da su ameriki sustavi za otkrivanje projektila bili iskljuivo namjenjeni otkrivanju

raketa ispaljenih s podruja SSSR-a.(11) Sada su brojni ameriki vojni i

obavjetajni krugovi poeli vriti pritisak na predsjednika i EXCOMM da se pod
hitno izvri vojni napad na Kubu prije nego sovjetske rakete steknu punu
operativnu sposobnost. No, Kennedy se, uz podrku ministra obrane Roberta
McNamare, uspijeva othrvati tim pritiscima pa se nastavilo s pripremama
potpune pomorske blokade kubanskog teritorija.
Cijelo ovo vrijeme amerika i svjetska javnost nisu znali nita o dogaanjima na
Kubi jer je EXCOMM sva saznanja drao u strogoj tajnosti. Kennedy je sve odluio
razotkriti u televizijskom obraanju naciji 22. listopada 1962. godine. Istovremeno
je obznanio i plan o pomorskoj blokadi Kube, odnosno stavljanju otoka u
karantenu, dok je upozorio SSSR da e se svaki ispaljeni projektil s kubanskog
podruja smatrati ispaljenim od strane SSSR-a.(12) Amerika i svjetska javnost
ostale su zaprepatene predsjednikovim govorom pa su odmah diljem svijeta
poele demonstracije protiv nuklearnog naoruanja, a svjetski su dravnici slali
brojne apele za mir i kompromisno rijeenje bez upotrebe sile.
Blokada kubanskog teritorija s 54 ratna broda i nosaa aviona stupila je na snagu
24. listopada 1962. u 10 sati po lokalnom vremenu, a Kennedy je istovremeno
izdao naredbu da se sve amerike postrojbe diljem svijeta stave u stanje najvee
pripravnosti.(13) Blokada se pokazala vrlo uinkovitom jer je 16 od 20 sovjetskih
brodova upuenih na Kubu odmah promjenilo kurs. Kako je svrha karantene bila
zaustaviti samo one brodove koji nose ratni materijal, brodovi za koje je detaljnim
pregledom utvreno da takav materijal ne prevoze amerika je mornarica
proputala prema kubanskim lukama. Isti dan Nikita Hruov upuuje Kennedyju
otru diplomatsku notu u kojoj ga optuuje da namjerno stvara krizu i napetost ne
bi li tako demokratskoj stranci stvorio povoljne uvjete za dobivanje predstojeih
izbora za kongres SAD-a te upozorava da je blokada koju SAD provodi in agresije
koji gura svijet u nuklearni rat.(14)
Iako je odustajanje velike veine sovjetskih brodova od plovidbe prema
kubanskim vodama dalo naslutiti kako SSSR poputa te da SAD okree situaciju u
svoju korist, rakete smjetene na Kubi i uperene u najvee amerike gradove nisu
davale vremena za predah. Tih su dana diplomati dviju sukobljenih strana bili u
stalnom kontaktu pokuavajui pronai neko kompromisno rjeenje, ali kako to
nisu uspjevali ratni se sukob sve vie inio neizbjean. Antiratne i antinuklearne
demonstracije nastavile su se diljem svijeta, pogotovo ispred konzularnih
predstavnitava SAD-a i SSSR-a, ali situaciju su mogli promijeniti samo Kennedy i
Hruov. Prvi je popustio sovjetski voa poslavi 26. listopada pismo Kennedyju
u kojem obeaje da e s Kube povui rakete i sav vojni kontigent ukoliko SAD
obea da nee izvriti nikakav napad na Kubu niti se mjeati u unutarnje poslove
Castrove drave. Prijedlog nije bio osjetan dobitak za SSSR s obzirom da njime ne
bi dobio nita osim garancija da e se na ivotu odrati jo jedna komunistika
drava koja, tisuama kilometara udaljena od SSSR-a, nije bila neki strateki
hladnoratovski partner. Kennedy i EXCOMM su predugo oklijevali odgovoriti na
prijedlog pa je Hruov idui dan uputio novo pismo u kojem, uz sve navedeno u
prvom pismu, zahtjeva povlaenje raketa i deaktiviranje lansirnih rampi koje su

SAD imale u Italiji i Turskoj.(15) Nakon detaljnog analiziranja Kennedy i njegovi

savjetnici odluili su ignorirati drugo Hruovljevo pismo te poslati potvrdan
odgovor samo na prvo.
U meuvremenu jedan od pijunskih U2 zrakoplova, koji su tih dana konstantno
nadlijetali Kubu, biva sruen iznad otoka to dovodi do dodatnog zaotravanja
krize.(16) Kennedy, koji je amerikim vojnim krugovima obeao da e, ukoliko
doe do bilo kakvog napada na amerike brodove i zrakoplove odmah narediti
potpuni napad na Kubu, sada se naao u iznimno tekoj situaciji. Naime, vojni su
krugovi poeli inzistirati da obeanje i ispuni te da izda naredbu da amerike
trupe napadnu otok u najkraem moguem roku. No, uspijeva se othrvati
pritiscima te nastavlja putem mirnog rjeavanja krize.
Nakon brojnih razgovora izmeu sovjetske i amerike diplomacije i vaganja
kompletne situacije i s jedne i s druge strane, Kennedy je potajno odluio
prihvatiti prijedog da SAD povue svoje nuklearne rakete iz Italije i Turske, ali je s
veleposlanikom SSSR-a dogovoreno da taj dio dogovora ostane tajan. Dana 29.
listopada Nikita Hruov je na Radio Moskva objavio da e SSSR razoruati sva
ofenzivna postrojenja koja je instalirao na Kubi, a odmah potom je Kennedy
odgovorio da e SAD pred Vijeem sigurnosti Ujedinjenih naroda donijeti izjavu da
se nee ni na koji nain mijeati u poslove Kubanske drave.(17) Obje su se
strane usuglasile svoje obveze izvriti u najkraem moguem roku, a za
posrednika i nadzornika obiju akcija izabran je tajnik Ujedinjenih naroda U Thant.
Svijet je sada mogao odahnuti jer je kriza koja je mogla imati apokaliptine
razmjere poela dobivati mirno rjeenje. U roku od nekoliko dana SSSR je poeo
povlaiti ofenzivni ratni materijal s Kube, to se nije svialo kubanskom voi
Fidelu Castru, ali je morao pristati na takvo rjeenje. Do 9. studenog 1962.
povuen je i posljednji sovjetski ofenzivni projektil s Kube, a SAD su formalno
ukinule karantenu 20. studenog. Dana 25. travnja 1963. godine ministar obrane
Robert McNamara obavjetava Kennedyja da e u sljedeih nekoliko dana iz
Turske biti povuen i posljednji ameriki nuklearni projektil.(18) Time su Kubanska
kriza i dogovori Kennedyja i Hruova definitivno zakljueni.
Kubanska je kriza u najveoj mjeri zavrena na obostranu korist, ali je ipak
najvei gubitnik bio Nikita Hruov jer je samo najui krug njegovih suradnika
znao za tajni dogovor izmeu njega i Kennedyja. Velik dio sovjetskih politikih i
vojnih krugova, ne znajui za sve odrednice dogovora, opravdano je smatrao da
je Hruov iz Kubanske krize mogao od SAD-a izvui puno vee ustupke. Utjecaj
mu je zbog toga konstantno opadao to je dovelo do njegove smjene s pozicije
Generalnog sekretara Sovjetske komunistike stranke i trona SSSR-a. Najveim
pobjednikom moe se smatrati kubanski voa Fidel Castro kojem je sporazum
Kennedy-Hruov omoguio nesmetanu, smostalnu i dugotrajnu vladavinu.
SAD su od 1959. stacionirale u Italiji 30 i u Turskoj 15 atomskih raketa, koje su
bile usmjerene prema SSSRu.
Dne 26. i 27. listopada 1960. SAD po prvi put alju iz zrane baze Laughlin u
Teksasu izvidniki avion Lockheed U-2 na let nad Kubom. Dana 5. rujna 1961. prvi

put su snimljene rakete protuzrane obrane tipa SA-2 i borbeni avioni tipa MiG-21
Fishbed.
U travnju 1962. amerike atomske rakete Thor i Jupiter u Turskoj bile su spremne
za koritenje. Njih se moglo koristiti samo za prvi atomski udar, jer nisu bile
zatiene.
Pored toga, morima su plovile amerike podmornice, opremljene atomskim
raketama Polaris. Te rakete su mogle biti lansirane i pod morem, pa ih je prema
tome bilo vrlo teko pogoditi. Sovjetski Savez nije imao nikakve raketne sustave
kojima bi uspostavio strateku ravnoteu snaga.
U svibnju 1962. SSSR poinje, pod kodnim imenom operacija Anadyr, tajno
instaliranje raketa srednjeg dometa SS-4 koje se mogu opremiti atomskim
bombama, i razmjetaju 40.000 vojnika Sovjetske armije radi obrane Kube od
prijetee invazije SAD-a. Time bi SSSR ponovo uspostavio vojnu ravnoteu
poremeenu u korist SAD-a stacioniranjem raketa srednjeg dometa u Europi.
Dne 5. i 29. kolovoza 1962. CIA slijedei informacije svojih agenata otkriva na
fotografijama koje je snimio izvidniki avion Lockheed U-2 po prvi put u kubanskoj
provinciji Pinar del Rio raketne lansirne rampe.
Dne 8. rujna 1962. sovjetski teretni brod "Omsk" pristaje u Havani s teretom
raketa srednjeg dometa SS-4, ali ih ne iskrcava
Kronologija dogaanja
Do stvarne krize dolazi u listopadu 1962.
Nedjelja, 14. listopad: Predsjednik SAD-a John F. Kennedy odobrava ponovno
snimanje pijunskim avionom Lockheed U-2. Avioni ponovo polijeu iz baze u
Texasu i dva puta nadlijeu raketne baze na Kubi. Otkrivaju sovjetske tehniare i
vojnike kako u blizini San Cristobala kreu s postavljanjem lansirnih rampi za
sovjetske rakete dugog i srednjeg dometa tipa SS-4 i SS-5. Snimili su vie
fotografija. Sovjeti otkrivaju avion, ali ga ne rue.
Ponedjeljak, 15. listopad: Analiza fotografija daje neposredni dokaz: rakete
postoje, i radi se o SS-4, raketama srednjeg dometa. Nalaze se u blizini San
Cristobala na sjeveroistoku Kube i mogu dosei Washington, kao i velika podruja
SAD-a.
Utorak, 16. listopad: Savjetnik predsjednika McGeorge Bundy obavjetava
Kennedya o rezultatima analize snimki, a Kennedy odmah saziva tab savjetnika.
Na sastanku taba izneseni su razliiti prijedlozi: prihvatiti stacioniranje, pokuaj
rjeavanja krize diplomatskim putem, pomorska blokada Kube, Zrani napad i
invazija. Sva savjetovanja i rezultati dre se u strogoj tajnosti. Predsjednik
Kennedy daje nalog za daljnje izviake letove Lockheeda U-2.
Srijeda, 17. listopad: Slijedi jo est izviakih letova iznad raketnih baza. Zrane
snimke dokazuju postojanje 16 do 32 rakete (tip SS-4 i SS-5) s dometom do 4.500
kilometara. Pored amerikog glavnog grada, ove rakete su mogle dosei i

najvanije industrijske centre SAD-a, a vrijeme upozorenja (od poletanja rakete

do udara) bi bilo samo 5 minuta. Pored toga, otkriveni su i bombarderi Iljuin IL28.
etvrtak, 18. listopad: Ministar vanjskih poslova SSSRa, Andrej Gromijko dolazi u
posjet Kennedyju kao to je bilo ve ranije planirano. Kennedy iz taktikih razloga
ne spominje dogaanja na Kubi jer eli sauvati u tajnosti spoznaje o tome.
Razgovara se o viekratnim zahtjevima SSSRa da se Zapadni Berlin demilitarizira.
To potvruje ameriku pretpostavku, da Sovjetski Savez namjerava svojim
aktivnostima na Kubi popraviti svoj ishodini poloaj u novim pregovorima o
Berlinu. To je pretpostavka koju s Amerikancima dijele i ostali zapadni saveznici,
ali koja e se kasnije pokazati pogrenom. Washingtonom se ire glasine o velikim
novim dostavama oruja Kubi, i vojni krugovi postaju nestrpljivi. Ameriki generali
pomorsku blokadu smatraju pre slabim rjeenjem: trebalo bi odmah djelovati
zranim napadima, i u nastavku invazijom. General zranih snaga Curtis LeMay
insistira na napadu: "crveni pas kopa u stranjem dvoritu SAD-a, i za to mora biti
kanjen". Kennedy daje istraiti pravnu podlogu za pomorsku blokadu Kube.
Petak, 19. listopad: Upoznati s pravnom situacijom, tab savjetnika se organizira
na vie grupa u kojim se razmatraju razliite mogunosti "savladavanja" raketa
na Kubi.
Subota, 20. listopad: Kennedy i savjetniki tab odluuju se za pomorsku blokadu
Kube, uprkos protestima elitnih savjetnika Kenedyjeve porodice koji zahtijevaju
invaziju.
Nedjelja, 21. listopad: Kennedy odobrava pomorsku blokadu i poziva efove
velikih novina kako bi sprijeili preuranjeno izvjetavanje.
Ponedjeljak, 22. listopad: Jedan od najvanijih dana krize: Amerike oruane
snage stavljaju se u stanje poveane spremnosti, nove vojne snage se
premjetaju na Floridu radi priprema za invaziju, a 200 brodova se dovodi na
poloaje oko Kube. Obavjetavaju se pretstavnici vlada Velike Britanije,
Francuske, Zapadne Njemake i Kanade, a oni garantiraju Kennedyu potpunu
podrku. U televizijskom obraanju naciji, Kennedy najavljuje poetak pomorske
blokade Kube za 24. listopad. Zahtjeva od sovjetskog predsjednika vlade, Nikite
Hruova, povlaenje raketa s Kube i za sluaj napada prijeti atomskim
protunapadom. U moskovskom kremlju se pribojavaju najgoreg, moda i invazije
na Kubu.
Utorak, 23. listopad: Hruov objavljuje da ne prihvaa blokadu, ali i tvrdi, da
rakete stacionirane na Kubi, slue samo za njenu obranu. Zasjeda OAS i na
sjednici glasa protiv Kube i potvruje blokadu (karantena).
Kubanska raketna kriza se danas smatra najopasnijom vojno-politikom
situacijom u ljudskoj povijesti, obzirom da je u 38 dana, koliko je trajala, po prvi
put ljudska civilizacija bila pred realnom mogunou potpunog istrebljenja.
Ozbiljna situacija nastala oko razmjetanja sovjetskih raketnih postrojenja na ve
komunistikoj Kubi, dovela je svijet na rub nuklearnog rata.

Sukobljene strane u hladnoratovskom svijetu, SAD i SSSR, tada su predvodili John

F. Kennedy i Nikita Hruov. Za rjeenje nuklearne krize izmeu Moskve i
Washingtona znaajno se zauzeo papa Ivan XXIII. poslavi pismo Kennedyju i
Hruovu, a preko Radio Vatikana svijetu je uputio apel za mir.[1] Kennedy je
zamolio Papu da bude most izmeu Kremlja i Washingtona.
Hladni rat
Naziv Hladni rat prvi put je uporabio Bernard Baruch, savjetnik amerikog
predsjednika, tijekom jedne debate u amerikom Kongresu 1947. godine. Pojam
Hladni rat vee se i za britanskog premijera Winstona Churchilla koji je skovao
krilaticu o eljeznoj zavjesi koju su komunisti "spustili" izmeu svog i "slobodnog
svijeta". On je u oujku 1946. godine u Fultonu (SAD) pozvao na kriarski rat
protiv komunizma, podsjeajui na obavezu obrane atlantske zajednice i vojnog
zbliavanja ugroenih drava.
Blokovska je podjela uvrena stvaranjem vojno-politikih saveza. Na jednoj je
strani bio blok predvoen SAD-om (kapitalistiki sustav) , a drugi je blok bio
predvoen SSSR-om (socijalistiki sustav). Mnogo drave nije se eljelo pridruiti
nijednome bloku. Stoga su one, predvoene Egiptom, Indijom i Jugoslavijom,
1961. godine utemeljile pokret nesvrstanih.
Sjevernoatlantski savez - NATO, osnovali su 1949. godine ministri vanjskih
poslova SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga,
Norveke, Islanda, Kanade, Italije, Portugala i Danske. Njegovo sjedite bilo je u
Bruxellesu, i osnovni zadatak bio je da sprijei prodor Sovjetskog Saveza u
zapadnu Europu. Drave na zapadu i lanice NATO pakta su bile kapitalistike i
vjerovale su u privatnu svojinu nad posjedima i poslovima.
Iste godine Sovjetski Savez je objavio da posjeduje atomsku bombu, a u Kini su
na vlast doli komunisti. Poslije Staljinove smrti (1953.) malo je popustila
napetost u meunarodnim odnosima, ali su ipak 1955. godine SSSR i zemlje
istone Europe stvorili Varavski pakt. SSSR i njegovi saveznici htjeli su stvoriti
besklasno drutvo u kojem se sve dijelilo podjednako. Njegove lanice bile su
SSSR, Bugarska, ehoslovaka, Istona Njemaka, Maarska, Poljska i Rumunjska
(do 1968. i Albanija). Imao je svoje organe i jedinstven generaltab i svoje
sjedite u Moskvi.
Od Marshallova plana do Korejskoga rata (1947. - 1953.)
Trumanovi su savjetnici do 1947. vjerovali da je krajnje vrijeme oduprijeti se
utjecaju Sovjetskog Saveza.[12] U Europi je financijska pomo opadala, a
spremnici hrane i neophodnih potreptina bili su esti. Trumanovi su se savjetnici
bojali da bi SSSR mogao umanjiti mo SAD-a u poslijeratnom periodu zbunjenosti
i kolapsa.
Dogaaj koji je natjerao Trumana i formalno usvojiti politiku blokiranja jest objava
britanske vlade u veljai 1947. da vie ne moe financirati grke monarhiste u
njihovu sukobu protiv komunistike vojske u graanskom ratu. Cilj politike
blokiranja bilo je zaustavljanje domino-efekta pribliavanja zemalja

komunistikom SSSR-u, a udaljavanja od ameriko-europskog kapitalizma. Politika

je formalno usvojena jer Amerikanci Grki graanski rat nisu shvatili kao
graanski sukob nego kao pokuaj SSSR-a proiriti svoj utjecaj. No to gledite
najvjerojatnije je pogreno jer komunistikim pobunjenicima nije pomagala
slubena Moskva nego SFRJ.[3] Sam rat bio je prvi primjer protukomunistike
pobune
Pobjeda antikomunistikih snaga dovela je do grkog lanstva u NATO i do
definiranja ideoloke ravnotee snaga oko Egejskog mora tijekom itavoga
Hladnog rata. Dravni tajnik Dean Acheson optuio je SSSR za urotu protiv grkih
rojalista radi proirivanja svog utjecaja na Srednji istok, Aziju i Afriku. Trumanova
je administracija u oujku 1947. izdala tzv. "Trumanovu doktrinu" o zaustavljanju
irenja komunizma davajui Turskoj i Grkoj ekonomsku pomo.
Truman je svojom doktrinom potaknuo Amerikance dati 400 000 000 dolara
pomoi Grkoj. Radi "mobiliziranja" republikanskog kongresa, demokratski je
predsjednik rat prikazao kao sukob izmeu "slobodnih" ljudi i "totalitarnih" reima
time dramatino podiui retorike uloge rata.[3] Pomaui Grcima, Truman je
postavio pravilo prema kojem bi SAD pomagao reimima koji bi traili pomo u
borbi protiv komunizma, neovisno o tome koliko su korumpirani i represivni.[3]
Ovo je oit primjer koliko su daleko Amerikanci bili spremni ii radi zaustavljanja
irenja komunizma.[14]
Bez financijske pomoi koja je stizala iz SAD-a zapadnoeuropske drave nisu se
same mogle oporaviti od velikih gubitaka nakon rata. No komunistike partije sve
su vie pobjeivale na slobodnim izborima u zemljama kao to su Italija i
Francuska. Amerika se vlast bojala da bi ekonomska kriza u Zapadnoj Europi
mogla doi do te razine da komunistike partije i tu preuzmu vlast, preko izbora ili
narodnih revolucija.[15] Neki su se politiari bojali da bi i njihova drava mogla
doivjeti krizu ako se ne povea potranja za izvozom u Zapadnu Europu.
Godine 1948. Komunistika partija ehoslovake, uz potporu SSSR-a, preuzela je
vlast izvrivi dravni udar i tako uspostavivi komunistiku vladavinu koja je
trajala vie od etrdeset godina. Zapadne sile bile su okirane ovim dogaajem,
to je uzrokovalo uurbano usvajanje Marshallova plana.
Za ameriku vlast prijetnje balansu moi u Europi nisu uvijek bile vojne, nego i
ekonomske i politike.[12] George Kennan saeo je problem na sastanku State
Departmenta u svibnju 1947.: "Komunistike aktivnosti" nisu bile "korijeni
problema u Zapadnoj Europi" nego "razorni efekti rata na ekonomsku, politiku i
socijalnu strukturu Europe."[16] Prema njemu, "komunisti su iskoritavali krizu"
kako bi osvojili mo.[16] Na savjet State Departmenta Trumanova je doktrina
dopunjena Marshallovim planom, slubenim planom SAD-a o obnovi poslijeratne
Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Zadatak o
izradi plana dobio je George Marshall.
Iako je plan ve donesen, generali Clay i Marshall su zajedno s Trumanovom
administracijom shvatili da provedba plana nee biti uspjena bez obnavljanja
njemake industrijske baze o kojoj su prije ovisili.

