Ivo Andri PUT ALIJE ERZELEZA ERZELEZ U HANU U hanu, kod viegradske umrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta

putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravljali argati i robijai. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok, zaustavljali su se u hanu kraj umrukane i ekali da se dogradi most i kako-tako oprave putevi. Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kao ip. Sobe su bile uske i zbijene kao elije u sau, a ispred svih soba okolo-naokolo ila je uska i klimava drvena divanana; po njoj su bez prestanka kripali i odjekivali koraci putnika. Cio je han zaudarao talama i bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali ovnovi, a koe im se suile, razapete po zidovima. Raznolika su bila eljad koja su tu zapela na svom putu. Suljaga Dizdar, sa trojicom aralija, koji je putovao slubeno. Dva fratra iz Kreeva koji su ili u Stambol na neku tubu, ta li. Grk kaluer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada i lijepa ena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od pae iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se drali povueno i izgledali otmeno i sumnjivo. Trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim utljivim mladiem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kiridije im. Neki begovi, Posavljaci. Jedan blijed pitomac vojne kole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebdije. Jedan Foak to prodaje noeve. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hoda iz Bihaa, a uistinu ini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strani nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstenje na koje sam urezuje inicijale. I itava gomila kiridija, dambasa, pretrglija i Cigana. Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi povazdan domai mladii, bogati i dokoni Turci. I povazdan se ula ala, smijeh, pljesak, glas defa i argije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre ebe, roktanje i cika putene i besposlene eljadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke etnje, i to svi zajedno. Meu posljednjima je stigao erzelez. Pjesma je ila pred njim. Na bijelu konju krvavih oiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite b le bijelca po oima, a dugi, istim zlatom vezeni evkeni na erzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Doekalo ga utanje, puno udivljenja i potovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili uli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost izmeu Travnika i Stambola. Oko kapije se sakupie stranci i domai. Sluge mu prihvatie konja. Kad sjaha i poe prema kapiji, vidjelo se da je neobino nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoraeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pjeice. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno merhaba i ue u kahvu. Sad kad je siao s konja, kao s nekog pijedestala, poe da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednaio s ostalima, poee mu prilaziti i zapoinjati razgovor. On je rado razgovarao, zanosei malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzao oko Skoplja i Pei. U govoru je bio nevjet, svaki as mu je nedostajala rije, kao to to biva kod ljudi od djela, i onda bi irio svoje duge ruke i kruio precrnim oima, kao u kunia, u kojima se nije razlikovala zjenica. Za nekoliko dana posve je iezao arobni krug oko erzeleza; jedan po jedan, pribliavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom eljom da se s njim izjednae, ili da ga podrede sebi. A erzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao se.

Ve sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi s pratnjom u odaju. Nakaljao se i udario rukom po koljenju i dvaput je viknuo za njom: Aman! erzelez je planuo. On je skakao od same pomisli da se ti njeni zglobovi kre u njegovim prstima. Bol mu je zadavala ta njenost i ljepota u njegovoj blizini. erzelez se zanio i, naravno, postao smijean. Graani i skitnice su mu odmah stali prilaziti s te slabe strane. Stali su ga svjetovati, nagovarati, odgovarati i zadirkivati, a on je samo blaeno irio ruke i sijevao oima. Uto se dogodi da od Rogatice stie i Bogdan Cincarin, pjeva poznat u po Bosne; im on zapjeva, osvoji odmah i zanese vas han. I fratri su oslukivali iza prozora, a erzelez izgubi mjeru i pamet. Raspasao se i oznojio, pa sjedi meu mjetanskom momadi i hanskim gostima, pred njim sir i rakija; oni se izmjenjuju, odlaze i dolaze, a on bez prestanka pije, nareuje i pjeva, krivo i nisko, svojim tekim i predubokim glasom. Alaci se rugaju s njim ve bez imalo straha i obzira. Bogdan Cincarin, mlad a posijedio, zabacuje glavu (gornja mu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, a erzelezu se ini da mu duu vue i da e, sad n , izdahnuti od prevelike snage ili prevelike slabosti. A onaj lola Foak sjedi do njega i ruga mu se da se svi krive od smijeha, samo ga erzelez blaeno, razrogaeno gleda, grli i cjeliva u rame, dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkinji. Hoe da ide po nju, da je otme i posadi kraj sebe. Handija se ve pribojava skandala, ali ga Foak sa objeenjakim, nadmonim smijekom zaustavlja. Kud e, bolan? Nije ono handinica s Metaljke, a ni dizlija sarajska. Gosposko je ono, heej! A erzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavlja da pije, pui, pjeva i plaa, dok mu se i momi to posluuje krevelji iznad glave. Dva dana tereveni erzelez s drutvom i doziva Venecijanku i uzdie i pria svima svoju ljubav, mucavo, nejasno i smijeno; ljudi ga tapu po ramenu, lau da mu je poruila ovo ili ono, a on se odmah die da ide po nju, dok ga Foak, koji je potpuno zavladao njim, ne zaustavi i posadi, svjetujui ga i magarei, da se vas han trese od smijeha. Treeg dana, nekako o uini, porjekae se Foak i erzelez, bezrazlono, kao ljudi u piu i besposlici. Foak se eretski uozbiljio. A kao zato da ne bi ona mogla i moja biti? Jok, jok, danum! dere se erzelez, a lice mu sja od zanosa to mu je neko osporava i to moe da se za nju bori. Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka uvjerava jedan sa strane. Krila da ima, krila da ima, more! vriti erzelez Foaku, unosei se i kazujui vie rukama nego rijeima. A vi se potecite; metnuemo jabuku na koiju, pa ko prije jabuci onoga je djevojka svjetuje ih posve ozbiljno jedan Mostarac, udeavajui tako dogovorenu komediju. erzelez odmah ipi na noge, omahnu oko sebe spreman da se bije, da tri ili baca kamena, ne znajui vie ta radi ni zato radi i sav presrean da je doao as kad e snaga da progovori.

