala

naknadba, onda je bez ikakve dvojbe najbolje da
povraaj bude onakav kakav se ini pravinim
objema stranama. Nu ako do toga ne doe, i
nilo bi se ne samo nuno nego i pravedno da pri
matelj odredi vrijednost. Jer ako davatelj primi
za uzvrat onoliko koliko je koristi primatelj do
bio, ili koliko bi ovaj dao za uitak, primit e od
njega koliko mu i pripada. To je bjelodano pri
prodaji sajamske robe; te gdjegdje postoje za
koni koji prijee sudbene postupke pri prekraju
voljnih ugovora, zbog toga to s onim ovjekom
kojemu se povjerovalo valja samu pogodbu raz
rijeiti onako kako je i zapoeta; jer se misli
kako je pravednije da vrijednost odredi onaj ko
jemu se povjerovalo negoli tko je povjerovao.
Naime, veinu stvari ne procjenjuju jednako oni
koji ih imaju i oni koji ih ele uzeti; jer svima
se one stvari koje posjeduju i koje daruju ine
veoma vrijednim; pa ipak uzvraaj se vri pre
ma onoj vrijednosti koju odreuju primatelji. Sa
mo je nedvojbeno i to da primatelj ne smije odreivati vrijednosti kako mu se ini poto ve po
sjeduje dotinu stvar, nego kako je cijenio prije
nego ju je dobio.
A tekoa se javlja i u ovim sluajevima: treba
li u svemu pretpostaviti svojeg oca i posluati ga,
ili se pak u bolesti povjeriti lijeniku; te kad
1

Gr. inae znai izbor, ali ovdje i na

kana, namisao, namjera, namjena (lat. intentio);
o. p.
2
Tu se pretpostavlja blaga autorova poruga.
13 NIKOMAHOVA ETIKA

193

35
1164 b

10

15

20

t r e b a p r u a j em ruke izglasati glavnog zapovjedni

ka, da li glasati za onoga s bojinim iskustvom?
I s t o tako, treba li prije pomoi prijatelju ili ka
kvom izvrsniku, ili pak uzvratiti uslugu dobroi
nitelju ili darivati svojeg druga; ako se ne moe
oboje?
2
3

Nije, d a k l e , lako sva ta pitanja tono razluiti,

j e r meu n j i m a su mnoge i svakojake razlike i po
veliini i po malenkosti i po ljepoti i po nunosti. J e d n o i p a k nije nejasno, kako se sve ne smije
dati j e d n o j te istoj osobi, i da ponajvie treba
prije u z v r a t i t i dobroinstva negoli ugoditi prija
teljima, a isto tako i vratiti ono to se duguje
negoli dati drugu. Pa ipak moda ni to nije uvijek
tako, kao u sluaju otkupljenika od razbojnika:
treba li t a j za uzvrat izbaviti otkupninom samog
izbavitelja, pa tko god on bio, ili mu ak i nezarobljenu povratiti novac, ili pak otkupiti vlastitog oca, je r bi se mislilo kako mora izbaviti oca
ak i prije sebe samoga. Dakle, kao to je reeno 1 ,
uope dug treba vratiti; ako pak bilo po lje
poti 2 bilo po nunosti pretee samo darivanje,
njemu se walja prikloniti. Pokatkada pak nije ni
pravo u z v r a a t i prije uinjeno dobroinstvo, kad
je jedan u i n i o dobroinstvo znavi kako je drugi
valjan, doki drugi ima uzvratiti onomu koga sma
t r a nevaljalim. Zbog toga ovjek katkad ne treba
posuivati onome tko mu je posudio, jer jedan
je posudio- estitu ovjeku, oekujui uzvraaj,
dok se d r u g i ne nada uzvraaju od onoga tko je
nevaljao. S~toga, ako je po istini tako, onda traba
nije p o t e n a ; ako i nije tako, ali dotinik misli
da jest, ne bi se inilo besmislenim to tako i
ini. Kao s t o se, dakle, esto reklo 3 rasprave
uvstvima i inidbama imaju isto toliko odree
nosti k o l i k o i stvari kojima se bave.

1164b 311165a 2.
Podrazumijeva se udoredna ljepota, ono to na
lae u d o r e e (o. p.).
5
1094b 1127, 1098a 2629, 1103b 341104a 5.
2

194

25
7

30

35
1165 a

5
10

10

III.

Stoga nije n e j a s n o k a k o svima n e t r e b a uzvra

a t i isto, i ne t r e b a sve d a v a t i ni ocu, k a o ni sve
Z e u s u rtvovati; i b u d u i su razliiti zahtjevi pre
ma roditeljima, b r a i , d r u g o v i m a i d o b r o i n i t e
ljima, s v a k o m u p o j e d i n c e valja uiniti o n a k v u
u s l u g u kakva je svojstvena i p r i k l a d n a . A ini se
da ljudi t a k o i ine. Na s v a d b e pozivaju s r o d n i k e ,
j e r t i m a je zajedniki r o d i ini vezani s n j i m ; a
iz istog razloga misle k a k o i na p o g r e b i m a srodnici m o r a j u biti p r i s u t n i p r i j e svih ostalih. I t o
s e tie h r a n e s m a t r a l o b i s e d a r o d i t e l j i m a t r e b a
najvie p o m o i , j e r im se to duguje, i ljepe je u
t o m e p o m o i u z r o n i c i m a naeg o p s t a n k a negoli
sebi s a m i m a . R o d i t e l j i m a p r i p a d a i ast, k a o i
bozima, ali ne s v a k o v r s n a ; j e r ne duguje se i s t a
a s t ni ocu ni majci, k a o ni m u d r a c u i g l a v n o m
zapovjedniku, nego k a k o je p r i m j e r e n o o c u i kako je p r i m j e r e n o majci. I s v a k o m u se s t a r i j e m
duguje ast p r e m a ivotnoj dobi, u s t a j a n j e m p r e d
n j i m a i p r e p u t a n j e m m j e s t a za s t o l o m te sli
n i m , dok se d r u g o v i m a i b r a i d o p u t a s l o b o d a
u govoru i sve im je zajedniko. A i s r o d n i c i m a
i s u p l e m e n i c i m a i s u g r a a n i m a te svima o s t a l i m a ,
t r e b a uvijek p o k u a v a t i d a s e pridijeli o n o to j e
p r i p a d n o , i u s p o r e d i t i svojstva p o j e d i n i m a p r e m a
s r o d s t v e n o s t i , k r e p o s t i ili korisnosti. T a k v a je
usporedba, naravno, laka m e u istorodnima, a
tegotnija m e u razliitima. Ali zbog toga se ne
smije o d u s t a t i , nego valja razluivati k a k o se naj
bolje moe.
Postoji n e d o u m i c a i o k o toga t r e b a li ili ne
t r e b a razvrgavati prijateljstva s o n i m a koji ne
o s t a j u isti. Ili pak, to se tie o n i h koji su prijateljevali p o r a d i k o r i s t i ili uitka, n e m a n i t a
n e o b i n o u r a s k i d u prijateljstva k a d vie n e m a j u
d o t i n i h svojstava; j e r ljudi su bili prijatelji t i h
svojstava, te k a d o n a n e s t a n u , posve je r a z l o n o
ne voljeti vie. Ali t k o g o d bi se m o g a o p o t u i t i
a k o ga je onaj drugi ljubio p o r a d i koristi ili uit
ka p r e t v a r a j u i se p r i t o m e k a k o to ini r a d i nje
gova znaaja. N a i m e , k a o to u p o e t k u r e k o s m o , 1
1

13*

1162b 2325.
195

15

20

25

30

35
3
1165

veina razmirica meu prijateljima nastaje kad

im prijateljstvo nije onakvo kakvo misle da jest.
Stoga, kad se tkogod prevari i pretpostavi kako
je voljen zbog svojeg znaaja, iako druga osoba
ne ini nita takvo, taj mora optuivati sebe sa
moga; ali kad je obmanut licemjerjem drugoga,
pravedno je da tui obmanitelja, i to vie negoli
krivotvoritelje novca, kako je posrijedi opaina
prema neemu vrednijem.

Ako pak tkogod primi nekoga kao dobrog, ali

taj postane nevaljao i pokae se takvim, treba li
ga ipak voljeti? Ili je to nemogue, jer sve nije
dostojno voljenja, nego samo ono to je dobro?
Jer ono to je zlo niti je dostojno voljenja, niti
se smije voljeti. Ne treba biti ljubitelj zla, niti se
jednaiti s nevaljalim; a ve je reeno 1 , kako je
slian slinomu prijatelj. Mora li se, stoga, odmah
raskinuti? Ili pak ne sa svima, nego samo s oni
ma koji su neizljeivi u svojoj opaini? Ako se
mogu popraviti, vie treba pomoi njihovu zna
aju negoli imetku, utoliko to je tako bolje i
primjerenije prijateljstvu. Onaj pak tko razvrgne
takvu vezu ne bi uinio nita neobino; jer on
nije bio prijatelj takvom ovjeku; budui se taj
izmijenio, a on ga ne moe izbaviti, zbog toga ga
i naputa.
Ako opet jedan ostaje kakav jest, dok drugi
postaje estitiji i uveliko ga nadmauje krepou,
treba li ovaj onoga i dalje smatrati prijateljem?
Ili to ipak ne moe? To je jo najjasnije ondje
gdje je velika razdaljina, kao u djeakim prija
teljstvima; ako jedan ostane umom djeak, dok
drugi u tome postane veoma moan mu, kako bi
mogli biti prijatelji, kad niti odobravaju iste stva
ri, niti pak uivaju u istim stvarima, niti ih boli
zbog istih stvari? Oni vie nee ni osjeati isto
jedan za drugoga, a bez toga ne mogu biti prija
telji, i jer ne mogu ivjeti zajedno. Ali tome se
ve govorilo 2 .

10

IV.
15

20
2

3
25

4
30

Treba li se onda odnositi prema njemu nita

drukije nego kao da mu nikad i ne bijae prija
teljem? Ili pak treba zadrati uspomenu na pri
janje druenje, i kao to mislimo kako vie tre
ba ugaati prijateljima negoli tuincima, tako i
svojim negdanjim prijateljima treba pridati to
god zbog prijanjeg prijateljstva, onda kad do
razvrgnua nije dolo zbog pretjeranosti u opa
ini.
Prijateljske naklonosti prema blinjima, te
znaajke kojima se odreuju prijateljstva, ini se
da su proizale iz ovjekovih uvstava prema sebi
samomu. Ljudi postavljaju da je prijatelj onaj
koji eli i ini ono to je dobro, ili to je privid
no dobro, a poradi drugoga ili tko svojem prija
telju eli da opstoji i ivi radi njega samoga, kao
to se majke odnose prema svojoj djeci, i prija
telji koji su u zavadi.1 Drugi ga pak odreuju
kao onoga koji provodi vrijeme zajedno s dru
gim i izabire iste stvari, ili zajedno s prijateljem
boluje i raduje se, to se takoer najvie dogaa
s majkama. Nekima od tih znaajki odreuje se
i prijateljstvo. A svaka pojedina od njih prisutna
je i u odnoaju estita ovjeka prema sebi sa
momu (a i ostalih, ukoliko misle da su takvi;
ini se, kao to je reeno 2 , da su u svima stvarima mjerilo krepost i valjan ovjek). Jer takav je
istomislen prema samomu sebi i udi za istim
stvarima cijelom svojom duom; i stoga eli sebi
dobra, i ona to su prividno takva, pa tako i dje
luje (jer znaajka je dobra ovjeka da se trsi oko
dobra) i poradi sebe samog (a radi umnoga dijela
sebe, koji se ini zbiljskim pojedincem). On, uz
to, eli ivjeti i ouvati sebe, a najvie onaj dio
kojim misli. Jer valjanu ovjeku opstanak je do
bro, i svatko sebi eli dobra, i nitko ne bi izabrao
da bude netko drugi, ak i ako stekne sve na
1

1
2

196

1156b 1921.
1157b 1724, 1158b 3335.

To jest: oni se zbog nekih razmirica trenutno ne

sastaju, ali jo osjeaju uzajamnu naklonost (prema
H. R.).
2

1113a 2333.

197

35

1166 a
4

10

15

20

svijetu postavi taj drugi (jer i sad Bog posjeduje

Dobro)', nego samo kao on sam, pa kakav god
bio. I inilo bi se da je um sam pojedinac ili vie
od svega ostalog. Takav eli provoditi vrijeme
sam sa sobom, jer ini to s uitkom; naime:
uspomene na uinjeno njemu su mile, dok su mu
nade za budunost dobre, pa stoga i ugodne. Nje
gov razum obiluje miljevinama. 2 On uti bol i
radost najvie sa sobom samim, jer njemu je
uvijek isto ili bolno ili ugodno, a ne as ovo as
ono. On se, takorei, nema zbog ega kajati.
Budui su dakle u estitu ovjeku prisutna sva
ta pojedina uvstva prema sebi samomu, i on se

prema prijatelju odnosi kao prema sebi (jer pri

jatelj je njegovo drugo 'ja'), ini se da je i prija
teljstvo jedno od njih, te da su prijatelji oni u
kojima su ona prisutna. Pitanje postoji li prijateljstvo prema sebi samomu ili pak ne postoji,
nek je za sad po strani. inilo bi se da postoji
prijateljstvo ukoliko je dotinik dvoje ili njih vie, a prema onome to je reeno, i zbog toga to
krajnje prijateljstvo nalikuje na ljubav prema sebi samomu.
ini se dakle kako spomenute znaajke pripa
daju i veini ljudi, iako su nevaljali. Hoe li
stoga oni, ako su zadovoljni sami sobom i misle
kako su estiti, biti i dionici dotinih svojstava?
Jer ona ne pripadaju nikomu od onih to su posve nevaljali i bezboni, ak ne ni prividno. A
jedva i onima koji su loi. Ti su, naime, u sukobu
sami sa sobom, jer ude za jednim stvarima a
hoe druge, kao i oni neuzdrani. Mjesto stvari

25
9

30
10

35
1166 b

V.

2
1

Smisao je: samo Bog posjeduje najvie dobro;

stoga, eljeti sveukupno dobro, uz izmjenu osobno
sti, znailo bi da ovjek eli biti Bog to nije ni
ta razboritije od elje da ovjekov prijatelj bude
Bog (1159a 5), prema . .
2
Izvorno d-, (miljevine) to znai i mi
saona istraivanja i znanstveni uvidi i predmeti kon
templacije, a na temelju spekulativne moi due
(o. p.).
198

koje sami smatraju dobrima izabiru one koje su

ugodne ali kodljive; drugi pak, zbog straljivosti i lijenosti, odustaju od provedbe onih stvari
koje sami dre za najbolje. A oni koji poinie
mnoge strahote, i koje mrze zbog njihove opai
ne, ti bjee od samog ivota i utjeu se samoubojstvu. Nevaljali ljudi trae one s kojima e svako
dnevno drugovati i izbjegavaju sebe same; jer
kad su sami sa sobom, sjeaju se mnogih mrskih
stvari te oekuju i druge takve, dok ih zaboravljaju u drutvu s drugima. Budui ne posjeduju
nita dostojno voljenja, ne osjeaju nikakve na
klonosti ni prema sebi samima. Stoga takvi ne
ute radosti ni bola prema sebi samima; vlastita
im je dua u pobuni, i dijelom po svojoj opaini
osjea bol zbog odsua nekih stvari a dijelom se
raduje, pa ih jedno vue na jednu a drugo na
drugu stranu, kao da e ih raskidati. Ako se ne
moe istodobno utjeti bol i radovati, nego takav
ubrzo poali, to se radovao, onda bi dotinik po
elio da takve radosti nije nikad ni outio. Jer
nevaljalci su puni pokajanja. ini se, dakle, da
nevaljalac nije prijateljski raspoloen ni prema
sebi zbog toga to ne posjeduje nita dostojno
voljenja. Stoga, ako je takvo stanje odve muno,
treba svim silama izbjegavati opainu i trsiti se
da ovjek bude estit. Tako bi ovjek bio prija
teljski prema sebi i postao bi prijatelj drugomu.
Dobrohotnost je nalik na prijateljsku naklonost, ali nije prijateljstvo. Ona se moe utjeti
i prema nepoznatima i onima koji tome ne zna
ju, dok prijateljstvo ne moe. tome se ve prije
govorilo. 1 Isto tako, dobrohotnost nije ni voljenje,
jer je bez napona i udnje, koji prate voljenje.
Uz to, voljenje je u druenju, dok dobrohotnost
izbija i posve iznenadno, kao kad se javi prema
natjecateljima; jer gledatelji su dobrohotni prema njima i zajedno prieljkuju, ali ne bi nita
zajedno s njima poduzeli; naime, kao to reko
smo, oni iznenadno postaju dobrohotni i ljube
1

Vidi VIII, II, 3

199

10

15

20

25

35
1167

VI.

povrno. ini se da je dobrohotnost poelo prija

teljstva kao to je to u ljubavi uitak zbog gle
danja. Ako se prvo ne raduje ijoj pojavi, nitko
se ne zaljubljuje; ali tko se samo raduje pojavi
koje osobe nije jo zaljubljen, nego kad udi za
odsutnom osobom i eli njezino prisue. Tako
ljudi ne mogu biti prijatelji ako ne postanu do
brohotni, ali time to su dobrohotni nita vie ne
vole; jer samo ele dobra onima kojima su do
brohotni, ali ne bi nita zajedno s njima podu
zeli, niti se potrudili radi njih. Stoga, govorei
preneseno, mogao bi tkogod rei kako je dobro
hotnost nedjelatno prijateljstvo, koje kad potra
je i prijee u druenje, postaje prijateljstvo, ali
ne ono poradi koristi ili uitka, jer na tima do
brohotnost i ne nastaje. Tko je primio kakvo do
broinstvo uzvraa dobrohotnou za ono to mu
je uinjeno, inei tako ono to je pravedno; onaj
pak tko eli komu dobar napredak, nadajui se
nekakvu imetku preko njega, ini se kako nije
dobrohotan prema dotiniku, nego prije prema
sebi, kao to nije ni prijatelj ako je prema ne
komu usluan zbog kakve koristi. U cijelosti, dobrohotnost nastaje zbog kreposti i nekakve esti
tosti, kad se netko pokazuje komu kao lijep ili
muevan ili togod slino, kako rekosmo da je u
natjecatelja.
I slonost se ini kao prijateljska naklonost.
Zbog toga ona nije jednako mnijenje; jer ono
moe biti prisutno i meu onima koji se ne po
znaju. Isto se tako ne kae da su jednoduni oni
to su istomisleni bilo emu, kao to se tie
nebeskih tjelesa (jer isto misliti tima nije prijateljska naklonost), nego se dravama kae
kako su u njima jednoduni kad su ljudi istomi
sleni prema onome to im je probitano, te iste
stvari izabiru, i provode u djelo ono to su zajedniki odluili. Oni su, dakle, jednoduni to se
tie inidbe, te stvari koje imaju stanovitu veli
1
inu i koje je mogue postii objema strankama
1

Gdje su posrijedi samo dvije: demokratska i oli

garhijska.
200

10

15

20

25

ili pak svima, kao kad svi u dravi odlue da se

30
upravni poloaji trebaju birati, ili ui u savezni
tvo s Lakedemoncima, ili da im Pitak 1 bude vla
dar, kad je to i sam htio. Ali kad od dvojice svaki
eli vlast kao u Feniankama2, dolazi do razdora.
Jer nije jednodunost kad svaka od stranaka mi
sli isto, to god to bilo, nego kad misle na isto
u jednom, kao kad i puk i odlinici mniju kako
35
trebaju vladati oni najbolji; samo tako svi dobi
vaju ono za im tee. Dakle, kao to se i govori,
1167 b
jednodunost se pokazuje kao graansko prija
teljstvo, jer se odnosi na stvari koje su zajedni3 ki probitane i tie se samog ivota. Takva se
jednodunost nalazi meu onima koji su estiti,
jer takvi su jednoduni i sami sa sobom i s dru5
gima, budui da takorei ostaju pri sebi i
svojem (i takvima su i elje postojane a nisu kao
plima i oseka u morskom tjesnacu)', i ele stvari
koje su pravedne i probitane, te za njima za4 jedniki tee. Nevaljalci, meutim, ne mogu biti
jednoduni, osim na malo, kako mogu biti i pri10
jatelji, jer u onome to je korisno tee za to
veim izobiljem, dok izbjegavaju napore i javne
dunosti; i kako svaki pojedini eli takve stvari
za sebe, pomnjivo istrauje blinjega i prijei
mu; jer ako ne paze na to, zajednitvo se raspada.
Stoga im se dogaa da su u razdoru, prisiljava
jui jedan drugoga, dok sami ne ele ono to je
pravedno.
15

1
Pitak je poetkom VI st. pr. Kr. bio izabran za
vladara Mitilene. Vladao je etrnaest godina, a zatim
se odrekao vlasti. Svi su graani htjeli da on ostane
na vlasti, ali jednodunost nije bila potpuna, jer je
postojao jedan glas protiv, onaj samog Pitaka (pre
ma H. R.).
2
Rije je Eteoklu i Poliniku; vidi Euripid Feni
anke,
588).
3
Misli se na Eurip (Golf di Negroponte), tjesnac
izmeu Eubeje i kopna, koji je bio ozloglaen zbog
silovite struje i neuredne plime i oseke (prema Grko-hrvatskom rjeniku F. Petraia iz 1875); o. p.

