Bernhard Schlink

ena kojoj sam itao

Naslov izvornika: Der Vorleser

PRVI DIO

1
Kad mi je bilo petnaest godina, razbolio sam se od utice. Bolest se pojavila u jesen, a okonala u proljee.
to je stara godina bivala hladnija i mranija, to sam vie kopnio. Nabolje je krenulo tek s dolaskom nove
godine. Sijeanj je bio topao, pa mi je majka namjestila krevet na balkonu. Gledao sam nebo, sunce, oblake,
sluao djecu kako se igraju u dvoritu. Jedne sam rane veeri u veljai zauo pjev kosa.
Put naeg prvog susreta vodio me od Cvjetne ulice, u kojoj smo stanovali na drugom katu velike kue
izgraene na,razmeni stoljea, u Kolodvorsku. Tamo sam jednog ponedjeljka u listopadu povraao na putu od
kole do kue. Ve sam danima bio slab, slabiji no ikad u ivotu. Svaki mi je korak predstavljao velik napor.
Kad sam se kod kue ili u koli penjao uza stube, noge su me jedva nosile. Nisam htio ni jesti. ak i kad bih
gladan sjeo za stol, uskoro se javljala odbojnost prema hrani. Jutrom sam se budio suha grla, osjeajui kako
me organi tite, i kao da su na potpuno krivom mjestu. Sramio sam se svoje slabosti. Naroito mi je bilo sram
kad sam povraao. Ni to mi se ni|e dogilo nikad u ivotu. Usna upl|ina mi se punila, pokuao sam progutali,
vrsto sam stiskao usnice, drei ruku na ustima, ali mi je izletjelo, iz usta, kroz prste. Naslonio sam se na
kuni zid, gledao bljuvotine pored nogu i povraao prozirnu sluz.
ena to se pobrinula za mene uinila je to gotovo grubo: uzela me za ruku i kroz tamni ulaz povela u dvorite.
Gore je od prozora do prozora bila razapeta uad i visjelo rublje. U dvoritu su bila naslagana drva; u radionici
na otvorenom cviljela je jedna pila, a iverje letjelo na sve strane. Pored dvorinih vrata nalazila se slavina za
vodu. ena ju je odvrnula i prvo mi oprala ruke, a onda mi vodu, koliko je uspjela skupiti u ake, pljusnula u
lice. Obrisao sam se runikom.
-Uzmi onu drugu!
Pored slavine su stajale dvije kante; uzela je jednu i napunila je vodom. Dohvatio sam i napunio drugu i poao
za njom kroz hodnik. Zamahnula je, voda je pljusnula i isprala bljuvotine u kameni lijeb. Iz ruku mije uzela
kantu i jo jedan mlaz vode usmjerila na plonik.
Uspravila se i vidjela da plaem.
- Mali! - rekla je zaueno - Mali!

Zagrlila me. Bio sam jedva neto vii od nje, osjeao sam joj dojke na svojim prsima, stisnut u zagrljaju osjeao
sam svoj zadah i njen svjei znoj i nisam znao to da radim s rukama. Prestao sam plakati.
Pitala me gdje stanujem, stavila kante u hodnik i odvela me kui. Hodala je pored mene, drei u jednoj ruci
moju kolsku torbu, a drugom mene za nadlakticu. Put od Cvjetne ulice do Kolodvorske nije dug. Hodala je
tako brzo i odluno da sam lako drao korak. Oprostili smo se pred kuom.
Majka je istog dana dovela lijenika koji je dijagnosticirao uticu. Jednom sam prilikom majci rekao za tu enu.
Ne vjerujem da bih je inae posjetio. No, za moju je majku bilo potpuno razumljivo A, im budem mogao, od
svog eparca kupim kiticu cvijea, predstavim joj se i zahvalim. Tako sam potkraj veljae otiao u Kolodvorsku
ulicu.

2
Kua u Kolodvorskoj ulici danas vie ne postoji. Ne znam kad i zato je sruena. Godinama nisam bio u svome
rodnom gradu. Nova kua, izgraena sedamdesetih ili osamdesetih godina, imala je pet katova i ureeno
potkrovlje, bila je bez loa i balkona, glatke i svijetle fasade. Mnogobrojna su zvonca ukazivala na mnotvo
malih stanova. Stanova, u koje se ovjek useli i iz njih iseli, jednako kao to unajmi automobil i ponovo ga vrati.
U prizemlju se trenutno nalazi duan kompjuterskom opremom: prije njega je tu bila drogerija, duan sitniarija
i videoteka.
Stara je kua bila jednako visoka i imala etiri kata, prizemlje izgraeno od kvadara pjeenjaka bruenog
poput dijamanta i tri kata sa zidovima od cigle i loama, balkonima i prozorskim okvirima izgraenim od istog
pjeanog kamena. Do prizemlja i stubita vodilo je nekoliko stepenica, dolje ire a gore ue, s obje strane
poduprte zidovima to nose eljezne rukohvate, iji krajevi zavravaju u obliku pua. Vrata su bono bila
zatiena stupovima, a s uglova arhitrava niz Kolodvorsku je ulicu gledao jedan, a uz ulicu drugi lav. Sporedni
ulaz bio je onaj kroz koji me ena odvela u dvorite do slavine s vodom.
Jo sam kao mali djeak primjeivao tu kuu. Dominirala je meu ostalim kuama u ulici. Mislio sam da bi se
kue koje granie s njom, kad bi postala jo teom i irom, morale pomaknuti u stranu i napraviti joj mjesta.
Unutra sam zamiljao stubite sa tu-katurom, ogledalima i ilimima orijentalnih ukrasa, koji su uz stube bili
privreni sjajno ispoliranim mesinganim ipkama. Oekivao sam da u takvoj gospodskoj kui stanuju
gospoda. No, kako je kua zbog starosti i dima iz lokomotiva postala tamnija, ja sam i gospodske stanare
zamiljao mranijima, udesnima, moda gluhima ili nijemima, pogrbljenima ili epavima.
Kasnijih sam godina uvijek iznova sanjao tu kuu. Snovi su bili slini, varijacije jednog sna i teme. etam se
nepoznatim gradom i ugledam kuu. Nalazi se u nizu kua u gradskoj etvrti koju ne poznajem. Hodam dalje,
zbunjen, jer poznajem kuu, ali ne i gradsku etvrt. Onda shvaam da sam kuu ve vidio. Pritom ne mislim na
Kolodvorsku ulicu u svome rodnom gradu, ve na neki drugi grad ili neku drugu zemlju. U snu se na primjer
nalazim u Rimu, tamo ugledam kuu i prisjeam se da sam je ve vidio u Bernu. Ta sjeanja u snovima me
smiruju; to to kuu vidim ponovo u drugom okruenju ne ini mi se nimalo udnijim, od sluajnog susreta sa
starim prijateljem na nekom neuobiajenom mjestu. Okreem se, vraam se do kue i penjem uza stube. elim
ui. Pritiem kvaku.

Ako kuu vidim na selu, san traje due ili se poslije bolje sjeam njegovih pojedinosti. Vozim se automobilom.
S desne strane vidim kuu, ali vozim dalje, u prvom sam trenu zbunjen injenicom to kua, koja po svemu
sudei spada u niz kua neke gradske ulice, stoji na otvorenom polju. Onda se prisjeam da sam je ve vidio i
dvostruko sam zbunjen. Kad mi postane jasno gdje sam je ve vidio, okreem auto i vozim natrag. U snu je
cesta esto potpuno prazna, mogu se okrenuti cvilei gumama i voziti velikom brzinom. Bojim se da u
zakasniti pa vozim jo bre. Ugledam je. Okruena je nasadima repice, itnim poljima ili vinogradima u Pfalzu,
lavandom u Provansi. Kraj je ravan, tek malo breuljkast. Nema drvee. Dan je potpuno svijetao, sunce sja,
zrak naperi, a cesta se blista na suncu. Zbog zidova od opeka kua djeluje odsjeeno, nedostupno. Ti bi zidovi
mogli pripadati bilo kojoj kui. Ona sama ne izgleda nimalo mranije no u Kolodvorskoj ulici. Jedino su prozori
prekriveni prainom i skrivaju pogled u prostorije, ne vide se ak ni zavjese. Kua je slijepa.
Stajem uz rub i prelazim cestu do ulaza u kuu. Nikoga nema, nita se ne uje, ak ni zvuk motora u daljini,
vjetar ili ptica. Svijet je mrtav. Penjem se uza stube i pritiem kvaku.
No, ne otvaram vrata. Budim se i znam samo to da sam uhvatio i pritisnuo kvaku. Onda se prisjeam cijelog
sna, kao i injenice da sam ga ve sanjao.

3
eni nisam znao ime. Sa cvijeem u ruci neodluno sam stajao pred vratima, gledajui nizove zvonaca.
Najradije bih se bio okrenuo. No uto je iz kue iziao neki ovjek, upitao me koga traim poao i uputio me
gospoi Schmitz na treem katu.
Nije bilo ni tukature, ni ogledala, ni dugih sagova. Ako je stubite nekad i imalo neto od skromne ljepote to
se nije mogla ni mjeriti s raskonou fasade, to je pripadalo prolosti. Crveni premaz bio je izgaen na svakoj
stepenici, tiskani zeleni linoleum, zalijepljen uza stube do visine ramena, ljutio se sa zidova, a na mjestima
gdje su na rukohvatima nedostajale preke, bila je razapeta uad. Zaudaralo je po latilima. Moda sam sve to
u stvari zapazio tek kasnije. Uvijek je izgledalo jednako otrcano i jednako isto, i uvijek vonjalo po latilima,
vonj koji se ponekad mijeao s mirisom zelja ili graha, peenja i rublja to se iskuhavalo.
to se tie ostalih stanara kue nikad ih nisam upoznao dalje od tih mirisa, otiraa pred vratima stana i ploica
s imenima ispod zvonaca. Ne sjeam se da sam na stubitu ikad susreo koga od njih.
Ne sjeam se vie ni na koji sam nain pozdravio gospodu Schmitz. Vjerojaino sam uvjebao i izgovorio dvije,
tri reenice o svojoj bolesti, njenoj pomoi i svojoj zahvalnosti. Uvela me u kuhinju.
Kuhinja je bila najvea prostorija u stanu. U njoj su stajali tednjak i sudoper, kada i pe za zagrijavanje vode
za kupanje, stol i dvije stolice, hladnjak, ormar za odjeu i kau. Preko kaua je bio prostrt crveni somotni
prekriva. Prozora nije bilo. Svjetlo je u kuhinju dopiralo kroz stakla na vratima to su vodila na balkon. Nije ga
bilo mnogo - kuhinja je bila svijetla samo kad bi vrata bila otvorena. Tada se iz stolarske radionice u dvoritu
ulo cviljenje pile i osjeao miris drva.
U stanu se nalazila jo jedna mala i uska dnevna soba s komodom, stolom, etiri stolice, naslonjaem s
naslonom poput velikih uiju i pei. Ova se soba zimi gotovo nikad nije grijala, a ljeti se gotovo nikad nije
koristila. Prozor je gledao na Kolodvorsku ulicu, a pogled padao na prostor nekadanjeg eljeznikog

kolodvora to su ga ve nekoliko puta prekopali i na kojem su tu i tamo ve bili postavljeni temelji novih zgrada
suda i vlade. Stanu je nadalje pripadao i mraan nunik. Kad je smrdjelo u nuniku, smrdjelo je i na hodniku.
Ne sjeam se vie ni o emu smo razgovarali u kuhinji. Gospoa Schmitz je glaala; preko stola je bila prostrla
vunenu deku i plahtu, iz koare je jedan za drugim uzimala komade odjee, glaala ih, slagala i odlagala na
jedan od stolaca. Na drugom sam sjedio ja. Glaala je i svoje donje rublje i, premda nisam htio gledati, nisam
mogao odvratiti pogled od njega. Na sebi je imala haljinu-pregau bez rukava, plavu, s blijedocrvenim
cvjetiima. Do ramena dugu pepeljastoplavu kosu na potiljku je uvrstila kopom. Gole su joj ruke bile blijede.
Pokreti kojima je uzimala glaalo, glaala i ponovo ga odlagala, a potom komade rublja slagala i odlagala na
stolac, bili su polagani i koncentrirani, a jednako tako polako i koncentrirano se kretala, sagibala i uspravljala.
Njeno ondanje lice u mom su sjeanju prekrila njena kasnija lica.
Kad je pri zovem u sjeanje, onakvu kakva je tada bila, zamiljam je bez lica. Moram ga rekonstruirali. Visoko
elo, izboene jagodine kosti, svijetloplave oi, pune, pravilno oblikovane usne bez udubina, snana brada.
Veliko, grubo, ensko lice. Znam da sam ga smatrao lijepim. No njegovu ljepotu sad ne vidim pred sobom.

4
-Priekaj - rekla je kad sam ustao i htio poi. - I ja moram ii, pa u poi dio puta s tobom.
ekao sam u hodniku. Presvlaila se u kuhinji. Vrata su bila odkrinuta. Skinula je haljinu-pregau i ostala u
svijetlozelenom kombineu. Preko naslonjaa stolice visjele su dvije arape. Uzela je jednu i naizmjeninim ju
pokretima ruku nabrala u smotuljak. Odravala je ravnoteu na jednoj nozi, na njeno koljeno poduprla je petu
druge noge, nagnula se naprijed, navukla smotanu arapu preko nonih prstiju, stavila ih na stolac, prevukla
arapu preko lista, koljena i butine, nagnula se na stranu i privrstila arapu podvezicom. Uspravila se, spustila
stopalo sa stolca i posegnula za drugom arapom. Nisam mogao odvojiti oi od nje. S njena potiljka i ramena,
s njenih dojki, koje je kombine vie obavijao no skrivao, s njene stranjice preko koje se kombine napinjao kad
je stopalo oslanjala na koljeno i stavljala na stolac, s njene noge, prvo nage i blijede, a potom u arapi svilenog
sjaja.
Osjetila je moj pogled. elei dosegnuti drugu arapu, malo je zastala, okrenula se vratima i pogledala me u
oi. Ne znam to je odavao izraz njena lica - uenje, pitanje, znanje, prijekor. Crvcnilo mi jc oblilo lice. Taj
jedan trenutak, dok sam nepomino stajao, osjeao sam kako mi lice gori. Odjednom to vie nisam mogao
izdrati, izjurio sam iz stana, strao niza stube i iziao iz kue.
Iao sam polako. Kolodvorska, Kuna, Cvjetna ulica - to je ve godinama bio moj put do kole. Poznavao sam
svaku kuu, svaki vrt i svaku ogradu, onu koju su svake godine iznova bojili, onu ije je drvo bilo tako sivo i
pokriveno mahovinom da sam ga mogao zgnjeiti rukom, eljezne ograde po ijim sam prekama, trei jo
kao mali djeak du njih, udarao nekakvim palicama, i visoke zidove od opeke iza kojih je moja mata
zamiljala udovine i uasne stvari, sve dok se nisam uspeo i ugledao dosadne nizove zaputenih gredica
cvijea, raznih bobica i povra. Poznavao sam kamene kocke od kojih je bio sloen plonik i premaz smole na
cesti i tono odreene razmake izmeu ploa, valovito poploene rubnike, katran i ljunak na nogostupu.

Sve mi je to bilo poznato. Kad mi se srce malo smirilo i lice nije vie toliko gorjelo, susret izmeu kuhinje i
hodnika ve je bio daleko. Bio sam ljut. Izjurio sam poput djeteta, umjesto da reagiram onako samouvjereno
kako se to od mene oekivalo. Nije mi vie bilo devet, ve petnaest godina. Ipak, i dalje nisam bio siguran da
znam to znai "samouvjerena reakcija".
Sljedeu zagonetku mi je predstavljao sam susret izmeu kuhinje i hodnika. Zato nisam mogao odvojiti
pogled od nje? Imala je izrazito snano i izrazito enstveno tijelo, bujnije od djevojaka, koje su mi se sviale i
za kojima sam se okretao. Bio sam siguran da je ne bih zapazio da sam je ugledao na bazenu. Nije bila nita
manje obuena od djevojaka i ena to sam ih ve prije viao na bazenu. Povrh toga, bila je mnogo starija od
djevojaka o kojima sam sanjario. Je li joj bilo vie od trideset? Bilo je teko odrediti dob koju ovjek jo nije
ostavio iza sebe ili koju tek treba doivjeti.
Tek sam vise godia kasnije shvatio da ju pogled nisam mogao odvojiti ne samo zbog njenog tjela ve i zbog
nicna dranja i njenih pokreta. Svoje sam djevojke molio da oblae arape, ali svoju molbu nisam elio
objanjavati, nisam elio prepriavati tajnu susreta izmeu kuhinje i hodnika. Zbog toga je moja molba
zavravala kao elja za halterima i ipkom i erotskom ekstravagancijom, a kad bi bila ispunjena, dogaalo bi
se to u koketnoj pozi. A to nije bilo ono od ega ja nisam mogao odvratiti pogled. Ona nije pozirala, niti
koketirala. Ne sjeam se da je to ikad inila. Sjeam se da su njeno tijelo, njeno dranje i pokreti ponekad
djelovali nezgrapno. Ne bi se moglo rei daje imala tromo tijelo. To je vie djelovalo kao da se povlai u
unutranjost svog tijela, preputa ga samom sebi i njegovu vlastitom mirnom ritmu, kojeg nisu ometale nikakve
naredbe iz glave, jednostavno je zaboravljala svijet oko sebe. To neosvrtanje na vanjski svijet ogledalo se u
dranju i pokretima kojima je oblaila arape. No nije bila nezgrapna ve leerna, umiljata, zavodljiva zavoenje koje nije znailo dojke, stranjicu i noge, ve poziv da se u unutranjosti tijela zaboravi svijet.
Onda to nisam znao - sada to ne umiljam sebi, sada to sigurno znam. No, kad sam onda razmiljao o tome
to me uzbudilo, uzbuenje se vratilo. Da bih rijeio tu zagonetku, uvijek sam se iznova prisjeao susreta i
odbojnosti koju sam, onog trena kad sam taj susret pretvorio u zagonetku, izazvao, s vremenom je nestalo.
Ponovo sam sve jasno vidio pred sobom i ponovo nisam mogao odvratiti pogled.

5
Tjedan dana kasnije ponovo sam stajao pred njenim vratima.
Cijeli sam tjedan pokuavao ne misliti na nju. No nije bilo niega to bi me moglo ispuniti i odvratiti misli od nje;
lijenik mi jo uvijek nije doputao da odlazim u kolu, knjiga sam se, nakon to sam ih mjesecima itao,
zasitio, a to se tie prijatelja, iako su navraali, moja je bolest ve toliko trajala da su njihovi posjeti, koji vie
nisu mogli uspostaviti vezu izmeu njihove i moje svakodnevice, jednostavno bivali sve krai. Trebao sam ii u
etnju, svaki dan sve dalje, ali se nisam smio naprezati. A napor bi mi i te kako dobro doao.
Kako su bolesti u djetinjstvu i mladenatvu uludo izgubljeno vrijeme! U bolesniku sobu prodiru samo prigueni
umovi vanjskog svijeta, svijeta slobodnog vremena provedenog u dvoritu, u vrtu ili na cesti. Unutra buja
svijet pria i likova s kojih bolesnik ita. Groznica koja slabi mo razumijevanja i snai matu, pretvara
bolesniku sobu u poznatu, ali istovremeno i stranu prostoriju; udovita pokazuju svoje grimase u uzorcima

na zastorima i tapetama, a stolice, stolovi, police i ormari gomilaju se u brda, zgrade i brodove, istovremeno
nadohvat ruke i u daljini. Za dugih nonih sati bolesnika prate udarci sata sa crkvenog tornja, zvuk automobila
u prolazu i odsjaj njihovih svjetala na zidovima i stropu.To su sati bez sna, ali ne i besani sati, ne sati praznine
ve sati ispunjenosti. enje, sjeanja, tjeskobe, pohlepe ureduju labirinte, u kojima se bolesnik gubi i
pronalazi i ponovo gubi. To su sati u kojima je sve mogue, i dobro i loe.
Takvo stanje poputa kad je bolesniku bolje. No, ako bolest traje dovoljno dugo, bolesnika je soba
impregnirana, a bolesnik je, iako pri zdravlja i iako groznica prolazi, jo uvijek izgubljen u labirintima.
Pekla me savjest svako jutro kad bih se budio, a donji bi mi dio pidame bio vlaan ili posut mrljama. Slike i
scene koje sam sanjao nisu bile u redu. Znao sam da me ni majka, ni sveenik, koji me pripremao za svetu
priest i kojeg sam oboavao, kao ni moja starija sestra, kojoj sam povjeravao tajne svog djetinjstva, ne bi
grdili. No opomenuli bi me na ljubazan, zabrinut nain, a to bi bilo gore od svake pokude. Kad te slike i scene
nisam pasivno sanjao, aktivno sam matao o njima, a to je bilo najgore od svega.
Ne znam odakle mi hrabrost da ponovo odem do gospoe Schmitz. Je li to na neki nain bila negativna
reakcija na moralni odgoj? Ako je poudan pogled bio jednako lo kao i zadovoljavanje poude, a aktivno
matanje jednako loe kao i in o kojem se mata - zato onda ne bi bilo zlo i samo zadovoljavanje i sam akt?
Iz dana u dan sam sve vie bio svjestan injenice da me grjene misli jednostavno ne naputaju. Poeo sam
udjeti za samim grjenim inom.
Razmiljao sam i o neem drugom. Odlazak k njoj mogao bi biti i opasan. No bilo je gotovo nemogue da bi se
ta opasnost mogla i ostvariti. Gospoa Schmitz bi me zaueno pozdravila, posluala ispriku za moje
neuobiajeno ponaanje i ljubazno me otpravila. Mnogo je opasnije bilo ne otii; izlagao sam se opasnosti da
se neu moi osloboditi svojih matarija. Dakle postupio sam ispravno, kad sam se uputio k njoj. Ona bi se
trebala ponaati normalno, ja bih se trebao ponaati normalno i sve bi ponovo trebalo biti normalno.
Tako sam tada racionalizovao i svoju poudu pretvorio u stavku neobine moralne raunice i uutkao savjest
koja me pekla. No to mi nije dalo hrabrosti za odlazak gospodi Schmitz. Smisliti opravdanje za razlog zbog
kojeg me majka, cijenjeni sveenik i moja starija sestra, kad bi dobro razmislili o svemu, ne bi smjeli spreavati,
ve poticati na odlazak k njoj, bilo je jedno. Uistinu otii, bilo je neto potpuno drugo. Ne znam zato sam to
uinio. No danas u tadanjim dogaanjima prepoznajem predloak prema kojem su se razmiljanje i djelovanje
u mom ivotu meusobno poklapali ili nisu poklapali. Razmiljam, doem do zakljuka, pretvorim ga u vrstu
odluku, a potom shvatim da je djelovanje stvar sama za sebe i da moe slijediti odluku, ali i ne mora. Dovoljno
esto sam u ivotu uinio neto za to se nisam odluio, a nisam uinio ono za to se jesam odluio. To, bez
obzira o emu se radi, djeluje; odlazim k eni koju vie ne elim vidjeti, nadreenima iznosim primjedbe zbog
kojih bih mogao nastradati, puim dalje, iako sam odluio prestati s puenjem i prestajem s puenjem, nakon
to sam uvidio da sam pua i da u to ostati. Ne mislim da razmiljanje i odluivanje nisu imali utjecaja na
djelovanje. No djelovanje ne provodi jednostavno u djelo ono o emu se razmiljalo i to se odluilo. Ono ima
svoj vlastiti izvor i na jednako je samostalan nain to djelovanje moje djelovanje, kao to je i moje razmiljanje
moje razmiljanje, a moje odluivanje moje odluivanje.

Nije bila kod kue. Ulazna kuna vrata bila su odkrinuta, popeo sam se uza stube, pozvonio i priekao.
Pozvonio sam ponovo. Vrata u stanu su bila otvorena, vidio sam to kroz staklo na ulaznim vratima a u hodniku
prepoznao ogledalo, vjealice i sat. uo sam ga kako kuca.
Sjeo sam na stube i ekao. Nisam osjetio olakanje, kao to bi ga osjetio netko tko zbog svoje odluke ima lo
osjeaj i boji se posljedica, pa je sretan to je svoju odluku proveo u djelo, a ipak ostao poteen. Nisam bio ni
razoaran. Odluio sam daje elim vidjeti, pa sam je ekao.
Sat u hodniku je otkucavao svakih etvrt, pola i puni sat. Pokuao sam pratiti njegovo tiho kucanje i izbrojiti
devetsto sekundi od jednog do drugog udarca, ali mi je neto uvijek iznova odvlailo panju. U dvoritu je
cviljela stolareva pila, u kui su iz jednog stana dopirali glasovi i glazba, otvorila su se neka vrata. Onda sam
zauo kako se netko ravnomjernim, polaganim i tekim koracima penje uza stube. Nadao sam se da taj netko
stanuje na drugom katu. Ako me vidi, kako u objasniti to radim ovdje? No koraci se nisu zaustavili na
drugom katu. Nastavili su se penjati. Ustao sam.
Bila je to gospoda Schmitz. U jednoj je ruci nosila kantu koksa, a u drugoj kutiju za briket. Na sebi je imala
odoru, jaknu i suknju, koju sam prepoznao i shvatio da radi kao kondukterka u tramvaju. Nije me primijetila dok
nije dola do odmorita. Nije me pogledala ljutito, nije bila zauena, u pogledu joj nije bilo prezira - nita od
onoga ega sam se bojao. Izgledala je umorno. Kad je spustila ugljen i u depu jakne poela traiti klju,
nekoliko joj je novia palo na pod. Podigao sam ih i dao joj.
- Dolje u podrumu su jo dvije kante. Hoe li ih napuniti i donijeti gore? Vrata su otvorena.
Potrao sam niza stube. Vrata koja su vodila u podrum bila su otvorena, svjetlo je bilo upaljeno, a u podnoju
podrumskih stuba naiao sam na pregradu od dasaka, na koja su vrata bila samo prislonjena, a otvoreni je
lokot visio na zasunu. Prostorija je bila velika, gomila koksa dopirala je sve do prozoria pod stropom, kroz
koji su ga sa ceste i bili ubacili u podrum. Pokraj vrata su sjedne strane bili uredno sloeni briketi, a s druge
kante za noenje koksa.
Ne znam to sam uinio krivo. Kod kue sam takoer donosio ugljen iz podruma i nikad nisam imao problema
s tim. Naravno, koks u naoj kui nije bio naslagan tako visoko. Prvu sam kantu lako napunio. Ali, kad sam
posegnuo za drugom i htio pokupiti koks s poda, brdo se pokrenulo. S vrha su krenuli mali komadi u velikim, a
veliki u malim skokovima, neto nie je nastala prava lavina, a na dnu je zavrilo kotrljanjem i sipanjem.
Podigao se oblak crne praine. Stajao sam kao ukopan dok su me pojedini grumeni pogaali i gomilali se oko
mojih nogu, doseui mi uskoro sve do glenja.
Kad se brdo primirilo, iziao sam iz koksa, napunio drugu kantu, potraio i pronaao metlu i njome pomeo
natrag u prostor omeen drvenom pregradom sve one grumene koji su se otkotrljali u hodnik, zakljuao vrata i
ponio obje kante gore.
Skinula je jaknu, otpustila kravatu otkopala gonije puce i sjedila za kuliinjskim stolom sa aom mlijeka. Kad
me ugledala poela se smijuljiti, a taj se prikriveni smijeak uskoro pretvorio u grleni smijeh. Upirala je prstom u
mene i objema rukama udarala po stolu.
- Kako to izgleda, mali, kako to samo izgleda!
Ugledavi odraz svog crnog lica u ogledalu iznad sudopera, i sam sam se pridruio njenu smijehu.

- Takav ne moe kui. Pripremit u ti kupku i ispraiti odjeu.

Otila je do kade i otvorila slavinu. Topla je voda, parei se, potekla u kadu.
- Paljivo skini odjeu, jer mi crna praina u kuhinji nikako ne treba.
Dvoumio sam se, skinuo vestu i koulju, a potom opet zastao. Razina vode brzo se penjala i kada je uskoro
bila gotovo puna.
- Zar e se kupati u cipelama i hlaama? Mali, neu te gledati.
No, kad sam zatvorio slavinu i skinuo gae, ona me mirno promatrala. Pocrvenio sam, uao u kadu i zaronio.
Kad sam izronio, ona je ve bila na balkonu nosei moju odjeu. uo sam kako udara cipelama jednom o
drugu i trese hlae i vestu. Nekome je dolje doviknula neto o ugljenoj praini i iverju, onaj joj je neto doviknuo
natrag, a ona se nasmijala. Vrativi se u kuhinju, prebacila je moje stvari preko stolice. Kratko me pogledala.
- Uzmi ampon i operi kosu. Donijet u ti runik.
Uzela je neto iz kuhinjskog ormara i izila.
Oprao sam se. Voda je u kadi bila prljava, pa sam pustio svjeu vodu i pod njenim mlazom oprao glavu i lice.
Onda sam se jednostavno ispruio, oslukujui zvukove bojlera i osjeajui na licu hladan zrak, koji je dopirao
kroz odkrinuta kuhinjska vrata, a na tijelu toplu vodu. Bilo mi je ugodno. Osjetio sam uzbuenje i ud mi se
ukrutio.
Kad je ula u kuhinju, nisam podigao pogled sve dok nije stala pored kade. U rairenim je rukama drala bijeli
runik.
-Doi!
Uspravio sam se, okrenuvi joj lea, i iziao iz kade. Odostraga me od glave do pete umotala u runik i poela
brisati. Odjednom je pustila runik da padne na pod. Nisam se usudio pomaknuti. Prila mi je tako blizu da
sam na leima osjeao njene dojke, a trbuh na svojoj stranjici. I ona je bila naga. Zagrlila me, spustivi jednu
ruku na moje grudi a drugu na moj kruti ud.
- A zbog toga si ovdje!
-Ja...!
Nisam znao to bih rekao. Ni da ni ne. Okrenuo sam se. Nisam mogao vidjeti mnogo. Bila mi je preblizu. No
prisutnost njena nagog tijela svladala me potpuno.
- Kako si lijepa!
- Ah, mali, to to govori.
Nasmijala se i stavila ruke oko moga vrata. I ja sam nju zagrlio.
Bojao sam se: bojao sam se dodira, poljubaca, da joj se neu dopasti i daje neu zadovoljiti. Ali nakon to smo
nekoliko trenutaka stajali zagrljeni a ja udisao njen miris i osjeao njenu toplinu i snagu, sve je postalo tako
jednostavno i razumljivo samo po sebi. To, kako sam rukama i usnama istraivao njeno tijelo, to, kako su nam
se usne srele i kako se ona nala iznad mene, oi u oi, sve dok mi nije dolo i dok nisam zatvorio oi,

pokuavajui se prvo savladati, a onda tako glasno viknuo da je, drei mi ruku na ustima, morala priguiti moj
krik.

7
Sljedee sam se noi zaljubio. Nisam spavao vrstim snom, eznuo sam za njom, sanjao o njoj, mislio daje
osjeam, sve dok ne bih primijetio da zapravo grlim jastuk ili pokriva. Usne su me boljele od poljubaca. Ud bi
mi se uvijek iznova krutio od uzbuenja, ali nisam se elio samozadovoljiti. Nisam to elio uiniti nikad vie.
elio sam biti s njom.
Je li moja zaljubljenost bila cijena za to to je ona spavala sa mnom? Sve do dana dananjeg, nakon noi
provedene sa enom kod mene se javlja osjeaj da sam ja taj koga se mazilo i da bih se morao oduiti - njoj,
koju moram pokuati voljeti zauvijek, i svijetu pred kojim sam se pretvarao.
Jedno od mojih malobrojnih ivih sjeanja iz ranog djetinjstva vezano je uz jedno zimsko jutro, kad mi je bilo
etiri godine. Sobu u kojoj sam spavao nismo grijali, pa je nou i u rano jutro katkad bilo hladno. Sjeam se
tople kuhinje i vrue pei, tekog, eljeznog stroja u kojem se, kad bi ovjek kukom odmaknuo plou i kolutove
s ognjita, vidjela vatra i na kojem je uvijek stajala posuda tople vode. Majka bi primakla stolac pa bi stajao na
njemu dok me ona prala i oblaila. Sjeam se ugodnog osjeaja topline i uitka koji mi je priinjalo pranje i
oblaenje u toj toplini. Sjeam se i da sam se uvijek, kad bi mi se sjeanje okrenulo toj sitnaciji, pitao zato me
majka toliko razmazila. Jesam li bio bolestan? Jesu li braca neto dobivala, a ja ne? Je li me u preostalom
dijelu dana oekivalo neto neugodno, teko, neto to sam morao izdrati?
Zbog injenice da me ena, za koju u svojim mislima nisam imao ni ime, tog popodneva toliko razmazila,
sutradan sam ponovo krenuo u kolu. Moj odlazak potakla je i elja da svoju tek steenu mukost javno
pokaem. Nije da sam se htio hvaliti. Jednostavno sam se osjeao snanim i nadmonim i elio sam tu svoju
snagu i nadmo pokazati pred ostalim acima i nastavnicima. Osim toga, iako s njom nisam razgovarao o
tome, zamiljao sam da kao kondukterka u tramvaju esto radi do kasno u no. Kako bih je mogao viati
svakog dana, kad bih morao ostajati kod kue i smio izlaziti samo radi etnje da se oporavim?
Kad sam se vratio kui, moji su roditelji, sestre i brat ve veerali.
- Gdje si do sada? Majka se brinula.
Otac je govorio vie ljutito no zabrinuto.
Rekao sam da sam zalutao; namjeravao sam se proetati od Ehrenfriedhofa do Molkenkura, ali sam se nakon
dugotrajnog hodanja kroz nepoznate predjele naao u Nusslochu.
- Nisam imao novaca pa sam morao pjeaiti sve od Nusslocha do kue.
- Mogao si stopirati.
Moja je mlaa sestra ponekad stopirala, ali to joj moji roditelji nisu odobravali.
Stariji je brat prezirno otpuhnuo.
- Molkenkur i Nussloch nalaze se na dva sasvim suprotna kraja grada.

Pogled starije sestre odavao je sumnju.