Izioe na ravan, pred han. Na direk od ljuljake objesie o koncu uvelu crvenu jabuku, zategoe kanap ispred dvojice trkaa i iskupie se svi, podgurkujui jedan drugog i neprikriveno se smijui. Jedni se uurbali oko trkaa, a drugi gledaju izdalje. Foak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe, a erzelez se raskopao i glavu povezao evrmom, pa doao jo zdepastiji i manji. Jedni se klade za erzeleza, drugi za Foaka. Mostarac dade znak; kanap pue, a oba trkaa jurnue. Leti erzelez kao krilat, a Foak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tape nogama na mjestu, kao kad varamo djecu da trimo toboe za njima. erzelez tri kao da zemlju ne dira, Foak tape rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pljesak, vrisak i smijeh. Ha, erzeleze! Akosum, magare! Ha, poteci, erzeleze, sokole! Aferim, kenjino! Odmie erzelez i biva sve krai, kao da mu noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, ini mu zadovoljstvo ovaj napor, meka ledina i svjea struja zraka. ini mu se kao da osjea za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga podstrekava i goni. Kad b kod direka, mai se rukom za jabuku, ali alaci objesili jabuku hotimice visoko pa je ne dohvati prvi put, nego se morade zaskoiti i onda je otre s koncem zajedno. Meu gledaocima urnebes. Jedni taru suze, a drugi polegli po travi pa se samo valjaju od smijeha. Debeli beg iz Posavine dri se rukama za trbuh i othukuje. I suhi, slubeni Dizdar-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima. erzelez je stajao asak onako s jabukom u ruci, a onda se okrenu, vidje da nema Foaka i odmjeri ih, kao da ih iz daljine bolje vidi. Nisu mu mogli razabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan. U jedan as kao da svi osjetie da su pretjerali. Daljina i odstojanje su mu vraali sve to je izgubio u drutvu s njima. Sad kad je bio tri stotine koraka daleko od njih i valjao se prema njima, mrk i teak, kao da ih naglo osvijesti taj razmak; i najbezbrinije meu njima ispuni strah. Vie nije bilo sumnje da je srdit i da neto smilja. Prvi ieze Mostarac, a zatim jedan po jedan stadoe otpadati u svoje sobe. Neki zaoe za han i izgubie se u ljeskovoj umi. Dok se erzelez primakao, ne osta na ledini ni ive due. U travi se bijelila jedna marama, ostavljena u hitnji i strahu. Ta praznina ga dokraja razljuti. Onako raspojas i zadihan, on je razroko, jo uvijek u nedoumici, gledao u kapiju gdje su se izgubili. I pod tom tvrdom, debelom lubanjom kao da se poelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlenjaka komedija. Na tu ga misao svega proe plamen. Bijesno i neodoljivo zaelje kaurkinju, da je vidi, da je ima, da zna na emu je ili inae da pobije i polomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajui se umorno u bokovima i maui rukama, prolazio pored kapije, ukaza mu se najednom, pred zamagljenim pogledom, uvrh stepenica, iroka zalena haljina i bijel veo. On samo to jeknu i, onako razgolien i uzrujan, prui ruke put nje, da sa dva skoka dotri do nje, kad se zelena haljina lagano zaniha i ieznu za sobnim vratima iza kojih se u jasno klju u bravi. erzelez je spustio ruke niza se, malko oborio

glavu i dahnui vas znojem i mukom snagom stajao tako asak, mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao ta da pone i na kog da udari. Onda se okrete, i po hanu stade rum i lom. Neko dijete koje se, ne znajui ta je, ne bjee sakrilo, ispusti iz ruku ugum i pobjee pod minderluk ispod kog su mu virile bose i ispucale noge. ue se konji u talama, a u svem ostalom hanu nije bilo ni make; sve se ivo posakrivalo i uutalo od straha i zorta. Ta tiina je erzeleza jo vie draila i izazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kao ukleta, zatvorena. Ne znajui ni sam, od srdbe, ta ini, stao je sedlati konja i puniti bisage. Opremio se sve zagledajui ne bi li koga vidio i onda je, trgnuvi estoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avliju i zajahao s panja na kom se meso sijee. Konj ga je ponio; na njemu zveknu srma i oruje; odmah se u njemu stao slijegati gnjev. Otpljunu, izjaha iz avlije i kao u snu poe ledinom koju je maloprije pretrao. A kad malo poodmae, on vidje, i nehotice, u samom uglu hana udubljen njen prozor. Gledajui taj prozor zatvoren, hladan i zagonetan, kao enski pogled i ljudsko srce, die se u njemu svom snagom ve zaboravljen gnjev i jad; i u bezumnom prohtjevu da ubija i vrijea, pa ma koga, on