201

VII.

Smatra se da dobroinitelji vie vole one koji

su primili dobroinstvo negoli to oni kojima je
dobro uinjeno vole one koji im to uinie, i ovo
se istrauje kao da je togod proturazlono. Ve
ini se ini kako je to zbog toga to su jedni
dunici a drugi vjerovnici. I tako, kao to kod
zajmova, dunici ele da ne bude vjerovnika, doim se zajmodavci brinu samoj sigurnosti svo
jih dunika, tako i dobroinitelji ele da opstoje
oni kojima uinie dobro kako bi doekali za
hvalnost, dok ovim drugima nije do toga da uz
vrate uinjeno. Epiharm 1 bi moda rekao kako
tako govore jer gledaju s loe strane 2 , ali to je
posve ljudski; naime, ljudi su veinom zaborav
ljivi, i vie vole da im se dobro uini negoli da
ga sami ine. Nu moglo bi se smatrati da je
uzrok dublje u naravi, i da to i nije slino slu
aju sa zajmodavcima. Jer u tih nema nikakvog
uvstva voljenja prema dunicima, nego samo e
lje da se ovi uuvaju radi naknadbe duga, doim dobroinitelji vole i ljube one koji primie
uslugu, ak i ako im nisu ni od kakve koristi
niti e ikada biti. Isto se dogaa i s umjetnicima.
Svaki od njih vie ljubi vlastito djelo nego to bi
to djelo ljubilo njega kad bi steklo duu. A ovo
je jo najvie sluaj s pjesnicima. Ti odvie ljube
vlastite pjesmotvore, volei ih kao svoju djecu.
ini se da je tako i s dobroiniteljima. Onaj ko
jemu su uinili dobro njihovo je djelo, i njega
oni ljube vie negoli djelo svojeg tvorca. Uzrok
je tomu to je opstanak svima ono koje treba iza
brati i voljeti, i mi opstojimo djelatnou (naime:
ivei i inei) te na neki nain i tvorac djela
opstoji svojom djelatnou. Stoga on ljubi svoje
djelo jer ljubi opstanak. A to je i naravno, jer
to je on u mogunosti to djelo pokazuje u dje
latnosti.

Epiharm (V st.), grki pisac komedija te filozof

skih i medicinskih djela.
2
Sam citat je inae nepoznat; ini se da je doslov
no znaenje gledati s loeg mjesta u kazalitu (pre
ma . .).
202

20

25

30
7
35
1168 a

VIII.

Istodobno dobroinitelju postoji neto lijepo u

inidbi, tako te uiva u onome komu to ini, dok
samom primatelju nema nita lijepo u davatelju,
nego u najboljem tek togod probitano, to je i
manje ugodno i manje dostojno voljenja. Ugodna
je djelatnost sadanjeg, nada budueg i uspome
na prolog, ali je najugodnije ono to prati dje
latnost, koje je isto tako i najdostojnije voljenja.
Onomu, dakle, tko je uinio togod njegovo djek) ostaje (jer ono to je lijepo jest i dugovjeno),
dok prijatelju korist prolazi. Ugodna je uspome
na na djela koja su lijepa, dok na ona to su
korisna i nije ba takva ili je barem mnogo ma
nje; meutim, s iekivanjem ini se da je obra
tno.
Uz to, voljenje je nalik na injenje, a biti vo
ljen nalik je na trpljenje; onima koji nadmauju
u inidbi pripadaju voljenje i prijateljske naklonosti. I zatim, svi vie ljube one stvari koje su
stekli trudom, kao to i novac vie ljube oni koji
ga zaradie negoli koji ga batinie; a ini se da
je bez napora primati dobroinstvo, dok je tegotno pruati dobroinstvo. Zbog toga i majke vie
vole djecu negoli oevi, jer raanje biva s mu
kom, i majke bolje znaju da su djeca njihova,
inilo bi se da je to znaajka i dobriinitelja.
Dvoji se i oko toga: treba li najvie voljeti
sebe ili koga drugog. Ljudi kore one to najvie
ljube sebe i pogrdno ih nazivaju sebeljubima; i
ini se kako nevaljalac sve ini poradi sebe, i to
tim vie to je opakiji, pa mu predbacuju kako
nita ne ini sam od sebe , dok estit ovjek
djeluje radi onoga to je lijepo, i to tim vie to
je sam bolji, i poradi svojeg prijatelja, a zanema
ruje svoje vlastito.
Ali sama se djela ne slau s tim rijeima, to
i nije bezrazlono. Kae se kako najvie treba
voljeti najboljeg prijatelja, a najbolji je prijatelj
onaj tko komu eli dobra poradi njega samog,
ak i ako nitko nee znati tome; a te su zna
ajke najvie prisutne u ovjekovu stavu prema
203

10

15

20

25

8
30

35
1168 b

sebi, kao i sve ostale kojima se odreuje prijatelj.

Ve je reeno 1 , kako od odnoaja prema sebi sa
momu potjeu i sve prijateljske naklonosti pre
ma drugima. S time su istomislene i sve izreke,
kao jedna dua 2 , prijateljima je sve zajedni
ko, prijateljstvo je jednakost i koljeno je bli
e od golijeni,3 i sve se one mogu nai u ovje
kovu stavu prema sebi, jer je najvie prijatelj
sebi samomu, i sebe treba najvie voljeti. S pravom se stoga dvoji za kojim se od tih nazora
treba povesti, jer oba posjeduju vjerojatnost.
3
4

Stoga moda treba razluiti takve tvrdnje i od

rediti koliko i kako je svaka od njih istinita. Ako
dokuimo kako jedni i drugi poimaju rije sebeIjub', predmet se moe objasniti. Dakle, oni koji
tome pridaju pogrdno znaenje nazivaju sebeljubima one koji sebi dodjeljuju vei dio u novcu,
poastima i tjelesnim uicima, jer za tima udi
veina ljudi i trse se oko njih kao da su one naj
bolje od svih stvari, pa se zbog toga radi njih i
nadmeu. Oni koji hlepe za veim dijelom u tima
ugaaju svojim eljama i uope uvstvima te nerazumnom dijelu due; a takva je veina pa je i
sam nazivak postao takvim, jer je ova ljubav u
veine nevaljala; i stoga se s pravom predbacuje
onima koji su tako sebeljubni. Dakle, nije nejasno
kako upravo one koji sebi dodjeljuju takve stvari
veina obiava nazivati sebeljubima; ako bi se
pak tkogod trudio da sam vie od svega ini pra
vedne stvari ili umjerene ili bilo koje druge prema
krepostima, i u cijelosti si uvijek pribavljao ono
to je lijepo, toga nitko nee nazvati sebeljubom
niti ga ukoriti.

10

15
7

20

25
8

9
1

1166a 1.
To jest: dva prijatelja jedna dua (Euripid,
Orest, 1046).
3
Usp. Teokrit, XVI, 18.
4
Gr. znai samoiv ili sebian, ali se
ovdje ini primjerenijim doslovan prijevod sloenice,
kako bi se prenijelo togod od korijenskog smisla
(o. p.).
2

204

Pa ipak bi se takav inio vie sebeljubom; nai

me, on sebi dodjeljuje i najljepe i najbolje stva
ri, i ugaa poglavitom dijelu sebe i u svemu ga
slua; i kao to se drava i svaka druga sustavna
cjelina poistovjeuje sa svojim pogiavitim dije
lom, tako isto i ovjek. Stoga onaj tko to ljubi i
tome ugaa najvie je sebeljub. I ovjek se na
ziva uzdranim ili neuzdranim prema tome da
li u njega um vlada ili ne, budui da je taj dio
sam pojedinac. Isto tako djela poinjena prema
razumnom naelu smatraju se najvie i naim i
voljnim. Nije, dakle, nejasno da je svaki pojedi
nac najvie to, ili barem preteno, te da estit
ovjek upravo to najvie ljubi. Stoga bi takav bio
najvie sebeljuban, ali drukije vrste od onoga
kojemu se predbacuje, i razlikujui se od toga
kao ivljenje prema razumnom naelu od ivlje
nja prema uvstvu, i elja za onim to je lijepo
od elje za onim to se ini probitano. Zbog toga
one koji se izuzetno trse oko lijepih djela svi pri
hvaaju i hvale. Kad bi se svi natjecali u onome
to je lijepo i svim silama nastojali initi stvari
koje su najljepe, zajednitvo bi imalo sve to je
potrebno i svaki pojedinac ona dobra koja su naj
vea, jer je krepost upravo takva.
Stoga dobar ovjek treba biti sebeljuban (jer
inei lijepa djela koristit e sebi a bit e na ko
rist i drugima), doim nevaljalac ne smije biti
takav, jer e nakoditi i sebi i blinjima, povodei se za opakim strastima. U nevaljala ovjeka ne
slae se ono to treba initi s onim to ini, dok
estit ovjek ono to treba initi to i ini; jer
svaki um izabire ono to je najbolje, a estit ovjek slua um. Istinito je valjanu ovjeku da ini
mnoge stvari radi prijatelja i domovine, te ako
ustreba, i umire za njih. Odbacit e i novac i poasti i sva dobra oko kojih se ljudi nadmeu, ka
ko bi si stekao ono to je lijepo; jer radije bi
izabrao snano uivati kratko vrijeme negoli po
malo a zadugo, i da lijepo proivi jednu godinu
negoli mnoge tek bilo kako, te da poini jedno
lijepo i veliko djelo negoli mnoga a neznatna. Oni
ma koji umru za te stvari to se i dogaa. Ti sebi
205

30

35
1169 a

10

15

20

25

10

11

*X

izabiru ono to je veliko i lijepo. Takav e i no

vac razbacivati ako e ga time vie stei njegovi
prijatelji; jer prijatelj dobiva novac, dok on sebi
stjee ono to je lijepo. I tako sebi dodjeljuje
vee dobro. A isto je i s poastima i poloajima
u vlasti. Sve e on to ustupiti prijatelju, jer nje
mu je to lijepo i pohvalno. Stoga se s pravom
smatra estitim, budui da prije svih stvari iza
bire ono to je lijepo. Mogue je i da prijatelju
prepusti same postupke, te da bude ljepe to
je uzrok prijateljeve inidbe negoli da je to sam
uinio. Tako se vidi kako u svim pohvalnim stva
rima estit ovjek sebi dodjeljuje vei dio onoga
to je lijepo. I stoga, kako se reklo, tako treba
biti sebeljuban, doim ne treba onako kao veina.
I to se tie blaena ovjeka, raspravlja se
tome hoe U mu trebati prijatelja ili ne. Tvrdi se
naime kako prijatelji ne trebaju ni sretnima ni
samodostatnima, jer imaju dobra. Budui su dakle samodostatni, nitko im vie ne treba, dok pri
jatelj (kao drugo 'ja') daje ovjeku ono to si sam
ne moe pribaviti. Otuda ono Kad sudbina dobro daje, emu treba prijatelja? 1 Nu ini se bes
misleno da blaenu ovjeku pridaju sva dobra, a
ne daju mu prijatelje, koji se smatraju najveim
od izvanjskih dobara. Ako je, uz to, vie znaajka
prijatelja pruati dobroinstvo negoli ga primati,
te je svojstvo dobra ovjeka i kreposti initi dobro
drugima, i ako je ljepe initi dobro prijateljima
nego tuincima, estitu e ovjeku trebati oni ko
jima se ine dobra. Zbog toga se dalje istrauje
trebaju li prijatelji vie u dobroj srei ili u zloj
srei, budui da nesretniku trebaju oni koji e
mu initi dobro, a sretnicima oni kojima e initi
dobro.
Isto je tako besmisleno initi samotnika od bla
ena ovjeka. Jer nitko ne bi izabrao da ima sam
za sebe sva dobra svijeta. Naime: ovjek je drutvovno bie i po naravi je stvoren za zajedniki
1

206

Euripid, Orest, 667. (Dosl. prijevod).

ivot. Stoga i to pripada blaenu ovjeku, jer ima

sve one stvari koje su po naravi dobre; a jasno je
kako je bolje provoditi dane s prijateljima i es
titim ljudima negoli s tuincima i pukim na
mjernicima. Dakle, blaenu ovjeku trebaju i pri
jatelji.

30

35
1169 b
9

10

15
^

Sto onda kau oni prvi 1 , i u emu govore isti

nu? Ili je tako samo zbog toga to veina misli
kako su prijatelji oni koji su korisni? Stoga bla
enu ovjeku nee trebati takvih, jer on ve po
sjeduje svoja dobra. A nee mu trebati ni prijatelji radi uitka, ili tek na kratko (budui mu
je ivot ugodan, ne treba mu nikakav dodatni
uitak). I kako mu ne treba takvih prijatelja,
smatra se da mu ne trebaju nikakvi prijatelji.
Ali to moda i nije istina. U poetku je reeno 2 ,
da je blaenstvo nekakva djelatnost, a djelatnost
je bjelodano ono to postaje, a ne to se posje
duje kao kakva svojina. Ako je blaenstvo u ivljenju i djelovanju, te ako je djelatnost dobra
ovjeka valjana i ugodna po sebi, kao to je u
poetku reeno 3 , i ako se uiva u onome to je
svojstveno (ili pripadno), i ako moemo bolje
promatrati svoje blinje negoli sebe same i nji
hove ine bolje negoli svoje vlastite, i ako su ini
valjanih ljudi koji su prijatelji ugodni dobrim
ljudima (jer oboje je po naravi ugodno), onda e sretan ovjek trebati takvih prijatelja, jer
radije izabire promatrati ine koji su estiti i
njemu svojstveni, a takvi su i u dobra ovjeka
koji mu je prijatelj.
Smatra se, uz to, da blaen ovjek treba ugo
dno ivjeti. A ivot samotnika je teak, jer nije
lako neprekidno djelovati sam samcat, dok je
lake s drugima i u odnoaju prema ostalima.
Stoga e djelatnost, koja je ugodna sama po sebi,
1

To jest oni koji nauavaju da blaen ovjek ne

treba prijatelja.
2

1098a 7,16.

1099a 14.

207

20

25

30

35
1170 a

biti neprekidni ja, kakva i treba biti ona sretna

ovjeka; jer valjan ovjek, kao valjan, uiva u
inima to su u skladu s krepou, dok su mu
mrski oni to potjeu od opaine, upravo kao to
se glazbenik naslauje lijepim napjevima dok ga
10
7
vrijeaju oni nevaljali. Stanovito vjebanje u kre
posti nastaje zbog zajednikog ivljenja s onima
koji su dobri, kako kae i Teognid 1 . Razvidi li se
znanstvenije, ini se da valjan ovjek treba po
naravi izabrati valjana prijatelja. Jer, kao to
15
je reeno 2 , ono to je po naravi dobro valjanu
je ovjeku dobro i ugodno samo po sebi. ivot
se ivotinjama odreuje mogunou sjetilnog
opaanja, a ljudima mogunou sjetilnog opa
anja ili miljenja. Mogunost prelazi u djelat
nost, i ono to je poglavito nalazi se u djelat
nosti. Stoga se ini da je ivljenje poglavito opa
anje i miljenje. ivljenje je jedna od stvari
koje su po sebi dobre i ugodne, jer ono je odre
eno, a ono to je odreeno pripada naravi do- 20
bra. Ono pak to je po naravi dobro takvo je
i estitu ovjeku, pa se zbog toga ini ugodno
8 svima; samo se to ne smije primijeniti na opak
i izopaen ivot, te na onaj u bolima, budui da
je takav neodreen, kao i njegova svojstva. to
se tie samog bola to e biti jasnije u onome to
9 slijedi. 3 Ako je ivljenje po sebi dobro i ugodno
25
(to se ini i po tome to svi ude za njim, a
jo najvie oni estiti i veoma sretni, jer tima je
ivot najvredniji izbora, i samo im je ivljenje
najsretnije); i ako onaj tko gleda zamjeuje kako
gleda i onaj tko slua kako slua te onaj tko
hoda kako hoda, pa ako slino i u svemu osta30
lom postoji ono to zamjeuje da djelujemo, ta
ko da ako zamjeujemo, onda zamjeujemo da
zamjeujemo i ako mislimo da mislimo; i ako je
zamjeivati da zamjeujemo ili mislimo, zapravo
zamjeivati da jesmo (jer je opstanak ve odre
en kao opaanje ili miljenje); i ako je zamjei1170 b
1
2
3

208

Dotina izreka se navodi poslije (1172a 13).

1099a 7.
Knjiga X. 15.

10

vati da se ivi jedna od ugodnina po sebi (jer

ivot je po naravi dobar, a ugodno je zamijetiti
da je u ovjeku prisutno ono to je dobro); i
ako je ivljenje dostojno izbora a jo ponajvie
dobrim ljudima, jer je njima opstanak neto do
bro i ugodno (budui da uivaju u tome to su
svjesni u sebi onoga to je dobro samo po sebi);
i ako je estit ovjek onakav prema prijatelju
kakav je i prema sebi (jer mu je prijatelj drugo
'ja') onda, kao to je svakomu vrijedno izbora
vlastito bie isto je tako i ono prijateljevo, ili go
tovo isto. Reeno je, dakle, Icako je njegov opsta
nak vrijedan izbora zbog zamjeivanja da je sam
dobar, a takva je zamjedba ugodna sama po sebi.
Ali on treba biti svjestan i da prijatelj postoji,
to e biti u zajednikom ivljenju te u zajedni
tvu rijei i misli, jer to bi bilo ono to zajedniko
ivljenje znai meu ljudima, a ne kao meu sto
kom u istoj ispai.
Ako je dakle veoma sretnu ovjeku opstanak
vrijedan izbora sam po sebi, budui je po naravi
i dobar i ugodan, a prilino je isti takav i onaj
njegova prijatelja, onda je i prijatelj jedna od
stvari vrijednih izbora. A ono to treba izabrati
to i mora imati, inae e u tome biti nedostatan.
Stoga e ovjeku koji ima biti blaen trebati
valjanih prijatelja.

X.

Zatim, treba li imati prijatelja to je mogue

vie ili pak, kao to je prikladno kazano gostoljublju: ne budi ni odve gostoljubiv, a ni
1
negostoljubiv, odgovarat e i prijateljstvu, nai
me: da ovjek ne bi trebao biti ni bez prijatelja,
niti pak s odvie mnogo njih?