- Sutra ponovo idem u kolu.
- Obrati panju na zemljopis. Postoje sjever i jug, sunce izlazi....
Majka je prekinula brata.
- Lijenik je rekao jo tri tjedna.
- Ako je mogao pjeaiti od Ehrenfriedhofa do Nusslocha i natrag, moe i u kolu. Ne nedostaje mu snage, ve
pameti.
Dok smo bili djeca, brat i ja smo se stalno tukli, a poslije verbalno obraunavali. Tri godine stariji, bio je jai i u
jednom i u drugom. Jednom sam mu prestao uzvraati udarce i njegovi su udarci padali u prazno. Od tada se
on zadovoljavao gunanjem.
- to ti misli?
Majka se okrenula ocu. On je odloio no i vilicu na tanjur, naslonio se i prekriio ruke u krilu. utio je ozbiljna
pogleda, kao i svaki put kad bi ga majka upitala neto o djeci ili kui. Kao i obino, i ovaj sam se put pitao da li
uistinu razmilja o pitanju moje majke ili moda o svom poslu. Moda je i pokuavao razmiljati o majinu
pitanju, ali, kad bi jednom zapao u razmiljanje, jednostavno nije mogao drugaije no misliti na posao. Bio je
profesor filozofije i razmiljanje je bilo njegov ivot, razmiljanje, itanje, pisanje i uenje.
Ponekad sam imao osjeaj da smo mu mi, njegova obitelj, neto poput kunih ljubimaca. Pas kojeg izvodi u
etnju, maka s kojom se igra i koja ti se u krilu sklupa, prede i trai da je mazi - netko to moe voljeti, na
odreeni nain ak i trebati, a opet mu kupnja hrane, ienje majeg nunika i odlazak veterinaru uskoro
postanu previe. Jer ivot je negdje drugdje. Bilo bi mi drago da smo mu mi, njegova obitelj, bili ivot. Ponekad
sam poelio da i zanovijetalo od mog brata, jednako kao i moja bezobrazna mala sestra budu drugaiji. No te
sam ih veeri odjednom strahovito zavolio. Moja mala sestra. Sigurno nije bilo jednostavno biti najmlaa od
etvero brae i sestara, pa je drskost bio samo jedan od naina da doe do izraaja. Moj stariji brat. Djelili smo
sobu, to je njemu sigurno bilo mnogo tee no meni, a povrh toga mi je, otkad sam se razbolio, morao potpuno
prepustiti sobu i spavati na kauu u dnevnoj sobi. I tko ne bi onda gunao? Moj otac. Zato bismo mu mi djeca
znaili ivot? Rastemo, uskoro emo i odrasti i napustiti kuu.
inilo mi se kao da posljednji put sjedimo zajedno za okruglim stolom pod peterokrakim svijenjakom, kao da
posljednji put jedemo iz starih tanjura sa zelenim ukrasima na rubovima, kao da posljednji put razgovaramo s
toliko povjerenja. Osjeao sam se kao na rastanku. Jo sam uvijek bio tu, a ve daleko. eznuo sam za
majkom i ocem i sestrama i braom, a istovremeno osjeao neodoljivu elju da budem s onom enom.
Otac me pogledao.
- Sutra ponovo idem u kolu, tako si rekao, zar ne?
-Da.
Primijetio je dakle da sam pitao njega, a ne majku, i da nisam rekao da pitam da li bih morao ii.
Kimnuo je.
- Hajde, onda! Vidjet emo. Ako ti bude previe, ostat e opet kod kue.

Bio sam sretan. Istovremeno sam imao osjeaj da je rastanak sad konaan.

8
Sljedeih je dana ena radila u jutarnjoj smjeni. Kui je dolazila u podne, a ja sam dan za danom markirao
posljednji sat, kako bih je doekao na odmoritu pred vratima stana. Tuirali bismo se i vodili ljubav, a malo
prije pola dva urno bih navukao odjeu i istrao iz stana. U pola dva se rualo. Nedjeljom je ruak bio ve u
dvanaest, ali je i njena jutarnja smjena nedjeljom poinjala i zavravala kasnije.
Da se mene pitalo, tuiranje bismo izostavljali. No ona je patila od istoe i tuirala se svako jutro, a ja sam
volio miris parfema, svjeeg znoja i tramvaja koji bi donosila sobom s posla. No volio sam i njeno mokro tijelo
prekriveno sapunicom: rado sam se preputao njenim rukama dok me sapunala, i rado sam sapunao nju, a
ona me poduila kako da to radim s posesivnom, prirodnom temeljitou, bez srama. I kad bismo vodili ljubav,
uzimala me na nain razumljiv sam po sebi. Njene su usne uzimale moje, njen se jezik poigravao mojim,
govorila mi je gdje i kako da je dodirujem, a kad bi me jahala, sve do svog vrhunca, bio sam za nju tu samo
zato to je uivala sa mnom, na meni. To nikako ne znai da nije bila njena prema meni i da mi nije priinjala
uitak. inila je to da bi udovoljila svojoj elji za igrom, sve dok i ja nisam nauio uzimati nju.
To se dogodilo poslije. Ipak. nikad nisam nauio sve. Dugo vremena mi to nije ni nedostajalo. Bio sam mlad,
brzo sam svravao, pa kad bi se ivot polako poeo vraati u moje tijelo, rado sam joj doputao da me uzme.
Gledao sam je, dok bi bila iznad mene, njen trbuh koji je iznad pupka imao duboku boru, njene dojke. Desna
mrvicu vea od lijeve, njeno lice otvorenih usta. Oslanjala bi se rukama o moja prsa i u posljednji ih tren dizala,
hvatala se za glavu i iz dubine grla isputala jecaj, koji me prvi put strahovito prestraio a koji sam poslije
udno oekivao.
Na kraju smo bili potpuno iscrpljeni. esto bi zaspala na meni. Sluao sam pilu u dvoritu i glasne uzvike
radnika, koji su radili na njoj i nastojali nadjaati buku koju je stvarala. Kad bi pila utihnula, u kuhinju bi dopirala
jedva primjetna buka prometa iz Kolodvorske ulice. Kad bih uo djecu koja se dozivaju i igraju, znao bih da je
nastava zavrila i da je prolo jedan. Susjed koji je preko podneva dolazio kui, posipao je hranu za ptice po
svom balkonu, a golubovi su dolazili i gugutali.
- Kako se zove?
Pitao sam je to esti ili sedmi dan. Zaspala je na meni i upravo se budila. Do tada sam izbjegavao
oslovljavanje ne koristei ni "vi" ni "ti".
Naglo se uspravila.
-to?
-Kako ti je ime?
- Zato to eli znati? Sumnjiavo me gledala.
- Ti i ja... znam ti prezime ali ne i ime. elim ti znati ime. Sto je loe u...
Nasmijala se.

- Nita, mali, nita u tome nije loe. Zovem se Hanna.

I dalje se smi|ala, nije mogla stati, pa je i mene zarazila smijehom.
-Tako si smijeno gledala.
- Jo sam napola spavala. A kako se ti zove?
Mislio sam da zna. Bilo je u modi kolske knjige nositi pod rukom, a ne u torbi, pa kad bih ih ostavio na njenu
kuhinjskom stolu, moje je ime bilo na vrhu, na biljenicama i na knjigama, koje sam nauio omatati tvrdim
papirom i na njega lijepiti naljepnicu na kojoj je pisao naziv knjige i moje ime. Ona oito nije obraala panju na
to.
- Zovem se Michael Berg.
- Michael, Michael, Michael. Oslukivala je to ime.
- Moj se mali zove Michael, on je student...
- Uenik.
-.Uenik je, koliko mu je, sedamnaest?
- Bio sam ponosan na te dvije dodane godine, pa sam potvrdno kimnuo glavom.
-.Sedamnaest mu je godina i eli, kad odraste, postati poznat...
Neodluno je zastala.
- Ne znam to bih elio biti.
- Ali sigurno marljivo ui.
- Pa, da.
Rekao sam joj da mi je ona vanija i od uenja i kole. I da bih rado bio jo ee kod nje.
-I tako u izgubiti godinu.
- Kako e izgubiti godinu?
Uspravila se. Bio je to na prvi ozbiljnji razgovor.
- U estom gimnazije. Previe sam propustio proteklih mjeseci dok sam bio bolestan. Kad bih elio proi ovaj
razred, morao bih crniti ko blesav. I sad bih zapravo morao biti u koli.
Rekao sam joj da markiram.
-Van!
Odgurnula je pokriva.
- Van iz mog kreveta! I da mi vie nisi dolazio dok ne obavi svoj posao. Tvoj je posao glup? Glup? to misli
daje onda prodavanje i ponitavanje voznih karata?
Ustala je, stala gola nasred kuhinje i oponaala rad konduktera. Lijevom je rukom udarala po mapi sa
blokovima voznih karata, palcem iste ruke, na koji je bio nataknut gumeni naprnjak, odvojila bi dvije karte,
zamahnula desnom da bi mogla uhvatiti drak klijeta to su joj visila o zglobu i dvaput kljocnula.

- Dvaput Rohrbach.
Pustila je klijeta, ispruila ruku, uzela novanicu, otvorila novanik objeen oko struka, pospremila novanicu,
ponovo zatvorila novanik i iz posudice s vanjske strane u kojem je stajao sitni izvadila ostatak.
- Tko jo nema kartu? Pogledala me.
- Glupo? Nema ti pojma to je glupo.
Sjedio sam na rubu kreveta. Bio sam kao omamljen.
- Zao mi je. Izvravat u svoje obaveze. Ne znam hou li uspjeti, kolska godina zavrava za est tjedana.
Pokuat u. Ali sigurno neu uspjeti ako te ne budem smio viati. Ja...
Prvo sam htio rei: "Volim te." Ali onda nisam htio. Moda je bila u pravu, sigurno je bila u pravu. Ali nije imala
pravo traiti od mene da vie radim za kolu i da o tome ovisi hoemo li se viati.
- Ne mogu da se ne viam s tobom. U hodniku je sat otkucao dva.
- Mora ii. Oklijevala je.
- Od sutra radim u glavnoj smjeni. Pola est - u pola est dolazim kui pa moe onda doi. Ako prije toga
obavi svoj posao.
Stajali smo goli jedno spram drugoga, ali ni daje bila u svojoj odori ne bi djelovala tako odbojno. Nisam
shvaao to se zbiva. Je li joj stalo do mene? Ili do nje same? Ako je moj posao glup, njen je jo gluplji - je li ju
to povrijedilo? Ali ja uope nisam rekao da je moj ili njen posao glup. Ili moda nije htjela gubitnika za
ljubavnika? No, jesam li ja uope bio njen ljubavnik? to sam joj bio? Oblaio sam se, razbijao sebi glavu i
nadao se da e barem neto rei. Nije rekla nita. Obukao sam se do kraja, a ona je i dalje stajala gola, a kad
sam je zagrlio na rastanaku, nije se ni pomaknula.

9
Zato sam tako tuan kad mislim na ona vremena? Je li to zbog enje za nepovratno nestalom sreom - a bio
sam sretan tih tjedana dok sam radio kao blesav i uspio proi razred, i dok smo se voljeli kao da na svijetu
nita drugo ne postoji. Je li to zbog spoznaje o onome to je slijedilo, i spoznaje da je na vidjelo izbilo samo
ono to je tad ve postojalo?
Zato? Zato nam se ono to je nekad bilo lijepo ini tako lomljivim zbog injenice da je u sebi skrivalo mrane
istine? Zato vie ne vrijede sjeanja na sretne godine braka kad se otkrije daje ono drugo sve to vrijeme imalo
ljubavnika? Je li to zato to ovjek u tom poloaju ne moe biti sretan? Ali bio sam sretan! Ponekad sjeanje
uskrati vjernost srei ako je kraj bolan. Je li to zato to je srea u redu samo ako traje vjeno? Je li to zato to
neto moe zavriti bolno samo ako je i bilo bolno, nesvjesno i neprepoznatljivo? Ali kakva je to nesvjesna i
neprepoznatljiva bol?
Prisjeam se onih vremena i vidim sama sebe. Nosio sam elegantna odijela koja mi je ostavio bogati ujak i
koja sam dobio zajedno s vie pari dvobojnih cipela, cino-smeih i crno-bijelih, od grube i glatke koe. Imao
sam predugake ruke i noge, ne za odijela na kojima je majka pustila porube, ve za koordinaciju svojih

pokreta. Naoale su bile jedan od onih jeftinih modela to su stajali pored blagajni u duanima, a kosa mi je
izgledala poput raupane etke, kojom sam mogao raditi to me volja, bez vidljivih poboljanja. U koli nisam
bio ni dobar ni lo; mislim da me veina profesora nije uistinu primjeivala, kao ni uenici koji su u razredu
vodili glavnu rije. Nisam volio kako izgledam, kako se oblaim i kreem, ono to sam postigao i za to su me
drali. Ali u meni je bilo toliko energije, toliko povjerenja u injenicu da u jednog dana biti lijep i pametan, da
u biti nadmoan i da e mi se diviti, toliko oekivanja u svakom mom susretu s novim ljudima i novim
situacijama.
Jesam li zato tuan? Zbog ara i vjere koja me tada ispunjavala i koja je od ivota izvukla obeanje, to se
nikad i nikako nije moglo ispuniti? Ponekad na licima djece i mladih itam isti taj ar i vjeru, i na njih gledam s
istom tugom, s kojom mislim na sebe u prolosti. Je li ta tuga jednostavno tuga? Je li ona ta koja nam nalae
kad e se sjeanja slomiti pod teretom prolosti, jer srea koje se prisjeamo nije ivjela samo od situacije ve i
od obeanja koje se nije odralo?
Ona - trebao bih je poeti zvati Hannom, kao to sam je i onda poeo zvati - ona sasvim sigurno nije ivjela od
obeanja, ve samo i iskljuivo od situacije.
Ispitivao sam je o prolosti, a sve to bi mi odgovarala djelovalo je poput neega to treba iskopati iz stare,
prainom pokrivene krinje. Odrasla je u Sedmogradskoj, sa sedamnaest je godina dola u Berlin, i zaposlila
se kao radnica u Siemensu, a sa dvadeset jednom dospjela meu vojnike. Od zavretka rata probijala se kroz
ivot obavljajui sve mogue poslove. Posao kondukterke u tramvaju, kojim se bavi zadnjih nekoliko godina,
voli zbog odore koju nosi i zbog injenice da je stalno u pokretu, da se oko nje izmjcnjuju slike i da osjea
kotrljanje pod nogama. Inae ga nije voljela. Obitelj nije imala. Bilo joj je trideset est godina. Sve mi je to
priala kao da se ne radi o njenu ivotu, ve kao da se radi o ivotu nekoga koga dobro ne poznaje i do koga
joj uope nije stalo. Na moja daljnja pitanja esto nije znala odgovoriti i nije razumjela zato me to zanima, to
je bilo s njenim roditeljima, je li imala brae, kako je ivjela u Berlinu i to je radila kod vojnika.
- to bi ti sve htio znati, mali!
Ista je stvar bila i s pitanjima o budunosti. Naravno da nisam kovao planove o enidbi i obitelji.
No, odnos Juliena Sorela prema Madame de Renal bio mi je mnogo blii od odnosa prema Mathildi de la Mole.
Felixa Krulla sam na kraju radije zamiljao u rukama majke no u rukama keri. Moja sestra, koja je studirala
germanistiku, za rukom nas je izvijestila o prepirci koja se vodila o tome jesu li gospodin von Goethe i
gospoa von Stein odravali ljubavnu vezu, to sam ja, na oiglednu zauenost svoje obitelji, gorljivo
zagovarao. Zamiljao sam kako bi naa veza izgledala za pet ili deset godina. Pitao sam Hannu kako ona
zamilja nau budunost. No ona nije eljela razmiljati ni o predstojeem Uskrsu, praznicima za .koje sam htio
da zajedno nekud odemo biciklima. Mogli bismo kao majka i sin uzeti zajedniku sobu i cijelu no provesti
zajedno.
udno je to mi zbog te zamisli i prijedloga nije bilo nimalo neugodno. Da sam putovao s majkom, svim bih se
silama borio za svoju sobu. injenicu da me majka prati k lijeniku ili u kupovinu novog kaputa, ili da me
doeka na povratku s putovanja, smatrao sam potpuno neprimjerenu svojoj dobi. Kad bismo bili negdje
zajedno i sreli moje kolske prijatelje, bojao sam se da e me drati za maminu mazu. No pomisao na to da bi

me netko vidio s Hannom, koja je, iako je dobrih deset godina mlaa od moje majke, mogla biti moja majka,
nije mi nimalo smetala. Naprotiv, bio sam ponosan na nju.
Kad danas vidim enu od trideset est godina, mislim da |e mlada. No, kad danas vidim djeaka od petnaest
godina, vidim dijete. udim se onolikom osjeaju sigurnosti koji mi je Hanna ulijevala. Uitelji su primijetili moj
uspjeh u koli, to mi je osiguralo njihovo potovanje. Djevojke koje sam susretao primjeivale su i voljele
injenicu da ih se ne bojim. Dobro sam se osjeao u svom tijelu.
Prvi susreti s Hannom u mom su se sjeanju isticali posebnim sjajem i bili zapameni do u svaku pojedinost,
dok su se tjedni izmeu naeg razgovora i kraja kolske godine stapali jedan s drugim. Jedan od razloga za to
svakako je bio u ustaljenosti s kojom smo se sastajali i s kojom su se ti nai sastanci odvijali. Drugi je razlog
leao u injenici da mi prije dani nikad nisu bili tako ispunjeni, da mi ivot nikad nije prolazio tom brzinom i s
tolikom popunjenou. Kad se prisjeam tih tjedana ini mi se kao da sam sjeo za pisai stol i kao da sam
ostao sjediti za njim sve dok nisam nadoknadio sve to sam bio propustio za vrijeme utice, dok nisam nauio
sve rijei, proitao sve tekstove, usvojio sve matematike pouke i povezao sve kemijske spojeve. O
Weimarskoj Republici i Treem Reichu itao sam jo u bolesnikom krevetu. I nai mi sastanci sad izgledaju
poput jednog jedinog dugog sastanka. Poslije naeg razgovora nalazili smo se uvijek poslije podne: kad bi
radila kasnu smjenu, od tri do pola pet, inae u pola est. U sedam se veeralo, pa me Hanna isprva tjerala da
kui odlazim na vrijeme. Ali nakon nekog vremena ni sat i pol nam nije bilo dovoljno pa sam poeo smiljati
izgovore i proputati veeru.
Razlog je bio u itanju. Dan nakon naeg razgovora, Hanna je eljela znati to uim u koli. Priao sam joj o
Homerovim epovima, Cicerohovim govorima i Hemingwayovoj prii o starcu i njegovoj borbi s ribom i morem.
eljela je uti kako zvue grki i latinski pa sam joj itao iz Odiseje i govora protiv Katiline.
- Ui li i njemaki?
- Kako to misli?
- Ui li samo strane jezike ili ima i u vlastitom jeziku jo neto vrijedno uenja?
- itamo tekstove.
Dok sam bio bolestan, razred je itao Emiliju Galotti i Spletku i ljubav, pa smo uskoro o tome trebali pisati
kolsku zadau. Znai, morao sam proitati oba djela, a to sam radio tek poto bih obavio sve druge poslove.
Onda bi ve bilo kasno, a bio bih umoran i sutradan se ne bih niega sjeao, ve bih itao iznova.
- itaj mi naglas!
- itaj sama, donijet u ti.
- Tvoj je glas tako lijep, mali, radije bih te sluala no sama itala.
- Ah, ne znam.
Kad sam sutradan doao i elio je poljubiti, odmaknula se.
- Prvo mi mora itati.
Mislila je to ozbiljno. Punih pola sata morao sam joj itati Emiliju Galotti prije no to me uzela pod tu i u krevet.
Sad sam i ja bio sretan zbog tuiranja. elja s kojom sam doao prola me tijekom itanja. itati neko djelo

naglas tako da likovi budu donekle prepoznatljivi i da im se podari ivot, zahtijevalo je odreenu mjeru
koncentracije. Pod tuem je moja elja ponovo narasla. itati naglas, tuirati se, voditi ljubav i jo malo leati
jedno pored drugoga - to je bio ritual naih sastanaka.
Bila je paljiva sluateljica. Njen smijeh, prezirno otpuhivanje i prijekorni ili zadovoljni uzvici nisu ostavljali
mjesta sumnji o pozornosti kojom je pratila radnju, kao ni injenici daje Emiliju, jednako kao i Luisu, smatrala
glupim i neotesanim djevojkama. Nestrpljivost, s kojom me ponekad molila da nastavim itati, bila je posljedica
nade da e ta ludost jednom proi.
- To ne moe biti istina!
Ponekad sam i sam osjeao neodoljivu elju da nastavim itati. Kako su dani bivali dui, itao sam due da bih
u sumrak leao s njom u krevetu. Kad bi zaspala na meni, kad bi pila u dvoritu umuknula i zauo se pjev
kosa, a od boja u kuhinji preostale samo svjetlije i tamnije nijanse sive, bio sam potpuno sretan.

10
Prvi dan Uskrsnih blagdana ustao sam u etiri. Hanna je radila u ranoj smjeni. U etiri i petnaest biciklom je
otila do tramvajskog spremita pa u pola pet tramvajem do Schwetzingena. Na putu donde, tako mi je rekla,
tramvaj bi obino bio prazan. Tek na povratku bio bi pun.
Uao sam na drugoj stanici. Druga su kola bila prazna, a u prvima je Hanna stajala pored vozaa. Bio sam u
nedoumici da li da sjednem u prednja ili stranja kola, te sam se odluio za stranja. Obeavala su privatnost,
zagrljaj, poljubac. Ali Hanna nije dolazila. Morala je vidjeti da sam ekao na stanici i uao. Tramvaj je i stao
samo zbog mene. Ali ona je ostala stajati pored vozaa, razgovarala je i alila se s njim. Lijepo sam to vidio.
Tramvaj je prolazio kroz sve stanice bez zaustavljanja. Nitko nije stajao na stanicama i ekao. Ulice su bile
puste. Sunce se jo nije pojavilo na obzoru, pa je pod bijelim nebom sve lealo na blijedom svjetlu: kue,
parkirani automobili, netom prolistalo drvee i procvalo grmlje, plinski rezervoar i planine u daljini. Tramvaj je
vozio polako; vjerojatno je red vonje bio podeen prema trajanju vonje i zaustavljanja, pa se vrijeme vonje
moralo oduiti, jer zaustavljanja nije bilo. Tramvaj je vozio sporo, a ja sam bio zarobljen u njemu. Prvo sam
sjedio, a potom sam stao na prednju platformu pokuavajui pogled usredotoiti na Hannu. Morala |e na
potiljku osjetiti moj pogled. Nakon nekog vremena okienula se i prodorno me pogledala. Potom je ponovo
nastavila razgovor s vozaem. Tramvaj je vozio dalje. Nakon Eppelheima tranice vie nisu bile postavljene po
sredini, ve pored ceste, na ljunanom nasipu. Tramvaj je vozio bre uz ravnomjerno klaparanje. Znao sam
da put vodi kroz vie mjesta sve do Schwetzingena. No osjeao sam se iskljuen i izopen iz normalnog
svijeta u kojem ljudi ive, rade i vole. Kao da sam prokletstvom osuen na besciljnu i beskrajnu vonju u
praznom vagonu.
Tad sam ugledao stanicu, stajalite s nadstrenicom na otvorenom polju. Povukao sam uzicu kojom je
kondukter vozau davao znak da stane ili nastavi vonju. Tramvaj je stao. Ni Hanna ni voza nisu se osvrnuli
na znak zvona. Kad sam silazio, inilo mi se da mi se smijee. No, nisam bio siguran. Tramvaj je ponovo
krenuo, a ja sam gledao za njim dok nije nestao u dolini a potom iza breuljka. Stajao sam izmeu nasipa i

ulice, okolo su bila polja i voke, a u daljini povrtnjaci sa staklenicima. Zrak je bio svje, ispunjen cvrkutom
ptica. Iznad breuljaka bijelo je nebo porumenjelo.
Vonja tramvajem bila je poput runog sna. Da se nisam tako ivo sjeao onoga to je slijedilo, vjerojatno bih
je uistinu smatrao runim snom. Stajati na stanici, sluati ptice i gledati izlazak sunca bilo je poput buenja. No
buenje iz runog sna ne donosi uvijek olakanje. Tek tada ovjek moe sagledati svu strahotu sna, moda
ak i spoznati uasnu istinu koja mu se obznanila u snu. Krenuo sam kui, suze su mi tekle niz obraze i uspio
sam prestati plakati tek poto sam doao do Eppelheima.
Put do kue preao sam pjeice. Nekoliko sam puta bezuspjeno pokuao stopirati. Kad sam bio na pola puta,
tramvaj je proao pored mene. Bio je pun. Hannu nisam vidio.
U dvanaest sam je ekao na stubitu ispred njena stana, alostan, prestraen i bijesan.
- Opet markira?
- Imam praznike. to je ono jutros bilo?
Otkljuala je vrata, a ja sam poao za njom u stan i u kuhinju.
- to je to jutros bilo?
- Zato si se pravila da me ne poznaje? elio sam...
- Ja sam se pravila da te ne poznajem?
- Okrenula se i hladno me pogledala.
- Ti nisi elio pokazati da me poznaje. Uao si u druga kola, a lijepo si vidio da sam ja u prvima.
- to misli, zato sam se prvi dan praznika uputio u Schwetzingen? Samo zato to sam te htio iznenaditi, jer
sam mislio da e ti biti drago. A u druga sam kola uao...
- Jadno dijete! Ustao si ve u pola pet, i to za vrijeme praznika!
Nikad jo nisam razabrao toliko ironije u njenu glasu. Kimala je glavom.
- Otkud da ja znam zato si ti iao u Schwetzingen? Otkud da ja znam zato si se pretvarao da me ne
poznaje? To je tvoja stvar, a ne moja. Hoe li sad otii?
Ne mogu opisati koliko sam bio ljut.
- To nije fer, Hanna. Znala si, jednostavno si morala znati da se vozim samo radi tebe. Kako moe uope
pomisliti da sam se pretvarao da te ne poznajem? Da sam se htio pretvarati da te ne poznajem, ne bih ni
ulazio u tramvaj.
- Ah, pusti me! Ve sam ti rekla da je to to radi tvoja, a ne moja stvar.
Stala je tako daje kuhinjski stol bio izmeu nas, njen pogled, glas i geste prema meni su se drali kao prema
uljezu i zahtijevali su da odem.
Seo sam na divan. Runo se ponijela prema meni pa sam je htio pozvati na red. No nisam joj se uspio ni
pribliiti. Umjesto toga, ona je napala mene. Bivao sam sve nesigurniji. Nije li moda u pravu, ne objektivno

gledano, nego subjektivno? Je li me mogla, je li me morala pogreno razumjeti? Jesam li je povrijedio,

nenamjerno, sluajno, ali ipak?
- ao mi je, Hanna. Sve je polo po zlu. Nisam te htio povrijediti, ali ini mi se...
- ini ti se? Misli, ini ti se da si me povrijedio? Ti mene ne moe povrijediti, ti ne. I hoe li ve jednom otii?
Radila sam, eljela bih se okupati, elim svoj mir.
Pogled joj je bio pun izazova. Kako nisam ustajao, slegla je ramenima, okrenula se, pustila vodu u kadu i
svukla se.
Ustao sam i otiao. Mislio sam da odlazim zauvijek. Nakon pola sata ponovo sam stajao pred njenim vratima.
Pustila me da uem, a ja sam svu krivicu svalio na sebe. Ponio sam se nepromiljeno i bezobzirno, nisam joj
pokazao svoju ljubav. Shvaao sam da je povrijeena. Shvaao sam da nije povrijeena, jer je ja nisam
mogao povrijediti. Shvaao sam da je nisam mogao povrijediti, ali da je moje ponaanje bilo takvo da ga ona
jednostavno nije smjela dopustiti. Naposljetku sam bio sretan kad je priznala da sam je povrijedio. Dakle nije
bila tako nedodirljiva i kruta, kao to je to pokuavala pokazati.
- Oprata li mi? Kimnula je.
- Voli li me? Ponovo je kimnula.
- Kada je jo puna. Doi, da te okupam.
Poslije sam se pitao je li ostavila vodu u kadi jer je znala da u se vratiti. Je li se svukla jer je znala da mi njena
slika nee izlaziti iz glave i da e me naposljetku vratiti k njoj? Jeli samo eijela odnijeti pobjedu u toj igri moi?
Nakon to smo vodili ljubav i leali jedno pored drugoga, a ja joj ispriao zato sam uao u druga, a ne u prva
kola, zadirkivala me.
- Zar bi i u tramvaju to radio sa mnom? Mali, mali moj!
Povod naoj svai sad je djelovao potpuno beznaajno.
No njen je rezultat imao svoju teinu. Nisam samo iz te svae iziao kao gubitnik. Predao sam se ve nakon
kratkotrajne borbe, kad je zaprijetila da e me odbiti, da mi se nee vie podati. Narednih se tjedana nisam
borio ni toliko. im bi mi zaprijetila, bezuvjetno sam kapitulirao. Svu sam krivicu preuzimao na sebe. Priznavao
sam greke koje nisam poinio, priznavao namjere koje nisam snivao. Kad bi bila hladna i gruba, preklinjao
sam je da mi ponovo bude dobra, da mi oprosti, da me voli. Ponekad me proimao osjeaj da i sama pati zbog
svoje hladnoe i ukoenosti. Kao da ezne za toplinom mojih isprika, uvjeravanja i preklinjanja. Ponekad sam
pomiljao da joj je jednostavno stalo do trijumfa. No izbora ionako nisam imao. Razgovor o naim svaama
obino bi izazvao novu svau. Jednom ili dva puta sam joj napisao dva duga pisma. No ona uope nije
reagirala, a kad sam je pitao za njih, odgovarala mi je protupitanjem:
- Zar ponovo poinje?

11

Dakako da smo Hanna i ja nakon tog prvog dana Uskrsnih blagdana i dalje bili sretni. Zapravo, nikad nisam bio
sretniji no tih tjedana u travnju. Iako je ta svaa, i nae svae uope, unijela pomutnju u nae odnose, godilo
nam je sve to je bilo povod naem ritualu itanja, tuiranja, voenja ljubavi i zajednikog leanja u krevetu.
Osim toga, svojim prijekorom o tome kako sam se pretvarao da je ne poznajem, samu je sebe navela na tanak
led. Kad sam se elio s njom pokazati u javnosti, nije mogla uloiti nikakav principijelan prigovor. "Dakle, ipak
ne eli da te vide sa mnom?" - to nisu bile rijei koje bi dopustila sebi. I tako smo u tjednu poslije Uskrsa otili
biciklima na izlet, na etiri dana u Wimpfen, Amorbach i Miltenberg.
Ne mogu se vie sjetiti to sam rekao roditeljima. Da idem na izlet s prijateljem Matthiasom? S drutvom? Da
idem posjetiti nekadanjeg kolskog prijatelja? Moja je majka vjerojatno bila zabrinuta, kao i uvijek, a otac je,
kao i uvijek, smatrao da se ne mora brinuti. Zar nisam upravo uspio proi razred i tako postii neto u to nitko
nije vjerovao?
Dok sam bio bolestan, nisam troio deparac. No to mi ne bi bilo dovoljno da sam htio platiti i za Hannu. Stoga
sam svoju zbirku potanskih maraka ponudio na prodaju u trgovinu pored crkve Sv. Duha. Bio je to jedini
duan koji je natpisom na ulaznim vratima oglaavao kupnju takvih zbirki. Prodava je pregledao moje albume
i ponudio mi ezdeset maraka. Skrenuo sam mu panju na svoj ponos, potpuno ravno odrezanu egipatsku
marku s naslikanom piramidom, ija je vrijednost u katalogu iznosila etiristo maraka. Slegao je ramenima. Ako
mi je toliko stalo do zbirke, moda bih je trebao zadrati? Smijem li je uope prodati? Sto na to kau moji
roditelji? Pokuao sam se cjenkati. Ako marka s piramidom nije posebno vrijedna, rado bih je zadrao. U tom
bi mi sluaju mogao dati samo trideset maraka. Dakle, marka s piramidom ipak je vrijedna? Na kraju sam
dobio sedamdeset maraka. Osjeao sam se prevaren, ali bilo mi je svejedno.
Putna groznica nije muila samo mene. Bio sam zaprepaten kad sam vidio da i Hannu groznica mui ve
danima. Stalno je premiljala to da ponese, i nebrojeno je puta iznova pakirala i raspakiravala torbe i
naprtnjau koje sam joj nabavio. Kad sam joj na karti elio pokazati put koji sam zamislio, nije htjela nita ni
uti ni vidjeti.
- Sad sam previe uzbuena. Ti e to ve srediti, mali.
Krenuli smo na Uskrsni ponedjeljak. Sunce je sjalo, sjalo je sva etiri dana. Jutra su bila svjea, a preko dana
bi bivalo toplije, ne pretoplo za vonju biciklom, ali dovoljno toplo za piknik. ume su bile poput saga u
zelenom, sa ukastozelenim, svijetlozelenim, tamnozelenim poput stakla za boce, plavosivim i crnosivim
tokicama, mrljama i plohama. U dolini Rheine ve su cvale voke. U Odemvaldu su procvale forzicije.
Cesto smo mogli voziti usporedo. Pokazivali smo jedno drugome ono to smo vidjeli usput; utvrdu, ribia, brod
na rijeci, ator, obitelj to poput skupine pataka marira obalom, ameriki teretnjak otkrivenog prostora za teret.
Kad bismo mijenjali smjer ili kretali drugom cestom, ja sam morao voziti prvi; ona nije htjela brinuti ni o
smjerovima ni o cestama. Inae bi, kad bi promet bio gust, ona malo vozila iza mene, a malo ja iza nje. Imala
je bicikl sa zatvorenim bicama i zatvorenim zupanicima i lancem, i nosila je plavu haljinu, ija je iroka
suknja vijorila na vjetru. Trebalo mi je vremena da se oslobodim straha da e joj suknja zapeti za bice ili lanac
pa da e pasti. Nakon toga mi je bilo drago gledati je dok vozi ispred mene.
Kako sam se veselio noima! Zamiljao sam da emo se ljubiti, zaspati, probuditi se i ponovo se ljubiti, ponovo
zaspati, ponovo se probuditi i uvijek iznova, svake noi. Ali samo sam se prve noi jo jednom probudio.

