MARIN DRI: DUNDO MAROJE

(hrvatska renesansa, 16. st., Dubrovnik, uena ili eruditna komedija)

MARIN DRI Vidra (1508. 1567.) roen je u graanskoj obitelji u Dubrovniku.
Zapoeo je kao ljubavni pjesnik (u duhu petrarkizma, po uzoru na svojega strica, uglednog
petrarkista, Doru Dria), ali se uskoro sasvim posvetio drami. Bio je komediograf,
orgulja stolne crkve, glumac, voditelj dramskih druina (Njarnjasi, Pomet druina i dr.);
sedam godina studirao je pravo i bio vicerektor Sveuilita u Sienni (Italija), gdje se upoznao
s talijanskom komediografijom. Po povratku u Dubrovnik, postaje drubenik (tajnik i
pratitelj) austrijskoga grofa Rgendorfa s kojim putuje u Be i Carigrad. Godine 1548. Pomet
druina izvodi njegovu komediju Pomet koji je tekst u meuvremenu izgubljen. Sljedee
godine izvedena je pastirska igra (pastorala) Tirena, a u iduih deset godina i sva ostala djela.
Okuao se u svim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji. Godine
1562. naputa Dubrovnik, a 1566. u Firenzi (Toscana, Italija) pie urotnika pisma utjecajnom
toskanskom vladaru Cosimu de Mediciju pozivajui ga da svrgne vlast dubrovake vlastele
(plemia), ali bez odaziva i uspjeha. Zadnjih pet godina ivio je u Veneciji gdje je i pokopan
(u bazilici sv. Ivana i Pavla).
Djela: Pomet (komedija), Tirena (pastirska igra), Novela od Stanca (komedija),
Pjesni ujedno stavljeni s mnozim druzim lijepim stvarmi (lirske pjesme), Dundo Maroje
(komedija), Pjerin (pastirska igra), Tripe de Utole (komedija), Arkulin (komedija),
Skup (komedija), Griula (pastirska igra), Hekuba (tragedija)
DUNDO MAROJE, po tipu je uena ili eruditna komedija u prozi (commedia
erudita, klasina, s napisanim tekstom, u pet inova, s tzv. stajaim likovima, npr. krti starac,
zaljubljeni mladi, obijesna sluavka i sl., bez improvizacija kao u commediji dell' arte
komedija vjetina ili umijea, gluma, ples, glazba i dr., improvizacije bez zadanoga teksta;
putujua kazalita). Sadrajno je komedija karaktera i komedija intrige koje se radnja
temelji na sukobu starosti i mladosti oca, Dunda Maroja i njegova rastrona sina Mara.
Nastavak je izgubljene komedije Pomet, ija se radnja odvijala u Dubrovniku, a ovdje se sve
dogaa meu Dubrovanima u Rimu, u Italiji. Zaplet zapoinje u trenutku kad stari trgovac
Dubrovanin dolazi u Rim obraunati se sa sinom koji sav kapital, namijenjen trgovanju, troi
na lijepu i skupu kurtizanu Lauru. U zapletu radnje glavnu ulogu ima Pomet, sluga grofa Uga
Tudeka (Nijemca), samouvjereni, inteligentni i samosvjesni renesansni junak iz puka koji
za svoju sreu (Fortunu) i osobni probitak upravlja likovima i njihovim sudbinama,
svojevrstan Driev alter ego.
Komedija
Najslavnija i u novije vrijeme najprikazivanija Drieva komedija je Dundo Maroje, vrlo
opsena i dramaturki sloena, s velikim brojem - ak tridesetak - najrazliitijih likova,
"naijenaca" i stranaca.
Suprotno komediji 16. stoljea u Italiji, Dri se ne oslanja na obrasce Plauta i Terencija,
nego je "potpunom neposrednou reproducirao ivot i njegovo nalije i prilagodio ih opim
formalnim naelima kakva su vrijedila za suvremeni teatar" (ale).
Radnja je smjetena u Rim, a sredinji su motivi novac i sukob rastrone mladei i
konzervativne i krte starosti. Novac je kljuni pokreta zbivanja, zbog kojega se otac odrie

sina i spreman je na obraun s njim, i obrnuto. Dri otro kritizira sveopu pokvarenost i
lakomost.