Jedan od prvih neprijateljskih koraka izmeu velikih sila na samom poetku

Hladnog rata bila je Iranska kriza iz 1946. godine[18]. Neposredno nakon svretka
Drugog svjetskog rata, uspokos odredbama iransko-britansko-sovjetskog ugovora
o savezu prema kojima su strane trupe bile primorane napustiti Iran[18], Staljin je
odluio da sovjetska vojska ostane na sjeverozapadu iranskog teritorija pod
izlikom kako je to podruje vitalno za sovjetsku sigurnost. Razlogom Staljinove
teritorijalne penetracije prema tom podruju smatraju se bogata nalazita nafte u
Iranskom Azarbajdanu koja su ranije iste godine istraivali upravo Sovjeti[18].
Kako bi osnaio sovjetski utjecaj, pokuana je uspostava dvaju marionetskih
reima, kurdske Republike Mahabad i azerske Narodne Republike
Azerbajdan[18]. Nakon oruanog sukoba u kojem je iranska vojska suzbila
separatiste i politike intervencije Sjedinjenih Drava u Ujedinjenim narodima
(rezolucije br. 3. i 5.), Josif Staljin odustao je od daljnjih teritorijalnih pretenzija i
povukao ostatke sovjetske vojske iz Irana[18].
U srpnju je Truman opozvao Morgenthauov plan JCS 1067 koji je nareivao
amerikim snagama u okupiranoj Njemakoj "da ne poduzimaju nijedan korak
prema ekonomskoj rehabilitaciji Njemake." Zamijenio ga je JCS 1779 koji je
govorio da "uredna, uspjena Europa treba ekonomske doprinose stabilne i
produktivne Njemake."
Truman je u srpnju i reorganizirao vladu kako bi se borio u Hladnom ratu. Akt o
dravnoj sigurnosti iz 1947., koji je Truman potpisao 26. srpnja, stvorio je
ujedinjeno Ministarstvo obrane, CIA-u (Central Intelligence Agency) i Nacionalno
sigurnosno vijee. Ove e organizacije postati glavne birokracije SAD-a tijekom
Hladnog rata.
Dvojne politike Trumanove doktrine i Marshallova plana dovele su do toga da
Zapadna Europa, Grka i Turska od SAD-a prime milijarde dolara pomoi. Uz
pomo SAD-a Grka je 1949. pobijedila komunistike sile u ratu, a u Italiji su na
izborima 1948. demokrani porazili snanu komunistiko-socijalistiku koaliciju.
SAD je konsolidirao svoju novu ulogu kao gospodar Zapada. Kao osveta
zapadnjakim tenjama za ujedinjenjem Zapadne Njemake, SSSR je u
Zapadnom Berlinu postavio blokade kako bi sprijeio ulazak zapadnih sila u grad.
Berlinska blokada predstavlja prvu veliku krizu Hladnoga rata. No Truman je uspio
zrakom (Berlinski let) osigurati opskrbu saveznikih vojnika koji su ostali
zarobljeni u Berlinu tako to je redovito slao letove preko grada koji su bacali
zalihe hrane vojnicima. Godine 1948. Josip Broz Tito, voa SFRJ-a i Josif Staljin,
voa SSSR-a, doli su u sukob jer Tito Jugoslaviju nije elio podloiti Sovjetskom
Savezu i sovjetskom nainu ivota. Zbog odbijanja Staljina SFRJ je 1948. iskljuen
iz Kominforma, to je uzrokovalo njegovo nepovjerenje prema SSSR-u (koje je
obnovljeno za Hruovljeva mandata). Josip Broz Tito tako je postao prvi ovjek
koji se javno usprotivio Staljinu i preivio. Prema nekim izvorima Staljin je
pripremao atentat na Tita, no to je zaustavljeno zbog Staljinove smrti. Veina
povjesniara tvrdi da je glavni razlog raskida odnosa Titovo odbijanje potpune
podlonosti SSSR-u i elja za zadravanjem suvereniteta Jugoslavije i boljeg ivota
za sve u njoj.

SAD se sa Zapadnom Europom formalno spojio 1949. potpisivanjem

Sjevernoatlantskog sporazuma i osnivanjem Sjevernoatlantskog saveza, NATO-a.
Staljin je kontrirao tomu tako to je ujedinio ekonomije istonoeuropskih zemalja
sovjetskom verzijom Marshallova plana znanom kao COMECON te tako to je
testirao prvu sovjetsku atomsku bombu 1949. godine.[3]
SAD je preuzeo vodstvo u stvaranju Zapadne Njemake iz tri saveznike
okupacijske zone 1949. godine.[9] Kako bi kontrirao Sjedinjenim Dravama (koje
su saveznike zone ujedinile u dravu), SSSR je na podruju svoje okupacijske
zone 1949. stvorio dravu znanu kao Istona Njemaka.[9] SAD se tijekom 1950ih zalagao za ponovno naoruavanje Zapadne Njemake, a 1955. Zapadna
Njemaka postala je punopravna lanica NATO pakta.
Godine 1949. komunisti Maoa Ce-tunga porazili su ang Kaj-ekov Kuomintang
koji je imao potporu SAD-a u graanskom ratu. Graanski rat zavrio je kada su
nacionalisti 1949. godine pobjegli na Tajvan, a komunisti su pod vodstvom Mao
Ce-tunga proglasili narodnu republiku. Ubrzo nakon toga SSSR je sklopio savez s
novonastalom Narodnom Republikom Kinom. Suoena s kineskom revolucijom i
krajem amerikoga nuklearnog monopola, Trumanova je administracija 1949.
zapoela irenje politike blokiranja.[3] U tajnom dokumentu iz 1950-ih, znanom
kao NSC-68, Trumanova administracija predloila je jaanje prozapadnog saveza i
etverostruko poveanje troenja za obranu.
Ameriki su slubenici politiku blokiranja proirili na Afriku, Aziju i Latinsku
Ameriku. U isto vrijeme, revolucionarno-nacionalistiki pokreti, koje su esto
vodili komunisti, borili su se protiv obnavljanja europskih kolonijalnih carstava u
Jugozapadnoj Aziji. SAD je savez s Japanom formalizirao tijekom 1950-ih to im je
osiguralo velik broj dugoronih vojnih baza. Truman je sklopio saveze i s drugim
dravama, kao to su Australija, Novi Zeland, Filipini i Tajland.[9]
U lipnju 1950. godine Sjeverna Koreja pokree iznenadni rat protiv June Koreje.
Nakon jednoga graninog sukoba, sjevernokorejske snage potpomognute
kineskim dobrovoljcima i uz podrku SSSR-a prelaze 38. paralelu. Na Staljinovo
iznenaenje, Truman je naredio amerikim trupama da natjeraju Sjevernu Koreju
povui se i pomognu Junoj Koreji.[3]. Sjedinjene Drave trae povlaenje
agresora s podruja June Koreje. No taj zahtjev Sjeverna Koreja ignorira pa
oruane snage SAD-a uime UN-a dolaze pomoi Junoj Koreji. Naizmjenine
ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj
zaraenoj strani. Sukob je zavrio 1953. godine potpisivanjem primirja u
Panmunjonu. Granica izmeu dvije drave ostala je na 38. paraleli (usporednici).
Javno miljenje u dravama kao to je Ujedinjeno Kraljevstvo i druge saveznice
SAD-a bilo je podijeljeno: neki su eljeli rat, a neki nisu. Britanski dravni
odvjetnik Sir Hartley Shawcross 1951. godine odbacio je miljenje onih protiv
rata.
Korejski rat zavrio je 1953. bezizlaznim poloajem, no Sjedinjene Drave polako
su se uplele u novi graanski rat. SAD je podupirao junovijetnamsku vladu u

borbi protiv Sjevernog Vijetnama, koji je imao potporu SSSR-a i Kine. Ta se

potpora poslije razvila u Vijetnamski rat.
Kriza i izbijanje (1953. - 1962.)
Godine 1953. promjena u politikom vodstvu na obje strane promijenila je
dinamiku Hladnoga rata. U SAD-u, u sijenju 1953., za predsjednika je prisegnuo
Dwight D. Eisenhower. Tijekom posljednjih osamnaest mjeseci Trumanove
administracije ameriki budet za obranu poveao se etiri puta. Eisenhower se
odluio na smanjivanje trokova za vojsku tako to je prijetio amerikom
nuklearnom superiornou nastavljajui efektivno voditi SAD kroz Hladni rat.[3]
Dana 5. oujka 1953. Josif Staljin umro je od posljedica sranog udara, a
naslijedio ga je Georgij Malenkov. Staljinistiki nastrojen Malenkov na vlasti je
izdrao samo est mjeseci, kada ga je naslijedio Nikita Sergejevi Hruov.
Dolaskom Hruova na vlast u SSSR-u je poeo proces destaljinizacije i javnog
osuivanja Staljinove vladavine.
Eisenhowerov dravni tajnik John Foster Dulles predloio je "Novi pogled" na
politiku blokiranja prema kojem je traio da se Amerika puno vie oslanja na svoje
nuklearno oruje.[20] Dulles je objavio i doktrinu "masovne osvete" prijetei
Sovjetima da e SAD snano reagirati na bilo kakav oblik agresije koji bi mogao
doi s njihove strane. Zbog nuklearne superiornosti Eisenhower je zaustavljao sve
sovjetske prijetnje o intervenciji tijekom Sueske krize 1956. godine.[3] Predmet
krize bila je kontrola nad strateki vanim Sueskim kanalom koji je Egipat
nacionalizirao. Usprkos vojnim uspjesima, rezultat je bio blamaa i slabljenje
europskih sila (Britanija, Francuska u savezu s Izraelom), jaanje egipatskog
poloaja na Bliskom istoku i porast utjecaja SSSR-a u tom podruju.
Iako je nakon Staljinove smrti dolo do blagog smirivanja tenzija, Hladni rat u
Europi i dalje je bio obiljeen uznemirenim oruanim primirjem.[22] Amerike su
trupe stalno bile stacionirane po Zapadnoj Europi, a sovjetske po Istonoj. Kako bi
kontrirali ponovnom naoruanju Zapadne Njemake, SSSR je 1955. sklopio
formalni savez s komunistikim zemljama Istone Europe, znan kao Varavski
pakt. Jedina prijetnja cjelovitosti Varavskog pakta bila je 1956. u Maarskoj.
Maarska revolucija 1956. godine bio je spontani revolt protiv komunistike vlade
Maarske i njenih nametnutih sovjetskih patrona, koji je poveo premijer i
reformist Imre Nagy uz potporu mnogih stanovnika. Trajala je od 23. listopada do
10. studenog. Ovo je bio prvi primjer protusovjetske revolucije u nekoj
komunistikoj zemlji, a zavrio je sovjetskom invazijom jer SSSR nije doputao
Maarima svrgnuti komunizam.
U SAD-u se senator Joseph McCarthy iz Wisconsina izdigao kao vrlo utjecaj
politiar tijekom Hladnog rata. Iako ni Truman ni Eisenhower (koji je za razliku od
Trumana, koji je bio u sukobu s McCarthyjem, podupirao McCarthyjeve ciljeve)
nisu podupirali njegove metode, McCarthy je nastavio iriti antikomunistike
parole i teoriju o velikoj zavjeri komunista za preuzimanje amerike vlade. Period
u vrijeme McCarthyjeva mandata doveo je do masivnog "lova na vjetice", a znan
je kao makartizam. Godine 1957. objavljeno je da je SSSR lansirao u orbitu prvi
svemirski satelit "Sputnik" i poela je svemirska utrka izmeu SAD-a i SSSR-a, kao

i trka u naoruanju koja je zaprijetila unitenjem ovjeanstva. Dolo je do velikog

i neoekivanog tehnolokog napretka te do amerike gradnje raketa koje su
mogle nositi nuklearne bojne glave. Nakon Sputnika SSSR je 1957. poslao prvo
ivo bie, psa Lajku, u svemir, a 1961. godine poslao je i prvog ovjeka u orbitu Jurija Aleksejevia Gagarina. Ovakav napredak Sovjetskog Saveza potaknuo je
Amerikance 1969. godine poslati ljude na Mjesec.
Tijekom 1950-ih takozvani Trei svijet bio je znaajno borilite za dvije glavne
hladnoratovske sile. Nakon Drugog svjetskog rata SAD je izaao kao dominantnija
sila u Treem svijetu od SSSR-a i tako je popunio prostor stare carske hegemonije
svojih formalnih saveznika - Velike Britanije, Francuske i Nizozemske.[23] No,
voe nacionalistikih pokreta u postkolonijalnim zemljama esto su bile nesklone
Zapadnom bloku.[24] Za europske je sile prilagoavanje procesu dekolonizacije
bilo jako teko, ekonomski i psiholoki, a patio je i sam NATO jer je prije
dekolonizacije imao sve vee sile na svijetu na svojoj strani.
Nacionalistiki pokreti u nekim zemljama i regijama, kao to su Gvatemala, Iran,
Filipini i Indokina, bili su esto skloni komunizmu ili ih je Zapad povezivao s
komunizmom.[20] U tom kontekstu, SSSR i SAD preko svojih zastupnika borili su
se za prevlast u zemljama Treeg svijeta tijekom naglog irenja dekolonizacije
1950-ih i 1960-ih. Sjedinjene Drave iskoristile su CIA-u kako bi uklonili
antiamerike vlade i dale podrku onim proamerikim.[20] Pomou CIA-e
Sjedinjene Drave svrgavale su vlade za koje je slubeni Washington mislio da
postaju prosovjetske. Najpoznatiji su primjeri Iran i Gvatemala.
Iran je 1951. dobio svoju prvu demokratski izabranu vladu na elu s
Mohammedom Mossadeghom. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pobunilo protiv
Mossadegha i njegove politike o nafti i ulju, te njegove politike nacionalizacije, i
planiralo ga svrgnuti, Mossadegh je Britaniju proglasio neprijateljem pa su poeli
planovi za njegovo svrgavanje. CIA je odobrila milijun dolara za njegovo
svrgavanje. Dogaaj znan kao operacija Ajax uzrokovao je svrgavanje
Mossadegha s vlasti 1953. i postavljanje novog, prozapadnog, premijera
Fazlollaha Zahedija.
Godine 1951. na predsjednikim izborima u Gvatemali je pobijedio socijalist
Jacobo Arbenz Guzmn. On je u svom predsjednikom mandatu zapoeo brojne
reforme, meu kojima i agrarnu, koja je imala izniman znaaj za njegovu zemlju.
Kako je Guzmn bio prvi socijalistiki voa u zemlji koja je bila u blizini SAD-a, CIA
je organizirala dogaaj znan kao operacija PBSUCCESS. CIA je uz pomo
multinacionalnih kompanija i domae oligarhije nasilno svrgnula Guzmna s
vlasti. Nakon njegove vladavine dravu je vodila vojna junta Carlosom Castillom
koja je dravu uvela u veliku krizu.
No, mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike nisu eljele pritisak biranja
izmeu Istoka i Zapada. Godine 1955., na konferenciji u Bandungu, voe mnogih
zemalja Treeg svijeta odluile su da e ostati neutralne tijekom Hladnog rata.
Konsenzus postignut u Bandungu doveo je do potpisivanja Brijunske izjave 19.
srpnja 1956. o stvaranju Pokreta nesvrstanih. Pet glavnih zagovornika i osnivaa
Pokreta bili su indonezijski predsjednik Sukarno, predsjednik Gane Kwame

Nkrumah, predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, indijski premijer Davaharlal

Nehru i voa Jugoslavije Josip Broz Tito. U rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa
Broza Tita, odrala se je prva slubena konferencija Pokreta nesvrstanih u
Beogradu.
U meuvremenu, Nikita Hruov je proirio vidike slubene Moskve i poeo je
uspostavljati veze s mnogim dravama Treeg svijeta.
Dana 15. lipnja 1961., istononjemaki voa Walter Ulbricht odrao je govor u
kojem je pobio neke teorije o moguoj izgradnji zida izmeu zapadnog i istonog
dijela Berlina. Nakon to su 12. kolovoza istononjemaki voe nazoile jednoj
vrtnoj zabavi, sljedeeg dana, 13. kolovoza 1961. zapoela je izgradnja 156km
dugog zida koji e biti znan kao Berlinski zid. Svrha zida je bila onemoguiti
prijelaz izmeu Istone i Zapadne Njemake.
Tijekom 1950-ih SSSR i SAD su zapoeli nuklearno naoruavanje i izradu
dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije jedni
drugih.[9] Fiziar Andrej Saharov je 1953. izradio prvu sovjetsku hidrogensku
bombu znanu kao Tzar bomba. No, nakon 1956. stvari nisu ile najboljim putem
za Sovjetski Savez, a najbolji primjer toga je Sovjetsko-kineski sukob. Sukob je
izbio 1950-ih, a vrhunac je dostigao na kraju 1960-ih tijekom graninog sukoba
1969.. Najznaajniji uzrok sukoba bili su razliiti nacionalni interesi dvaju zemalja
i razlika u komunistikim ideologijama u zemljama. Sve do 1964., kada je Hruov
bio prisiljen dati ostavku, SSSR i Kina su bili u otrom sukobu oko toga tko e
voditi komunistike zemlje.
Utrka u nuklearnom naoruanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata.
Hruov je sklopio savez s Fidelom Casrtom nakon kubanske revolucije 1959. u
kojoj je Casrto doao na vlast. Kada je Kuba poela instalirati nuklearne projektile
ameriki predsjednik John Fitzgerald Kennedy je 1962. uzvratio pomorskom
blokadom. Taj dogaaj oznaio je poetak najvee hladnoratovske krize kubanske raketne krize.
Kada je Fidel Castro doao na vlast na Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle
prihvatiti komunistiku zemlju i samu ideologiju u svojoj blizini, te su, u skladu s
tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog reima.[26][27][28][29][30]
Sovjetski voa Nikita Hruov poslao je veliku vojnu pomo Kubi i prema njoj je
poslao nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U listopadu 1962. ameriki
pijunski avion otkrio je jedan balistiki projektil na lansirnom mjestu na Kubi.
Kennedy je odmah zahtijevao da se rakete uklone i naredio pomorsku blokadu
Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize amerika prednost u stratekom oruju
bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet
tijekom dva dana 1962. godine ivio na rubu nuklearnog rata. Potom je Hruov
povukao projektile s Kube, a zauzvrat dobio obeanje od SAD-a da e povui
svoje projektile iz Turske i da nikada nee napasti Kubu.
Ovakvo rjeenje kubanske krize uzrokovalo je mijenjanje obojice voa. John F.
Kennedy ubijen je 22. studenog 1963. u Dallasu kao dio zavjere jer su neki
dunosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je to nije elio

rat. Hruov je smijenjen kao dio urote. Meu urotnicima su bili Aleksandr
eljepin, Vladimir Semiasni i njegov nasljednik Leonid Brenjev koji su, dok je
Hruov bio na odmoru, odrali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se
Hruov vratio, izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su,
prema njima, loe voenje kubanske krize i odnosa s Kinom, te loa organizacija
sovjetske ekonomije. Odlaskom Hruova i Kennedyja Hladni rat je polako uao u
novi etapu koja je znana kao detant.
Od konfrontacije do detanta (1962. - 1979.)
Tijekom 1960-ih i 1970-ih i SAD i SSSR su se trudili prilagoditi novoj politici prema
kojoj svijet vie ne bi bio podijeljen na dva bloka od strane te dvije sile.[31]
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Japan i Zapadna Europa poeli su se brzo
oporavljati od destrukcije Drugog svjetskog rata i poeli dostizati SAD. Zemlje
Treeg svijeta mogle su se takoer razvijati zbog dominacija organizacija kao to
su OPEC i Pokret nesvrstanih koje su umanjivale utjecaj SAD-a i SSSR-a. Tijekom
tog perioda, slubena Moskva se morala brinuti o domaim problemima, a
sovjetski voe kao Aleksej Kosigin i Leonid Brenjev su poeli prihvaati politiku
detanta.
No, unato svemu ovom i SAD i SSSR su se borili protiv izazova njihovim voama
i eljeli su ojaati svoje globalno vodstvo. Godine 1965., ameriki predsjednik
Lyndon Johnson je odobrio slanje 22,000 amerikih vojnika na Dominikansku
Republiku. Uzrok za taj dogaaj, znan kao Operacija Power Pack, je prema
Johnsonu bio strah od komunistike revolucije sline onoj na Kubi. Operacija je
zavrila u rujnu 1966. pobjedom SAD-a.
Situacija na Istoku bila je drugaija. Amerika se borila protiv jaanja komunizma,
a Sovjeti su se morali suoiti s pokuajima svrgavanja komunizma. Prvi takav
pokuaj bio je 1968. godine u ehoslovakoj. Dogaaj znan kao Prako proljee
bilo je razdoblje politike liberalizacije u ehoslovakoj koje je poelo 5. sijenja
1968., a trajao do 20. kolovoza iste godine kada je Sovjetski Savez sa svojim
saveznicima iz Varavskog pakta (izuzev Rumunjske) okupirao zemlju. Od sredine
ezdesetih esi i Slovaci su poeli pokazivati sve veu odbojnost prema
postojeem reimu. Ove promjene su se odraavale u raspoloenju reformistikih
elemenata unutar same Komunistike partije koji su uspjeli izabrati Aleksandra
Dubeka za lidera stranke. Dubekove reforme politikih procesa, koje je on
nazivao "socijalizmom s ljudskim licem" nisu predstavljale potpuno odbacivanje
starog reima, kao to je bio sluaj u Maarskoj 1956. Dubekove promjene imale
su iroku podrku drutva, ukljuujui i radniku klasu. Meutim, sovjetske voe
predvoene Brenjevom su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj
hegemoniji nad zemljama Istonog bloka kao i na ugroavanje sigurnosti samog
Sovjetskog Saveza to je i bio glavni uzrok okupacije i zadravanja starog
komunistikog reima u ehoslovakoj koji je trajao do 1990-ih.
Same SAD su nastavile podupirati proamerike treesvjetovne reime u Aziji. No,
sukobi su se u prokomunistikim zemljama, najvie u Vijetnamu, nastavili. Iako je
Vijetnamski rat izbio 1959., SAD su nastavile podupirati Juni Vijetnam u sukobu
protiv Ho i Minovog Sjevernog Vijetnama sve do 1975. kada su komunisti osvojili