Leala je okrenuta leima, nagnuo sam se nad nju i poljubio je, ona se okrenula na lea, uzela me u sebe i
drala me u zagrljaju.
- Mali moj, mali moj!
Potom sam zaspao na njoj. Ostale smo noi prespavali, umorni od vonje, sunca i vjetra. Ljubav smo vodili
ujutro.
Hanna mi nije preputala samo odabir smjerova i cesta. Odabirao sam i gostionice u kojima smo odsjedali
preko noi, unosio sam nas kao majku i sina u prijavne listove, a ona ih je samo potpisivala, i odabirao s
jelovnika ne samo za sebe ve i za nju.
- Drago mi je to se konano ne moram ni za to brinuti.
Samo smo se jednom posvaali, u Amorbachu. Rano sam se probudio, potiho se obukao i iskrao iz sobe. elio
sam joj donijeti doruak u sobu i pogledati mogu li pronai otvorenu cvjearnu i kupiti ruu za Hannu. Na
nonom sam joj ormariu ostavio poruku.
"Dobro jutro! Donijet u doruak, odmah se vraam." Ili tako nekako.
Kad sam se vratio, stajala je u sobi, napola obuena, drhtei od srdbe, blijeda u licu.
- Kako si mogao samo tako otii!
Odloio sam pladanj s dorukom i ruom i htio je zagrliti.
-Hanna...
-Ne dodiruj me!
U ruci je drala tanak koni remen koji je nosila na haljini, zakoraila je unatrag i udarila me po licu. Usnica mi
je pukla i okusio sam krv. Nije me boljelo. Bio sam uasno prestraen. Jo je jednom zamahnula.
Ali nije me vie udarila. Spustila je ruku i remenje pao, a ona je zaplakala. Jo je nikad nisam vidio da plae.
Lice joj je izgubilo svaki oblik. Razrogaene oi, razjapljena usta, kapci nateeni ve nakon prvih suza, crvene
mrlje na obrazima i vratu. Isputala je promukle, grlene glasove, sline onom bezbojnom kriku, kriku koji je
isputala dok smo vodili ljubav. Stajala je i gledala me kroz suze.
Trebao sam je zagrliti. Ali nisam mogao. Nisam znao to da radim. U naoj se kui nije tako plakalo. Kod nas
se nije tako tuklo, nije se podizala ruka, a jo manje koni remen. U naoj se kui razgovaralo. A to sam ja
trebao rei?
Napravila je dva koraka prema meni i bacila mi se na prsa, udarala me akama, grevito se hvatala za mene.
Sad sam je mogao drati. Ramena su joj se tresla, elom je udarala o moja prsa. Onda je duboko uzdahnula i
mazno se privila uza mene.
- Hoemo li dorukovati? Odmaknula se od mene.
- O Boe, mali, kako to izgleda!
Donijela je vlaan runik i obrisala mi usne i bradu.
-I koulja ti je krvava.

Skinula mi je koulju, a onda i hlae, potom se sama svukla i vodili smo ljubav.
- to se zapravo dogodilo? Zato si bila tako bijesna?
Leali smo jedno do drugoga, tako zadovoljeni i zadovoljni da sam pomislio kako e se sad sve razjasniti.
- to je bilo, to je bilo... kako glupo uvijek pita. Ne moe samo tako otii.
-Ali, ostavio sam ti papiri...
- Papiri?
- Sjeo sam. Ondje, gdje sam na nonom ormariu ostavio papiri, vie ga nije bilo. Ustao sam i potraio ga na
ormariu i ispod njega, ispod kreveta, na krevetu. Nije ga bilo.
- Ne razumijem. Napisao sam ti poruku da idem po doruak i da se odmah vraam.
- Stvarno? Ne vidim nikakav papiri.
-Ne vjeruje mi?
- Rado bih ti vjerovala. Ali ne vidim nikakav papiri.
Nismo se vie svaali. Je li puhnuo vjetar, ponio listi i odnio ga nekamo ili nikamo? Je li sve to bio
nesporazum, njena srdba, moja napukla usnica, njen bijesni izraz lica, moja nemo?
Jesam li trebao traiti dalje, papiri, uzrok Hanninu bijesu, uzrok svojoj nemoi?
- itaj mi jo neto, mali!
Privila se uza me, uzeo sam Eichendorffova Dangubu i nastavio tamo gdje sam posljednji put stao. Danguba
se itao lako, lake no Emilija Galotti ili Spletka i ljubav. Hanna je opet napeto sluala. Voljela je djela bogata
zbivanjima. Voljela je prikrivanja, zamjene uloga, zaplete i zasjede u koje se junak uputa u Italiji. Istovremeno
mu je pak zamjerala to je danguba, to ne postie nita u ivotu, to nita ne moe i nita ne eli znati. Bila je
potpuno zanesena i mogla je satima nakon to smo zavrili itanje, postavljati pitanja.
- Ubira carine - nije li to bio ba dobar posao?
I opet je izvjee o naoj svai ispalo tako opirno da bih svakako elio govoriti i o naoj srei. Zbog svae je
na meusobni odnos postao jo prisniji. Vidio sam je da plae,Hanna, koja zna i plakati bila mi je jo blia od
Hanne koje je uvijek bila jaka. Poela je pokazivati svoju njeniju stranu, stranu koju jo nisam poznavao.
Uvijek je iznova promatrala i njeno dodirivala moju napuklu usnicu, sve dok nije potpuno zarasla.
I ljubav smo vodili na drugaiji nain. Dugo sam se vremena potpuno preputao njenu vodstvu i nagonu za
posjedovanjem. A onda sam i ja nauio posjedovati nju. Ali od tog izleta vie nismo u voenju ljubavi teili
samo meusobnom posjedovanju.
Jo uvijek imam pjesmu koju sam onda napisao. Kao pjesma nema nikakve vrijednosti. U ono sam doba bio
oaran Rilkeom i Bennom, a sad vidim da sam istovremeno oponaao obojicu. No u isti as vidim koliko smo
bliski bili u ono vrijeme. Evo te pjesme:
Kad se otvaramo
ti meni a ja tebi sebe,

kad se utapamo
u mene ti a u tebe ja,
kad nestajemo ti u meni a u tebi ja.
Onda sam ja ja a ti si ti.

12
Iako se ne mogu prisjetiti lai vezanih uz izlet s Hannom koje sam izrekao roditeljima, dobro se sjeam cijene
koju sam morao platiti da bih posljednjeg tjedna u praznicima mogao ostati sam kod kue. Vie ne znam kamo
su mi otputovali roditelji, starija sestra i stariji brat. Problem je bio u mlaoj sestri. Ona je trebala otii k obitelji
jedne prijateljice. Ali ako ja ostanem kod kue, i ona je eljela ostati kod kue. Moji se roditelji nisu slagali s tim.
Dakle, i ja sam trebao otii k obitelji nekog prijatelja.
Gledajui unatrag, smatram injenicu da su roditelji bili spremni mene, petnaestogodinjaka, ostaviti cijeli
tjedan samog kod kue, vrijednu svakog potovanja. Jesu li primijetili samostalnost koja se u meni probudila
uslijed odnosa s Hannom? Ili su jednostavno primijetili da sam, usprkos bolesti to je trajala mjesecima, uspio
proi razred i na temelju toga zakljuili da sam svjesniji svoje odgovornosti i vredniji potovanja no to sam
prije bio. Roditelji su mi vjerojatno odobravali to sam, konano zdrav, elio vie vremena biti s prijateljima,
zajedno s njima uiti i provoditi slobodno vrijeme. Povrh toga, vie djece predstavlja opor u kojem roditelji svu
svoju panju ne mogu posvetiti svima jednako, ve se usredotouju na ono dijete koje upravo tog trena
predstavlja najvei problem. Ja sam im bio teret dovoljno dugo; odahnuli su kad sam ozdravio i preao u
sljedei razred.
Kad sam pitao svoju malu sestru to bi eljela da ipak pristane na odlazak k prijateljici dok bih ja ostao sam
kod kue, traila je traperice, koje smo onda zvali Blue Jeans ili farmerice, i "nicki", samtasti pulover. Shvaao
sam njenu elju. Traperice su u to vrijeme bile neto posebno i moderno, a povrh toga, obeavale su
oslobaanje od uzorka riblje kosti i haljina sa cvjetnim uzorkom. Budui da sam i sam morao nositi stvari svog
ujaka, moja je mala sestra morala nositi odjeu starije sestre. Ali nisam imao novaca.
- Onda ih ukradi!
Ravnoduno me gledala.
Bilo je to zaudo lako. Isprobavao sam razne traperice, u kabinu sam ponio i nekoliko pari njene veliine i
omotavi ih oko struka ispod hlaa irokog kroja, iznio jedan par iz duana. "Nicki" sam ukrao u robnoj kui.
Jednog smo dana moja mala sestra i ja lutali odjelom s odjeom od pulta do pulta, sve dok nismo pronali
pravi pult i odgovarajui "nicki". Sutradan sam urnim, odlunim korakom proao kroz odjel, zgrabio pulover,
sakrio ga pod sako i zaas bio vani. Dan kasnije sam za Hannu ukrao svilenu spavaicu, kuni me detektiv
opazio, pa sam potrao glavom bez obzira i na jedvite jade uspio pobjei. Godinama nisam vie stupio u tu
robnu kuu.
Nakon zajednikih noi na naem izletu, svake sam noi eznuo za tim da je osjetim pored sebe, da se
privijem uz nju, svoj trbuh uz njenu stranjicu i svoja prsa uz njena lea, da poloim ruku na njene dojke, daje,

kad se nou probudim, potraim rukom, da je naem, da prebacim nogu preko njene noge i prislonim lice na
njeno rame. Biti tjedan dana sam u kui znailo je biti sedam noi s Hannom.
Jedne sam je veeri pozvao u goste i kuhao za nju. Stajala je u kuhinji, dok sam zavravao jelo. Kad sam ga
iznosio na stol stajala je na pominim vratima izmeu blagovaonice i dnevne sobe.
Za okruglim je stolom sjedila na mjestu, na ko|em |e obino sjedio moj otac. Gledala je oko sebe.
Njen je pogled sve opipavao; bidermajer, namjetaj, klavir, staru stajau uru, slike, police s knjigama, posue i
pribor za jelo na stolu. Kad sam je ostavio samu i otiao spraviti desert, nisam je vie naao za stolom. Ila je
od sobe do sobe i zastala u radnoj sobi mog oca. Potiho sam se naslonio na dovratak i gledao je. Pogledom je
klizila po policama s knjigama kojima su zidovi bili obloeni kao da ita neki tekst. Onda je prila jednoj polici,
kaiprstom desne ruke u visini grudi polako prelazila preko hrbata knjiga, pa otila do druge police, prstom
prelazila dalje, hrbat za hrptom, i tako kroz cijelu sobu. Zastala je pred prozorom i zagledala se u tamu, u odraz
polica s knjigama i u svoj odraz.
To je jedna od Hanninih slika koja mi je ostala u sjeanju. Urezao sam je u pamenje, mogu je prenijeti na
unutranje filmsko platno i promatrati je, nepromijenjenu, neistroenu. Ponekad dugo vremena ne mislim na
nju. No uvijek mi se iznova vraa u misli i onda se dogodi da je moram vie puta uzastopce prenositi na platno
i promatrati. Jednom je to Hanna koja u kuhinji oblai arape. Drugi put je to Hanna koja stoji ispred kade i u
rairenim rukama dri runik. Trei put je to Hanna koja vozi bicikl a suknja joj vijori na vjetru. Onda je to slika
Hanne u radnoj sobi mog oca. Na sebi je imala prugastu, bijelo-plavu haljinu na kopanje. U njoj je izgledala
mlada. Prstom je prelazila preko hrbata knjiga i gledala kroz prozor. Sad se okree prema meni, dovoljno brzo
da suknja na trenutak zalepra oko njenih nogu, prije no to ponovo dobije ravan pad. Pogled joj je umoran.
- Jesu li to knjige koje je tvoj otac samo proitao ili i napisao?
Znao sam za jednu oevu knjigu o Kantu i jednu o Hegelu, potraio sam ih, pronaao i pokazao ih joj.
- itaj mi malo iz njih. Hoe li, mali?
-Ovaj...
Nisam htio itati, ali joj nisam htio ni odbiti elju. Uzeo sam knjigu svog oca koju je napisao o Kantu i itao iz
nje, odlomak o analitici i dijalektici, koji ni ona ni ja nismo razumjeli.
-Je li dosta?
Pogledala me kao da je sve razumjela, ili kao da nije bitno razumije li neto ili ne.
- Hoe li i ti jednog dana pisati takve knjige? Odmahnuo sam glavom.
- Hoe li pisati drugaije knjige?
- Ne znam.
- Hoe li pisati drame?
- Ne znam, Hanna.

Kimnula je. Pojeli smo desert i otili k njoj. Rado bih bio spavao s njom u svom krevetu, ali nije htjela. U mojoj
se kui osjeala poput uljeza. Nije to izrekla rijeima, nego nainom na koji je stajala u kuhinji ili na pominim
vratima, ila od sobe do sobe, dodirivala knjige mog oca i sa mnom sjedila za stolom.
Poklonio sam joj svilenu spavaicu. Bila je boje patlidana, tankih naramenica, ramena i ruke je ostavljala
otvorenima i dopirala joj do zglobova. Sjala je i bljeskala. Hanna se radovala, smijala i blistala od sree.
Ogledavala se, okretala, zaplesala dva-tri koraka, gledala se u ogledalu, kratko se zagledala u svoj lik u
ogledalu i plesala dalje. I to je jedna od Hanninih slika koje pamtim.

13
Poetak kolske godine uvijek sam doivljavao kao rez. Prelazak iz estog u sedmi razred gimnazije znaio je
posebnu promjenu. Moj je razred rasputen i podijeljen na tri paralelna razreda. Velik broj uenika nije preao
iz estog razreda u sedmi, pa su etiri mala razreda spojena u tri velika.
Gimnazija koju sam pohaao godinama je primala samo djeake. Kad su se konano poele upisivati i
djevojice, bilo ih je tako malo da se nisu mogle ravnomjerno rasporediti po razredima, ve su prvo bile
dodijeljene jednom razredu, a poslije stavljene u dva i tri razreda, sve dok nisu tvorile otprilike treinu razreda.
U mom goditu nije bilo toliko djevojaka da bi neke od njih bile dodijeljene mom starom razredu. Mi smo bili
etvrti paralelni razred, sami djeaci. Zbog toga su raspustili nas, a ne neki drugi razred, i raspodijelili po
drugim razredima.
To smo saznali tek pred poetak nove kolske godine. Ravnatelj nas je pozvao u jednu od uionica i objavio
nam da e nas podijeliti, i na koji nain e nas podijeliti. Zajedno s jo est uenika iz svog nekadanjeg
razreda krenuo sam kroz prazne hodnike prema novoj uionici. Dobili smo mjesta koja su preostala, ja u
drugom redu. Bila su to pojedinana sjedala, ali su stajala po dva, jedan do drugoga, u tri niza. Sjedio sam u
srednjem nizu. Lijevo do mene sjedio je jedan od uenika iz mog biveg razreda, Rudolf Bargen, debeljukast,
miran, pouzdan igra aha i hokeja, s kojim u bivem razredu gotovo uope nisam kontaktirao, ali koji mi je
uskoro postao dobar prijatelj. Desno od mene, s druge strane prolaza sjedile su djevojke.
Moja se susjeda zvala Sophie. Smeokosa, smeih oiju, preplanula od sunca, zlatnih dlaica na golim
rukama. Kad sam sjeo i pogledao oko sebe, osmjehnula mi se.
Uzvratio sam joj osmijeh. Dobro sam se osjeao, veselio sam se novom poetku u novom razredu i
djevojkama. Promatrao sam druge uenike iz bivih estih razreda; bez obzira jesu li i ranije imali djevojke u
razredu ili ne, bojali su ih se, izbjegavali ih i hvalili se pred njima ili ih uzdizali u nebesa. Ja sam poznavao ene
pa sam mogao biti oputen i prijateljski raspoloen. Djevojke su to voljele. Na taj sam se nain u novom
razredu dobro slagao s djevojkama i nailazio na dobar prijem kod djeaka.
Je li svima bilo tako? Dok sam bio mlad, osjeao sam se, ili previe siguran ili previe nesiguran. Ili sam se
smatrao previe nesposobnim, neuglednim i bezvrijednim, ili sam mislio da sam u svemu uspjean i da bi mi
sve trebalo polaziti za rukom. Osjeajui sigurnost, prevladao sam najvee tekoe. No ve je sitan neuspjeh
bio dovoljan da me uvjeri u injenicu da nita ne vrijedim. Ponovno stjecanje sigurnosti nikad nije bilo rezultat
uspjeha; u odnosu na uinak, koji sam u stvari oekivao od samog sebe, i onog priznanja drugih za kojim sam

eznuo, svaki bi mi uspjeh jadno zaostajao, a jesam li osjeao taj jad ili sam ipak bio zbog uspjeha ponosan,
ovisilo je o tome kako sam se osjeao. S Hannom sam se tijekom vie tjedana osjeao dobro - usprkos naim
razmiricama, iako me uvijek iznova odbijala, a ja se uvijek iznova poniavao. Tako je i ljeto u novom razredu
dobro poelo.
I sad vidim razred ispred sebe: desno sprijeda vrata, na desnom zidu drvena letvica s vjealicama za odjeu,
lijevo prozor do prozora, a kroz njih pogled na Heiligenberg, a kad bismo za vrijeme odmoru stajali na
prozorima, pogled na ulicu, na rijeku i livade na drugoj obali, sprijeda ploa, nosa za zemljopisne karte i
posteri i profesorov stol i stolica na stopu visokom podiju. Zidovi su do visine oiju bili premazani utom
uljenom bojom, a iznad toga bijahu okreeni bijelo, a sa stropa su visjele mlijene svjetiljke u obliku kugle. U
prostoriji nije bilo nieg suvinog, nije bilo slika, ni biljaka, prekobrojnih klupa ni stolaca, ormara sa
zaboravljenim knjigama i biljenicama niti kreda u boji. Kad bi kome pogled odlutao, odlutao bi kroz prozor ili
kradom do susjede ili susjeda. Kad bi Sophie primijetila da je gledam, okrenula bi se prema meni i nasmijeila.
- Berg, to to je Sophie grko ime, nikako nije razlog da pod satom grkog prouavate svoju susjedu.
Prevodite!
Prevodili smo Odiseju. itao sam je na njemakom, volio sam je i jo je danas volim. Kad bi doao red na
mene, trebalo bi mi tek nekoliko sekunda da se snaem i ponem prevoditi. Kad me profesor prozvao zbog
Sophie a razred se prestao smijati, zamuckivao sam zbog neeg drugog. Nausikaja, rastom i izgledom poput
besmrtnika, djevianska i bijelih ruku - da li da pritom zamislim Hannu ili Sophie? Morala je biti jedna od njih.

14
Kad zrakoplovu otkazu motori, to ne znai i kraj leta. Zrakoplovi ne padaju s neba poput kamenja. Ti ogromni,
sjajni putniki zrakoplovi jo pola do trietvrt sata klize dalje da bi se pri pokuaju slijetanja rasprsnuli. Putnici
obino nita ne primjeuju. Let s motorima koji su otkazali ne djeluje nimalo drugaije od leta s motorima koji
rade. Tii je, ali samo malo tii: od motora je glasniji vjetar koji se prelama na trupu i krilima. U jednom su
trenutku pri pogledu kroz prozor zemlja ili more opasno blizu. Ili se prikazuje film, pa su stjuardese i stjuardi
navukli zastore. Moda je putnicima taj tek neto tii let posebno ugodan.
Ljeto je za nau ljubav bilo poput klizeeg leta. Ili, bolje reeno, za moju ljubav prema Hanni; o njenoj ljubavi
prema meni nita ne znam.
Zadrali smo svoj obred itanja, tuiranja, voenja ljubavi i zajednikog leanja u krevetu. itao sam joj Rat i
mir, sa svim Tolstojevim opisima povijesti, velikana, Rusije, ljubavi i braka, to je trajalo najmanje etrdeset do
pedeset sati. Hanna je ponovo napeto pratila radnju knjige. Ali inila je to drugaije no inae; suzdravala se
od svojih prosudba. Nataa, Andrej i Pierre nisu bili dijelom njena svijeta kao to su bile Luisa i Emilia, ve je
ula u njihov svijet kao to ovjek zadivljen odlazi na daleko putovanje ili ulazi u dvorac, u koji mu je doputeno
ui, u kojem smije ostati, s kojim se smije upoznati, a da se nikad potpuno ne oslobodi straha. Sve to sam joj
do tada itao poznavao sam od ranije. Rat i mir je i za mene bio nov. Na taj smo dalek put poli zajedno.
Izmiljali smo imena od milja jedno za drugo. Nije me vie nazivala samo "mali" ve i raznim pridjevima i
umanjenicama; abicom, tenetom, kameniem i ruom. Ja sam se drao Hanne, sve dok me nije pitala:

- Dok me dri u zagrljaju i zatvorenih oiju misli na ivotinje, na koju te ivotinju podsjeam?
Zatvorio sam oi i mislio na ivotinje. Leali smo priljubljeni jedno uz drugo, moja glava na njenu vratu, moj vrat
na njenim dojkama, moja desna ruka pod njom i na njenim leima, a lijeva na njenoj stranjici. Rukama sam joj
milovao iroka plea, vrste butine, vrstu stranjicu, i na vratu i grudima osjeao njene vrste dojke i trbuh.
Koa joj je na dodir bila glatka i meka a tijelo pod njom snano i pouzdano. Kad bih ruku poloio na njen list,
osjeao bi stalnu, trzavu igru miia. Podsjetila me na trzaje koe, kojima konj pokuava otjerati muhe.
-Na konja.
-Na konja?
Odmaknula se od mene, uspravila se i pogledala me. Uasnuto me gledala.
- Zar ti se to ne svia? Pomislio sam na to jer je tako ugodno dodirivati te, tako si glatka i meka, a ispod toga
tako vrsta i jaka. I jer ti se list na nozi trza.
Objasnio sam joj svoju asocijaciju.
Zagledala se u igru miia na svojim listovima.
- Konj - zavrtjela je glavom, - Ne znam...
To nije bio njen nain. Inae je bila potpuno jasna i nedvosmislena, kako u slaganju tako i u odbijanju. Zbog
njenog sam uasnutog pogleda bio spreman, ako je tako ve moralo biti, povui sve to sam rekao, optuiti
samog sebe i zamoliti je za oprost. Ali sad sam joj pokuao pribliiti konja.
- Mogao bih te nazvati Cheval, Hottehun, Equinchen ili Bukefali. Kad pomislim na konja, ne mislim na
konjsko zubalo ili konjsku lubanju, ili bilo to drugo to ti se ne svia, ve na neto dobro, toplo, meko, snano.
Ti nisi zeica ili makica, a ni tigrica - u njoj neto ima, neto zlo, a ti to nisi.
Legla je na lea s rukama pod glavom. Sad sam se ja uspravio i gledao je. Oi su joj gledale u prazno. Nakon
nekoliko trenutaka okrenula je lice meni. Izraz joj je odavao neku osobitu iskrenost.
- Zapravo da, volim kad me naziva konjem ili mi govori ona druga imena za konje - hoe li mi ih objasniti?
Jednom smo zajedno posjetili kazalite u susjednom gradu i gledali Spletku i ljubav. Bio je to Hannin prvi
posjet kazalitu i uivala je u svemu, od predstave do pjenuca i stanke. Rukom sam joj obuhvatio struk i bilo
mi je potpuno svejedno to ljudi misle o nama kao paru. Bio sam ponosan to mi je svejedno. No istovremeno
sam znao da mi u kazalitu u mom rodnom gradu ne bi bilo svejedno. Je li i ona to znala?
Znala je da se moj ivot tog ljeta vie ne vrti samo oko nje, kole i uenja. Sve ee bih, kad bih popodne
dolazio k njoj, dolazio s bazena. Tamo su se sastajale prijateljice i prijatelji iz razreda, zajedno pisali zadae,
igrali nogomet, odbojku i skat, i meusobno udvarali. Tamo se odvijao drutveni ivot razreda i bilo mi je jako
vano biti tamo i tome svemu pripadati. To to sam, ovisno o Hanninu poslu, dolazio kasnije ili odlazio ranije
no drugi, nije tetilo mom ugledu, naprotiv, inilo me zanimljivijim. Znao sam to. Znao sam takoer da nita ne
proputam, a opet sam imao osjeaj da e se, upravo onda kad ja ne budem prisutan, dogoditi tko zna to. I
dugo se nisam usuivao zapitati se bi li radije bio kod Hanne ili na bazenu. Ali svoj sam roendan u srpnju
proslavio na bazenu, odakle su me sa aljenjem pustili da odem, dok me izmorena Hanna doekala u loem
raspoloenju. Nije znala da mi je roendan. Kad je na moje pitanje o njenom roendanu rekla je da joj je 21.

listopada, nije me pitala za moj. Kad bi bila izmorena, nije bila nita loije raspoloena no inae. Ali mene je
njeno loe raspoloenje ljutilo i elio sam otii, otii na bazen, k prijateljima i prijateljicama, k lakoi naeg
razgovora, zadirkivanja, igranja i udvaranja. No kad sam i ja uzvratio loim raspoloenjem, kad smo se
posvaali i Hanna se prema meni poela ophoditi kao prema zraku, ponovo se javio strah da u je izgubiti, pa
sam se ponizio i poeo ispriavati, sve dok me nije uzela k sebi. No bio sam pun pritajenog bijesa.

15
Onda sam je poeo izdavati. Ne mislim da sam odavao tajne ili razotkrio Hannu. Nisam obznanio nita to sam
trebao preutjeti. Preutio sam ono to sam moda trebao obznaniti. Nisam stao na njenu stranu. Znam,
nijekanje je tek nebitan oblik izdaje. Izvana se ne vidi da li netko nekoga nijee ili je samo diskretan, je li samo
paljiv, izbjegava neugodnosti i neprilike. No onaj tko ne staje na neiju stranu, to tono zna. A veza zbog
nijekanja u jednakoj mjeri gubi tlo pod nogama kao i zbog spektakularnih oblika izdaje.
Ne znam vie tono kad sam prvi put zanijekao Hannu. Iz poznanstava ljetnih popodneva na bazenu rodila su
se prijateljstva. Osim mog susjeda iz klupe, kojeg sam poznavao iz biveg razreda, u novom sam razredu
posebno volio Holgera Schliitera, koji se, kao i ja, zanimao za povijest i knjievnost i s kojim sam se ubrzo
zbliio. Zbliio sam se vrlo brzo i sa Sophie koja je stanovala nekoliko ulica dalje i s kojom sam stoga zajedno
prelazio put do bazena. U prvo sam se vrijeme uvjeravao da prisnost s prijateljima nije tolika da bi im govorio o
Hanni. Poslije nisam pronalazio pravu priliku, pravi trenutak, pravu rije. Naposljetku je bilo kasno priati o
Hanni, predstaviti je s ostalim mladenakim tajnama. Uvjeravao sam samog sebe da bi injenica da o njoj
ponem priati tako kasno samo stvorila pogrean dojam, jer sam toliko dugo nijekao Hannu upravo stoga to
na odnos nije bio ono pravo i to me pekla savjest. Ali, bez obzira koliko se zavaravao, znao sam da Hannu
izdajem upravo injenicom da svoje prijatelje pokuavam uputiti u ono to mi je u ivotu vano, a da utim o
Hanni.
Ona je primjeivala da nisam potpuno iskren, ali to stvar nije inilo nimalo boljom. Jedne je veeri Sophie i
mene na putu kui uhvatilo nevrijeme pa smo se sklonili pod nadstrenicu jedne vrtlarske kuice u
Neuenheimer Feldu, na kojem u ono doba jo nisu stajale zgrade sveuilita, ve su bila polja i vrtovi. Sijevalo
je i grmjelo, teklo i kiilo u gustim, tekim kapima. Temperatura se istovremeno spustila za najmanje pet
stupnjeva. Bilo nam je hladno, pa sam je zagrlio.
-Hej, ti.
Nije gledala u mene ve u kiu.
-Da?
- Dugo si bio bolestan, imao uticu. Je li to ono to te mui? Boji se da vie nikad nee biti uistinu zdrav?
Jesu li ti lijenici neto rekli? Mora li svaki dan u bolnicu, mijenjati krv, primati infuziju?
Hanna kao bolest. Bilo me stid. Tek sad nisam mogao priati o njoj.
- Ne, Sophie. Nisam vie bolestan. Moje su jetrene vrijednosti normalne; za godinu dana ak bih smio piti
alkohol kad bi htio, ali ne elim. to me...

Kad se radilo o Hanni, nisam elio rei to me mui.

- Razlog to dolazim kasnije ili odlazim ranije, neto je sasvim drugo.
- Da li ne eli razgovarati o tome ili bi elio, ali ne zna kako?
Jesam li elio, ili nisam znao kako? Odgovor ni sam nisam znao. Ali dok smo tako stajali ispod munja, sijevanja
i praskanja gromova i pljuska kie, oboje promrzli, pokuavajui se meusobno malo ugrijati, imao sam osjeaj
da bih ba Sophie morao priati o Hanni.
- Moda bih koji drugi put mogao priati o tome.
Ali do toga nikad nije dolo.

16
Nikad nisam saznao to Hanna radi dok nije na poslu ili sa mnom. Kad sam joj pokuao postavljati pitanja, ona
bi ih izbjegavala. Nismo imali zajedniki svijet, ve mije ona u svom ivotu odredila ono mjesto koje mi je
eljela dati. Time sam se morao zadovoljiti. Kad sam poelio imati vie, ili moda neto vie saznati, smatrala
je to neumjerenim. Kad bismo bili posebno sretni zajedno, i kad bih postavio neko pitanje, prvenstveno zbog
osjeaja da je sad sve mogue i doputeno, esto se dogaalo da ga nije odbijala, ali je zato izbjegavala
odgovor.
- Sto bi ti sve htio znati, mali!
Ili bi mi uzela ruku i poloila je na svoj trbuh.
- Bi li elio da dobije rupice? Ili bi nabrajala na prste.
- Moram prati rublje, moram peglati, moram mesti, moram brisati prainu, moram kupovati, moram kuhati,
moram tresti ljive, sakupljati ih, odnositi u kuu i brzo zakuhati ili e ih Maleni - mali je prst lijeve ruke stavila
izmeu palca i kaiprsta desne -ili e ih Maleni sve sam pojesti.
Sluajno je nikad nisam sreo, ni na ulici, ni u duanu ili kinu, kamo je, kako je sama rekla, rado i esto otllazila i
kamo sam prolih mjeseci i ja elio ii s njom, ali je ona to uvijek iznova odbijala. U kino je odlazila bez nekog
posebnog odabira filmova i gledala sve, od njemakih ratnih i domoljubnih filmova, preko westicima, pa sve do
nouvelle vague, dok sam ja volio sve to dolazi iz I lollywooda, bez obzira da li se radnja zbivala u starom
Rimu ili na Divljem zapadu. Jedan smo western oboje posebno voljeli; Richard Widmark igrao je erifa, koji je
sutradan ujutro morao izii na dvoboj, u kojem nije imao nikakvih izgleda i koji je veer prije pokucao na vrata
Dorothy Malone, ene koja ga je za sve vrijeme pokuala odgovoriti od dvoboja i privoljeti na bijeg. Ona mu
otvara vrata.
- to sad hoe? Cijeli ivot u jednu no?
Hanna me ponekad zadirkivala kad bih prepun poude doao k njoj.
- to sad hoe? Cijeli ivot u jedan sat?
Samo sam je jednom sreo sluajno. Bilo je to potkraj srpnja ili na poetku kolovoza, zadnjih dana velikih ferija.

Danima je bila u nekom udnom raspoloenju, prevrtljive volje i zapovjednikog stava, a istovremeno pod
oitim pritiskom, koji ju je izuzetno muio i inio osjetljivom i ranjivom. Nastojala se kontrolirati i tako izbjei
eksploziju kojom joj je taj pritisak prijetio. Otresito je reagirala na sva moja pitanja o tome to je mui. Nisam se
mogao snai u takvoj situaciji. Istovremeno sam osjeao odbojnost, ali i njenu bespomonost, te sam nastojao
biti uz nju, a istovremeno je pustiti na miru. Jednog dana je pritiska nestalo. Prvo sam pomislio da je Hanna
ista kao i prije. Nakon to sam joj proitao Rat i mir, nismo odmah preli na novu knjigu, ali sam obeao da u
se pobrinuti za nastavak, pa sam joj donio vie knjiga na izbor.
Nije ih htjela.
- Doi, mali. okupat u te.
Ulazei u kuhinju osjetio sam val vruine koji me obavio poput tekog kaputa. No nije to bila ljetna sparina.
Hanna je ukljuila pe za zagrijavanje vode. Natoila je vodu, stavila u nju nekoliko kapi ulja od lavande i
oprala me. Svijetloplava haljina cvjetnog uzorka, ispod koje nije nosila rublje, na vruem se i vlanom zraku
lijepila za njeno znojno tijelo. Uasno me uzbuivala. Dok smo vodili ljubav imao sam osjeaj da me eli
dovesti do vrhunca koji bi nadmaio sve to sam dotad iskusio, vrhunac kojim bih dosegnuo razinu
neizdrljivosti. I nain na koji mi se taj put podala bio je jedinstven. Nije bila suzdrljiva; nikad to nije ni bila. No
ovog puta kao da je eljela potonuti zajedno sa mnom.
- A sad trk k prijateljima!
Otpratila me do vrata i otiao sam. Vruina se uvukla meu kue, prekrila polja i vrtove i titrala iznad asfalta.
Bio sam potpuno omamljen. Do uiju mi je, kao iz velike daljine, dopirala vika djece to su se igrala i brkala u
vodi bazena. Prolazio sam svijetom kao da mu ne pripadam i kao da on ne pripada meni. Zaronio sam u
kloriranu vodu boje mlijeka i uope nisam osjeao potrebu da ponovo izronim. Legao sam pored prijatelja i
sluao to govore, a sve mi se to inilo smijenim i nitavnim.
U jednom je trenutku tog raspoloenja nestalo. Odjednom se sve pretvorilo u uobiajeno poslijepodne na
bazenu, s domaim zadaama i odbojkom, ogovaranjem i udvaranjem. Ne mogu se vie sjetiti ime sam se
tono bavio u trenutku kad sam podigao pogled i ugledao je.
Bila je udaljena dvadeset do trideset metara, u kratkim hlaicama i otvorenoj koulji svezanoj u struku u vor,
pogleda uprtog u mene. Uzvratio sam joj pogled. Na toj udaljenosti nisam mogao razabrati izraz njena lica.
Nisam skoio i otrao do nje. Kroz glavu su mi prolazila pitanja o tome zato je uope na bazenu, o tome je li
moda eljela vidjeti to radim ili je eljela biti viena sa mnom, o tome elim li ja biti vien s njom, o tome da
se jo nikad nismo sluajno sreli i o tome to bi trebalo uiniti. Onda sam ustao. I u tom kratkom trenutku u
kojem sam svrnuo pogled, ona je nestala.
Hanna u kratkim hlaicama i u vor svezanoj koulji, lica okrenutog meni, s izrazom koji ne mogu razabrati - i
to je slika Hanne koju sam zadrao u sjeanju.

17
Sutradan je otila. Doao sam u uobiajeno vrijeme i pozvonio. Pogledao sam kroz vrata, sve je izgledalo kao i
obino, uo sam kucanje sata.