Onima koji su prijatelji poradi koristi posve

bi pristajalo reeno, jer uzvraati mnogima uslu
ge stoji truda, i sam je ivot prekratak da se to
uini. Stoga oni kojih je vie negoli je dostatno
za vlastiti ivot i suvini su i na smetnju lijepu
1

Heziod, Djela i dani (715); dosl. prijevod.

14 NIKOMAHOVA ETIKA

209

10

15

10

25

ivljenju; stoga ti i nisu potrebni. A i onih to

su poradi uitka dostaje malen broj upravo kao i
zaimbe u jestvini.
Sto se pak tie valjanih prijatelja, treba li ih
biti brojem to vie, ili postoji neka mjera
30
mnoini prijatelja, kao stanovnitvu grada? Jer
niti desetero ljudi tvore grad, niti je vie grad
sa stotinu tisua itelja. Tu traeni broj vjeroja
tno nije neki odreeni, nego bilo koji izmeu
odreenih mea. Postoji dakle ograniena mno
ina prijatelja, i vjerojatno bi to bio najvei broj
1171 a
s kojim tkogod moe zajedniki ivjeti (jer se to
4 pokazalo glavnom znaajkom prijateljstva); a po
sve je bjelodano, da ovjek ne moe zajedniki
ivjeti s mnogima i dijeliti sebe s njima. Uz to
i ti trebaju biti meusobno prijatelji, ako e svi
5
5 provoditi dane jedni s drugima. A takvo to tegotno biva s mnogima. I teko je zajedniki se
radovati i utjeti boli s mnogim osobama, jer se
lako dogodi da se ovjek treba istodobno rado
vati s jednim a tugovati s drugim prijateljem.
Stoga je vjerojatno dobro ne teiti da se ima to
je mogue vie prijatelja, nego onoliko koliko je
dostatno za zajedniko ivljenje. I inilo bi se
10
zapravo nemoguim da ovjek bude sasvim pri
jatelj s mnogima; zbog istoga se ne moe biti ni
u ljubavi s vie osoba; jer ljubav eli biti stano
vito vrhunsko prijateljstvo, koje se osjea samo
prema jednoj osobi; stoga i snano prijateljstvo
6
biva samo s nekolicinom. A ini se da je tako
i u zbiljskim odnoajima. Jer ne bivaju mnogi
prijatelji ondje gdje je posrijedi drugarsko prija
teljstvo, pa se u onim opjevanim sluajevima
uvijek govori dvojici. 1 Oni pak koji imaju mno15
ge prijatelje i srdano se ophode sa svima nisu
ini se nikomu prijatelji, osim u graanskom

smislu, a takve i nazivaju ugodljivcima. Zapravo,

u graanskom se smislu moe biti prijatelj mno
gima i ne biti pri tome ugodijiv, nego kao istin
ski estit ovjek, ali se mnogi ne mogu voljeti
zbog kreposti i zbog njih samih, te treba biti
zadovoljan nae li se i malo takvih.

Vidi Plutarh, Moralia, 93 c. Misli se na odnoaje

Ahila i Patrokla, Oresta i Pilada, Tezeja i Piritoja,
iako prema H. Rackhamu nije jasno navode li se
dotinici kao primjeri drugarstva ili prijateljstva
uope.
210

XI

20

Treba li prijatelja vie u srei ili u nesrei? 11

Jer oni se trae i u jednom i u drugom sluaju.
Oni koji su nesretni trebaju pomoi, onima koji
su sretni trebaju sudruzi prema kojima e poka
zivati dobroinstvo, budui da ele initi dobro.
Prijatelj je nuniji u nesrei, i zbog toga tu treba
korisnih prijatelja, ali je ljepe imati ih u srei,
te zbog toga tu trae estite ljude, jer je dostoj
nije izbora initi dobro takvima i s njima drugovati. Jer i sama prisutnost prijatelja ugodna je
i u srei i u nesrei. Naime, onima koji tuguju
olakne kad prijatelji s njima podijele bol. I mo
gao bi tkogod zapitati da li oni doista sudjeluju
u samom teretu dogaaja, ili naprosto njihova
prisutnost, budui je ugodna, i predodba kako
dijele bol olakava jad. Samo, olakava U njima
poloaj to ili togod drugo, nek je za sad po
strani; ali u svakom sluaju se ini da se doga
a kako je i reeno.
ini se, meutim, da je ugoda zbog njihova
prisua nekako mjeovita. I samo gledanje prijatelj je ugodno, osobito nesretnu ovjeku, i znatno pripomae da se ne podlegne bolu (jer prija
telj, ako je tankoutan, umije tjeiti i pogledom
i govorom, budui da nam poznaje ud te u emu uivamo i to nas vrijea). Ali je s druge
strane bolno promatrati kako prijatelj pati zbog
nae nevolje, jer svatko izbjegava biti uzrokom
bola svojim prijateljima. Zbog toga oni koji su
muevni po naravi brinu se da im prijatelji ne
ute bola zbog njihovih nevolja; i ako takav sam
nije pretjerano beutan, ne moe podnijeti bola
koji im je priinio, i uope nee im dopustiti da
jadikuju s njim zbog toga to ni sam nije sklon
jadikovanju. enskinje pak i njemu slino mukinje uivaju u skupnom uzdisanju, i ljube ta14*

211

1171 b

10

kve kao prijatelje i suutnike. A jasno je kako u

svim stvarima treba oponaati bolji primjer.
5

XII.

Meutim, prisue prijatelja u srei ini ugod

nom dokolicu, kao i pomisao da prijatelji uivaju
u ovjekovim dobrima. Zbog toga se ini kako
u srei treba eljno pozivati prijatelje (jer lijepo
je pokazivati dobroinstvo), dok u nesrei treba
to initi oklijevajui; jer stvari koje su zle treba
s drugima podijeliti to je mogue manje, otuda
i izreka Dosta to sm sam u nesrei. 1 ovjek
prijatelje treba najvie pozivati onda kad e mu
oni, uz malo truda, biti od velike koristi.

15

I obratno, moda je prikladno da i nepozvani

rado poemo onima koji su u nesrei (jer du
nost je prijatelja initi dobro, a ponajvie onima
kojima treba, a sami ne trae; jer tako je i ljepe
i ugodnije objema stranama), doim onima koji
su u srei, iako im treba rado pomagati (jer i za
to trebaju prijatelji), valja odlaziti s oklijeva
njem kad je posrijedi primanje dobroinstva od
njih, jer nije lijepo udjeti da ovjek primi kakvo dobro. Ali se moda treba pripaziti da odbi
jajui ih od sebe ovjek ne izazove dojam neprijaznosti, budui da se i to katkad dogaa. ini
se dakle kako je prisue prijatelja ono to treba
izabrati u svim stvarima.

20

Kao to oni koji ljube najvie vole gledati Ijubijenu osobu, i od svih ostalih najradije izabiru
upravo to sjetilo (vida), kao glavno izvorite i
stanite ljubavi, zar dakle isto tako i pri
jateljima nije najvrednije izbora zajedniko iv
ljenje? Jer prijateljstvo i jest zajednitvo, i kao
to se odnosi prema sebi tako se ovjek odnosi i
prema svojem prijatelju; i kao to je sama zamjedba (ili zor) 2 tome da ovjek jest neto
vrijedno izbora (ili poeljno) tako je i to se tie

12
30

25

prijatelja. Ali do njezine provedbe dolazi u za35

jednikom ivljenju, tako te s pravom i tee za
2 njim. I od kakvog god se poziva pojedinim Iju1172 a
dima sastojao opstanak, ili po emu im je ivlje
nje poeljno, svatko to eli dijeliti sa svojim pri
jateljima. Zbog toga jedni zajedno piju, drugi se
zajedno igraju kocke, neki se zajedno bave tje
lovjebom ili lovom ili pak zajedno prouavaju
'mudroslovlje', provodei svaki zajedno s drugi5
ma vrijeme u onome to najvie ljubi od svih
stvari u ivotu; jer elei ivjeti zajedniki s pri
jateljima, ine i zajedno dijele one stvari koje
3 smatraju da i tvore zajedniko ivljenje. Stoga
prijateljstvo meu nevaljalim ljudima postaje
opako (jer oni, nepostojani kakvi jesu, zajedniki
dijele nevaljaltine, te postaju izopaeni time to
nalikuju jedan na drugog), doim je ono meu
10
estitim i samo estito, i u tome raste zbog nji
hova drugovanja. ak se ini da postaju bolji,
djelujui i ispravljajui se uzajamno, jer popri
maju jedan od drugoga ona svojstva koja im se
dopadaju, te otuda i ono: Od plemenitih potje4 e plemenito. 1 Nek je toliko dosta prijateljstvi
ma. A sad bi slijedila rasprava uitku.

Ta je poslovica inae nepoznata podrijetla.

Izvorno &, vieznanica, koja izmeu ostalog znai i 'sjetilnost' i 'svijest' (o. p.).
2

212

Prema Teognidu (35); usp. 1170 a 12.

213

Nakon tih stvari nedvojbeno slijedi raspravlja

nje uitku. ini se, naime, kako on najvie
pripada naem rodu, te zbog toga mlade i odga
jaju ravnajui uitkom i bolom. Isto se tako
smatra kako je i za krepost znaaja od najvee
vanosti u kojim stvarima treba uivati a koje
pak treba mrziti. Jer te se stvari proteu cijelim
ivotom, te imaju prevagu i mo u samoj krepo
sti i u blaenu ivotu, budui da ljudi izabiru
ono to je ugodno, a izbjegavaju ono to je bol
no. Stoga se takvi imbenici ne bi smjeli nikako
zanemariti, osobito jer postoji i mnogo raspre
oko njih.
Jedni 1 govore da je uitak dobro, drugi 2
naprotiv da je neto sasvim nevaljalo, a od
ovih opet jedni tvrde tako zbog toga to su vje
rojatno i osvjedoeni da jest tako, dok drugi
mniju kako je poradi naeg ivota bolje prika
zivati uitak kao togod nevaljalo, ak i ako nije;
jer veina ljudi naginje uitku i robuju ugodninama, stoga ih treba povesti u suprotnom smjeru; jer tako bi stigli do sredine. Ali taj stav
moda i nije prikladan. Jer tvrdnje stvarima
koje se tiu uvstava i postupaka manje su pouz
dane od samih djela. Stoga kad se one ne slau
s podacima sjetila, izazivaju prezir, te oduzimaju
valjanost i onomu to im je istinito. Jer bude li
onaj tko prezire uitak ikad vien gdje i sam
1
2

Sljedbenici Eudoksa.
Sljedbenici Speusipa.
215

20

25

30

35
1172 b

II.

za njim tei, smatra se kao da taj priklon znai

kako mu je svaki uitak takav, jer tono razlikovanje nije svojstvo veine ljudi. Dakle, istin
ske tvrdnje ine se najkorisnijim, ne samo radi
spoznaje nego i poradi samog ivota; budui su
u skladu s djelima, u njih se pouzdaje, te pobu
uju one koji ih razumiju i da ive prema njima.
Ali nek je dosta tome. Prihvatimo se onoga to
je reeno uitku.
Eudokso 1 je mislio da je uitak Dobro, jer je
opazio kako svi stvorovi tee za njim, i oni raumni i oni nerazumni, te da je u svima stvarima
estito ono to je vrijedno izbora, i to je najvie
tako da je i naj estiti je. A to to svi istome tee
pokazuje kako je to svima i najbolje (jer svaki
pojedinac pronalazi sebi dobro kao to si pro
nalazi i hranu); ono pak to je svima dobro, i za
ime svi tee, to je Dobro. Ali njegove su tvrdnje
prihvaene vie zbog kreposti njegova znaaja
negoli same po sebi, jer on bijae smatran izu
zetno umjerenim ovjekom; te su mislili kako to
nije nauavao kao prijatelj uitka, nego to je
tako u skladu s istinom.
A mislio je kako to nije nita manje bjelodano
ni iz opreke; jer, prema njemu, bol je ono to
svi izbjegavaju, pa stoga isto tako treba izabrati
njegovu opreku. I najvie je opet vrijedno izbora
ono to ne izabiremo ni zbog ni poradi ega dru
gog, a upravo je uitak takav prema uobiaje
nom mnijenju. Jer nitko ne pita ovjeka poradi
ega uiva, budui da je uitak vrijedan izbora
sam po sebi. Uz to, pridoda li se uitak bilo ko
jem od dobara, ono postaje jo vrednije izbora,
kao pri pravednu ili umjerenu postupanju; nai2
me, ono to je dobro uzmnaa se samo po sebi.
ini se, meutim, da ta tvrdnja pokazuje samo
kako je uitak jedno od dobara, i to nita vie
nego bilo koje drugo; jer svako je dobro vred1

216

Vidi 1101 b 27.

To jest: pridodatkom onoga to je dobro.

2
10

15

20

25
III.

nije izbora kad je s kojim drugim nego kad je

smo. Istom se tvrdnjom slui i Platon 1 da doka
e kako uitak nije Dobro; jer dostojniji je iz
bora ugodan ivot s razboritou negoli bez nje;
ako je takva mjeavina bolja, onda uitak nije
Dobro; jer nikakav pridodatak ne ini Dobro
vrednijim izbora. I jasno je da nita drugo i ne
moe biti Dobro, to postaje vrednije izbora doda
li mu se koje od dobara po sebi. Koje li je to
onda dobro, u kojem i mi sudjelujemo? Jer takvo
to treba istraiti.

30

Oni opet koji pobijaju da nije dobro ono za

ime svi tee, i ne govore nita. Jer ono to se
svima ini mi kaemo da to i jest; a onaj tko
razara takvu vjeru teko e nam izloiti togod
uvjerljivije. Kad bi samo nerazboriti stvorovi te
ili za uitkom, u reenome bi bilo togod; ali
ako za tim ude i razboriti stvorovi; kako da
ita izrie? A moda i u niim stvorovima postoji
nekakvo naravno dobro, bolje negoli su oni sa
mi, koje tei za dobrom to im je svojstveno.

35

Uz to se ini kako ni dokaz iz opreke 2 nije

prikladno izreen. Jer kau, ako je bol zlo, ne
slijedi da je uitak dobro, naime: i zlo se su
protstavlja zlu, i oboje (i bol i uitak) neemu
to nije ni dobro ni zlo to samo za sebe nije
neprikladno, ali ne odgovara onome to je u pi
tanju. Jer ako je i jedno i drugo zlo, onda ih
treba izbjegavati i jedno i drugo; ako pak nisu
ni jedno ni drugo, ne treba ih izbjegavati ni je
dno ni drugo, ili treba jednako; doim sad se
bjelodano pokazuje da ljudi jedno izbjegavaju
kao zlo, a drugo izabiru kao dobro. Te su tako
i u opreci jedno prema drugom.

Uz to, ak ako uitak

zbog toga ne slijedi da
jer ni djelatnosti koje
kakvoe kao to nije ni
1
2

i nije jedna od kakvoa,

nije i jedno od dobara;
pripadaju kreposti nisu
blaenstvo.

Fileb 60 D.

Vidi 1172 b 18.

217

1173 a

10

Oni 1 kau da se Dobro odreuje, dok je uitak

neodreen, jer doputa vie i manje. 2 Ako tako
prosuuju na temelju uivanja, isto e se primi
jeniti i na pravednost i ostale kreposti, prema
kojima se bjelodano kae kako ih ljudi posjedu
ju vie ili manje te djeluju u skladu s pripadnim
krepostima; jer jedni su pravedniji i hrabriji negoli drugi, te postupaju pravedno ili umjereno
vie ili manje. Ako tako prosuuju po uicima,
onda ne iznose pravi uzrok, ukoliko su jedni ui
ci nemijeani a drugi mjeoviti. 3 A to prijei da
poput zdravlja, koje je odreeno a ipak doputa
vie i manje, i sam uitak ne bude takav? Jer
zdravlje nije isto razmjerje 4 u svima, niti je uvijek isto u istoj osobi, nego i kad prestaje jo
preostaje donekle, te se razlikuje prema vie i
manje. A tako moe biti i u odnosu na uitak.
Postavljajui da je Dobro neto savreno, dok
su kretanja i postajanja nesavreni, nastoje pokazati kako je uitak kretanje i postajanje. Nu
ini se da ne dokazuju prikladno i da uitak nije
kretanje. Jer ini se da svako kretanje ima svoju
brzost i sporost, i ako ne prema sebi samom,
kakvo je kretanje svemira 5 , onda prema drugo
me. Ali uitku ne pripada ni jedno od toga. Jer
moe ovjeku brzo postati ugodno kao to se mo
e i rasrditi, ali ne moe bivati ugodno brzo, niti
1
Podrazumijevaju se Platonovi nazori (Fileb, 24 E,
31 B), Prema . .).
2
To jest: doputa razlike u stupnjevima.
3
Naime: kad uitku pridaju 'neodreenost', onda
zapravo misle samo na 'mijeane' uitke; takvo to
ne pripada 'nemijeanim' (istim) uicima, u kojima
nema primjese bola; dok je sama takva razlika iz
meu dvije vrste uitaka zapravo Platonova (Fileb,
53 C54 D), prema H. R.).
4
Misli se na sastojine toplo i hladno (Platon, Fileb,
25 E), prema . .
5
Tonije: nebo koje nosi zvijezde stajaice, koje
krui stalnom brzinom (De caelo, I. V, II. IV, a brzo
ili sporo samo u usporedbi s drugim kretanjima (pre
ma . .).

218

15

20

25

30

pak bre (ili sporije), prema komu drugom, kao

to se moe hodati, rasti ili togod slino. Stoga
se moe prijei u uitak brzo ili sporo, ali se ne
moe brzo djelovati u stanju uitka, naime: ne
moe se tako uivati. A kako bi uitak bio posta
janje? Smatra se da bilo to ne postaje iz bilo
ega, ve iz ega togod postaje u to se i razluuje. I emu je uitak postajanje, tomu je bol
propadanje. Isto tako kau da je bol stanje osku
dice prema naravi, dok je uitak njezino ispu
njenje. Ali to su tjelesna uvstva. Ako je uitak
ispunjenje stanja prema naravi, ono u emu se
zbiva ispunjenje to bi i uivalo, a ovdje bi to
bilo tijelo. Samo to se ne ini da je tako. Dakle,
uitak nije ispunjenje, iako dok se ono zbiva,
moe ovjek utjeti ugodu, kao to bi utio bol
da ga sijeku.1 ini se kako je takvo mnijenje
nastalo na temelju bolova i uitaka vezanih uz
hranidbu; budui da outimo oskudicu i bol, ui
vamo nakon toga u ispunjenju. Ali to se ne do
gaa sa svima uicima. Tako bol ne prethodi
uicima u znanju, a nema ga ni u nekim sjetilnim uicima, kao u onima mirisa, i u mnogim
sluninama i vievinama, te uspomenama i na
dama. Od ega e, dakle, oni biti postajanja? Jer
tu nije nastala oskudica niega, emu bi trebalo
ispunjenje.
Protiv onih koji iznose primjere sramotnih
uitaka, moe tkogod rei kako ti uici i nisu
ugodni (jer ako i jesu ugodni opako raspoloenim
ljudima, zbog toga ne treba misliti da su zbiljski
ugodni, osim upravo tima; kao to ni stvari bo
lesnicima zdrave, slatke ili gorke nisu i uope
takve, i kao to nisu bijele one koje se takve ine
onima bolesnih oiju). Ili bi tkogod mogao rei,
da uici jesu vrijedni izbora, ali ne na stanovite
naine; takvo je na primjer bogatstvo (ali ne uz
izdaju) i zdravlje (ali ne uza deranje bilo ega).2
1

Postoji i mogunost da dotini izriaj bude ako

je u tome oskudan ili prikraen (o. p.).
2
Moda je posrijedi ljudoderstvo, u sluaju pot
pune nestaice hrane (prema . .).
219

11

12

13

IV.