Sajgon i slubeno pobijedili i uspostavili Socijalistiku Republiku Vijetnam. Ovaj

sukob je jako oslabio ameriku ekonomiju i mnogi su ga gledali kako je jednu
veliku svjetsku silu sramotno porazila mala drave. U meuvremenu, Brenjev se
morao suoiti s obnavljanjem sovjetske ekonomije, koja je pala zbog velikih vojnih
trokova.
Jo jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je Kambodanski graanski
rat. Rat je zapoeo 1967. zbog krize tijekom vladavine Norodoma Sihanouka. Tada
je zapoelo okupljanje komunistike vojske znane kao Crveni kmeri, a koju je
vodio Pol Pot. Oruani sukobi kulminirali su 1970. kada je poeo snaan udar
Crvenih kmera na republikansku vladavinu Lon Nola i njegove Kmerske Republike
(koja je uspostavljena nakon pua 1970.). Nakon 5 godina oruanih sukoba, Pol
Potovi Crveni kmeri su u travnju 1975. zauzeli Phnom Penh i time uspostavili
Demokratsku Kampueju. Zbog loe vladavine i diktature Pol Pota i Demokratska
Kampueja je ukinuta 1979. tijekom Kambodansko-vijetnamskog rata kada je
uspostavljenja Narodna Republika Kampueja (koja je bila pod Vijetnamskom
okupacijom) i tek je 1993. drava dobila svoj dananji naziv - Kamboda.
Kineski ministar obrane maral Lin Piao pokrenuo je veliku akciju pod parolom
itava zemlja mora uiti od vojske, to je posebno ojaalo one snage KP Kine i
u vojsci koje su se protivile daljnjoj suradnji sa SSSR-om. Godine 1964. NR Kina je,
pod utjecajem ove akcije, uspjeno izvrila svoj prvi nuklearni pokus. Iste te
godine, kineski voa Mao Ce Tung zapoinje dogaaj znan kao Kineska kulturna
revolucija. Tijekom revolucije je smijenjeno vie od 30 milijuna ljudi na vodeim
poloajima, a jedan je milijun poginuo u velikoj hajci tzv. revolucionara. Inspirirani
i podupirani od visokih vojnih krugova i supruge Mao Ce Tunga, protagonisti
kulturne revolucije su sasvim izolirali zemlju i udaljili ju od sovjetskih zbivanja, a
sve to da bi odrali autohtonost kineske revolucije i kineskih stajalita o borbi za
socijalizam. Iako je ovaj pokret moda i zamiljen kao neto dobro, veina
povjesniara (u i izvan Kine) smatra kulturno revoluciju katastrofom koja se u
budunosti treba izbjegavati. Iako je Mao objavio da je revolucija zavrila 1969.,
veina povjesniara smatra da je zavrila tek 1976., nakon Maove smrti.
Nakon sukoba i raskida odnosa izmeu Kine i SSSR-a, 1969. godine izbio je sukob
izmeu te dvije zemlje znan kao Kinesko-sovjetski granini sukob. Ovaj dogaaj
se smatra vrhuncem Sovjetsko-kineskog sukoba koji je zapoeo tijekom 1950-ih.
Vrhunac samog sukoba bio je oruani sukob kod otoka enbao koji je pripadao
SSSR-u pod nazivom Damsnskij, no nakon raspada SSSR-a pripojen je Kini. Ovim
dogaajem slubeno je zavren Sovjetsko-kineski sukob.
Iako su se indirektni sukobi izmeu supersila Hladnog rata i dalje trajali, tijekom
1960-ih i 1970-ih dolo je do zahlaenja odnosa i zapoela je sve vea i ea
primjena detanta.[22] Sam detant oznaavao je smirivanje tenzija i zahlaivanje
neprijateljskih odnosa izmeu dvaju supersila, te pregovore koji su trebali dovesti
do kraja Hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su zapoeli s primjenjivanjem
detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine 1972., ameriki predsjednik
Richard Nixon posjetio je Narodnu Republiku Kinu i sastao se s voom Maom Ce
Tungom i premijerom u Enlaiom. Nakon sastanka Nixon i Henry Kissinger su
objavili da je dolo do znaajnih poboljanja odnosa izmeu SAD-a i Kine. Po

zavretku posjeta, SAD i NR Kina su izdali angajski Communiqu, dokument koji

je iznio poglede dvaju zemalja o vanjskoj politici i postao baza za kineskoamerike odnose. U priopenju obje nacije su obeale da e teiti ka potpunoj
normalizaciji odnosa dvaju zemalja. Nixon i amerika vlada potvrdili su elju da se
tajvansko pitanje rijei na miran nain, to je poduprijela i sama Kina. Ta izjava je
SAD-u i Kini omoguila da privremeno stave sa strane "kljuno pitanje koje ometa
normalizaciju odnosa"[32] oko politikog statusa Tajvana. No, SAD je nastavio
diplomatske odnose s Tajvanom sve do 1979. kada je raskinuo te odnose i
uspostavio potpune diplomatske odnose s NR Kinom.
Kasnije, u lipnju iste godine, Nixon i Kissinger su otili u Moskvu i objavili poetak
pregovora o ogranienju stratekog naoruanja koji su trebali ograniiti
proizvodnju skupih antibalistikih projektila i nuklearnih raketa.[20] Ovi pregovori
znani su pod kraticom SALT. Kao potvrdu o dobrom tijeku pregovora, SAD i SSSR
su potpisali dva dokumenta znana kao SALT I i SALT II. SALT I su 23. studenog
1974. u Vladivostoku potpisali novi ameriki predsjednik Gerald Ford i sovjetski
elnik Leonid Brenjev. SALT I je zamrznuo broj stratekih ispaljivaa nuklearnih
projektila na tadanji broj, a zahtijevao je poveanje broja ispaljivaa podmorskih
nuklearnih projektila, ali samo nakon to se rastavi isti broj interkontinentalnih
balistikih projektila.

SALT II su 18. lipnja 1979. u Beu potpisali ameriki predsjednik Jimmy Carter i
sovjetski elnik Leonid Brenjev. Odredbe SALT II sporazuma bile su da se ogranii
proizvodnja stratekih nuklearnih projektila.
U meuvremenu su se svi ovi dogaaji vremenski podudarali s dogaanjima u
Zapadnoj Njemakoj. Tadanji kancelar Willy Brandt uveo je novu politiku
Zapadne Njemake znanu kao Ostpolitik. Ostpolitk je predstavljao uspjean
pokuaj kancelara Brandta da normalizira odnose s komunistikim zemljama
Istone Europe, a posebice s Istonom Njemakom.
Svi ostali ugovori teili su ka stabilizaciji situacije u Europi, a kulminirali su
Helsinkom deklaracijom koji je potpisala KESS 1975. godine.
No, detant 1970-ih je bio kratkovjean. Ameriki Kongres je toliko ograniio
ekonomski pakt izmeu Nixona i Brenjeva da ga je SSSR 1975. i odbacio.[3]
Sukob dvaju supersila nastavio se indirektno i tijekom detanta, ponajvie u
zemljama Treeg svijeta. Najznaajnija krizna arita bila su u Aziji (Jomkipurski
rat, Iranska revolucija), Africi (Angolski graanski rat, Graanski rat u Mozambiku)
i u Latinskoj Americi (ileanski dravni udar 1973., Revolucija u Nikaragvi).
Upravo zbog svih ovih dogaanja umanjena je i vrijednost SALT II pakta koji je
potpisan 1979.
Jomkipurski rat je bio sukob izmeu Izraela i arapskih zemalja predvoenih
Egiptom i Sirijom voen 1973. na podruju Sinaja. Nakon Lipanjskog rata, 1. rujna
1967. u sudanskom gradu Khartoumu odran je arapski samit na kojem je
odlueno da nema mira,pregovora, ni priznanja Izraela. Rat je zapoeo na
najvei idovski blagdan Yom Kippur, a trajao je samo 20 dana, no posljedice se

osjeaju i danas. Rat je zavrio dogovorom o prekidu vatre koji je doveo do

enevske konferencije. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke
Golde Meir i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora predsjednika
Cartera, on, egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menahem
Begin tajno su se sastali u amerikoj bazi Camp David i vodili su pregovore koji su
trajali 12 dana. Dana 17. rujna 1978. potpisan je tzv. sporazum iz Camp Davida s
kojim je Egipat priznao Izrael kao dravu i time postao prva arapska drava koja
je to uinila. Ovaj sporazum direktno je doveo do potpisivanja Egipatskoizraelskog mirovnog sporazuma 1979. Osim Cartera, meu kljunim linostima
koji su inicirali mir i normalizaciju odnosa izmeu dvije zemlje bio je i sam
egipatski predsjednik Sadat, no on sam nije smio nita inicirati jer su mnoge
zemlje Varavskog pakta zaprijetile Egiptu ratom ako bi to uinio.
No, potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja na
Egipat od strane arapskih zemalja. Egipat se prije smatrao najmonijom
arapskom zemljom, no nakon to je Sadat potpisao mir to se promijenilo, a isto to
dovelo je i do suspendiranja Egipta iz Arapske lige u periodu od 1979. do 1989.
Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do atentata na predsjednika
Sadata 6. listopada 1981. godine u kojem je i poginuo. Sadata je naslijedio
tadanji potpredsjednik Hosni Mubarak koji na vlasti ostaje sve do 11. veljae
2011.
Iran je sve do 1979. godine bio monarhija kojom je u tom periodu vladao
Mohammed Reza Pahlavi. Iranska ili islamska revolucija je dogaaj u kojem je Iran
postao islamska republika. Glavni voa revolucije, Ruholah Homeini je sve do
tada bio u egzilu, no kao voa revolucije, nakon pobjede revolucionara, Homeini
je postao vrhovni voa Irana. Revolucija je zapoela u sijenju 1978. s prvim
velikim protestima, a zavrila se usvajanjem novog teokratskog ustava - ime je
Homeini postao vrhovni voa zemlje - prosinac 1979. U meuvremenu,
Mohammed Reza Pahlavi je pobegao iz zemlje u sijenju 1979. nakon to su
trajkovi i protesti paralizirali zemlju, i 1. veljae 1979., ajatolah Homeini se vratio
u Teheran da pozdravi nekoliko milijuna Iranaca. Konani kraj dinastije Pahlavi se
dogodio ubrzo zatim (11. veljae) kada je iranska vojska proglasila neutralnost
nakon to su gerilske i pobunjenike snage nadjaale snage vjerne ahu. Iran je
slubeno postao islamska republika 1. travnja 1979. kada su Iranci u velikoj veini
poduprli tu odluku na referendumu.
U Africi je bila drugaija situacija. Kako su neke zemlje tek u ovom periodu uspjele
izboriti neovisnost i kako su mnoge od njih poele prihvaati komunizam kao
ideologiju koja ih moe izvesti iz postkolonijalne krize, SAD je, kao otar protivnik
komunizma koji je elio to manje komunistikih zemalja, potpomagao mnogim
zemljama i organizacijama u borbi protiv komunizma u njihovim zemljama. U
Angoli, koja je tek 1975. dobila neovisnost, sukob se vodio izmeu komunistikog
MPLA, koji je imao potporu Kube, Mozambika i SSSR-a, i antikomunistike UNITA-e,
koja je imala potporu SAD-a, Junoafrike Republikei i Republike Zair koju je vodio
diktator Mobutu Sese Seko. Rat je slubeno zavrio tek 2002. i pretpostavlja se da
je umrlo preko 500,000 ljudi. Ovaj graanski rat bio je jedan od najduih, ali i
najvanijih sukoba Hladnog rata jer su i SSSR i SAD ovaj sukob smatrali kritinom

za balans snaga u Hladnom ratu. Rat je zavrio pobjedom komunista koji i danas
pobjeuju na izborima u Angoli.
Drugi znaajan sukob bio je u jo jednoj novonastaloj dravi Mozambiku.
Mozambik je, kao i Angola, neovisnost stekao 1975. i ve je 1977. uvuen u rat.
Uzrok je bio isti - dolazak komunista na vlast i pobuna antikomunista protiv
komunista. U Mozambiku je komunistike snage predstavljala stranka FRELIMO, a
antikomunistike, tonije konzervativce, RENAMO. FRELIMO je vodio tadanji
predsjednik Joaquim Chissano, a RENAMO Samora Machel. Rat je trajao sve do
1992. godine, a sa sobom je odnio preko 900,000 rtava. Rat je zavrio primirjem
i izborima u Mozambiku. Jedna od najzaslunijih strana za sklapanje mira izmeu
dvaju sukobljenih voa je ONUMOZ ili Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku
koja je svojim djelovanjem uspjela pomiriti dvojicu sukobljenih voa i donijeti mir
u Mozambik.
Latinska Amerika je u ovom periodu bila arite revolucija i dravnih udara.
ileanski dravni udar 1973. donio je jo jednu smjenu komunistikog
predsjednika, Salvadora Allendea, koji je i prvi marksist koji je demokratski
izabran na mjesto voe neke drave. Allende je svojom politikom agrarne
reforme, nacionalizacije rudnih bogatstava i pravedne raspodjele bogatstva,
opasno ugrozio interese krupne buroazije i stranih, posebno amerikih
kompanija. Zbog tog ugroavanja, SAD su poduprijele i uvjebale generala
Augusra Pinocheta koji je 1973. izveo dravni udar na ondanju komunistiku
vladu predsjednika Allendea. Kad je prvi put pokuao, nije uspio, no samo dva
mjeseca poslije drugi put pokuava i uspijeva. General Pinochet je, uz potporu
SAD-a, uspio svrgnuti predsjednika Allendea. Sam Allende umro je tijekom
dravnog udara. Prema slubenoj objavi, Allende se ubio, ali danas postoje
mnoge teorije koje govore kako su Allendea zapravo ubile Pinochetove postrojbe
tijekom pua. Nakon pua, general Pinochet preuzeo je vlast i uveo
antikomunistiku vojnu huntu koja je trajala sve do 1990. godine kada je izgubio
na predsjednikim izborima.
Nikaragvanska revolucija je jedan takoer vrlo vaan politiki dogaaj, ne samo
za Nikaragvu i ameriki kontinent, nego i za cjelokupni ishod Hladnog rata. Ova
rezolucija predstavlja osnivanje, razvoj i vrhunac nikaragvanskog revolucionarnog
procesa koji je orujem uspio svrgnuti diktatorsku dinastiju Somoza s vlasti, koju
je drava jo od 1930-ih. Tri lana obitelji Somoza bili su predsjednici Nikaragve i
to u nekoliko mandata: Anastasio Somoza Garca (prvi mandat: 1937. 1947.,
drugi mandat: 1950. 1956.), Luis Somoza Debayle (1956. 1963.) i Anastasio
Somoza Debayle (prvi mandat: 1967. 1972., drugi mandat: 1974. 1979.).
Vodea organizacija koje je vodila revoluciju bila je komunistika stranka FSLN.
Ova revolucija i smjena vlasti predstavljala je jako vaan dogaaj u povijesti
Nikaragve, ponajvie u socijalnom smisli. Revoluciju je predvodio Daniel Ortega
koji je od 1979. do 1985. vodio huntu, a od 1985. do 1990. je obnaao dunost
predsjednika. Godine 1990. FSLN prvi put gubi na izborima i to od stranke UNO,
no FSLN ponovo dolazi na vlast 2007. godine kada Ortega ponovo postaje
predsjednik.
"Drugi Hladni rat" (1979. - 1985.)

Pojam "Drugi Hladni rat" je koriten od strane nekih povjesniara da bi se opisalo

ponovno poveanje tenzija izmeu dvaju hladnoratovskih supersila tijekom ranih
1980-ih.[2] Godine 1980. Ronald Reagan je porazio Cartera na izborima i zalagao
se za vojne trokove kako bi se mogao suoiti sa SSSR-om.[3] I Reagan i
novoizabrana britanska premijerka (jedina u povijesti) Margaret Thatcher su se
odrekli sovjetske ideologije i probuduli rivalstvo koje je izmeu tih zemalja
postojalo samo tijekom ranih 1940-ih.
Kako su tenzije ponovo porasle, NATO je, pod utjecajem Reaganovog kabineta,
poeo izgradnju Pershing II raketa u Zapadnoj Europi, posebno u Zapadnoj
Njemakoj. Ova izgradnja bi rakete udaljila samo 6 minuta od sredita "zlog
carstva", kako je Reagan opisao Moskvu i SSSR. No, podrke za izgradnju je
nedostajalo i mnogi nisi bili sigurni u to je li potrebno dalje podizati tenzije. No, 1.
rujna 1983. Sovjetski Savez je sruio KAL 007 dok je letio preko Sahalina. Ovaj
dogaaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje SAD-u da obustavi
postavljanje balistikih projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan je ovaj
dogaaj, u kojem je poginulo 269 ljudi, opisao kao masakr. Barbarnost ovog ina,
koju su vidjeli SAD i njezini saveznici, uzrokovala je veu potporu za postavljanje
projektila koja je stajala vrsto sve do kasnijih razgovora izmeu Reagana i
Gorbaova.
Reagan je potroio $2,2 trilijuna na obrambene trokove u osam godina. U
kombinaciji s ekonomskim problemima iz 1970-ih, SAD su od najbogatije svjetske
drave dole na rang drave s najveim dugom.[3] Tenzije su jo jednom porasle
tijekom 1980-ih kada je Reagan u Europu postavio amerike projektile koji bi
mogli unititi druge projektile u letu.Ovaj dogaaj oznaio je poetak Strateke
obrambene inicijative koju su mediji nazvali i Zvjezdani ratovi.
Godine 1980. u Poljskoj poinje inicijativa za svrgavanje komunizma. Dogaaj u
kojem je dolo propadanja komunistikog sistema znan je kao Poljska revolucija.
Sami prosvjedi zapoeli su u brodogradilitu u Gdasku. Iz svakodnevnih protesta
rodio se sindikalni pokret Solidarnost (polj. Solidarno), koji je predvodio Lech
Wasa. Zbog trajkova i nemira irom zemlje, vojni vrh je izvrio dravni udar
1981. godine. Potom je izvrena promjena dravnog i drutvenog sistema, i to
mirnim putem. Prvi slobodni izbori u Poljskoj, ujedno i prvi demokratski u istonoj
Europi, odrani su u lipnju 1989. godine. Uvjerljivu pobjedu odnijela je opozicija, a
Lech Wasa je sljedee godine izabran za predsjednika Poljske. Ovo je bio prvi
uspjean pokuaj svrgavanja komunizma u nekoj, do tada, komunistikoj zemlji.
Posljednji voa komunistike Poljske bio je general Wojciech Jaruzelski koji je
najpoznatiji po svom Branom zakoni iz 1981. godine. to se tie samog vodstva
u Americi i SAD-u tijekom ovog predzadnjeg perioda Hladnog rata s jedne strane
nije bilo promjena, a s druge ih je bilo dosta. Nakon pobjede nad Carterom,
Reagan je osvojio dva mandata i ostao predsjednik sve do 1989. godine tj. do
zadnje faze rata, ali u SSSR-u je bilo drugaije. Brenjev je umro 1982. godine, a
naslijedio ga je Jurij Andropov. Andropov se openito smatra jednim od boljih
voa jer je unato visokim tenzijama uspio zadrati mir, a i zbog njegovog
komuniciranja s desetogodinjim Amerikankom Samanthom Smith kojoj je
odgovorio na upit o tome hoe li biti nuklearni rat. Andropov je odgovorio da e

Sovjetski Savez dati sve to je u njegovoj moi da ga ne bude i pozvao je

Samanthu u Moskvu. Upravo se zato Andropov smatra jednim od najpozitivnijih
sovjetskih voa jer je u svojoj kratkoj vladavini (1982. - 1984.) uspio zadrati
dosta dobre odnose sa SAD-om u periodu u kojem su tenzije bile jako visoke.
Nakon Andropova, doao je Konstantin ernjenko koji je bio blii Brenjevu, no
ernjenko je vladao samo godinu dana kada je umro i naslijedio ga je Mihail
Gorbaov, kojeg je sam Andropov jako podrupirao. Gorbaov je uvelike poboljao
odnose izmeu dviju zemalja, a na vlasti je ostao sve do kraja Hladnog rata.
U SAD-u je zabrinutost oko amerike intervencije u stranim sukobima postojala
jo od kraja Vijetnamskog rata.[33] No, Reagan se tijekom predsjednitva nije
suoio s velikim problemima oko njegovih intervencija u stranim sukobima. No,
Reagan se, osim nekoliko afera (Iran-Contra afera), samo jednom, tijekom svog
prvog mandata, suoio s ozbiljnim problemom - pokuajem atentata. Dana 30.
oujka 1981. John Hinckley, Jr. pucao je na Reagana, Jamesa Bradyja i jo dvojicu
ljudi i zamalo pogodio Reaganovo srce, no pogodio je lijevo pluno krilo koje je
kasnije utajilo. Reagan je odveden u bolnicu gdje se tijekom operacije alio s
lijenicima. No, na Reaganovu sreu, pokuaj nije bio opasan po Reaganov ivot i
on se oporavio relativno brzo.
Tijekom 1983., Reaganova administracija intervenirala je u nekoliko
meunarodnih sukoba. Meu te sukobe spadaju Libanonski graanski rat, invazija
Grenade, bombardiranje Libije, a podupirala je i srednjoamerike Kontrae desniarske stranke koje su eljele svrgnuti prosovjetsku FSLN s vlasti u
Nikaragvi. Iako su Reaganove intervencije u Libiji i Grenadi Amerikanci smatrali
dobrima, njegovo podupiranje Kontraa nije dobro prihvaeno. Jedna od afera
koja je izbila u vezi s tim kontraima je Iran-Contra afera. Afera je izbila 1986.
godine kada se otkrilo da SAD tajno prodaje oruje Iranu (koji je tada ratovao s
Irakom) i dobiveni novac troi kao potporu kontraima u Nikaragvi. Otkrie tih
tajnih poslova u studenom iste godine je ozbiljno uzdrmalo Reaganovu
administraciju. Tome je doprinijela injenica da je pukovnik Oliver North, zajedno
sa svojom sekretaricom Fawn Hall, unitavao dokumente vezane uz sluaj.
Reagan je u svrhu istrage imenovao posebnu predsjedniku, tzv. Towerovu
komisiju. Njeni nalazi su teretili Poindextera, Northa i tajnika za obranu Caspara
Weinbergera, ali ne i Reagana. Meutim, Kongres, kojim je tada dominirala
Demokratska stranka govorio je da je Reagan glavni krivac za aferu. North i
Poindexter su 16. oujka 1988. optueni, a kasnije i osueni za ometanje pravde i
slina krivina djela. Meutim, njihove presude su oborene na viim sudovima, a
novi postupci su ostali nepokrenuti. Nakon svega ovoga Reagan je uspio uvjeriti
Amerikance da nije znao to rade njegovi podinjeni i povratio je popularnost.
Jo jedna prihvaena Reaganova intevrencija bila je Operacija El Dorado Canyon,
znana i kao ameriko bombardiranje Libije 1986. godine. Napad je doao kao
odgovor na tadanje podupiranje terorizma od strane libijskog reima Muammara
al-Gaddafija. Bombardiranje je provedeno zrakom, a glavni avion bio je F-111F.
Amerikanci su preteito bombardirali Tripoli, a tijekom bombardiranja je poginulo
37 ljudi (meu kojima je i bila Gadaffijeva ki), no Gadaffi je ostao neozlijeen.
Kako je glavni motiv bila borba protiv terorizma, SAD su se nadale da e ovime

bar malo suzbiti terorizam, no ak i tijekom napada, ali i nakon njih, dogodilo se
nekoliko teroristikih napada. Gadaffi je prekinuo sve odnose s SAD-om, no
kasnije je dolo do poboljanja odnosa i prikljuivanja Libije u mnoge
meunarodne organizcaije bez promjene voe. Amerika javnost dobro je
prihvatila bombardiranje, no veina ostalih drava, ak i ameriki saveznici su
osudili napad, a SSSR je otkazao sastanak svog ministra vanjskih poslova s
amerikim dravnim tajnikom.
Operacija Urgent Fury ili amerika invazija Grenade je amerika invazija koja se
dogodila 1983. godine. Invazija je izvedena kao odgovor na ilegalno smjenjivanje
i ubijanje premijera Mauricea Bishopa. Invazija je zapoela 25. listopada, a trajala
je do 15. prosinca. Amerikanci su na otoku pobijedili revolucionare s Grenade koji
su imali potporu Kube i svrgnuli su vojnu diktaturu Hudsona Austina. Invazija je
dobila razliite reakcije, no uglavnom je dobro prihvaena meu amerikom i
meu dijelom populacije s Grenade.
Kao i SAD, i Sovjeti su intervenirali u sukobima u drugim zemljama. Tijekom ovog
perioda zbila se posljednja vea sovjetska intervencija. Sovjetsko-afganistanski
rat je sukob koji je zapoeo 1979., a trajao je punih deset godina. Iako je Brenjev
bio uvjeren da e rat biti kratak, muslimanski gerilci su pruili izrazito dug i jak
otpor.[34] Kremlj je poslao oko 100,000 trupa u Afganistan kako bi pomogli
komunistikom reimu, to je dovelo do toga da mnogi ovaj sukob nazivaju
Sovjetskom Vijetnamom.[35] No, ovaj sukob je vie tetio Sovjetima, nego to je
Vijetnam Amerikancima jer je SSSR tada prolazio kroz domau krizu. Rat je
zapoeo nakon to je novo uspostavljena Demokratska Republika Afganistan
provela marksistike promjene koje nisu dobro primljene od strane islamskog
stanovnitva. Nakon 7 godina ratovanja protiv mudahedina, komunistika vlada
je smijenila predsjednika Karmala i na vlast je doao Mohamed Nadibulah koji je
uveo i novi ustav. Nakon godinu dana vlasti, Nadibulah je zapoeo s
podupiranjem sovjetske inicijative za povlaenje iz Afganistana. Ono je zapoelo
20. srpnja 1987., a zavrilo je 15. veljae 1989. ime je slubeno i zavren
sovjetsko-afganistanski rat. Rat je imao snane posljedice na politiku SSSR-a koje
su naposlijetku dovele i do njegovog raspada.
Jo jedna znaajnija posljedica ovog rata oitovala se i na Olimpijskim igrama.
Iako su ve na OI 1976. u Montrealu neke afrike zemlje bojkotirale igre zbog toga
to je Novi Zeland nastavio igrati ragbi s Junoafrikom Republikom unato
njezinoj politici apartheida i zabrani nastupanja na OI, OI 1980. u Moskvi i OI
1984. u Los Angelesu dovele su prvi veliki politiki bojkot. Sjedinjene Drave
bojkotirale su OI 1980. u Moskvi, zajedno s jo 61 zemljom, kao znak protesta
sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. Sljedee OI odrale su se 1984. u Los
Angelesu i ovaj put je SSSR, s jo 14 zemalja Istonog bloka, bojkotirao OI kao
znak protesta amerikoj antikomunistikoj propagandi, te antisovjetskoj paranoji
koju je irila zemljama saveznicima. Ovo su jedini primjeri kada su dvije zemlje
svoje sukobe rjeavale i na polju sporta.
Kraj Hladnog rata

Tijekom 1980-ih, vojska SSSR-a bila je najvea na svijetu po mnogim mjerilima.