Za razumijevanje Dunda Maroja, kao i Drievog djela u cjelini, kljuan je Prolog Dugog
Nosa, u kojemu Dri iznosi utopijsku viziju i snanu kritiku dubrovakog drutva. "Ljudi
nahvao" koje Negromant spominje oito su nesposobna vlastela i dubrovaki senatori, koje u
pismima Cosimu I. Dri naziva "nakazama", a koji su, sjedei u publici, sebe ironino
prepoznali kao "ljude nazbilj". U Prologu, u kojemu je "jezik mitoloki, bit ironina, a smisao
mnogostruk" (Kouta), tek u novije vrijeme knjievna znanost iitava sve bogatstvo referenci
i prikrivenih znaenja. Dri iznosi svoj utopijski revolt, prije Campanellinog Grada sunca
govori o pravednom svijetu u kojemu nema "moje" i "tvoje".
Pored politike, Prolog i Pometovi monolozi kljuni su i za razumijevanje Drieve filozofske
pozicije u okvirima renesanse. Frano ale prepoznaje u Dria dva temeljna pojma filozofije
16. stoljea: fortuna (srea) i virtu (vrlina). To je Drieva adaptacija teorija Niccola
Machiavellija (1469-1527) kojega on dobro poznaje (Vladar), a Pomet citira, ali i drugih
humanistikih i renesansnih filozofa, humanista Giovannija Pontana (1429-1503); Baldesara
Castiglionea, autora Dvoranina (Il Cortegiano, knjige o idealnom renesansnom ovjeku ije
stavove Pomet povremeno parafrazira), renesansnog platonizma i neoplatonizma (Ficino), i
drugog.
Bez poznavanja konteksta renesansne filozofije teko su razumljiva i samo prividno
nepovezana zbivanja u Dundu Maroju: afirmacija sposobnih i pametnih, onih koji su
"vjertuozi" i spremni na "akomodavanje", u svijetu u kojemu vlada nesmiljena i nepredvidiva
"fortuna". Sposobne sluge Dri suprotstavlja lakomim gospodarima, a inteligenciju gluposti.
Intrige vodi Pomet, "lice koje najlucidnije misli na Drievoj sceni", lik "deklasiranog,
duhovitog izjee i icara, tavoliza i ojaenog beskunika ... teka i sloena figura" (Jelii).
"Pometov pogled na svijet i akcija koju taj pogled nadahnjuje zasnivaju se na stavu prema ve
spominjanim dvjema temeljnim kategorijama filozofske misli stoljea, koje se talijanski zovu
fortuna (srea) i virtu vrlina). Prvu on u svojim "konsideracijonima" naziva "srjea", "dobra
srjea", "fortuna" i esto je spominje, zaziva, hvali ili proklinje; to je prirodni fatum, ukupnost
povoljnih okolnosti koje, iskoriste li se u pravom trenutku i na pravi nain, pridonose pobjedi
ovjekove inteligencije, slijepa sila koja se suprotstavlja ljudskim tenjama i koju moe
svladati samo tko posjeduje svojstva sadrana u pojmu one druge kategorije, virtu, koju
Pomet spominje kad istie misao: "trijeba je bit vjertuozu tko hoe renjat na svijetu" (to e
rei: tko hoe vladati, mora biti pun vrlina, u renesansnom, dakako, smislu a ne
srednjovjekovnom, treba da bude virtuosus, od virtus, to znai i hrabrost, snaga, vrlina)"
(ale, predgovor u Dri: Djela, Zagreb 1987, str. 99.) "Machiavellijev vladar, idealan lik
istoimenog remek-djela (Il Principe), koji sumira smisao moderne politike kao autonomne
ljudske djelatnosti, u velikim, nacionalnim razmjerima trebao je postii ono to Pomet, na
temelju istih teoretskih naela, ostvaruje u mikrokozmu svog prostora i svojih interesa u
komediji." (ale, isto). Tako je primjerice Popiva, premda takoer sluga, zapravo glavni
Pometov antagonist, zato to nije "vjertuoz" i nema njegove vrline.
Osobit komini efekt postie se kroz bogatstvo jezika i obilje govornih idioma: dubrovaki i
ne-dubrovaki (Tripe, Divulin Lopuanin, Korulanka Laura, Pavo Novobranin, Gulisav)
hrvatski, talijanski kojega koriste najrazliitiji Talijani (npr. krmari, idov Sadi) i "naijenci",
pa i obratno, Talijani koji pokuavaju govoriti hrvatski, te latinski i iskvareni latinski. Svakako
treba spomenuti i komini talijanski Uga Tedeka. ivotnost jezika i likova openito jedna je

od najvanijih osobina koja ga razlikuje od talijanske eruditske komedije, u kojoj su likovi

samo tipovi.