Ili se pak uici razlikuju po vrsti, pa su jedni oni

od lijepih postupaka, a drugi oni od sramotnih;
i ne moe se outjeti uitak pravednika ako o
vjek nije sam pravedan, niti uitak glazbenika ako
ovjek nije sam glazben, i slino u ostalim slu
ajevima. I to to je prijatelj jedno a laskavac
drugo, ini se da pokazuje kako uitak nije do
bro ili da se uici razlikuju po vrsti; ini se,
naime, da se prvi drui poradi dobra, a drugi
poradi uitka, te kako drugoga pokuuju, prvoga
pohvaljuju, jer se drui radi drukijih stvari. I
nitko ne bi izabrao ivjeti cijelog ivota s dje
jim umom, ak i uivajui u onim stvarima u
kojima djeca najvie uivaju; niti bi izabrao ui
vati inei togod veoma sramotno, ak i ako
zbog toga ne bi nikad trpio bola. Uz to, potrudili
bismo se oko mnogih stvari, ak i ako ne bi pru
ile nikakva uitka, kao to su gledanje, sjeanje,
znanje, te kreposti. A nita se ne razlikuje zbog
toga to takve stvari nuno prate uici, jer iza
brali bismo ih ak i kad nam ne bi pruale ni
kakva uitka.
ini se dakle bjelodano da uitak nije Dobro
i da svaki uitak nije dostojan izbora; i da ima
uitaka vrijednih izbora samih po sebi, koji se
razlikuju po vrsti ili po tome od ega su. Toliko
nek je dostatno reeno to se tie nazora uitku
i bolu.
to je uitak i kakav je postat e oitije vra
timo li se opet na sam poetak. ini se da je
gledanje savreno u svakom vremenu svojeg tra
janja; ono ne treba nita to bi se poslije dogo
dilo i usavrilo njegov oblik 1 . Takav je ini se i
uitak. Jer on je nekakva cjelina, i ni u kojem
asu ne moe tkogod uhvatiti neki uitak kojemu
bi se nakon dueg vremena usavrio svojstveni
oblik. Zbog toga uitak i nije gibanje; jer svako
1

Po tome se ono razlikuje od kretanja, pri kojem

mogue postaje djelatno, a nesavreno savreno
(prema . .).
220

30

1174

10

3
15

je gibanje u vremenu i radi neke svrhe, kao kuegradnja, koja je savrena kad se naini ono
emu se teilo. I tako je ono savreno ili u cjeli
ni vremena ili u asu zavretka; doim u dije
lovima vremena pojedina gibanja su nesavrena,
i po vrsti se razlikuju od cjeline kao i izmeu
sebe. Tako pri gradnji hrama, slaganje kamena
drukije je od lijebljenja potpornih stupova,
dok se to oboje razlikuje od tvorbe cijelog hra
ma. I tvorba hrama je savrena (jer ne treba
vie nita drugo za postavljeni zadatak), dok su
izgradnja osnove i izradba troreske 1 nesavreni,
jer je svaka samo dio. Oni se dakle razlikuju po
vrsti, i ni u jednom se asu ne moe uhvatiti
posebice savreno kretanje, nego ako ga uop3 e ima ono je u cjelini vremena. Slino je i s
hodanjem i ostalim. Jer ako je svako kretanje
pomicanje s jednog mjesta na drugo, onda i u
tome postoje razlike po vrsti, kao letenje, hoda
nje, skakanje i slino; i ne samo tako, nego i u
samome hodanju (jer ni 'otkud' ni 'kamo' nije
isto na cijelom trkalitu i na jednom dijelu, niti
je u jednome dijelu kao to je u drugom; niti je
isto prelaziti ovu crtu 2 ili onu; jer trka ne pre
lazi samo dotinu crtu, nego onu na nekom mje
stu; a ova je opet na mjestu to je razliito od
one druge). Mi smo pomnjivo kretanju raspra
vljali drugdje. 3 ini se, meutim, da kretanje ni
je savreno u svakom vremenu, nego je vie
kretanja nesavreno i razlikuju se po vrsti, bu
dui da 'otkud' i 'kamo' tvore svojstveni oblik.
4
Nasuprot tome, u bilo kojem vremenu svojstvo'
je uitka da je savren.
1

Rije je triglifu, dijelu friza.

Trkalite (stadion) obino je bilo podijeljeno na
6 dijelova (od po 100 gr. stopa), a staze su bile
oznaene stupiima. Spomenute crte su dijelile stazu,
osobito prva na poetku i posljednja na kraju staze
(prema . .).
3
Aristotel, Fizika (VIVIII).
4
Izvorno (oblik) ili pak: specifina razlika,
specifina kakvoa, svojstvo (o. p.).
2

221

20

25

30

1174 b

Jasno je, dakle, da su uitak i kretanje razli

iti, te da je uitak jedna od cjelina i savrenosti.
A isto se moe izvesti i iz toga to kretanje nije
mogue osim u vremenu, dok je uivanje mogu
e, jer je ono neto cijelo u svakom asu sada
njosti. 1
Prema tim rijeima je bjelodano kako nije pri
kladno rei da je uitak kretanje ili postajanje.
To se ne moe rei svim stvarima, nego samo
onima to su razdijeljene i nisu cjeline. Jer po
stajanje nije ni gledanje2, ni toka', ni jedinica 4 ;
ni jedno od tih nije ni kretanje ni postajanje.
Stoga to nije ni uitak, jer je nekakva cjelina.
5

Budui je svako sjetilo djelatno u odnosu na

osjetno, i djeluje savreno kad je u dobrom stanju i usmjereno prema najljepoj od stvari pripadnih sjetilnosti (jer se ini da je takvo to naj
vie savrena djelatnost; pri emu nema nikakve
razlike kae li se da djeluje samo sjetilo ili pak
dio u kojemu se ono nalazi), u svakom je
pojedinom najbolja djelatnost kad je sjetilo u
najboljem stanju usmjereno prema najboljoj od
osjetnina. Takva bi djelatnost bila najsavrenija
i najugodnija; jer postoji uitak prema svakom
sjetilu, kao i prema razumijeu i misaonom pro
matranju, i djelatnost je najugodnija kad je naj
savrenija, a najsavrenija je kad je sjetilo u do
brom stanju i usmjereno prema najizvrsnijoj od
osjetnina. Tako uitak usavruje djelatnost. Ali
je ne usavruje na isti nain kao to je usavruju osjetno i osjetilnost onda kad su izvrsni;
Izvorno , oznauje toku koja odvaja pro
lost i budunost. Ono to nije u jednom asu, a jest
u slijedeem mora biti cjelina bez razluivih dijelo
va; samo cjelina sastavljena od dijelova postaje pro
cesom, 'malo po malo' (prema . .).
2
To jest: in gledanja.
3
Geometrijska toka.
4
Aritmetika jedinica.
1

222

upravo kao to ni zdravlje i lijenik nisu jedna

ko uzroci 1 ozdravljenja.
7

10
8

4
15

20

10
25

Bjelodano je da svako od sjetila ima svoj ui

tak (jer kaemo kako su i vievine i slunine
ugodne); isto je tako bjelodano da je uitak naj
vii kad je sjetilnost najsnanija i djeluje prema
onome to je najbolje; i kad su takvi i osjetno 2
i osjetilo 3 , uvijek e biti uitka, dok je prisutno
i ono to ga tvori i ono to ga prima. Ali uitak
ne usavruje djelatnost kao to to ini ve pri
sutno svojstvo 4 , nego kao nekakvo pridolo savr
enstvo, kao ivotni cvat onima koji su mladi.
Dakle, sve dotle dok ono miljeno ili osjetno, i
ono to prosuuje ili misaono posmatra, bivaju
kako treba, bit e i uitka u djelatnosti; naime:
ako su i trpna i tvorna strana iste i u istom
uzajamnom odnoaju, onda po naravi proizlazi
isto.
Kako to onda da nitko ne uiva neprestance?
Ili se moda ovjek umori? Jer ni jedna ljudska
sposobnost ne moe neprekidno trajati; pa stoga
ni uitak nije takav, jer on slijedi samu djelat
nost. U nekim se stvarima uiva dok su nove, ali
poslije vie ne, zbog istog razloga. Jer um je
prvo pobuen i snano djeluje na stvar, upravo
kao to se ljudi napeto usredotouju pri gleda
nju, ali nakon toga pozornost vie nije takva,
djelatnost slabi, pa zbog toga opada i uitak.
Moglo bi se smatrati da svi ude za uitkom,
budui da svi ljudi ude za ivljenjem. ivljenje
je nekakva djelatnost, i svaki pojedinac usmje1

Zdravlje je tu svrni uzrok, a lijenik tvorni

uzrok (prema . .).
2
Ili 'objekt'.
' Ili 'organ'.
4
Izvorno * (stanje) zapravo je potpuno razvi
jena sposobnost ili svojstvo (za razliku od monosti , ili puke mogunosti), na primjer vida,
te je bitan imbenik u njegovu ostvarenju, dok je
uitak kao izvanjski dodatak (prema . .).
223

30

1175 a

10

11

V.

ruje svoju djelatnost prema onim stvarima i s

pomou onih koje najvie ljubi, kao to se gla
zbenik uz pomo sluha bavi napjevima, a ljubi
telj znanja uz pomo svojeg razuma misaonim
zasadama, te isto tako i svaki od ostalih. Uitak
usavruje djelatnost, pa tako i ivljenje, za ko15
jim svi tee. Stoga je razborito to se tei za uit
kom, jer on svakomu usavruje ivljenje, koje je
i dostojno izbora. A izabiremo li ivljenje poradi
5
uitka ili pak uitak poradi ivljenja, takvo pita
nje nek je za sad po strani; ini se, naime, da
su te stvari tijesno spojene, i ne mogu se raz
dvajati, jer uitka ne biva bez djelatnosti, i ui- 20
tak usavrava svaku djelatnost.
Otuda se smatra da se uici razlikuju po vrsti;
mislimo, naime, kako se stvari razliite po vrsti
usavravaju stvarima koje su razliite po vrsti
(jer ini se da je tako i s naravninama i s umjet
ninama, kao sa ivotinjama i drveem, te sa sli
kom, kipom, kuom ili s kakvim pokustvom).
Pa se slino i djelatnosti razliite po vrsti usavravaju onima to su razliite po vrsti. A djelat
nosti uma razlikuju se od djelatnosti sjetila po
vrsti, te jedne od drugih, pa stoga i uici koji ih
usavravaju.
To se moe vidjeti i po povezanosti svakog po
jedinog uitka i djelatnosti koju usavruje. Jer
djelatnost uzmnaa uitak koji joj je svojstven.
Naime, oni koji djeluju s uitkom bolje prosuu
ju i tonije postupaju u pojedinim stvarima, kao
to oni koji uivaju u zemljomjerstvu postaju
1
vini zemljomjernici , i bolje uviaju pojedine
zasade, a slino je i s ljubiteljima glazbe ili grad
nje i svega slinog; svi oni pridodaju vlastitom
djelu uivajui u njemu. Tako uici uzmnaaju
djelatnosti, a one stvari koje uzmnaaju togod
te su mu i svojstvene; stvarima koje su razliite
po vrsti i svojstvenosti su razliite po vrsti.
1

Rije je, naravno, 'geometriji' i 'geometricima'

u antikom, a ne modernom smislu (o. p.).

224

25

30
6

35

A to se moe jo jasnije vidjeti iz toga to

jedne djelatnosti smetaju uici koji su od drugih
djelatnosti. Tako ljubitelji svirale ne uzmau su
djelovati u raspravi ako zauju svirku svirale,
jer vie uivaju u umjetnosti svirale negoli u pri
sutnoj djelatnosti; i stoga uitak u umjetnosti
svirale kvari djelatnost dotine rasprave. A sli
no se dogaa i u ostalim sluajevima gdje su
istodobno dvije djelatnosti. Ona djelatnost koja
je ugodnija suzbija drugu, tim vie to se vie
razlikuju prema uitku, tako te druga posve pre
staje. I stoga, ako silno uivamo u bilo emu, ne
moemo zapravo initi nita drugo; i ako nam
se neto slabo svia, prelazimo na togod drugo,
kao to u kazalitu oni koji grickaju slastice najvie to ine kad su glumci loi. A budui svoj
stven uitak izotruje djelatnosti te ih produuje
i poboljava, dok ih inovrsni uici upropauju,
bjelodano je kako se uveliko razlikuju. Jer ino
vrsni uici djeluju gotovo kao svojstveni (vlasti
ti) bolovi, budui da svojstveni bolovi unitava
ju djelatnosti, kao ako je komu pisanje ili rau
nanje neugodno ili muno; i tako jedan ne pie
ili drugi ne rauna, jer mu je ta djelatnost mu
na. Tako na djelatnost imaju oprean uinak
svojstveni uici i bolovi. A svojstveni su oni to
pripadaju djelatnosti prema njoj samoj. Meu
tim, inovrsni uici, kako je reeno, ine neto
to je veoma nalik na bol, jer unitavaju, iako
ne u istoj mjeri.
Budui se djelatnosti razlikuju valjalou i nevaljalou, i jedne valja izabrati a druge treba
izbjegavati, dok su neke neodreene, isto je i
s uicima; jer prema svakoj djelatnosti postoji
svojstven uitak. Uitak svojstven estitoj djelat
nosti i sam je valjan; onaj to je svojstven ne
valjaloj djelatnosti i sam je opak. Jer se i elje
za lijepim stvarima pohvaljuju, a one za sramot
nim pokuuju. A djelatnostima su svojstveniji
uici koji su u njima od samih poriva, jer ti su
razlueni od djelatnosti i po vremenu i po nara
vi, dok su uici sasvim blizu djelatnostima, i toli
ko su nerazluivi da se moe raspravljati nisu li
15 NIKOMAHOVA ETIKA

225

1175 b

10

15

20

25

30

djelatnost i uitak jedno te isto. Meutim,

smije se uitak smatrati ni promiljanjem ni
dinim opaanjem (jer bi bilo nesmisleno);
zbog toga to se ne mogu razdvojiti, nekima
ine kao isto.

ne
sje
ali
se

Dakle, kao to su razliite djelatnosti, tako su

i uici. Vid nadmauje opip u istoi, a sluh i
miris okus. A slino i uici uma nadmauju
sjetilne uitke, dok se i jedni i drugi razlikuju
meusobno.
I ini se da svaka ivotinja ima i svojstven
uitak, kao i svojstvenu ulogu, naime: uitak pre
ma dotinoj djelatnosti. To e se jasno pokazati,
razmotre li se pojedine ivotinje; jer uitak je
razliit konju ili psu ili ovjeku, te kao to Heraklit 1 kae magarac bi radije izabrao pljevu ne
goli zlato, jer magarcima krmivo prua vei ui
tak negoli zlato. Dakle, stvorovi razliiti po vrsti
imaju i uitke razliite po vrsti, a bilo bi razlo
no da u onih iste vrste i uici budu nerazlini.
Ali, barem meu ljudima oni su razlini, i to ne
9 malo. Jer iste stvari jednima gode, a druge vrijedaju, i one to su nekima bolne i mrske drugima
su ugodne i mile. Isto vrijedi i za slatke stvari;
one nisu istog okusa onomu u ognjici i onomu
tko je zdrav; niti je opet togod jednako toplo
nemoniku i onome krepka tjelesnog ustroja. A
slino je tako i u drugim sluajevima.

35

1176 a

10

11

I u svim tim sluajevima smatra se da jest

ono kako se ini estitu ovjeku. Ako se tako
prikladno kae, kao to se ini da jest, i ako je
krepost mjerilo svega ili dobar ovjek kao takav,
onda bi i uici bili oni koji su njemu takvi i ugo
dne one stvari u kojima on uiva. Ako su pak
stvari to su njemu neugodne komu drugomu
ugodne, nije nikakvo udo, jer su ljudi skloni
mnogim pokvarenostima i izopaenostima, a te
stvari zapravo i nisu ugodne, nego samo takvima
i onima koji su tako raspoloeni. Dakle, to se
1

226

Fr. 5 (Diels-Krantz).

tie uitaka koji su prema uobiajenom mnijenju

sramotni, jasno je kako ne treba ni kazati da su
to uici, osim onima koji su izopaeni; ali od
onih uitaka to se smatraju estitim: koji ili
kakav treba nazvati ljudskim uitkom? Ili je to
bjelodano iz samih djelatnosti? Jer njih prate
uici. Stoga, postojala jedna ili vie djelatnosti u
savrena i sretna mua, oni uici koji te usavr
avaju morali bi se poglavito proglasiti ljudskim
uicima, a ostali samo drugotno i tek neznatno,
kao i djelatnosti.

VI.

10

15

20

Poto smo, dakle, raspravili krepostima, prijateljstvima i uicima, preostaje izloiti u ocrtu
i blaenstvu, budui da ga smatramo svrhom
ljudskih postupaka. Ponovi li se ranije reeno,
samo e izlaganje biti saetije.
Rekli smo 1 , da blaenstvo nije svojstvo, inae
bi moglo pripadati i onomu tko spava cijelog
ivota, ivei ivotom raslina, kao i onomu tko
je u najveim nevoljama. Ako pak to ne zadovoljava, nego radije treba postaviti blaenstvo u
kakvu djelatnost, kako je prije kazano 2 ; i ako su
od djelatnosti jedne nune i valja ih birati radi
ega drugog, dok druge valja izabrati zbog njih
samih, bjelodano je da se blaenstvo mora uvr
stiti meu one djelatnosti koje treba birati po
radi njih samih, a ne meu one to su radi ega
drugog. Jer blaenstvu ne treba nita, nego je
ono samodostatno. Djelatnosti koje treba izabrati
poradi njih samih one su od kojih se ne trai
nita osim same djelatnosti. A smatra se da su
takvi ini koji su u skladu s krepou; jer initi
stvari koje su lijepe i estite ono je to treba
izabrati samo po sebi.
Ali se smatra da tu pripadaju i ugodne zabave,
jer se one ne izabiru radi ega drugog, dok one
zapravo vie kode nego to koriste, budui da
1
2

15*

1098 b 31; 1095 b 31.

1098 a 5.

227

25

35
1176 b

10

zbog njih ljudi zaputaju i vlastita tijela i imu

tak. Nu veina onih koje dre za blaene pribje
gavaju takvim razonodama; stoga su kod moni
ka u asti ljudi dosjetljivi u takvim razbibrigama. Kako pruaju ono to se tu trai, postaju
ugodni svojim pokroviteljima, te kao takvi i potrebni. Smatra se tako da te razonode pridonose
blaenstvu zbog toga to im moni velikai posveuju svoju dokolicu. Pa ipak, takvi vjerojatno
nisu nikakav dokaz. Jer ne ovise od monike
vlasti ni krepost ni um, od kojih potjeu estite
djelatnosti; pa ako takvi, i ne okusivi nikad ni
ista ni plemenita uitka, pribjegavaju tjelesnim
nasladama, zbog toga ne treba misliti da su takve
dostojnije izbora. I djeca misle kako su one
stvari koje ona najvie cijene i najbolje. Stoga je
razlono, da kao to se djeci i muevima razliite
stvari ine vrijedne, tako bi trebalo biti i nevaljalim i valjanim ljudima. Zbog toga, kao to je
esto reeno, stvari koje su vrijedne i ugodne
estitu ovjeku zaista su takve. Ali svakomu je
pojedincu najvrednija izbora ona djelatnost koja
je prema svojstvenoj sposobnosti, te onomu tko
je estit ona to je prema kreposti. Prema tome,
blaenstvo nije u zabavi. Jer bilo bi besmisleno
da nam svrha bude zabava; i da smo se trudili
i zlopatili cijelog ivota samo poradi razonode.
Mi naime, takorei, biramo sve poradi ega drugog, osim blaenstva, jer nam je ono svrha. A
revno se baviti i muiti samo radi zabave ini se
suludim i odve djetinjastim, ali se isto tako ini
1
ispravna ona Anaharsidova izreka Treba se
igrati da bismo se ozbiljno bavili, jer se ini
kako je zabava stanovit odmor; i kako se ljudi ne
mogu neprestance truditi, treba im i odmora, te
stoga odmor nije svrha, jer biva poradi djelatnosti. A ini se da je blaen ivot onaj koji je u
skladu s krepou; i takav ukljuuje ozbiljnost,
a ne sastoji se od zabave. Kaemo, uz to, da su
ozbiljne stvari bolje od onih to su samo smijene
1

Anaharsid (Anaharsis), skitski mudrac iz VI st;

boravio u Heladi; pripisivane su mu mnoge mudre
izreke.
228

8
15

20

VII.

