5.Sekularizacija je odvajanje profanih i sakralnih vrijednosti, odvajanje svijeta i vjere.

Pojava masovnog ateizma

oznaava se sekularizacijom, odnosno proces koji je doveo do shvaanja svijeta i nain na koji je ophodi s njime, a
zapostavljeno je trancedentno te se promatra imanentno. Novovjekovna sekularizacija je posljedica kranstva,
tovie, u nekom smislu njegovo je svjetsko ostvarenje jer je biblijsko razlikovanje izmeu Boga i svijeta otvorilo
put a svjetovnjakom shvaanju svijeta
6.Radi se o gradnji mosta kranstva i modernog svijeta kakav jest. Erich Troeltsch je izrekao da bi dananji krani
trebali prihvatiti da je moderni sekularizacijski svijet nastao upravo na kranskim temeljima. S druge strane
moderni ateisti bi trebali prihvatiti to da se kranstvo nikad nee moi iskljuiti iz nepostojeeg jedinstva svijeta.
7.Prije svega pojava novog humanizma jedan je od razloga pojave sekularizacije. Takoer, vjerski ratovi nastali
nakon pojave reformacije (Tridesetogodinji rat - 1618.-1648.) dovodi do odvajanja vjerskog i svjetovnog. Pojava
modernog graanstva je jedna od pojava koja utjee na sekularizaciju. Sekularizaciji doprinosi i nastanak modernih
znanosti.
8. Emancipacija je proces oslobaanja od poloaja zavisnosti i sticanje sloboda. Kranstvo je dovelo do
emancipacije malog, obinog ovjeka (oslobaanje od boanstava, dostojanstvo djeteta Bojega, ene, u konanici,
ovjeka kao takvog). Sekularizacija bi bila emancipacija drutva od crkve ili proces u kome se drutvo i kultura
oslobaaju od vjerskog utjecaja i vjerskih simbola.
10.Karl Rahner govori o dvije vrste ateizma, snudeni i indiferentni. Snudeni ateizam je osjeaj nadmoi profano
postalog svijeta, osjeaj da se do boanskoga ne moe doi, iskustvo Boje utnje uz strah da svijet postaje duhovno
prazan i besmislen. Nastaje nakon I. svjetskog rata. Indiferntni ateizam je potpuna ravnodunost prema religioznim
pitanjima, potiskuje velika pitanja religija, ak ih i ne postavlja ili ih ak omalovaava.
11.Panteizam je ideja identifikacije Boga s sveukupnou svijeta. Radi se o tzv. religiji prirodoznanstvenika.
Najvaniji predstavnik ove misli Baruch Spinoza, izjednauje Boga s bezgraninom supstancijom, no Bog i svijet
nisu identini. On takoer izjednauje Boju bit i bitak.
12.Deizam je osnovna filozofija religije u prosvjetiteljstvu. On se naziva religijom humanistikih mislilaca. Korijene
vue jo od Ockhama, o ideji apsolutne boanske transcedencije nad svijetom. Deizam ne poznaje Boju imanenciju
u svijetu. Bog je stvoritelj koji je prepustio svijet ovjeku. Postao je slubena religija Novoga vijeka jer je autoritet
nadnaravne religije bio relativiziran otkriem drugih religija i velikim prirodno-znanstvenim spoznajama. Prirodna
religija deizma je postala svima moderno religiozno shvaanje.
13.Feuerbach smatra da je religija antropologija, a tumai ju svojom teorijom projekcije. Ono to ovjek nije
stvarno, a to eli biti, to on ini svojim Bogom, no ovjek ne moe pronai smisao u samom sebi, te je stvorio Boga
s onim osobinama koje on ne moe dostii. Zastupa antropocentrizam, vjeru da je ovjek Bog .
14.Usvojio je Feuerbachovu kritiku religije, iji je humanistiki temelj postao osnovica. ovjek pravi religiju,
religija ne pravi ovjeka i za Marxa je i projekcija, a ateizam je negacija negacija. Po Marxu ovjek pripada drutvu
i dravi, a drutvo producira religiju. Religija je opijum za narod, pervertirani oblik ljudske svijesti usljed
nepravedne rasporedbe. S mehanicistikog prelazi na povijesni materijalizam.
15. Njegov argument protiv kranstva nije toliko razum, koliko ivot. Boja smrt postala je centralnim sadrajem
njegova miljenja, to je ujedno bilo i najvii izraz smrti metafizire. Kritizira cjelokupni zapadni nain miljenja.
Religija je neto to optereuje i sputava ovjeka, a sama vjera je uzrok nihilizma.
16.Tradicionalna apologetika je prije svega svoju obranu bazirala na Svetom pismu, Ocima i na skolastici Srednjeg
vijeka. Pokualo se negativno odbaciti argumente protivnika kao netone. To potjee od Pisma: Samo luaci vele
Boga nema. Ateizam u smislu SZ i NZ je aenje lanih bogova, na pravog Boga. Oci smatraju da je ateizam
posljedica i izraz moralnog zakazivanja, to je protuboanska pojava. Oslanjajui se na sv. Augustina, Anzelmo
Canterburyjski izlae teoriju da Boga nikako ne moemo zamisliti nepostojeim, a Toma Akvinski nastavlja da u
svakom vidu spoznaje spoznajemo Boga i da ateizam nije mogu, dok I. Vatikanski sabor smatra da se ateizam
protivi razumu.