Bila je najvea po kvantiteti, po broju i vrsti oruja koje su posjedovali, te po
veliini i broju vojnoindustrijskih baza.[36] No, ta kvantitativna nadmo esto je
prikrivala polja u kojima je Istoni blok daleko zaostajao za Zapadom. To je dovelo
do toga da Zapad uvelike precijeni SSSR.
Iako tijekom ovog perioda nije bilo velikih vojnih intervencija, vojska je i dalje
imala vanu ulogu. Na poetku kraja Hladno rata (1985.), ameriki predsjednik
Reagan je osvojio svoj drugi mandat, a preminulog ernjenka je naslijedio Mihail
Sergejevi Gorbaov. Ovaj period oznaio je novi put u vanjskoj politici dvaju
zemalja jer je sam Reagan pozvao Gorbaova u SAD, i to neslubeno, te je time
Gorbaov postao prvi sovjetski dunosnik koji je neslubeno posjetio SAD.
No, unato poboljavanju odnosa sa SAD-om, Gorbaov se morao suoiti s
ekonomskom krizom u svojoj zemlji. Ta kriza ponajvie je uvjetovana padom
cijena nafte. Gorbaov je tada zapoeo s reformama znanim kao perestrojka i
glasnost. Perestrojka je predstavljala reformu koja je trebala podii sovjetsku
privredu, koja je ve od poetka osamdesetih godina poela stagnirati. Plan je bio
da se promjeni neefikasno voena ekonomija i da se uvede decentralizirana,
trino orijentirana ekonomija. Ve 1990. godine, perestrojka je poela slabiti i
privredna situacija je ponovo bila kritina. Godina 1988. postaje vrijeme glasnosti
kojom se doputa kritiziranje partije i njenih elnika putem javnih glasila. Takoer
se, u nastavku ekonomskih reformi, donosi novi zakon kojim se omoguuje
osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastina promjena prola meu
komunistikim elnicima, u ovaj zakon je umetnuta uredba da privatnici moraju
plaati neuobiajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi
nenormalni porezi bit e smanjeni na normalni nivo tako da se stvori
"poduzetnika klima". U lipnju ove godine na partijskom kongresu Gorbaov
objavljuje svoje daljnje elje za stvaranjem jakog predsjednikog sistema i
drastinog smanjivanja utjecaja partije na politiki ivot drave. Ove reforme i
kriza bili su jedni od glavnih razloga za kasniji raspad Sovjetskog Saveza.
I uistinu, istononjemake vlasti su dvije godine nakon dopustile ljudima iz DDR-a
da prelaze u Zapadni Berlin, a sam Berlinski zid slubeno je sruen 1989. godine.
Ovaj dogaaj bio je kljuan za reunifikaciju Njemake, te jedan od najvanijih
dogaaja u odnosima SAD-a i SSSR-a, a doveo je i do eventualnog kraja Hladnog
rata.
Godine 1987. u baltikim zemljama koje su pripadale SSSR-u zapoinje
Raspjevana revolucija. Taj dogaaj odvijao se od 1987. pa sve do 1991. godine
kada tri zemlje, Estonija, Litva i Latvija dobivaju neovisnost. U Estoniji je glavni
pokreta bila glazba i festivali na kojima su se masovno poele izvoditi patriotske
pjesme. Nakon borbe s mnogim pokuajima dravnog udara, Estonski Vrhovni
Sovjet (u suradnji s kongresom) 20. kolovoza 1991. proglaava nastanak neovisne
Estonije. U Latviji se borba za samostalnou nije vodila preko glazbe, nego preko
mnogih nevladinih organizacija koji su svojim govorima na javnim mjestima
tijekom javnih dogaaja poticali i budili nacionalnu svijest latvijskog naroda. Na
novim izborima za Latvijski Vrhovni Sovjet pobijedila je stranka za nezavisnost.
Isti taj Sovjet donio je 4. oujka 1990. deklaraciju nezavisnosti, a Latvija je

slubeno priznata nakon neuspjenog dravnog udara 6. rujna 1991. U Litvi je

bitka za neovisnost zapoela 1988. s osnivanjem stranke Sjdis. Nakon snanog
zalaganja stranke. u studenom 1988. parlament usvaja novu zastavu i himnu.
Nakon trogodinje borbe i nekoliko nasilnih sukoba (Krvava nedjelja), Litva je
konano priznata u kolovozu 1991. nakon neuspjelog dravnog udara.
Godine 1988., Gorbaovljev kabinet donosi tzv. Sinatrinu doktrinu (nazvanu
prema Franku Sinatri) prema kojoj se Sovjetski Savez prestaje uplitati u pitanja
unutarnjih poslova svojih saveznika. Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju
komunizma u mnogim zemljama Varavskog pakta i revolucijama 1989., a dovela
i do eventualnog pada samog SSSR-a i kraja Hladnog rata.
Samo godinu dana nakon donoenja te doktrine, zapoinje tzv. jesen naroda. Taj
dogaaj obuhvaa revolucije u zemljama Istonog bloka iji je rezultat bio
svrgavanje komunizma i uspostava demokratske vlade. Revolucije su se zbile u
ehoslovakoj, Bugarskoj, Poljskoj, DDR-u, Maarskoj i Rumunjskoj.
Revolucionarni pokret Solidarnost javio se u Poljskoj ve na poetku desetljea, a
u DDR-u je revolucija zavrila ruenjem Berlinskog zida. U Maarskoj je revolucija
provedena mirnim putem. Iako su u Maarskoj provedene mnoge uspjene
reforme, velike promjene dogodile su se nakon smjene Jnosa Kdra na mjestu
Generalnog sekretara KPM-a. Nova vlast uvela je demokratski paket, a na svojoj
povijesnoj sjednici odranoj od 16. listopada do 20. listopada 1988. prihvatila je
nove zakone i time omoguila prve demokratske izbore za vladu i predsjednika.
Usvajanjem ovih zakona, Maarska je iz narodne republike prela u politiko
ureenje demokratske republike.
U Bugarskoj je situacija bila drugaija. Tadanji voa Todor ivkov pokuao je
provesti glasnost i perestrojku, no neuspjeno to je izazvalo veliko
nezadovoljstvo u narodu, a pogotovo meu prodemokratskim organizacijama.
ivkov je 10. studenog 1989. siao s vlasti i time zavrio najduu vladavinu
pojedinca u sovjetskom bloku, vladavinu koju je obiljeio nepotizam, mnoge krize
i veliko nezadovoljstvo naroda. No, ni odlazak ivkova nije zadovoljio
prodemokrate. Prosvjedi su se nastavili i tijekom kratkotrajne vladavine
ivkovljevog nasljednika Petra Mladenova sve do 1990. godine kada su u
Bugarskoj odrani prvi demokratski izbori nakon 1931. godine. Ovim dogaajem i
Bugarska je napravila tranziciju iz komunizma u demokraciju. Sam ivkov je
1991. osuen, no izbjegao je smrt (za razliku od Ceauescua).
ehoslovaka Republika je prijelaz u demokraciju napravila dogaajem koji je
znan kao Barunasta revolucija. Tijekom tog dogaaja ehoslovaka se mirnim
putem raspala na eku i Slovaku. Kako je ehoslovaka bila prva zemlja koja je
skinula eljeznu zavjesu, a nije dobila opasku SSSR-a, nastavila je s reformama
meu kojima je najvanija bila odluka KPSSR-a da vie nee drati politiki
monopol. Tada su zapoeli mirni prosvjedi u svrhu odravanja novih izbora. Na
jesen 1989. izbori su odrani i sastavljena je prva vlada u kojoj komunisti nisu
imali veinu jo nakon 1948. Bodljikava ica je uklonjena s granica sa Zapadnom
Njemakom i Austrijom u prosincu i 10. prosinca komunistiki predsjednik Gustv
Husk daje ostavku. Pisac Vclav Havel postaje posljednji predsjednik
ehoslovake 29. prosinca 1989. godine i time zavrava komunizam u

ehoslovakoj. Dana 1. sijenja 1993. dolazi i do mirnog raspadanja

ehoslovake i nastajanja eke i Slovake. Ovaj raspad znan je kao Barunasti
razvod.
U SR Rumunjskoj se zbila jedina nasilna revolucija i jedina revolucija koja je
zavrila smaknuem komunistikog voe. Rumunjska revolucija 1989. je oruani
sukob koji je trajao od 16. do 22. prosinca 1989. godine, a sukobili su se pristae
komunizma i Securitate (Dravna siguronosna sluba) protiv antikomunista i
rumunjske vojske. Revolucija je zapoela prosvjedima u Temivaru koje je vodio
Ion Iliescu, prvi demokratski predsjednik Rumunjske, Ceauescuov nasljednik.
Prosvjedi sz zapoeti kao rezultat loe i diktatorske vladavine koju je vodio
Ceauescu, te represivnog komunistikog reima. Zauzeta je dravna televizija iz
koje su koordinirani svi ostali potezi ustanika. Nakon 6 dana ustanka, Nicolae
Ceauescu je 22. prosinca iziao da odri govor s balkona predsjednike palae u
Bukuretu, no odmah su poeli stalni zviduci. Narod se nije moglo utiati.
Diktator je pobjegao helikopterom, ali je uhien, te mu je sueno na prijekom
sudu. Na Boi 1989. pogubljen je sa suprugom ispred streljakog voda to je
kasnije prikazano i na televiziji. Rumunjska je jedina istonoeuropska drava koja
je nasilno sruila komunizam i uspostavila demokraciju (koju je vodio prvi
predsjednik demokratske Rumunjske Ion Iliescu).
Ovi dogaaji doveli su do toga da SSSR ostane posljednja zemlja (uz SFRJ, no i tu
je zapoela kampanja nastankom zasebnih republika) u Europi koja jo uvijek ima
koliko-toliko vrst komunistiki sustav vlasti. No, u prosincu 1989. godine, na
sastanku u Malti, Mihail Gorbaov i novi ameriki predsjednik George Herbert
Walker Bush potpisali su ugovor kojim su zavrili Hladni rat,[38] no ni taj dogaaj
nije oznaio slubeni kraj rata. Slubenim krajem rata smatra se 1991. godina
kada je dolo do kolapsa SSSR-a.
Tijekom dugog niza desetljea razvoj SSSR-a je bio usporavan. Forsiranje teke
industrije dovelo je do loe kvalitete robe i niskog ivotnog standarda. Unutranje
i ekonomsko loe stanje, kao i utjecaj velikog broja revolucija u istonoj Europi,
ope slabljenje Sovjetskog Saveza, i Gorbaovljeve reforme glasnost i perestrojka,
doveli su i do njegovog konanog raspada. Komunistika partija Sovjetskog
Saveza odrie se monopola moi i svoje vlasti 1990. godine. Referendum, odran
17. oujka 1991. na kojem je 78% glasaa odabralo cjelovitost SSSR-a, baltike
zemlje, Armenija, Moldova i Gruzija su bojkotirale.
Gorbaov se trudio da odri zemlje SSSR-a na jednom mjestu pa je 20. kolovoza
1991. trebao biti potpisan novi sporazum zemalja u kome bi zemlje prihvatile
federaciju i savez koji bi imao zajednikog predsjednika, vojsku i stranu politiku.
Meutim, dan prije potpisivanja, visoki funkcionari SSSR-a su stavili Gorbaova u
kuni pritvor u njegovoj rezidenciji na Krimu kako bi sprijeili potpisivanje
sporazuma i domogli se vlasti. Taj dogaaj, odnosno pokuaj pua, znan je kao
Kolovoki pu. Oni su oekivali masovnu podrku naroda, ali se dogodilo upravo
suprotno; narod je bio protiv njih. Poslije tri dana, 21. kolovoza, pu je doivio
kolaps i Gorbaov se vratio na poziciju predsjednika SSSR-a.

Ali, njegova vlast je propadala jer ga ni ruska ni sovjetska vlada nisu sluale, pa je
ruska vlada, s Borisom Jeljcinom na elu, poela preuzimati sovjetsku,
ministarstvo po ministarstvo. Gorbaov nije uspio odrati SSSR u cjelini jer nije
uspio napraviti kompromis izmeu elje za demokracijom i elje za starim
Sovjetskim Savezom. Poslije pua, sovjetske republike ubrzavaju procese ka
neovisnosti. Tako je 6. rujna 1991. sovjetska vlada priznala neovisnost tri baltike
drave, a 1. prosinca Ukrajina proglaava neovisnost poslije referenduma na
kojem se 90% graana odluilo za neovisnu i slobodnu Ukrajinu. Zatim, 17.
prosinca dvanaest od petnaest sovjetskih republika potpisuje u Haagu sporazum
s 28 europskih zemalja, Europskom zajednicom i etiri neeuropske zemlje, kao da
su neovisne republike. I 25. prosinca 1991. Gorbaov daje ostavku i sve sovjetske
zemlje preuzimaju uloge kao individualne republike.
To je predstavljalo raspad SSSR-a i kraj komunizma u Europi, kao i sam kraj
Hladnog rata. Sve sovjetske drave osigurale su samostalnost i osnovale su
Zajednicu Neovisnih Drava, koja postoji i danas, no za razliku od SSSR-a, sve
drave lanice imaju svoj suverenitet.
Vijetnamski rat
Rat u Vijetnamu (vijetnamski: Chin tranh Vit Nam, takoer poznat i pod
nazivom Drugi indokineski rat[4], a u Vijetnamu poznat pod nazivima Rat za otpor
protiv Amerike ili jednostavnije Ameriki rat) bio je oruani sukob u eri tzv.
hladnoga rata koji se odvijao na prostorima drava Vijetnama, Laosa i Kambode
u razdoblju od 1. studenog 1955.[A 1] pa sve do pada Sajgona 30. travnja 1975.
godine. Taj rat zapravo je nastavak Prvog indokineskog rata (1946. 1954.), a
vodio se izmeu Sjevernog Vijetnama iji su saveznici bili tadanji Sovjetski
Savez, Kina i ostale komunistike drave te vlade Junog Vijetnama iji su
najjai saveznik bile Sjedinjene Amerike Drave i druge antikomunistike zemlje.
[9] Fronta nacionalnog osloboenja Junog Vijetnama (Vietkong) koja je suraivala
sa Sjevernim Vijetnamom uestalo je vodila gerilski rat protiv antikomunistikih
snaga u regiji dok je vojska Sjevernog Vijetnama ulazila u konvencionalnije
sukobe i esto slala satnije s velikim brojem vojnika u bitke.
Kako je rat trajao tako se uloga Vietkonga smanjivala, a uloga vojske Sjevernog
Vijetnama poveavala. Amerike snage i snage Junog Vijetnama oslanjale su se
na svoju zranu superiornost i veliku borbenu mo zahvaljujui kojoj su pronalazili
i unitavali razne operacije ukljuujui pjeadiju, artiljeriju i zrane napade.
Tijekom rata, SAD su se koristile strategijom bombardiranja Sjevernog Vijetnama,
a kao posljedica toga zrani prostor te drave postao je najstroe branjeno
podruje u svijetu.
Amerika vlada gledala je na ameriko uplitanje u rat kao na spreavanje razvoja
komunizma u Sjevernom Vijetnamu. To je bio dio vee strategije iji je cilj bio
sprijeiti razvoj komunizma openito. Prema amerikoj domino teoriji, kada bi
jedna zemlja postala komunistika, ostale zemlje regije bi je slijedile, a amerika
politika smatrala je komunistiku prevlast nad cijelim Vijetnamom
neprihvatljivom. S druge strane, vlada Sjevernog Vijetnama i Vietkong borili su se
za ujedinjenje Vijetnama pod komunistikom vladavinom. Oni su na sukob gledali

kao na kolonijalni rat kojeg su u poetku morali voditi s Francuskom, a nakon toga
sa SAD-om budui da je Francusku podupirala vlada SAD-a, a kasnije i Juni
Vijetnam koji su smatrali amerikom marionetskom dravom.[10]
Od 1950. godine ameriki vojni savjetnici poeli su dolaziti u podruje koje je tada
bilo poznato kao Francuska Indokina. Ranih 60-ih godina prolog stoljea
amerika umijeanost u sukob je eskalirala sa utrostruenjem vojnih trupa 1961.
te ponovno 1962. godine.[11] Nakon incidenta u Tonkinkom zaljevu 1964. godine
tijekom kojeg se ameriki vojni brod sukobio s brzim gliserima Sjevernog
Vijetnama, a nakon kojeg je donijeta Rezolucija o Tonkinkom zaljevu koja je
amerikom predsjedniku dala autorizaciju za poveanje vojne prisutnosti SAD-a u
tom podruju, broj trupa SAD-a ponovno je povean. Redovne amerike borbene
jedinice rasporeivane su od 1965. godine. Operacije su prele meunarodne
granice: pogranina podruja Laosa i Kambode amerike snage uestalo i
snano su bombardirale pogotovo na vrhuncu svoje umijeanosti u sukob 1968.
godine, iste godine kada su komunistike snage zapoele sa velikom Ofanzivom
Tet. Ta ofanziva iji je cilj bio svrgnuti vladu Junog Vijetnama pokazala se
neuspjenom, ali oznaila je prekretnicu rata budui je od tada amerika javnost
poela ozbiljno sumnjati u izjave svoje vlade o uspjenom progresu rata.
Amerika razoaranost ratom dovela je do velikog povlaenja amerikih kopnenih
snaga kao dio politike poznate pod nazivom Vijetnamizacija iji je cilj bio
okonanje amerike umijeanosti u rat te prebacivanje borbe s Komunistima na
june Vijetnamce. Unato mirovnom sporazumu iz Pariza kojeg su potpisale sve
zaraene strane u sijenju 1973. godine, sukobi su se nastavili. U SAD-u i veem
dijelu zapadnog svijeta razvio se veliki antiratni pokret. Taj pokret postao je
dijelom Kontrakulture 60-ih godina prolog stoljea.
Direktna amerika umijeanost u sukob slubeno je zavrila 15. kolovoza 1973.
godine kao rezultat novog zakona Case-Church kojeg je donio i proveo ameriki
Kongres.[12] Nakon to su u travnju 1975. godine snage Sjevernog Vijetnama
zauzele Sajgon, sukob je slubeno okonan, a sljedee godine Sjeverni i Juni
Vijetnam postali su ujedinjeni. Tijekom rata ljudski gubitci na svim stranama bili
su masovni. Procjenjuje se da se broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kree
izmeu 800 tisua i 3,1 milijun.[14][15][16] Uz to procjenjuje se da je poginulo
200 do 300 tisua Kmera20 do 200 tisua pripadnika Lao naroda te preko 58
tisua amerikih vojnik
Francuska je kasnih 50-ih godina 19. stoljea zapoela s okupiranjem Indokine, a
situacija se smirila tek 1893. godine.[33][34][35] Prema mirovnom sporazumu
Hu iz 1884. godine Francuska je ustanovila kolonijalnu vlast nad Vijetnamom
sljedeih sedam desetljea. Unato vojnom otporu, do 1888. godine podruja
dananjih drava Kambode i Vijetnama postala su francuska kolonija pod
imenom Francuska Indokina (Laos je kasnije takoer postao dijelom te kolonije).
[36] Tijekom ovog perioda oformilo se nekoliko razliitih vijetnamskih pokreta
otpora poput Vijetnamske nacionalistike stranke koja je pokrenula propalu
pobunu Yn Bi 1930. godine, ali nitko nije bio uspjean sve do pojave Viet Minha,
organizacije osnovane 1941. godine koju je kontrolirala Komunistika stranka