25

2
30
3
35

i zabavne, a djelatnost ovjeka -- ili njegova dje

la uvijek je to ozbiljnija to je bolja. Pa je
stoga djelatnost boljeg dijela valjanija i time vi
e pridonosi blaenstvu: Tjelesnim uicima mo
e se odavati bilo tko, pa i rob nita, manje od
onoga tko je najbolji, ali nitko robu ne pridaje
blaenstvo, ako mu ne podjeljuje vlastiti ivot.1
Zbog toga blaenstvo i nije u takvim razonoda
ma, nego u djelatnostima prema kreposti, kao
to je ve prije reeno.
Ako je blaenstvo djelatnost u skladu s krepou, razlono je da bude ona u skladu s naj
viom krepou, a to e biti ona najboljeg dijela
nas samih. Pa bio to um ili pak bilo to drugo,
koje se ini da prema naravi vlada i upravlja nama te ima spoznaju lijepim i boanskim stva
rima i bilo da je i to samo togod boansko
bilo opet da je najboanskiji dio u nama , nje
gova djelatnost prema svojstvenoj kreposti bit e
savreno blaenstvo. A ve je reeno 2 da je to
misaono promatranje.
To bi bilo u skladu i s onim to je prije reeno
i s istinom. Jer takva je djelatnost i najvia (bu
dui da je i um ono najvie u nama, a takve su
i spoznatnine kojima se um bavi), a i najneprekidnija. Naime, moemo neprekidno misliti (ili
misaono promatrati) vie nego li initi bilo to
drugo. I mnijemo kako blaenstvu treba primi
jeati uitak. A od svih djelatnosti to su prema
kreposti priznano je najugodnija ona to je u
skladu s mudrou. I doista ljubav prema mudro-

1177 a
1

A upravo to nije sluaj, jer kako Aristotel kae

u drugom djelu (Politika, III, 9, 1280 a 32): Robovi
i ostale ivotinje nisu lanovi drave, zbog toga to
ne sudjeluju u blaenstvu niti u ivljenju prema izbo
ru (Dosl. prijevod).
2
To nije reeno izravno, nego je (VI knjiga, V, 3,
XIII, 8) izneseno da je mudrost, krepost najvieg di
jela uma, ujedno i najvia od svih kreposti (prema
H, R.).
229

10
7

15

20

25

sti (ili filozofija) posjeduje udesne uitke i po

istoi i po postojanosti, te je posve razlono to
oni koji ve znaju ugodnije provode svoje vrijeme od onih to tek tragaju za znanjem. A i ono
to se naziva samodostatnost najvie pripada mi
saonoj djelatnosti. Naime, stvari koje su nune
za ivot trebaju i mudru i pravednu ovjeku, kao
i ostalima; ali, primjereno opskrbljen tima, pravedan ovjek treba i one (ljude) prema kojima e
pravedno postupati i s kojima e biti, a isto tako
i umjeren i hrabar i svaki pojedini od ostalih,
doim mudar ovjek moe razmiljati i sam sa
sobom, i to je mudriji to vie. On to nedvojbeno
ini bolje ako ima suradnike, ali je unato tome
najsamodostatniji od svih. Uz to bi misaono promatranje bila jedina djelatnost koju vole poradi
nje same, jer od nje se ne dobiva nita drugo
osim istog miljenja, dok od inidbenih djelat
nosti poluujemo togod vie ili manje od same
djelatnosti.
Takoer se ini da je blaenstvo u dokolici; nai
me: liavamo se dokolice kako bismo stekli do
kolicu kao to i rat vodimo da bismo imali mir.
Provedba inidbenih kreposti odvija se u drav
nim i ratnim poslovima; ali djelatnosti tih zani
manja ini se da su bez dokolice to u cijelosti
vrijedi za ratnike djelatnosti (jer nitko ne iza
bire ratovati da bi ratovao, niti radi toga priprav
lja rat; i smatrao bi se posvemanjim krvnikom
onaj tko bi od prijatelja nainio neprijatelje, kako
bi bilo bojeva i pokolja). A i dravnika je dje
latnost bez dokolice, jer uza same dravne poslo
ve tei za poloajima moi, te za astima, ili za
blaenstvom samome sebi ili sugraanima, za bla
enstvom to se razlikuje od dravnikog umijea,
i koje bjelodano i istraujemo kao neto razliito.
Ako se meu inidbama to su u skladu s kre
postima dravnitvo i ratnitvo istiu i ljepotom
i veliinom, ali su bez dokolice, i tee nekoj dru
goj svrsi a nisu vrijedni izbora sami po sebi, dok
se smatra da se djelatnost uma odlikuje ozbilj230

nou, jer se sastoji od misaonog promatranja,

i ne tei ni za kakvom drugom svrhom osim sebe same, i posjeduje sebi svojstven uitak (koji
uzmnaa samu djelatnost); te ako se s njom sla
u samodostatnost, dokolica i neumornost mogu
a ovjeku zajedno s ostalim znaajkama to
se pridaju veoma sretnu ovjeku , onda bi upra
vo ta djelatnost predstavljala ovjeku savreno
blaenstvo uz potpun ivotni vijek, jer u blaenstvu nema nita nepotpuno.

30

8
1177 b

5
9
10

Nu takav bi ivot bio izvrsniji od same ovje

kove naravi; jer on nee tako ivjeti ukoliko je
ovjek, nego ukoliko je u njemu prisutno togod
boansko, i koliko to nadmauje nau sloevinu1
toliko i njegova djelatnost onu prema drugoj kre
posti. I ako je um neto boansko u usporedbi
s ovjekom, onda je i ivot u skladu s njim bo
anski u usporedbi s ovjekovim ivotom. Stoga
se ne treba povoditi za onima koji nagovaraju
da kao ljudi moramo misliti ljudskim stvarima
i kao smrtnici smrtnima 2 , nego koliko god
je to mogue moramo se obesmrtiti i sve ui
niti kako bismo ivjeli u skladu s onim to je
najizvrsnije u nama. Pa iako je to olinom maleno, ono svojom moi i asnou uvelike nadraauje sve ostalo. Isto tako to bi bilo i svaki poje
dinac, jer je ono poglavito i bolje u njemu. I bilo
bi besmisleno ako bi ovjek izabrao ne vlastiti i
vot, nego onaj koga drugoga. Pa tako ono to je
prije reeno 3 pristajat e i sada: ono to je emu
svojstveno to je po naravi svakomu i najbolje i
najugodnije. A ovjeku je takav ivot u skladu s
umom, jer um je najvie sam ovjek. Zbog toga
je takav ivot i najblaeniji.

15
1

Izvorno & (compositum), oznauje sloevinu nae due i tijela, ali ovdje moda znai i sloenu
duu (prema . .).
2
Pindar (Isth. V. 20); Sofoklo (Tereus, fr. 531);
Antifan (fr. 289). Naime, te se izreke sreu u vie
autora.
3
1169 b 33, 1176 b 26.

231

20

25

30

H78 a

VIII.

2
3

Meutim, drugotno je blaen ivot u skladu

s drukijom krepou; jer djelatnosti u skladu s
njom tek su ljudske 1 . Pravedne i hrabre postup
ke, te ostale stvari koje su prema krepostima, i
nimo uzajamno jedni drugima po ugovorima, us
lugama i svakovrsnim djelatnostima i u svojim
uvstvima, pazei pomno na ono to je pristojno
u odnosu prema svakome; a sve su to bjelodano
ljudske stvari. Neke od njih ini se potjeu ak
od samog tijela, i krepost znaaja u mnogome je
spojena s uvstvima. A i razboritost je spojena
s krepou znaaja, kao i ova s razboritou, jer
poela razboritosti daju udoredne kreposti, dok
ono to je ispravno u udoreu postavlja razbo
ritost. I budui su te stvari povezane s uvstvi
ma, pripadale bi sloevini bia. A kreposti sloevine zapravo su ljudske. Stoga su isti takvi i i
vot prema dotinim krepostima i samo blaen
stvo, doim je ono koje pripada umu izdvojeno.
(Nu nek je o tome toliko. Podrobnija rasprava
premaila bi svrhu sadanjeg istraivanja. 2 ) ini
se, uz to, da tomu treba manje i izvanjskih po
treptina ili barem manje negoli udorednoj kre
posti. to se tie samih nunosti, nek je obojem
potreba, u jednakoj mjeri, iako se dravnik vie
trsi oko tijela i slinoga, jer u tome bi se malo
razlikovali, ali e se uvelike razlikovati to se tie
djelatnosti. Dareljivu e ovjeku trebati novaca
da ini plemenita djela, kao i pravednom poradi
uzvrata (jer puke nakane se ne vide, budui da
i oni koji nisu pravedni hine kako kane postu
piti pravedno), hrabromu opet moi, da bi polu
io ita u skladu s krepou, a umjerenomu pri
gode3 za krepost. Jer kako bi se inae uzmogao
pokazati bilo dotinik bilo tko drugi od takvih?
1
Nasuprot ve spomenutoj misaonoj djelatnosti,
koja je boanska.
2
naravi uma ili razuma raspravlja se u Aristote
lovu djelu dui (De crnima, III, IIIIV).
3
Izvorno , to je inae mo, sloboda, dopu
tenje ili gizda, dok je ovdje posrijedi neto posebnije znaenje: mogue prigode da se umjeren uzmogne
oduprijeti neumjerenosti (o. p.).

232

15

7
20

25

30

A raspravlja se i tome da li je za krepost poglavitiji izbor (nakana) ili djelatnosti, kako krepost sadri oboje. Naime, jasno je da bi njezino
savrenstvo bilo u obojem, jer za same postupke
trebaju mnoge stvari, i to su oni vei i ljepi
to ih treba vie; doim onomu koji misaono pro
matra ne treba za njegovu djelatnost ni jedna od
tih stvari, nego su one takorei i smetnja misao
nom promatranju; ali ukoliko je on ovjek i ivi
u zajednici s mnogima, izabire initi djela u skla
du s krepou, i zbog toga e mu trebati takva iz
vanjska dobra, da bi mogao ovjekovati.
A da je savreno blaenstvo misaono promatra
nje, koje je stanovita djelatnost, moe se vidjeti
i iz slijedeeg. Pretpostavljamo naime da su bo
govi najsretniji i najblaeniji. A koje im djelat
nosti treba pridati? Da li moda one pravedne?
Nee li se oni initi smijenima budu li ugova
rali, vraali novane pologe i tome slino? Ili
moda smione pothvate, da podnose strahote i
izlau se pogiblima zbog toga to je to lijepo? Ili
pak ine dareljivosti? A komu e darivati? Jer
bit e besmisleno budu li imali novce ili togod
takvo. I kakvi bi bili njihovi umjereni postupci?
Nije li takva hvala prostaka, budui da oni ne
maju nevaljalih elja? Stoga, pregledamo li cijeli
taj niz, pokazalo bi se kako su sve te djelatnosti
odve neznatne i nedostojne bogova. Pa ipak, svi
pretpostavljaju da bozi ive, te zbog toga i dje
luju; naime, ne snivaju poput Endimiona. 1 A
oduzme li se ivom biu imba, te zatim tvorba,
to mu drugo ostaje osim misaonog promatranja?
Stoga bi djelatnost Boga, koja se odlikuje naj
viom sreom, morala biti misaono promatraka.
Dakle, i od ljudskih djelatnosti ona koja je toj
najblia mora biti najblaenija.
A znak je toga i to to ostale ivotinje ne sudje
luju u blaenstvu, budui savreno liene takve
1

Prema helenskom mitu, u Endimiona bijae za

ljubljena boica Mieseca (Artemida ili Dijana), te mu
je podarila besmrtnost, ali da ostane u vjenom snu.

233

35
1178 b

10

15

20

10

11

djelatnosti. Jer bozima je cijeli ivot posvema sretan, a ljudima ukoliko je u njima prisutna kakva
nalika te djelatnosti, dok od ostalih ivih bia vie
ni jedno ne biva blaeno, budui da ni jedno ne
sudjeluje u misaonom promatranju. Dakle, dokle
se protee promatranje dotle i blaenstvo, i u ko
jih je vie prisutno takvo promatranje vie je i
blaenosti, i to ne prema pripatku, nego zbog samog promatranja, jer ono je samo po sebi vri
jednost. Tako bi blaenstvo bilo stanovito pro
matranje. 1

25

Nu budui je svaki od nas i ovjek, trebat e

mu i izvanjske sretnosti, jer naa narav nije sa
modostatna za misaono promatranje, nego je potrebno i da nam je tijelo zdravo, te da ima hrane
i ostale podvorbe. Pa ipak ne smije se misliti
kako onomu tko e biti blaen trebaju mnoge i
velike stvari, zbog toga to se ne moe biti veoma
sretan bez izvanjskih dobara; jer ni samodostatnost ni inidba ne sastoje se u suviku, pa je
lijepa djela mogue initi i onomu tko ne vlada
kopnom i morem; dapae, i u umjerenim uvjetima ovjek moe djelovati prema kreposti (to se,
naime, moe bjelodano vidjeti; jer ini se kako
sukromnici nita manje od odlinika ne ine es
tita djela, nego dapae i vie). I dostatno je imati
i toliko, jer onomu tko djeluje u skladu s krepou ivot e biti blaen. I moda je Solon 2 pri
kladno prikazao blaene ljude kao one to su
umjereno opskrbljeni izvanjskim potreptinama,
ipak (kako je on mislio) poinili najljepa djela,
ivjevi umjereno; jer moe ovjek i uz umjeren

' Izvorno / jedna od temeljnih vieznanica

grkog jezika, koja izvorno znai misaono promatra
nje, te otuda i lat. contemplatio (razmiljanje), te
istraivanje, znanstveno spoznavanje, 'znanstveni zo
rovi' ili 'isto miljenje'. Bjelodano je da dotini nazivak obuhvaa i promatranje i znanstveno spozna
vanje, to je sadrano i u rijei razmiljanje ili mi
ljenje, koja je oznaka sloene misaone djelatnosti
kakva i jest posrijedi (o. p.).
2
Herodot (I, 3032).

12
30

35
1179 a

13

10
IX.

2
3

imutak initi ono to treba uiniti. ini se da ni

Anaksagora nije zamislio blaena ovjeka kao
bogataa ili velikaa, rekavi 1 kako se ne bi za
udio ako bi se takav uinio svima neobian; jer
ti prosuuju po vanjtini, budui je to i jedino
to zamjeuju. I tako ini se da se mnijenja
mudraca slau s naim dokazima. Nu iako ona
sadravaju stanovito osvjedoenje, u inidbenim
stvarima istina se prosuuje po djelima i samo
me ivotu; jer u tima je ono poglavito. Valja stoga razvidjeti ono to je ve reeno, te to omjeriti s djelima i ivotom, pa ako je u skladu s
dotinim djelima, mora se prihvatiti, ako je pak
u sukobu, mora se pretpostaviti da je puko mni
jenje.
Dakle, onaj tko djeluje u skladu s umom, te ga
njeguje, ini se i da je u najboljem stanju uma
i da je bozima najmiliji. Jer ako bozi vode ika
kvu brigu ljudskim stvarima, kao to se misli
da ine, onda bi bilo razlono i da oni uivaju
u onome to je najbolje i njima najsrodnije (a
to bi bio um) te ljudima koji to najvie ljube i
aste da za uzvrat dobro ine, kao onima to se
trse oko stvari koje su i bozima mile postupajui
ispravno i lijepo. A bjelodano je kako sve to naj
vie pripada mudracu. On je stoga bozima najmiliji. A takav je vjerojatno i najblaeniji. Te bi
i po tome mudrac bio onaj itko je najvie blaen.
Ako se dostatno u ocrtu reklo i tim stvarima
i krepostima te prijateljstvima i uitku, treba
li misliti kako smo na kraju svoje nakane? IM
2
pak, kako je reeno , gdje je posrijedi inidba tu
nije svrha promatrati i spoznati svaku pojedinost, nego prije uiniti dotine stvari? Jer to se
tie same kreposti nije dosta znati, nego valja
pokuati stei je i upotrijebiti, ili nastojati bilo
kako drukije da postanemo dobri. Ako bi dak
le sami govori (ili dokazi) dostajali da uine Iju1
2

Diels, Vorsokratiker, 46 A 30.

Ili: Kako se kae.
235

15

20

25

30

10
35
1179 b

de estitima, onda bi oni s pravom (kao to

kaza Teognid 1 zasluili' i mnoge d goleme nagra
de', i njima bi se trebalo opskrbiti. Ali, iako se
pokazuje kako oni imaju snage pobuditi i potak
nuti mlade plemenita nagnua, te postii da zna
aj roenjem plemenit i istinski ljubitelj onoga
to je lijepo prione uz krepost, oni ne uzmau
pobuditi mnotvo na ljepotu i dobrotu 2 . Jer ono
po svojoj naravi ne slua stidljivosti, nego se po
korava samo strahu; i ne odstupa od nevaljaltina zbog onoga to je sramotno, ve zbog straha od
kazne. ivei po uvstvu, ono se odaje vlastitim
nasladama i traga za sredstvom kojim e ih stei,
dok izbjegava oprene bolove, te nema ni predo
dbe lijepome i onome to je istinski ugodno,
jer nisu toga nikad ni okusili. I koji bi to dokaz
takve preobratio? Jer nije mjgue nikako, ili nije
lako, dokazom izmijeniti ono to je odavno uko
rijenjeno u znaajeve. I moda se treba zadovo
ljili, ak kad su prisutne i sve one stvari s pomo
u kojih ini se postajemo estiti, ako i djelimice
steknemo krepost.
Jedni misle kako postajemo dobri po naravi,
drugi po navadi, a trei po pouci. Ono to je od
naravi bjelodano nije u naoj vlasti, nego je zbog
nekakvih boanskih uzroka nazono u onima to
su istinski sretnici; doim dokaz i pouka nemaju
snage u svih ljudi, nego duu sluatelja treba na
vadom prethodno obraditi za prikladan uitak i
prikladnu mrnju, poput zemlje to e hraniti sje
me. Jer onaj tko ivi prema uvstvu nee sluati
dokaza koji ga odvraa, niti e ga shvatiti. I kako
onda nagovoriti onoga tko je u takvom stanju?
A openito, ini se, uvstvo ne poputa pred do
kazom, nego pred silom. Stoga treba ve prije po
stojati znaaj nekako svojstven kreposti, koji ljubi
ono to je lijepo i mrzi ono to je sramotno.