Ponovo sam sjeo na stube. Prvih sam mjeseci uvijek znao na kojoj relaciji radi, iako je vie nisam pokuao
pratiti niti je doekivati po zavretku smjene. U jednom sam trenutku prestao pitati, prestao se zanimati za to.
Tek sam sad to primijetio.
S telefonske govornice na Wilhelmsplatzu nazvao sam poduzee javnog prometa, nekoliko puta su me
prespajali i naposljetku sam saznao da Hanna Schmitz vie ne radi kod njih. Vratio sam se u Kolodvorsku
ulicu, u stolarskoj radionici u dvoritu raspitao sam se o kuevlasniku, dobio njegovo ime i adresu u
Kirchheimu. Odvezao sam se tamo.
- Gospoa Schmitz? Odselila se jutros.
- A njen namjetaj?
- Ono nije njen namjetaj.
- Otkad je stanovala u onom stanu?
- Zato vas to zanima?
Gospoa koja je sa mnom razgovarala kroz prozori na vratima, sad ga je buno zatvorila.
U upravnoj zgradi poduzea za javni prijevoz uspio sam se uz pomo gomile pitanja probiti do nadlene osobe.
Bila je prijateljski raspoloena i zabrinuta.
- Jutros je nazvala, na vrijeme da moemo organizirati zamjenu, i rekla da vie nee doi. Uope. U nevjerici je
zavrtio glavom.
- Jo prije etrnaest dana sjedila je na stolici na kojoj vi sad sjedite i ja sam joj ponudio izuavanje za vozaicu,
a ona je sad sve to bacila u vjetar.
Tek nekoliko dana kasnije palo mi je na pamet da odem u prijavni ured. Odjavila se u Hamburg i nije navela
novu adresu.
Danima mi je bilo zlo. Pazio sam da roditelji, sestra i braa nita ne primijete. Za stolom sam tek tu i tamo
sudjelovao u razgovoru, malo jeo i jedva uspijevao pravovremeno stii do nunika i povratiti. Odlazio sam u
kolu i na bazen. Tamo sam popodneva provodio na izdvojenim mjestima, na kojima me nitko nije traio. Tijelo
mi je udjelo za Hannom. Ali gori od tjelesne poude bio je osjeaj krivnje. Zato nisam, kad sam je ugledao da
stoji kraj bazena, odmah skoio i potrao k njoj? U toj maloj sceni za mene se nakupila sva malodunost
posljednjih mjeseci, a iz nje sam iziao nijekanjem i izdajom. Njen je odlazak bio kazna za to.
Ponekad pokuavam uvjeriti sam sebe da to nije bila ona. Kako sam mogao biti siguran daje to ona, kad joj
nisam dobro vidio lice? Zar nisam trebao, da je to uistinu bila ona, odmah biti kadar prepoznati joj lice? Jesam
li dakle mogao biti siguran da to uope nije bila ona?
No znao sam da je bila. Stajala je i gledala - a bilo je kasno.

DRUGI DIO

1
Nakon to je Hanna napustila grad, trebalo mi je vremena da je prestanem traiti na najrazliitijim mjestima, da
se naviknem na injenicu da su popodneva izgubila njen lik, da ponem gledati i prelistavati knjige a da se ne
pitam bi li bile pogodne za itanje. Potrajalo je neko vrijeme dok mi je tijelo prestalo udjeti za njenim; ponekad
sam i sam primjeivao kako mi ruke i noge u snu tragaju za njom, a brat je za stolom vie puta izjavio kako u
snu zovem "Hannu". Prisjeam se i kolskih sati za kojih sam samo snjario o njoj, mislio na nju. Osjeaj krivnje
koji me muio prvih tjedana proao je. Izbjegavao sam njenu kuu i odabirao druge putove, a nakon pola
godine cijela se moja obitelj preselila u drugi dio grada. Nije da sam zaboravio Hannu. No u jednom me
trenutku sjeanje na nju prestalo pratiti. Ostalo je negdje iza mene, kao to ostaje grad kad vlak krene dalje.
Grad je i dalje tu, negdje otraga i ovjek se u svakom trenutku moe vratiti i uvjeriti u to. Ali, zato bi?
Posljednje godine u koli i prve na sveuilitu pamtim kao sretne. Istovremeno mogu malo toga rei o njima.
Kroz njih sam prolazio bez velikih napora; Matura i studije prava koje sam izabrao iz puke nelagode, nisu mi
predstavljali napor, nisu mi bila teka ni prijateljstva, ni ljubavne veze, ni rastanci, nita mi nije bilo teko. Sve
sam obavljao s lakoom, sve je bilo lako. Moda je upravo stoga taj paket sjeanja tako malen. Ili ga ja drim
malenim? Pitam se zapravo jesu li ta sretna sjeanja istinita. Kad bolje razmislim, prisjeam se dovoljno
sramotnih i bolnih situacija i znam da sam se oprostio od sjeanja na Hannu, ali da ga nikad nisam prevladao.
To to se nakon Hanne nikad vie nisam doputao poniavati i to nisam poniavao druge, to vie nisam
doputao da me proglase krivim, i to se nisam osjeao kriv, to vie nikad nisam volio tako da bi mi gubitak te
ljubavi predstavljao bol tada o tome nisam jasno razmiljao, ali sam zato odluno osjeao.
Zauzeo sam nadmono dranje koje je za sobom ostavljalo trag, predstavljao sam se kao onaj kojeg nita ne
moe dirnuti, potresti, zbuniti. Ni u ta se nisam uputao, i prisjeam se profesora koji je to prozreo i obratio mi
se glede toga, a ja sam mu nabusito odbrusio. Sjeam se i Sophie. Uskoro nakon to je Hanna napustila grad,
kod Sophie je dijagnosticirana tuberkuloza. Provela je tri godine u sanatoriju i vratila se upravo onda kad sam
postao student. Bila je osamljena, traila je dodir sa starim prijateljima, pa mi nije bilo nimalo teko prodrijeti do
njena srca. Nakon to smo spavali zajedno, shvatila je da mi zapravo nije stalo do nje i rekla mi kroz suze:
- to se to desilo s tobom, to se to desilo?
Sjeam se djeda, koji me za jednog od mojih posljednjih posjeta elio blagosloviti i kojem sam objasnio da ja u
to ne vjerujem i da tome ne pridajem nikakvu vanost. Sad mi je teko zamisliti da sam se u ono doba dobro
osjeao nakon takvog ponaanja. Prisjeam se takoer da sam i nakon sitnih znakova panje i naklonosti
osjeao knedlu u grlu, bez obzira jesu li ti znakovi bili upueni meni osobno ili nekom drugom. Ponekad je
scena iz filma bila dovoljna. Ta istovremena hladnokrvnost i osjeajnost i meni je samom bila sumnjiva.

Hannu sam ponovo vidio u sudnici.

Nije to bio prvi proces vezan uz konc-logore, i svakako nije bio jedan od veih. Profesor, jedan od malobrojnih
koji se bavio temom nacistike prolosti i sudskih procesa vezanih uz nju, taj je proces uinio predmetom
seminara, jer se nadao da e ga uz pomo studenata moi pratiti i ocjenjivati za cijelo vrijeme njegova trajanja.
Vie se ne sjeam to je elio ispitati, potvrditi ili osporiti. Sjeam se da smo na seminaru raspravljali o zabrani
retroaktivnog kanjavanja. Je li mjerilo mogla biti injenica to je paragraf, po kojem se sudilo uvarima i
straarima u konc-logorima, ve u vrijeme njihova ina bio u krivinom zakoniku, ili je bilo bitno kako se on u
vrijeme njihova ina tumaio i primjenjivao, i to da se u ono doba zapravo nije odnosio na njih? to je pravda?
Ono to stoji u knjigama ili ono to se u drutvu uistinu provodi i potuje? Ili je pravda ono to bi se, bez obzira
da li stoji u knjizi ili ne, trebalo provoditi i potovati, pod uvjetom da zavrava dobrim djelom? Profesor, stariji
gospodin, koji se vratio iz emigracije, ali ostao na margini njemakog pravosua, sudjelovao je u raspravi sa
svom svojom uenou, ali istovremeno i s distanciranou nekoga tko rjeenje nekog problema vie ne trai
samo i iskljuivo u toj uenosti.
- Pogledajte samo optuene - medu njima neete nai nikoga tko uistinu misli da je u ono vrijeme smio ubijati.
Seminar je poeo u zimu, sudski proces u proljee. Trajao je tjednima. Rasprave su se odravale od
ponedjeljka do etvrtka i profesor je za svaki od tih dana odredio skupinu uenika, koji su vodili pismeni
protokol. Petkom se odravao seminar i na njemu se raspravljali dogaaji proteklog tjedna.
Prevladavanje! Prevladavanje o prolosti! Mi, studenti tog seminara, smatrali smo se avangardom tog procesa.
Mi smo otvorili prozor, pustili da ue zrak, da ue vjetar koji je konano podigao prainu, koja je, uz sveope
odobravanje drutva, prekrila strahote prolosti. Pobrinuli smo se da ovjek pone disati i gledati. Ni mi nismo,
kao ni na profesor, veliku panju poklanjali pravnoj uenosti. Nimalo nismo sumnjali u potrebu donoenja
presude. Nimalo nismo sumnjali ni u to da suenje nekom od uvara ili straara iz konc-logora ima posluiti
samo kao primjer. Pred sudom je morala stati generacija koja se sluila uslugama tih uvara i straara,
generacija koja ih nije ni pokuala sprijeiti u obavljanju tog posla, ili barem izopiti iz drutva, onda, nakon
1945., kad je za to imala priliku, i mi smo tu istu generaciju svojim prevladavanjem i prosvjeenjem osudili na
sramotu.
Nai su roditelji u Treem Reichu igrali razne uloge. Neki su od naih oeva bili u ratu, dvojica ili trojica kao
asnici oruanih snaga, a jedan kao oficir SS-trupa, neki od njih su napravili karijeru u pravosuu i upravi,
meu naim je roditeljima bilo uitelja i lijenika, a jedan je imao strica koji je bio visoki slubenik kod saveznog
ministra unutarnjih poslova. Siguran sam da bi se njihove izjave, da smo im postavili odreena pitanja, a oni na
njih dali odgovore, bitno razlikovale jedna od druge. Moj otac nije elio govoriti o sebi. No ja sam znao da je
zbog najave predavanja o Spinozi izgubio mjesto docenta na katedri za filozofiju i da je i sebe i nas kroz rat
provukao kao urednik kue koja je izdavala karte i knjige za planinare. Kako mi je uope palo na pamet da ga
osudim na sramotu? Ipak sam to uinio. Svi smo svoje roditelje osudili na sramotu, a zadovoljni bismo bili tek
da smo ih mogli tuiti, jer su nakon 1945 medu sobom trpjeli zloince.
Medu nama koji smo polazili taj seminar razvila se snana svijest o pripadnosti odreenoj skupini. Mi s "konclogorskog" seminara tako su nas naposljetku poeli nazivati drugi studenti, a uskoro i mi sami. Ostale nije
zanimalo ono to smo radili; mnogima je to bilo udno, a neke je uistinu odbijalo. Sad mislim da je ar s kojim

smo skupljali spoznaje o strahotama i ar s kojim smo te strahote htjeli obznaniti drugima, uistinu bio odbojan.
to su dogaaji o kojima smo itali i sluali bili straniji, to smo uvjereniji bili u svoj prosvjetiteljski i optuilaki
zadatak. ak i kad bi nam ti dogaaji oduzimali dah - mi smo ih trijumfalno uzdizali. Pogledajte samo!
Na seminar sam se prijavio iz puke znatielje. Konano se radilo o neem drugaijem, a ne o trgovakom
pravu i o djelatnostima i sudjelovanju, ne o Sachsenspiegelu i pravno-filozofskim starinama. Nadmono
dranje koje sam ve prije bio zauzeo, sad sam unio i u seminar. No, kako je zima prolazila sve sam se tee
uspijevao drati po strani - ne mislim da se nisam uspijevao kloniti dogaaja o kojima smo itali i sluali ili ara
koji je obuzeo polaznike seminara. Prvo sam uvjeravao samog sebe da s njima elim podijeliti samo
znanstveni ili moda i politiki i moralni ar. No elio sam i vie, elio sam podijeliti svekoliki ar. Drugi su me
vjerojatno jo uvijek smatrali distanciranim i arogantnim. Ali ja sam za tih zimskih mjeseci imao onaj zdrav
osjeaj pripadnosti i osjeaj da sam naisto sam sa sobom i s tim to radim i s onima s kojima to radim.

3
Sudska se rasprava odravala u drugom gradu, udaljenom dobrih sat vremena vonje automobilom. Tamo
inae nisam imao to raditi. Vozio je jedan drugi student. On je odrastao u tom gradu i dobro ga poznavao.
Bio je etvrtak. Sudska je rasprava poela u ponedjeljak. Prva su tri dana bila ispunjena zahtjevima branitelja
za odgodama. Ja sam bio u etvrtoj grupi, grupi koja je presluavanjem samih optuenika imala ast doivjeti
stvarni poetak rasprave.
Vozili smo se brdskom cestom ispod rascvjetanih kronji raznih voaka. Obuzelo nas je uzvieno, poletno
raspoloenje; konano smo dobili priliku dokazati ono za to smo se pripremali. Nismo se smatrali obinim
gledaocima, sluaocima i voditeljima protokola. Gledanje, sluanje i zapisivanje protokola bili su samo nai
doprinosi svladavanju problema.
Sud je bio smjeten u zgradi s razmea stoljea, ali bez one raskoi i istovremene mranosti kojom su
tadanje sudske zgrade esto odisale. Dvorana u kojoj je zasjedao porotni sud s lijeve je strane imala niz
velikih prozora, ije je mlijeno staklo zaklanjalo pogled van, a istovremeno proputalo dovoljno svjetlosti.
Ispred prozora su sjedili dravni tuitelji, iji su se likovi tih proljetnih i ljetnih dana tek nazirali obrisima. Sud, tri
suca u crnim odorama i est porotnika. nalazio se na elu sale, a s desne je strane bila klupa za optuene i
njihove branitelje, koja je zbog velikog broja nazonih stolovima i stolicama bila produena do u sredinu
dvorane, sve do redova publike. Nekoliko optuenika i branitelja bilo nam je okrenuto leima. Hanna je bila
jedna od njih. Prepoznao sam je tek kad su je prozvali, kad je ustala i stupila naprijed. Naravno da sam odmah
prepoznao ime i prezime: Hanna Schmitz. Potom sam prepoznao i lik, glavu s kosom spletenom u meni
potpuno nepoznat vor, potiljkom, irokim ramenima i snanim rukama. Drala se uspravno. Stajala je vrsto
na nogama. Ruke je oputeno spustila niz tijelo. Na sebi je imala sivu haljinu kratkih rukava. Prepoznao sam
je, ali nita nisam osjeao. Nisam nita osjeao.
Da, eljela je stajati. Da, roena je 21. listopada 1922. kraj Braova i sad joj je etrdeset i tri godine. Da, radila
je kod Siemensa u Berlinu i ujesen 1943. stupila je u SS-trupe.
- Jeste li dobrovoljno stupili u SS-trupe?

-Jesam.
- Zato?
Nije odgovorila.
- Je li istina da ste stupili u SS-trupe iako vam je kod Siemensa ponueno mjesto predradnice?
Hannin je branitelj skoio.
- to znai "iako"? emu pretpostavka da bi jedna ena radije trebala bila predradnica kod Siemensa nego
otii u SS-trupe? Nita ne opravdava injenicu da odluku moje branjenice inite predmetom jednog takvog
pitanja.
Sjeo je. On je bio jedini mladi branitelj, ostali su bili stariji, neki od njih, kako se uskoro pokazalo, stari nacisti.
Hannin je branitelj izbjegavao njihov nain izraavanja i njihove teze. No pratio ga je nepromiljen ar, koji je
njegovoj branjenici tetio podjednako kao i nacistike tirade njegovih starijih kolega njihovim branjenicama.
Istina, postigao je to da je predsjedavajui razdraeno poeo gledati oko sebe i odustao da do kraja istjera
pitanje o tome zato je Hanna pristupila SS-trupama. No dojam, da je otila s predumiljajem i bez posebne
potrebe, ostao je visjeti u zraku. To to je jedan od sudaca pitao Hannu kakav je posao oekivala kod SS-trupa
i to to je Hanna objasnila da su SS-trupe kod Siemensa, jednako kao i u drugim poduzeima, vrbovale ene
za posao uvarica, nimalo nije umanjilo negativan dojam.
Predsjedavajui je traio od Hanne da mu jednoslonim odgovorima potvrdi da je do proljea 1944. sluila u
Auschwitzu, a do zime 1944/45. u jednom malom logoru kod Krakowa, da je sa zatoenicima krenula na zapad
te tamo i stigla, da je kraj rata doekala u Kasselu i od tog vremena ivjela tu i tamo. Osam je godina ivjela u
mom rodnom gradu; bio je to najdui period koji je provela na jednom mjestu.
- Da li to stalno mijenjanje mjesta stanovanja moemo smatrati potencijalnom opasnou za bijeg? Branitelj je
pokazivao oitu ironiju.
- Moja se branjenica pri svakom mijenjanju mjesta stanovanja prijavljivala i odjavljivala na policiji. Nita ne
govori u prilog tome da je bjeala, niti da je postojalo ita to je trebala skrivati. Ne ini li se sucu koji odreuje
jamevinu podnoljivom pomisao da moju branjenicu, zbog teine djela koja je terete, i zbog opasnosti
izazivanja uznemirenosti u javnosti, ostavi na slobodi? Mijenjanje mjesta stanovanja bila je, asni sude,
nacistiki razlog za pritvaranje; uveli su ga nacisti i nakon njih je ponovo uklonjen. Ne postoji vie.
Branitelj je govorio sa zluradom prijaznou, na nain na koji netko objelodanjuje pikantnu istinu.
Prestraio sam se. Primijetio sam da sam Hannino pritvaranje prihvatio kao neto prirodno i ispravno. Ne zbog
optubene teine i stupnja osumnjienosti, o emu jo nita poblize nisam znao, ve zbog toga sto je u eliji
bila izvan mog svijeta, izvan mog ivota. elio sam je zadrati podalje od sebe, uiniti je toliko nedostinom da
moe ostati obino sjeanje, sjeanje kakvo je za mene postala i bila tijekom proteklih godina. Kad bi je njen
branitelj obranio, na susret ne bi bio toliko neizbjean i morao bih raistiti sam sa sobom, na koji bih je nain
elio i trebao sresti. Nisam vidio razloga braniteljevu neuspjehu. Ako Hanna dosad nije pokuavala pobjei,
zato bi to sad uinila? I to bi to mogla prikrivati? U ono vrijeme drugih razloga za pritvaranje nije bilo.
Predsjedavajui se ponovo doimao razdraljivo, pa sam shvatio da se to kod njega radi o tiku. Uvijek kad bi mu
se inilo da bi ga neka izjava mogla razdraiti ili razljutiti, stavljao je naoale, govornika bi promatrao

kratkovidnim i nesigurnim pogledom, namrgodio bi se i jednostavno preao preko izjave ili bi zapoeo sa:
"Dakle, mislili ste", ili: "eljeli ste dakle rei", i ponovio izjavu na nain koji nije ostavljao sumnju o injenici da
nimalo nije raspoloen baviti se njome i da nema nikakvog razloga da ga na to pokuavaju prisiliti.
- Dakle, po vaem miljenju je sudac koji odreuje jamevinu injenicu da optuena nije odgovarala na dopise i
pozive, da se nije pojavila ni kod policije, ni pred javnim tuiteljem ili sucem krivo protumaio? eljeli biste
podnijeti zahtijev za ponitavanjem naloga o uhienju?
Branitelj je taj zahtjev podnio, a sud ga odbio.

4
Nisam propustio ni jedan dan sudske rasprave. Ostali su se studenti tome udili. Profesor je pozdravio
injenicu da se barem jedan od nas brine o tome da svaka sljedea grupa sazna to je ona prethodna ula i
vidjela.
Hanna je samo jednom pogledala prema publici i meni. Inae je, svaki put dok bi je uvarica vodila prema
njenu mjestu u dvorani, pogled drala prikovanim za optueniku klupu. To je dranje djelovalo oholo, a oholo
je djelovalo i to to nije razgovarala s ostalim optuenima i gotovo uope sa svojim odvjetnikom. to je due
trajala rasprava, to su i ostali optuenici manje meusobno razgovarali. Za vrijeme stanki bili su s roacima i
prijateljima, a kad bi ih jutrom primijetili meu gledaocima, domahivali su im i dovikivali pozdrave. Hanna je za
vrijeme stanki ostajala sjediti na svom mjestu.
Tako sam je promatrao odostraga. Vidio sam joj glavu, potiljak, ramena. itao sam s njene glave, njenog
potiljka, njenih ramena. Dok se govorilo o njoj, glavu je drala posebno uspravno. Kad bi imala osjeaj da se
prema njoj nepravedno odnose, kad bi osjetila da je kleveu, napadaju, i kad bi pokuala uzvratiti na te napade
ramena bi isturila naprijed, i potiljak bi joj se nabrcknuo a miii iskoili. Upadice joj gotovo redovito ne bi
uspijevale i ramena bi joj redovito klonula. Nikad nije slijegala ramenima, nikad nije kimala glavom. Bila je
previe napeta da bi si mogla dopustiti lakou slijeganja ramenima ili kimanja glavom. Nije sebi tloputala ni da
glavu dri nakrivo, da je pogne ili podboi. Sjedila je ukoeno poput sante leda. Takav joj je poloaj sasvim
sigurno nanosio bol.
Ponekad bi se po koji pramen kose oteo iz zategnute pune, nakovrao bi se, objesio na potiljku i, noen
laganim strujanjem zraka, njeno kliznuo po njemu. Ponekad je nosila haljinu iji je izrez bio dovoljno dubok da
joj se vidi made na gornjoj strani lijevog ramena. Tad bih se prisjetio kako sam otpuhivao kosu s tog potiljka, i
kako sam ljubio taj isti made i taj isti potiljak. No to je sjeanje bilo samo puko zapaanje. Osjeao nisam
nita.
Za sve vrijeme trajanja tih vietjednih rasprava nisam osjeao nita, moji su osjeaji potpuno zamrli. Ponekad
sam ih pokuavao izazvati, zamiljajui Hannu u situaciji za koju su je optuivali, i u situacijama koje je u
sjeanje prizivala kosa na njenu potiljku i made na ramenu. Osjeaj koji sam izazvao nalikovao je na osjeaj
koji izazivaju prsti kad utinu ruku obamrlu uslijed primljene injekcije. Ruka ne zna da je prsti tipaju, ali prsti
znaju da tipaju ruku, no mozak u prvom trenutku te dvije spoznaje ne odvaja. Ve u drugom trenutku sve se
mijenja i razlika je za mozak oita. Moda su prsti tako snano utinuli ruku da je na tom mjestu neko vrijeme

ostao bijeli trag. No krv se brzo vraa i trag ubrzo nestaje pod prirodnom bojom koe. To ipak ne znai da se
odmah vraa i osjeaj.
Tko je meni dao injekciju? Jesam li ja sam sebi, iz razloga to cijelu situaciju ne bih podnio bez nekog opojnog
sredstva? Ta omamljenost nije djelovala samo u sudnici niti samo na taj nain to sam Hannu doivljavao kao
da nisam ja taj koji ju je volio i oboavao, ve kao da je to netko drugi, netko koga dobio poznajem, ali ne ja.
Stajao sam po strani, gledao sam sebe kako ispunjavam svoje dunosti na sveuilitu, u odnosima s
roditeljima, braom i prijateljima, ali u dui nisam sudjelovao u tome.
Nakon nekog vremena uinilo mi se da slinu omamljenost primjeujem i kod drugih. Ne mislim na odvjetnike
koji su, ovisno o osobnom i politikom temperamentu, za sveg trajanja rasprave nastupali s istom bunom,
nepopustljivom svadljivou i pedantnom otrinom, ili pak s glasnom, nemilosrdnom drskou. Naravno da ih
je rasprava zamarala; naveer bi bili umorniji ili pak kretaviji. No preko noi bi ponovo skupili novu snagu te
ujutro gunali i siktali jednako kao i dan ranije. Dravni su odvjetnici pokuavali odravati korak i iz dana u dan
pokazivati jednaku borbenost. No to im nije uspijevalo, prvenstveno stoga, to su ih predmeti i rezultati
rasprave uasavali, a i zato to je omamljenost poela djelovati. Omamljenost je najjae djelovala kod sudaca i
porotnika. Strahote o kojima se govorilo i svjedoilo, ponekad kroz suze, ponekad glasom koji je izdavao,
ponekad ustro ili pak zbunjeno, prvih su tjedana prihvaali s vidljivom potresenou ili su tek uz velike napore
uspijevali sauvati prisebnost. No s vremenom su lica poprimala normalniji izraz, ponovo su se uz osmijeh
mogli doaptavati ili pokazivati traak nestrpljivosti kad bi koji svjedok krenuo raspredati bez kraja i konca. Kad
se poelo raspravljati o putovanju u Izrael, gdje je trebalo sasluati jednu svjedokinju, rasplamsala se putna
groznica. Ostali su se studenti svaki put iznova uasavali. Svaki su tjedan samo jednom dolazili na raspravu i
svaki bi put kretalo sve iz poetka; uas je zadirao u njihovu svakodnevicu. Ja, koji sam raspravu pratio iz dana
u dan, s distance sam promatrao njihovu reakciju.
Poput zatoenika u konc-logoru koji je preivljavao iz mjeseca u mjesec, navikao se na to i ravnoduno
prihvaao uas novo-pridolih. Prihvaao ga s istom omamljenou s kojom je i sam prihvaao ubijanje i
umiranje. Svaka rije koju su preivjeli napisali svjedoila je o toj omamljenosti uslijed koje su se reducirale
ivotne funkcije, a beutno i ravnoduno ponaanje i odlazak u plinske komore i spaljivanje postali dijelom
svakodnevice. I u turim izjavama samih poinitelja nailazilo se na plinske komore i pei za spaljivanje kao na
dio svakodnevnog okruenja, koje je i njihova djela svodilo na malobrojne aktivnosti, u njihovoj beutnosti i
ravnodunosti, njihovoj otupljenosti, kao da su omamljeni ili pijani. inilo mi se da su optuene jo uvijek i
zauvijek uhvaene u mreu te omamljenosti, kao da su na neki nain nepovratno skamenjene.
Jo tada, dok me zaokupljalo to zajednitvo omamljenosti i injenica da se ta omamljenost ne protee samo na
poinitelje i rtve, ve i na sve nas, koji smo tek poslije kao suci i porotnici, dravni odvjetnici i zapisniari,
dolazili u dodir s tim, dok sam usporeivao poinitelje, rtve, mrtve, ive, preivjele i one koji su poeli ivjeti
tek poslije, nisam se osjeao dobro, a ne osjeam se ni sada. Smije li se usporeivati na taj nain? Istinabog,
kad bih u razgovoru dao naslutiti takvu usporedbu, uvijek bih naglaavao da usporedba ne ini relevantnom
razliku u injenici je li netko bio prisiljen na ivot u svijetu konc-logora ili je sam zaao u njega, je li patio ili je
drugima nanosio bol, i da je ta razlika od najvee, presudne vanosti. No nailazio sam na neshvaanje i
negodovanje ve i prije no to bih tako reagirao na prigovore drugih, odnosno ak i prije no to bi drugi imali
priliku to prigovoriti.

Istovremeno se pitam, a poeo sam se pitati jo onda: to bi moja generacija, onih koji su roeni tek poslije,
trebala ili treba poeti s informacijama o uasima genocida nad idovima? Ne smijemo misliti da moemo
shvatiti neto to se ne moe shvatiti, ne smijemo usporeivati neto to se ni sa im ne moe usporediti, ne
smijemo postavljati pitanja, jer onaj koga pitamo sve te uase, i onda kad ih ne dovodi u pitanje, ini
predmetom komuniciranja i ne prihvaa kao neto zbog ega bi morao zanijemjeti od uasa, stida i krivnje. Da
li bismo mi trebali zanijemjeti od uasa, stida i krivnje? A zbog ega? To ne znai da se ar zelje za
prevladavanjem i razjanjavanjem s kojim sam sudjelovao na seminaru tijekom trajanja rasprave jednostavno
izgubio. Ali osuditi i kazniti nekolicinu njih, a da mi, generacija koja je dola poslije samo zanijemimo od uasa,
stida i krivnje - zar je to bit svega?

5
Drugog tjedna trajanja rasprave itana je optunica. itanje je potrajalo dan i pol - dan i pol smo bili prisiljeni
sluati suhoparne pravne izraze. Optuena pod jedan se tereti daje... potom je... nadalje je... ime je poinila
kazneno djelo po lanu krivinog zakona, nadalje je poinila ovo i ono kazneno djelo, te je takoer djelovala
protupravno i kanjivo. Hanna je bila etvrta optuena.
Svih pet optuenih ena bile su nadglednice u jednom malom logoru kod Krakovva, logoru koji je bio pod
upravom Auschvvitza. Tamo su u proljee 1944. premjetene iz Auschwitza; zadatak im je bio zamijeniti
nadzornice, koje su u meuvremenu smrtno stradale ili pak bile teko povrijeene uslijed eksplozije u tvornici,
u kojoj su radile ene zatoene u logoru. Jedna od toaka optunice odnosila se na njihovo ponaanje u
Auschwitzu, ali je uslijed ostalih toaka ostala potpuno zanemarena. Ne znam vie o emu je bila rije. Je li se
ta toka uope odnosila na Hannu ili samo na ostale optuenice? Je li imala manju teinu u odnosu na druge
toke optube ili je sama po sebi bila manje bitna? Je li se inilo jednostavno nepodnoljivim nekoga, tko je bio
u Auschwizu i koga su se doepali, ne optuiti za njegovo ponaanje u Auschwitzu?
Svima je bilo jasno da pet optuenih nije upravljalo logorom. Postojao je zapovjednik, straari i ostale
nadglednice. Veina straara i nadglednica nije preivjela bombardiranje kojim je jedne noi prekinut put
logoraica na zapad. Neki su se od njih te noi sami skinuli s dunosti i nisu se mogli pronai, kao ni sam
zapovjednik, koji je pobjegao davno prije no to je povorka krenula na zapad.
Od logoraica ni jedna zapravo nije mogla preivjeti tu no bombardiranja. No dvije su ene ipak preivjele,
majka i ki, i ki je napisala knjigu o logoru i putu na zapad i objavila je u Americi. Policija i javno tuilatvo nisu
uli u trag samo tih pet optuenih ve i nekoliko svjedoka, koji su ivjeli u selu u kojem su bombe zaustavile
povorku na putu na zapad. Najvaniji su svjedoci bili ki, koja je i sama dola u Njemaku, i majka, koja je
ostala u Izraelu. Da bi sasluali majku, cijeli se sud, javni tuitelji i odvjetnik, uputio u Izrael - bio je to jedini dio
procesa koji nisam osobno pratio.
Jedna od glavih toaka optunice odnosila se na selekciju u logoru. Svakog je mjeseca iz Auschwitza stizalo
oko 60 novih ena i jednako ih je toliko ponovo slano u Auschwitz, osim naravno onih koje su u meuvremenu
umrle. Svima je bilo jasno da su ene u Auschwitzu bile smaknute; vraane su one koje se vie nisu mogle
koristiti za rad u tvornici. Radilo se o tvornici streljiva u kojoj sam posao nije bio teak, ali ga ene nisu ni
obavljale, ve su morale kriti ruevine i graditi, jer je eksplozija u proljee nanijela znatna oteenja.

Druga se glavna toka optunice odnosila na samu no bombardiranja, no kad je svemu doao kraj. Straari i
nadglednice su sve logoraice, njih vie od stotinu, zakljuali u crkvu jednog sela koje je veina stanovnika bila
napustila. Baeno je tek nekoliko bombi namijenjenih vjerojatno oblinjoj eljeznikoj pruzi ili nekom
tvornikom postrojenju ili pak baenih samo zato to su preostale od napada na neki vei grad. Jedna je pala
na upni dvor u kojem su spavali straari i nadglednice. Druga je pogodila zvonik. Prvo je izgorio sam zvonik,
potom krov, a onda se svod uz tresak sruio u unutranjost crkve, a vatra zahvatila klupe. Teka se vrata nisu
mogla otvoriti. Optuene su ih mogle otkljuati. Nisu to uinile i sve su ene zatoene u crkvi izgorjele.

6
Za Hannu proces nije mogao gore krenuti. Ve pri samom sasluanju radi utvrivanja osobnih podataka nije
ostavila dobar dojam na sud. Nakon itanja optunice javila se za rije, jer neto nije bilo tono;
predsjedavajui ju je razdraljivo odbio, navodei da je prije otvaranja glavne rasprave imala dovoljno vremena
za prouavanje optube pa je mogla uloiti prigovor, sad je u tijeku glavna rasprava i je li neto u optubi tono
ili nije, pokazat e predoivanje dokaza. Kad je na poetku iznoenja dokaza predsjedavajui predloio da se
odustane od itanja njemakog izdanja knjige koju je napisala ki, jer je knjiga koju je izdala jedna njemaka
izdavaka kua, bila stavljena na raspolaganje svim optuenicama, morala se Hanna, na nagovor svog
odvjetnika i praena razdraljivim pogledom predsjedavajueg, sloiti s tim prijedlogom. A nije htjela. Nije htjela
ni prihvatiti tvrdnju da je na jednom od prijanjih sudskih sasluanja priznala da je upravo ona imala klju od
crkve. Rekla je da ona taj klju nije imala, ni ona ni bilo tko drugi, jer klju od ulaznih vrata uope nije postojao,
ve se radilo o vie kljueva za vie vrata i svi su stajali u bravama s vanjske strane. No u zapisniku njena
sudskog sasluanja, koji je sama bila proitala i potpisala, pisalo je neto sasvim drugo pa njeno pitanje, zato
je ele okriviti za neto to nije istina, stvar nije uinilo nimalo boljom. Pitanje nije postavila glasno, kao netko
tko na to ima neosporno pravo, ali odluno, iako je, kako mi se inilo, bila potpuno smetena onime to vidi i
uje, a ono to je govorila kako joj neto ele priiti, nije smatrala prigovorom da se kri zakon. No
predsjedavajui je na to gledao drugim oima i otro reagirao. Hannin je odvjetnik skoio sa svog mjesta i
poeo govoriti strastveno i ustro, ali je na pitanje smatra li prigovor svoje branjenice svojim osobnim, bez rijei
sjeo na svoje mjesto.
Hanna je sve eljela napraviti kako treba. Kad je mislila da joj nanose nepravdu, proturjeila je, a prihvaala
ono to su po njenu miljenju s pravom tvrdili i predbacivali joj. Ustrajno i tvrdoglavo je prigovarala i spremno
priznavala, kao da injenicom to daje za pravo stjee pravo na prigovor, ili kao da se prigovorom smatrala
dunom priznati ono to rijeima nije mogla osporiti. Pritom nije primjeivala koliko njena ustrajnost ljuti pred-.
sjedavajueg. Nije imala osjeaja za kontekst, za pravila prema kojima se igra, za formule po kojima se sve
njene izjave i izjave ostalih sudionika rasprave raunaju u krivicu ili nevinost, presudu ili odbacivanje optube.
Njen je odvjetnik, da bi donekle kompenzirao njen nedostatak osjeaja za situaciju, morao biti iskusniji i
sigurniji, jednom rijeju bolji. Ili mu pak Hanna nije smjela toliko oteavati obranu; bilo je jasno da mu uskrauje
povjerenje, a i da nije sama odabrala odvjetnika u kojeg bi imala povjerenja. Njen je odvjetnik bio puki
pravobranitelj, odreen od strane predsjedavajueg.