Vijetnama, a koju su zajedniki financirale SAD i Kuomintang u svojoj borbi protiv

japanske okupacije.
Godine 1940., tijekom Drugog svjetskog rata, Njemaka je porazila Francusku.
Francuska drava (u to vrijeme poznata pod nazivom Viijska Francuska) bila je
marionetska drava Nacistike Njemake. Francuske kolonijalne vlasti u
Francuskoj Indokini brzo su se podloile Viijskom reimu. U rujnu 1940. godine,
Japan je napao Indokinu. Nakon prekida ratovanja i poetka japanske okupacije,
francuske kolonijalne vlasti poele su suraivati s Japanom. Iako je Francuska
nastavila voditi poslove u Indokini, u konanici se sva mo odluivanja nalazila u
rukama Japanaca.[37]
Koalicija Viet Minh osnovana je kao organizacija koja e se boriti za neovisnost od
Francuske, ali koja se takoer protivila i japanskoj okupaciji 1945. godine iz istih
razloga. SAD i Kuomintang podupirali su koaliciju u njihovoj borbi protiv Japana.
[39] Meutim, u poetku nisu imali dovoljno vojne snage kako bi se uputali u
prave bitke. Za vou Viet Minha, Ho i Mina sumnjalo se da je komunist pa ga je
Kuomintang pritvorio na godinu dana.[40]
Dvostruka okupacija Indokine od strane Francuske i Japana nastavila se sve dok
njemake trupe nisu bile izbaene iz Francuske pa su kolonijalne vlasti Francuske
Indokine zapoele tajne razgovore sa slobodnim Francuzima. Bojei se da vie
nee moi vjerovati francuskoj vlasti, japanska vojska zarobila je francuske vlasti i
snage dana 9. oujka 1945. godine[41] i kreirala marionetsku dravu Vijetnamsko
carstvo pod vladavinom Baoa aija.
Tijekom 1944. i 1945. godine Sjeverni Vijetnam pogodila je masovna glad uslijed
kombinacije loeg vremena i francusko-japanske eksploatacije (Francuska
Indokina trebala je opskrbljivati Japan itom).[42] Procjenjuje se da je u to vrijeme
od gladi umrlo izmeu 400 tisua i 2 milijuna ljudi[13] (od sveukupne populacije
od 10 milijuna ljudi na tom podruju).[43] Iskoristivi administracijsku rupu[44]
koja je nastala francuskim zarobljenitvom, organizacija Viet Minh je u oujku
1945. godine nagovorila stanovnitvo da zapone s pljakanjem skladita hrane
te odbijanjem plaanja poreza.[45] Sve to rezultiralo je pljakom izmeu 75 i 100
skladita.[46] Ova pobuna protiv masovne gladi i vlasti koja je dijelom bila
odgovorna za njezin nastanak uvrstila je popularnost Viet Minha pa su u tom
periodu prikupili izrazito veliki broj lanova.[44]
Dana 22. kolovoza 1945. godine, nakon japanske kapitulacije, agenti Ureda za
strateke usluge Archimedes Patti i Carleton B. Swift Jr. u pratnji predstavnika
francuske vlade Jeana Saintenyja doli su u Hanoi na milosnu misiju kako bi
oslobodili zarobljene francuske vojnike.[47] Iako su se japanske trupe neslubeno
predale (slubena kapitulacija dogodit e se 2. rujna 1945. godine u Tokiju) oni su
jo uvijek bili jedina sposobna snaga koja je mogla odravati zakon i red pa su
ostali na vlasti te zatvorili francuske kolonijalne trupe i Saintenyja.
Tijekom mjeseca kolovoza japanske trupe ostale su neaktivne pa su Viet Minh i
ostale nacionalistike skupine preuzele javne zgrade i oruja ime je zapoela tzv.
Kolovoka revolucija. Agenti Ureda za strateke usluge nekoliko su se puta sastali

sa Ho i Minom i drugim lanovima Viet Minha tijekom ovog razdoblja[48], a dana

2. rujna 1945. godine Ho i Min je pred mnotvom od 500 tisua ljudi u Hanoiju
proglasio ustanovljenje Demokratske Republike Vijetnam.[46] Na poetku svog
govora Ho i Min je parafrazirao ameriki Ustav: "Svi ljudi roeni su jednakima.
Kreator nam je svima dao nepovrediva prava: pravo na ivot, pravo na slobodu i
pravo na ostvarenje sree."[46]
Kolovokom revolucijom Viet Minh je preuzela vlast u Vijetnamu.[46] Prema
Gabrielu Kolku, Viet Minh je uivala veliku potporu javnosti[49], premda je Arthur
J. Dommen upozoravao na "romantini pogled" njihovog uspjeha: "Viet Minhovo
koritenje terora je bilo sistematsko... Stranka je sastavila listu onih koji su trebali
biti smaknuti bez ekanja."[50] Nakon poraza u ratu, japanska imperijalistika
vojska dala je Vijetnamcima oruje, a slubenike Viijske Francuske i njezine vojne
zapovjednike drala je u zatoenitvu mjesec dana nakon kapitulacije. Viet Minh
je regrutirala vie od 600 japanskih vojnika i dala im zadatak obuiti Vijetnamske
vojnike ili nad njima zapovijedati.
Meutim, saveznici koji su izali kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu - Velika
Britanija, Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez - sloili su se jednoglasno da
podruje i dalje pripada Francuskoj.[46] Budui da Francuzi nisu imali snage
odmah preuzeti Vijetnam, saveznici su se sloili da e Britanske snage okupirati
juni dio, dok e Kuomintang doi sa sjevera.[46] Trupe Kuomintanga ule su u
zemlju sjeverno od 16-e paralele dana 14. rujna 1945. godine kako bi razoruale
japanske trupe.[53] Kada su se Britanske trupe iskrcale na jugu, naoruale su
zarobljene francuske snage kao i dio japanskih trupa koje su kapitulirale, a sve u
svrhu ponovnog zauzimanja junog Vijetnama budui to nisu mogle uiniti same.
Na nagovor Sovjetskog Saveza, Ho i Min je u poetku pokuao pregovarati s
Francuzima koji su polako poinjali ponovno preuzimati kontrolu nad podrujem.
[54] U sijenju 1946. godine organizacija Viet Minh pobijedila je na izborima
diljem sredinjeg i sjevernog Vijetnama.[55] Dana 6. oujka 1946. godine Ho je
potpisao sporazum kojim doputa francuskim snagama da zamijene snage
Kuomintanga u zamjenu za francusko priznavanje Demokratske Republike
Vijetnam kao "slobodne" republike unutar francuske unije.[56][57][58] Francuzi
su doli u Hanoi u oujku, a u studenom iste godine svrgnuli su i protjerali
organizaciju Viet Minh iz grada.[54] Britanske snage napustile su podruje 26.
oujka 1946. ostavivi Vijetnam u potpunosti u rukama Francuza.[59] Uskoro
poslije toga, Viet Minh je zapoela s gerilskim ratom protiv francuskih vojnih
jedinica i tako je zapoeo Prvi indokineski rat.
Rat se uskoro proirio na Laos i Kambodu gdje su Komunisti prema modelu Viet
Minha organizirali pokrete Pathet Lao i Khmer Serei.[60] U to je vrijeme u svijetu
zapoela era Hladnog rata to je, pak, znailo nemogunost ponovnog zbliavanja
velikih zapadnih sila i Sovjetskog Saveza - donedavnih saveznika u Drugom
svjetskom ratu. Borba Viet Minha bila je oteana zbog nedostatka oruja; ova
situacija promijenila se 1949. godine kada je Komunistika stranka Kine pobijedila
u Kineskom graanskom ratu te bila slobodna opskrbiti orujem svoje saveznike u
Vijetnamu.

U sijenju 1950. godine Kina i Sovjetski Savez priznali su Demokratsku Republiku

Vijetnam sa sjeditem u Hanoiju kao legitimnu vladu Vijetnama. Sljedeeg
mjeseca SAD i Velika Britanija priznale su kao legitimnu vijetnamsku vladu Dravu
Vijetnam sa sjeditem u Sajgonu koja se nalazila pod patronatom Francuske, a na
ijem je elu bio bivi car Bao ai.[61][62] Korejski rat koji je zapoeo u lipnju
1950. godine uvjerio je mnoge u Washingtonu da je rat u Indokini bio primjer
komunistikog irenja pod vodstvom Sovjetskog Saveza.
U srpnju 1950. godine kineski vojni savjetnici zapoeli su pomagati Viet Minhu.
[64] Njihovo oruje, strunost i radna disciplina preobratili su Viet Minh iz gerilske
postrojbe u regularnu vojsku.[65] U rujnu iste godine, SAD su oformile vojnu
savjetodavnu jedinicu kao odgovor na francuski poziv za pomo i savjete u vezi
strategije, kao i za obuavanje vijetnamskih vojnika.[66] Do 1954. godine, SAD su
potroile bilijun dolara pomaui francuskim vojnim naporima na taj nain
pokrivi gotovo 80% ukupnog troka rata.
Tijekom ovog razdoblja Francuzi i Amerikanci takoer su razgovarali i o
mogunosti koritenja tri taktika nuklearna oruja, ali izvjetaji o tome koliko su
ti razgovori bili ozbiljni i izmeu koga su se odvijali i danas su samo insinuacije.
[68][69] Prema jednoj verziji plana tzv. Operacije Strvinar (eng. Operation
Vulture), Amerikanci bi iz svojih baza u regiji poslali 60 bombardera B-29 te jo
dodatnih 150 borbenih zrakoplova s oblinje flote kako bi bombardirali pozicije
zapovjednika Viet Minha Va Nguyna Gipa. Plan je ukljuivao opciju koritenja
tri atomska oruja koja bi se bacila na navedene pozicije. Admiral Arthur W.
Radford, tadanji predstojnik amerikog zdrunog stoera, dao je svoju potporu
koritenju nuklearnog oruja. Ameriki borbeni zrakoplovi B-29, B-36 i B-47 mogli
su izvriti nuklearni napad kao i nosa zrakoplova iz amerike flote.
Ameriki nosai zrakoplova doli su u Tonkinki zaljev tijekom razgovora o
koritenju nuklearnog oruja te od tamo slali zrakoplove u izvianje iznad grada
in Bin Ph. Prema tadanjem Potpredsjedniku SAD-a Richardu Nixonu, plan je
ukljuivao da lanovi zdrunog stoera naprave nacrt koritenja tri mala taktika
nuklearna oruja kao pomo Francuzima.[68] Nixon, tzv. "ratni jastreb" za
Vijetnam, predloio je da e SAD vjerojatno morati "slati svoje deke".[71]
Tadanji Predsjednik SAD-a Dwight D. Eisenhower smatrao je da se Amerika ne bi
trebala mijeati u sukob bez Britanske potpore koji su u to vrijeme bili protiv
takvog plana.[71] U konanici, uvjeren da su politiki rizici preveliki u odnosu na
mogui dobitak, Eisenhower je odbio mogunost nuklearne intervencije.
Eisenhower je bio general s pet zvjezdica i bio je izrazito oprezan u vezi mijeanja
SAD-a u rat u Aziji.
U meuvremenu je Viet Minh dobila krucijalnu potporu od Sovjetskog Saveza i
Kine. Kineska potpora tijekom Prvog indokineskog rata 1950. godine omoguila je
slanje namirnica iz Kine direktno u Vijetnam. Tijekom cijelog trajanja sukoba,
amerike obavjetajne slube bile su skeptine oko francuskih ansi za uspjeh.
[73]
Opsada in Bin Pha oznaila je kraj francuske ukljuenosti u Indokini. Giapove
snage Viet Minha snano su porazile francusku vojsku pa se 7. svibnja 1954.

godine francuski vojni garnizon predao. Od 12 tisua zarobljenih Francuza samo

ih je 3 tisue preivjelo.[74] Na enevskoj konvenciji, Francuska je dogovorila
prekid vatre s Viet Minhom, a Kambodi, Laosu i Vijetnamu odobrena je
nezavisnost.
Vijetnam je privremeno bio podijeljen na 17-oj paraleli, a po odredbama enevske
konvencije civili su u razdoblju od 300 dana mogli neometano prelaziti granicu
dvaju privremenih drava. Planirano je da se 1956. godine odre izbori u cijeloj
dravi nakon kojih bi se ustanovila jedinstvena vlada.[75] Oko milijun sjevernjaka,
uglavnom manjinskih Katolika, pobjegla je na jug u strahu od progona
Komunista[76], a njihovoj odluci o bijegu pomogla je i amerika propaganda koja
se koristila sloganima poput "Djevica Marija odlazi na jug"; SAD su takoer
financirale 93 milijuna dolara u program preseljenja koji je ukljuivao prijevoz
izbjeglica s amerikom flotom.[77] Prebjeglo bi jo minimalno dva milijuna ljudi
da ih organizacija Viet Minh nije sprijeila.[78] Izbjeglice sa sjevera, uglavnom
Katolici, trebali su postati snana antikomunistika izborna jedinica za reim Nga
nha Dima.[79] Diem je kasnije mjesta svoje administracije popunio uglavnom
Katolicima iz sjevernog i sredinjeg dijela drave.
Osim Katolika koji su odlazili na jug, oko 130 tisua "revolucionara" poelo je
dolaziti na sjever oekujui se vratiti na jug u roku od dvije godine.[80] Viet Minh
ostavila je izmeu 5 i 10 tisua profesionalnih revolucionara na jugu kao
"politiko-vojnu substrukturu iji je cilj bio iredentizam".[81] Posljednji francuski
vojnici trebali su napustiti Vijetnam u travnju 1956. godine.[65] U isto vrijeme
Kina je zavrila s povlaenjem svojih trupa iz Sjevernog Vijetnama.[64] Oko 52
tisue vijetnamskih civila preselilo se s juga na sjever.
Izmeu 1953. i 1956. godine vlada Sjevernog Vijetnama pokrenula je razne
agrarne reforme ukljuujui "smanjenje najma" i "reformu posjeda". Te reforme
donesene su kako bi se stalo na kraj zemljoposjednicima. Otkriveni dokumenti
Politburoa potvruju da su barem jedan od tisuu sjevernih Vijetnamaca (otprilike
14 tisua ljudi sveukupno) bili predvieni za smaknue zbog ranije kampanje
"smanjenja najma"; broj poginulih tijekom puno radikalnije "reforme posjeda" bio
je znantno vei.[83] U to su vrijeme zemljoposjednici inili 5,68% ukupnog
stanovnitva, ali za veinu njih kazna je bila puno manja od smaknua. Prema
slubenim dokumentima iz tog vremena, otprilike 172,008 ljudi pogubljeni su kao
"zemljoposjednici" tijekom "reforme posjeda" od kojih se za njih 123,266
(odnosno 71,66%) kasnije ustanovilo da su bili pogreno klasificirani kao
zemljoposjednici.
U meuvremenu je na jugu ustanovljena Drava Vijetnam s Bao aijem kao
njezinim carom i Ngm nhom Dimom kao njezinim premijerom (imenovan u
srpnju 1954. godine). Niti SAD niti Drava Vijetnam nisu potpisali nita 1954.
godine na enevskoj konvenciji. Uz potovanje prema pitanju ujedinjenja,
nekomunistika vijetnamska delegacija snano se protivila bilo kakvoj podjeli
Vijetnama, ali su izgubili nakon to su Francuzi prihvatili prijedlog delegata Viet
Minha Phma Vna nga[86] koji je predloio da Vijetnam ujedine izbori koji bi
se odrali pod nadzorom "lokalnih komisija".[87] Amerikanci su se tome usprotivili
onime to danas zovemo "Ameriki plan", a koji su podravali Juni Vijetnam i

Velika Britanija.[88] Taj plan je podrazumijevao izbore za ujedinjenje pod

nadzorom Ujedinjenih Naroda, ali ga je odbila sovjetska delegacija.
Ameriki predsjednik Eisenhower 1954. godine je napisao: "Nikada nisam
razgovarao niti se dopisivao s nekim tko je neto znao o situaciji u Indokini, a tko
nije mislio da bi, da su izbori odrani u vrijeme borbi, vjerojatno osamdeset posto
populacije radije glasalo za Komunista Ho i Mina za svoga vou nego za
dravnika Baa aija. Nedostatak vodstva i elje od strane Baa aija bio je najvei
faktor osjeaja koji je prevladavao kod mnogih Vijetnamaca o tome da se nemaju
za to zapravo boriti."[89] Meutim, prema dokumentima iz Pentagona u
razdoblju od 1954. do 1956. godine "Ng nh Dim je zbilja uspio uiniti uda" u
Junom Vijetnamu[90]: "Gotovo je sigurno da bi do 1956. godine udio onih koji bi
ranije moda glasali za Hoa - u slobodnim izborima protiv Diema - bio puno manji
od osamdeset posto."[91] Godine 1957. nezavisni promatrai iz Indije, Poljske i
Kanade koji su radili pod okriljem meunarodne kontrolne komisije ustanovili su
da poteni, nepristrani izbori nisu mogui, a takoer su naveli da se niti Sjeverni
niti Juni Vijetnam ne pridravaju potpisanog sporazuma o primirju.
Diem je skupa sa svojim bratom Ngm nhom Nhuom namjestio rezultate
referenduma o budunosti Drave Vijetnam odranog 23. listopada 1955. godine i
sebi pripisao 98,2% glasova, ukljuujui ak 133% iz Sajgona. Njegovi ameriki
savjetnici predloili su mu da mu margina pobjede bude izmeu "60 i 70 posto".
Diem je, meutim, gledao na izbore kao na test autoriteta.[93] Tri dana kasnije
proglasio je Juni Vijetnam nezavisnom dravom pod imenom Republika Vijetnam
te proglasio sebe njezinim predsjednikom.[94] Neto slino napravili su Ho i Min
i ostali komunistiki slubenici koji su dobili 99% glasova na "izborima" u
Sjevernom Vijetnamu.
Administracija Predsjednika Eisenhowera bila je prva koja je predloila teoriju
"domino efekta" ija je definicija bila da bi sve drave regije slijedile onu koja bi
prva pala pod sistem Komuinizma.[96] John F. Kennedy, tadanji ameriki senator,
u svom govoru amerikim prijateljima Vijetnama je rekao: "Burma, Tajland, Indija,
Japan, Filipini te oigledno Laos i Kamboda su meu onim dravama ija bi
sigurnost bila ugroena kada bi se crvena plima Komunizma prelila u Vijetnam."
Kao poboni Rimokatolik, Diem je bio gorljivi antikomunist, nacionalist i drutveni
konzervativac. Povjesniar Luu Doan Huynh napisao je da je "Diem predstavljao
uskogrudni i ekstremistiki nacionalizam pomijean s autokracijom i
nepotizmom".[98] Zbog toga to su bili Budisti, mnogo Vijetnamaca izraavalo je
svoju zabrinutost Diemovoj posveenosti zemlje Djevici Mariji.
Poetkom ljeta 1955. godine, Diem je lansirao kampanju "Odbacimo Komunizam"
tijekom koje su svi oni za koje se sumnjalo da su Komunisti ili na bilo koji nain
protiv nove vlade bili uhieni, zatvoreni, mueni ili pogubljeni. Organizirao je
smrtne kazne za sve one koji su sudjelovali u "komunistikim akcijama" u
kolovozu 1956. godine.[99] Povjesniar Gabriel Kolko napisao je da je otprilike 12
tisua ljudi za koje se sumnjalo da djeluju protiv Diema ubijeno izmeu 1955. i
1957. godine, a da se do kraja 1958. godine otprilike 40 tisua politikih
zatvorenika nalazilo u zatvorima.[100] Meutim, drugi povjesniar Guenter Lewy

smatra da su ove brojke pretjerane te da se u zatvorima u cijeloj dravi nije

nalazilo vie od 35 tisua ljudi okrivljenih za sve zloine, a ne samo komunistike.
[101]
U svibnju 1957. godine Diem je otiao u desetodnevni posjed SAD-u. Predsjednik
Eisenhower dao mu je svoju podrku, a u New Yorku je ak organizirana parada u
Diemovu ast. Premda je Diem javno bio velian, dravni tajnik John Foster Dulles
je u privatnosti iznosio tvrdnje da je Diem izabran iskljuivo radi nedostatka bolje
alternative.
Bivi Ministar obrane Robert McNamara u knjizi Argument Without End iz 1999.
godine napisao je da novi ameriki zatitnici Republike Vijetnam nisu imali blagog
pojma o vijetnamskoj kulturi. Znali su jako malo o njihovom jeziku i openito
dugoj povijesti te zemlje.[61] Postojala je tendencija prikljuenja amerikih
motiva vijetnamskim akcijama, ali je Diem upozoravao da je iluzija vjerovati da e
slijepo kopiranje zapadnjakih metoda rijeiti probleme u Vijetnamu.
Izmeu 1954. i 1957. godine dogaao se veliki broj pobuna u selima na jugu koje
je Diemova vlada uspjela uguiti. U prvoj polovici 1957. godine u Junom
Vijetnamu vladao je mir po prvi puta nakon vie od deset godina. Meutim, od
sredine te godine pa sve do 1959., nasilje se poveavalo premda ga vlada "nije
smatrala organiziranom kampanjom zbog toga to je neposluh bio previe
ratrkan kako bi ugrozio glavne vladine izvore". Ipak, rane 1959. godine Diem je
poeo smatrati navedeno nasilje organiziranom kampanjom i donio je Zakon
10/59 koji je bilo kakav oblik "politikog nasilja" kanjavao smru ili oduzimanjem
imovine.[103] Postojali su neki ogranci bive organizacije Viet Minh iji je glavni
cilj bio odrati izbore obeane enevskom konvencijom, a koji su doveli do
neodobrenih trajkova koji nisu bili povezani s drugim komunistikim i
antivladinim akcijama.
U prosincu 1960. godine slubeno je osnovana Fronta nacionalnog osloboenja
Junog Vijetnama s ciljem ujedinjenja svih antivladinih aktivista, ukljuujui i one
koji se nisu izjanjavali Komunistima. Prema izvjetajima iz Pentagona, Fronta
nacionalnog osloboenja Junog Vijetnama (FLN) "stavila je naglasak na
povlaenje amerikih savjetnika i openito amerikog utjecaja iz Junog
Vijetnama, na zemljine reforme i osloboenje od trenutne Vlade te na koaliciju
vlade i neutralizaciju cijelog Vijetnama". Imena voa ove organizacije uglavnom
su drana u tajnosti.
Razlog konstantnog oivljavanja FLN-a bili su klasni odnosi na selima. Velika
veina populacije Vijetnama ivjela je na selima gdje je najvei problem bila
zemljina reforma. Organizacija Viet Minh smanjila je najam i dugove te
zakupljivala komunalna zemljita uglavnom siromanijim seljacima. Diemova
vlada vratila je zemljoposjednike u sela. Ljudi koji su do tada obraivali zemlju na
kojoj su se godinama nalazili morali su je vratiti zemljoposjednicima i uz to platiti
najam za nekoliko godina unatrag dok zemljoposjednika nije bilo. Vojska Junog
Vijetnama se brinula za to da seljaci plate najam.