U Dundu Maroju, kao i u drugim djelima, Dri ismijava konvencije petrarkizma: kurtizana
Laura ima isto ime kao i Petrarkina ljubav, a veseli puki stihovi koje govori Petrunjela i drugi
likovi, suprotstavljeni su uenom, mrtvom lirizmu.
Prva suvremena izvedba Dunda Maroja postavljena je u zagrebakom HNK 1938. godine, u
adaptaciji i reiji Marka Foteza, dok je u izvornoj, neadaptiranoj verziji prvi put igrana tek
1955. godine u Zagrebakom dramskom kazalitu (danas "Gavella")
Komedija je prvi put izvedena 1551. godine u Dubrovniku, u Vijenici Kneeva dvora.
Trebala je biti postavljena na trgu ispred vijenice pred irokim auditorijem, ali je, po svoj
prilici zbog loih vremenskih prilika, izvedba premjetena u staru vijenicu. Postavila ga je
puanska Pomet-druina, ista ona koja je igrala izgubljenu komediju Pomet tri godine ranije.
Sastoji se od dva prologa (uvodna dramska dijela) i pet inova (nedovrena je, izgubljen je
kraj petoga ina djelo je uspjeno nadopunio Mihovil Kombol u 20. st.).
Dugi Nos Negromant ili PRVI PROLOG negromant ili arobnjak Dugi Nos (=opsjenar,
laljivac) pripovijeda dubrovakoj publici, vlasteli/plemstvu i puku, o svojim dalekim
istonjakim putovanjima govorei im da su sretni to ive mirno jer je rat, poguba ljudske
naravi daleko od njih. Obiao je Velike i Male, Nove i Stare Indije. Vratio se meu njih uz
pomo sree (vaan motiv!) i otkrit e im veliku tajnu. U Stare Indije nije se moglo lako ui,
ispred je bilo ledeno more, a iza vrelo sunce probio se uz pomo svoje negromancije. U
Starih Indijah naao je utopijsku zemlju sretnih ljudi, gotovo kao rajsku Arkadiju: Naoh
pravi ivot, veselo i slatko vrijeme od prolitja. U toj viziji idealne drave vlada vjeno
proljee, sve je skladno i mirno, hrane ima u izobilju, a ljudi su sretni i dobri. Nazvao ih je
ljudi nazbilj. To su pravi, dobri, sretni i poteni ljudi. Tamo nema moje i tvoje, sve je
zajedniko. Priroda ih je kako uresila pameti, tako ih je ljepotom uljudila. Nema zavisti,
lakomosti i pohlepe, njih oi uprav gledaju, oni su blazi, tihi, ljudi mudri, ljudi razumni
srce im se ne makarava, srce nose prid oima, da svak vidi njih dobre misli. Za Dria su
to obrazovani, tihi i mudri ljudi, knjievnici i filozofi, kraljevi od ljudi jer se umiju vladat.
Slijedi opirna pria o ljudima nahvao lanim, pokvarenim neljudima. U dalekom gradu
vidio je visoku zgradu ureenu brojnim slikama i skulpturama (kao neki istoni hram). To su
bili od kamena ovuljci, obraza od mojemua (majmunskoga lika), s nogami od aplje,
stasa od abe, udovina bia: majmuni, papagaji, virati (nakaze), grbavci, glumci,
izjelice, feca (talog, dno dna) ljudskoga naroda... Upitao je kakvi su to runi i odbojni
likovi. Rekli su mu da su ih nekad izdaleka njima donosili upravo negromanti i u zamjenu
odnosili zlato kojega su imali u izobilju. Tada su pogrijeile upravo ene koje, kao i nae,
polaku pamet imaju od ljudi. Gledajui u te kipove, jako su se smijale i zabavljale i rekle
negromantima da, ako hoe zlata, ta bia naue hodit i govorit, da ovuljici oive.
Lakomi i pohlepni negromanti udahnuli su im ivot, udovita su oivjela (Dri ponavlja
njihove nazive: koze, magarci, virati, majmuni, barbaepi demonske crne lutke, papagaji).