Ponekad bi Hanna imala i uspjeha. Prisjeam se njena odnosa prema selekcioniranju u logoru. Ostale su
optuenice poricale da su ikad ita imale s tim. Hanna je spremno priznala da je sudjelovala u tome, ne jedina,
ve jednako kao i sve druge i zajedno s njima, pa je predsjedavajui smatrao da to njeno priznanje zahtijeva
podrobnije ispitivanje.
- Kako su se odvijale selekcije?
Hanna je opisala kako su se nadglednice meusobno sporazumjele da e svaka od njih, iz jednog od est
potpuno jednakih djelokruga nadlenosti za koje odgovaraju, prijaviti jednak broj zatoenica, svaka po deset, a
ukupno ezdeset, no ti su brojevi, ukoliko je u jednom djelokrugu nadlenosti bio manji odnosno vei broj
oboljelih, mogao varirati, pa su sve nadglednice u slubi zajedno odluivale koga e poslati natrag.
- Ni jedna od vas nije se ustruavala, ve ste djelovale zajedno?
-Da.
- Zar niste znale da logoraice aljete u smrt?
- Jesmo, ali pristizale su nove i stare su morale napraviti mjesta za njih.
- Dakle vi ste, zato to ste jednostavno eljele napraviti mjesta, rekle: "Ti i ti i ti se morate vratiti da vas ubiju?"
Hanna nije razumjela to je predsjedavajui pita.
- Ja sam... mislim... a to biste vi napravili?
Hanna je to pitanje postavila potpuno ozbiljno. Nije znala to bi inae trebala uiniti, to je drugaije mogla
uiniti, pa je eljela uti od predsjedavajueg, koji oito sve zna, to bi on uinio na njenu mjestu.
askom je zavladala grobna tiina. U njemakim sudskim postupcima nije bilo uobiajeno da optueni
postavlja pitanja sucu. No pitanje je postavljeno i svi su iekivali suev odgovor. Morao je odgovoriti, jer
pitanje nije mogao jednostavno zanemariti ili ga otkloniti prijekornom primjedbom ili protupitanjem. Svima je to
bilo jasno, njemu samom je to bilo jasno, pa mi je bilo potpuno razumljivo to je pokuao primijeniti trik
ironinog izraza lica. Lice je pretvorio u masku iza koje se neko vrijeme mogao prikriti traei odgovor. No ne
zadugo; to je due ekao, to je vie rasla napetost i iekivanje, a odgovor je morao biti bolji.
- Postoje stvari u koje se ovjek jednostavno ne smije uputati i koje mora, ukoliko se ne radi o njegovu ivotu i
smrti, svakako izbjei.
Moda bi bilo dovoljno da je rekao to isto, ali govorei o Hanni ili o sebi samome. Govoriti o tome to se mora
ili to se ne smije, i koliko to kota, jednostavno nije odgovaralo ozbiljnosti s kojom je Hanna postavila pitanje.
Ona je eljela znati to bi on napravio da se naao na njenu mjestu, a ne sluati o tome da postoje stvari koje
se ne pristoje. Suev je odgovor djelovao bespomono, jadno. Sve je obuzeo takav osjeaj. Razoarano su
odahnuli i prepuni iskrenog uenja promatrali Hannu koja je na neki nain izvojevala pobjedu u tom
verbalnom okraju. No ona je i dalje ostala zadubljena u svoje misli.
- Dakle, zar se nisam... nisam... nisam smjela prijaviti u Siemens?
Nije se radilo o pitanju upuenom sucu. Razgovarala je sama sa sobom, pitala samu sebe, i sama neodluna,
jer si to pitanje jo nikad nije postavila, i jo u nedoumici je li to pitanje ono pravo, i kako bi trebao glasiti
odgovor na njega.

7
Jednako kao to je upornost s kojom je Hanna proturjeila, ljutila predsjedavajueg, tako je spremnost, s kojom
je priznavala, ljutila ostale optuene. Njeno je ponaanje bilo fatalno za njihovu, ali i njenu obranu.
Stanje temeljeno na predoenim dokazima zapravo je bilo povoljno za optuene. Dokazni materijal za prvu i
glavnu toku optunice bilo je iskljuivo svjedoenje preivjele majke i njene keri, te kerina knjiga. Dobra je
obrana mogla, ne napadajui sr izjava majke i keri, vjerodostojno porei da su upravo optuene provodile
odabir. Utoliko iskazi svjedoka nisu bili precizni a nisu ni mogli biti; ipak je postojao zapovjednik, straari, ostale
nadglednice i itava hijerarhija zadataka kao i davanja i izvravanja zapovijedi s kojima su logoraice samo
djelomice dolazile u dodir i koje su stoga samo djelomice mogle sagledati. Majka i ki su bile zatoene u crkvi i
nisu mogle dati izjavu o onome to se zbivalo vani. Optuene istina nisu mogle tvrditi da nisu bile tamo. Ostali
svjedoci, koji su onda ivjeli u selu, razgovarali su s njima i dobro ih se sjeali. No ti su drugi svjedoci morali
paziti da i sami ne postanu predmet prigovora da nisu oslobodili i spasili ene zatoene u crkvi. Ako se radilo
samo o optuenicama - zar itelji sela nisu mogli svladati tih nekoliko ena i sami otkljuati crkvena vrata? Ili
su, kao i sami optuenici, morali zauzeti obrambeni stav, prema kojem su djelovali pod olakotnom prisilom u
tom trenutku. Pod pritiskom, odnosno po nalogu straara koji ipak nisu pobjegli, ili za koje su optuene u
svakom sluaju smatrale da su otili samo nakratko, moda da zbrinu ranjene u oblinjoj vojnoj bolnici, mislei
da e se uskoro vratiti?
Kad su branitelji ostalih optuenica primijetili da bi strategija na koju su se odluili mogla propasti zbog
Hannina dobrovoljnog priznavanja, odluili su to njeno dobrovoljno priznavanje iskoristiti tako da njime jo jae
opterete Hannu, a rasterete ostale optuenice. Branitelji su svoju nakanu provodili s profesionalne distance.
Ostale su im optuenice sekundirale ogorenim upadicama.
- Rekli ste da ste znali da logoraice aljete u sigurnu smrt -ali to vrijedi samo za vas osobno, zar ne? to su
vae kolegice o tome znale ili ne, vi naravno ne moete znati. Moda moete pretpostaviti, ali ne i prosuditi o
tome, zar ne?
Hannu je ispitivao branitelj jedne druge optuenice.
- Ali mi smo svi znali...
- "Mi", "svi mi" mnogo je jednostavnije rei nego "ja" ili "samo ja", zar ne? Je li istina da ste vi, samo vi, imali
svoje tienice u logoru, uvijek mlade djevojke, neko vrijeme jednu a onda opet neku drugu?
Hanna je oklijevala.
- Mislim da nisam bila jedina koja...
- Prljava laljivice! Tvoje ljubimice - one su bile tvoje, samo tvoje!
Jedna je druga optuenica, gruba ena sklona kvocanju, a istovremeno pogana jezika, bila vidno uzrujana.
- Je li mogue da koristite rije "znati" za neto to biste u najboljem sluaju mogli misliti i pretpostavljati, a
"misliti" za neto to jednostavno izmiljate?
Odvjetnik je kimao glavom kao da zabrinulo prima na znanje njen potvrdni odgovor.

- A je li takoer istina da su sve vae tienice, kad biste ih se zasitili, sljedeim transportom otpremane u
Auschwitz?
Hanna nije odgovarala.
- A rije je o vaem specijalnom, vaem osobnom odabiru, zar ne? Niste ih vie eljeli imati uz sebe, htjeli ste
njihovo postojanje sakriti iza neega to su svi radili. Ali...
-O, Boe!
Ki, koja je nakon sasluanja sjela meu ljude to su pratili suenje, rukama je prekrila lice.
- Kako sam to mogla zaboraviti?
Predsjedavajui ju je upitao bi li eljela nadopuniti svoj iskaz. Nije ekala da je pozovu na mjesto za svjedoke.
Ustala je sa svog mjesta meu gledaocima i poela govoriti.
- Da, imala je svoje tienice, uvijek jednu od mladih, slabih i njenih djevojaka, uzimala bi ih pod svoje okrilje i
uvijek je pazila da ne moraju raditi, skrbila je za njih, bolje ih oblaila i hranila, a uveer bi ih uzimala k sebi. A
djevojke nisu smjele rei to to ona s njima uvee radi i mi smo mislile da ona s njima... to smo ponajvie mislili
zbog toga to su poslije sve odlazile transportom, kao da su posluile njenoj zabavi i ona ih se s vremenom
zasitila. Ali uope nije bilo tako, jednog je dana jedna djevojka priznala pa smo saznali da su joj te djevojke
itale naglas, iz veeri u veer. To je bilo bolje, nego da su ... svakako bolje, nego da su se ubijale od posla;
sigurno sam tada mislila da je to bolje, jer inae ne bih to mogla zaboraviti. Ali je li bilo bolje?
Sjela je.
Hanna se okrenula i pogledala me. Njen me pogled odmah pronaao, pa sam shvatio da je za sve vrijeme
znala da sam tu. Jednostavno me gledala. Na njenu licu nije bilo molbe, nita nije traila, nita potvrivala ni
obeavala. Iice mi se samo nudilo. Vidio sam koliko je napeta i izmuena. Oko oiju je imala tamne kolobare, a
svakim joj je obrazom odozgo nadolje prolazila bora. Bile su to bore koje nisam poznavao odranije. Jo nisu
bile duboke, ali su se ve isticale poput oiljaka. Kad mi se lice zaarilo pod njenim pogledom, okrenula se i
pozornost ponovo obratila sudu.
Predsjedavajui je elio znati ima li odvjetnik, koji je upravo ispitivao Hannu, jo pitanja za nju. Traio je
odgovor i od Hannina branitelja. "Pitaj je", mislio sam. Pitaj je da li je odabirala slabe i njene djevojke zato to
ionako ne bi podnijele rad na raskrivanju ruevina, zato to bi ionako bile poslane sljedeim transportom u
Auschwitz i zato to im je tih nekoliko posljednjih mjeseci eljela uiniti podnoljivijima? Reci im, Hanna! Reci
da si im posljednje mjesece eljela uiniti podnoljivijima. Reci da je to bilo razlog to si odabirala njene i
slabe. Da nije bilo drugog razloga niti ga je moglo biti.
Ali odvjetnik nije postavio ni jedno pitanje, a Hanna sama od sebe nije rekla ni rijei.

8
Njemako izdanje knjige koju je ki napisala o vremenu provedenom u logoru, na tritu se pojavilo tek poslije
sudske rasprave. Za trajanja rasprave rukopis je, istina, ve bio dostupan, ali samo sudionicima suenja.
Knjigu sam morao itati na engleskom, to je za mene u ono vrijeme bio neuobiajen i mukotrpan posao. I

kako to obino biva, strani je jezik, jezik kojim se ovjek ne slui ba najbolje ve vodi s njim svojevrsnu borbu,
stvorio onaj neuobiajeni istovremeni osjeaj udaljenosti i bliskosti. ovjek takvu knjigu, slobodno reeno,
temeljito obradi, a da je zapravo nikad ne usvoji. Ona mu ostane toliko strana koliko i sam jezik na kojem je
pisana.
Nekoliko godina kasnije proitao sam je ponovo i otkrio da zapravo sama knjiga izaziva taj osjeaj udaljenosti.
Ona ne poziva na poistovjeivanje i nikog ne ini privlanim, ni majku ni ker, a naposljetku ni one s kojima su
njih dvije dijelile sudbinu u raznim logorima, pa konano i u Auschwitzu i u logoru kraj Krakowa. Slika
predvodnica pojedinih baraka, nadglednica i straara nije uope dana u toj mjeri da bi ovjek mogao stvoriti
neki odnos prema njima, da bi ih mogao smatrati loijima ili boljima. Knjiga odie onom omamljenou koju
sam ve pokuao opisati. Ali ni pod utjecajem te omamljenosti ki nije nimalo izgubila dar opaanja i
analiziranju. Nije dopustila ni da je ponese osjeaj samosaalenja ili samosvijesti, koji jc izgradila na injenici
da je preivjela i da godine provedene u logoru nije samo uspjeno prebrodila, ve ih i knjievno oblikovala.
Jednako trijezno kako pie o svemu ostalom, tako pie i o svom pubertetskom ponaanju, o svojim
mudrovanjima i, ako je potrebno, o svojim lukavtinama.
Hanna se nigdje u knjizi ne spominje imenom, niti se moe na bilo koji nain prepoznati ili poistovjetiti s nekim
od likova. Ponekad mi se inilo, iako u to nikad nisam bio siguran, da sam je prepoznao u jednoj od
nadglednica koja je opisana kao mlada, lijepa i nesavjesno savjesna u izvravanju svojih zadataka. Kad bih
promatrao druge optuenice, inilo mi se da samo Hanna odgovara opisanoj nadglednici. No, bilo je i drugih. U
jednom od logora ki je jednu nadglednicu, koju su prozvali "kobilom", takoer doivjela kao mladu, lijepu i
vrijednu, ali istovremeno okrutnu i neobuzdanu. To je bila njena usporedba. Jesu li i ostali tu nadglednicu
usporeivali s kobilom? Je li i Hanna znala za tu priu, sjetila je se i zato bila onako zateena kad sam je
usporedio s konjem?
Logor kod Krakova bio je za majku i ker posljednja stanica na putu do Auschvvitza. Logor je predstavljao
napredak; posao je bio teak, ali neto laki, hrana je bila bolja, a bolje je bilo i spavati sa est ena u sobi
nego s njih stotinu u baraci. Bilo je i toplije; ene su na putu od tvornice do logora mogle skupljati drva i ponijeti
ih sobom. Postojao je strah od selekcije. Ali ni ona nije bila tako strana kao u Auschvvitzu. Svakog je mjeseca
vraano ezdeset ena, ezdeset od gotovo tisuu dvjesto; po tom je raunu svatko mogao oekivati da e,
ako posjeduje prosjenu tjelesnu snagu, preivjeti dvadeset mjeseci, a istovremeno se i nadati da je snaniji
od prosjeka. Povrh toga ovjek se mogao nadati da e rat zavriti za manje od dvadeset mjeseci.
Jad i bijeda poeli su rasputanjem logora i pokretom na zapad. Bila je zima i snijeilo je, a odjea, u kojoj su
se ene u tvornici smrzavale, a u logoru uspijevale donekle izdrati, bila je potpuno neprimjerena, posebice
nedostatne bile su obloge za stopala, vrlo esto krpe i novinski papir, povezane tako da izdre hodanje i
stajanje, ali ne tako da izdre duge mareve po snijegu i ledu. A ene nisu samo marirale; tjerali su ih, morale
su trati. "Mar u smrt?" pitala se ki u knjizi i sama odgovarala: "Ne, nije to bio trk ve galop u smrt." Mnoge
su putem padale, neke nakon noi provedene na sjeniku ili kraj nekog zida nisu vie ni ustajale. Nakon samo
tjedan dana pomrla je gotovo polovica ena.
Crkva je bila bolje utoite od sjenika i zidova. Kad bi prolazile pored naputenih dobara i na njima noile,
straari i nadglednice uzimali su stambene zgrade za sebe. Tu, u potpuno naputenom selu, za sebe su mogli
uzeti upni dvor, a logoraicama dati neto vie od sjenika ili sruenog zida. injenica da su to uinile, kao i to

to su zatoenice u selu ak dobile toplu juhu, djelovalo je poput obeanja da je doao kraj jadu. Tako su ene
zaspale. Neto kasnije su pale bombe. Dok je gorio samo toranj, vatru su u crkvi mogli samo uti, ali ne i
vidjeti. A onda su poele vrcati iskre koje su palile odjeu, zapaljene grede padale su s krovita i plamenom
obavile klupe i propovjedaonicu. Za samo nekoliko trenutaka cijelo se krovite obruilo u unutranjost crkve i
sve pretvorilo u plamenocrvenu buktinju.
Po kerinu su se miljenju ene mogle spasiti da su odmah pokuale zajednikim snagama razvaliti jedna od
vrata. No dok su shvatile to se dogodilo i to bi se jo moglo dogoditi, i da im nitko nee otkljuati vrata, ve je
bilo kasno. Bila je mrkla no kad ih je probudilo tutnjanje bomba. Neko su vrijeme ule samo neki udni zvuk u
tornju, zvuk koji ih je plaio, i potpuno su utihnule, da bi ga mogle bolje uti i prepoznati. Da se radi o
pucketanju i praskanju vatre, da to njen odsjaj ponekad bljesne iza prozora, da tutnjava to bjesni iznad
njihovih glava znai prelazak vatre sa zvonika na krov - ene su sve to shvatile tek kad je i golim okom postao
vidljiv plamen to je zahvatio krovite. Shvatile su i poele vikati, urlati, ispunjene uasom, zazivati pomo,
trati prema vratima, tresti ih, udarati, vikati.
Kad se klovite, obavijeno plamenom, obruilo u unutranjost crkve, vatra se unutar zidina rasplamsala brzo
poput vatre u dobru kaminu. Veina ena nije se uguila ve izgorjela u arkom, bunom plamenu. Naposljetku
je vatra progutala, gotovo istopila eljezom okovana crkvena vrata. Ali to je bilo tek satima kasnije.
Majka i ki su preivjele jer je majka iz potpuno pogrenih pobuda uinila pravu stvar. Kad je medu enama
izbila panika, ona jednostavno vie nije mogla izdrati. Pobjegla je na galeriju. To to je tamo bila blie
plamenu, bilo joj je potpuno svejedno, samo je eljela biti sama, daleko od ostalih ena koje su vikale, gurale
se na sve strane i gorjele zahvaene plamenom. Galerija je bila neobino uska, toliko uska da nijedna greda
zahvaena plamenom nije pala na nju. Majka i ki su, stojei priljubljene uza zid, gledale i sluale bijes vatre.
Sutradan se nisu usudile ni sii ni napustiti crkvu. U tami sljedee noi nisu se mogle oduprijeti strahu da bi
mogle promaiti stepenicu i zagaziti u prazno. Kad su tek drugog dana nakon poara izile iz crkve, naile su
na nekoliko seljana, koji su ih utke i s nevjericom promatrali, ali su im dali odjeu i hranu i pustili ih da odu
dalje.

9
Zato niste otkljuali vrata? Predsjedavajui je to isto pitanje postavljao redom svakoj optuenici. Svaka je dala
isti odgovor. Nije mogla otkljuati. Zato? Ranjena je kad je pala bomba na upni dvor. Ili je bila u oku zbog
napada. Ili se nakon bombardiranja brinula za ranjene straare i ostale nadglednice, izvlaila ih iz ruevina,
previjala im rane, njegovala. Nije mislila na crkvu, nije ni bila blizu crkve, nije vidjela plamen i nije ula krikove
zatvorenih ena.
Predsjedavajui je svakoj optuenici redom odrao isto predavanje. itanjem izvjetaja moglo se doi do
drugaijeg zakljuka. Tu je reenicu namjerno formulirao posebice oprezno. Bilo bi potpuno pogreno rei da
je u izvjetaju, koji su pronali meu ostalim dokumentima SS-a, pisalo neto potpuno drugo. No injenica da
se mogao proitati i protumaiti drugaije, bila je potpuno tona. U njemu su naime poimence navedene sve
osobe poginule u upnom dvoru, odnosno svi ranjenici, zatim oni koji su te ranjenike kamionom prevozili u
najbliu vojnu bolnicu, kao i oni koji su bili u pratnji transporta. U izvjetaju se nadalje spominje da su

nadglednice ostale kako bi priekale da se vatra stia, odnosno sprijeile da se proiri na ostale objekte, i kako
bi osujetile svaki pokuaj bijega iz vatrene stihije. Spomenuta je i smrt ena zakljuanih u crkvi.
To to se imena optuenica nisu nalazila na popisu, znailo je da su se nalazile meu onim nadglednicama
koje su ostale pored crkve. To to su ostale pored crkve u cilju spreavanja pokuaja bijega, znailo je da stvar
nije bila okonana zbrinjavanjem ranjenika iz upnog dvora i njihovim prevoenjem u bolnicu. itajui izvjetaj,
moglo se zakljuiti da su nadglednice koje su ostale mirno promatrale vatrenu stihiju koja je prodirala crkvu, a
crkvena vrata drale vrsto zatvorena. Takoer se moglo zakljuiti da su se optuenice nalazile meu
nadglednicama koje su ostale kraj crkve.
Ne, nije bilo tako, govorile su optuenice jedna za drugom. Izvjetaj je laan. To je vidljivo ve iz injenice da u
izvjetaju stoji kako su one u sluaju potrebe imale sprijeiti irenje vatre. Zar netko misli da bi one mogle
ispuniti takav zadatak? To je potpuno besmisleno, jednako kao to je besmislen i onaj drugi zadatak, po kojem
su imale sprijeiti svaki pokuaj bijega. Pokuaj bijega? Da se i nisu morale brinuti za ranjene i poginule u
svojim redovima i da su se i mogle brinuti za logoraice, ne bi vie nikog ni bilo da bjei. Ne, u izvjetaju je
potpuno pogreno protumaeno ono to su one radile tijekom noi, svi njihovi napori koje su uloile, i sva
njihova patnja koju su proivjele.Kako se moglo dogoditi da netko sastavi izvjetaj koji daje toliko iskrivljenu
sliku? One to, naravno, nisu znale.
Sve dok na red nije dola debeljukasta i mrzovoljna optuenica. Ona je znala odgovor.
-Pitajte nju!
Prstom je uprla u Hannu.
- Ona je napisala izvjetaj. Ona je kriva za sve, ona sama. Izvjetajem je eljela sve zatakati i krivicu prebaciti
na nas.
Predsjedavajui je pitao Hannu. Ali to je bilo njegovo posljednje pitanje. Prvo je postavio ono isto pitanje koje
je postavljao i drugima.
- Zato niste otkljuali vrata?
-Bili smo... mi smo... Hanna je traila pravi odgovor.
- Nismo znale kako da si drugaije pomognemo.
- Niste si znale drugaije pomoi?
- Neke su od nas ve bile mrtve, drugi su dali petama vjetra. Rekli su da e ranjenike smjestiti u bolnicu i vratiti
se, ali su ve unaprijed znali da se nee vratiti, a i mi smo to znale. Moda se uope nisu ni odvezli do bolnice,
jer ranjenici zapravo i nisu bili tako teko povrijeeni. I mi bismo bile pole s njima, ali su nas odbili rekavi da
ranjenicima treba mjesta, ionako nisu bili... mislim da jednostavno nisu bili oduevljeni milju da sobom vode
toliko ena. Ne znam kamo su uistinu otili.
- to ste vi uinili?
- Nismo znale to da radimo. Sve se dogaalo tako brzo, upni je dvor gorio, a gorio je i crkveni toranj,
mukarci i automobili jo su uvijek bili tu, a onda su nestali i odjednom smo ostale same sa svim onim enama
u crkvi. Ostavili su nam neto oruja, ali se mi nismo znale sluiti njime, a i da smo znale - koliko bi nam to

pomoglo, nama, aici ena? Takva se kolona uvijek rastegne unedogled, ak i onda kad ih ovjek pokua
drati na okupu, a paziti za sve vrijeme puta, za takvo je to potrebno puno vie od nas nekoliko ena.
Hanna je zastala.
- Onda je poela vika koja je bivala sve strasnija. Da smo u tom trenutku otvorile vrata i da su sve ene
istrale...
Predsjedavajui je priekao trenutak.
Jeste li se bojale? Jeste li se bo|ale da bi vas mogle svladati?
- Da bi nas mogle svladati...ne, ali da smo ih pustile, kako bismo ikad vie mogle uspostaviti red? Nastala bi
strka, koju vie nitko ne bi mogao obuzdati. A da su pokuale bjeati...
Predsjedavajui je ponovo ekao, ali Hanna nije reenicu dovrila.
- Jeste li se bojale da bi vas u sluaju njihova bijega uhapsili, osudili, strijeljali?
- Nismo ih jednostavno mogle pustiti da pobjegnu! Pa bile smo odgovorne za njih... Hou rei, stalno smo
pazile na njih, u logoru i poslije u koloni, a u tome je i bio smisao svega, da ih nadgledamo i da ne pobjegnu.
Nismo znale ni koliko e ena preivjeti sljedee dane. Ionako ih je mnogo pomrlo, a i one koje su ostale na
ivotu, bile su ve toliko slabe...
Hanna je poela shvaati da si time to govori ini medvjeu uslugu. Ali nije mogla rei nita drugo. Samo je
mogla pokuati da to to govori kae na neki bolji nain, da to bolje opie i objasni. Ali to je vie govorila, to je
njena situacija bila beznadnija. Kako nije vidjela izlaz, ponovo se obratila sucu:
- A to biste vi uinili?
Ovaj put je i sama znala da nee dobiti odgovor. Nije ga ni oekivala. Nitko ga nije oekivao. Predsjedavajui
je samo utke vrtio glavom.
Sve to ne znai da ovjek nije mogao zamisliti bespomonost , i nesnalaenje u nastaloj situaciji koje je Hanna
opisala. No, hladnoa, snijeg, vatra, jauci ena u crkvi, odlazak nadreenih i pratnje - jasno da takva situacija
nije mogla biti jednostavna. Ali je li shvaanje teine nastale situacije moglo ublaiti uas onoga to su
optuene uinile, odnosno onog to nisu uinile? Kao da se radi o prometnoj nesrei na pustoj cesti u hladnoj
zimskoj noi, s povrijeenim osobama i potpuno unitenim automobilima, kad ovjek uistinu ne zna to da
uini? Ili o sukobu izmeu dvije strane koje u jednakoj mjeri zasluuju nau podrku? Dakako da se ono to je
Hanna opisala moglo protumaiti na taj nain, ali nitko to nije htio.
- Jeste li vi napisali izvjetaj?
- Zajedno smo razmislile to bi trebalo napisati. Nismo nikakvu krivicu eljele prebaciti na one koji su pobjegli.
Ali nismo htjele ni same sebi natovariti odgovornost.
- Kaete dakle da ste zajedno razmislile o svemu. A tko je pisao?
-Ti ! Ostale su optuenice ponovo prstom upirale u Hannu.
- Ne, ja nisam pisala. Je li uope bitno tko je pisao?

Jedan od dravnih tuitelja predloio je da se pozove strunjak koji e rukopis kojim je pisan izvjetaj
usporediti s rukopisom optuene Schmitz.
- Moj rukopis? Vi elite moj rukopis...
Predsjedavajui, dravni tuitelj i Hannin odvjetnik raspravljali su o tome da li rukopis moe zadrati svoju
osebujnost tijekom petnaest godina, odnosno da li bi se jo uvijek mogao prepoznati. Hanna je sluala njihovu
raspravu i nekoliko puta pokuala neto rei ili pitati. Na njoj se vidjelo koliko je uzbuena.
Onda je rekla:
- Nije potrebno zvati strunjaka. Priznajem da sam ja pisala izvjetaj.

10
Seminara to su se odravali petkom uope se ne sjeam. ak i kad u sjeanje prizovem samu sudsku
raspravu, ne spominjem se to smo to eljeli znanstveno obraditi. O emu smo razgovarali? to smo eljeli
saznati? emu nas je profesor elio pouiti?
Nedjelja se zato prisjeam vrlo dobro. Zbog dana provedenih u sudnici, u meni se javio potpuno nov oblik gladi
za prirodom, gladi za njenim bojama i glasovima. Svaki petak i subotu nastojao bih nadoknaditi sve ono to
sam ostalih dana u tjednu proputao na predavanjima, ali i to samo toliko da mogu sudjelovati na obvezatnim
vjebama i poloiti prijelazni semestralni ispit. Nedjeljom sam izlazio.
Heiligenberg, bazilika Sv. Mihovila, Bismarkov toranj, Staza filozofa, etalite uz rijenu obalu - iz nedjelje u
nedjelju sam se, uz vrlo sitna odstupanja, drao zacrtanog puta. Dovoljnu mi je raznolikost pruala injenica da
je zelenilo iz tjedna u tjedan bivalo sve punije, da se nad povrinu Rajne ponekad slijegao sloj titravog,
uzavrelog zraka, ponekad kina koprena, a ponekad se nad nju nadvijali olujni oblaci, tako da sam etajui
umom mogao udisati miris bobica i cvijea to je raslo okupano suncem ili, kad bi kiilo, mirisalo na zemlju i
istrnulo lie od lanjske godine. Sve u svemu, niti sam trebao niti sam traio preveliku raznolikost. Sljedee
putovanje malo dalje od prolog, sljedei odmor u mjestu koje sam otkrio na posljednjem i koje mi se svidjelo neko sam vrijeme mislio da bi trebalo biti hrabriji, pa sam se prisiljavao na odlazak na Ceylon, u Egipat i Brazil,
sve dok nisam ponovo doao do toga da ve poznato podruje odluim upoznati jo bolje. U njemu sam
mogao vidjeti mnogo vie.
Ponovo sam pronaao mjesto na kojem sam otkrio Hanninu tajnu. Na tom mjestu nema nieg posebnog, a ni
onda nije bilo nieg posebnog, nije bilo ni jednog drveta ili stijene neobina izgleda, nije bilo neuobiajenog
pogleda na grad i okolicu, jednostavno nije bilo niega to je moglo izazvati zaudne asocijacije. Dok sam
razmiljao o Hanni, dok su mi se tjednima misli kretale istim smjerom, pojavila se jedna misao koja je pronala
svoj vlastiti put i naposljetku dola do svog vlastitog rjeenja. Kad ga je pronala, misao je obavila svoje. Mogla
se roditi svagdje, odnosno u najboljem sluaju ondje, gdje atmosfera i okolnosti odiu povjerenjem i doputaju
da se dogode iznenaenja, da misao ne pronae svoj put izvana, ve da raste iznutra, da bude shvaena i
prihvaena. To se dogodilo na puteljku to se strmo penje uzbrdo, presijeca cestu i prolazi pored bunara, prvo
ispod starog, visokog i tamnog drvea, a potom kroz svjetlom okupano raslinje.
Hanna nije znala itati ni pisati.

Zato je eljela da joj se ita. Zato je na naem biciklistikom izletu meni prepustila pisanje i itanje, zato je
ujutro bila izbezumljena kad je pronala moju poruku, kad je naslutila moje oekivanje da e znati to u njoj
pie i prestraila se razotkrivanja svoje tajne. Zato je izbjegla svoje unapreenje u poduzeu; njena slabost,
koju je kao kondukterka uspijevala prikriti, pri obuavanju za vozaicu sigurno bi bila otkrivena. Zato je izbjegla
mogunost unapreenja kod Siemensa i postala nadglednica u logoru. Zato je, da bi izbjegla sukob sa
strunjakom za rukopis, priznala da je ona napisala izvjetaj. Je li to bio razlog stoje za rasprave eIjela
iskoristiti svaku priliku da neto kae? Jer nije mogla proitati ni knjigu koju je ki napisala ni optunicu, jer nije
mogla vidjeti anse svoje odbrane i shodno tome se pripremiti? Je li to bio razlog to je svoje tienice slala u
Auschwitz? Da bi ih, ako su to primijetile, uutkala? Je li to bio razlog to je za svoje tienice birala slabe?
Je li to bio razlog? Shvaao sam da se sramila, to ne zna itati i pisati, shvaao sam da se radije prema meni
ponaala kao prema strancu nego da mi je razotkrila svoju tajnu. I sam sam bio upoznat sa injenicom da stid
moe biti razlogom izbjegavanja, obrambenog stava, prikrivanja i tajanstvenog ponaanja, razlog da se netko
povrijedi. Ali da je Hannin sram, jer nije znala itati i pisati, mogao biti razlog takvu njenu dranju za vrijeme
rasprave i njenu ponaanja u logoru? Iz straha da e biti razotkrivena kao nepismena, dopustiti da je
raskrinkaju kao zloinku? Iz straha da e biti raskrinkana kao nepismena, poiniti zloin?
Koliko sam si ve puta tada i otada postavio isto pitanje. Ako je Hannin motiv bio strah od raskrinkavanja zato je onda radije prihvatila stravino obiljeje zloinke od gotovo nitavnog obiljeja nepismene ene? Ili je
mislila da e se iz svega izvui, a da je uope i ni na koji nain nee raskrinkati? Je li jednostavno bila glupa?
Ili je bila toliko tata i zla da je, da bi izbjegla odavanje tajne, postala zloinka?
I u ono vrijeme i poslije, uvijek sam iznova odbacivao tu pomisao. Ne, uvjeravao sam se, Hanna se nije
odluila za zloin. Odluila je odbiti mogunost unapreenja kod Siemensa i zato je prihvatila ponudu da radi
kao nadglednica u logoru. I ne, sve one njene i slabe djevojke nije slala u Auschwitz zato to su joj itale, ve
ih je odabirala da joj itaju, jer im je tih nekoliko posljednjih mjeseci eljela uiniti to podnoljivijima, prije no
to bi ionako bile poslane u Auschwitz. Ne, za vrijeme rasprave Hanna nije vagala izmeu toga da je
raskrinkaju kao nepismenu i toga da je raskrinkaju kao zloinku. Nije kalkulirala ni taktizirala. Prihvaala je
injenicu da se mora podvrgnuti pravdi i jednostavno nije eIjela da se razotkrije neto vie od loga. Nije
gledala svoje interese ve se borila za svoju istinu, za svoju pravdu. Zato to se uvijek morala pomalo
prikrivati, zato to nikad nije mogla biti potpuno otvorena, nikad potpuno svoja, bila je to jadna istina i jadna
pravda, ali bile su njezine i zato je i ta borba bila njezina borba.
Sigurno je bila potpuno iscrpljena. Nije se borila samo za vrijeme rasprave. Borila se neprekidno, ne da bi
pokazala to zna, ve da bi prikrila ono to ne zna. ivot koji su usmjeravala energina i iznenadna povlaenja,
a ije su se pobjede sastojale od prikrivenih poraza.
Nespojiva razlika izmeu onoga to je pokretalo Hannu kad je odluila napustiti moj rodni grad, i onoga, to
sam ja onda mislio i zamiljao, neobino me se dojmila. Bio sam siguran da sam je ja otjerao jer sam je izdao i
zatajio, a ona je u stvari samo eljela izbjei raskrinkavanje u poduzeu. Istina, injenica da ja nisam bio razlog
njenu odlasku nita nije promijenila na injenici da sam je izdao. Dakle, i dalje sam bio kriv. A ako nisam bio
kriv, jer izdati jednu zloinku nikog ne moe uiniti krivim, bio sam kriv jer sam jednu zloinku volio.