17. II. Vatikanski sabor ubraja ateizam meu najozbiljnije pojave novijeg vremena i smatra da se moraju provjeriti
njegovi uzroci. On se uputa u razmatranje povijesti ateizma i promie dijaloki stav. U GS, br. 19.-22. Sabor
opisuje oblike ateizma. U br. 19. tako iznosi njegove oblike, a neki njegovi uzroci su i loe svjedoanstvo vjere, te
nepouenost samih vjernika. U br. 21. opisano je kako Crkva ne smije prestati odbacivati ateizam, lijek protiv
ateizma moemo oekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i autentinog ivota Crkve i njezinih
lanova.
18.Heidegger prigovor tradicionalnoj metafizici i novovjekovnoj filozofiji subjektiviteta je zaborav bitka. On se
distancira od subjektivizma i od klasine kranske metafizike. Po njemu sve treba staviti u sumnju. Intelekutalni
pristup bitku je nedostatan. Treba pristupiti bitku koji je ivotan.
19.Balthasar polazi pod prauda bitka (Ur-Drama, Ur-Kenoza; in raanja Sina). U Ocu postoji tendencija da ne
bude Bog za sebe. On sebe izlijeva u Sina. Raajui Sina raa ljubav. Radi samog Boga sve religije nisu iste. Na
Bog nije samac koji od drugih trai ono to sam ne ivi. Na Bog je sam po sebi ljubav, savreno zajednitvo Trojice
u Jednom.
21.Barth analogiju entis i na tome zasnovanu naravnu teologiju vidi u istoj liniji kao i modernistiku teologiju
prosvjetiteljstva i liberalizma, protiv kojih je upravljena njegova borba. Analogija entis je glavno iznaae antikrista
i jedini ozbiljni razlog da se ne postane katolik. Boja poruka spasenja nije religiozna poruka nego poruka o Bogu o
kojem ovjek nikad nee neto saznati, a od kojeg mu dolazi spasenje. Kasnije je tu svoju otru osudu naravne
teologije dobrano korigirao i pozitivnije se izraavao o religiji.
23.Kranstvo po sebi nije samo negacija ateizma, nego je negacija i teizma. tovie, proturjei svim vjerskim, ali i
ateistikim koncepcijama. Moltman polazi od kria kao temelja i kritike kranske teologije. Teizam i ateizma su
dokinuti na kriu. Ateizam je dokinut s Bojom smrti na kriu, dok je teizam dokinut Kristovom patnjom.
24.Po Kasperu uvijek emo se suoiti s prigovorima. On sve pokuaje svodi na aporiju (podruje gdje nema
odgovora, teko misaono mjesto, nerjeiva tekoa). Nedostaje nam govor i razraene kategorije da bi jednoznano
govorili o Bogu. Toma ne dovodi u pitanje Boju opstojnost, no postavlja se temeljno teodicejsko pitanje, koje je
zaglavni kamen ateizma: odakle zlo, ako Bog postoji, zatim idemo iz krajnosti u krajnost, od isticanja Boje
imanentnosti do te mjere da ga poistovjetimo s prirodom (panteizam), sve do isticanja njegove transcedentosti, kao u
Occamovom sluaju, to dovodi u pitanje i njegovu opstojnost. No iitavajui ova teoloko-filozofska promiljanja
'cum grano salis', posvijestit emo si i dati vlastiti odgovor na moderni ateizam.