Izvodili su zabavne i smijene stvari, kao zavodljivi komedijai, a uskoro su se i masovno
poeli ploditi i mijeati sa enama nazbilj. Uskoro ih je bilo vie od ovih dobrih pa su
tako iskovali jednu konjuru (urotu) kako bi iz gospodstva (vlasti) istjerali ljude nazbilj.
Ovi su to otkrili, skoili, uzeli oruje i zauvijek ih istjerali iz svoje zemlje. Nijedan ni za
lijek nije ostao u tim stranama. Zajedno s negromantima, ljudi nahvao doli su u ove nae

strane, kao sjeme tugaljivo. Uselili su se u na zapadni svijet i pokvarili ga do sri. Oni su
moralne nakaze, zli, lakomi, rasipni za sebe, krti za druge; neobrazovani, nekulturni barbari.
Dri otvoreno aludira na nestanak tzv. zlatnoga doba ovjeanstva, vremena sree i mira, i
dolazak vladavine oruja i pohlepe. Kad su se zloesti doselili, umro je dobri starac
Saturno, blagi, tihi i razumni bog, i prestalo je zlatno doba kad ljudi bez zlobe bijehu.
Nakon Saturna, manje razumni kraljevi primie ljude nahvao koji su se umijeali meu
dobre, razumne i lijepe. Tako ta udovita naplodie (posijae) to gadljivo sjeme: nastalo je
vie loih nego dobrih ljudi. Minulo je vrijeme od zlata, za gvozdje (eljezo, oruje)
svatko se uhvatio (eljezno doba) i poeo je boj za gospodstvo. Nekad su pobjeivali
jedni, nekad drugi. No, za pravu istinu, opominje Negromant, ljudi nazbilj jako oteu da se
konano obraunaju s naopakima. Ipak, zna se i danas da su ljudi nazbilj pravi ljudi i
gospoda, a ljudi nahvao bit e potitenjaci (jadnici, bijeda) vazda.
Na kraju se Dugi Nos obraa podjednako monoj i uzvienoj vlasteli, svitloj krvi, kao i
starome puku, narodu, i najavljuje predstavu. Podsjea ih na predstavu koju su gledali prije
tri godine (oito na izgubljenoga Pometa) i kae da e sad otvoriti katance koje je tada
stavio na usta trima mudracima. Neka govore, da svi vidimo i da se otkrije tko su ljudi
nahvao, puni mrnje i zavisti, srca su im makarana, oni su ljudi od nita. Govori da ovu
tajnu jo nitko nije otkrio jer su ti ljudi od trimjed (bezvrijedni, za novi) mislili da su i oni
ljudi, a nisu ljudi i bit e tako do suda. Takvi ne vide svoju nakaznost, uvjereni su da su
odabrani, plemeniti oni su za Dria loa dubrovaka vlast, vlastela (plemii protiv kojih je
kasnije u Italiji pisao urotnika pisma borei se za pravednu podjelu vlasti izmeu puana i
vlastele). Na vrhuncu opomene Negromant/Dri istie da jo nije kasno sauvati
gospodstvo (plemenitu ljudskost).
U posljednjem ulomku najavljuje da e im prikazati Rim, kao da je tu pred njima. Vidjet e
otprije poznate likove, Dunda Maroja, Pometa i Grubiu, a nakon njega na scenu e izai
Prolog i objasniti im radnju. Naglaava bitno: neka im bude drae to su spoznali tko su i
odakle su doli ljudi od nita i nahvao koji ometaju svijet nego komedija koju e vidjeti.
Komedija e vam pokazati tko su jedni, a tko su drugi. Tihi, dobri i razumni uzet e za
dobro ono to im se prikazuje, a nerazumni magarci sjeme prokleto, po negromanciji
uinjeni, hulit e sve, od svega e zlo govorit, er iz zlijeh usta nemore nego zla rije izit.
Oprata se od publike uvenim rijeima: A sad stav'te pamet na komediju! (tako zavrava i
Drugi prolog).
Kritika ovaj Prvi prolog dri najboljom prozom hrvatske renesanse.
PROLOG Drugi prolog, tzv. autorski, izgovara sam Pomet. Ukratko najavljuje sadraj
komedije koju e izvoditi Pomet druina (sastavljena od mladih puana), upoznajui
publiku s prethodnim dogaajima i likovima iz komedije Pomet s radnjom u Dubrovniku
i onim to e slijediti u Rimu, uz ozbiljno i pouno upozorenje da je pria koju e vidjeti
ipak sretno zavrila za razliku od suvremenih obiteljskih tradedija koje su prouzroili
rastroni sinovi.