11
Nakon to je Hanna priznala da je ona napisala izvjetaj, ostalim je optuenicama bilo lako. Tamo gdje nije
djelovala sama, Hanna je tjerala ostale, prijetila im i prisiljavala ih. Preuzela je zapovjednitvo. Ona je vodila
glavnu rije. Ona je odluivala.
itelji sela, koji su se pojavili kao svjedoci, te iskaze nisu mogli ni potvrditi ni osporiti. Vidjeli su da oko crkve u
plamenu stoji vie ena u odorama i da ne otvaraju vrata, pa se ni oni nisu usudili otvoriti ih. Sutradan ujutro
kad su ene naputale selo, sreli su ih ponovo i sad su ih prepoznali na optuenikoj klupi. Ali nisu znali rei
koja je optuenica pri njihovu jutarnjem susretu vodila glavnu rije, zapravo nisu znali je li uope iti jedna od
njih vodila glavnu rije.
- Ali ne moete porei da ova optuenica - odvjetnik jedne od ostalih optuenica pokazivao je na Hannu - nije
bila ona, koja je donosila odluke?
Naravno da nisu, a kako bi i mogli ili uope eljeli, s obzirom na ostale, vidljivo starije, umornije, kukavikije i
ogorenije optuenice? U usporedbi s ostalima, Hanna je uistinu djelovala kao predvodnica. Osim toga,
injenica da je postojala predvodnica, skidala je krivnju sa itelja sela; uskratiti pomo disciplinirano vodenoj
jedinici, djelovalo je mnogo bolje nego uskratiti pomo skupini zbunjenih ena.
Hanna se i dalje borila. Priznavala je ono to je odgovaralo istini, poricala lai. Poricala je sa sve oajnijom
odlunou. Nije bila glasna. Ali ve i sama snaga i upornost s kojom je govorila, odbijala je sud.
Naposljetku je odustala. Govorila bi jo samo onda kad bi joj postavili pitanje, odgovarala je kratko, samo
najosnovnije, ponekad i brzopleto. Da bi im jasnije pokazala da je odustala od borbe, sad je, dok bi govorila,
ostajala sjediti. Predsjedavajuem je, koji je na poetku rasprave vie puta napomenuo da ne mora stajati, da
slobodno moe sjediti, i to bilo udno. Ponekad sam pri kraju svake pojedine rasprave imao osjeaj da je sudu
svega dosta, da konano eli okonati stvar, da zapravo uope vie nije usredotoen na samu raspravu, da je
mislima negdje drugdje, ponovo u sadanjosti nakon dugih tjedana provedenih u prolosti.
I meni je bilo dosta. Ali ja nisam cijelu stvar mogao ostaviti za sobom. Za mene se rasprava nije bliila kraju, za
mene je tek poinjala. Bio sam promatra i iznenada postao sudionik, suigra i jedini od onih to imaju donijeti
odluku. Nisam ni traio ni odabrao tu novu ulogu, ali dobio sam je, elio to ili ne, inio neto ili bio potpuno
pasivan.
Uiniti neto - radilo se samo o jednoj mogunosti. Mogao sam otii predsjedavajuem i rei mu da je Hanna
nepismena. Da ona nije bila glavni sudionik ni glavni krivac, kakvom su je prikazivale ostale optuenice. Da
njeno ponaanje za vrijeme rasprave ne predstavlja posebnu neuenost, neshvaanje i besramnost, ve je
posljedica nedostatne upuenosti u optunicu i rukopis i nita manje pomanjkanje svakog smisla za
strategijsko i taktiko ponaanje. Da ju je njena obrana bitno zakinula. Da je bila kriva, ali ne onako kako se
inilo.
Moda ne bih mogao uvjeriti predsjedavajueg. No, polakao bih ga na razmiljanje i traganje za dokazima.
Naposljetku bi se utvrdilo da sam bio u pravu i Hanna bi bila kanjena, ali mnogo lake. Morala bi dodue u
zatvor, ali bi mnogo ranije izila iz njega, mnogo bi ranije ponovo bila na slobodi. Zar to nije bilo ono za to se
borila?

Naravno, borila se za to, ali za uspjeh nije bila spremna rtvovati tajnu svoje nepismenosti, a ne bi eljela ni da
ja budem taj koji e za nekoliko godina manje provedenih u zatvoru prodati sliku koju je tako dugo stvarala o
sebi. Da je eljela, i sama je mogla trgovati. Njoj je zadrati sliku o sebi bilo vrijedno vie godina provedenih u
zatvoru.
Ali, je li to uistinu bilo vrijedno? Kakve je koristi imala od te lane slike o sebi, slike koja ju je okivala lancima,
paralizirala, slike koja se nije mogla razvijati? Energijom koju je ulagala u odravanje svoje ivotne lai ve je
odavno mogla nauiti itati i pisati.
U ono sam vrijeme pokuao o tome razgovarati s prijateljima. Zamisli da netko srlja u vlastitu propast, da to ini
namjerno, a ti ga moe spasiti - bi li ga spasio? Zamisli operaciju i pacijenta koji uiva droge to kode
anesteziji, ali se srami to uiva droge, pa to ne eli priznati anesteziologu - bi li razgovarao s anesteziologom?
Zamisli sudski proces i optuenika koji e biti kanjen ako ne prizna da je ljevak, odnosno da nije poinio zloin
izvren desnom rukom, ali se srami priznati da je ljevak - bi li rekao sucu to je posrijedi? Zamisli da je
homoseksualac i da kao takav nije mogao poiniti zloin, ali se srami to je homoseksualac. I ne radi se
zapravo uope o tome bi li se ovjek trebao sramiti to je ljevak ili to je homoseksualac - zamisli jednostavno
da se optuenik srami.

12
Odluio sam porazgovarati s ocem. Ne zato to smo bili previe bliski. Moj je otac bio zatvoren u sebe, svoje
osjeaje nije znao pokazati ni prema nama djeci, niti je zapravo znao to bi s osjeajima koje smo mi
pokazivali prema njemu. Dugo sam zamiljao da se iza tog rezerviranog dranja krije bogatstvo jo
neotkrivenog blaga. No kasnije sam se pitao je li uope ita postojalo. Moda je kao djeak i mladi bio bogat
osjeajima, ali su oni s godinama jednostavno presahnuli i odumrli, jer ih nikad nije pokazivao.
Pokuao sam razgovarati s njim upravo zbog te distance to je postojala izmeu nas. elio sam porazgovarati
s filozofom koji je pisao o Kantu i Hegelu, ovjekom za kojeg sam znao da se bavi moralnim pitanjima. On bi
trebao biti u stanju apstraktno pretresti moj problem i ne biti ogranien, poput mojih prijatelja, deficitom mojih
primjera.
Kad smo mi djeca eljeli razgovarati s ocem, davao bi nam termin kao i svojim studentima. Radio je kod kue,
a na sveuilite bi odlazio samo kad je drao kolegije i seminare. Kolege i studenti koji su eljeli razgovarati s
njim, dolazili su k njemu kui. Sjeam se cijelog niza studenata koji bi, naslonjeni na zid u hodniku, ekali da
dou na red. Neki su provodili vrijeme itajui, neki promatrajui gradske motive to su visjeli na zidovima, neki
pogleda uprtog u prazno, svi u tiini, osim zbunjenog odgovora na na pozdrav dok bismo mi djeca prolazili
hodnikom. Mi nismo morali ekati u hodniku kad bi nam otac odredio termin za razgovor, ali i mi smo morali u
dogovoreno vrijeme pokucati na vrata njegove radne sobe i ekati da nas pozove unutra.
Ja sam doivio dvije radne sobe svog oca. Prozori prve, u kojoj je Hanna prstom prelazila preko hrptova knjiga,
gledali su na ulicu i kue. Prozori druge gledali su na panoramu Rajne. Kua u koju smo se preselili na poetku
ezdesetih i u kojoj su moji roditelji ostali ivjeti nakon to smo mi djeca odrasli, nalazila se na obronku iznad
grada. Ni ovdje ni ondje prozori nisu otvarali pogled u svijet, ve su visjeli u sobi poput slika. Radna soba mog

oca bila je poput kue u kojoj su knjige, papiri, misli i dim lule i cigara stvarale drugaije odnose od onih koji su
vladali u vanjskom svijetu. Bili su mi istovremeno i bliski i strani.
Otac me pustio da mu izloim problem, u apstraktnom obliku i s primjerima.
- To ima veze s procesom, zar ne?
Ali odmah je odmahnuo glavom da bi mi pokazao kako ne oekuje odgovor, kako se ne eli nametati, ne eli
nita znati to sam ne elim rei. Onda je sjedio, glave nagnute na stranu, rukama vrsto obuhvaajui priruja
i razmiljao. Nije me gledao. Promatrao sam ga, sijedu kosu, kao i uvijek loe obrijane obraze, duboke bore
izmeu oiju i bore to su se protezale izmeu nosnica i kutova usana. ekao sam.
Kad je poeo govoriti, krenuo je izdaleka. Pouio me to znai biti osoba, to znae sloboda i ast, ovjek kao
subjekt i kako se ne smije uiniti objektom.
- Sjea li se koliko te kao djeaka ljutilo kad je majka tvrdila da bolje od tebe zna to je dobro za tebe, a to
nije? Problem je ve u tome koliko se daleko kod djece smije ii. To je filozofski problem, ali filozofiju nije briga
za djecu. Ona ih je prepustila pedagogiji, gdje ba i nisu najbolje zbrinuta. Filozofija je zaboravila na djecu osmjehnuo mi se - zaboravila je na njih zauvijek, a ne samo ponekad, kao ja na vas.
-Ali...
- Ali kod odraslih uistinu ne vidim opravdanje da ono to netko drugi smatra dobrim za nekoga, bude
nadreeno onome to sama osoba smatra dobrim za sebe.
- ak ni onda kad bi osoba i sama na kraju bila zadovoljna time?
Zavrtio je glavom.
- Ne govorimo o srei ve o asti i slobodi. Ve kao djeak znao si za razliku. Nimalo te nije tjeila injenica to
je majka zapravo uvijek imala pravo.
Danas se rado prisjeam tog razgovora s ocem. Zaboravio sam ga sve dok nakon njegove smrti nisam u
dubinama svog sjeanja poeo tragati za lijepim susretima, doivljajima i iskustvima s njim. Kad sam pronaao
sjeanje na taj razgovor, bio sam i zbunjen i sretan. U ono sam vrijeme prvo bio smeten zbog oeve mjeavine
apstrakcija i predodbi. Ali na kraju sam iz onoga to mi je rekao izvukao zakljuak da ne moram razgovarati
sa sucem, da zapravo uope ne bih smio razgovarati s njim, pa sam osjetio olakanje.
Otac me pogledao.
- Svia li ti se ovakva filozofija?
- Pa... nisam znao bi li ovjek u situaciji koju sam opisao trebao djelovati ili ne, zapravo uope nisam bio
zadovoljan milju da bi morao, a u stvari uope ne bi smio - mislim da je to...
Nisam znao to rei. Olakanje? Umirenje? Ugodno? Nije to zvualo kao da ima veze s moralom i
odgovornou. A ja sam mislio da je to dobro, da zvui moralno i odgovorno, ali nisam jednostavnio mogao
reci da to smatram dobrim i zapravo vie no samo olakanjem.
- Ugodno? - nabacio je moj otac.
Kimnuo sam glavom i slegao ramenima.

- Ne, za tvoj problem ne postoji ugodno rjeenje. Naravno da ovjek mora djelovati, ako je situacija koju si
opisao situacija ispunjena veom ili vanijom odgovornou. Ako ovjek zna to je dobro za nekoga, ali taj
drugi zatvara oi pred stvarnou, mora mu pokuati otvoriti oi. ovjek mu mora prepustiti donoenje odluke,
ali mora porazgovarati s njim, i to s njim samim, a ne s nekim drugim iza njegovih lea.
Porazgovarati s Hannom? to bi joj trebalo rei? Da sam prozreo njenu ivotnu la? Da je bila na najboljem
putu da rtvuje sav svoj ivot zbog te glupe lai? Da la nije vrijedna te rtve? Da se mora boriti da ne ostane u
zatvoru vie no to je potrebno, jer ima jo mnogo toga to moe uiniti sa ivotom? A to to? Da li puno, neto
ili malo - to da uini sa svojim ivotom? Jesam li joj mogao oduzeti la ivota a da joj ne otvorim novu ivotnu
perspektivu? Nikakva mi trajna perspektiva nije padala na pamet, a nisam znao ni kako da joj pristupim i
kaem da je sasvim u redu to da, nakon svega to je uinila, njena kratkorona, pa i dugorona ivotna
perspektiva bude zatvor. Uope nisam znao kako da joj pristupim i bilo to kaem. Uope nisam znao na koji
bih joj nain trebao prii.
Pitao sam oca:
- A to ako ovjek ne moe razgovarati s tom osobom?
U nedoumici me pogledao i odmah sam shvatio da to pitanje nema smisla. Za moraliziranje nije bilo vie
mjesta. Samo sam se jo morao odluiti.
- Ne mogu ti pomoi.
Otac je ustao pa sam ustao i ja.
- Ne, ne mora ii, samo me bole lea. Stajao je pogrbljen, pritiui rukama bubrege.
- Ne mogu rei da mi je ao to ti nisam mogao pomoi. Mislim, kao filozof kojem si postavio pitanje. Ali kao
otac, injenicu da ne mogu pomoi svojoj djeci, smatram gotovo nepodnoljivom.
ekao sam, ali on je utio. Mislio sam da si samo olakava stvar; znao sam kad se morao vie brinuti o nama i
kako nam je vie mogao pomoi. Poslije sam mislio da on to moda i sam zna i da mu je uistinu teko. Ali, bilo
ovako ili onako, nita mu nisam mogao rei. Bilo mi je neugodno, a imao sam osjeaj da je i njemu neugodno.
-Pa, onda...
- Moe doi u svako doba. Otac me pogledao.
Kimnuo sam glavom, ali mu ionako nisam vjerovao.

13
U lipnju je cijeli sud odletio u Izrael na dva tjedna. Tamonje je sasluanje bila stvar od nekoliko dana. Ali
sudac i odvjetnici taj su pravni sluaj povezali s turistikim doivljajem, s Jeruzalemom, Tel Avivom, Negevom i
Crvenim morem. To je, glede slube, odmora i trokova sigurno bilo u redu. Ipak sam tako neto smatrao
bizarnim.

Ta sam dva tjedna planirao potpuno posvetiti studiju. Ali stvari nisu tekle onako kako sam ja to zamiljao i
elio. Nisam se mogao usredotoiti na uenje, na profesore i knjige. Misli bi mi uvijek iznova odlutale i gubile
se u slikama.
Vidio sam Hannu pored crkve obavijene plamenom, grubog izraza na licu, u crnoj odori i s biem u ruci. Biem
je na snijegu crtala krugove i njime udarala o saru svoje izme. Vidio sam je kako slua dok joj itaju. Slua
paljivo, ne postavlja pitanja, ne daje primjedbe. Nakon sat vremena govori djevojci koja joj je itala da e
ujutro biti transportom prebaena u Auschwitz. Djevojka, slabano stvorenje, crnih uperaka i kratkovidnih
oiju, poinje plakati. Hanna rukom udara o zid, ulaze dvije ene, i one su logoraice u prugastim odijelima, i
odvlae djevojku koja je itala. Vidim Hannu kako hoda ulicama logora, kako ulazi u kanjenike barake ili
nadgleda graevinske radove. Sve to radi s istim grubim izrazom na licu, hladnih oiju i tankih usana, a
logoraice se povlae u sebe, sagibaju nad poslom, stiu se uza zid, u zid, ele u njemu nestati. Ponekad se
radi o velikom broju logoraica, tre na sve strane ili stoje u redovima i stupaju, a Hanna stoji meu njima i
izvikuje zapovijedi, lice joj se pretvara u runu grimasu, a udarci biem pomau glasu. Vidim crkveni toranj
kako se obruava na krov i iskre koje vrcaju, i ujem uasnute glasove ena. Vidim zgarite crkve sutradan
ujutro.
Pored ovih slika vidio sam i one druge. Hannu, kako u kuhinji oblai arape, kako ispred kade dri runik, kako
vozi bicikl dok joj suknja vijori na vjetru, kako stoji u radnoj sobi mog oca, kako plee pred ogledalom, kako na
bazenu gleda prema meni, Hannu kako me slua, kako mi govori, kako mi se osmjehuje, kako me voli. Najgore
je bilo kad bi se slike ispreplele. Hanna, kako me ljubi hladnih oiju i tankih usana, koja bez rijei slua dok joj
itam i na kraju rukom udara o zid, kako mi govori, a lice joj se pretvara u grimasu. Najgori su bili snovi u
kojima me snana, zapovjednika, strana Hanna seksualno uzbuuje i zbog kojih se budim ispunjen udnjom,
stidom i ljutnjom. I ispunjen strahom zbog pitanja tko sam ja zapravo.
Znao sam da su slike iz moje mate jadni klieji. Nisu odgovarale Hanni kako sam je doivio i doivljavao. A
istovremeno su odisale neobinom snagom. Zbog njih su se slike, koje sam o Hanni zadrao u sjeanju
raspadale i stapale sa slikama logora, koje sam zamiljao.
Kad danas mislim na te godine, vidim da zapravo ima vrlo malo slika koje bi nam pribliile ivot i smrt u
Auschwitzu. Mislei na Auschwitz svi pred sobom vidimo vrata s natpisom, drvene krevete na kat, brda kose,
naoala i kovega, gledano od strane Birkenaua ulaznu zgradu s tornjem, zgrade u produetku s obje strane i
prolaz za vlakove, a gledano od strane Bergen-Belsena brda leeva, koje su saveznici zatekli pri oslobaanju i
fotografirali. Poznati su nam izvjetaji nekih logoraica, ali mnogi od tih izvjetaja objavljeni su odmah po
zavretku rata, a potom tek osamdesetih godina. U meuvremenu nisu bili u programu ni jedne izdavake
kue. Danas pak postoji toliko knjiga i filmova da je svijet logora postao dio zajednike predodbe o svijetu,
predodbe koja nadopunjuje onu zajedniku predodbu o stvarnosti. Mata se sasvim dobro snalazi u tom
svijetu, a od vremena televizijske serije Holokaust i igranih filmova poput Sofijin izbor i napose Schindlerove
liste, ona se u njemu i kree, ne prima samo na znanje ono postojee, ve to nadopunjuje i ukraava. U ono se
vrijeme mata jedva kretala; smatrala je da uz potresenost, koju je svatko dugovao svijetu logora, njeno
kretanje nikako nije primjereno. Uvijek je iznova promatrala onih nekoliko slika koje zahvaljuje saveznikim
fotografima i izvjetajima zatoenika, promatrala ih sve dok se nisu pretvorile u klieje.

14
Odluio sam otii. Da sam bio u mogunosti, otiao bih za Auschwitz sljedei dan, ali trebalo je nekoliko
tjedana da se dobije viza. Tako sam otiao u Struthof u Alsaceu. To je bio najblii konc-logor. Nikada nisam
vidio niti jednan. Htio sam zapravo izbjegavati klieje.
Stopirao sam, i sjeam se vonje kamionom s vozaem koji je pio pivo bocu za bocom, i vozaa mercedesa
koji je upravljao u bijele rukavice. Nakon Strasbourga imao sam sree; voza je iao u Schirmeck, gradi
nedaleko od Struthofa.
Kad sam rekao vozau gdje idem, postao je utljiv. Pogledao sam ga, ali nisam mogao razumjeti zato je
iznenada prestao govoriti usred ivog razgovora. Bio je srednje dobi, ovenulo lice, tamno crveni made ili
oiljak na desnu sljepoonicu, crna kosa paljivo razdvojena I oeljana. Zurio je na cesti skoncentrirano.
Onda je opet progovorio. Pitao me zato idem u Struthof, a ja sam mu rekao o suenju i za moj nedostatak
znanja iz prve ruke.
- Ah, elite razumjeti zato ljudi mogu uiniti takve grozne stvari.
Zvuao je malo ironino, ali moda je to bilo samo ton glasa i izbor rijei. Prije nego to sam mogao odgovoriti,
on je nastavio:
- to je to to elite razumjeti? Da ljudi ubijaju iz strasti, iz ljubavi, iz mrnje, ili za ast za osvetu, to razumje?
Kimnuo sam glavom.
- Razumijete i da ljudi ubijaju za novac ili mo? Da ljudi ubijaju u ratovima i revolucije?
Opet sam kimnuo . Ali
- Ali, ljudi koji su bili ubijeni u logorima nisu uinili nita pojedincima koji su ih ubili? Je li to ono to elite rei?
Mislite li da nije postojao razlog za mrnju, I za neprijateljstvo?
Nisam kimnuo. Ono to je rekao bilo je istina, ali ne i nain na koji je to rekao.
- U pravu ste, nije bilo neprijateljstva, i nije bilo razloga za mrnju. No krvnici nisu mrzili ljude koje ubijaju, ali su
ih opet ubijali. Jer im je bilo nareeno? Mislite da su to radili, jer im je bilo nareeno? I vi mislite da ja
govorim o naredbama i poslunosti, da su straari u logorima bili pod zapovijesti i morali sluati?
Prezirno se osmjehnuo.
- Ne, ne govorim vam ja o naredbama i poslunosti. Krvnik ne slua naredbe. On samo radi svoj posao, ne
mrzi one koje mora smaknuti, ne osveuje im se, ne ubija ih jer su mu na putu ili ga ugroavaju ili napadaju.
Njemu je potpuno svejedno. Njemu je toliko svejedno da ih jednako moe ubiti ili ne ubiti.
Pogledao me.
- Nema onog "ali"? Hajde, recite da nitko ni prema kome ne smije biti tako ravnoduan. Zar vas nisu tako uili?
Solidarnost sa svime to nosi ljudsko lice? ast ljudska? Strahopotovanje spram ivota?
Bio sam ljut i bespomoan. Tragao sam za nekom rijei, reenicom koja bi ponitila ono to je rekao i to bi ga
natjeralo da zauti.

- Jednom sam - nastavio je - vidio fotografiju na kojoj je bilo prikazano strijeljanje idova u Rusiji. idovi stoje
goli u dugakom redu, njih nekoliko stoji na rubu jame, a iza njih stoje vojnici s pukama i pucaju im u potiljak.
Sve se to dogaa u nekom kamenolomu, a iznad idova i vojnika, na platou na zidu, sjedi oficir, klatara
nogama i pui cigaretu. U pogledu mu se nasluuje razoaranje. Moda mu sve to nije dovoljno brzo. Ali na
licu mu se nazire i izraz zadovoljstva, ak moemo rei i blaenstva, moda ba zato to se dnevni posao ipak
obavlja, a uskoro e i kraj radnog dana. On ne mrzi idove. On nije...
- Da niste to bili vi? Da niste to vi sjedili na platou i.....
Stao je. Bio je potpuno blijed, a mlade na sljepooici mu je pocrvenio.
-Van!
Iziao sam. Okrenuo je kola tako da sam morao odskoiti kako bih izbjegao kotae. kripu konica uo sam
jo nekoliko zavoja. Onda je zavladala tiina.
Uspinjao sam se cestom. Ni jedan automobil nije proao mimo mene niti mi doao u susret. uo sam ptice,
vjetar u kronjama drvea, ponekad uborenje nekog potoka. Disao sam ispunjen olakanjem. Nakon otprilike
etvrt sata doao sam do logora.

15
Nedavno sam ponovo bio tamo. Bila je zima, vedar, hladan dan. uma iza Schirmecka bila je pokrivena
snijegom, drvee posipano bijelim prahom a tlo prokriveno bijelim pokrivaem. Prostor konc-logora, povrina
duguljastog oblika to se prostirala na stepeniastim terasama obronaka s dalekim pogledom na Vogeze,
blijetala je na suncu. Straarski tornjevi na dva i tri kata i jednokatne barake obojene sivoplavom bojom inile
su veseo kontrast snijegu. Naravno, tu su bila i vrata sa ianom mreom i natpisom "Koncentracijski logor
Struthof-Natzvveiler" i ograda od bodljikave ice to je u dva reda obavijala prostor logora. Ali tlo izmeu
preostalih baraka, na kojem su barake prvobitno stajale gusto nanizane jedna do druge, ovako pokriveno
sjajnim snjenim pokrivaem, nije dalo naslutiti da se tu nekad nalazio logor. Isto se tako moglo raditi o
sanjkalitu za djecu, koja su u barakama prijateljskog izgleda i simpatinih prozoria provodila svoje zimske
praznike, svakog trena oekujui da e ih pozvati na kolae i vruu okoladu.
Logor je bio zatvoren. Probijao sam se kroz snijeg oko logora i noge su mi uskoro bile mokre. Imao sam dobar
pogled na cijelo podruje logora i prisjeao se kako sam onda, za prvog posjeta, silazio niza stube to su
vodile izmeu glavnog zida i poruenih baraka. Prisjeao sam se i pei u krematoriju, koje su u ono vrijeme
bile izloene u jednoj od baraka, a i kako je jedna od baraka bila sastavljena od niza elija. Prisjeao sam se i
ondanjeg bezuspjenog pokuaja da stvorim realnu sliku prepunog logora, logoraa i straara i sve
nakupljene boli. Uistinu sam pokuavao, pogleda uprtog u jednu od baraka, zatvorio sam oi i nizao baraku do
barake. Zamislio sam veliinu pojedine barake, prisjetio se broja koji sam proitao u prospektu i pokuao
zamisliti pomanjkanje prostora koje je vladalo. Saznao sam takoer da su stube izmeu baraka istovremeno
sluile i kao mjesto prozivke, pa sam ih prelazei pogledom od najdonjeg do najgornjeg kraja logora ispunio
redovima lea. Ali sve je bilo uzalud, ispunio me jadan, sramotan osjeaj da sam zakazao.

Na povratku sam dolje na obronku naao malu kuu, postavljenu nasuprot restoranu, na kojoj je pisalo da je tu
bila plinska komora. Kua je bila bijelo okreena, s vratima i prozorima u okvirima od pjeanika, zbog ega je
izgledala kao tagalj ili upa, ili moda kao kua u kojoj stanuje sluinad. I ova je kua bila zatvorena i ne
sjeam se da sam onda uao u nju. Nisam izlazio iz auta. Neko sam vrijeme sjedio uz upaljen motor i
promatrao je. Onda sam krenuo dalje.
U prvo sam se vrijeme na povratku kui ustruavao voziti vijugavom cestom kroz sela Elzasa i potraiti
restoran u kojem bih mogao ruati. Ali moje ustruavanje nije poivalo na stvarnim osjeajima, ve vie na
razmiljanju kako bi se ovjek morao osjeati nakon posjeta konc-logoru. I sm sam to shvatio, slegao
ramenima i u nekom selu na obroncima Vogeza pronaao restoran Au Petit Garon. S mog se mjesta pruao
pogled na okolinu. "Mali", tako me Hanna zvala.
Za svog sam prvog posjeta obilazio prostor konc-logora sve dok se nije zatvorio. Potom sam sjeo pod
spomenik koji se nalazio povie logora i gledao dolje na ograeni prostor. Osjeao sam veliku prazninu u sebi,
kao da sve to vrijeme nisam gledao van, ve da sam traio u sebi samome i sad morao ustanoviti da u meni
niega nema.
Pao je mrak. Morao sam ekati gotovo itav sat prije no to mi je voza otvorenog kamionia dopustio da se
smjestim u prostoru za teret i povezao me do sljedeeg sela, gdje sam odluio da taj dan vie ne stopiram.
Pronaao sam jeftinu sobu u seoskoj gostionici i u maloj blagovaonici jeo tanki odrezak s pommes fritesom i
grakom.
Za jednim od susjednih stolova etiri su se mukarca buno kartala. Vrata su se otvorila i u sobu je bez
pozdrava uao onizak stariji ovjek. Na sebi je imao kratke hlae, a imao je drvenu nogu. Na anku je zatraio
pivo. Susjednom je stolu okrenuo lea i preveliku elavu glavu. Kartai su odloili karte, posegnuli u pepeljare,
izvadili opuke, bacili i pogodili cilj. ovjek na anku je mahao rukama oko glave, kao da rastjeruje muhe.
Gostioniar mu je donio pivo. Nitko nije rekao ni rijei.
Nisam mogao izdrati, skoio sam i priao susjednom stolu.
-Prestanite!
Drhtao sam od bijesa. U tom je trenutku starac poskakujui doepesao do stola, srknuo malo piva i odjednom
mu se drvena noga nala u rukama. Njome je tako snano udario po stolu da su ae i pepeljare zaplesale, a
potom se sruio na jednu od slobodnih stolica. Pritom se krezubim ustima skviei smijao, a smijali su se i
ostali, smijali se gromkim smijehom to je zaudarao po pivu.
- Prestanite - smijali su se i pokazivali na mene - prestanite!
U noi je vjetar zavijao oko kue. Nije mi bilo hladno, niti je zavijanje vjetra, kripa drvea ispred prozora i
povremeno udaranje prozorskog kapka bilo toliko glasno da bi to bilo razlog to nisam mogao spavati. U sebi
sam osjeao sve vei nemir, sve dok uistinu nisam poeo sav drhtati. Osjeao sam strah, ne kao osjeaj
iekivanja nekog nemilog dogaaja, ve kao isto tjelesno stanje tijela. Leao sam tako i oslukivao vjetar.
Osjetio sam olakanje kad je oslabio i postao tii, bojao sam se da e ponovo ojaati i nisam znao kako u
sutradan ujutro ustati, kako u stopirati natrag, kako u dalje studirati i kuko u uope jednog dana imati posao,
enu i djecu.

elio sam Hannin zloin istovremeno i razumjeti i osuditi. Ali to je bilo previe strano. Kad sam pokuao
razumjeti to se dogodilo, imao sam osjeaj da vie ne osuujem taj dogaaj na nain na koji bi ga trebalo
osuivati. Kad sam to osuivao, na nain na koji je trebalo osuditi, nije mi preostajalo mjesta za razumijevanje.
A istovremeno sam uistinu elio razumjeti Hannu; kad je ne bih razumio, to bi znailo da je ponovo izdajem.
Sutradan ujutro ponovo je osvanuo prekrasan ljetni dan. Stopiranje mi je polazilo za rukom i za nekoliko sam
sati ve bio natrag. Prolazio sam gradom kao da me dugo nije bilo; bile su mi strane i ulice i kue i ljudi. Ali ni
to nije pomoglo da mi strani svijet konc-logora postane blii. Dojmovi koje sam ponio iz Struthofa pridruili su
se s malobrojnim slikama iz Auschvvitza, Birkenaua i Mergen-Belsena, koje sam poznavao odranije, i stopili se
s njima.

16
Naposljetku sam ipak otiao do predsjedavajueg suca. Nikako se nisam uspio prisiliti na odlazak Hanni. No
nisam mogao izdrati ni da ba nita ne poduzmem.
Zato nisam uspio razgovarati s Hannom? Ona me napustila, razoarala, nije bila ona za koju sam je smatrao
ni ona o kojoj sam matao. I to sam ja uope bio za nju? Mali ita kojeg je iskoristila, mali prilenik s kojim se
zabavljala? Bi li i mene poslala u plinsku komoru da me se rijei, a da me nije mogla napustiti?
Zato nisam mogao izdrati da nita ne poduzmem? Uvjeravao sam samog sebe da ne smijem dopustiti da se
donese pogrena presuda. Morao sam se pobrinuti da pobijedi pravednost, bez obzira na Hanninu ivotnu la,
da pobijedi pravda za Hannu i protiv nje. Iako mi pravda zapravo nije bila toliko vana. Nisam mogao dopustiti
da Hanna ostane kakva je bila ili eljela biti. Morao sam uiniti neto, na bilo koji nain utjecati na nju, djelovati,
ako ne direktno, a ono barem preko posrednika.
Predsjedavajui je poznavao nau seminarsku grupu i rado je prihvatio razgovor sa mnom. Pokucao sam, on
me pozvao da uem, pozdravio me i ponudio da sjednem na stolicu ispred njegova pisaeg stola. Sjedio je
zavrnutih rukava. Odoru je prebacio preko naslona stola; sjedao je u njoj, a potom je pustio da mu sklizne s
ramena. Djelovao jc oputeno, ovjek koji je svoj dnevni posao priveo kraju i bio zadovoljan njime. Bez onog
iritiranog izraza na lieu, iza kojeg se skrivao za sve vrijeme rasprave, imao je ljubazno, inteligentno i
bezopasno lice inovnika.
Govorio je bez piestanka, pitao me za ovo i ono. to naa grupa misli o samom procesu, to na profesor misli
uiniti sa zapisnicima, u kojem smo sad semestru, u kojem sam ja semestru, zato studiram pravo, i kad
mislim polagati zavrni ispit. Nipoto se ne smijem prekasno prijaviti za zavrni ispit.
Odgovarao sam mu na sva pitanja. Onda sam sluao kako mi pria o svom studiju i o svojim ispitima. On je
sve inio kako treba. U pravo vrijeme i sa znaajnim uspjehom svladao je sve potrebne vjebe i seminare, a na
kraju i zavrni ispit. Drago mu je to je pravnik i sudac i, kad bi ponovo morao uiniti sve ono to je uinio,
ponovio bi sve na isti nain.
Prozor je bio otvoren. S parkiralita je dopirao zvuk zatvaranja vrata, motori su se palili. Oslukivao sam buku
motora, sve dok se njihov zvuk ne bi stopio s bukom ostalog prometa. Potom su se na praznom parkiralitu
igrala i vikala djeca. Ponekad sam tono mogao raspoznati pojedine rijei; ime, psovku, povik.

Predsjedavajui je ustao i pozdravio me. Bit e mu drago da, ako budem imao jo pitanja, ponovo doem.
Naravno, i ako budem trebao bilo kakav savjet vezan uz studij. Potom je zamolio da ga izvijestimo o svim
ocjenama i zakljucima vezanim uz proces do kojih smo doli na seminaru.
Prolazio sam praznim parkiralitem. Jednog sam djeaka zamolio da mi pokae put do eljeznike postaje.
Moje se drutvo odmah po zavretku rasprave odvezlo automobilom, pa sam ja morao vlakom. Bio je to vlak
na kraju radnog dana, vlak za one koji se ele malo provozati; zaustavljao se na svakoj stanici, ljudi su ulazili i
izlazili, sjedio sam pored prozora, okruen uvijek nekim drugim suputnicima, razgovorima, mirisima. Vani su se
nizaIe kue, ceste, automobili, drvee a u daljini brda, dvorci i kamenolomi. Sve sam primjeivao, ali osjeao
nisam nita. Vie me nije boljelo to me Hanna napustila, razoarala i iskoristila. Vie se nisam morao truditi
oko nje. Osjeao sam kako se omamljenost s kojom sam pratio uasne pojedinosti procesa proteklih tjedana
nadvila i nad moje osjeaje i misli. Rei da sam bio sretan zbog toga, bilo bi pretjerano. Ali osjeao sam da je
to ispravno. Da mi je omoguilo da se vratim u svoju svakodnevicu i da nastavim ivjeti u njoj.