10

15

10

20

11

25

12
30

Ali je teko ve od mladosti stei ispravan od

goj prema kreposti, ako se ne odrasta i pod tak
vim zakonima. Jer ivjeti umjereno i u vrstoj
stezi veini nije ugodno, a osobito mladima. Sto
ga zakonima treba odrediti i odgoj i zanimanja,
jer postavi navikom nee im biti bolni. Nu vjerojatno i nije dostatno da ljudi samo dok su mladi
primaju odgoj i ispravnu naobrazbu, nego i kad
postanu muevi, trebaju se oko tih stvari trsiti
i navikavati se na njih; pa bi nam zbog toga tre
bali zakoni, openito cijelog ivota. Jer veina
se vie pokorava nunosti negoli dokazu, i prije
kazni negoli onome to je lijepo. Zbog toga neki
mniju kako zakonodavci trebaju poticati na kre
post i pobuivati na ono to je lijepo, kako bi posluali oni koji su ve dolino uznapredovali u na
vikama, dok neposlune te manjkave treba pod
vrgnuti ukorima i kaznama, a one neizljeive treba
u cijelosti prognati. (Oni naime misle) kako e
estit ovjek, ivei poradi onoga to je lijepo,
posluati dokaz (ili razlog), doim nevaljalac
koji eli nasladu obuzdava se bolom poput ujarmljena ivineta. Stoga i vele kako ti bolovi tre
baju biti oni to su najopreniji nasladama koje
dotini ci ljube.
Dakle, ako kao to je reeno 1 onoga koji
e bili dobar treba lijepo odgajati i navikavati,
te taj zatim mora ivjeti u estitim zanimanjima i ne initi nikakvih nevaljaltina bilo hotimice
bilo nehotice, to e se poluiti ako se ivi u
skladu s kakvim umom i ispravnim poretkom, koji ima mo. Meutim, oinska zapovijed nema te
sile ni prisile, kao ni uope nalog jednog mua,
ukoliko nije kralj ili tkogod slian; doim zakon
ima mo prisile, budui je i naelo 2 to potjee od
neke razboritosti i uma. I dok se mrze ljudi koji
1

Teognid (432434).
2
Izvorno , glasovita Platonova sloenica, koja znai i estitost, i savrenost kao udoredni
spoj ljepote i dobrote ljudskog znaaja (o. p.).
236

1179 b 31.
Izvorno gr. , moe ovdje znaiti i dokaz i
pravilo pa i izrijek; zbog ega, npr. H. Tredennick
nije naisto to je tu posrijedi; ini mi se da je
najblie znaenje, u datom kontekstu, ipak naelo
(o. p.).
2

237

35
1180 a

io

15

20

se suprotstavljaju neijim porivima, ak i kad im

se ispravno opiru, sam zakon nije mrzak nalaui ono to je estito.
13

14

15

ini se kako je samo, ili gotovo samo', u dra

vi Lakedemonaca zakonodavac posvetio pozornost odgoju i zanimanjima. U glavnini drava te su
stvari zanemarene, i svatko ivi kako ga je volja i
poput Oklopa, 'dijelei pravo i eni i djeci'.2 Najshodnije bi dakle bilo da postoji zajednika i is
pravna briga tim stvarima. Nu ako ih je zajednica zanemarila, inilo bi se da dolikuje svakom po
jedincu pomoi svojoj djeci i prijateljima do kre
posti, te da ima snage za to ili bairem da -to izabire 3
Prema onome to je reeno, on bi to jo najbo
lje uzmogao postupajui kao zakonodavac. Jer za
jedniki nadzori se bjelodano provode s pomou
zakona, i to estiti nadzori s pomou valjanih za
kona, i inilo bi se da nema nikakve razlike da li
su oni pisani ili nepisani, kao ni da li e se
njima odgajati pojedinac ili mnotvo, kako je i
u glazbi, tjelovjebi i ostalim zanimanjima. Jer
kao to u dravama zakoni i obiaji imaju snagu
tako i u kuanstvima oinski naputci i navade, pa
i vie zbog sreenosti i dobroinstava; budui da
se tu ve po naravi prije poinje i voljeti i slusati. Uz to se zasebniki odgoji razlikuju od onih
zajednikih, kao pri postupku lijeenja; jer ope
nito je ovjeku u ognjici na korist poinak i
post, ali nekomu moda i nije; isto tako ni aka ne preporuuje svim svojim uenicima isti
nain borbe, inilo bi se stoga da se svaki poje
dini sluaj tonije istrauje ako je briga zasebnika; jer tako svatko dobiva vie onoga to
mu je probitano.
1
Ostali su primjeri Kreta i Kartaga (Politika,
1272 b 24).
2
Homer, Odiseja (IX, 114; dosl. prijevod).
3
Ovo inae nejasno mjesto prevedeno je dijelom
prema Bywateru, dijelom prema Thomsonu (vidi Po
govor prevoditelja); o. p.

238

25

16

30

17
35
1180 b

5
18

10

Ali najbolje e se pojedinosti pobrinuti i li

jenik i nastavnik tjelovjebe, te svaki drugi, ko
ji i openito zna sto je potrebno i svima ili doti
nima (jer se i kae da se znanosti bave onim to
je zajedniko 1 i da su takve); to opet nita ne
prijei da se tkogod prikladno pobrine kakvoj
pojedinosti ak i ako je bez znanja 2 , ukoliko je
taj pomno promotrio prema iskustvu dogaaje na
pojedincu, kao to su neki ljudi, ini se, sami se
bi najbolji lijenici, iako ne bi mogli pomoi ni
komu drugome. Pa ipak bismo se sloili oko toga
kako onaj tko eli postati vinik i znanstvenik u
emu mora prouavati ono to je ope 3 i upoz
nati to to moe bolje. Jer ve je reeno kako se
time i bave znanosti.
Stoga moda onaj tko eli s pomou brige ui
niti ljude boljima, bilo veinu bilo manjinu, mo
ra pokuati da postane zakonodavac, ako mi do
ista s pomou zakona postajemo dobri. A dovesti bilo koga, ili pak odreenu osobu, u priklad
no raspoloenje nije ba zadaa za sluajnika,
ve ako to itko moe, onda samo onaj tko zna,
kao i u lijenikom umijeu, te u ostalim poslovi
ma u kojima treba panje i razboritosti.
Ne treba li dakle nakon toga razvidjeti otkud
i kako bi tkogod postao zakonodavac? Da li se
to, kao i u ostalim sluajevima, ui od dravni
ka? Jer to se i smatralo 4 dijelom dravnitva.
Ili se ini kako to nije isto u dravnikom umi
jeu i ostalim znanostima i sposobnostima? Jer
u svim se ostalim pokazuje kako isti predaju do
tine sposobnosti drugima i sami ih provode, kao
lijenici i slikari; ali iako sofisti izjavljuju kako
pouavaju u dravnitvu, ni jedan od njih ne
djeluje u tome, nego se time bave dravnici, koji
1
I z v o r n o t o je i sveope ili univerzalno
(o. p.).
2
To j e s t : koji ne p o s j e d u j e z n a n o s t .
3
I z v o r n o &, t o z n a i i sveope, univerzal
n o (o. p.).
4
1141 b 24.

239

15

20

25

30

35
1181 a

19

20

21

ini se djeluju t a k o vie po nekakvoj sposob

n o s t i t e i s k u s t v u negoli p o r a z u m i j e u ; jer, k a k o
se p o k a z u j e , oni t o m e niti piu n i t i govore (ia
ko bi takvo to m o d a bilo ljepe od sastavljanja
s u d b e n i h govora i p u k i h besjeda); a n i t i nainie
d r a v n i k e bilo od svojih sinova bilo od koga me
u svojim p r i j a t e l j i m a to bi i bilo razlono, k a d
bi oni to uzmogli; j e r ovi svojim d r a v a m a ne bi
mogli ostaviti n i t a ljepe od takve s p o s o b n o s t i ,
niti bi od toga mogli radije izabrati to sebi sa
m i m a , te n i t i svojim najmilijima. Uz to, ini se
k a k o t u p o p r i l i n o p r i d o n o s i i iskustvo, j e r i n a e
ljudi ne bi p o s t a j a l i dravnici s a m i m bavljenjem
d r a v n i m s t v a r i m a ; stoga se ini da o n i m a koji
tee z n a t i d r a v n i k o m u m i j e u t r e b a i s a m o g
iskustva.
M e u t i m oni sofisti koji izjavljuju k a k o poua
vaju u t o m e ini se da su daleko od toga. J e r uo
pe ne znaju ni t o je dravnitvo ni ime se ba
vi, i n a e ga ne bi izjednaivali s g o v o r n i t v o m 1
ili a k stavljali ispod njega, niti bi p a k mislili
k a k o j e lako p o s t a v l j a t i z a k o n e p r i k u p l j a j u i o n e
z a k o n e koji s u n a d o b r u glasu, j e r s m a t r a j u d a
se m o g u p r o b r a t i oni koji su najbolji, k a o da s a m
izbor ne trai r a s u d n o s t i i kao da ovdje i s p r a v n a
p r o s u d b a nije n a j k r u p n i j a stvar, u p r a v o k a o i u
glazbi. J e r i s k u s n i c i u s v a k o m p o j e d i n o m p o d r u
ju i s p r a v n o p r o s u u j u djela, i znaju ime i k a k o
se o n a usavravaju, te to je s ime u s k l a d u ;
d o i m se n e i s k u s n i c i m o r a j u zadovoljiti i t i m e
a k o im nije i z m a k n u l o da li je d o t i n o djelo dob
ro ili loe n a i n j e n o , k a o kakva slika. A z a k o n i
s e i n e u m j e t n i n a m a dravnikog umijea. K a k o
d a o n d a p r e m a n j i m a 2 p o s t a n e tkogod zakonodavac ili p r o s u u j e koji su z a k o n i najbolji? J e r ini
s e k a k o n i lijenici n e p o s t a j u s a m o p o p r i r u n i
cima. I a k o neki pisci p o k u a v a j u iznijeti ne sa
mo z d r a v s t v e n e n a s t o j b e nego i k a k o p o j e d i n c e
t r e b a lijeiti i njegovati, razvrstavajui p o j e d i n a

240

Vidi: Izokrat (Antidosis, 80).

To jest: tek prema kakvoj zbirci zakona (o. p.).

s t a n j a ; i takve su stvari ini se k o r i s n e iskusn i c i m a , d o k s u nevjeama p o s v e n e k o r i s n e . I s t o

t a k o , d a k l e , i zbornici z a k o n a i u s t a v a m o g u biti
od k o r i s t i o n i m a koji ih u m i j u p r o u a v a t i i prosu
i v a t i t o je p r i k l a d n o ili n e p r i k l a d n o i koji se sta
vak s k o j i m slae; oni p a k koji se pozabave t i m a
bez p r i p r a v e 1 n e b i uzmogli p r i k l a d n o p r o s u i v a t i ,
u k o l i k o ne s a m o od sebe, i a k o bi u t o m e m o d a
postigli bolje p o i m a n j e .

10

22

23

15

B u d u i su d a k l e prvanji mislioci 2 ostavili neis

t r a e n i m o n o t o s e tie z a k o n o d a v s t v a , m o d a
je bolje da te stvari s a m i p r o m o t r i m o , i o p e n i t o
d r a v n o m p o r e t k u , k a k o b i s m o koliko je mogu
e u p o t p u n i l i z n a n s t v e n o istraivanje' ljudskim
s t v a r i m a . Stoga, a k o su i t a p r e m a p o j e d i n o m
dijelu p r i k l a d n o izrekli n a i p r e t h o d n i c i , poku
a j m o to razvidjeti, a z a t i m iz p r i k u p l j e n i h us
tava p o j e d i n i h drava 4 p o k u a j m o p r o u i t i koje
s t v a r i o d r a v a j u a koje r a z a r a j u drave, i koje su
o n e u o d n o a j u na p o j e d i n e ustave, te zbog kojih
se u z r o k a j e d n i m a d r a v a m a u p r a v l j a s k l a d n o a
d r u g i m a o b r n u t o . P o t o se te stvari p r o u e , mo-

20

1181 b

Izvorno
(stanje) i komentatorima nije jasno
da li je posrijedi udoredno ili intelektualno stanje,
ali se ini da je rije stanju strune priprave,
spreme, uvjebane sposobnosti ili uobliene umne
navike (. .).
2
Postoji dvojba oko toga tko je napisao ovaj za
vrni odlomak, koji bjelodano povezuje Etiku i Poli
tiku. Prema jednima Aristotel to nije mogao napisati,
jer se u Politici poesto poziva na Platona, dok iz
dotinog proizlazi kao da Platon nije rekao nita va
no odgoju s pomou zakonodavstva ili pak vr
stama dravnih poredaka. Moda je posrijedi dodatak kakvog poznijeg pisca. Samo to pitanje jo nije
razrijeeno (prema . .).
3
Izvorno , to ovdje znai 'ope nastoja
nje umijeu ili znanju' ili 'znanstveno razlaganje,
istraivanje' (o. p.).
4
Prema predaji Aristotel je napisao i zbirku od
158 razliitih dravnih ustava, od ega je sauvano
samo djelo Atenski ustav.
16 NIKOMAHOVA ETIKA

5,

10

15

20

da emo bolje uvidjeti i koji je dravni poredak

najbolji te kako se svaki mora ustanoviti i kojim
se zakonima i obiajima mora posluiti. Zaponimo, dakle, svoju raspravu.

POGOVOR PREVODITELJA

Svaki prijevod (na veliku alost prevoditelja, a na popri

linu radost njihovih prosuditelja) i kad je najbolji, ipak
je samo priblian. Ne treba mnogo razlagati i raspredati
zato je tako. Ali je svakako jo najvie tako u sluaju pri
jenosa filozofskih djela iz jednog jezika u drugi. Tekoe
koje se pri tome javljaju teko je izbjei i kad su posrije
di suvremenici; one su, naravno, jo vee kad se prevode
djela iz drevne klasine batine; a moglo bi se rei kako
su gotovo nepremostive kad je rije Aristotelu. Jer tu
se zaista ne zna to je tee: sklop reenica i raspored di
jelova u njima ili pak nosivi struni nazivci. Njegova su
djela za razliku od Platonovih pisana vie znanstve
nim negoli umjetnikim jezikom, iako je dobar dio naziv
lja koje Aristotel uvodi, ili se njime slui, umjetan ve u
odnosu prema ondanjoj svakodnevnoj porabi i rijei i iz
riaja i reeninog sloga. Uz to, ne samo to je u njegovu
jeziku sadrana vrhunska apstrakcija nego je Aristotelov
cjelokupni corpus viestruko posredovan. Srednjovjekov
lje ga je primilo i njime se sluilo posredstvom latinskog
i arapskog, a novovjekovlje (snano oslonjeno na skolastiku predaju) dodalo je svoje, prihvaajui ili ga od
bijajui, kroz sito i reeto modernih romanskih, german
skih i slavenskih jezika.
Prema toj cijeloj nakupnini i sloevini (posebice u je
zinom i smisaonom pogledu) dananji prevoditelji pri
mjenjuju razliite pristupe, u skladu s naravi jezika u
koji je prenose te uvjetovani vlastitom prijevodnom pre
dajom. Suoeni s obiljem jezinih zapreka i zamki, nema
ju na izbor vei broj mogunosti. Naime, teko da im preostaje vie od dva izlaza. To jest: ili to vie sebi priblii
ti dati predloak, ili mu se sam pribliiti. Dakle, temeljna
se tekoa moe razrijeiti (i najee se razrjeuje) tako
16*

243

da se dotini antiki tekst posuvremeni. Mi se dodue po

naamo kao da tono znamo to to znai, ali zapravo zna
mo tek ovo: takvim se nainom prijevod poesto odmie
od predloenog izvornika. Istina, takvo posuvremenjivanje
moe pruiti onu lakou i glatkou ispod kojih se ne vide
mnoge hrapavosti i uzlovi tosti sloenog filozofskog izri
aja, ali se pri tome moe izgubiti i ona bitna, iskonska
nakana i poruka djela.
Drugi sluaj (kad se prevoditelj trsi pribliiti svoju ob
radbu datome djelu) zapravo je pokuaj to vjernijeg prije
nosa iz jezika izvornika u jezik prijevoda. Samo je po sebi
jasno, kako bi uzoran prijevod bio nekakav sretan spoj i
jednog i drugog: novi tekst to je isto toliko osuvremenjen
koliko je i vjeran izvorniku. Meutim, takvo je to samo
vrhunska poeljnina; j e r na razini puke jezine primjene
prevoditelj mora krenuti: ili vie u jednom ili vie u dru
gom smjeru, osobito u sluaju ovakvog temeljnog filozof
skog i uljudbenog djela kakvo je Nikomahova etika, knji
ga koja je uza svu svoju vrhunsku umnost ipak pi
sana znanstvenim i apstraktnim, a ne konkretnim um
jetnikim jezikom.
Naravno, i nakon takve prevoditeljske odluke ostaje
polazna i okvirna priblinost prijenosa, ali nadamo
se i priblieniji smisao (pa i oblik) naprama onome
to sadrava i kako uobliuje sam izvornik. Dakle, pone
to ponovljeno, ali i saetije reeno: odluili smo teiti to
veoj vjernosti, pa i doslovnosti prijenosa, trsei se da to
ne bude na tetu skladnosti i glatkosti reenice, ali priprav
ni i rtvovati takva cijenjena svojstva u korist temeljne
misaone tonosti. A iako potpune doslovnosti i tonosti ne
ma nigdje, pa tako ni ovdje, prevoditelju se inilo kako
e manje pogrijeiti bude li i robovao Aristotelovu tekstu
nego bude li se od njega toliko udaljivao da iznevjeri
i bjelodani smisao ovog mislilakog temeljca poradi uvjet
ne itkosti svojeg prijevoda.
Meutim, unato svim tim ogradbama oko same mo
gunosti prijevoda Aristotelova teksta, ostaje injenica
da je on ipak prevodiv, to pokazuju uz ostale europ
ske prijevode i brojniji prijevodi njegovih djela u Srba
i manje brojni, ali primjerni, prijevodi u Hrvata. Naime,
podosta se toga moe dostatno vjerno prenijeti iz grkoga
jezika u hrvatski, jer su im zajednike mnoge znaajke i u
tvorbi rijei i u padenom sustavu, te u rasporedu jezi244

ndh jedinica. Kako je ve ope poznato, na je jezik od

samih poetaka slavenske pismenosti preuzeo mnogo to
ga, ili pak uobliio i skovao, upravo prema grkom jezi
nom prauzoru. Stoga izmeu ostalog i nema neke
potrebe (kao to se moda mora, ili je barem takav obi
aj, u engleskom i francuskom jeziku) da se pojedini gr
ki nazivoi preesto zamjenjuju nekolikim rijeima, a ni
da se reenice redovito preokreu i prepriavaju, ime se
remeti prvotni sklad i razvodnjava izvorni smisao.
Dakle, na razini izravne primjene, prevoditelj je nasto
jao zadrati Aristotelov oblik reenice, raspored njezinih
dijelova te poloaj i smislenu nosivost samih rijei ili
usko strunih natuknica. Kreui se unutar takvih zahtje
va, morao je uvesti i stanovit broj rjeih, novih ili neuobiajenijih nazivaka. Ali kako bi se ti projasnili i pri
bliili pri tome se navodio i izvorni oblik (uz latinski
i dotinu priblinu hrvatsku zamjenu). Tako e se, posve
nuno i prirodno, kao primjeri takva nazivlja u naem
prijevodu susresti i novotvorine i arhaizmi.
Zbiljski ili samo prividni arhaizmi upotrebljavaju se
uglavnom poradi toga da se ne bi krenulo (i skrenulo) u
smjeru suvremene, dananje porabe strunog filozofijskog
nazivlja, ime bi se vjerojatno promaio iskonski smisao
teksta koji je ipak uoblien s njemu svojstvenim pojmovIjem, od kojega smo mi, dananjici, udaljeni preko dva
tisuljea. Stoga je bilo potrebno, uz mogui minimum
arhaiziranja prijevodnog izriaja, pruiti opet barem pri
blinu predodbu vremenskom odmaknuu i povijes
noj uvjetovanosti polaznih nazivaka. Primijenivi takva
radna naela, prevoditelj se trsio onoliko koliko je kadar
i koliko moe podnijeti sam jezik, koji ipak uvijek moe
vie podnijeti (te i izraziti) negoli svi njegovi pojedini
upotrebitelji, pa i prevoditelji. Gdje je prevoditelj pro
maio, sam je kriv; gdje se togod posreilo, te je prijenos
uspio, nije toliko do njega koliko je do kovkosti i nosi
vosti samog naeg jezika.
Samo se po sebi razumije kako bi mnogo lake bilo za
drati u prijevodu opepoznate europeizme, bilo one he
lenskog podrijetla (kao politika, teorija, demokracija, mo
narhija) bilo one latinskog (kao akt, entitet, supstancija,
esencija) i oni su na stanovit nain i zadrani , ali
je zbog svih navedenih razloga bilo potrebno potraiti pri245