U poetku se obraa starome i mudrome puku te plemenitaima. Kae im da zasigurno ele
vidjeti ovu izvrsnu stvar kakvih dosad u ovizijeh stranah nije bilo, ali tu su oni, Pomet
druina, koji im donose umijee i umjetnost dostojnu takvoga asnoga skupa. Napominje da
je to vrijeme poklada, plesa, igre i veselja, to ne moe proi bez neke feste, a ako im
komedija i ne bude toliko dobra i lijepa, utjeha su ene lijepe koje ju e gledat i dobri ljudi
koji e sluati. Najavljuje sadraj u kojemu ima staroga i novoga iz one prve komedije
poznaju Maroja i prijatelja mu Pavu, Pometa i druge, i dogaala se u Dubrovniku, a ova e se
odvijati u Rimu. ak se posebno obraa enama u publici pitajui ih: para li ovo mirakulo
(izgleda li ovo kao udo) odavde gledati Rim? Neka znaju da e ih njihova druina dobro

zabaviti jer su namjerno sebi zadali teak zadatak. ak spominje i scenu/pozornicu koja nije
lijepa kao onda (na otvorenome) pa im je loe vrijeme donijelo i loije arkitekte. Mnogo
truda su uloili: est pometnika u est dana ju je sloilo Mi vam ne obeavamo velike
stvari, ni moemo kraci ljudi visoko ne doticaju. Nakon toga podsjea publiku: dundu
Maroju bili su najprije ukradeni dukati (kasnije tijekom radnje saznajemo da je njegov sin
Maro, na Pometov nagovor, bio ukrao ocu dukate i kasnije ih vratio), a vraeni su uz pat
(pakt, dogovor) da e sinu nakon svoje smrti ostaviti cijelo imanje. Ipak su napravili i novi
pat kao bi otac iskuao sina i njegovu dobru volju te trgovake sposobnosti: dat e mu vei
iznos, pet tisua dukata, da ode u Italiju, u Jakin (stari hrvatski naziv za Anconu, tzv.
egzonim), potom u Firenzu kako bi tamo kupio svita (tkanine) i odnio ih prodati u Sofiju u
Bugarskoj te donio kui profit, zaradu. Ako se dobro ponese, otac e mu dati skrituru
(pismeni ugovor) kojim mu ostavlja imanje, moe se oeniti i imati sav novac. Ovdje slijedi
vrlo ozbiljno upozorenje: nikad ni sinu ni drugome ne treba davati dinare u ruke prije negoli
se mladia u drugim stvarima provjerilo jer je mlados po svojoj naravi nesvijesna i puna
vjetra, vie okrenuta na zlo nego na dobro, pamet joj ne ide dalje od oiju i vie ju vodi
volja nego (razumni) razlozi. Upozorava da to nije izmiljena pria jer im se moe dogoditi
ono to se dogodilo starome Maroju sin ga nije posluao, otiao je u Rim, spenao je
dukate. Premda e ova komedija zavriti u veselju, ipak od lude djece uvajte dinara jer su
neke obiteljske prie u njihovu gradu zavrile u tradediju. Napominje da je mladoga Mara
slijedila i vjerenica Pera koju je on, oajnu, ostavio i zaboravio. Posudila je iz tetkine
uteevine 300 dukata, preobukla se u muko i s bratiem krenula u Rim.
Na kraju moli publiku da ih pogledaju ljubeljivim srcem jer ako im se lijepa komedija
uini grubom, to e biti njihov grijeh. Kae da dobri i ne mogu nego dobro misliti i govoriti,
a u zle se ne eli mijeati, za njih i ne misli da mogu biti dragi. Poslat e im negromanta da se
s njima preplie, daleko im kua od tih obraza od mararije, namazanih lica, nitkova.
Stav'te pamet na komediju!
Slijedi dramska radnja u pet inova. Svaki in ima po 15 prizora (osim posljednjega kojemu
nedostaje kraj od dijela 5. prizora nadalje).