17
Potkraj srpnja je izreena presuda. Hanna je dobila doivotni zatvor. Ostale su optuenice osuene na razne
vremenske kazne.
Sudnica je bila ispunjena do posljednjeg mjesta kao i na poetku rasprave. Sudsko osoblje, studenti s mog i s
mjesnog sveuilita, jedan kolski razred, novinari domaih i stranih listova i svi oni koji se i inae mogu zatei
u sudnicama. Bilo je buno. Kad su uveli optuenice, prvo nitko nije obraao panju na njih. Tad su posjetioci
utihnuli. Prvo su utihnuli oni koji su sjedili sprijeda, pored optuenica. Laktovima su gurkali susjede i okretali se
prema onima iza sebe.
- Pogledajte - ukali su, a oni koji su podigli pogled takoer su uutjeli, laktovima gurkali svoje susjede,
okretali se prema onima iza sebe i aputali - pogledajte!
Naposljetku je u sudnici zavladao muk.
Ne znam je li Hanna bila svjesna svog izgleda, odnosno nije li moda namjerno odabrala takav izgled. Imala je
crni kostim i bijelu koulju, a zbog kroja kostima i kravate koju je nosila uz koulju, izgledala je kao da nosi
odoru. Nikad nisam vidio odoru koju su nosile ene to su radile za SS-trupe. Ali mislio sam, a to su mislili i svi
ostali posjetioci u sudnici, da je gledamo ispred sebe, odoru, enu koja u njoj radi za SS, koja radi sve ono za
to su optuivali Hannu.
Posjetioci su ponovo poeli ukati. Mnogi su bili vidljivo uzbueni. Smatrali su da Hanna ismijava cijeli proces,
presudu, pa i sve njih koji su doli uti proglaenje presude. Postajali su sve glasniji, a neki su Hanni dovikivali
to misle o njoj. Sve dok sud nije uao u dvoranu i predsjedavajui, sa svojim razdraenim pogledom
usmjerenim na Hannu, nije izrekao presudu. Hanna je sluala stojeki, uspravnog dranja, bez ijednog
pokreta. Dok su itali obrazloenje presude, sjedila je. Nisam odvajao pogled od njene glave i potiljka.
itanje je potrajalo nekoliko sati. Kad je rasprava zavrila, i kad su poeli izvoditi optuenice, ekao sam da
vidim hoe li Hanna pogledati prema meni. Sjedio sam na mjestu na kojem sam uvijek sjedio. Ali ona je

gledala ravno preda se, pogleda uprtog u prazno. Ohol, ranjiv, izgubljen i nevjerojatno umoran pogled. Pogled
koji nije elio nikoga i nita vidjeti.

TREI DIO

1
Ljeto nakon procesa proveo sam u itaonici sveuiline knjinice. Dolazio sam kad bi se itaonica otvarala i
odlazio kad bi se zatvarala. Preko vikenda sam uio kod kue. Uio sam sve odreda, kao da sam opsjednut,
uio sam toliko da su osjeaji i misli, koji su tijekom procesa bili omamljeni, ostali omamljeni. Izbjegavao sam
kontakte s ostalima. Odselio sam se iz kue i unajmio sobu. Onih nekoliko znanaca koji bi mi se obratili u
itaonici ili za povremenih posjeta kinu, odbijao sam.
I u zimskom sam se semestru ponaao gotovo jednako. Svejedno su me pitali ne bih li s jednom skupinom
studenata preko boinih blagdana elio otii u skijaku kolibu. I sam zauen, pristao sam.
Nisam bio dobar skija. Ali rado sam i brzo skijao, nastojao drati korak s dobrim skijaima. Ponekad bih pri
spustu, kojem zapravo nisam bio dorastao, riskirao padove ili prijelome. inio sam to namjerno. Onaj drugi rizik
kojem sam se izlagao i koji se naposljetku ostvario, uope nisam primao na znanje.
Nikad mi nije bilo hladno. Dok su drugi skijali u puloverima i jaknama, ja sam skijao samo u koulji. Drugi su
zbog toga vrtjeli glavom i upozoravali me. Ali ja nisam ozbiljno shvaao ta njihova zabrinuta upozorenja. Kad
sam poeo kaljati, krivnju sam svaljivao na austrijske cigarete. Kad me poela tresti groznica, uivao sam u
svom stanju. Bio sam slab i istovremeno lagan, sva su mi osjetila bila ugodno otupjela, mekana, opipljiva.
Lebdio sam.
Onda sam dobio visoku temperaturu pa su me prebacili u bolnicu. Kad su me otpustili, omamljenosti je nestalo.
Sva pitanja, strahovi, optube i predbacivanja samome sebi, sve ono to se javilo za vrijeme rasprave i istog
trena bivalo omamljeno, sad se ponovo vratilo i ostalo. Ne znam kako glasi dijagnoza koju medicinari
postavljaju kad nekome nije hladno iako bi mu trebalo biti. Prema mojoj vlastitoj dijagnozi, omamljenost je
morala ovladati mojim tjelom, prije no to me napusti, prije no to je se uspijem rijeiti.
Nakon to sam zavrio studij i zapoeo pripravnitvo, dolo je ljeto studentskih nemira. Zanimao sam se za
povijest i sociologiju, a kao pripravnik jo sam uvijek imao dovoljno vremena da odlazim na sveuilite i pratim
predavanja. Pratiti predavanja ne znai i sudjelovati - moj odnos prema sveuilitu i sveuilinoj reformi bio je
toliko ravnoduan kao i onaj prema Vijetkongu i Amerikancima. to se tie tree i stvarne teme studentskih
pokreta, razraunavanje s nacional-socijalistikom prolou, osjeao sam toliku razliku prema drugim
studentima da nisam elio s njima ni agitirati ni demonstrirati.

Ponekad sam mislio da razraunavanje s nacional-socijalistikom prolou nije bio razlog, ve izraz
generacijskog sukoba koji se osjeao kao pokretaka snaga studentskih pokreta. Oekivanja roditelja, kojih se
svaka generacija mora osloboditi, bila su u ovom sluaju jednostavno ponitena injenicom da su ovi roditelji
zakazali u Treem Reichu, odnosno najkasnije po njegovu zavretku. Kako bi si uope oni koji su poinili
nacional-socijalistike zloine, ili ih makar samo promatrali, ili okretali glavu od njih, ili nakon 1945 meu
sobom tolerirali zloince, ili ih ak prihvaali, mogli uzeti za pravo da neto govore svojoj djeci? No s druge je
strane nacional-socijalistika povijest bila tema i za djecu, koja svojim roditeljima nisu imala to predbaciti, ili to
nisu ni eljela. Za njih razraunavanje s nacional-socijalistikom prolou nije imalo oblik generacijskog
sukoba, ve je predstavljalo stvarni problem.
Bez obzira to je sve to, moralno i pravno gledano, imalo ili trebalo imati veze s kolektivnom krivnjom - za moju
je studentsku generaciju to bila doivljena stvarnost. A ta se stvarnost nije odnosila samo na ono to se
dogodilo u Treem Reichu. Situacije kad su na idovske nadgrobne spomenike crtali kukaste krieve, kad
mnogi stari nacisti prave karijeru po sudovima, u administraciji i na sveuilitima, kad Savezna Republika
Njemaka ne priznaje Izrael kao dravu, kad se o emigraciji i otporu manje govori no o prilagoavanju ivotu sve nas je to ispunjavalo stidom, ak i onda kad smo prstom mogli uprijeti u stvarne krivce. Upiranje prstom u
krivce nije nas oslobaalo krivnje, ali je nadvladalo bol. Pretvaralo je pasivnu bol zbog stida u energiju,
aktivnost i agresiju. A razraunavanje s roditeljima, za iju se krivnju znalo, posebno je poticalo razvoj takvih
oblika energije.
Ja nisam ni u koga mogao uprijeti prstom. U moje roditelje nisam mogao, jer im uistinu nisam imao to
predbaciti. Prosvjetiteljski ar s kojim sam u ono vrijeme, kao sudionik seminara o konc-logorima, svog oca
osudio na sram, proao me, izazvavi u meni nelagodu. Ali ono, to su osobe koje su se kretale u mom
socijalnom okruenju uinile, i ime su na sebe navukle krivnju bilo je u svakom sluaju manje zlo od onoga
to je uinila Hanna. Zapravo sam morao prstom uprijeti u Hannu. Ali upiranje prstom u Hannu bilo je jednako
upiranju prstom u samoga sebe. Volio sam je. Ne samo da sam je volio, ja sam je odabrao. Pokuao sam
uvjeriti samoga sebe, da u trenutku kad sam odabrao Hannu, nisam nita znao o onome to je uinila. Na taj
sam se nain pokuao prebaciti u stanje nevinosti, stanje u kakvom djeca vole svoje roditelje. Ali ljubav prema
roditeljima jedini je oblik ljubavi za koji ovjek ne snosi odgovornost.
A moda je ovjek odgovoran i za svoju ljubav prema roditeljima? U ono sam doba zavidio studentima koji su
svojim roditeljima, pa time i cijeloj generaciji zloinaca, promatraa i onih koji su odvraali glave, onih koji su
tolerirali i onih koji su sve prihvaali, jasno dali do znanja da se ne slau i udaljili se od njih te time svladali svoj
stid, odnosno bol uslijed stida. Ali otkud ona nadmona uvjerenost u ispravnost svoga miljenja i suda, koju
sam toliko esto susretao kod njih? Kako ovjek moe osjeati krivnju i stid i istovremeno iskazivati nadmonu
uvjerenost u vlastiti sud? Je li odbijanje roditelja znailo samo retoriku, buku, galamu, to je trebalo nadglasati
injenicu da je ovjek svojom ljubavlju prema roditeljima nepovratno upleten u njihovu krivnju?
Sve su to moje kasnije misli. Ali ni poslije mi nisu pruale utjehu. A kako sam se i mogao utjeiti time da je
moja bol uslijed ljubavi prema Hanni na odreeni nain bila sudbina cijele moje generacije, sudbina Njemake,
kojoj sam se samo tee odupirao, koju sam samo tee uspio svladati no ostali. Na isti bi mi nain u ono doba
pomoglo da sam mogao osjeati vru pripadnost svojoj generaciji.

2
Kao pripravnik sam se oenio. Gertrud i ja smo se upoznali u skijakoj kolibi, pa kad su se ostali nakon
praznika vratili kui, ona je ostala i ekala da me otpuste iz bolnice kako bi me mogla povesti sa sobom. I ona
je bila pravnica; zajedno smo studirali, zajedno smo poloili zavrni ispit i zajedno smo zapoeli pripravniki
sta. Vjenali smo se kad je Gertrud ekala bebu.
Nita joj nisam rekao o Hanni. Tko eli, mislio sam, sluati o prijanjim vezama onog drugog ako mu to ne
priinja zadovoljstvo? Gertrud je bila pristojna, marljiva i odana i, da nam je ivotni zadatak bio da vodimo
seosko gospodarstvo s mnogo radnika i slukinja, s mnogo djece, s mnogo posla i bez imalo vremena jedno
za drugo, ona bi se osjeala ispunjena i sretna. No, na je ivot znaio trosobni stan u novogradnji u
predgrau, nau ker Juliju i Gertrudin i moj posao pripravnika. Nikad nisam uspio prestati svoj odnos s
Gertrudom usporeivati s mojim odnosom s Hannom, i uvijek kad bismo Gertrud i ja leali zagrljeni, imao sam
osjeaj da neto nije kako treba, da ona nije kako treba, da je osjeaj dok je dodirujem pogrean, da je
pogrenog mirisa i okusa. Mislio sam da e se taj osjeaj izgubiti. Nadao sam se da e se izgubiti. Ali osjeaj
da to nije u redu nikad se nije izgubio.
Rastali smo se kad je Julija navrila pet godina. Vie nismo mogli, otili smo bez gorine i ostali povezani u
meusobnoj odanosti. Muilo me to smo Juliji uskratili osjeaj sigurnosti za kojim je tako vidljivo eznula. U
trenucima kad bismo Gertrud i ja osjeali meusobno povjerenje i naklonost, Julija je bila poput ribe u vodi.
Bila je u svom elementu. Kad bi pak primjeivala da meu nama vlada napetost, trala bi od jednog do drugog
i uvjeravala nas da smo dragi i da nas voli. Silno je eljela bracu, a sigurno bi se veselila i veem broju brae.
Dugo nije shvaala to znai rastava, pa je eljela, kad bih dolazio, da ostanem, odnosno, kad me posjeivala,
eljela je da i Gertrud ide s njom. Kad bih odlazio i kad bi ona stajala na prozoru, a ja sjedao u auto praen
njenim tunim pogledom, srce bi mi se kidalo. Imao sam osjeaj da to to joj uskraujemo nije samo njena
elja, ve i njeno pravo. Time to smo se rastali, prevarili smo je za ono na to je imala pravo, a injenica da
smo to uinili zajedno, nije krivnju prepolovila.
Svoje sam kasnije veze nastojao bolje odabirati i bolje u njih ulaziti. Uvjeravao sam samog sebe da ena pod
mojom rukom osjea kao Hanna, da barem malo mirie kao ona i da ima okus jednak njenu, a sve to da bi na
odnos bio barem donekle u redu. I priao sam o Hanni. I o sebi sam tim drugim enama priao vie, no to
sam ikad ispriao Gertrudi; same su se morale domisliti to je to u mom ponaanju i u mojim raspoloenjima
ono to im je udno. Ali ene nisu eljele mnogo sluati. Sjeam se Helen, amerike znanstvenice koja se
bavila knjievnou, koja me bez rijei milovala po leima dok sam pripovijedao, i isto tako milovala kad sam
zavrio s kazivanjem. Gesina, psihoanalitiarka, uvjeravala me da bih morao preispitati svoj odnos s majkom.
Ne ini li mi se da u svojoj prii gotovo uope ne spominjem majku? Hilke, lijenica stomatolog, uvijek me
iznova zapitkivala koliko je sati, ali bi odmah zaboravila ono to sam joj ispripovijedao. Zato sam odustao od
pripovijedanja. Budui da je istina onoga to ovjek pria zapravo ono to ovjek ini, priu moemo i izostaviti.

U vrijeme dok sam polagao struni ispit, umro je profesor koji je organizirao seminar o konc-logorima. Gertrud
je u novinama naila na osmrtnicu. Sprovod se imao odrati na Bergfriedhofu. Ne bih li elio poi?
Nisam htio. Sprovod je bio u etvrtak po podne, a ja sam u etvrtak i petak prije podne imao pismene ispite.
Osim toga, profesor i ja nismo ni bili previe bliski. A nisam ni bio prevelik ljubitelj sprovoda. I nisam elio da
me ita podsjea na proces.
No bilo je prekasno. Sjeanje se probudilo i, kad sam se u etvrtak vratio s ispita, imao sam osjeaj da me
eka sastanak s prolou koji nipoto ne smijem propustiti.
Iao sam tramvajem, to mi inae nije bio obiaj. Ve je taj in predstavljao ponovni susret s prolou, poput
povratka na neko mjesto, poznato ali izmijenjeno. Dok je Hanna radila u tramvajskom poduzeu, tramvaji su
imali dva ili tri vagona, platforme na poetku i kraju svakog vagona, preku na svakoj platformi na koju je
ovjek, kad bi tramvaj ve kretao, jo u zadnji trenutak mogao skoiti, kao i uzicu koja je prolazila kroz cijeli
tramvaj i pomou koje je kondukter najavljivao polazak. Ljeti su platforme bile otvorene. Kondukter je
prodavao, galamio i provjeravao vozne karte, izvikivao imena stanica, oglaavao polazak, pazio na djecu koja
su se gurala na platformama, psovao putnike koji su skakali u tramvaj ili iz njega, a kad bi kola bila puna,
spreavao daljnji ulazak. Postojali su veseli, smijeni, ozbiljni, mrzovoljni i grubi kondukteri, a kakav je bio
temperament, odnosno kakve je volje bio kondukter, takvo je esto raspoloenje vladalo i u samim kolima.
Kako glupo od mene da sam se nakon neuspjelog iznenaenja za vrijeme vonje u Schwetzingen ustruavao
ugrabiti priliku i promatrati Hannu dok radi kao kondukterka!
Uao sam u tramvaj bez konduktera i krenuo prema Berg-friedhofu. Bio je hladan jesenski dan, nebo bez
oblaka, izmaglica i uto sunce, koje vie ne grije i u koje ovjek moe gledati a da ga oi ne bole. Trebalo mi je
neko vrijeme da pronaem grob na kojem se obavljala pogrebna ceremonija. Koraao sam ispod visokog,
ogoljenog drvea, izmeu starih nadgrobnih spomenika. Ponekad bih naiao na nekog od ljudi koji su odravali
groblje, ili na neku stariju enu s kantom za zalijevanje cvijea i vrtnim karama. Vladala je potpuna tiina pa
sam ve izdaleka uo crkvenu pjesmu koju su pjevali na profesorovu grobu.
Stajao sam po strani i promatrao malo drutvo okupljeno oko groba. Neki su od njih sasvim sigurno bili udaci.
Iz govora o profesorovu ivotu i djelu dalo se naslutiti da je i on bio jedan od onih koji su se oteli zakonima
drutva i tako izgubili dodir s njim, ostali samostalni i stekli sve osobine udaka.
Prepoznao sam jednog od polaznika seminara; diplomirao je prije mene, prvo je postao odvjetnik, a potom
vlasnik gostionice. Pojavio se u dugom crvenom kaputu. Oslovio me kad je sve zavrilo, a ja ve bio na putu
prema izlazu s groblja.
- Bili smo zajedno na seminaru... zar me se ne sjea?
- Kako da ne.
Rukovali smo se.
- Uvjek sam srijedom odlazio na raspravu, a ponekad sam i tebe povezao.
Nasmijao se.
- Ti si tamo bio svakog dana, svakog dana i svakog tjedna. I hoe li mi sada rei zato?

Gledao me dobronamjernim pogledom punim iekivanja, to me podsjetilo da sam takav pogled primijetio jo
onda na seminaru.
- Proces me uistinu zanimao.
- Proces te uistinu zanimao? - Ponovo se nasmijao. - Proces ili ona optuenica od koje nisi odvajao pogled?
Ona to je izgledala sasvim u redu? Svi smo se pitali to je to izmeu tebe i nje, ali se nitko nije usudio
direktno te pitati. U ono smo vrijeme bili posebno osjeajni i obzirni. Sjea li se...
Podsjetio me na jednog drugog polaznika seminara koji je mucao, govorio kroza zube, priao previe i jo k
tome gluposti, a svi smo ga sluali kao da su mu rijei suho zlato. Poeo je priati o ostalim polaznicima
seminara, o tome kakvi su bili onda i to danas rade. Priao je i priao. Ali sam znao da e mi na kraju ponovo
postaviti isto pitanje:
- I to je onda to bilo izmeu tebe i one optuenice?
Nisam znao to da mu odgovorim, na koji nain da zanijeem, priznam, izbjegnem odgovor.
Upravo kad smo doli do izlaza, postavio je pitanje. U tom je trenutku tramvaj naputao stanicu, ja sam mu
doviknuo: - Bog! - i potrao kao da u skoiti na papuicu na platformi koje nije bilo, nastavio sam trati
usporedo s tramvajem, udario rukom po vratima i dogodilo se ono to nikad ne bih povjerovao, nikad se ne bih
ni ponadao da se moe dogoditi. Tramvaj se zaustavio jo jednom, vrata su se otvorila i ja sam uao.

4
Nakon to sam zavrio pripravniki sta, morao sam se odluiti za neko zanimanje. Dao sam si malo vremena;
Gertrud je odmah poela raditi kao sutkinja i imala je pune ruke posla, pa smo oboje bili sretni to sam mogao
ostajati kod kue i brinuti se o Juliji. Kad je Gertrud svladala poetne potekoe i Julija krenula u vrti, morao
sam donijeti odluku.
Sam sam si oteavao situaciju. Nisam se mogao zamisliti ni u jednoj od uloga u kojima sam na Hanninu
procesu imao priliku doivjeti pravnike. Biti tuitelj inilo mi se podjednako pojednostavljeno i bezlino kao i biti
branitelj, a biti sudac bilo je najgrotesknije od svega. Nisam se mogao zamisliti ni u ulozi inovnika u
administraciji; kao pripravnik sam radio u dravnoj upravi i njene sam sobe, hodnike, mirise i slubenike
smatrao sivima, sterilnima i jadnima.
To mi vie nije ostavljalo velik izbor u pravnim zanimanjima pa uistinu ne znam to bih radio da mi jedan
profesor povijesti prava nije ponudio da radim za njega. Gertrud je rekla da je to bijeg, bijeg od izazova i
odgovornosti u ivotu, i imala je pravo. Pobjegao sam i bio sam sretan to sam pobjegao. Ovo nije zauvijek,
govorio sam i njoj i sebi; dovoljno sam mlad da se nakon nekoliko godina povijesti prava vrsto prihvatim
nekog pravnog zanimanja. Ali, bilo je zauvijek. Prvi bijeg nastavljen je drugim kada sam sa sveuilita preao
na istraivaki institut i tamo potraio i pronaao kutak u kojem sam mogao slijediti svoje zanimanje za povijest
prava, gdje me nitko nije trebao i gdje nikome nisam smetao.
Ali bijeg ne znai samo pobjei ve i nekamo stii. A prolost u koju sam stigao kao povjesniar prava, nije bila
nita manje ivahna no sadanjost. Iako mnogi koji sve promatraju sa strane ne misle tako, uope nije istina da

je ovjek samo pasivan promatra ivota u prolosti, a da u sadanjem aktivno sudjeluje. Baviti se povijeu
znai graditi mostove izmeu prolosti i sadanjosti, promatrati obje obale i djelovati na svakoj od njih. Jedno
od podruja koje sam istraivao bilo je pravo u Treem Reichu, a tu je posebno oito kako se prolost i
sadanjost isprepleu u ivotnoj stvarnosti. Bijeg ovdje ne znai baviti se prolou, ve naprotiv, znai
usredotoiti se na sadanjost i budunost koja je slijepa za povijesno naslijee to nas sve obiljeava i s kojim
moramo ivjeti.
Ne bih elio sakriti zadovoljstvo koje zahvaljujem uranjanju u prolosti to je za sadanja zbivanja manje bitna.
Prvi sam put to zadovoljstvo osjetio kad sam radio na zakonima prosvjetiteljstva. Ti su zakoni poivali na
uvjerenju da je svijet stvoren u savrenom redu pa da se stoga moe i dovesti u savren red. Bio sam sretan
promatrajui kako su iz tog uvjerenja nastajali paragrafi kao sveani uvari savrenog reda, kako su
pridodavani ve postojeim zakonima, svojom ljepotom htjeli dokazati svoju istinitost. Dugo sam vjerovao da je
tijekom pravne povijesti postignut napredak, da usprkos strahovitim porazima i koracima unatrag postoji razvoj
prema viem stupnju ljepote i istine, promiljenosti i ovjenosti. Otkad mi je postalo jasno da je to uvjerenje
samo obmana, poigravam se jednom drugaijom vizijom o tijeku pravne prolosti. U toj je viziji tijek te prolosti
usmjeren prema odreenom cilju koji, kad se jednom nakon mnogobrojnih potresa, stranputica i
zaslijepljenosti, do njega doe, predstavlja samo poetak, poetak iz kojeg je cilj proiziao i iz kojeg, netom je
postignut, mora ponovo proizii.
U to sam vrijeme ponovo poeo itati Odiseju, koju sam prvi put proitao u koli i u sjeanju zadrao kao priu
o povratku kui. Ali nije to bila pria o povratku kui. Kako bi Grci, koji su znali da ovjek u svom ivotu nikad
ne ulazi dva puta u istu rijeku, uope vjerovali u povratak? Odisej se nije vratio da bi ostao, ve ponovo krenuo
na put. Odiseja je pria o putovanju, putovanju koje istovremeno ima i nema svoj cilj, koje je uspjeno i
uzaludno. A to je drugo povijest prava?

5
S Odisejom sam poeo. itao sam je nakon to smo se Gertrud i ja rastali. Noima sam uspijevao odspavati
tek pokoji sat; leao bih budan, a kad bih upalio svjetlo i uzeo knjigu, oi bi mi se sklapale, a kad bih knjigu
ponovo odloio i ugasio svjetlo, ponovo bih se razbudio. Zato sam itao naglas. Tada mi se oi nisu sklapale. I
dok se u mojim smuenim i polubudnim razmiljanjima o braku, kerci i ivotu uope, to se isprepleteno sa
sjeanjima i snovima irilo poput beskonanih krugova, uvijek iznova javljala Hanna, poeo sam itati za nju.
Sve sam snimao na kasete.
Potrajalo je to mjesecima dok nisam poslao kasete. U poetku nisam elio slati samo pojedine dijelove ve
sam ekao da proitam i snimim cijelu Odiseju. Potom sam poeo dvojiti u Hanninu zainteresiranost za
Odiseju, pa sam snimio i ono to sam itao nakon nje, Schnitzlerove i ehovljeve prie. Kad su kasete bile
snimljene, nikako se nisam mogao prisiliti da nazovem nekoga na sud pod iju je jurisdikciju potpadao Hannin
sluaj i saznam gdje izdrava kaznu. Naposljetku sam ipak uspio saznati Hanninu adresu u jednom zatvoru
nedaleko od grada, u kojem je odran proces i u kojem je osuena, pa sam spremio kasetofon i kasete,
sloene po brojevima od ehova preko Schnitzlera do Homera. Potom sam joj poslao paket s kasetolbnom i
kasetama.

Nedavno sam pronaao biljenicu u koju sam upisivao sve ono to sam godinama snimao za Hannu. Prvih
dvanaest naslova je vjerojatno uneseno istovremeno; gotovo je sigurno da sam u poetku samo itao, a potom
sam primijetio da bez biljeaka neu uspjeti zadrati pregled nad proitanim naslovima. Pored naslova to su
slijedili, ponekad se tu nalazio datum, ponekad i ne, ali i bez njih sam bio potpuno siguran da sam prvu poiljku
poslao Hanni u osmoj, a posljednju u osamnaestoj godini njena tamnovanja. U osamnaestoj je godini
prihvaena njena molba za pomilovanje.
Hanni sam obino itao ono to sam i sam upravo itao. Kad sam poeo naglas itati Odiseju, mnogo sam se
tee uspijevao usredotoiti na sam tekst no to bi to bio sluaj da sam itao samo za sebe. No i to je prolo
samo od sebe. Istina, itanje naglas mi je oduzimalo mnogo vie vremena, ali mi je zato proitano djelo mnogo
dulje ostajalo u sjeanju. Jo se i danas nekih stvari dobro sjeam.
itao sam joj i ono to sam ve poznavao i volio. Kellera i Fontanea, Heinea i Morikea - bili su to pisci ija je
djela Hanna dobivala u velikim koliinama. Dugo se nisam mogao odluiti na itanje pjesama, ali mi je to
poslije priinjalo veliko zadovoljstvo, a istovremeno sam cio niz proitanih pjesama nauio napamet. Znam ih
jo i danas.
Sve u svemu, naslovi u biljenici upuivali su na nepovjerenje graanskog obrazovanja. Ne sjeam se da sam
si ikad postavio pitanje bi li trebalo krenuti dalje od Kafke, Frischa, Johnsona, Ingeborg Bachmann i Lenza i
itati eksperimentalnu knjievnost, knjievnost u kojoj ne mogu prepoznati prolost i ne volim ni jedan od
likova. Po meni, eksperimentalna knjievnost eksperimentira sa itateljem, a takvo to nije bilo nuno ni Hanni
ni meni.
Kad sam i sam poeo pisati, itao sam joj i svoje tekstove. ekao bih da zavrim diktiranje svog rukom pisanog
teksta, preradio bih tekst pisan na stroju i bio spreman za itanje tek kad bih osjetio da je sve gotovo. A i onda
bih itanjem naglas provjeravao osjeaj koji je tekst budio u meni. Ako nije bio dobar, jo sam uvijek imao
priliku sve preraditi i preko stare snimke snimiti novu. Ali nisam to rado inio. elio sam zavriti itanjem.
Hanna se pretvorila u instancu za koju sam jo jednom sakupljao svu svoju snagu, svu svoju kreativnost, svu
svoju kritiku matu. Potom sam rukopis slao izdavau.
Ni na jednu od kaseta nisam snimio nijednu osobnu primjedbu, nisam pitao kako joj je, niti govorio o sebi.
Proitao bih naslov, ime autora i potom tekst. Kad bi tekst doao do kraja, priekao bih trenutak, zatvorio knjigu
i pritisnuo tipku "stop".

6
etvrte godine naeg nijemog odnosa ispunjenog tolikim rijeima stigao je pozdrav. "Mali, posljednja je pria
bila posebno lijepa. Hvala ti. Hanna."
Papir je bio sa crtama, stranica istrgnuta iz biljenice i poravnata karama. Pozdrav je bio ispisan na samom
vrhu i zauzimao je tri reda. Napisan je plavom kemijskom olovkom to se razmazivala. Hanna je uloila mnogo
snage u pisanje; slova su probijala na sljedeu stranicu. I adresu je napisala s mnogo snage; otisak se mogao
vidjeti i na donjoj i na gornjoj polovici papira presavijenog popola.

Na prvi bi se pogled reklo da je rije o djejem rukopisu. Ali ono to je u rukopisu djeteta nespretno i nemono,
ovdje je bilo snano. Primjeivao se otpor koji je Hanna morala svladati da bi crte spajala u slova a slova u
rijei. Djeja ruka lako skrene s onog to pie, pa je treba prisiliti da zadri liniju pisanja. Hannina ruka nije
eljela nikuda skrenuti, a ipak ju je trebalo prisiljavati da ide naprijed. Crte koje su oblikovale slova bile su
uvijek iznova prekidane, na uzlaznim putanjama, na silaznim putanjama, ispred lukova i zavijutaka. Oko
svakog se slova vodila nova borba, svako je slovo bilo nagnuto na jednu stranu ili uspravno, a vrlo esto i
potpuno pogrene visine i irine.
Kad sam pioitao pozdrav, obuzela me srea i veselje. - Ona pie, ona pie!
Proitao sam sve to sam proteklih godina uspio pronai o nepismenosti. Znao sam sve o bespomonosti u
najobinijim ivotnim situacijama, pri pronalaenju puta ili adrese, pri odabiranju jela u restoranu, sve o
strepnjama s kojima nepismeni ovjek prati postojee predloke i provjerene postupke, i sve o energiji koju
zahtijeva prikrivanje te nesposobnosti itanja i pisanja i njeno odvajanje od stvarnog ivota. Biti nepismen znai
biti maloljetan. Time to je Hanna skupila hrabrost i nauila itati i pisati, uinila je prosvjetiteljski korak, korak
od maloljetnosti do punoljetnosti.
Potom sam promatrao Hannin rukopis i vidio koliko ju je snage i borbe pisanje stajalo. Bio sam ponosan na
nju. No istovremeno sam bio i alostan zbog nje, alostan zbog njena zakanjelog i promaenog ivota,
alostan zbog zakanjelosti i promaenosti ivota uope. Mislio sam, ako se propusti pravo vrijeme, ako si
netko neto predugo uskrauje, ako je nekome neto predugo uskraivano, da sve stie prekasno, ak i onda
kad se u ostvarenje uloi mnogo snage, a rezultat doeka s velikim veseljem. Ili moda ne postoji "prekasno",
nego samo "kasno", a "kasno" je ipak bolje nego "nikad"? Ne znam.
Nakon prvog pozdrava redovito su stizali i drugi. Uvijek je to bilo tek nekoliko redaka, zahvala, elja da od istog
autora uje jo neko djelo ili, naprotiv, vie ni jedno, primjedba o nekom piscu ili pjesmi ili pripovijetki ili liku iz
nekog romana, zapaanje iz zatvora. "U dvoritu ve cvatu forzicije", ili "Svia mi se to ljetos ima toliko oluja",
ili "S prozora vidim kako se ptice spremaju za let na jug"; esto su me tek Hannine primjedbe o forzicijama,
ljetnim olujama i jatima ptica potakle da ih i primijetim. Njene su primjedbe o knjievnosti esto bile zaudno
precizne.
"Schnitzler laje, Stefan Zweig je krepani pas", ili: "Kelleru treba ena", ili: "Goetheove pjesme su poput malih
slika u lijepim okvirima", ili: "Lenz sigurno pie na pisaem stroju." Kako nita nije znala o autorima, smatrala ih
je naim suvremenicima, sve dok zabluda ne bi postala oita. Bio sam zapanjen koliko se starije knjievnosti
uistinu moe itati kao da je pisana danas, a onaj tko nita ne zna o povijesti tek je u stanju da ivotne
okolnosti ranijih vremena jednostavno vidi kao ivotne uvjete nekih dalekih zemalja.
Ja Hanni nikad nisam pisao; ali sam joj uvijek iznova itao. Kad sam godinu dana boravio u Americi, kasete
sam joj slao odande. Kad bih otputovao nekamo na odmor ili imao uistinu mnogo posla, trebalo mi je malo vie
vremena da snimim sljedeu kasetu; nisam odredio nikakav odreen ritam, ve sam kasete slao svaki tjedan ili
svaka dva tjedna, ili tek nakon tri do etiri tjedna. Nikad se nisam bavio milju da Hanna sad, kad i sama zna
itati, vie ne treba moje kasete. Moda je sama i itala? Ali, itati joj bio je moj nain da joj se obraam, da
razgovaram s njom.

Sauvao sam sve njene pozdrave. Rukopis se mijenjao. Prvo je prisilila slova da se sva naginju na istu stranu i
budu pravilne visine i irine. Nakon to je to svladala, rukopis joj je postao laki i sigurniji. Tean nije bio nikad.
Ali dobio je neto od stroge ljepote koja krasi rukopise starijih ljudi koji su u ivotu vrlo malo pisali.