die ruku s dlakavom akom put toga prozora i mahnu njom, rastvarajui pesnicu kao da baca kletvu. Kuko! Kuko! Glas je bio tup od ljutine. Jahao je kasom, mekotom i preacem; da on vidi kakvi su ti provaljeni puti i koji su to otplavljeni mostovi koje on ne moe prei! Da on vidi! Za njim je ostajao han, jo uvijek u prestraenom utanju. Na Uvcu je erzelez preskoio rijeku i podbio konja tako da su imali svi binjedije i pribojski dambasi posla; privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraom od muka djeteta, a erzelez je samo utao, sagibao se, ogledao kopita, i nije smio da u oi pogleda konju. Nudio je zdravu medediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas. Bio je utljiv i nemiran i, to je rijetko bivalo, erzelez nije mogao da jede! Otkako je iz Viegrada, odbila mu se hrana. On je sjedao za sofru i puio bez svake mjere mnogo, ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo. Drugo vee je iziao iz kahve, prigledao konja i bio zadovoljan jer je vidio da ide nabolje. Uputio se nekim puteljcima prema drumu. Bila je tamna no s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a vraajui se hanu sustie na drumu jednog kaluera. Bio je poguren, ili se samo pravio da bi izgledao stariji. Jesi li ti, papas, odavde? Nisam bee, nego zanoio veli kaluer meko, a nikako mu nije drago to se sreo ovako dockan s ovolikim Turinom. erzelez je koraao napred i sam se udio to govori s kaluerom. A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vaim knjigama, je li unah po vaem zakonu da djevojka vae vjere gleda Turina? Kaluer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija, dok se konano, valjda vidjevi da je Turin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne zavri nekom priom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka arena cvijea, pa tako i ljude raznih vjera; da je

htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i uinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru. Kao i uvijek kad slua drugog, erzelezu se inilo da govori pravo. U razdraljivoj utnji on je nastavio put. Nije mislio ni na ta. Najedanput se okrenu lice u lice kalueru, kao da ga pita za neto to je on lino skrivio. A reci ti meni zato se vae ene ne kriju? Eto tako u nas zar taki adet, ta li. Ko ti zna; enska orava posla. To mi kalueri ne znamo; nemamo ena pa i ne znamo. Hm! Jo jedan as ga je gledao, a onda se hladno okrenu i poe bre. U tiini se ulo kako mu kripi koa na bensilahu i tozlucima. Kaluer je, u udu, kaskao za njim. Kad su bili kod hana, erzelez poe uz basamake; jo se jednom obazrije. Laku no! Bog ti na pomo, beg-efendija; ejsadile! vikao je kaluer odmiui brzo. Ujutro su erzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke to su se umivale ispod mlinova, prskale vodom, i uz vrisku ibale vrbovim granicama. Bio je urevdan. U kahvi zatee dva brata Moria. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Moria to je bio uven zbog svog bogatstva i svoje pobonosti i to je umro na hadiluku. A oni bijahu lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu. Mlai je uio stambolsku medresu, pa pobjegao im mu je otac umro, i dao se s bratom na skitnju i rasputen ivot, ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih stranih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao to je bilo, golobrado i rumeno s napuenim usnama kao u razmaena djeteta, samo su mu oi, needne i zelene, starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepi momak u cijelom Sarajevu, s tekim crnim brkom i velikim tamnim oima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad ve njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je lijeio hapovima i kadovima, a nikom nije htio rei od ega ih pravi. Ali u posljednje vrijeme nisu braa smjela u Sarajevo, jer su douli da je na sve tube zbog njihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konaan odgovor: da se obojica Moria uhvate i posijeku, pa su ih sad oko Sarajeva traile zaptije i vezirove Toske. A i inae su bili ve pri kraju. Sve su kmetove bili isprodavali, jo im je ostao samo veliki han na Varoi i njihova uvena morievska kua na Kovaima. U toj kui im je ivila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo i boleljivo djevoje. Upitae se za zdravlje (oni su bili stari znanci) i uzee piti. Braa opazie promjenu na njemu i stadoe ga zapitkivati i draiti. ta je, ta si se smrko? Ostarilo se, erzeleze, bogami!