Likovi su uglavnom u parovima (gospodari i sluge): dundo Maroje, dubrovaki trgovac i
njegov sluga Bokilo; Marojev sin Maro i njegov sluga Popiva, kurtizana Laura (biva
Mande Krkarka) i njena sluavka Petrunjela, grof Ugo Tudeak ( = Nijemac) i njegov sluga
Pomet Trpeza te Marova zarunica Pera (na muko obuena) i njezin brati Divo; Tripe
iz Kotora, tri mladia iz Dubrovnika, idov Sadi, Gulisav Hrvat, krmari (tovernijari) i drugi.
PRVI IN. Na poetku prvoga ina stariji Dubrovanin, trgovac Dundo Maroje, dolazei na
rimski trg u pratnji sluge Bokila, traei sina i smjetaj, ve u prvoj reenici najavljuje temu
cijeloga djela: Ajmeh, ajmeh, moja starosti pet tisu dukata dah djetetu u ruke
Zapomae zbog moda zauvijek izgubljenoga novca koji je dao sinu Maru za trgovanje, a
ovaj ga u Rimu, mladenaki neodgovorno, ve treu godinu rasipa na ljubav s otmjenom
kurtizanom Laurom, na skupu odjeu i provode.
Vjeno gladni i edni sluga Bokilo, sa strane, udi se starevoj krtosti izraavajui tipian
renesansni svjetonazor: Za esa su dukati neg da se pije i ije i trumpa?
Upoznaju i naijenca (naeg ovjeka) Tripeta Kotoranina koji poznaje Mara, velikoga i
galantnoga gospara. Otac ne vjeruje da je to njegov sin jer su oni siromani. Obojica
jadikuju nad dukatima, dukati su sve, ivot i srea. Maroje odsjeda preko puta Laurine kue.
Nakon toga pojavljuju se bogati Ugo Tudeak, njemaki grof, i njegov sluga Pomet Trpeza,
sredinji lik komedije. Inteligentan je, snalaljiv, aktivan, siromaan, udi za udobnim
ivotom, izjelica (ime: sve pomete s trpeze/stola), psiholog i vjertuoz (virtuoz, majstor)

ivota. Njegov je plan okoristiti se situacijom: za svoga gospodara pridobiti ljepoticu Lauru i
nesmetano uivati u jelu i pilu, a gaji simpatije i prema njezinoj simpatinoj sluavki
Petrunjeli. Suparnici su mu ne ba mudri mladi Maro i njegov pokvareni i lukavi sluga
Popiva. Na ruku mu ide i iznenadni dolazak Marova oca. Pomet se pouzdaje u svoju vjetinu
upravljanja, manipuliranja ljudima, i malu pomo boice sree.
U zadnjem prizoru pojavljuju se zarunica Pera i brati joj Divo.
DRUGI IN. Zapoinje znamenitim Pometovim monologom o njegovu zaljubljenom
gospodaru (Ree se, tko je namuran, nije sam! Kae se, tko je zaljubljen /inamuran: in
amore/, nije normalan!) koji ga je prekinuo svojim pozivom (da ode k Lauri) usred
zanesenoga uivanja za prepunom, mirisnom i bogatom renesansnom trpezom. Renesansni
hedonizam (uivanje u ivotu): delicije su ga zanijele i odvele u ekstazu, srce mi veseljae,
oi mi zanoae, apetit mi otvorae Podrobno i slikovito opisuje gotovo pastoralni ugoaj na
stolu punom izobilja, slici sretnoga i bogatog ivota, zeii, slaninica, jarebice gdje se ima
to se udi. Pseudoueno, poput pukoga mudraca, iskazuje renesansnu filozofiju
akomodavanja (prilagoavanja situaciji) i pacijencije (strpljenja) jer se jedino tako moe,
iskoristivi priliku u loe doba, a uz pomo boice sree Fortune, uivati u dobru vremenu.