7
U ono vrijeme nisam uope razmiljao o tome da e Hanna jednog dana izii iz zatvora. Izmjena pozdrava i
kaseta bilo je neto toliko uobiajeno i normalno, a Hanna na taj slobodan nain istovremeno i bliska i daleka,
da se to stanje po meni moglo protegnuti unedogled. Znam, bilo je to lako i sebino.
Onda je dolo pismo od upraviteljice zatvora.
"Gospoa Schmitz i Vi se ve godinama dopisujete. To je jedini dodir koji gospoda Schmitz ima s vanjskim svijetom, pa
Vam se stoga obraam, iako nisam sigurna koliko ste uistinu bliski i jeste li joj roak ili prijatelj.
Sljedee e godine gospoa Schmitz ponovo podnijeti zahtjev za pomilovanje, a ja sam uvjerena da e joj ovaj put taj
zahtjev biti pozitivno rijeen. U tom e sluaju ona brzo izii - nakon osamnaest godina zatvora. Naravno da joj mi
moemo nai ili, bolje reeno, pokuati nai stan i posao; iako je potpuno zdrava i iako je u naoj ivaonici pokazala
veliku spretnost, u njenim e godinama biti teko nai posao. Najbolje bi bilo kad bi se, umjesto nas, o tome pobrinuli
roaci ili prijatelji, koji e biti u njenoj blizini, koji e je pratiti i davati joj podrku. Ne moete ni zamisliti kako osamljen
i bespomoan ovjek moe biti kad izie nakon osamnaest godina zatvora na slobodu.
Gospoda Schmitz je prilino samostalna i snala bi se i sama. Bilo bi dovoljno kad biste joj nali mali stan i posao, prvih
je tjedana i mjeseci povremeno posjeivali i pozivali u goste i pobrinuli se da sazna za sve to se nudi u crkvenoj
zajednici, pukim sveuilitima, mjestima za edukaciju obitelji itd. Osim toga, nije nimalo lako nakon osamnaest godina
prvi put otii u grad, kupovati, obraati se vlastima, odlaziti u restoran. Uz pratnju i podrku mnogo je lake.
Primijetila sam da ne posjeujete gospodu Schmitz. Da je posjeujete, ne bih vam pisala, ve bih Vas prvom prilikom
pozvala na razgovor. Sad ne ide drugaije nego da je posjetite prije otputanja. Molim Vas da mi se tom prilikom javite."
Pismo je zavravalo srdanim pozdravima koje nisam pripisivao sebi ve injenici to je upraviteljica bila
osjeajna ena. Ve sam bio uo za nju; ustanova koju je vodila smatrana je neuobiajenom, a njen se glas
sluao pri donoenju odluka o pitanjima reforme izdravanja kazne. Pismo mi se svidjelo.
Ali, nije mi se svidjelo ono to me ekalo. Naravno da sam se morao pobrinuti za posao i stan, to sam i uinio.
Prijatelji, koji su u svojoj kui imali stan to ga nisu ni koristili ni iznajmljivali, bili su spremni za malu najamninu
ustupiti ga Hanni. Kroja, Grk kod kojeg sam ponekad naruivao odijela, elio je zaposliti Hannu; njegova
sestra, s kojom je vodio krojaku radionicu, vratila se u Grku. Mnogo, mnogo prije no to je Hanna ita mogla
zapoeti s tim, pobrinuo sam se za socijalnu i edukativnu ponudu raznih crkvenih i svjetovnih ustanova. Ali
posjet Hanni uvijek sam iznova odgaao.
Ba zato to mi je na tako slobodan nain istovremeno bila i bliska i daleka, nisam je elio posjetiti. Imao sam
osjeaj da mi samo na realnoj distanci moe biti ono to mi je nekad bila. Bojao sam se daje mali, jednostavni,
skroviti svijet pozdrava i kaseta previe umjetan i ranjiv da bi mogao podnijeti realnu blizinu. Kako bismo se
uope mogli sresti licem u lice a da na vidjelo ne izie sve ono to se zbilo izmeu nas.

Tako je prola i godina dana a da nisam otiao u zatvor. Upraviteljica zatvora dugo mi se nije javljala; pismo u
kojem sam je obavijestio o situaciji u vezi sa stanom i poslom, ostalo je neodgovoreno.Vjerojatno je raunala s
tim da emo razgovarati kad doem posjetiti Hannu. Nije mogla znati da ja ne samo to sam odgaao taj
posjet, ve sam ga i izbjegavao. No, konano je pala odluka o Hanninu pomilovanju i otputanju, pa me
upraviteljica nazvala. Bi li sada mogao doi? Hanna izlazi za tjedan dana.

8
Sljedee sam nedjelje otiao k njoj. Bio je to moj prvi posjet zatvoru. Na ulazu su me provjerili, a na putu kroz
zatvor mnoga su se vrata otkljuavala i zakljuavala. Ali, graevina je bila nova i svijetla, u unutranjem su
dijelu vrata bila irom otvorena, a ene se slobodno kretale. Na kraju hodnika nalazila su se vrata to su vodila
na malu livadu s cvijeem i drveem. Ogledao sam se. uvarica koja me vodila pokazala je na oblinju klupu u
sjeni kestena.
Hanna? ena na klupi je Hanna? Sijeda kosa, lice s dubokim okomitim borama na elu, obrazima, oko usta i
teko tijelo. Na sebi je imala svijetloplavu haljinu, preusku na grudima, trbuhu i bokovima. Ruke su joj leale u
krilu, drala je knjigu. Nije itala. Preko ruba svojih naoala za itanje promatrala je enu, koja je nekolikim
vrapiima dobacivala mrvice kruha. Onda je primijetila da ju netko promatra i okrenula se meni.
Vidio sam iekivanje na njenu licu, vidio sam kako ga obasjava radost kad me prepoznala, vidio sam kako
oima pretrauje moje lice dok joj prilazim, vidio sam kako joj oi trae, pitaju, nesigurno i ranjivo gledaju, i
vidio sam kako joj se lice gasi. Kad sam doao do nje, nasmijeila se prijaznim, umornim smijekom.
- Narastao si, mali.
Sjeo sam do nje, a ona me uzela za ruku.
Prije sam posebno volio njen miris. Uvijek je svjee mirisala: netom okupana ili po istom rublju ili po svjeem
znoju ili netom ljubljena. Ponekad je koristila parfem, ne znam koji, i ak je i taj miris bio svjeiji od svakog
drugog. Ispod tih svjeih mirisa nazirao se jo jedan, teak, taman, opor miris. esto sam je mirisao poput
znatieljne ivotinje, poinjao na vratu i ramenima, koja su mirisala svjee, izmeu dojki sam udisao miris
svjeeg znoja koji se pod rukama mijeao s tim drugim mirisom, pronalazio ga gotovo istog oko struka i
trbuha, a izmeu nogu s vonom primjesom koja me uzbuivala, mirisao sam joj i noge i stopala, butine, na
kojima se teki miris gubio, mjesta iza koljena, ovla proarana mirisom svjeeg znoja i stopala s mirisom
sapuna ili utavljene koe ili umora. Lea i ruke nisu joj posebno mirisali, nisu mirisali ni na ta, a ipak su
mirisali na nju, na dlanovima je bio miris dana i posla: tinte s voznih karata, metalnog rukohvata, luka ili mesa
ili peene masti, sapuna za rublje ili topline glaala. Ako ih je oprala, ruke u poetku nisu otkrivale nita od
toga. Ali, sapun je samo pokrivao mirise i nakon nekog su vremena ponovo bili tu, slabi, stopljeni u jedan jedini
dnevni i radni miris, u miris s kraja radnog dana, miris veeri, povratka i boravka u kui.
Sjedio sam pored Hanne i mirisao staru enu. Ne znam od ega se sastoji taj miris, miris koji sam poznavao od
baka i starih tetaka i koji poput prokletstva visi u svim sobama i hodnicima starakih domova. Hanna je bila
premlada za njega.
Primaknuo sam joj se. Primijetio sam da sam u prvi mah razoarao, pa sam to sad htio popraviti.

- Drago mi je to e izii.
-Je li?
- Da, i radujem se to e biti u blizini.
Priao sam joj o stanu i poslu koje sam joj pronaao, o kulturnoj i socijalnoj ponudi u naoj gradskoj etvrti, o
gradskoj knjinici.
- ita li mnogo?
- Poprilino. Ljepe je kad ti netko ita. Pogledala me.
- S tim je sad kraj, zar ne?
- Zato bi sad s tim trebalo biti kraj?
Ali, nisam vie vidio sebe ni kako snimam kasete za nju, ni kako se sastajem s njom i itam joj.
- Bio sam toliko sretan i zauen to si nauila itati. I kakva si mi lijepa pisma pisala!
To je bila istina; divio sam joj se i radovao se da je itala i da mi je pisala. Ali, jasno sam osjeao koliko su
moje divljenje i radost neprimjereni svemu onome to je Hanna morala uloiti u to da naui itati i pisati, koliko
mi je to zapravo bilo sporedno kad se ni jednom nisam uspio pokrenuti da joj odgovorim, da je posjetim, da
porazgovaram s njom. Hanni sam odredio jednu malu niu, niu koja mi je bila izuzetno vana, koja mi je neto
davala i za koju sam neto inio, ali joj nisam dao mjesto u svom ivotu.
A zato bih joj uope trebao dati mjesto u svom ivotu? Uzbuivao sam se zbog savjesti koja me pekla pri
pomisli da sam je ograniio samo na jednu niu.
- Zar nisi prije procesa nikad mislila o onome o emu se u procesu govorilo? Mislim, jesi li ikad o tome
razmiljala dok smo bili zajedno, dok sam ti itao?
- Mui li te to jako?
Ali nije ekala na odgovor.
- Uvijek sam imala osjeaj da me ionako nitko ne razumije, da nitko ne zna tko sam i to me ponukalo da
uinim ovo ili ono. I, zna, kad te nitko ne razumije, onda nitko i ne moe od tebe tiaiti opravdanje. Ali mrtvi
mogu. Oni razumiju. Radi toga uope nisu morali biti prisutni, ali ako jesu, onda razumiju osobito dobro. Ovdje
u zatvoru mnogo su vremena provodili sa mnom. Dolazili su svaku no, eljela ih ja ili ne. Prije procesa sam ih,
kad bi htjeli doi, jo mogla otjerati.
ekala je hou li neto rei na to, ali nita mi nije padalo na pamet. Prvo sam elio rei da ja nita ne mogu
odagnati. Ali to nije bilo tono; nekog moe odagnati i tako da ga smjesti u niu.
-Jesi li se oenio?
- Bio sam oenjen. Gertrud i ja smo ve godinama rastavljeni, a ki nam je u internatu; nadam se da posljednju
godinu nee ostati tamo, ve da e se preseliti k meni.
Sad sam ja ekao da vidim hoe li i eli li ona neto pitati. utjela je.
- Doi u po tebe sljedei tjedan, moe?

- Moe.
- Sasvim tiho ili moe biti malo bunije i veselije?
- Sasvim tiho.
- Dobro, onda u doi po tebe sasvim tiho, i bez glazbe i ampanjca.
Ustao sam, ustala je i ona. Gledali smo se. Zvono se oglasilo dvaput i druge su ene ve ule u kuu. Oima je
ponovo opipavala moje lice. Zagrlio sam je, ali nije to bio onaj pravi osjeaj.
- Pazi na sebe, mali.
- I ti na sebe.
Tako smo se oprostili jo prije no to smo se u hodniku morali rastati.

9
Sljedeeg sam tjedna bio posebno zauzet. Ne znam vie jesam li bio pod pritiskom termina predavanja na
kojem sam radio, ili sam moda samo bio pod pritiskom rada i uspjeha.
Predodba s kojom sam zapoeo raditi na predavanju, nije vrijedila nita. Kad sam je poeo provjeravati,
nailazio sam, upravo na mjestima gdje sam oekivao smisao i dosljednost, na sluajnosti jednu za drugom.
Umjesto da sam se pomirio s tim, traio sam dalje, u urbi, u gru, u strahu, kao da e s mojom predodbom o
stvarnosti i ona sama pokleknuti, pa sam bio spreman izokrenuti nalaze, razgraditi ih i umanjiti njihovo
znaenje. Zapao sam u stanje neuobiajenog nemira, zaspao bih dodue, kad bih kasno legao, ali bih ve
nakon nekoliko sati bio potpuno budan i muio se sve dok ne bih odluio ustati i dalje itati ili pisati.
Obavio sam takoer sve pripreme vezane uz otputanje Hanne iz zatvora. Namjestio sam joj stan namjetajem
Ikea i s nekoliko starijih komada, predbiljeio je kod grkog krojaa i potraio najnovije obavijesti o socijalnoj i
obrazovnoj ponudi. Kupio sam joj hranu, na police poslavio knjige i objesio slike na zidove. Pozvao sam vrtlara
da uredi mali vrt to je okruivao terasu ispred dnevne sobe. I to sam radio na neuobiajeno uran i ustar
nain; bilo mi je svega dosta.
Ili, bolje reeno, bilo mi je taman dovoljno da ne mislim na sastanak s Hannom. Samo ponekad, dok bih vozio,
ili umoran sjedio za pisaim stolom, ili budan leao u krevetu, ili boravio u Hanninu stanu, misli bi o tom
sastanku bivale sve jae, a sjeanje se budilo. Vidio sam je na klupi, pogleda uprtog u mene, vidio sam je na
bazenu, lica okrenutog meni, i ponovo me obuzeo osjeaj da sam je izdao i ogrijeio se o nju. I ponovo sam se
pobunio protiv tog osjeaja i optuio je, a nain na koji se izvukla iz svoje krivnje smatrao jeftinim i
prejednostavnim. Zahtijevati zadovoljtinu samo za mrtve, krivnju i kajanje svesti na lo san i rune snove - a
gdje su ivi? Ali, ono na to sam mislio nisu bili ivi openito, nego ja sam. Zar nisam i ja imao pravo zatraiti
zadovoljtinu od nje? Gdje sam tu ja?
Poslije podne, dan prije no to sam krenuo po nju, nazvali su me iz zatvora. Prvo sam porazgovarao s
upraviteljicom.

- Pomalo sam nervozna. Znate, nije uobiajeno da netko izlazi nakon tako dugog tamnovanja, a da i prije nije
bio vani, barem koji sat ili dan. Gospoa Schmitz je to odbijala. Sutra joj nee biti nimalo lako.
Spojili su me s Hannom.
- Razmisli to bismo sutra mogli raditi. eli li odmah kui ili bi radije proetala umom ili uz rijeku?
- Razmislit u. Jo si uvijek pun velikih planova, zar ne?
To me razljutilo. Razljutilo me jednako kao kad bi mi djevojke ponekad rekle da nisam dovoljno spontan, da
previe djelujem mozgom umjesto da to inim trbuhom.
U mojoj je utnji nazrela ljutnju, pa se nasmijala.
- Ne ljuti se, mali, nisam mislila ozbiljno.
Na klupi u vrtu sam vidio Hannu kao staricu. Izgledala je kao starica i mirisala je kao starica. Ali uope nisam
obraao panju na njen glas. Glas joj je i dalje bio mlad.

10
Sutradan je ujutro Hanna bila mrtva. Objesila se u zoru.
Kad sam doao, odveli su me do upraviteljice. Prvi sam je put vidio, nisku, mravu enu tamnoplave kose, s
naoalama. Djelovala je neugledno, sve dok nije progovorila, sa snagom i toplinom, sa strogim pogledom i
energinim pokretima ruku. Postavila mi je pitanje vezano uz moj jueranji razgovor s Hannom i na sastanak
od prolog tjedna. Jesam li neto naslutio, uplaio se neega? Zanijekao sam. Nije postojala ni slutnja ili
bojazan koju bih moda namjerno potisnuo.
- Odakle je poznajete?
- Stanovali smo u susjedstvu.
Upitno me pogledala i dala na znanje da bih morao rei jo neto vie.
- Stanovali smo u susjedstvu, upoznali smo se i sprijateljili. Kao mladi student, posjeivao sam proces na
kojem je osuena.
- Kako to da ste gospoi Schmitz slali kasete? utio sam.
- Znali ste da je nepismena, zar ne? Otkud ste to znali?
Slegao sam ramenima. Nisam znao to bi se nje ticala Hnnina i moja pria. U prsima i grlu su mi se nakupljale
suze i obuzeo me strah da neu moi govoriti. Nisam elio zaplakati pred njom.
Vjerojatno je primijetila kako mi je.
Doite sa mnom, pokazat u vam eliju gospoe Schmitz.
Ila je ispred mene, ali se uvijek iznova okretala da me obavijesti o neemu ili da mi neto objasni. Ovdje su
teroristi izvrili napad, ovdje je krojanica u kojoj je Hanna radila, ovdje je Hanna jednom sudjelovala u trajku
sjedenjem, sve dok nisu ponovo vratili sredstva za odravanje zatvorske knjinice, ovdje je put za knjinicu.
Ispred elije je zastala.

- Gospoa Schmitz nije spremila svoje stvari. Pred vama je elija onakva kakva je bila za njena boravka ovdje.
Krevet, ormar, stol i stolica, na zidu iznad stola polica, a u kutu iza vrata umivaonik i zahodska koljka. Umjesto
prozora, staklena cigla. Stol je bio prazan. Na polici su stajale knjige, budilica, pliani medvjedi, dvije alice,
instant-kava, limenke sa ajem, kasetofon i kasete s mojim snimkama, sloene u dvije niske ladice.
- To nije sve.
Upraviteljica je pratila moj pogled.
- Gospoa Schmitz je uvijek posuivala nekoliko kaseta slubi za pomo slijepim zatvorenicima.
Priao sam polici. Primo Levi, Ehe Wiesel, Tadeusz Borowski, Jean Amery - knjievnost rtava uz
autobiografske zapise Rudolfa Hessa, izvjetaj Hanne Arendts o Eichmannu u Jeruzalemu i znanstveni radovi
o konc-logorima.
- Je li Hanna to itala?
- U svakom sluaju promiljeno je naruivala ove knjige. Ve sam joj prije vie godina morala pribaviti opu
bibliografiju o konc-logorima, a onda me, prije jedne ili dvije godine, zamolila da joj pronaeni knjige o enama
u logorima, o zatoenicama i nadglednicama. Pisala sam Institutu za suvremenu povijest, odakle sam dobila
odgovarajuu specijaliziranu bibliografiju. im je gospoa Schmitz nauila itati, poela je itati o konclogorima.
Iznad kreveta su visjele mnoge male slike i papirii. Kleknuo sam na krevet i itao. Bili su to citati, pjesme,
kratke obavijesti, ak i kuharski recepti, koje je Hanna biljeila ili izrezivala poput sliica iz novina i asopisa.
"Plava vrpca proljea ponovo se vije zrakom", "Sjene oblaka hitaju preko polja" - sve su te pjesme bile
ispunjene ljubavlju i enjom za prirodom, a sliice su prikazivale umu u proljetnom zelenilu, livade pokrivene
cvijeem, jesensko lie i drvee, panjak uz potok, trenjino drvo prekriveno crvenim zrelim trenjama, kesten
obojen utim i naranastim plamenom jesenskih boja. Na jednoj novinskoj fotografiji bili su prikazani jedan
stariji i jedan mlai mukarac u tamnim odijelima, kako se rukuju. U mlaem mukarcu to se poklonio pred
starijim prepoznao sam sebe. Bio sam maturant i na maturalnoj sveanosti mi je ravnatelj uruio nagradu. Bilo
je to dugo nakon to je Hanna napustila grad. Je li to znailo da se ona koja nije znala itati jo onda pretplatila
na lokalne novine u kojima je slika objavljena? U svakom sluaju, uloila je nemali trud da sazna za tu
fotografiju i da je dobije. Je li ju imala za vrijeme procesa, je li ju drala uza se? Ponovo sam osjetio kako mi
suze preplavljuju grudi i grlo.
- Uila je itati s vama. U knjinici je posuivala knjige koje ste joj snimili na kasete i rije po rije, reenicu po
reenicu, pratila sve to je ula. Kasetofon nije dugo izdrao stalno ukapanje i iskapanje, stalno prematanje
kaseta, kvario se, stalno ga je morala slati na popravak, a kako je za to bilo potrebno moje odobrenje, konano
sam saznala to to gospoa Schmitz radi. Prvo nije eljela govoriti ni o emu, ali kad je poela i pisati, zamolila
me da joj nabavim knjigu o pisanju, nije vie imalo smisla nita skrivati. Bila je zapravo i ponosna to je
uspjela, eljela je s nekim podijeliti svoju sreu.
Dok je govorila, ja sam i dalje pogledom prelazio preko slika i papiria i borio se sa suzama. Kad sam se
okrenuo i sjeo na krevet, rekla je:

- Stalno se nadala da ete joj pisati. Potu je dobivala samo od vas. Kad bi se pota dijelila, pitala je: "Nema
pisma za mene?" ali nije mislila na paketi u kojem su stizale kasete. Zato joj nikad niste pisali?
Ponovo sam utio. Ne bih bio u stanju govoriti, samo bih zamuckivao i plakao.
Otila je do police, dohvatila limenku od aja, sjela do mene i iz depa izvukla presavijeni papir.
- Ostavila mi je pismo, neku vrstu testamenta. Proitat u vam ono to se tie vas.
Otvorila je list.
- U ljubiastoj limenci ima jo novca. Dajte ga Michaelu Bergu; neka ga on, zajedno s onih 7000 maraka to su
na tednoj knjiici, dade keri koja je zajedno s majkom preivjela poar u crkvi. Ona neka odlui to e s
novcem. I recite mu da ga pozdravljam.
Nije mi dakle ostavila nikakvu poruku. Je li me eljela povrijediti? Je li me eljela kazniti? Ili joj je dua bila
toliko umorna da je uspjela obaviti i napisati samo ono najnunije?
- Kakva je bila sve te godine - priekao sam da skupim hrabrost - a kakva posljednjih dana?
- Godinama je ovdje ivjela kao u samostanu. Kao da se dobrovoljno povukla ovamo, kao da se dobrovoljno
pokorila ovdanjim pravilima, kao da je pomalo jednolian posao bio svojevrsna meditacija. Uivala je velik
ugled kod ostalih ena prema kojima je bila prijateljski raspoloena, ali uvijek na odreenoj distanci. I vie
zapravo, slovila je kao autoritet, pitali su je za savjet kad je bilo problema, a kad bi se umijeala u neku
razmiricu, prihvaali su njenu odluku. Sve dok se prije nekoliko godina nije zapustila. Uvijek je drala do sebe,
usprkos svojoj krupnoj grai, bila je vitka i odravala gotovo bolesnu istou. Tad je poela vie jesti, rijetko se
prala, udebljala se i poela zaudarati. Ali nije djelovala ni nesretno ni nezadovoljno. inilo se zapravo kao da
joj povlaenje u samostan nije dovoljno, kao da je i u samostanu jo uvijek previe udobno i brbljavo, i kao da
se mora povui jo dublje, u osamljenu eliju, u kojoj je nitko nee primijetiti i u kojoj izgled, odjea i mirisi
nemaju vie nikakve vrijednosti. Ne, mislim da je pogreno rei da se predala. Jednostavno je iznova odredila
svoje mjesto, i to na nain koji je bio predodreen za nju, ali se vie nije doimao ostalih ena.
- A posljednji dani?
- Bila je kao i uvijek.
- Mogu li je vidjeti?
Kimnula je glavom, ali je i dalje ostala sjediti.
- Moe li nekome svijet tijekom godina samoe postati toliko nepodnoljiv? Moe li se ovjek radije ubiti nego
izii iz samostana, i iz samoe se ponovo vratiti u svijet?
Okrenula se meni.
- Gospoa Schmitz nije napisala zato se ubila. A vi mi ne elite rei to je to bilo izmeu vas dvoje i to je
moda dovelo do toga da se gospoa Schmitz ubila no prije vaeg dolaska po nju.
Ponovo je presavila papir, stavila ga u dep, ustala i poravnala suknju.
- Znate, njena me smrt duboko pogodila i trenutno sam bijesna, i na gospou Schmitz i na vas.
Ponovo je krenula ispred mene, ovaj pul bez rijei.

Hanna je leala u sobici na bolesnikom odjelu. Jedva smo stali izmeu zida i odra. Upraviteljica je odgrnula
pokriva.
Hanni je oko glave bio zavezan rubac koji je spreavao bradu da se objesi uslijed mrtvake ukoenosti. Lice joj
nije bilo ni spokojno ni ispunjeno patnjom. Izgledalo je ukoeno i mrtvo. Dugo sam je promatrao i odjednom se
na mrtvom licu pojavilo neto ivo, na starome neto mlado. Tako je vjerojatno bilo starim branim parovima;
za nju u starom ovjeku ostaje sauvan mladi, a za njega u starici ljepota i ponos mlade ene. Kako ve prije
tjedan dana nisam primijetio taj sjaj?
Nisam morao plakati. Kad me upraviteljica nakon nekoliko trenutaka upitno pogledala, kimnuo sam i ona je
ponovo navukla pokriva preko Hannina lica.

11
Bila je ve jesen kad sam ispunio Hannin zahtjev. Ki je ivjela u New Yorku, pa sam odabrao struni skup u
Bostonu kao povod da joj odnesem taj novac: ek na iznos sa tedne knjiice i limenku od aja s gotovinom.
Pisao sam joj, predstavio se kao povjesniar prava i spomenuo proces. Bio bih zahvalan ako bih mogao
razgovarati s njom. Pozvala me na aj.
Vlakom sam otputovao iz Bostona u New York. ume su bile okiene smeom, utom, naranastom,
crvenosmeom i smeec-rvenom, plamenom, jarkocrvenom bojom i bojom javora. Sjetio sam se slika s
jesenskim motivima iz Hannine elije. Kad me kotrljanje kotaa i ljuljanje vagona zamorilo, sanjao sam Hannu i
sebe u nekoj kui na jesenski arenim breuljcima, kroz koje je prolazio vlak. Hanna je bila starija no u vrijeme
kad sam je upoznao, i mlaa no u vrijeme kad sam je ponovo sreo, starija od mene, ljepa no prije, s
godinama jo oputenija u svojim kretnjama, a u svom tijelu jo vie kao kod kue no prije. Vidio sam je kako
izlazi iz automobila, uzima vreice s namirnicama, vidio sam je kako kroz vrt ide prema kui, kako odlae
vreice i ispred mene se penje uza stube. enja za Hannom bila je tolika da sam osjetio bol. Pokuavao sam
se obraniti od te enje, protivio se, znao da nikako ne odgovara ni Hanninoj ni mojoj stvarnosti, naim
godinama, uvjetima u kojima smo ivjeli. Kako bi Hanna, koja nije govorila engleski, ivjela u Americi? Pa ni
auto nije znala voziti.
Probudio sam se svjestan da je Hanna mrtva. Znao sam takoer da se enja uhvatila nje, ali da nije upuena
njoj. Bila je to enja za povratkom kui.
Ki je ivjela u New Yorku, u maloj ulici u blizini Central Parka. Ulica je s obje strane bila obrubljena starim
kuama u nizu, izgraenim od tamnog pjeenjaka, do ijih su ulaza vodile stube od istog takvog kamena. To
je davalo strogu sliku, kua do kue, fasade gotovo jednake, stube do stuba, drvored, nedavno posaen u
pravilnim razmacima, s malobrojnim utim listovima na tankim granama.
Ki je posluila aj ispred velikih prozora s pogledom na male vrtove iza kua, od kojih su neki bili zeleni i
areni, a neki samo gomila starudije. im smo sjeli, i aj bio posluen, eer dodan i promijean, prela je s
engleskog, na kojem me pozdravila, na njemaki:
- to vas dovodi k meni?

Nije me pitala ni ljubaznim ni neljubaznim tonom; ton je bio izrazito nepristran. Sve je na njoj djelovalo
nepristrano, dranje, gestikuliranje, odjea. Lice nije odavalo nikakvu odreenu starost. Tako izgledaju lica
poslije zatezanja bora. A moda se ukoilo zbog prijanjih patnji i boli - bezuspjeno sam se pokuao prisjetiti
njena lica za vrijeme procesa.
Ispriao sam joj o Hanninoj smrti i njenoj elji.
- Zato ja?
- Pretpostavljam zato to ste jedini preivjeli.
- to da radim s tim?
- Bilo to za to smatrate da ima smisla.
-I da na taj nain gospoi Schmitz udijelim oprost?
Prvo sam elio zanijekati, ali Hanna je uistinu mnogo traila, godine zatoenitva nisu mogle biti dovoljna
pokora; Hanna im je i sama eljela dati smisao, a eljela je da joj to netko i prizna. To sam i rekao.
Zavrtjela je glavom. Nije mi bilo jasno da li eli odbiti moje objanjenje ili Hanni eli uskratiti priznanje.
- Zar joj ne moete udijeliti priznanje bez oprosta? Nasmijala se.
- Voljeli ste je, zar ne? Kakav je zapravo bio va odnos s njom?
Trenutak sam oklijevao.
- itao sam joj. Poelo je kad sam bio petnaestogodinjak, a nastavilo se kad je bila u zatvoru.
-Kako ste...
- Slao sam joj kasete. Gospoa Schmitz je gotovo cijeli ivot bila nepismena; tek je u zatvoru nauila itati i
pisati.
- Zato ste sve to radili?
- Kad mi je bilo petnaest godina, imali smo vezu.
- Hoete rei da ste spavali zajedno?
-Da.
- Kako je ta ena bila okrutna! Jeste li ikad nadvladali to to vas je kao petnaestogodinjaka... Ne, pa sami ste
rekli da ste joj ponovo poeli itati dok je bila u zatvoru. Jeste li se ikad enili?
Kimnuo sam.
- Brak je bio kratak i nesretan i vie se niste enili, a dijete, ako ga je bilo, sad je u internatu?
- To vrijedi i za tisue drugih; za to nije potrebna gospoa Schmitz.
- Jeste li ikad, dok ste kontaktirali s njom proteklih godina, imali osjeaj da ona zna to Vam je uinila?
Slegao sam ramenima.
- U svakom sluaju, znala je to je uinila drugima u logoru i za vrijeme mara. Nije mi to samo rekla,
posljednjih se godina u zatvoru intenzivno time bavila.

Ispriao sam joj sve ono to je meni rekla upraviteljica.

Ustala je i velikim koracima ushodala se po sobi.
- O kojoj je svoti rije?
Otiao sam do predsoblja gdje sam ostavio svoju torbu i vratio se s ekom i limenkom za aj.
- Izvolite.
Pogledala je ek i potom ga odloila na stol. Limenku je otvorila, i ispraznila je, ponovo je zatvorila i zadrala je
u ruci, pogleda vrsto uprtog u nju.
- Kao djevojica sam imala jednu limenku za aj u koju sam skrivala svoje blago. Ne ovakvu, iako je ovakvih
limenki bilo ve i onda, ve jednu s natpisom na irilici, na kojoj se poklopac nije utiskivao ve prevlaio preko
ruba. Ponijela sam je sobom u logor, ali mi je jednog dana ukradena.
-to je bilo u njoj?
- Ma to! uperak dlaka nae pudlice, ulaznice za operu na koju me vodio otac, prsten koji sam negdje osvojila
ili pronala u nekom pakiranju - limenku mi nisu ukrali radi onoga to je bilo u njoj. Sama limenka, kao i ono to
je ovjek mogao uiniti s njom, u logoru je bila izuzetno vrijedna.
Spustila je limenku na ek.
- Imate li neki prijedlog kako bi se mogao iskoristiti ovaj ek? Iskoristiti ga za neto to ima veze s
holokaustom, uistinu mi nalikuje na oprost koji niti mogu niti elim udijeliti.
- Za nepismene, za one koji ele nauiti itati i pisati. Sigurno postoje zaklade, udruge i drutva od sveope
koristi kojima bi se novac mogao dati.
- Sigurno postoje. Razmiljala je.
- Postoji li odgovarajue idovsko udruenje?
- Moete biti sigurni, ako postoji neko udruenje za neto, da onda postoji i idovsko udruenje za to. No,
nepismenost ba i nije idovski problem.
Gurnula mi je ek i novac.
- Idemo ovako. Vi ete se raspitati kakve odgovarajue idovske udruge postoje, ovdje ili u Njemakoj, i uplatit
ete novac na raun jedne od njih. Moete - nasmijala se - ako je priznanje toliko vano, novac uplatiti u ime
Hanne Schmitz.
Ponovo je uzela limenku.
- A nju u zadrati ja.

12
U meuvremenu je prolo deset godina. Prvih godina nakon Hannine smrti muila su me stara pitanja, jesam li
je iznevjerio i izdao, jesam li joj ostao to duan, jesam li bio kriv to sam je volio, jesam li se i kako morao
otrgnuti od nje. Ponekad sam se pitao jesam li odgovoran za njenu smrt. A ponekad sam bio bijesan na nju i

ono to mi je uinila. Sve dok bijes nije izgubio snagu, a pitanja postala nebitna. Sto sam uinio i to nisam
uinio i to je ona uinila meni - sve je to, eto, postao moj ivot.
Odluku da u pisati o Hanni i sebi donio sam neposredno nakon njene smrti. Odonda sam tu priu ispisao vie
puta u glavi, svaki put malo drugaije, svaki put s novim slikama, djeliima radnje i misli. Tako, pored verzije
koju sam uistinu napisao, postoje i one druge. Jamstvo za to da je ova napisana ona prava, lei u tome da sam
tu verziju napisao, a ostale nisam. Napisana je verzija eljela da je napiem, ostale to nisu eljele.
U prvi sam mah elio napisati nau priu kako bih je se oslobodio. Ali, sjeanja se nisu usredotoila na taj moj
cilj. Onda sam primijetio kako mi pria bjei, pa sam je pisanjem elio vratiti, ali ni to nije namamilo moje
sjeanje da izie na vidjelo. Ve nekoliko godina putam priu na miru. Sklopio sam svoj mir s njom. I vratila mi
se, detalj za detaljem, i to na jedan zaokren, zavren i ispravan nain, nain koji me vie ne rastuuje. Kako je
to tuna pria, dugo sam mislio. Nije da sad mislim da je bila sretna. Ali mislim da je tona i da je usto potpuno
nebitno pitanje je li bila tuna ili sretna.
Tako svakako mislim u trenucima kad jednostavno mislim na nju. Ali, kad sam povrijeen, ponovo se vraa
povrijeenost koju sam iskusio kad sam se osjeao kriv, vraa se isti onaj osjeaj krivnje, a u dananjoj enji,
dananjoj nostalgiji za domom, osjeam enju i nostalgiju onog vremena. Slojevi naeg ivota tako se gusto
slau jedan na drugi da poslije uvijek iznova susreemo ono ranije, ne kao neto zavreno i obavljeno, ve
sadanje i ivo. To mi je jasno. Iako mislim da je to ponekad teko podnijeti. Moda sam nau priu ipak
napisao zato to sam je se elio rijeiti, iako to ne mogu.
Hannin novac sam odmah po povratku iz New Yorka pod njenim imenom uplatio na raun Jewish League
Against Illiteracy. Primio sam kratko, kompjuterski napisano pismo u kojem Jewish League zahvaljuje gospoi
Schmitz na njenu prilogu. S pismom u depu, otiao sam na groblje do Hannina groba. Bilo je to prvi i
posljednji put da sam stajao na njenu grobu.