mjerene slavenske, hrvatske zamjene, ili jednolane ili

vielane, oslanjajui se na moguu podudarnost ili kori
jena ili smisla ili oblika ili ustroja ili sklopa izmeu dva
ipak srodna jezika. ivimo u doba sveope poplave tuica
(od kojih su neke nedvojbeno potrebne), ali i u sluaju
onih najobinijih, kakve su na primjer akcija ili ener
gija, postie se veoma esto vea prozirnost i dostupnost
pojmovnog sadraja kad se upotrijebi prikladna slavenska
zamjena, osobito u sluaju datog filozofskog teksta, a k i
obrazovanu i upuenu ovjeku poesto se skriva, zamag
ljuje ili izmie izvorno znaenje u olakoj porabi tuica.
Na primjer, grka rije to & koja znai i patnja i
trpnja i strast i uvstvo u latinskom je prijenosu passio,
ali i affectus, jer znai jo i svojstvo i mijena, pa Englezi
stoga dotini struni nazivak prevode kao affection ili
modification, a Nijemci kao Eigenschaft, te napokon Rusi
kao strast, peremena, svojstvo, priznak, sostojanie. U tak
vom sluaju ne bi bilo uputno upotrijebiti olako bilo koju
tuicu, nego je primjerenije u svakom pojedinom kon
tekstu potruditi se oko mogue ili prihvatljive hrvat
ske zamjembenice ili barem nadomjestka. Naime, inter
nacionalizmi, osobito oni latinizirani (kao otrcan sitni i
novinarstva i svakodnevnog propovjednitva) poesto su
odve razlivena ili zamuena znaenja.
Jasno, pri takvome se prijevodu ne mogu izbjei ni neo
binosti. Samo, svaka neobinost nije jo i neprikladnost.
Na primjer, glasoviti Aristotelov izriai xb xl fjv mo
e se prevesti i kao bit i kao bivstvo (lat. essentia i substantia), pa se tako esto i ini. Meutim, budui je
essentia toan prijevod grke rijei (kojoj i kori
jenski odgovara hrvat, sunost), dok je substantia doslovak prema gr. (za to u hrv. postoji neto
rjea zamjena podstavnik), i kako u skolastika susre
emo i quid quod erat esse (doslovce prema grkom:
'ono to bijae biti') i quidditas (engl, quiditty, njem.
Washeit), onda je ipak i doslovan i toan prijevod tostvo,
prema onome to je stvar, kako predlae ve J. Stadler
(Opa metafisika, Sarajevo 1907, str. 35). Takvi primjeri
pokazuju kako esto to blii prijevod omoguuje to to
niji prijenos izvornog smisla, dakle: to veu pribliienost
ne samo u sadraju nego i u obliku. Naravno, toga se
naela treba drati samo ukoliko ne dovodi u pitanje
temeljnu jasnou i dostupnost teksta.
246

Svaki prijevod, pa i onaj na najsrodniji jezik, predstav

lja nuno stanovit stupanj odmaknua od izvornika. Tako
usporedba latinskih prijevoda s grkog pokazuje nemi
novne i znatne razlike i kad su posrijedi veoma srodni
jezini sustavi, pa ak i ciceronski vrsni prijevodi. Prije
vodi Aristotela na ostale europske jezike (romanske, ger
manske i slavenske) pokazuju sve vee stupnjeve odmak
nua, ve prema naravi, ustroju, gipkosti i kovkosti poje
dinog prijevodnog idioma. I stoga, osloni li se prevodi
telj na bilo koji od takvih posrednikih jezika, izlae
se nedvojbenu odmaknuu i prema polaznom smislu i
obliku. Neosporna je meutim injenica da svaki valjan
prijevod na druge jezike .moe koristiti i pomoi.
itatelj imalo upuen u izvornik lako e uvidjeti, kako
je grki tekst (a prema Bywaterovu izdanju) ovdje prevo
en redak za redak, reenica za reenicu, izriaj za izri
aj i rije za rije (gdje god je to bilo mogue). Ali i nai
najbolji helenisti znali su manje ili vie zavirivati u
dostupne europske prijevode. Mi opet (koji smo, to se
tie znanja u odnosu prema njima, jo jednom oni poslo
vini patuljci koji su se sljedbeniki uzverali na ramena
divova) inimo to s mnogo vie prava i potrebe.
Dakle, kao to je naravno i pretpostaviti, i sm sm se
pomagao nekolikim prijevodima na svjetske jezike, iskoristivi ih kao stanovit pons asinorum, kad god su posri
jedi bili tei sluajevi, nejasniji sklopovi ili vieznani nosi
vi izrijeci. Tako sam i ja zagledao u latinske, njemake i
engleske prijevode 1 . Latinskim sam se posluio jer je i u
sluaju prijenosa Aristotelova teksta najblii grkom; nje
makim zbog veoma smione i gipke tvorbe strunog na
zivlja; engleskim, budui da kao svojevrsna sloevina ger
manskih i romanskih sastojaka, donosi veinom prijevode
nosivih rijei romanskoga korijena, u emu je gotovo isto
vjetan francuskom i talijanskom. Same prijevodne napo
mene i biljeke (ukoliko nisu vlastita prevodilaka obja1
Latinski: Aristotelis opera omnia, graece et latine... Parisiis, 1878; vol. 2 Ethica Nicomachea; njemaki: Aristoteles
Niko'machische Ethik, bersetzt von Eug. Rolfes, Leipzig, 1921;
engleski: Aristotle, Nicomachean Ethics, by W. D. Ross, revised by J. O. Urmson, Oxford, 1973; Aristotle, Nicomachean
Ethics, translated by H. Rackham (Loeb Classical Library,
1975); The Ethics of Aristotle, translated by J. . . Thomson,
revised with notes and appendices by Hugh Tredennick.

247

njenja i dodaci) preuzimane su i od najnovijih prevodi

telja i prouavatelja kojih su mi knjige bile pri ruoi (H.
Tredennick, D. Ross, H. Rackham).

KAZALO

IMENA

Last but not least, posebnu zahvalnost dugujem stru

nom redaktoru sveuilinom profesoru Danilu Pejoviu
zbog dragocjenih strunih savjeta osobito to se tie
temeljnih filozofijskih nazivaka u ovome Aristotelovu
djelu.
Tomislav

Ladan

Afrodita 147
Agamemnon 54, 181
Agaton 119, 121
Ahil 54, 210
Aleksandar 143
Alkmeon 40, 107
Alopa 151
Amfijaraj 40, 107
Anaharsid 228
Anaksagora 124, 235
Anaksandrid 155
Antifan 231
Apolon 134
Argivci 57
Artemida 144, 233
Atenej 59
Atenjani 75

Bijant 89
Brasida 104

Ciklop 238

Delos 13, 14
Demodok 152
Diomed 54, 108
Empedoklo 141, 142, 166
Endimion 233

Epiharm 202
Erifila 40, 107
Eshil 42
Eteoklo 201
Eudokso 19, 215, 216
Euen 156
Euripid 40, 42, 89, 107, 125,
163, 166, 201, 204, 206

Falaris 145, 146

Fenianke 201
Fidija 123
Filoksen 59
Filoktet 125, 138, 150, 154
Fokilid 89
Glauko 108, 109

Harite 98
Hektor 54, 55, 135
Helena 38
Heraklit 27, 140, 166, 226
Hermes 55
Herodot 15, 55, 234
Heziod 4 98, 160, 166, 192, 209
Homer 47, 54, 56, 108, 109, 123,
135, 148, 165, 181, 238

Izokrat 240
249

K a l i p s a 37
K a l i s t e n 75
K a r k i n 151
K e l t i 53
K e r k i o n 151
K i r k a 37
K r e a n i 20
K s e n o f a n t 151
K s e n o f o n 57, 75

L a k e d e m o n c i 20, 45, 57
201, 238
L a m i j a 145
L a t o n a 144
L e t o 14

M a r g i t 123
M e g a r a n i 71
M e r o p a 42
M i l e a n i 152
M i l o n 31

P l a t o n 4, 6, 7, 12, 17, 19, 26,

42, 55, 82, 90, 123, 137, 217,
218, 236
P o l i d a m a s 54
Poliklet 123
P l u t a r h 192, 210
Polinik 201
P r i j a m 15, 135
P r o t a g o r a 17, 137, 192

75

R a d a m a n t 97
&
&
S a p f a 148
Sardanapal 5
S a t i r 144
S i k i o n j a n i 57
S i m o n i d 17, 66
S k i d 45
Sofoklo 14, 89, 138, 154, 231
S o k r a t 55, 82, 136, 137, 142,
156
S o l o n 15, 16, 48, 234
S p e u s i p 7, 27, 159, 215

N e o p t o l e m 138, 154
N i o b a 144

O d i s e j 37, 69, 138, 154

O r e s t 163, 204, 206, 210

P a t r o k l o 210
P e i t h o 148
P e r i k l o 121
P e r z i j a n c i 181
P i l a d 210
P i n d a r 231
P i r i t o j 210
Pitagora 5
P i t a k 48, 201

250

GRKO-LATINSKO-HRVATSKI R J E N I K
T E M E L J N I H POJMOVA ILI NAZIVAKA

Tales 124
T e o d e k t 150
Teognid 14, 89, 208, 213, 236
T e o k r i t 56, 204
T e t i d a 75
Tezej 210
Tidejevi 54
T r o j a n c i 54
T u k i d i d 104

Vergilije 15

Zeus 75, 181, 195

bonus dobar
bonum dobro

&

bona dobra

-
&
&

&&
&

immoderatum,
nimis
pretjerano,
previ
e, o d v i e
ignobis,
abjectus n e p l e m e n i t , p r o s t a k
ignorare ne z n a t i , ne p o z n a v a t i
ignorantia, inscientia n e z n a n j e , n e p o z n a
vanje
rusticus seljaki, p r o s t a k i
rusticitas p r o s t a t v o
institutio o d g o j , s t e g a
indifferens n e r a z l i a n
injuria n e p r a v d a , n a n o s i t i n e p r a v d u
injuriam p a t i p o d n o s i t i n e p r a v d u
injuria, i n j u s t e f a c t u m n e p r a v e d a n in
injuria,
injustitia nepravda, nepraved
nost
injustus n e p r a v e d a n
injustum n e p r a v e d n o , n e p r a v e d n i n a
infamia b e a e , s r a m o t a
impotentia,
debilitas
nemonost,
nemo
gunost, n e m o
impossibilia,
impotentia n e m o n o s t i , ne
mogunosti
acerbitas n e p r i j a z n o s t , n e u g o d n o s t
immortalitas b e s m r t n o s t
mortalitatis
conditioni
eximi

obesmrtiti
miser b i j e d a n , m u a n , j a d a n
aeternus v j e a n
pudor stidljivost, s k r o m n o s t
clectio i z b o r
sentire, sensio z a m j e i v a t i , z a m j e d b a
id quod sentit o n o k o j e osjea, zamje
uje

251

&
&
/

&
&
,

&

,
.

252

- sensus, perceptio opaaj, sjetilo, sjetilnost, zornost, sjetilno opaanje

sensitivum, anima sentiens sjetilni, osjetilni (dio)
sensibile osjetno
turpilucrium gnusobna pohlepa za do
bitkom
causa uzrok, razlog
reus, causam esse alicujus rei uzronik,
kriv, uzrokujui
motus privatio nepokretnost, nepokret
ljivost
immobilis nepokretan, nepokrenut, ne
promjenljiv
intemperantia razuzdanost, neobuzadnost
intemperans razuzdan, neobuzdan
invitum,
involuntarium
protuvoljno
Incontinentia neuzdrnost,
neuzdrljivost
incontinens neuzdran, neuzdrljiv
subtilitas tonost
subtilis, limatus toan
extremus krajnji
extremitas krajnost
invitus nehotice
jactantia, arrogantia hvastavost
jactabundus, arrogans hvastavac
veritas istinitost, istina
verus istinit
permutatio razmjena
alienus tu, stran, inovrstan
absurdum besmisleno, nerazumno
irrationalis nerazuman, nerazumski, bez
razloan
anima ratione carens nerazumni dio (di
jelovi) due
indoctus neuk, neobrazovan
error pogrjeka, grijeh
necessarium nuno, potrebno
necessitas nunost, neminovnost
insensibilitas, Stupor beutnost, neosjet
ljivost
insensibilis, stolidus beutan, grub
impudentia besramnost, bestidnost
proportio nalika
proportio, quod proportionale est raz
mjer
fortitudo hrabrost, muevnost
fortis hrabar, muevan

&
&

&
&

))

&
'

illiberalitas nedareljivost
illiberalis nedareljiv
humanus ovjeji
quod in humana conditio est ljudski
homo ovjek
inaequalis nejednak, nepravian
remuneratio povraaj, u odvratak
antidosis razmjena, promjena
dignitas dostojanstvo
lentitudo nerasdrljivost
impassibilitas netrpnost
ineiegantia neukusnost
immensus, infinttus neomeen, neogra
nien, bezbrojan
simpliciter naprosto, uope
demonstratio dokaz, dokazivanje
ditticultas,
haesitatio,
dubitatio
teko
a, dvojba, dvoumlje
absentia neprisutnost, odsue, nenazonost
negatio nijek, nijekanje
cessatio neradinost, uskrata, odmor
desidiosus, ignavus bez posla, nedjela
tan
blandus, placendi Studiosus puzav, ugodljiv
blanditia, placendi Studium puzavost, dodvorijivost,
ugodljivost
virtus krepost, vrsnoa, vrlina
optimum, bonum summum najbolje, naj
vie dobro
aristocratia vladavina najboljih
rapina grabe
principium, initium poelo, naelo, po
etak, zapoetak
impius bezboan, opak
exercitatio vjebanje
prodigalitas rasipnost
prodigus rasipan, rasipnik
inertia neumijee
dedecus, ignominia uskrata, graanskih
prava, obeaenost
autarchia samodostatnost, samostalnost
sufficiens ibi samodostatan
ipse homo ovjek po sebi, ista ideja
ovjeka
ipsum quidque neto samo po sebi
casus sluaj, posebak, posebica

253

abstractio, ablatio, detractio oduzee, ap

strakcija, odbidba, odmiljaj
absentia amicorum neimanje prijatelja
honoris contemptus neastohleplje
timoris vacuitas neustraivost
concubitus spolne naslade
imprudentia, amentia nerazboritost
inanitnatus, inanimis neiv, beivotan

operaria insolentia prostoa

regnum, regium Imperium kraljevstvo
rex kralj
firmus vrst, stalan, postojan
confirmatio vrstina, postojanost, pouz
danost


potius ono bolje

optimum ono najbolje

violens nasilan

violentia nasilno, nasilje

noxius, periculosus tetan, pogibeljan

&
damnum teta, koda

adjumentum pomo, lijek

deliberatio,
consultatio,
Studium
elja
consultator, deliberativus eljni, savjeto

davni

consuhutio promiljanje, savjetovanje

voluntas elja, volja

deliberatio, arbitratus volja, promilja

nje, nakana
scurrilitas lakrdijaenje
scurra lakrdija, ulizica

- generatio, ortus nastanak, postanak po

stajanje, raanje

generans raajui, roditelj

genitum roeno, potomstvo

&
genitura, genitum roaj, roeno, potom
stvo

genus rod

dignitas, decus dostojanstvo

geometra zemljomjer, geometar

geometria zemljomjerstvo, mjernitvo,

geometrija
&
quod generentur, fieri ono to nastaje,
nastajanje

cognoscere,
cognitio spoznati, spoznaja

sententia

spoznatost, mnijenje, n a k a n a

nobilis, illustris (vir) poznat, glasovit

254

cognitio spoznaja
genitor roditelj
litera, linea slovo, crta
grammaticus slovniki, jezikoslovan, gra
matiki
scribere pisati
gymnastica tjelovjeba
femina ena, supruga

--

<

sumptus troak, troenje

sumptus rashodak
sumptuosus rastroan
ignavia straljivost, plaljivost
ignavus straljiv, plaljiv
oportere trebati, morati, valjati
quod oportet ono to je potrebno, to
se mora uiniti
sollers sposoban, domiljat, vrstan
atrocia strahote, grozote
sollertia, peritia sposobnost, domiljatost
dominus, gospodar, zapovjednik
democratia vladavina puka, naroda
populus puk, narod
ludus, vita liberalis dokolica, provoenje
vremena
dispositio, conditio raspoloenje, sklo
nost, rasporeivanje, izlaganje
dividere dijeliti, podijeliti
divisibile djeljivo
dissolutio razrjeenje, razvrgnue, razludba
distribuere dijeliti, dioba
distributivus dioben
anima cogitativa razumska, umna dua
cogitabundum pars animae razumski, umski dio due
intellectus, ingenium, mens um, razumijee, promiljanje
distributio dioba, razdioba
distantia, dimensio razdaljina, izmjera,
protenost
intervallum meutak, razmak
differentia razlika, razmirica
juste agere pravedno initi, postupati
justum facinus pravedan in
justa actio pravedna inidba
justus pravedan

255

&

&
,

continentia uzdrnost
continens uzdran, uzdranik
assuefacere priviknuti, nauiti
consuetudine questus uobiajen, naviknuo
consuetudo navada
scire, novisse znati, spoznaja
idea, figura, species vid (korijenski), lik,
oblik, vrsta
species, formae, ideae vidovi, oblici, ob
rasci
esse biti, bivati
esse, existentia bitak, bit, opstanak
essentia, quidditas, quod quid erat esse
bit, tostvo, ono emu bijae biti, ono
emu je bivati
dissimulatio podrugljivost
singulare pojedinano, zasebino

'
'