Pometu je, kao siromanom i gladnom puaninu, glavni vodi u ivotu njegov trbuh. On je
pametnjakovi s velikim ivotnim apetitom, eli uspjeti u ivotu i pobjei od bijede. Zna da se
moe osloniti samo na svoj zdrav razum, ambiciozan je, ali i poten, ne eli nikome nauditi
nego jednostavno pokuati iskoristiti prigodu koja mu se prua. Ma se je trijeba s
brijemenom akomodavat; trijeba je biti vjertuozu tko hoe renjat na svijetu. Kralj je ovjek od
ljudi kad se umije vladat! Nabraja razna zanimanja i kae da nije dobro imat dinar (biti
bogata) jer su mnogi takvi s dinarmi potiteni (jadni, depresivni). Mnogi doktori (ueni)
za njega su brigati fantastici (zabrinuti zanesenjaci). Nije dobro biti ni junak s maem u ruci
jer su mnogi takvi ili ubijeni ili su ih pune tamnice. Dri ovdje oito govori i o sebi: nije
ga bit poeta ni komedije umjet init jer ih svi iskoritavaju, narue predstavu za pir, a onda
kau da nita ne valja pa ih potjeraju i ne plate im te se tako izgube mnoga prijateljstva. Nije
dobro biti ni muik (glazbenik) jer ih drugi tjeraju da pjevaju kad im se plae. Mudro
zakljuuje: Trijeba je bit pacijent (treba biti strpljiv) i ugodit zlu bremenu (vremenu) da se
dobro brijeme uiva. Dakle, uvijek se treba vladati prema prilikama.
Tad iznosi svoj plan da iskoristi situaciju i nadmudri Mara i Popivu, istjera ih iz kue
sinjore Laure, usrei svoga gospodara Tudeka namjetajui mu, u dosluhu s Laurinom
sluavkom Petrunjelom, vezu s Laurom pa tako usrei i sebe osobno. I dalje e vjerno sluiti
svom jedinom gospodaru svojem trbuhu, vlastitom probitku/interesu. Nada se pridobiti i
svoju Petrunjelu, lijepu puanku, koja se uskoro pojavljuje vragolasta, ivahna, suprotna
blaziranoj i koristoljubivoj Lauri. Vedra je, vrckava, otvorena, sa zdravim i veselim smijehom,
izraava se ivopisnim govorom: pukim doskoicama, poslovicama i pjesmicama (to ini
bitno obiljeje njihove komunikacije). Slina je Pometu, puna ivotnoga erosa.
Pomet aljivo unaprijed slavi viktoriju nad neprijateljima veselei se to je Maru doao otac
jer e sad morati otii grintavci bez dinara. Najavljuje svoj i Ugov trijumf: Z dukatmi
kraljevi idu: fate largo! (Maknite se, miite se, bjeite!) To e biti zasluena pobjeda koja e
mu potpuno promijeniti ivot
-

makijavelizam N. Machiavelli: Vladar (talijanski filozof i knjievnik; Dri je

poznavao ovo filozofsko djelo o umijeu vladanja; Cilj opravdava sredstvo (?) sva
su sredstva doputena kako bi vladar pobijedio i sauvao dravu (?); sluge Bokilo i
Popiva su negativni likovi jer bi i ubili za vlastitu korist, a Pomet je moralan (ima
vrline), astan

Pomet je tipian renesansni ovjek koji istie da je uzalud i pamet i talent i hrabrost i
obrazovanje ako pojedinac nije virtuoz koji e svojom sposobnou i inteligencijom
okrenuti sreu u svoju korist, a srea su uici: jelo, pie, ljubav i novac; njegova
osobna korist ne moe biti u opreci s opom koristi; veliko je umijee u pravom
trenutku iskoristiti svaku ivotnu priliku i pobijediti nesposobne (koji uvijek misle da
su upravo oni mudri, plemeniti i sposobni, a zapravo nemaju zdravoga razuma).
- srea ili Fortuna bit e naklonjena samo jakim i sposobnim pojedincima, onima koji
su osobno nadmoni i sposobni, bez zla za druge, privui Fortunu, kao enu, i znati je
zadrati.
- Novac je glavni ideal sredstvo za postizanje ivotnih uitaka.
- Jezik je izvor komike i sredstvo karakterizacije likova. Gotovo glavno obiljeje jest
leksiko arenilo, brojne igre rijeima, aluzije, dosjetke, jezini nesporazumi stvaraju
smijene situacije, Pometova iskrivljena kvaziuena latintina; mijeanje hrvatskoga,
njemakoga, talijanskoga i latinskoga.
- simbolika i komika imena (onomastilistika): Pomet Trpeza (sve pomete s trpeze,
gladnu, izjelica), Popiva (pijanac), Laura (parodija na petrarkistiku idealnu enu) i
Mande Krkarka (Mande Magdalena, javna ena pa svetica pokajnica; Krkarka:
prodrljivica), Tudeak (Nijemac)
___________________________________________________________________________