Na amerikim predsjednikim izborima 1960. godine senator John F. Kennedy

porazio je tadanjeg potpredsjednika Richarda Nixona. Premda je predsjednik
Eisenhower upozoravao Kennedyja na Laos i Vijetnam, u to vrijeme Europa i
Latinska Amerika "bili su mu u veem vidokrugu nego Azija".[113] Tijekom svog
prvog obraanja naciji za vrijeme inauguracije, Kennedy je dao ambicioznu
zakletvu da e "platiti bilo koju cijenu, nositi bilo kakav teret, suoiti se s bilo
kakvim potekoama, podrati svakog prijatelja i usprotiviti se svakom
neprijatelju kako bi osigurao opstanak i uspjeh slobode".[114] U lipnju 1961.
godine vodio je estoke pregovore sa sovjetskim premijerom Nikitom Hruovom
tijekom njihovog sastanka u Beu na kojem su razgovarali o glavnim problemima
izmeu SAD-a i Sovjetskog Saveza.
Kennedyjeva administracija uglavnom je ostala privrena vanjskoj politici Hladnog
rata koju je naslijedila od Trumanove i Eisenhowerove administracije. Godine
1961. SAD su imale oko 50 tisua trupa u Koreji, a Kennedy se suoio s krizom na
tri razliite fronte - neuspjeh Invazije u Zaljevu svinja, izrada Berlinskog zida i
pregovorima izmeu prozapadnjake vlade Laosa i komunistikog pokreta Pathet
Lao.[115] Ove krize uvjerile su Kennedyja da bi jo jedan poraz SAD-a u pokuaju
dobivanja kontrole i spreavanja razvoja Komunizma mogao dokrajiti ameriki
kredibilitet kod njegovih saveznika te unititi ameriku reputaciju. Zbog toga je
Kennedy bio prisiljen "povui crtu u pijesku" i sprijeiti komunistiku pobjedu u
Vijetnamu. Odmah nakon sastanka sa Hruevom u Beu, Kennedy je Jamesu
Restonu iz New York Timesa izjavio: "Sada imamo problem uiniti nau mo
vjerodostojnom, a Vijetnam izgleda kao pravo mjesto za to."
U svibnju 1961. godine ameriki potpredsjednik Lyndon B. Johnson posjetio je
Sajgon i entuzijastino proglasio Diema "Winstonom Churchillom Azije".[118]
Upitan zbog ega je dao taj komentar, Johnson je odgovorio: "Diem je na jedini
deko kojeg tamo imamo". Johnson je uvjerio Diema da e mu osigurati jo vie
borbenih snaga kako bi se odupro Komunistima.
Kennedyjeva politika prema Junom Vijetnamu leala je na pretpostavci da e
Diem i njegove snage u konanici sami poraziti gerilu. Bio je protiv slanja
amerikih borbenih snaga te izjavio da bi "slanje velikog broja amerikih postrojbi
u taj dio svijeta danas, premda bi u poetku moglo imati pozitivne vojne uinke, u
godinama koje slijede moglo dovesti do tetnih politikih i vojnih posljedica".[119]
Meutim, kvaliteta vojske Junog Vijetnama nije se podigla. Loe rukovodstvo,
korupcija i politike promocije igrale su veliku ulogu u slabljenju vojske Junog
Vijetnama. Uestalost gerilskih napada samo je bilo dodatno ulje na vatru. Dok je
podrka Vietkongu iz Hanoija igrala znaajnu ulogu, nesposobnost vlade Junog
Vijetnama ipak je bila najvie odgovorna za nastalu krizu.[120]
Kennedyjevi savjetnici Maxwell Taylor i Walt Rostow predloili su mu da poalje
amerike snage u Juni Vijetnam preruene u radnike koji se bore protiv poplava.
On je tu ideju odbio, ali je ponovno pojaao vojnu pomo. U travnju 1962. godine
John Kenneth Galbraith upozorio je Kennedyja na "opasnost da emo zamijeniti
Francuze kao nova kolonijalna sila u tom dijelu svijeta i krvariti kao to su krvarili i
Francuzi".[121] Do studenog 1963. godine u Junom Vijetnamu nalazilo se 16

tisua amerikog vojnog osoblja, dok je u razdoblju Eisenhowerove administracije

tamo bilo svega njih 900.
Kasne 1961. godine pokrenut je tzv. Strategic Hamlet Program. Radilo se o
programu kojeg su zajedno pokuali provesti SAD i Juni Vijetnam, a iji je cilj bio
pokuaj preseljenja populacije iz zaselaka u izgraene kampove. Program je
zapoeo poetkom 1962. godine, a ukljuivao je nekoliko prisilnih preseljenja i
segregaciju ruralnih stanovnika Junog Vijetnama u nove zajednice gdje bi seljaci
bili izolirani od komunistikih pobuna. SAD i Juni Vijetnam nadali su se da e ove
nove zajednice pruiti sigurnost seljacima i pojaati vezu izmeu njih i centralne
vlade. Meutim, do studenog 1963. godine program je oslabio, a slubeno je
okonan 1964. godine.
Dana 23. srpnja 1962. godine etrnaest nacija ukljuujui Kinu, Juni Vijetnam,
Sovjetski Savez, Sjeverni Vijetnam i SAD potpisalo je sporezum kojim se obeava
potivanje neutralnosti Laosa.
Nesposobnost vojske Junog Vijetnama najbolje se vidjela na primjeru izgubljene
bitke kod Ap Baca dana 2. sijenja 1963. godine u kojoj je mala skupina
pripadnika Vietkonga uspjela odbiti puno vee i bolje opremljene snage Junog
Vijetnama iji mnogi zapovjednici uope nisu niti eljeli stupiti u borbu.[124]
Povjesniar James Gibson zakljuio je: "Strategijski plan zaselaka je propao...
Reim Junog Vijetnama bio je nesposoban pridobiti seljake zbog svoje
povezanosti sa zemljoposjednicima. U smislu relativno stabilnog politikog saveza
i funkcionalne birokracije, "reim" nije postojao. Umjesto toga graanska vlada i
vojne operacije su praktiki prestale. Fronta nacionalnog osloboenja Junog
Vijetnama (Vietkong) napravila je veliki pomak unaprijed i bila je blizu proglaenja
privremene revolucionarne vlade u velikim podrujima."
U spomenutoj bitci snage Junog Vijetnama prevodio je general Hunh Vn Cao,
najodaniji Diemov ovjek. Cao je bio Katolik koji je do ina generala vie stigao
zbog religije i vjernosti nego zbog svojih vlastitih sposobnosti, a njegov glavni
posao je bio suzbiti pobune; tijekom jednog komunistikog napada ak je i
povraao. Neki politiari u Washingtonu poeli su zakljuivati da je Diem
nesposoban poraziti Komuniste te da bi ak mogao sklopiti i sporazum s Ho i
Minom. inilo se da je jedino to eli suzbiti pobune, a postao je i paranoian
nakon pokuaja atentata 1960. i 1962. godine koje je znao donekle pripisivati i
samom SAD-u. Robert F. Kennedy je izjavio: "Diem nije elio napraviti niti
najmanji ustupak. Postao je ovjek kojeg je bilo teko urazumiti..."
Nezadovoljstvo Diemovom politikom jo vie je dolo do izraaja nakon pucnjave
u gradu Huu tijekom koje je ubijeno devetero Budista koji su protestirali protiv
zabrane postavljanja Budistike zastave na Budin roendan. Rezultat pucnjave
bili su masovni prosvjedi protiv diskriminatorske politike koja je davala prednost
Katolikoj Crkvi i njezinim sljedbenicima. Diemov stariji brat Ng nh Thc bio je
Nadbiskup Hua koji je agresivno "zamaglio" odvojenost Crkve i drave. Thucove
proslave raznih obljetnica prije Budinog roendana uglavnom je financirala vlada,
a Vatikanske zastave bile su ponosno podignute. Tijekom Diemove vladavine
takoer su postojali izvjetaji i svjedoanstva o unitavanju budistikih Pagoda

koje su poinjavali katoliki paramilitarci. Diem je, meutim, odbio ustupiti

budstikoj veini ili preuzeti odgovornost za njihovu smrt. Dana 21. kolovoza
1963. specijalne postrojbe vojske Junog Vijetnama pukovnika La Quanga Tunga,
odane Diemovom mlaem bratu Ngu nhu Nhuu pretresale su pagode diljem
Vijetnama uzrokujui oteenja i unitenja tih graevina te smrt stotina ljudi.
Sredinom 1963. godine ameriki dunosnici poeli su razmatrati mogunost
promjene reima. Dravno tajnitvo Sjedinjenih Amerikih Drava uglavnom je
bilo za podizanje pua, dok je Ministarstvo obrane i dalje favoriziralo Diema. Kao
glavna stvar u predloenim promjenama postavljeno je uklanjanje Diemovog
mlaeg brata Nhua koji je kontrolirao tajnu policiju i specijalne postrojbe, a na
kojeg se gledalo kao na glavnog i odgovornog ovjeka za budistiku represiju te
kao na arhitekta Ngoove obiteljske vladavine. Ovaj prijedlog prenijet je amerikoj
ambasadi u Sajgonu putem tzv. Telegrama 243.
Sredinja obavjetajna agencija (CIA) nalazila se u kontaktu s generalima koji su
planirali ukloniti Diema. Reeno im je da se SAD nee protiviti takvom potezu niti
e kazniti generale prekidanjem pomoi. Predsjednik Diem je uklonjen s vlasti i
smaknut skupa sa svojim bratom dana 2. studenog 1963. godine. Kada je
predsjednik Kennedy o navedenom bio obavijeten, prema izjavi Maxwella Taylora
"samo je izjurio iz sobe sa okiranim i zaprepatenim izrazom na licu."[127] On
nije odoborio Diemovo ubojstvo. Ameriki ambasador u Junom Vijetnamu, Henry
Cabor Lodge, pozvao je voe pobune u ambasadu i estitao im. Ambasador
Lodge obavijestio je Kennedyja da "su trenutani izgledi da rat nee jo dugo
trajati".
Nakon pua uslijedio je kaos. Hanoi je iskoristio priliku i pojaao svoju potporu
gerilskim borcima. Juni Vijetnam uao je u period ekstremne politike
nestabilnosti budui je u brzoj sukcesiji jedna vojna vlada smijenjivala drugu.
Komunisti su na svaki novi reim u Junom Vijetnamu gledali kao na novu
ameriku marionetu; bez obzira na Diemove nedostatke, njegova reputacija kao
nacionalista (kako je Robert McNamara kasnije ustvrdio) bila je besprijekorna.
Ameriki vojni savjetnici nalazili su se na svakom nivou vojnih snaga Junog
Vijetnama. Meutim, bili su kritizirani zbog ignoriranja politike prirode pobune.
[130] Kennedyjeva administracija eljela se fokusirati na pomirenje i "pobjedu
koritenjem srca i uma" naroda. Ipak, vojni stratezi u Washingtonu bili su
protivnici bilo kakve druge uloge amerikih savjetnika osim one konvencionalne obuavanjem vojnih trupa.[131] General Paul Harkins, zapovjednik amerikih
snaga u Junom vijetnamu, povjerljivo je prognozirao pobjedu do Boia 1963.
godine.[132] CIA je, meutim, bila manje optimistina upozoravajui da je
"Vietkong de facto i dalje u veinskoj kontroli sela Junog Vijetnama te da
postepeno poveava i uspijeva u svojim naporima".[133]
Paravojni slubenici iz Odjela za posebne aktivnosti CIA-e trenirali su i predvodili
Hmong plemena iz Laosa u Vijetnam. Domae snage brojale su se u desecima
tisua i vodile su direktne misije, voene paravojnim slubenicima, protiv
komunistikih snaga Pathet Laoa i njihovih pristalica iz Sjevernog Vijetnama.[134]
CIA je takoer vodila i tzv. Phoenix Program te posebnu vojnu skupinu ije je

originalno ime bilo Special Operations Group, ali koje je kasnije promijenjeno zbog
tajnosti njihovih misija.
Nakon to je 22. studenog 1963. godine ubijen predsjednik Kennedy, dotadanji
potpredsjednik Lyndon B. Johnson preuzeo je predsjednike ovlasti i u poetku
svog mandata pitanje Vijetnama nije smatrao prioritetom budui je vie panje
posveivao svojim programima "Veliko drutvo" (eng. Great Society) te drugim
drutvenim reformama. Predsjedniki pomonik Jack Valenti se prisjea: "U to
vrijeme pitanje Vijetnama nije bilo vee od ljudske ake na obzoru. Jedva da smo i
diskutirali u vezi Vijetnama budui tada to jo nije bila velika stvar."
Dana 24. studenog 1963. godine Johnson je izjavio da "bitka protiv Komunizma...
mora biti udruena... snagom i odlunou."[138] Ta zakletva dola je u vrijeme
kada se situacija u Junom Vijetnamu poela pogoravati, pogotovo na mjestima
poput Mekong Delte uslijed posljednje pobune protiv Diema.[139] Johnson je
obrnuo Kennedyjevu politiku distanciranja od Vijetnama pa je umjesto povlaenja
1000 vojnih snaga do kraja 1963. godine (Kennedyjeva rezolucija od 11.
listopada)[140] dana 26. studenog donio svoju rezoluciju[141][142] kojom je
proirio ratno djelovanje.
Vojno revolucionarno vijee koje se sastalo umjesto snanih voa Junog
Vijetnama sastojalo se od 12 lanova iji je voditelj bio general Duong Van Minh
kojeg je novinar Stanley Karnow kasnije opisao kao "olienje letargije".[143]
Ameriki ambasador u Junom Vijetnamu Lodge, frustriran zavretkom godine,
poslao je telegram u vezi Minha: "Hoe li on biti dovoljno jak da preuzme stvar u
svoje ruke?" Ve u sijenju 1964. godine general Nguyn Khnh svrgnuo je reim
generala Minha.[144] U kratkom vremenu dogodilo se jo nekoliko to uspjenih,
to neuspjenih pueva koji su doprinosili vojnoj nestabilnosti drave.
Navodni aktivist Vietkonga na ispitivanju, zarobljen tijekom napada na ameriku
bazu blizu granice s Kambodom.
Dana 2. kolovoza 1964. godine ameriki vojni razara USS Maddox je, tijekom
obavjetajne misije uzdu obale Sjevernog Vijetnama, navodno zapucao i otetio
nekoliko torpedo brodova koji su se nalazili na misiji uhoenja u Tonkinkom
zaljevu.[145] Dva dana kasnije prijavljen je drugi napad u istom podruju, ali ovaj
put na amerike razarae USS Turner Joy i USS Maddox. Okolnosti napada bile su
mutne. Lyndon Johnson rekao je dravnom podtajniku Georgeu Ballu da su "ti
mornari moda pucali na letee ribe."
Navodni drugi napad na ameriku mornaricu doveo je do osvetnikog zranog
napada, pa je ameriki Kongres odobrio rezoluciju Tonkinkog zaljeva dana 7.
kolovoza 1964. godine[147] koju je potpisao Johnson, a koja mu je dala ovlast da
moe krenuti s vojnim operacijama du jugoistone Azije bez prethodne objave
rata.[148] Premda su lanovi Kongresa u to vrijeme nijekali da se radi o slubenoj
objavi rata, Tonkinka rezolucija dala je Predsjedniku jednostranu mo kretanja u
rat, ako bi on to smatrao neophodnim.[148] Istoga mjeseca, Johnson je izjavio da
on "...ne alje amerike deke da vode rat za koji smatram da ga trebaju voditi
deki iz Azije kojima je zadatak ouvati vlastitu zemlju."

Otvoreni dosjei Nacionalne agencije za sigurnost iz 2005. godine, meutim, otkrili

su da nije bilo nikakvog napada 4. kolovoza.[150] Ve ranije je cijeli dogaaj
doveden u pitanje. Louise Gerdes je napisala: "Incident u Tonkinkom zaljevu je
esto citirani primjer naina na koji je Johnson obmanjivao ameriki narod kako bi
od njih dobio potporu za vanjsku politiku Vijetnama."[151] Ipak, George C. Herring
istie da McNamara i Pentagon "nisu svjesno lagali o navodnim napadima, ve da
su oigledno bili raspoloeni za odmazdu te da su djelovali na temelju dostupnih
'dokaza' koji su ukazivali na ono u to su oni u tom trenutku eljeli vjerovati da se
dogodilo."
Poetkom 1959. godine snage Vietkonga brojale su 5 tisua ljudi, a do kraja 1964.
godine taj broj narastao je na gotovo 100 tisua vojnika... Samo izmeu 1961. i
1964. godine vojna snaga podigla se s oko 850 tisua na gotovo milijun ljudi.
[130] Brojke poslanih amerikih vojnika u istom periodu su bile potpuno
drugaije; s poetnih 2 tisue 1961. godine broj se naglo podigao na 16 i pol
tisua 1964. godine.[153] Poetkom 1965. godine, Vietkong je unitio otprilike
7559 vijetnamskih zaselaka.
Vijee za nacionalnu sigurnost predloilo je bombardiranje Sjevernog Vijetnama u
tri ina. Dana 2. oujka 1965. godine, nakon napada na amerike barake u kojima
su bili stacionirani Marinci u Pleikuu[155] zapoele su operacije Flaming Dart,
Rolling Thunder i Arc Light.[156] Namjera navedenih bombakih kampanja kojima
se prijetilo unititi zranu obranu Sjevernog Vijetnama i njegovu industrijsku
infrastrukturu, a koje e u konanici trajati pune tri godine, bila je prisiliti snage
Sjevernog Vijetnama da prestanu davati svoju podrku Vietkongu. Bombardiranje
je takoer sluilo i u svrhu podizanja morala trupa Junog Vijetnama.[157] U
razdoblju izmeu oujka 1965. i studenog 1968. godine, samo operacija Rolling
Thunder potapala je sjeverni dio drave s milijunima projektila, raketa i bombi.
Sjeverni Vijetnam nije bilo jedino podruje bombardiranja. Tijekom navedenog
razdoblja provedene su i druge operacije na drugim podrujima, poput operacija
Commando Hunt iji su cilj bili drugi dijelovi Vietkonga i infrastrukture vojske
Sjevernog Vijetnama. Ta podruja ukljuivala su Ho i Minov put koji je prolazio
kroz Laos i Kambodu. Meutim, cilj spreavanja Sjevernog Vijetnama i Vietkonga
nikada nije postignut. Jedan zapovjednik je napisao "da se ovdje radi o politikom
ratu za koji je potrebno diskriminirati ubojstva. Najbolje oruje... bio bi no...
Najgore oruje je zrakoplov."[159] Tadanji Predsjednik zdrunog stoera
amerikog ratnog zrakoplovstva Curtis LeMay, meutim, dugo vremena
zagovarao je nanoenje poraavajueg udara Vijetnamu bombardiranjem te
napisao da bi "Komuniste trebalo bombardirati sve dok ih ne vratimo u Kameno
doba."
Nakon nekoliko uzastopnih napada odlueno je da baze amerikog ratnog
zrakoplovstva trebaju veu zatitu budui se inilo da im vojska Junog Vijetnama
sama ne moe pruiti sigurnost. Dana 8. oujka 1965. godine u Juni Vijetnam
poslano je tri tisua Amerikih marinaca. Ovo je ujedno oznailo poetak
amerikog ratovanja u Vijetnamu. U to vrijeme ameriko javno mnijenje veinski
je bilo za slanje trupa u jugoistonu Aziju.