'
256

jus ono to je pravedno, pravednina

justitia pravednost
justum facinus pravedan in
judex sudac
justitia, Judicium sud, pravosudna p a r b a
correctivum ono koje ispravlja, ispravljako
distinguere razluiti, razludba
distinctio odredba, razlika
causa uzrok
caedes dalo facta ubojstvo iz potaje
opinio, existimatio, gloria mnijenje, rasudnost, slava, dika
opinans animae pars rasudni dio due
actus dandi davanje
servitus ropstvo
servus rob
facultas, potentia sposobnost, monost,
mogunost, vjerojatnost
dynastia, potentia, principatus vlast, mo,
gospodstvo
dynasta, princeps vladar, monik
possibilia monosti, mogunosti
potens, possibile mono, mogue
morositas zlovoljnost
morosus zlovoljan, mrgodan, teak
gravis, horrendus muan, mrzak
rnunus poklon
donutn dar

quisque svaki, svaki pojedini

voluntarium,
spontaneum

voljno
non voluntarium mimovoljno
extra vani, izvana, izvan
externa (bona) izvanjska (dobra)
sponte hotimice
misericordia milosre, saaljenje
libertas sloboda, slobodnjatvo
liberaus dareljiv, plemenit
liberalitas dareljivost, plemenitost
defectus nedostatak
spes nada, iekivanje, ufanje
experientia iskustvo
impedimentum inferens koji je na smet
nju
contrarius protivan, suprotan

contrarietas protimba, suprotnost

contrarietas protivtina, oprenost

egenus manjkav, nedostatan

defectus, egestas, indigentia nedostatak,

oskudica, potreboa

contingentia moebitnost, nenunost, slu
ajnost
contingens moebitno, ono koje je mo
gue
cujus gratia, causa finalis poradi ega,

cilj, svrni uzrok
actio, actus in, uinak, provedba, zbilj
'
nost, djelatnost

operari djelovanje, odjeloviti (se)

notio pomisao, predodba, spoznaja

habitus stanje, imanje, mo, dranje,

vrsnoa

potestas mo, vlast

inductio navoenje, dokazivanje navo

dom

laudabilis, laudatus hvaljen, pohvalan

emendatio popravak

correctorium (jus) popravljako (pravo)

amplificatio dodatak, porast

aequitas pristojnost, estitost, valjanost

aequus estit, pristojan

& concupiscens pars animae eljni dio due,

poeljnina, uena stvar
&
cupido elja
curatio briga, mar, nadzor, posao, trud

scire znati, znanje, razumijee

&
scientia znanost, znanje

ro

&
&
&

17 NIKOMAHOVA ETIKA

257

gaudium propter aliena mala zluradost

amare ljubiti, ljubav
amasius ljubljen, voljen
amator ljubavnik
opus in, uinak, uin, radnja, djelo
amor ljubav
ad amores proclivis pripravan za ljubav,
zaljubljiv
extremum, ultimum posljednje, krajnja
stvar
sodalis drug, prijatelj
perfectio vrsnoa, dobro
consilii promptitudo dobro promiljanje
bene rem gerere biti blaen, blaenost
beatitudo blaenstvo, blaenost
beatus onaj koji pridonosi blaenstvu
beatus blaen
beneficentia dobroinstvo
beneficium dobroinstvo
benefactor dobroinitelj
lectus jugalis puteni sulog
benevolentia dobrohotnost
actio bona dobra inidba
sagacitas, acumen ingenii bistroumnost,
otroumnost
facetiae, urbanitas dosjetljivost
urbanus dosjetljiv
prosperitas, fortuna secunda dobra sre
a, srea
inimicitiae neprijateljstvo, mrnja

damnositas,

&
&

258

dainnum teta, koda, kazna

vivere ivjeti, ivot
inquisitio, questio istraivanje, ispitivanje
vita ivot
animal ivi stvor, ivotinja

gaudium uitak, ugoda

jucundum ugodnost
jucundus ugodan
condimentum zain
mos obiaj, udoree, znaaj
moralis udoredan/na
quies mir, spokoj

mors smrt
confiens smjel, smion
confidentiam facienda, animum augentia
stvari koje ulijevaju smjelost
fiducia smjelost, drskost
admirabilis udan, izvanredan
spectaculum predmet gledanja, igrokaz
spectare, intueri, contemplari promatra
ti, motriti, razmiljati
spectator promatra, motritelj, gledatelj
divinus boanski
deus bog
cultus, cura njega, dvorba, usluga
colere, curare njegovati, tovati, biti
usluan
curationum genera briga, njega, zdrav
stvena nastojba
contemplari, conspectus znanstveno pro
matranje, promatrati
considerationes znanstveni zorovi, mi
saone zasade, miljevine
contemplativus razgledajui, promatra
jui, misaon, znanstvenik
contemplatio, speculatio motrenje, mi
saono promatranje, razmiljanje
bestia, fera zvijer
bestialitas, feritas zvjerstvo
ferus zvjerski, okrutan, divlji
audax drzak, smion
temeritas drskost
nutritiva pars animae, anima altrici facultate praedita, anima vegetativa hra
nidbeni dio due
animus, animi impetus gnjev, srdba
immanis, iracundus srdit, gnjevan

/
/

Zo<?a

&'

-
&'

17*

sanabilis izljeiv
curatio ljeidba, lijeenje
medicinalis lijeniki, ljeidbeni
medicina lijenitvo
medicus lijenik
idea, forma pojava, lik, pralik, predo
dba
aequare izjednaiti
aequale jednako
aequalitas jednakost
vis snaga, mo
259

&

260

universale openito, uope

universale ope, sveope, openitost
opportunitas, occasio prigoda, zgoda
maledicentia ogovaranje, kleveta
improbitas porok, opaina
in malis verti zlopatiti se
malum in se admittere (facere) initi
zlo
improbus lo, poroan
malum zlo, porok, zloa
maleficium sramoenje, opaina
pulchritudo ljepota, krasota
ingenuitas, bona honesta ljepota i
dobrota
pulchrum, bonum, honestas lijepo,
dobro, valjano
tolerantia izdrljivost, ustrajnost
affirmatio - potvrivanje, izrijek
lucrum dobit, korist
motus gibanje, kretanje
- mobilis gibljiv, pokretljiv
communis zajedniki
quae communia sunt zajednike stvari,
zajedniki postavci
communio ono zajedniko, zajednitvo
communitas zajednica, zajednitvo
societas,
communio,
communitas

zajednica, zajednitvo, drutvo

civis, socius drug, sudionik
adulator laskatelj, udvorica
supplicium kanjavanje, kazna
mundus, omne pulchrum ures, red,
sustav, svijet
superior jai, bolji
judicare prosuivati, suditi
judicatio, Judicium prosudba
judex prosuditelj, suditelj, sudac
discernendi peritus prosudben
possesa res teevina, svojina
possesio pribava, stjecanje, posjed
praecipuus poglavit, glavni
principium, praecipue poglavito, poglavita ili glavna znaajka

munus

publicum javna sluba,

javna milostinja
ratio razbor, promiljanje

usluga,

anima

ratione praedita, anima opinans

rasudbeni (dio due)
argumentatio,
definitio,
explanatio,
oratio,
ratio, sententia, sermo dokaz, od
redba, objanjenje, razlog, zbor, raz
bor, mnijenje, govor, naelo, razum,
prosudba, nauk, izrijek
molestia bol, muka
- solutio razludba, rjeidba

&

&

&

&

' ()

&

mathematicus vjet matematici, raunstvu

mathematicae res matematike stvari
discendi actus, doctrina, disciplina na
obrazba, uenje, nauk
beatus blaen, sretan
beatitudo najvia srea (blaenstvo)
mollitia mekoputnost
mollis mekoputan
docere, discere uiti, razumjeti
furor bjesnoa, mahnitost
magnijicentia izdanost
magnificus izdaan
magnanimitas velikodunost
magnanimus velikoduan
magnus velik
magnitudo veliina
melancholicus uljiv
pars dio
medius srednji
medius habitus sredina, srednje (stanje)
medium (seu terminus medius) srednje,
srednjak
mediocritas srednost, sredina
transmutatio, mutatio preobrazba, pro
mjena, izmjena
poenitentia kajanje, pokajanje
mediocris umjerenik, skromnik
mensura mjerilo, mjera
parvificus, illiberalis sitniav
illiberalitas,
parvificentia sitniavost
-- pusillanimitas,
humilitas,
animus
demissus
malodunost, maloduje
pusillanimis, humilis animo maloduan
Stipendium plaa, najam
conductio najamnina
memoria pamenje, sjeanje, pamet
adulterium preljub
261

-'

262

adulterium facere poiniti preljub

adulter preljubnik
monarchia samovlada, jednovlada, mo
narhija
sedentarius postojan, trajan
solitarius osamljenik
partes dijelovi
pars dio
musicus glazben, muziki, uen
improbitas, malitia udoredna nevaljalost, zlonamjernost
distribuere dijeliti
indignatio justa, ulciscendi Studium pra
vedna zlovolja, elja za osvetom
ulciscendi
cupidus,
vindiciae
cupidus
osvetljiv
distributivus (seu quod in distributione ver
satur) dioben
intelligere misliti, spoznati, opaati
intellectio, notio miljenje
intelligendi potentia indutus obdaren spo
sobnou razumijea, miljenstva
. intelligibile, intellectuale, cogitabile um
no, razumno, miljevina, razumnina
legale, legitimum zakonito, zakonsko
legitimus zakonit
nummus novac (obiaj)
legumlatio zakonodavstvo
legumlator zakonodavac
legum ferendarum ars zakonodavstvo
lex, usus obiaj, zakon
morbus bolest
mens um, u m n o s t
nunc sada, sadanjost
hospitalitas

gostoljublje

- accommodatus prikladan, svojstven, pri

mjeren, svojak
proprium svojstveno, svojstvenost
necessitudo pouzdanost (prijateljstvo)
aedes, aedificium, familia, dornus kua,
kuanstvo, dom
aedificatio kuegradnja

aedificatoria ars umijee kuegradnje,

graditeljstvo
aedificator graditelj
administratio, domestica scientia gospo
darstvo, kuanstvo
domestica potestas (ratio) sposobnost,
umijee gospodarstva
oligarchia vladavina nekolicine
discriminis parvi neglectus,
negligentia
zazor, zanemarivanje
congressus zajednitvo, drugovanje
similitudo slinost
similitudo nalika
confessio, pactum priznanje, izjava, po
godba
testans et comprobans sukladan, uskla
en
concordia slonost, jednodunost
aequivocatio istoimenost
aequivoca istoimene (stvari)
ignominia sramota
quae percipiuntur visu vievine
videre vidjeti, gledati
videre, visio vidjeti, vienje
adspectus gledanje
Instrumentalis koji se tie orua, spra
ve
instrumentum orue, sprava
ira gnjev, srdba
is qui irritavit onaj tko je koga rasrdio
iracundia rasrdljivost
appetitivus nagonski, poudni
appetitivum, anima appetitiva porivno,
poudno
appetibile udljivo
appetitus, appetitio udnja, elja, na
gon, poriv
terminare omeiti, ograniiti
terminans ograniujui, ogranien, odre
en
definitum odreeno
definitio odredba
definitio, terminus, fini odredba, gra
nica, menik, ograniavalo
factum, ipsum quod ono to jest, inje
nica
essentia, substantia sunost, suanstvo,
sutnost, bitnost, bit, bivstvo
263

debitum d u g , k r i v n j a
videni sensus sjetilo

&
&
&

patibilis t r p a n
passivum o n o k o j e t r p i , t r p i l o
passio, affectio t r p n o s t , s t r a s t , p r o m j e
na, uvstvo, svojstvo
disciplina, educatio, eruditio o d g o j , ste
ga, o b r a z o v a n o s t
jocus, ludus z a b a v a
puerile d j e t i n j e , d j e t i n j a s t o
puer d j e t e c e , e d o
puer d j e a k
versutia l u k a v o s t
is qui contra legem agit p r o t u z a k o n i t
digressio z a s t r a n a , p r i j e s t u p
praesentia p r i s u t n o s t , p r i s u e , n a z o n o s t
paupertas s i r o m a t v o , o s k u d i c a
terminus, finis g r a n i c a , m e a , k r a j n j e
mutilatio o s a k a e n j e , u n a k a e n j e
acerbitas,
amaritudo g o r i n a ,
ogore
nost
convictio, fides, probatio v j e r a , osvjedo
enje, v j e r o j a t n o s t
(valens) ad persuadendum uvjerljiv, po
uzdan
copia, magnitudo m n o t v o , m n o g o a
dives b o g a t
divitiae b o g a t s t v o
facere, agere, actio t v o r i t i , initi, t v o r b a
faciens, agens t v o r e e , o n o k o j e t v o r i
quod fit o n o t o je t v o r e n o , t v o r e v i n a
poemata t v o r e v i n e , t v o r b e
effectio t v o r b a , t v o r e n j e , i z g r a d b a , pro
izvodnja
factivus, effectivus, efficax t v o r b e n , tvoran, proizvodan
efficiendum t v o r b a
qule k a k v o
qualitas k a k v o a , s v o j s t v o
bellum r a t
civitas g r a d , d r a v a , g r a d o d r a v a
politia, res publica d r a v a , d r a v n i p o redak,
ustavna
vladavina,
dravni
ustav
rempublicam
administrare

upravljati
d r a v o m , s u d j e l o v a t i u d r a v n i m poslovima

"wta
"

&

Moutv

&

264

vida,

vid

&

&
&

'

'
'
'

civis graanin, dravljanin

civilis graanski, dravni, dravniki,
drutvovni
civilis (ars) graansko, dravno, drutve
no umijee
politica graanske, dravne, drutvovne
stvari
multae amicitiae mnotvo prijateljstava
improbitas opaina
quantum, quantitas koliko, kolikoa
quantitas kolikoa
negotium, actus stvar, posao, uinak
disciplina, doctrina radnja, nastojanje,
rasprava
activus inidben, djelatan
(pars animae) ad agendum Valens inid
ben, djelatan
agibilia injene stvari
agendum, agibile, quod agitur inidba,
djelovanje, djelatnost
actio, operatio inidba, in, djelovanje,
postupak
lenis, clemens, mansuetus blagoudan
Icnitas, dementia, mansuetudo blagoudnost
agere, agendo initi, djelovati, djelovanje
agens djelatelj, initelj
decentia dolikovati, dolinost
decens koji pristoji, dolikuje
eligere birati, izabirati
electio, consilium, arbitrium izbor, od
luka, nakana, pothvat
corsulto agens izborni, birajui
consulto quae fiunt to je prema izboru,
izborno
additio, adjectio, appositio dodatak, na
stavak
sibi tribuere pridavati (sebi)
simulatio pretvaranje
simulatio pretvaranje, licemjerje
sibi sumens laudem prijetvoran, hvastav
prius prije, ranije, prvotno
primum prvo, prvo naelo, prvotnina
oratorius govorniki
facultas, ars oratoria
orator govornik

govornitvo

265

'

momentum, impetus udar, prevaga, priklon

perspicuus jasan, razgovijetan

esculenta jela, jestvine
scopos svrha, namjera, cilj
sapientia mudrost
sophisticus sofistiki
sapiens m u d a r
probus, honestus valjan, izvrstnik
Studium revnost, trud, nastojanje
ad exercitum ducendum aptus biti voj
skovoa

imperatoria ars umijee vojnog zapo

vjednitva

dux glavni zapovjednik

exercitus vojska

cognatus istorodan, srodan

indulgentia oprost

indulgens opratajui, sklon oprostiti

indulgens doputajui, opratajui, su

glasan

conjugatio spajanje

convictio, convictus zajedniko ivlje

nje

Syllogismus zakljuivanje, izvoenje

accidens pripadak, prigodak

ut (per) secundum accidens prema pripatku, prigotku, pripadno, sluajno

commensurabilitas
sumjernost

commensurabilis sumjeran

utile korisno

utile korist

utilia stvari koje su korisne, probita
nosti

pactum pogodba, ugovor, meuodnoaj

intelligentia, prudentia rasudnost

intelligens rasudan, razuman

continuum neprekidno
&
consuetudo navada, druenje
&
consuetudo, consuetum navada, obiaj
&
pactum sporazum, nagodba

commercium, conventus druenje, zdruenost, openje, zajedniko blagova

nje

vehemens estok

vehementia, acrimonia estina, nagloa

figura raspored, izgled, obrazac

266

quies et otium dokolica

corpus tijelo
corporea tjelesnine
Salus spas, izbavljenje
temperanter vivere ivjeti umjereno
temperantia, modestia umjerenost
temperans, modestus umjeren

perfectus savren, potpun

perficiens usavravajui (se)
perfectio savrenost, usavrenost
fini svrha, kraj
fini savrenstvo, svrha
delectare zabavljati (se)
oblectatio zabava
ars umijee, obrt, umjetnost
artifex vinik
artifex obrtnik, vinik, umjetnik
pretium, honor ast
census procjemba imovine
honore dignus onaj koga treba astiti
honor ast
politia vulgo sic dicta imovinska vlada
vina
ultio osveta, odmazda, kazna
alimentum, pabulum odgoj
tyrannicus samosilniki
tyrannis samosilnitvo
tyrannus samosilnik
fortuna srea, sluaj

vitium afferre skvrnaviti, podavati se po

hoti
contutnelia, insolentia uvreda, obijest,
skvrna
sanitate
esse
incorrupta biti
zdrav,
ozdravljenje
sanitas zdraviji;
salubre, satnim zdravo, zdravstvenina,
stvar dobra po zdravlje
samis zdrav
tnateria, materies graa, gradivo, tvar
hyparxis zbilja, prisutnost, bit
esse, existens aliquid prisutno, svojstve
no
quae (ei) insunt znaajke, svojstva, prisutnine

267

hyperbole,
excessus,
exsuperantia

suviak, n a d m a a j
excessus s u v i a k , p r e m o
histrio g l u m a c , k o m e d i j a
conceptus,
existimatio,
suspicio

pretpo
stavka, poimanje, shvaanje
posterius poslije, k a s n i j e , p o t o n j e

&
*

&
&

&

268

apparere p o j a v i t i se, i n i t i se
apparens p r i v i d , p o j a v a
Ma quae apparent, apparentia b j e l o d a nosti, pojavnosti, pojavnine, pomoli
visilis, visibilis vidljiv, bjelodan
imaginatio

predodba,
pojava,
privid,
utvara
pravus n e v a l j a o , lo, o p a k
pravitas n e v a l j a l o s t
invidia z a v i s t
corruptio, interitus p r o p a d a n j e , r a s p a d ,
nestanak
pronus ad
amicitiam
erga se
ipsum,
Stu
dium sui s e b e l j u b
studium sui s e b e l j u b l j e
a m a r i ljubiti, voljeti
amatio v o l j e n j e
pronus ad amandum s k l o n l j u b a v i
qui ametur dignusque d o s t o j a n l j u b a v i
amabile o n o t o je p r i k l a d n o voljeti
amor, amicitia p r i j a t e l j s t v o , l j u b a v
ad amicitiam pertinens s k l o n ili p r i p a dan prijateljstvu
Studiosus honestatis ljubitelj i t j e l e s n e i
d u h o v n e ljepote
amicus p r i j a t e l j
- philosophari l j u b i t i m u d r o s t , filozofirati
philosophia,
naturalis
scientia

ljubav
prema mudrosti, mudrost, znanost
philosophus ljubitelj m u d r o s t i , filozof
ambitio,
gloriae
studium,
honoris
studium
astohleplje
ambitiosus a s t o h l e p a n
terribile s t r a n o , s t r a h o t n o
terribilia s t r a h o t e
metus, timor u z b u n a , s t r a h
sapere m i s l i t i , m i l j e n j e , r a z b o r i t o s t
prudentia r a z b o r i t o s t , p r o m i l j e n o s t
prudens r a z b o r i t
nasci r a a t i , n a s t a j a t i , r a s t i

&

naturalis, qui disserit de natura naravoslovac, prirodoslovac

naturales res naravnine, prirodnine
naturale naravnina, prirodnina
natura narav, priroda
quod stirpibus convenit raslinski (dio
due)
plantae biljke, bilje, rastinje
asperitas zlovolja, strogost
elegans uljudan
gratificari ugaati
gratia zahvalnost
vanitas ispraznost, oholost
indigentia potrebnost, potranja
opes imetak, bogatstvo
utile korisno, korisnina
utilitas, usus
tempus vrijeme
separari rastaviti, odvojiti
separatum razdvojeno, razdvajanje
separabile, abstractum izdvojina, izdvo
jeno (odmiljeno)

&

vituperandus prijekoran
falsa dicere lagati, govoriti neistinu
falsus laan
falsum lano, neistinito, lanost
mendax laljivac, laljiv
anima dua
anima rnovens, animae vegetativae conjunctus - - duevni, koji pripada dui

'

. utilitas dobitak, korisnost

commodum ono to je korisno
emolunienta koristi, probici

269

S A D R A J

Aristotelova praktina

filozofija i e t i k a

I
Predmet i metoda
II E t i k a i p o l i t i k a
III Etika i sloboda
Nikomahova etika (IX)
Pogovor
Kazalo

prevoditelja
imena

Grko-latinsko-hrvatski rjenik temeljnih

p o j m o v a ili n a z i v a k a

V
V
XVI
XXII
1
243
249
251