 Pozdravila te Darinka iz Pljevalja; kae, otkako si ti otio spava sama. erzelez je utao. Stariji Mori je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom oajnih propalica; i sa samim erzelezom on je govorio povjerljivo i prijateljski. Mlai se tek smijeio. Asli si unup jutros smije se stariji Mori, bezglasno i kratko. A on ih samo gleda. Sve je u njemu mirno, bol se slegao i srdba se ohladila, samo mu je jo teko. Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahinju, u irokoj haljini od zelena somota, s malom glavom iznad okovratnika od krzna. On je utao. Nagovarali su ga da iza podne pou na dernek. On se nekao. Tek iza ruka osjeti dosadu, popusti i pristade. Navrh breuljka bila je zelena ravnica okruena velikim i rijetkim borovima, a otvorena prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udarale krnete i argije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su igrale boje arenih ciganskih haljina; prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, tralo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo. Kraj jedne vatre sjedili su erzelez, Morii i neki momci iz Priboja. Pili su rakiju; erzelezu se isprva inilo da je kisela. Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad god bi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnih borova kako se niu na proljetnom nebu. Upravo mu je jedan bakal govorio: Kad sam uo, danum, da si ti doo, zatvorio sam namah duan; idem, rekoh, da ga vidim, pa eto... kad ga prekidoe pljesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomijea: na ljuljaku se popela Zemka. Ta Zemka je bila putenica, i to ve po trei put, vitka, zelenih oiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Kau, niko joj nije mogao nakraj stati. LJuljaka je bila svezana na jednoj takii i vila se visoko zajedno sa Zemkom, s lea su je otiskivale Ciganice, a ona se raskriljenih ruku vrsto drala za konopac i uzimala sve vei zamah. Imala je blijedo lice i zaklopljene oi, prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu, njene dimije su se plele i vile u sto nabora, leprale i ibale nebo. erzelez je, sjedei nisko kraj vatre, pratio oima njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraala u strmom padu u dubinu, njega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljaci. Pio je bre i veselije. Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teko die i da je bljea, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila na najvioj taki otvorila bi oi da u slatkom uasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi utke udivljeno gledali, ali domalo zapoe smijeh i pijana graja. Cigani i pribojski momci poee podvriskivati i dovikivati eni koja nije nita ula. Aha! Vamo pogledaj, Zemko! Nemoj, pae, jadna! Ako, na meko e! Evo joj jastuka!

 Ha, ha, ha-a-a-a! Jih! LJuljni, Zemko! A Zemka se umorila. Ciganice je prestae otiskivati, zamasi su bivali sve manji, jo se nihala samo svojom roenom teinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge ne dotakoe trave i ona sie, zanesena i nasmijana. erzelez sjedi i gleda, topi se i iri ruke zbogom pameti! ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od dambasme to lepraju kao barjak i mijeaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom. Kao da se njegovoj alosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan as mu b nekako ao i stidno to se tako brzo odrie svoje tuge i one gnjevne odluke s druma da nee u svojoj blizini vie nikad nita to je ensko... Ni make! Ni make!... Ali najednom Ciganke, poslije duga saaptavanja i dogovora, slono zapjevae: Razbolje se erzeleze, aman, aman! Die se hajnak i vriska, svi pogledae u njega, a on ne vidje vie nikoga. Oi mu zaagrile i lice sja, a osjea da je nemoan, i lak je, a nikako ne moe da se digne. Tu su pjesmu ispjevale srebrnike Ciganke neke godine, kad je erzelez sve proljee leao u Srebrnici, jer ga je neko muke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj keri pod pender. A on se ne sjea ni onog petka, ni pendera, ni Nuribegove keri, koju je davno zaboravio. Samo se sjea kako je slab i ranjen leao; ispod otvorena prozora mu pljuska i umi nabujao potok, na brijegu je urevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, jei i umi sva srebrnika kotlina od pjesama i potoka, a on lei i tako je slab da ne moe sam ni matrafu s limunadom da ustima prinese. Sjea se, sjea, ali ne moe da razdvoji ovaj dernek od onoga to ga je bolestan sluao, nego mu se sve mijea, pjesme i svirka i pie i eljad od onda i od sada, a preko svega toga se ljulja Zemka u velikom smjelom luku, i on je lovi oima i jeza ga prolazi, as vrela as hladna, ispod slabina. U posljednje dane nije gotovo nita jeo, pa ga pie obuzima naglo. Sunce je zalo. Ide hladan vjetar, ume borovi; dim sa vatara biva modar, sumrak se sputa. erzelez nareuje Ciganinu da mu svira iznad glave, na tanku icu, pa svaki as uzmahuje rukom i hoe da ga bije i psuje mu emane i onoga ko mu ga je napravio, a stariji Mori mu zaustavlja ruku i miri ga. Onda se die pa hoe da ide da hvata Zemku za ruku. Zadravaju ga Morii i smiju se; osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Grohot i tresak, a erzelezu se jezik plete. Ona je... moj dumanin. Otima se, die, iri ruke i polazi put Zemke, koja stoji meu Cigankama kraj ljuljake i gloe crvene arnautske eerleme. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se akire, a ionako kratke noge mu izgledaju jo krae i jo deblje; otpasao mu se pojas od ibriima vinjeve boje pa se vue za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se dri na nogama, krivuda i smjera as lijevo, as desno. Ciganke vrite od smijeha, i Cigani se ubezobrazili. Svirka staje. Ha, dri ga, zemljo! Povuci, potegni! Jaalah! A Ciganad to su se ispela po granama gaaju ga iz potaje suhim iarkama. Vraa se, sjeda i pije i upada u pjesmu.

Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Morie i njihovo drutvo tek poduzelo pie, terevene i jednako tjeraju alu s erzelezom, koji napree oi da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu se sve pred oima pomie i kovitla. Svirai hoe da im odu; oni ih zaustavljaju najprije lijepim pa onda na silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih, naizmjence. Dockan je, pustite nas, slatke age! Ne vidi se, more, daleko nam je kuama, izginuemo! Najednom mlai Mori skoi, njegovo je golobrado lice problijedilo i dolo podbulo i zlo kao u ovjeka koji je na sve spreman. Posvijetliu ja vama sad, za duu vam se firaunsku! On se die i uze veliku glavnju smrevine; drei je u stranu, jer ga je dim guio i iskre obasipale, uputi se, lagano se povodei, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast sijena, ograen plotom od evara i oupan i izgrizen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate. Nae plast u mraku, ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvih granica od plota i naloi ispod sijena, primi se uokrug plasta vatra koja se sve vie penjala, dok se konano ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetru irio i naliio na ognjeno jedro. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu eljad. Svi se stadoe razilaziti, kud koje. Svirai su drhtali. Aman, aga, ta uini? Povjeae nas kadija sve. Sikter, more, i ti i kadija. Ne, nee oni na vas, nego nas Cigane; rei e: eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh! I one arilije se prepale, ako su i pijane, vide: odvie je. Samo oba Moria sjede, pucaju iz malih puaka, pijuckaju i gledaju u plamen trepui. A erzelez posre, podalje u polumraku, za posljednjim Cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da tri to bolje i bijae je dobro pristigao, kad ona najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi izmeu njiva. erzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, teak i pijan, kad se jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pree obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se doekivao na noge, ali kako je obala bivala sve strmija, izgubi ravnoteu i skotrlja se kao klada sve do u potok. Pod rukama osjeti vlano kamenje i glib, i odmah poe da se die. U oima mu je jo titrao sjaj, ali tu je bilo mrano. Napipa vodu i stade da hladi ruke i elo. Tako je sjedio dugo. No je odmicala. U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odlui u tupoj glavi da se izvue iz potoka. Penjao se i otiskivao, pridravao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idui sve vie nalijevo gdje je obala bila manje strma; i sve je to inio kao u snu. Nakon duga vremena i napora on se nae na rubu ravnice na kojoj ve davno nije bilo ive due.

Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemoe potpuno. On pade na koljena, doeka se na ruke i osjeti neto toplo i prhko pod sobom; bio je iziao na mjesto gdje je izgorio plast sijena. Tako je leao potrbuke, odupirui se na ruke. Bilo mu je muno. Pod njim je u hrpi crnog gara bljesnula jo gdjekad pokoja iskra. ulo se kako psi ree i glou ostavljene kosti. Sa jednog bora pade iarka i dokotrlja se do njega. On se osmjehnu. Ne gaaj se, Zemko, rospijo... vamo doi! Nikako ne moe da se sabere. Prisjea se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita ta je ovo s njim, ali bilo se naoblailo, i kasna no; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije. ERZELEZ U SARAJEVU Nesrean, slavan i smijean, tako je obiao erzelez p carevine. O njegovim doivljajima tog ljeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmah zaboravljao. ulo se samo da je poinio mnoge ludosti radi udovice jednog uupskog trgovca i da ga je ogulila neka Jevrejka to je hodila s algidijama iz Selanika. Uoi samog Ramazana stigao je u Sarajevo. Tri dana prije njegova dolaska pogubljena su nad Kovaima, na onom irokom raskru gdje se sijeno prodaje, oba Moria. Uhvatili su ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ih kroz sve Sarajevo. Ili su, vezani, kratkim i otrim korakom kako stupaju Arnauti; oko njih Toske i zaptije. Za njima je ostajao lak oblaak praine. Svijet se obazirao. Kad su bili kroz donju ariju, poee da im dobacuju pogrde. arilije su skakale sa epenaka i maui bagavim nogama traile po zemlji nanule. Aha! Hajduci! Sikiru za domuze! Tako su ih vodili do Talihana. Nisu ih smaknuli kraj Miljacke, ispod Latinske uprije, gdje su vjeali raju i gdje bi objeeni visili po dva dana, a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili, i le bi se dugo vrtio, kao vreteno. NJih su pogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s divanane ugledala gdje ih vode. NJihova velika kua, s bezbrojnim prozorima koji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala je tamna i pusta. Samo je u jednoj od donjih odaja gorila svijea. Tu je, venui od suice, leala sestra dvojice Moria, sa plavom glavom na vrelim jastucima, i grozniavih oiju sluala apat svoje stare dadilje Ane, koja je potajno snovala da je, bar u as smrti, pokrsti. Poslije prvih jesenjih kia i vjetrova, bile su sarajevske ulice iste i vedre sa veselim sjajem jesenjih dana u zraku i na kuama, i sa prvim pjegama rujeva lia na strmim bregovima. Leti zrakom pauina kao svila. Bio je Ramazan i danju je sve mirovalo, ali nou se grad prolamao od svirke, sijela i aikovanja po mahalama. Duani, puni voa, i kahve, puni ljudi, bili su po svu no otvoreni. Iz ainica se irio otar i zaguljiv zadah masla i prena eera. Prolaze buljuci ena, a pred njima po jedan mukarac sa velikim fenjerom.

U udaljenim batama se u tamnoj tiini uje kako s muklim tutnjem biju o zemlju prezrele kruke, a zrele takie se savijaju i naginju preko ograda i u jesenjoj obijesti padaju prolaznicima na glave. erzelez ide, opaljen i lak, u silnoj snazi koja se pred jesen kupi u svakom ovjeku. Sva su mjesta mila; eka ga mnogo radosti; puno obeavaju dani i ljudi. Redom su ga pozivali na iftar. I jedno predvee kad je, idui Bakarevia kuama, prolazio izmeu Krle i Turbeta, zastade pred kuom na uglu. Jedna starica, izmearica smeuranih ruku, kumala je sitnim pijeskom avlijska vrata, kad se jedno krilo napola otvori i pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj jeermi. Ona dodade neto slukinji i ostade asak onako prignuta u poluotvorenim vratima. Kao uvijek kad bi ugledao ensku ljepotu, on izgubi u tili as svaki raun o vremenu i istinskim odnosima, i svako razumijevanje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih. Videi je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni naas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku prui! Jedan tren je gledao, raskoraen i zamirivi malo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno i irei ruke i gotovo poskakujui poe prema njoj. Djevojka ga ugleda na vrijeme, tre staricu za rukav i uvue je u avliju erzelezu se ukrstie u oima gipki i veliki pokreti zrele djevojke a onda tresak, i on ne vidje nita do, pred samim nosom, veliku bijelu plohu avlijskih vrata za kojima je kripala brava i strugao mandal. Tako je stajao. Jo je ostalo malko, sada ve besmislenog, smijeka na njegovom licu; a onda se okrenu: Vidi!... I u nesvjesnom uenju nekoliko puta ponovi tu rije bez smisla i znaenja, kao to ini ovjek koji se estoko udari. Sad je bilo mranije. Iza Krle su kosmate i krivonoge suvarije strugale zagorele karavane od pilava, pripravljajui se za iftar. erzelez poe uz brijeg. Za veerom je glasno govorio da nadvie sjeanje. Jeo je, a jelo ga je ujedalo za srce. Iza veere, kad su leali na iljtetu teko diui od prekomjerna jela i puei, ne moe odrati i ispovjedi se mladom Bakareviu, vitku mladiu zelenih oiju i rumena lica s podrugljivim osmijehom. Priao je sve, i priajui i sam se udio da je cio dogaaj, kad se drugom kazuje, tako malen i neznatan. I nehotice je irio, uveavao i uplitao sjeanja iz drugih susreta. Guio se rijeima. Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio kui kraj Turbeta. Septembarski dan, i sinona gorina. Visok bijel zid, teka zatvorena vrata, a preko zida proviruje loza. Prema kui je bila halvedinica iz koje ga neko viknu. Sa mirnim potovanjem pozdravi ga jedan stari poznanik, Arnautin. Bio je sin prizrenskog trgovca, ali je ivio uvijek po svijetu u trgovini, a u stvari se satirao idui uvijek samo za jednom strau. Sad je od svojih zemljaka halvedija zapazio djevojku u bijeloj kui na uglu i tu je gubio dane i nije odmicao iz halvedinice, vrebajui uzalud njena vrata. Kad erzelez ue, izioe halvedije iza pregratka, gdje su muklo dahui mijesili eer i tijesto, i prostrijee im hasuru da sjednu. Obojica su nastojala da sjednu licem prema ulici i vratima. Kako nisu smjeli puiti i kako ih je morila e, govorili su isprva veoma malo, i

pogldali svaki as napolje. erzelez se prvi povjeri i ispria mu sve. Kad Arnautin u, obradova se bez imalo surevnjivosti; njegovo lice, uto, s dubokim borama, i njegove ugaene oi, oivjee i planue. Povedoe govor kao prijatelji. Oborivi blijedo lice s podstrienim brcima, Arnaut je govorio polako i rastavljajui rijei: Ona je kao kruka jeribasma, glatka i meka. Asli je ena latinskog mileta vra od svake druge ene. Ioni poee dug i strastven razgovor, turski a apatom. Arnaut je govorio promuklo i sa smijekom, koji mu je uvijek leao kao neugodna sjena na licu. Od njega je saznao sve o toj djevojci. Ona se zvala Katinka i bila je ki Andrije Poljaa, nesrena rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuu su im udarali rad nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bou kao Turkinju, da je ne poznaju. Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do njih bila islahana, za itav boj via od njihove kue, a aci te kole, slabo hranjeni i mnogo bijeni mladii, provodili su, blijedi od elje, sate na prozorima, lovei je pogledom po avliji. A kad god bi izila, ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije, uta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj koli. Deavalo se, poslije burnih veeri, kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakaljavali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka, ni krivu ni dunu, grdila i u udu se pitala u koga se umetnu da je rad nje grad lud i kua nemirna, a ona bi je sluala, skopavajui jeermu na grudima, bez zraka razumijevanja u velikim oima. Ona je esto povazdan plakala ne znajui kud e sa ivotom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud muila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokui ta je to bezobrazno i tursko na njoj to zaluuje mukarce i rad ega se uspaljuju i mame oko njine kue askeri i balije, i zbog ega to mora onda da se krije i stidi a njeni da ive u strahu. I svaki dan je bivala ljepa. Otad zaredae erzelezu popodnevi u halvedinici. Poee se kupiti i neke Sarajlije. Dolazio je i mladi Bakarevi, pa Dervi-beg sa irokae, ri i podbuo od pia, a sad, zbog posta, ljut kao ris; i Avdica Krdalija, sitan, mrav i ustar kao vatra, poznat ukoljica i enskar. Tu, u polumranoj halvedinici, gdje je svaka stvar bila potamnjela i ljepljiva od eera i isparivanja, ekali bi da pukne top1 i vodili duge razgovore o enama samo da zaborave e i duhan. 1 Topovski pucanj oznaavao je kraj dnevnog posta. Sa gorinom u zapaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom miiu, erzelez ih je sluao, smijao se, pa i sam pokatkad priao, zapliui se i uzalud traei rijei. A pred njim je uvijek Katinkina kua zatvorenih vrata i nepominih pendera. Jedno popodne isprebijae od amotinje i zlovolje nekog somundiju, hrianina, to je proao puei.2Pokuali su da zavade, za zabavu, Arnauta i erzeleza zbog djevojke, ali uzalud, jer je Arnautin bio nepomian u svom miru sa smijekom i bez traga surevnjivosti. Jedanput platie neko dijete da iza ugla tanko vie: Gle Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje si ti? Nigdje te nema!