U izjavi slinoj onoj koju je dao Francuzima gotovo dva desetljea ranije, Ho i Min
je upozorio da ako "Amerikanci ele ratovati narednih dvadeset godina, tada
emo ratovati narednih dvadeset godina. Ako ele mir, sklopit emo mir i pozvati
ih na poslijepodnevni aj".[161] Prema oitovanju prvog zamjenika ministra
vanjskih poslova Trana Quanga Coa, primarni cilj rata bio je ujediniti Vijetnam i
osigurati njegovu nezavisnost. Drugi su smatrali da politika Sjevernog Vijetnama
nije bila sruiti ostale nekomunistike vlade jugoistone Azije.[162] Meutim,
izvjetaji iz Pentagona upozoravali su na "opasan period vijetnamskog irenja...
Laos i Kamboda bile su lake mete takvog Vijetnama... Tajland, Malezija, Singapur
pa ak i Indonezija mogli bi biti sljedei."[163]
Poetni zadatak Marinaca bio je striktno obrambeni. U oujku 1965. godine
poslano je 3,500 marinaca, a ta brojka je samo do prosinca iste godine narasla na
ak 200 tisua.[164] Amerika vojska dugi niz godina obuavala se iskljuivo za
ofenzivno ratovanje. Bez obzira na politiku, zbog svog vojnikog obrazovanja
ameriki zapovjednici nisu bili prikladni za voenje obrambenih misija.[164] U
prosincu 1964. godine snage Junog Vijetnama teko su poraene u bitci kod Bnh
Gi.[165] Iako su ranije komunistike snage provodile gerilske taktike, u ovoj bitci
porazile su jake junovijetnamske trupe konvencionalnim nainom ratovanja.
[166] Kasnije je vojska Junog Vijetnama ponovno poraena u lipnju 1965. godine
u bitci kod ng Xoija.[167]
Dezerterstvo se pojaavalo, a moral vojnika je opadao. General William
Westmoreland izvijestio je amerikog admirala Granta Sharpa Jr-a. da je situacija
kritina.[164] Izjavio je: "Uvjeren sam da amerike trupe sa svojom energijom,
mobilnou i borbenom moi mogu uspjeno preuzeti bitku protiv Vietkonga".
[168] Uz ovaj prijedlog, Westmoreland je zagovarao jo agresivnije slanje
amerikih trupa te stavljanje vojske Junog Vijetnama "sa strane" kako bi
Amerikanci preuzeli stvar u svoje ruke. Ignorirajui vojsku Junog Vijetnama,
amerika involviranost u sukob postala je puno jaa.[169] Westmoreland je
zamislio plan dobivanja rata u tri faze:
Prva faza - predanost amerikih snaga (i ostalih snaga slobodnog svijeta) radi
zaustavljanja gubitnikog trenda do kraja 1965. godine.
Druga faza - snane ofenzivne akcije amerikih trupa i njihovih saveznika kako bi
se unitila gerila i druge organizirane neprijateljske snage. Ova faza zavrila bi
nakon to bi neprijatelj postao istroen, stavljen u obrambenu poziciju i izbaen iz
velikih naseljenih podruja.
Trea faza - za sluaj neprijateljske ustrajnosti, uslijedio bi period od dvanaest do
osamnaest mjeseci nakon druge faze kako bi se konano unitile sve
neprijateljske snage u ostalim manje naseljenim podrujima.
Predsjednik Johnson je navedeni plan odobrio, a njegovo odobravanje znailo je
veliko odstupanje od inzistiranja prijanje administracije da je vlada Junog
Vijetnama sama odgovorna za poraavanje gerile. Westmoreland je predvidio
pobjedu do kraja 1967. godine.[171] Johnson, meutim, o navedenoj promjeni u

strategiji ratovanja nije obavijestio medije ve je umjesto toga naglaavao

kontinuitet.
Sovjetski premijer Alexei Kosygin s amerikim predsjednikom Lyndonom B.
Johnsononm na konferenciji u Glassborou tijekom koje su razgovarali o
mogunosti postizanja mirovnog sporazuma.
Uskoro su ameriki vojnici krenuli na odraivanje jednogodinjih tura u Vijetnamu
bez pretjerano iskusnog vodstva. Jedan promatra je napisao: "Nismo bili u
Vijetnamu 10 godina, ve tijekom jedne godine 10 puta." Kao rezultat
vremenskog trajanja vojnog roka, programi obuavanja vojnika bili su skraeni.
Washington je poeo ohrabrivati svoje saveznike da i oni poalju trupe pa su
Australija, Novi Zeland, Juna Koreja, Tajland i Filipini[173] to i uinili. Meutim,
veliki NATO saveznici Kanada i Velika Britanija odbili su zahtjev iz Washingtona za
slanjem svojih trupa u Vijetnam.[174] Amerikanci i njihovi saveznici uskoro su
zapoeli s nizom kompleksnih vojnih operacija poput operacija Masher, Attleboro,
Cedar Falls i Junction City. Meutim, komunistiki pobunjenici ostali su jaki i
demonstrirali su veliku taktiku fleksibilnost.
U meuvremenu se dolaskom na elo drave premijera Nguyena Caoa Kyja
politika situacija u Junom Vijetnamu poela stabilizirati. S njim je na elo doao
i ef drave general Nguyn Vn Thiu. Njihovim dolaskom zavrila je serija
pueva koji su se znali dogaati i po par puta godinje. Godine 1967. Thieu je
postao predsjednik, a Ky njegov zamjenik nakon namjetenih izbora. Premda su
nominalno bili graanska vlada, Ky je trebao odrati mo koristei vojsku. Ipak,
Theiu ga je nadmudrio tako to je vojnike inove davao generalima iz svoje
frakcije. Thieu je takoer bio osumnjien za ubojstva Kyjevih lojalista, premda je
tvrdio da se radilo o vojnim nesreama. Nepovjerljivi i neodluni Thieu je ostao
predsjednik sve do 1975. godine, nakon to je pobijedio na izborima 1971. godine
na kojima je bio jedini kandidat.
Johnsonova administracija se prema vlastitim medijima koristila "politikom
minimalne iskrenosti".[176] Dravni slubenici koji su obavjetavali medije o
vojnim operacijama uglavnom su davali prie koje su naglasak stavljale na
progres samog rata. Tijekom vremena, upravo je ova politika snano utjecala na
promjenu miljenja javnosti o samom ratu. Postepeno su se vijesti o ratu u
medijima i vijesti koje su dolazile iz Pentagona u mnogome poele razlikovati, a
sve to poelo je stvarati rupu u kredibilitetu amerike javnosti prema vlastitoj
vladi.
Krajem 1967. godine komunistike snage namamile su amerike u zalee sela
k T u bitku za Khe Sanh, mjesto na kojem su se SAD eljele boriti zbog toga
to su tamo mogle u potpunosti upotrijebiti svoju borbenu mo ne bojei se za
eventualne civilne rtve. Meutim, dana 31. sijenja 1968. godine vojske
Sjevernog Vijetnama i Vietkonga prekrile su primirje koje je tradicionalno bilo
povezano s blagdanom Tet (vijetnamskom Novom godinom) i krenule u najveu
bitku Vijetnamskog rata, tzv. Ofanzivu Tet u nadi da e njome izazvati narodni
ustanak.[177] Preko 85 tisua trupa napalo je preko 100 gradova ukljuujui

napade na sjedite generala Williama Westmorelanda i ameriku ambasadu u

Sajgonu.[178]
Premda su amerike snage i snage Junog Vijetnama u poetku bile okirane
razmjerom urbane ofanzive, vrlo brzo su uzvratile i desetkovale redove
Vietkonga. U bivem glavnom gradu Hueu, zajednike trupe Vietkonga i vojske
Sjevernog Vijetnama zauzele su imperijalistiku tvravu i veinu grada te
masakrirali preko 3 tisue nenaoruanih tamonjih civila. Kasnije u tzv. bitci kod
Huea, amerike snage koristile su masivnu borbenu mo i ostavile 80 posto grada
u potpunim ruevinama.[179] Nie na jugu, u gradu Qung Tr, lanovi amerike
vojske ubili su preko 600 pripadnika vojske Sjevernog Vijetnama i Vietconga u i
oko grada. Za to vrijeme u Sajgonu tisuu pripadnika Vietkonga tri tjedna je
odolijevalo napadima amerike i juno-vijetnamske vojske od 11 tisua vojnika.
Meutim, Ofanziva Tet imala je drugu posljedicu koja u poetku nije bila
razmatrana. General Westmoreland postao je javno lice Vijetnamskog rata u SADu. Tri puta se nalazio na naslovnici asopisa Time, a 1965. godine proglaen je
"Osobom godine" (eng. Man of the Year).[180] asopis Time ga je opisao kao
"snanu personifikaciju amerikog vojnika... koji je pisao povijest, smiljao
planove bitaka i ulio... svojim podreenima vlastitu ideologiju u vezi amerike
pomoi i odgovornosti".[180] est tjedana nakon poetka Ofanzive Tet "podrka
javnosti u vezi njegovog ratnog uinka pala je s 48 na 36 posto i, to je jo
dramatinije, podrka njegovom nainu ratovanja pala je s 40 na 26 posto".[181]
Jo u studenom 1967. godine Westmoreland je javnim nastupima pokuao
poboljati klonulu javnu podrku Johnsonovoj administraciji.[182] Tako je u govoru
pred nacionalnom novinarskim klubom rekao da je postignuta toka rata "u kojoj
se kraj nazire".[183] Upravo zbog toga javnost je bila jo vie okirana i zbunjena
kada je te njegove izjave Ofanziva Tet u potpunosti opovrgnula. Zahvaljujui
upravo toj ofanzivi, ameriki mediji i javnost koji su do tada u veini sluajeva
podravali amerike napore u Vijetnamu sada su se okrenuli protiv Johnsonove
administracije, jer se stvorila rupa u kredibilitetu prema vlastitoj vladi.
Premda je Ofanziva Tet u smislu rtava i kontrole teritorija oznaila veliku pobjedu
saveznikih trupa, u smislu stratekih posljedica znaila je isti poraz: postala je
prekretnica amerikog uplitanja u Vijetnamski rat zbog toga to je imala duboki
utjecaj na (ne)podravanje sukoba u samom SAD-u.[177] Unato vojnom porazu
komunistikih snaga, Ofanziva Tet postala je njihova politika pobjeda i oznaila
je kraj ere predsjednika Lyndona B. Johnsona koji je - zbog toga to mu je podrka
javnosti pala s 48 na 36 posto - odluio ne izai na sljedee predsjednike izbore.
[182] James Witz je napisao: "Ofanziva Tet je bila kontradiktorna izjavama
Johnsonove administracije i vojske o progresu rata".[182] Ofanziva je takoer
oznaila i obavjetajni neuspjeh na razini Pearl Harbora.[173][184] Novinar Peter
Arnett, meutim, citirao je slubenika kojeg nije htio identificirati[185], a koji je za
selo Ben Tre[186] izjavio: "Bilo je potrebno unititi to selo kako bi ga se
spasilo."[187]
Walter Conkite je u svom editorijalu rekao: "Rei da smo danas blie pobjedi je,
sukladno dokazima, vjerovati optimistima koji su grijeili u prolosti. Predloiti da

smo na rubu poraza je odlazak u neopravdani pesimizam. Meutim, rei da se

nalazimo u pat poziciji ini se kao jedini realistian, iako ne i zadovoljavajui,
zakljuak".[188][189] Nakon Cronkiteovog javljanja na televiziji, predsjednik
Johnson je navodno rekao: "Ako sam izgubio Cronkitea, izgubio sam srednju
Ameriku".[190][191]
Westmoreland je postao naelnik glavnog vojnog stoera u oujku 1968. godine
nakon to je svaki otpor bio ugaen. Tehniki se radilo o promociji, ali je njegova
pozicija postala neodriva zbog navedene ofanzive te zbog injenice to je u
medije procurio njegov zahtjev za slanje dodatnih 200 tisua vojnika.
Westmorelanda je naslijedio njegov zamjenik Creighton Abrams, zapovjednik
manje sklon istupima u medijima.
Dana 10. svibnja 1968. godine, unato malim oekivanjima, zapoeli su mirovni
pregovori izmeu SAD-a i Sjevernog Vijetnama u Parizu. Pregovori su se
odugovlaili pet mjeseci, sve dok Johnson nije dao naredbu za prestanak
bombardiranja Sjevernog Vijetnama.
Povjesniar Robert Dallek je napisao: "Johnsonova eskalacija sukoba u Vijetnamu
podijelila je Amerikance u dva ratna stoera... kotala 30 tisua amerikih ivota
do trenutka dok on nije izaao iz predsjednikog ureda i praktiki unitila njegovo
predsjednitvo...".[193] Njegovo odbijanje slanja dodatnih trupa u Vijetnam
vieno je kao priznanje da je rat izgubljen.[194] S druge strane gledita, moe se
rei da je odbijanje slanja trupa bio i taktiki potez kojim se htjelo rei da se rat
nije mogao dobiti dodatnom eskalacijom, barem ne po cijenu koja bi bila
prihvatljiva amerikom narodu.[194] Ministar obrane Robert McNamara je rekao:
"Opasna iluzija amerike pobjede u tom trenutku bila je mrtva."
Rat u Vijetnamu bilo je glavno politiko pitanje tijekom predsjednikih izbora
1968. godine. Te izbore dobio je republikanski kandidat Richard Nixon.
Veliki gubitci komunistikih trupa tijekom Ofanzive Tet omoguile su amerikom
predsjedniku Richardu Nixonu da zapone s povlaenjem amerikih snaga iz
Vijetnama. Njegov plan, nazvan Nixonova doktrina, ukljuivao je obuavanje
vojske Junog Vijetnama kako bi oni samostalno mogli obraniti svoju dravu.
Takva politika uskoro je postala poznata pod drugim imenom - Vijetnamizacija.
Vijetnamizacija je imala mnogo slinosti s politikom Kennedyjeve administracije
uz jednu bitnu iznimku: dok je Kennedy inzistirao da se vojska Junog Vijetnama
bori sama, Nixon je pokuao limitirati opseg konflikta.
Nixon je izjavio: "Veeras najavljujem planove za povlaenje dodatnih 150 tisua
amerikih trupa iji povratak se oekuje do proljea sljedee godine. Na taj nain
smanjit emo nae prisustvo u Vijetnamu za sveukupno 265,500 vojnika - puno
ispod broja vojnika koji je postojao kada smo prije 15 mjeseci preuzeli
predsjednitvo." Dana 10. listopada 1969. godine Nixon je naredio zrakoplovnoj
eskadrili B-52 naoruanoj nuklearnim orujem da odlete do sovjetske granice, a
sve u cilju kako bi - koristei se svojom tzv. teorijom luaka (eng. Madman
Theory) - uvjerio Sovjetski Savez da je sposoban uiniti sve to je potrebno ne bi
li okonao rat u Vijetnamu.

Nixon je takoer traio pregovore. Glavni zapovjednik oruanih snaga na bojinici

Creighton Abrams zbog toga je radio na malim vojnim operacijama, usmjerenim
prema komunistikoj logistici te na bolji nain koristio vlastitu borbenu mo i bolje
suraivao s vojskom Junog Vijetnama. Nixon je takoer zapoeo s tzv. detantom
sa Sovjetskim Savezom te Kinom. Takav nain voenja politike pomogao je
smanjenju globalnih tenzija te smanjenju prijetnji upotrebe nuklearnih oruja
obiju supersila. Meutim, Nixon je bio razoaran to Sovjetski Savez i Kina
nastavljaju s opskrbljavanjem vojske Sjevernog Vijetnama. U rujnu 1969. godine
Ho i Min je umro u 79. godini ivota.
Cijelo to vrijeme antiratni pokret u SAD-u dobiva na sve jaoj snazi. Nixon je
pokuao utjecati na ameriku "tihu veinu" za koju je mislio da i dalje podrava
rat bez da to izjavljuje u javnosti. Meutim, nakon medijskog otkria masakra u
Mai Laiju tijekom kojeg je ameriki vod silovao i ubio nedune civile, te nakon
incidenta s osmoricom vojnika iz specijalnih postrojbi koji su uhieni zbog
ubojstva navodnog dvostrukog agenta, izbili su novi nacionalni i meunarodni
protesti protiv rata. Poetkom 1970. godine amerike vojne trupe poele su se
povlaiti iz pograninih podruja gdje se odvijalo najvie bitaka te su stacionirane
na obali i u unutranjosti, a sve to uzrokovalo je pad u broju rtava te godine u
odnosu na 1969. godinu za vie od 50 posto.
Jo od 1955. godine princ Norodom Sihanouk proglasio je Kambodu neutralnom,
ali su Komunisti koristili njezino tlo kao bazu pa je Sihanouk tolerirao njihovu
prisutnost zbog toga to nije elio biti uvuen u iri sukob u regiji. Meutim, pod
pritiskom Washingtona ovu politiku promijenio je 1969. godine pa vijetnamski
komunisti vie nisu bili dobrodoli. Predsjednik Nixon iskoristio je tu priliku za
masivnu bombaku kampanju naziva Operacija Menu usmjerenu protiv
komunistikih utoita uzdu kambodanske i vijetnamske granice. Samo je pet
visoko odlikovanih dunosnika znalo za navedenu operaciju.
Godine 1970. princa Sihanouka svrgnuo je proameriki premijer Lon Nol. Na
zahtjev zamjenika voe Crvenih Kmera Nuona Chee Sjeverni Vijetnam napao je
Kambodu 1970. godine. SAD i vojska Junog Vijetnama nakon toga uli su u
Kambodu kako bi napali vojsku Sjevernog Vijetnama i Vietkong te pokuali
zaustaviti komunistiko okruenje u glavnom gradu Phnom Penhu. Ovaj upad
oznaio je poetak antiratnih protesta diljem SAD-a zbog toga to je Nixon ranije
obeao smanjenje amerike angairanosti u sukobu. Pripadnici nacionalne garde
ubili su etvero studenata tijekom protesta u dravi Ohio na sveuilitu Kent State
to je uzrokovalo daljnju javnu srdbu u SAD-u. Budui da Nixonova administracija
nije reagirala na navedeni incident onako kako je javnost to oekivala, antiratni
pokret uzeo je sve vie maha. Za to vrijeme, amerike zrane snage nastavile su
sa estokim bombardiranjem Kambode kao podrka tamonjoj vladi, a sve kao
dio operacije naziva Freedom Deal.
Godine 1971. New York Times domogao se izvjetaja iz Pentagona (tzv. Pentagon
Papers). Tajni dokumenti otkrili su kompletnu povijest amerike upletenosti u
sukob u Vijetnamu, a sve uz odobrenje Ministarstva obrane ime se dolo do
zakljuka da je amerika javnost godinama bila izloena zabludi. Vrhovni sud
SAD-a presudio je da je objava tajnih dokumenata bila legalna.

U veljai 1971. godine vojska Junog Vijetnama krenula je u operaciju Lam Son
719 iji je cilj bilo presijecanje Ho i Minovog puta u Laosu. U prividno neutralnom
Laosu dugo je trajao graanski rat u kojem su se sukobili pripadnici Lao naroda
koje su podupirale SAD i Pathet Lao sa svojim saveznicima iz Sjevernog
Vijetnama. Nakon to su naili na otpor tijekom operacije, snage Junog
Vijetnama povukle su se u konfuziji. Poeli su bjeati preko polja koja su bila
prekrivena njihovim vlastitim mrtvim vojnicima. Kada su potroili rezerve goriva,
vojnici su napustili svoja vozila i pokuali se ukrcati na amerike helikoptere koji
su poslani kako bi pokupili ranjene. Mnogo vojnika Junog Vijetnama vjealo se za
skije helikoptera u oajnikom pokuaju da spase vlastite ivote. Amerike
letjelice morale su unititi ostavljenu vojnu opremu, ukljuujui i tenkove, kako
ista ne bi dola u neprijateljske ruke. Polovica trupa vojske Junog Vijetnama je u
navedenoj operaciji ubijena ili zarobljena. Sama operacija bila je totalni fijasko i
oznaila je potpuni potop Vijetnamizacije. Karnow je napisao: "Ovdje se radilo o
zabludi monumentalne prirode. Vrhovni zapovjednici oruanih snaga Junog
Vijetnama obuavani su od strane Amerikanaca deset, pa ak i petnaest godina
od kojih su mnogi otili na obuavanje u Sjedinjene Drave, ali na kraju se
ispostavilo da nisu puno nauili."
Godine 1971. Australija i Novi Zeland povukli su svoje vojnike iz Vijetnama.
Amerike trupe dodatno su se smanjile na 196,700 vojnika uz rok od povlaenja
jo 45 tisua vojnika do veljae 1972. godine. Kako su se antiratni prosvjedi irili
SAD-om, u vojnim redovima irila se razoaranost i loa disciplina ukljuujui
konzumiranje droge i dezerterstvo.
Vijetnamizacija je ponovno testirana 1972. godine za vrijeme tzv. Uskrnje
ofanzive kada je vojska Sjevernog Vijetnama napala Juni Vijetnam. Vojska
Sjevernog Vijetnama skupa s Vietkongom brzo je osvojila sjeverne provincije i u
koordinaciji s ostalim snagama iz Kambode prijetila prepoloviti zemlju na pola.
Za to vrijeme povlaenje amerikih trupa se nastavilo, ali amerike zrane snage
odradile su Operaciju Linebacker i bombakim napadima uspjele zaustaviti
ofanzivu. Meutim, u tom trenutku postalo je jasno da bez amerike zrane
potpore Juni Vijetnam nije mogao preivjeti. Posljednje amerike trupe na tlu
povuene su do kraja oujka 1973. godine; amerika mornarica i zrane snage
ostale su u Tonkinkom zaljevu kao i u Tajlandu i Guamu.
Vijetnamski rat bio je glavna tema predsjednikih izbora 1972. godine. Nixonov
suparnik George McGovern u svojoj je kampanji bio za povlaenje svih snaga iz
Vijetnama. Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger, nastavio
je s tajnim pregovorima s Le Ducom Thoom iz Sjevernog Vijetnama. U listopadu
1972. godine postigli su dogovor.
Meutim, predsjednik Junog Vijetnama Thieu zahtijevao je goleme izmjene
mirovnog sporazuma. Kada su detalji sporazuma postali javni u Sjevernom
Vijetnamu, Nixonova administracija smatrala je da Sjever eli osramotiti
predsjednika. Pregovori su stali na mrtvoj toki, a Hanoi je traio nove izmjene.
Kako bi pokazao svoju potporu Junom Vijetnamu i prisilio Hanoi da se vrati za
pregovaraki stol, Nixon je naredio novu Operaciju Linebacker II koja se sastojala
od estokog bombardiranja gradova Hanoi i Haiphong u razdoblju od 18. do 29.

prosinca 1972. godine. U ofanzivi je uniten veliki dio preostale gospodarstvene i

industrijalne moi Sjevernog Vijetnama. Paralelno s ovim napadima, Nixon je vrio
pritisak na Thieua da pristane na uvjete dogovora, prijetei da e prekriti
jednostrani mir i u potpunosti prestati davati toliko potrebnu ameriku pomo.
Dana 15. sijenja 1973. godine Nixon je najavio prestanak ofanzivnih akcija protiv
Sjevernog Vijetnama. Mirovni sporazum u Parizu o "zavretku rata i ponovnom
postizanju mira u Vijetnamu" potpisan je 27. sijenja 1973. godine te je na taj
nain slubeno okonana amerika upletenost u Vijetnamski sukob. Prekid vatre
obznanjen je i u Sjevernom i u Junom Vijetnamu, a ameriki ratni zarobljenici
puteni su na slobodu. Dogovor je garantirao teritorijalni integritet Vijetnama
(poput onoga koje je garantirala enevska konvencija iz 1954. godine) te
nacionalne izbore na sjeveru i jugu zemlje. Prema potpisanom mirovnom
dogovoru, amerike snage imale su period od ezdeset dana za potpuno
povlaenje s teritorija Vijetnama. "Ovaj lanak", istie Peter Church "zapravo je
jedini u cijelom parikom mirovnom sporazumu koji je u potpunosti ispotovan".
Tijekom trajanja Vijetnamskog rata veliki dio amerike populacije protivio se
amerikom uplitanju u sukob u Junom Vijetnamu. Javno mnijenje u vezi uplitanja
u sukob snano se okrenulo protiv rata nakon 1967. godine, a do 1970. tek
treina Amerikanaca vjerovala je da SAD nisu pogrijeile sa slanjem vlastitih
trupa da se bore u Vijetnamu.[196]
Gotovo treina amerike populacije snano se protivila ratu. Danas je mogue
specificirati tono odreene grupe koje su predvodile antiratni pokret i njihove
razloge zbog ega su to radili. Mnogi mladi ljudi protestirali su zbog toga to su
upravo oni bili ti koji su mogli biti unovaeni i otii u taj dio jugoistone Azije, dok
su ostali bili protiv rata zbog rasta popularnosti samog antiratnog pokreta u
smislu tzv. Kontrakulture 60-ih i openite kulture konzumiranja droge u
amerikom drutvu tog doba te sluanja glazbe koja je u to vrijeme bila na
vrhuncu popularnosti.[197]
Neki zagovornici mirovnog pokreta traili su jednostrano povlaenje amerikih
snaga iz Vijetnama. Jedan od glavnih razloga tog miljenja bilo je to da bi
povlaenje trupa pridonijelo stabilizaciji regije, a samim time bi se automatski
smanjilo krvoprolie. Rano protivljenje amerikom uplitanju u Vijetnamski sukob
svoju je inspiraciju crpilo iz enevske konvencije 1954. godine. Na ameriku
potporu Diemovom reimu gledalo se kao na osujeivanje demokracije kakvom
se Amerika inae ponosi. John F. Kennedy, dok je jo bio senator, protivio se
amerikom uplitanju u Vijetnam.[153]
Protivljenje uplitanju u Vijetnamski sukob ujedinilo je grupe koje su se protivile
amerikom antikomunizmu i imperijalizmu.[198] Ostali, poput Stephena Spira
protivili su se ratu na temelju Teorije pravednog rata. Neki su pokuavali pokazati
solidarnost prema ljudima iz Vijetnama, poput Normana Morrisona koji je imitirao
djela Thcha Qunga ca. U televizijskom programu od 15. svibnja 1965. godine,
Eric Severeid je, javljajui se za CBS, odrao debatu izmeu McGeorgea Bundyja i
Hansa Morgenthaua iji je cilj bio ukazati na glavne ratne interese SAD-a u to
vrijeme s pitanjima: "1. Koje je opravdanje amerike prisutnosti u Vijetnamu -

zato smo uope tamo?; 2. Koja je fundamentalna priroda ovog rata? Radi li se o
agresiji Sjevernog Vijetnama ili je to graanski rat meu ljudima Junog
Vijetnama?; 3. Na koji nain je vlast komunistike Kine uope upletena u sukob u
Vijetnamu i koji su njezini daljnji planovi?; 4. Koje su alternative naoj trenutnoj
politici u Vijetnamu?
Protivljenje ratu u nekim trenucima ilo je toliko daleko da su organizirane uline
demonstracije kako bi se pokualo promijeniti politiko miljenje prema sukobu.
Dana 15. listopada 1969. godine, masovni prosvjed diljem SAD-a nazvan
Vijetnamski moratorij privukao je milijune Amerikanaca na ulice.[201] Na
demokratskoj nacionalnoj konvenciji 1968. godine izbili su nemiri tijekom protesta
protiv rata.[202] Nakon to su u javnost procurile informacije o masakru u selu
Mai Lai 1968. godine antiratni pokret dobio je jo vie lanova, a neki ratni
veterani pridruili su se pokretu nazvanom Vijetnamski veterani protiv rata.
Fatalna pucnjava koja se dogodila na sveuilitu Kent State 1970. godine u kojoj
je poginulo etvero studenata dovela je do masovnih protesta na sveuilitima
diljem SAD-a.[203] Antiratni prosvjedi zavrili su kada su se posljednje amerike
trupe povukle iz Vijetnama, nakon potpisanog mirovnog sporazuma u Parizu
1973. godine. Juni Vijetnam ostavljen je da se brani sam, a kao posljedica toga
mnogi stanovnici tog dijela svijeta pobjegli su upravo u Sjedinjene Drave.
Tijekom posljednjih godina Vijetnamizacije Sjedinjene Drave zapoele su s
drastinim smanjivanjem vlastitih trupa u Junom Vijetnamu. Mnogo je trupa
povueno iz regije, a 5. oujka 1971. SAD su u bivu bazu Fort Bragg u Sjevernoj
Karolini vratile 5. grupu Specijalnih snaga koja je bila prva amerika jedinica
poslana u Juni Vijetnam.
Prema mirovnom sporazumu iz Pariza potpisanog izmeu ministra vanjskih
poslova Sjevernog Vijetnama La ca Tha, amerikog dravnog tajnika Henryja
Kissingera i junovijetnamskog predsjednika Thieua, amerike vojne snage
povukle su se iz Junog Vijetnama, a dolo je i do razmjene ratnih zarobljenika.
Sjevernom Vijetnamu bilo je doputeno da nastavi opskrbljivati komunistike
trupe na jugu, ali samo zamjenjujui potroeni materijal. Kasnije te godine
Kissinger i Th dobili su Nobelovu nagradu za mir, ali ju je vijetnamski pregovara
odbio primiti uz komentar da pravi mir jo uvijek nije postignut.
Komunistike voe nadale su se da e potpisani sporazum o prekidu vatre otii na
njihovu stranu. Meutim Sajgon je zapoeo potiskivati Vietkong potpomognut
amerikom pomoi koju je dobio prije nego je sporazum stupio na snagu. Prema
memoarima Trna Vna Tra zbog toga su Komunisti krenuli s novom strategijom
organiziranja serije sastanaka u Hanoiju tijekom oujka 1973. godine.
Kao vrhovni zapovjednik Vietkona, Tra je sudjelovao u nekoliko takvih sastanaka.
Nakon prestanka bombardiranja Sjevernog Vijetnama od strane Amerikanaca, rad
na Ho i Minovom putu te ostalim logistikim strukturama mogao se nastaviti.
Logistika se nastavljala sve dok Sjever ne bi doao u poziciju napraviti masovnu
invaziju na Jug, a koju je planirao tijekom sune sezone 1975./76. godine. Tra je
izraunao da bi to mogao biti posljednji pokuaj Hanoija da udari na junjake prije
nego Sajgon bude u potpunosti pripravan za bitku.

Na predsjednikim izborima 1972. godine odranim u studenom, demokratski

kandidat George McGovern izgubio je 49 od sveukupno 50 drava od
predsjednika Richarda Nixona. Dana 15. oujka 1973. godine predsjednik Nixon
natuknuo je da e se SAD ponovno uplesti u sukob ako Komunisti narue prekid
vatre. Meutim, javnost i Kongres SAD-a nisu podupirali predsjednika pa je u
travnju za amerikog ambasadora u Vijetnamu Nixon postavio Grahama Martina.
Upravo njegovo postavljanje za ambasadora bio je rani signal da je Washington
odustao od Vijetnama. Tijekom njegovog sasluanja u lipnju 1973. godine,
ministar obrane James R. Schlesinger izjavio je da predlae nastavak amerikog
bombardiranja Sjevernog Vijetnama u sluaju da Sjeverni Vijetnam krene s
velikom ofanzivom prema Junom Vijetnamu. Dana 4. lipnja 1973. godine
ameriki Senat donio je tzv. Case-Church amandman kako bi sprijeio takvu
intervenciju.
Naftna kriza u listopadu 1973. godine koja je uslijedila nakon Jomkipurskog rata u
Egiptu uzrokovala je znatnu tetu u gospodarstvu Junog Vijetnama. Vietkong je
nastavio sa svojim ofanzivnim operacijama kada je zapoela sezona sue i do
sijenja 1974. godine ponovno zauzela teritorij kojeg je izgubila u prethodnoj
sunoj sezoni. Nakon dva sukoba u kojem je poginulo 55 pripadnika vojske Junog
Vijetnama, predsjednik Thieu je dana 4. sijenja 1974. godine obznanio da je rat
ponovno zapoeo te da mirovni sporazum u Parizu vie nije na snazi. Tijekom
trajanja prekida vatre poginulo je preko 25 tisua ljudi iz Junog Vijetnama.
Dana 9. kolovoza 1974. godine Gerald Ford preuzeo je predsjednitvo SAD-a
nakon to je predsjednik Nixon podnio ostavku uslijed Watergate skandala. U to
vrijeme Kongres SAD-a je smanjio financijsku pomo Junom Vijetnamu s jedan
bilijun dolara na 700 milijuna dolara. Te iste godine izabran je novi Kongres SAD-a
u kojem su dominirali demokrati koji su bili jo odluniji konfrontirati se s
predsjednikom u vezi rata. Kongres je odmah izglasao restrikcije za financiranje i
vojnu aktivnost tijekom 1975. godine uz uvjet da do 1976. godine SAD u
potpunosti raskinu bilo kakve veze sa sukobom u Vijetnamu.
Uspjeh ofanzive 1973./74. tijekom sezone sue inspirirao je Traa da se u listopadu
1974. godine vrati u Hanoi i zatrai veu ofanzivu tijekom sljedee sune sezone.
Ovoga puta Tra je mogao putovati autocestom to je bila znatna promjena u
odnosu na dane kada su se za putovanja koristile nesigurne planinske ceste Ho i
Minovog puta.[211] Giap, ministar obrane Sjevernog Vijetnama, nije elio odobriti
Traov plan zbog toga to je mislio da bi vea ofanziva mogla nanovo isprovocirati
ameriku reakciju te tako naruiti njegov plan za veliku invaziju planiranu 1976.
godine. Tra je zbog toga zatraio pomo od prvog tajnika La Duana koji je odobrio
operaciju koja je zahtijevala ogranienu ofanzivu iz Kambode u provinciju Phc
Long. Cilj napada bio je rijeiti logistike probleme, izazvati reakciju snaga Junog
Vijetnama, ali i vidjeti hoe li se Amerika ponovno uplesti u sukob.
Dana 13. prosinca 1974. godine snage Sjevernog Vijetnama napale su rutu 14
provincije Phc Long. Phuoc Binh, glavni grad provincije, pao je 6. sijenja 1975.
godine. Predsjednik Ford oajniki je pokuao od svog Kongresa dobiti odobrenje
za sredstva kako bi pomogao vojsci Junog Vijetnama prije nego bude pregaena,

ali Kongres je to odbio uiniti. Pad Phuoc Binha i nedostatak amerikog odgovora
na napad ostavio je vojsku Junog Vijetnama potpuno demoraliziranom.
Brzina uspjeha nagnala je Politburo da preispita svoju strategiju. Odlueno je da
e operacije u sredinjem gorju biti povjerene generalu Vnu Tinu Dngu te da
bi se Pleiku trebao zauzeti, ako bi to bilo mogue. Prije nego je otiao na Jug, Le
Duan je rekao Dungu: "Nikada prije nismo imali tako savrene vojne i politike
uvjete ili takvu strateku prednost kao to ih imamo sada."[212]
Poetkom 1975. godine Juni Vijetnam imao je tri puta vie artiljerije i dva puta
vie tenkova i ostalih naoruanih vozila nego njegovi neprijatelji. Takoer je imao i
1400 zrakoplova, a bio je i duplo brojniji u samim vojnim jedinicama od svojih
komunistikih neprijatelja.[213] Meutim, rast cijene nafte znaio je da je veina
toga bila neupotrebljiva. Bili su suoeni s dobro organiziranim, izrazito odlunim i
solidno financiranim Sjevernim Vijetnamom. Veina materijala i financija
Sjevernog Vijetnama dolazila je iz komunistikog bloka. Unutar Junog Vijetnama
zavladao je kaos. Odlazak amerike vojske kompromitirao je njihovu gospodarsku
ovisnost o amerikoj financijskoj pomoi i amerikim trupama. Juni Vijetnam
takoer je trpio od globalne rececije uzrokovane naftnom krizom.
Nakon to se sjeverni dio zemlje naao pod njihovom kontrolom, Politburo je
naredio generalu Dungu da krene u finalnu ofanzivu prema Sajgonu. Prema
operativnom planu Ho i Minove kampanje, Sajgon je trebao biti zauzet prije 1.
svibnja budui su u Hanoiju eljeli izbjei nadolazei monsun koji bi u teoriji
mogao pomoi snagama Junog Vijetnama za pregrupiranje i jau obranu
njihovog glavnog grada. Moral snaga Sjevernog Vijetnama zbog posljednjih
pobjeda bio je na visokoj razini i uskoro su zauzeli Nha Trang, Cam Ranh i Da Lat.
Dana 7. travnja tri divizije Sjevernog Vijetnama napale su grad Xuan Loc koji se
nalazi 64 kilometara istono od Sajgona. Snage Sjevernog Vijetnama u bitci kod
Xuan Loca naile su na estoki otpor 18. divizije Junog Vijetnama koja je bila
brojano nadjaana est naprema jedan. U sljedea dva krvava tjedna vodit e se
estoke bitke tijekom kojih e snage Junog Vijetnama pokuati zadrati prodor
Sjevernjaka. Meutim, do 21. travnja izmueni garnizon morao se povui prema
Sajgonu.
Istoga dana ogoreni predsjednik Thieu dao je ostavku uz izjavu da su Sjedinjene
Drave izdale Juni Vijetnam. U otrom verbalnom napadu rekao je da ga je
ameriki dravni tajnik Henry Kissinger prevario te nagovorio da potpie mirovni
sporazum u Parizu prije dvije godine obeavi mu vojnu pomo koju mu je kasnije
uskratio. Nakon to je prenio predsjednike ovlasti na Trna Vna Hnga, Thieu
je 25. travnja otiao u Tajvan. U isto vrijeme, tenkovi Sjevernog Vijetnama doli su
do Bin Ha i okrenuli se prema Sajgonu, usput unitavajui izolirane trupe
Junog Vijetnama. Do kraja travnja snage Junog Vijetnama poraene su na svim
frontama osim u regiji Mekong Delta. Tisue izbjeglica krenule su u najjunije
predjele zemlje bjeei pred komunistikim juriem. Dana 27. travnja stotinu
tisua vojnika Sjevernog Vijetnama okruilo je Sajgon. Grad je branilo 30 tisua
pripadnika vojske Junog Vijetnama. Kako bi ubrzali kolaps grada i stvorili paniku,

vojnici Sjevernog Vijetnama granatirali su aerodrom i prisilili njegovo zatvaranje

nakon ega je veliki broj civila shvatio da vie nigdje ne mogu pobjei.
Kaos, nemir i panika izbili su na ulicama Sajgona dok su histerini dravni
dunosnici i civili Junog Vijetnama pokuali pobjei iz grada. Proglaeno je
izvanredno stanje. Ameriki helikopteri zapoeli su s evakuacijom Junih
Vijetnamaca, amerikih i stranih dravljanja iz raznih dijelova grada te iz
amerike ambasade. Ameriki ambasador Graham Martin je s tzv. operacijom
Frequent Wind ekao do posljednjeg mogueg trenutka zbog svojih uvjerenja da
e obrana Sajgona izdrati te da e se moi postii politiki dogovor.
Ministar obrane Schlesinger ranog jutra 29. travnja 1975. godine objavio je da je
posljednji helikopter iz Sajgona evaukirao ameriko diplomatsko, vojno i civilno
osoblje. Operacija Frequent Wind bila je vjerojatno najvea helikopterska
evakuacija u povijesti. Zapoela je 29. travnja u oajnikoj atmosferi dok se
histerini narod Vijetnamaca otimao za ogranieni prostor. Martin je molio
Washington da poalje 700 milijuna dolara pomoi kako bi se pokuale
mobilizirati svjee vojne snage. Meutim, ameriko miljenje o ovom sukobu ve
je odavno bilo izreeno.
Za to vrijeme u SAD-u na Juni Vijetnam se gledalo kao na propalu dravu.
Predsjednik Gerald Ford je u televizijskom obraanju od 23. travnja izjavio da je
Vijetnamski rat zavrio te da je s njim zavrila i sva amerika pomo. Operacija
Frequent Wind nastavila se bez prestanka dok su tenkovi Sjevernog Vijetnama
probili zadnje linije obrane i uli u predgrae Sajgona. Ranog jutra 30. travnja
1975. godine posljednji ameriki marinci evaukirani su helikopterom iz
ambasade, dok su civili preplavili podruje ambasade u oajnikim pokuajima da
se ukrcaju. Ironija je da su mnoge od njih zaposlili upravo Amerikanci koji su ih
sada ostavili vlastitoj sudbini.
Tog istog dana, trupe Sjevernog Vijetnama ule su u Sajgon i brzo se oduprijele
svakom otporu te zauzele kljune zgrade. Otprilike oko 11:30 sati po lokalnom
vremenu tenk iz 324. divizije razbio je vrata palae Independence na kojoj se
nekoliko minuta potom zapoela vioriti zastava Vietkonga. Predsjednik Dng Vn
Minh, koji je naslijedio to mjesto od Huonga dva dana ranije, bio je prisiljen
predati se.
Iskustva Afroamerikog vojnog osoblja tijekom Vijetnamskog rata dobila su
znaajnu pozornost. Na primjer, internetska stranica African-American
Involvement in the Vietnam War sadrava poprilian broj primjera takve
pozornosti[215] kao i knjiga i televizijski izvjetaji autora Wallacea Terryja.
Epigraf Terryjeve knjige naslova Bloods: An Oral History of the Vietnam War by
Black Veterans iz 1984. godine ukljuuje sljedei citat: "Intuicija mi govori da
Afroameriki vojnik ima puno bolje razumijevanje o tome o emu se u ovom ratu
radi od bilo kojeg bijelog vojnika" - general William C. Westmoreland, Sajgon,
1967. godine. Uvod knjige takoer ukljuuje i obzervacije o utjecaju rata na
crnaku zajednicu openito te posebno na Afroamerike vojnike koji su sluili vojni
rok tijekom sukoba. to se potonjeg tie, autor pogotovo upuuje na sljedee:

veu proporciju ratnih rtava Afroamerikih vojnika u Vijetnamu nego bilo kojih
drugih amerikih vojnika drugih rasa, razliito ponaanje crnakih vojnih
karijerista prema obinim crnim vojnicima, diskriminaciju na koju su nailazili
Afroameriki vojnici "na fronti u smislu dobivanja odlija, promocije ili vojnih
zadataka" kao i injenicu to su morali izdravati situacije poput "rasnih uvreda,
paljenja krieva i zastava Konfederacije koje su nosili njihovi bijeli kolege" te
iskustva crnih vojnika u kontinentalnom dijelu Amerike tijekom rata i nakon
amerikog povlaenja iz sukoba.[216] Nakon to je rat zavren dolo se do brojke
od 12,5 posto poginulih Afroamerikih vojnika tijekom sukoba.
Dana 2. srpnja 1976. godine Sjeverni i Juni Vijetnam slubeno su ujedinjeni u
Socijalistiku Republiku Vijetnam.[246] Nakon komunistikog preuzimanja izmeu
milijun i dva i pol milijuna[247] Junih Vijetnamaca poslano je u logore za
preodgoj, a procjenjuje se da je tamo umrlo oko 165 tisua zatvorenika.[248]
[249] Pogubljeno je izmeu 50 i 100 tisua Junih Vijetnamaca.[247][250][251]
Analitiar politikih egzekucija R. J. Rummel procijenio je da je otprilike 50 tisua
stanovnika Junog Vijetnama koji su bili poslani u "nove ekonomske zone" umrlo
od prisilnog rada[226] od sveukupno jednog milijuna ljudi koji su se tamo nalazili.
[247] Prema informacijama UNHCR-a izmeu 200 i 400 tisua Vijetnamaca umrlo
je u amcima i brodovima na moru pokuavajui prebjei iz Vijetnama.[252]
Glavni grad Kambode, Phnom Penh, pao je pod komunistiku vlast Crvenih
Kmera dana 17. travnja 1975. godine. Pod vodstvom Pola Pota Crveni Kmeri u
konanici e od sveukupne populacije od osam milijuna stanovnika ubiti izmeu 1
i 3 milijuna Kambodanaca u tzv. Poljima smrti.[18][19][253][254] Minimalno 1
386 734 rtvava pronaeno je u masovnim grobnicama dok se prema
demografskoj analizi moe zakljuiti da je politika toga reima uzrokovala izmeu
1,7 i 2,5 miljiuna prisilnih smrti (ukljuujui smrti uzrokovane boleu ili glau).
[254] Nakon uestalih pograninih sukoba 1978. godine, Vijetnam je napao
Kambodu i svrgnuo reim Crvenih Kmera u kambodansko-vijetnamskom ratu.
Vijetnamci su postavili novu vladu koju su vodili prebjezi iz Crvenih Kmera, a koja
je ubila desetke tisua i porobila stotine tisua stanovnika.[255]
Kao odgovor na navedeno, Kina je napala Vijetnam 1979. godine. Te dvije zemlje
vodile su kratki pogranini rat poznat pod imenom kinesko-vijetnamski rat. Od
1978. do 1979. godine otprilike 450 tisua etnikih Kineza napustilo je Vijetnam
koristei brodove kao izbjeglice ili su bili izbaeni du granice s Kinom.[256]
U prosincu 1975. godine komunistiki Pathet Lao svrgnuo je rojalistiku vladu
Laosa i uspostavio Demokratsku republiku Lao naroda.[257] Konflikti izmeu
pobunjenika Hmonga i Pathet Laoa nastavili su se, ali u izoliranim sluajevima.
Vlada Laosa je skupa s vojskom republike Vijetnam[258][259] optuena za
poinjenje genocida protiv naroda Hmong - od sveukupno 400 tisua ljudi ubijeno
je njih gotovo 100 tisua.[260][261] U razdoblju od 1975. do 1996. godine u
Sjedinjene Drave naselilo se otprilike 250 tisua Lao izbjeglica iz Tajlanda,
ukljuujui i 130 tisua pripadnika naroda Hmong.[262]
Tijekom Indokineske izbjeglike krize preko 3 milijuna ljudi napustilo je Vijetnam,
Laos i Kambodu. Veina zemalja Azije nije htjela prihvatiti te izbjeglice koje su

uglavnom bjeale brodovima.[263] Izmeu 1975. i 1998. godine procijenjeno je

da je 1,2 milijuna izbjeglica iz Vijetnama i ostalih junoistonih azijskih zemalja
pobjeglo u Sjedinjene Drave, dok su Kanada, Australija i Francuska prihvatile
preko 500 tisua. Kina je prihvatila oko 250 tisua izbjeglica.[264] Godine 1988.
Vijetnam je pogodila masovna glad koja je utjecala na milijune stanovnika.[265] U
Aziji je Vijetnam igrao slinu ulogu kao Kuba u Latinskoj Americi: podupirao je
lokalne revolucionarne grupe te bio sjedite sovjetskog komunistikog stila.[266]
Ostaci rata (uglavnom eksplozivne naprave) i danas ubijaju ljude. Prema
podacima vijetnamske vlade otprilike 42 tisue ljudi poginulo je od zaostalih mina
i drugih eksplozivnih naprava nakon zavretka sukoba.[267][268] Godine 2012.
prema izvjetajima aktivista i vladinih slubenih dokumenata od bombi i ostalih
eksplozivnih naprava skrivenih tijekom rata poginulo je oko 500 ljudi u Vijetnamu,
Laosu i Kambodi.[269]
Kemijska supstanca poznata pod imenom Agent Orange i druge vrste kemikalija
takoer su uzele veliki broj rtava i odgovorne su za ozlijede stanovnitva tijekom
godina nakon zavretka sukoba, ukljuujui i amerike zrakoplovne snage koje su
s njima baratale. Dana 9. kolovoza 2012. Sjedinjene Drave i Vijetnam zapoeli su
zajedniku operaciju ienja toksinih kemikalija na dijelu meunarodnog
aerodroma Danang to je oznailo prvo ameriko uplitanje u ienje kemijske
supstance Agent Orange u Vijetnamu od zavretka sukoba.