Kad u Arnautin, samo to strignu oima i bez uma, kao lasica, klisnu prema vratima. A erzelez za njim. Stie ga na vratima i obojica ispadoe u isti as na ulicu. A napolju nigdje nikog: dugo i sumrano doba pred iftar i pritajena bijela kua; iza ugla se uje po kaldrmi topot kako bjei plaeno dijete. Svi su se dugo smijali. I erzelez se smijao. Mladi Bakarevi im predloi da zovnu Ivku Giguu, jednu staru i poznatu pezevenkuu s Bistrika, koja je zalazila u svaku kuu, jer je prodavala bez i evrme, ali je ivila ne toliko od svog beza koliko od tueg grijeha i tue nevinosti. Bila je debela i visoka starica sa smeim okruglim 2 Kako muslimani preko dana, uz Ramazan, ne pue, ne jedu i ne piju, nisu smjeli ni hriani puiti ili jesti pred njima, da im ne izazivaju elju. oima; u govoru se neprestano doticala rukom erzelezova koljena. Obeala je da e razviditi, ali da nema nade jer se do djevojke ne moe; i otila, opratajui se glasno. Sutra po podne zatee Arnauta i Giguu. Arnaut je klimao glavom. Hej, hej, otila, otila! Otila, bogami, efendija, ima dva dana. Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj, duo, gdje je. Zapazili, zar, gdje se vrzete oko kue, a mnogo vas je, pa vele da sakrijemo djevojku. To je, duo, nita drugo. A sad, daj je nai. Stara je sniavala i dizala glas, niui glavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao preda se. Nije se nikako moglo znati ta misli. erzelezu udari krv u glavu. Ta stvar tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kui ve od nekidan nema djevojke s blijedim i mravim licem a tekom kosom i bujnim velikim tijelom (on je jo jednom ugleda cijelu), uzbuni i prevrnu sve u njemu. Kao da se stee i smrknu halvedinica; krvavi mu dooe i baba i Arnaut; okrenu se i kao slijep izie na ulicu. Nadimao se od gnjeva. Ne moi do te vlahinje; nikad ne moi! I ne moi nikog ubiti i nita razbiti! (Novi val krvi zapljusnu.) Ili da ovo nije varka! Da njega ne magare? Kakva je ovo ala opet? I kakve su to ene do kojih se ne moe kao ni do boga? A isti as je jasno osjeao da su to pretanki konci za njegove ruke i da po koji je to put ve u ivotu!? ne moe nikako da shvati ljude ni njihove najjednostavnije postupke, da valja da se odree i povue, i da ostaje sam sa svojim smijenim gnjevom i suvinom snagom. Iao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi, samo se crven oblak jedan za drugim die i rasplinjuje. Nije se osvrtao, a za njim je ostajala bijela utljiva kua i mrana niska halvedinica. U Krli su se vjebali trubai; jednolina melodija vojnikog mara svaki as se prekidala i ponavljala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga stee oko vrata i poli znoj. Iao je niz Miljacku; ispod njega rakite i vrbe zelene, ali sa tragovima jo proljetnih poplava. Dobro je da je put niz Miljacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bi svrio! Da se nigdje ne mora zakretati. Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sad ve s jasnom namjerom, u Donje Tabake. Tu ue u jedno malo dvorite s visokom kapijom. Pod njim su jecali i kripali uski basamaci izglodani od mnogih posjeta. U maloj i lijepoj sobi, u priguenom svjetlu zavjesa od tanka bijela ereeta, sjedila je, s mirnim oima i bijelim rukama, Jekaterina, kao da eka.

Ta Jekaterina je bila ki jednog ljekara, koji je doao nekad iz Odese. Govorili su da je Gruzijanac, ali u stvari je bio Rus; i nikad se nije znalo zato je izbjegao. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg, ali je prije smrti zvao popa i umro kao hrianin. Ki mu je, osirotjela i sama, htjela najprije da poe u kakav enski manastir u Rusiju, ali ju je zadrao jedan Grk, kavaz, a kad je on prevari, preselila se u jednu od onih malih kuica to se redaju niz Hiseta do u Donje Tabake i u kojima ive pod dravnim nadzorom, sve po jedna ili dvije u svakoj kui, kupovne i cijelom gradu po imenu poznate djevojke. Sa ostatkom oeva novca ona je kupila tu malu kuu u kojoj je sada ivila s jednom starom slukinjom, takoe nekadanjom hisetskom djevojkom. Po danu bi spavala ili plela jastunice u sjeni svoje avlije, a po noi bi primala bogatije goste. Bila je oniska, krupna i utljiva. erzelez ju je poznavao iz prijanjih noi. Ona se iznenadi danjoj posjeti; ustade, a on ree mirno, s vrata: Jekaterina, doao sam do tebe. Neka, neka, dobro doo! govorila je ona namjetajui mu pokorno jastuke. Sjeo je na kratko iljte, a ona ostade stojei, malko prignuta. I odmah poe da ga raspasuje. Poslije je leao poloivi glavu na njen skut, dok mu je ona milovala suncem opaljenu iju. Pripio je lice uz tanko tkivo njenih dimija; pred oima su mu kruili svijetli i crveni kolutovi nesrene krvi i bezbrojne uspomene, ublaene i daleke. I ta ruka to je osjea na sebi, je li to ruka ene? Mljeanka u krznu i somotu ije se tijelo, vitko i plemenito, ne moe ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla a mila ivotinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voe koje zrije u hladu. Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide ravno! I jo se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna, nikad dokraja domiljena, a uvredljiva i jadna misao: zato je put do ene tako vijugav i tajan, i zato on sa svojom slavom i snagom ne moe da ga pree, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smijenoj strasti, cio svoj vijek prua ruke kao u snu. ta ene trae? Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vjeto i znalaki, niz kimu. I opet gasne misao i rui se nerijeena i teka u njemu. Govorio je kao u snu, nepomian. Koliko sam svijeta vidio, Jekaterina! Koliko sam ja svijeta obio! On sam nije vie znao bi li to da joj se tui ili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran u sanjivoj tiini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i dogaaji. Silom je sklapao oi. Htio je da produi taj as bez misli i elje, da to bolje otpoine, kao ovjek kome je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati. [1920]